Stevan Sremac - Zona Zamfirova lektira

Stevan Sremac - Zona Zamfirova

Stevan Sremac - Zona Zamfirova

 

Roman Zona Zamfirova Stevana Sremca je svedočanstvo života ljudi jednog doba, zamašnih promena na sudbonosnoj graničnoj oštrici dveju epoha koje je reljefno prikazano kroz ljubavnu priču između Mana kujundžije i Zone, kćeri čorbadžije Zamfira. U njemu se skladno prepliću realizam, humor i lirika. Niški dijalekt je spojen sa osobenostima ličnosti i utkan u jedinstvo cele fabule.

 

Povod za početak priče je pjesma o Zoni Zamfirovoj, koju pjevuši šegrt Pote u kujundžinici Mana kujundžije: to je pjesma koju je svako znao i pjevušio, ženjeni i neženjeni, i mladi čapkuni i stari dilberi. Pjesma je opštepoznata, a kada je nastala - to niko ne zna, ali se zna, da kad se zapjeva, uvijek se misli na jednu Zonu, Zonu Zamfirovu. Hadži Zamfir je nekada bio sila: pred pašu je u tursko vrijeme izlazio kad god je htio; mogao je čovjeka sa samih vješala skinuti; smjenio je tri paše; vlada se gospodski; u kući je njegovoj kao u pašinim konacima - bogatstvo i sjaj. Najveće hadži - Zamfirovo bogatstvo je najmlađa kćerka, mjezimica Zona.

 

Imala oči kao kadifa, kosu kao svila, usne kao

merdžan, zube kao biser, struk kao fidan...

Bila je razmažena, pusta, nemilosrdna...

Kad ide ona se lomi u struku, sitno korača, a glavu

izdiže i pruža je ponosno malo napred, kao

vodena zmija kad istegne glavu i brodu vodom.

Sva čaršija gleda za njom...

 

Za njom mnogi uzdišu, i sam Manasija, čapkun Mane, Mane kujundžija, najljepsi od svih momaka, najbolji igrač u kolu, najgalantniji prema sviračima. Uživa u drštvu i muzici, odlazi u lov, cijenjen je kujundžija. Način života, uspješnost u poslu i ljepota smetali su nekima, pa su pokušali da ga preko novina oljagaju. To je podstaklo njegovu majku Jevdu da sazove porodično vijeće koje će napraviti spisak mogućih kandidatkinja za Manovu ženidbu. U tom vijeću je najupečatljivija pojava tetka Doka. Dok sve tetke predlažu djevojkuiz svog staleža, Doka predlaže Zonu, oduševljena njenom ljepotom.

 

Likovi - U ovu jednostavnu, ali dinamičnu i nadahnutu priču, Sremac je uveo nekoliko upečatnjivih likova. Na prvom mjestu je stari HADŽI - ZAMFIR, prdstavnik čorbadžijskog sloja, koji je nekad imao slavu i moć, a danas, u vrijeme priče, ostalo mu je samo bogatstvo i stara slava i ugled.Hadži - Zamfir je dobroćudan i razborit, strpljiv i trpeljiv.

 

MANE kujundžija je najizrazitiji predstavnik novog, zanatlijskog sloja, zadojenog stvaralačkom energijom, sposobnošću za sticanje, ljubavlju prema životu i životnim radostima. Njega odlikuje snaga, energija i duhovno zdravlje. Lijep je da mu nema ravna, otresit je, zdravog rasuđivanja, lukav i snalažljiv, uporan u riješenosti da slomi hadži - Zamfirov otpor, ali i odmjeren i pun poštovanja prema hadži - Zamfiru, ne kao prema čorbadžiji i gazdi, nego kao prema starijem čovjeku. Sremac je Mana prikazao svestrano: kao zaljubljenog mladića koji luta svijetom tražeći lijeka svojo ljubavi; kao mladića koji je duboko povrijeđen riječima ''kuče u čašire''; kao čovjeka koga obuzimaju halucinacije i rižni snovi zbog te uvrede koju je izrekao hadži - Zamfir; kao pametnog mladića koji umije da prkosi prkosnoj gazdinskoj kćeri; kao uzornog mladića koji dostojanstveno prihvata vjeridbu i vjenčanje i odbija skupe hadži - Zamfirove poklone, pokazujući svoje bogatstvo i imanje.

 

ZONA ZAMFIROVA je prikazana u romanu kao razvojni lik, lik koji se prati tokom romaneskne priče i koji se u toku te priče mijenja i razvija; od djevojčice, preko djevojčeta do zrele i prelijepe djevojke. Ona je lijepa, čedna, vatrena; svjesna svoje ljepote i svoga porijekla i to joj daje pravo da drži glavu visoko i da prezrivo gleda svijet oko sebe. Uobražena je sa svoje ljepote i porijekllj, razažena u kući, navikla da joj se ugađa, da se svi za njom okreću, da lomi čežnjiva mladićka srca, da se poigrava onima koji bi da joj priđu ili da je osvoje.

 

Ljubomorna je na sve djevojke koje se uhvate u kolo do Mana i spremna je da vrlo zajedljivo i bezobzirno izvrijeđa lijepu Kalinu, samo zato što joj je smetala Kalinina radost i sreća dok igra do Mana.

 

DOKA je jedinstvena kao pojava i kao ženski lik: to je žena čisto muških manira i ponašanja - zviždi sokakom, u razgovoru uvijek ponešto lupi, uporno brani svoje stavove, spremna je da se potuče, pije kafu i mastiku, ''puši kao Turčin''. Ona je bez dlake na jeziku, umije da cijeni žensku ljepotu i u njenim riječima se osjeća muško oduševljenje ženskom ljepotom - čarima Zone Zamfirove.

 

MANULAĆ je karikatura mladića iz imućne gazdinske porodice koja je ravna ugledu hadži - Zamfirove porodice. Prava je slika degeneracije koja zahvata čorbadžijski stalež: nemuževan, tunjav, smotan, slabić, vezan za roditelje kao dijete, nesposoban za život, nesposoban za komunikacije sa svijetom oko sebe.

__________________________________

 

Stevan Sremac - Zona Zanfirova

 

Književni rod - epika
Književna vrsta - pripovetka/roman

 

Osnovna tema romana Zona Zamfirova je ljubav između dvoje mladih, koji pripadaju različitim društvenim staležima.

 

Mesto i vreme radnje romana Zona Zamfirova je smeštena u Niš, krajem 19. veka.

 

Analiza lektire - Možda će mnoge zbuniti što lektira Zona Zamfirova nije svrstana u jednu književnu vrstu, već je napisano pripovetka/roman. Radi se o tome da je pisac, Stevan Sremac smatra pripovetkom, međutim po svojoj formi spada u roman. Zato je, prilično teško odlučiti kojoj vrsti pripada.

 

Osnovna priča romana Zona Zamfirova je ljubav između dvoje mladih ljudi, koji pripadaju različitim društvenim staležima, te na prvi pogled izgleda gotovo nemoguća. Glavni junak dela, Mane, je kujundžija, vredan i dobar majstor, ali siromašan, a Zone je bogataška ćerka. Mane se zaljubio u Zone, za kojom mnogi uzdišu, ali tu ljubav pokušava da sakrije, jer je svestan svog, ali i njenog imovinskog stanja.

 

Jezik romana Zona Zamfirova je vrlo specifičan, jer Sremac obilato koristi lokalizme. Zato u pojedinim slučajevima treba naročito dobra koncentracija, kako za čitanje, tako i za analizu lektire Zona Zamfirova, a naročito ako imate sastav iz srpskog jezika na temu ove lektire. Prisutan je govor starog Niša, koji, mada ponekad težak za razumevanje, posebno mladom čitaocu, oslikava na pravi način situaciju opisanu u lektiri.

 

Čitav roman, odnosno pripovetka je podeljena po glavama, a na početku svake od njih stoji piščeva napomena o čemu će biti govora u njoj, čime se umnogome olakšava razumevanje dela. Sama fabula romana Zona Zamfirova je na prvi pogled prilično jednostavna, a motiv je prisutan od davnina. Međutim, ono što Sremčevo delo čini maestralnim jesu opisi sredine u kojoj se radnja odvija. On to postiže uvođenjem različitih epizoda i likova.

 

Postoje čak podaci, mada nepotvrđeni, da se događaj koji je opisan u romanu Zona Zamfirova zaista i dogodio. Ali, kako do sada nije utvrđeno da li je to zaista tako, ovu informaciju svakako treba uzeti sa rezervom.

 

Prepričano delo Zona Zamfirova - Priča počinje scenom pevanja pesme o Zoni, Zamfirovoj ćerki, te pisac tako uvodi glavnu junakinju lektire. Ne zna se ko je smislio pesmu, ali se zna kome je namenjena. Zatim daje vrlo jasan opis glavnog lika romana Zona Zamfirova. Kaže da za njom mnogi uzdišu, jer je izrasla u pravu lepoticu, a ponajviše Mane kujundžija.

 

Potom pisac prati ljubavnu priču između Zone i Maneta, a povremeno ubacuje i epizode kako bi verno oslikao Niš tog doba. Susret i razgovor glavnih junaka se odigrao tek u desetoj glavi, koja je presudna za dalji tok radnje. Naime, Zona je tada ismejala Maneta i njegovu ljubav i on, želeći da se osveti i povrati ukaljanu čast i ponos, sa svojom tetkom i prijateljima organizuje otmicu devojke. Zapravo, to nije bila prava otmica, ali je narod poverovao da je Zona "pobegulja" i to je ukaljalo njenu čast, te njen otac dolazi kod Maneta da mu ponudi ćerkinu ruku.

 

Na taj način je Mane uspeo da dobije ženu svog života za sebe.

 

Glavni likovi u romanu Zona Zamfirova su Zona i Mane. Pored njih, pojavljuje se plejada drugih likova, od kojih su svakako najupečatljiviji Zamfir i Doka.

 

Kako kaže i sam pisac, opisujući glavnu junakinju: - Imala je oči kao kadifa, kosu kao svila, usne kao merdžan, zube kao biser, struk kao fidan, a sva je bila ono pravo "zlato materino". Ona je, gotovo preko noći izrasla u prelepu devojku u koju su mnogi zaljubljeni. A ona je zaljubljena u Maneta, ali to ne sme da prizna ni sebi ni drugima, a posebno ocu, koji je čovek starog kova i koji smatra da ne treba mešati žito i kukolj, odnosno da je brak između ljudi koji pripadaju različitim društvenim staležima nemoguć. Iz Zoninog ponašanja se vidi da je vatrena, razmažena, navikla da joj ugađaju, ali i ljubomorna, što je najbolje prikazano u sceni sa Manetovom komšinicom Kalinom.

 

Mane je tipičan predstavnik mladog, novog sloja u društvu - zanatlijskog. Vredan je, radan i otvoren prema životu. Opisujući Maneta, pisac kaže: - Pa, kao što je bio dobar majstor, tako je bio i lep momak. Crnomanjast, lepa, velika oka, sastavljenih tankih obrva i tankih brčića. A kao što je bio dobar igrač, tako je bio dobar i pevač, lovac, jahač i veseljak i za društvo čovek. Mane je prikazan kao vrlo svestran čovek, koji je spreman da zarad ljubavi žene u koju je zaljubljen, učini sve da je usreći. Međutim, u trenutku kada mu ona povredi osećanja, progovara sujeta iz njega i on joj se sveti izmišljenom otmicom, ukaljavši joj čast na taj način, kao što je i njegovu ukaljao stari Zamfir.

 

Zonin otac, Zamfir je čovek starog kova, koji je izuzetno bogat. Njegovo bogatstvo mu je otvaralo puteve koji nisu bili otvoreni ni za koga. Nakon što je udao sve ostale ćerke, ostala mu je najmlađa, Zona, koju je posebno čuvao. Čak je nije dao ni u školu do kraja, da se ne bi zaljubila i udala za nekoga ko joj ne priliči. Kao čovek starog kova, Zamfir je smatrao da je nemoguće da se njegova ćerka uda za kujundžiju, međutim shvata koliko je pogrešio nakon što je čast njegove ćerke ukaljana izmišljenom otmicom i odlazi kod Maneta da mu ponudi njenu ruku.

 

Doka je Manetova tetka, čiji lik zauzima posebno mesto ne samo u romanu Zona Zamfirova, već i u čitavoj srpskoj književnosti. Ova energična žena je spremna na sve kako bi usrećila svog sestrića i bori se protiv uobičajenih društvenih verovanja na sebi svojstven način. Ona "puši kao Turčin", a spremna je i da se potuče ako treba, nema dlake na jeziku i ponaša se onako kako više priliči muškarcu nego ženi.

 

Citati iz romana Zona Zamfirova

 

Ta je pesma iz naroda; i bog zna ko ju je spevao, i na koju je Zonu mislio taj prvi kad je tu pesmu spevao! I ko zna otkud i na kom dalekom kraju Srbije pokriva crna zemljica i zelena travica i tvorca i predmet te pesme! I to vam ni pisac ne ume kazati, jer to ni sam ne zna, ali ono što zna, to je: da ko je god i kad god je ko - u vreme ove naše pripovetke - zapevao tu pesmu, uvek je mislio na jednu Zonu, na lepu Zonu, Zonu Zamfirovu.


Zamfir je bio sila: mogao je čoveka i sa samih vešala skinuti, samo kad hoće i kad potrudi svoje čudo i gospodstvo.... A ta sila dolazila je od silnog bogatstva njegovog.

 

A ako se Zona ponosila što se svet za njom okretao, mogla se, vala, ponositi, i te još kako, kad se za njom osvrne Mane kujundžija! Jer i isti taj Manasija bio je krasan mladić.

 

Zona je znala da je lepa, i da je čak lepotica.


Kao iskusan i pametan čovek držao je da svaki čovek treba da se poučava tuđom nesrećom.

 

Silni saveti i opomene učiniše naposletku svoje.
Jer, slušajući tetku, Zoni je Mane zbog takvog njegovog života samo izgledao interesantniji, a zbog staleža njegovog samo miliji i simpatičniji!


Kao i svaki čovek i Mane je imao neprijatelja, koji su jedva dočekali da ga uzmu na rešeto.

- Ja vino točim, vino ne pijem; pesnu iskam, pesnu ne slušam, a sve zaradi tebe, Zone!... U lov idem, pušku ne ispalim! Ništo ne znajem za sebe, a sve zaradi tebe...

________________________________

 

Stevan Sremac - Zona Zanfirova

 

U fabuli romana Zona Zamfirova je priča o ljubavi dvoje mladih, koji potiču iz različitih društvenih slojeva. To je jednostavna priča sa lakim zapletom, nizom epizoda koje imaju karakter opširnih digresija od glavne priče, srećnim završetkom. Nema ovde događajne dinamike, snažnih preokreta, jakih emocija - kazivanje teče kao prostosrdačna priča začinjena anegdotama i obojena dobrodušnim humorom.

 

Povod za početak priče je pesma o Zoni Zamfirovoj, koju pevuši šegrt Pote u kujundžinici Mana kujundžije: to je pesma koju je svako znao i pevušio, i ženjeni i neženjeni, i mladi čapkuni i stari dilberi. Pesma je opštepoznata, a kada je nastala - to niko ne zna, ali se zna, da kad se zapeva, uvek se misli na jednu Zonu, Zonu Zamfirovu. Hadži Zamfir je nekada bio sila: pred pašu je u tursko vreme izlazio kad god je hteo; mogao je čoveka sa samih vešala skinuti; smenio je tri paše; vlada se gospodski; u kući je njegovoj kao u pašinim konacima - bogatstvo i sjaj. Najveće hadži-Zamfirovo bogatstvo je najmlađa kćerka, mezimica Zona:

 

Imala oči kao kadifa, kosu kao svila, usne kao merian, zube kao biser, struk kao fidan...

Bila je razmažena, pusta, nemilosrdna...

Kad ide, ona se lomi u struku, sitno korača, a glavu izdiže i pruža je
ponosno malo napred, kao vodena zmija kad istegne glavu i brodi vodom.

Sva čaršija gleda za njom...

 

Ona je u varoši prva po lepoti i ugledu, za njom mnogi uzdišu, o njoj se pevaju pesme. Za njom uzdiše i sam Manasija, čapkun Mane, Mane kujundžija, najlepši od svih momaka, najbolji igrač u kolu, najgalantniji prema sviračima. Uživa u društvu i muzici, odlazi u lov, cenjen je kujundžija. Način života, uspešnost u poslu i lepota smetali su nekima, pa su pokušali da ga preko novina oljagaju. To je podstaklo njegovu majku Jevdu da sazove porodično veće koje će napraviti spisak mogućih kandidatkinja za Manovu ženidbu. U tom veću je najupečatljivija pojava tetka Doka: zviždi sokakom, u razgovoru uvek ponešto lupi, uporno brani svoje stavove, spremna je da se potuče, pije kafu i mastiku, puši kao Turčin. Dok sve tetke predlažu devojku iz svoga staleža, Doka predlaže Zonu, oduševljena njenom lepotom.

 

Sremac lagano i majstorski razvija priču. Čitaoca postepeno uvodi u situaciju, u događaje koji se malo-pomalo zapliću, upoznaje ga sa glavnim akterima priče. Zato već u šestom poglavlju romana omogućava čitaocu da posle uzaludnog i beskorisnog čitanja dojakošnjih pet glava, naposletku dolazi i natrapava na samu stvar, zbog koje je ova pripovetka i postala: predstaviće Zonu i Mana i njihove skrivene ljubavne poglede. Zona je bila svesna svoje lepote i uživala je da se neko okreće za njom, da uzdiše i priželjkuje je. Ali ona vodi lukavu igru: da jednim pogledom ohrabri koga, da mu ulije neke nade, da ga zaludi, a posle da ga odbaci. Nju nisu zanimali oni koji se za njom okreću, koje je, dakle, svojom lepotom očarala i slomila, nego oni koji je nisu primetili ili nisu primećivali, već ravnodušno prolazili pored nje. Još kao devojčica je zapazila Mana kujunciju, posmatrala ga i krišom uzdisala za njim. Kako je odrastala, tako su joj ukućani punili glavu time ko je ona i čija je ona: Pomisli se na koga si kerka! Na drugoj strani, Mane kujundžija je vodio svoju igru. Bila mu je Zona simpatična još kao devojčica, a sada, kao zrela devojka, izazivala je u njegovoj duši košmare: nije mogao da se skrasi na mestu, lutao je besciljno gradom dok se ne trgne i ne shvati gde je došao i otkud on tu. Ali kada treba da se sretne sa Zonom, neće da je pogleda; prolazi mimo nje kao da je nema i kao da je nekim prevelikim poslom obuzet. To je pogađalo Zoninu sujetu, ljutilo je i vređalo da taj Mane, običan zanatlija, prolazi pored nje ne pogledavši je. U toj igri skrivenih pogleda i potisnutih čežnji sukobljavali su se ljubav i čežnja, na jednoj strani, i ponos i prkos, na drugoj strani:

 

Samo se jedared desilo da je prošao kraj Zone, pa ga neki đavo natentao i on se okrenuo za njom. Pogledi im se sukobiše, jer se i ona okrenula za njim, ali je Manu ipak vrlo krivo bilo što se prevario i okrenuo. No ipak je brzo popravio tu svoju pogrešku, doskočio i tome: oslovio je sirotu Kalinu, jedno komšijsko devojče, a na Zonu i ne pogleda više. I kako je ova bila koketna, pouzdana i ponosita sa svoje lepote, bilo joj je užasno krivo- Ujede se za usnu, jer joj se učini da će Mane još moći lako pomisliti da se ona za njim okrenula i njega je pogledala!...

 

Pisac će i dalje nastaviti da predočava psihološka stanja svojih junaka spoljašnjim manifestacijama: u uvodu sedme glave kaže da će čitalac već pomalo moći i zaviriti u dušu i skrivene osećaje Zone Zamfirove, prateći zbivanja i ponašanja dok se igra kolo. Kad se Mane uhvati u kolo do Zone, ona ga samo ovlaš pogleda, dade okom znak Vaski, izmećarki svojoj, i ova se odmah uhvati u kolo i rastavi Manču od Zone. Zona više i ne pogleda na Manu, igra i dalje i sve gleda u Manulaća čorbadži Ranđelovog, a kad Mane dođe u igranju prema njoj, a ona ga i ne gleda nego samo pući usta. Manu se steglo grlo, zabolele ga slepoočnice, u ustima mu gorko i suvo. Kad je zasviralo novo kolo, on se uhvati do lepe ali sirote Kaline i sa njom odigra nekoliko kola. Zoni je došlo nešto teško pa se izgubila. U njoj se javlja srdžba, posle kola priziva sebi Kalinu i sva bleda, suvih usana počela je da je vređa. Posle nekoliko dana nije mogla da izdrži, pa je po izmećarki Vaski poslala Manu poruku - pozdrav.

 

Dok je opisivao čežnje i prkose Zone i Mana, pisac je ostavio tetku Doku sa njenim naumom. Sada je opet vraća u priču njenom odlukom da ide u kuću hadži-Zamfirovu i prosi Zonu. Mane je odvraća (Koji su oni, a koji pa mi! Čorbadžiska kuća - naša kuća!...Pamet si beri, Doke), ona uporna (Las- no za toj! Ja ću si sve polako... Pa fino... S politiku!) i odlazi da ostvari svoj naum. U kući hadži-Zamfirovoj je mir jer kad hadžija spava, ne smeju ni vrapci ispod krova dživdžakati. Kada skupu tetaka u hadžijinoj kući kaže zašto je došla, naišla je na prezriv osmeh i odbijanje. To je Doku razgnevilo, razgalamila se toliko da je i hadži-Zamfir morao da ustane i izađe iz sobe. Umiruje Doku, ali se ona ne da:

 

Vika, čorbaiiska kuIa, čorbadžiska kerka! E veće nema! I čorbadžisko ne je do veka...

- E, dosta de! - veli joj ozbiljno čorbadži-Zamfir. - Dogila si, navodadžisala si, nigito neje bilo, - e, sag se vrćeš... Sas zor ne biva!...

- E, zašto da neje Manča prilika?!... Zar što si čorbadžiski?

- E de! Debarsko neje ovo, te da se otimaju devojke...

- Mori i vagie se znaje! - planu Doka. - Deda kako ti se vikagie, kako se prezivaše? - Koritar, a njegov pa tatko kako ga zvaše u čarišju? - Vrtivagan... Ta sag: Mi smo čorbadžiski!... (...)

- Može, ama sproti seb' priliku.

- Zapamti, hadžijo: - Svet je ovaj kao kakav merdivan - jedan se kači, a drugi pa slazi - ta i s vas čorbaiije takoj si je. Zar malo li ga ima od vaši giplo si beoše prvi trgovci - a sag, zvonari i klisari, pa pale prangije kad slavi Pantelejska crkva... Mori, ti slaziš niz merdivan, a moj Manča se toprv kači...

- Bre-bre-bre!  Videlo se kuče u čašire, pa se fatilo u oro  - veli čor- baii-Zamfir, sav zelen od ljutine. - Ta i tvoj Manča...

- Koj je kuče, nesrećo čorbaiiska?! - viknu Doka. - Znaješ li, bre, ako do- fatim sag ove nal 'ne (i pokaza na silne nalune pred vratima), sve ću ti gi frljim i obijem o glavu... Ću te bombardiram po tu glavu kako Srbi Mitađ pašu tabiju na Vinik! Nesrećo vrtivaganska i koritarska!...

 

Kroz Doku je progovorio srednji stalež, zanatlijski i trgovački, koji se postepeno izdiže na društvenoj pozornici. Njene reči su izrazile stvarno stanje: staro je venulo i propadalo, čorbadžijske porodice gube moć, političku i ekonomsku, a nove snage nadiru sve jače. Ali su klasne i staleške razlike još opstajale u svesti pripadnika feudalnih čorbadžijskih porodica, pa su takva shvatanja uporno utiskivana i u Zoninu svest. To joj je godilo (u sebi je nosila izuzetnu lepotu i izuzetno poreklo), ali će joj u jednom trenutku i zasmetati jer će shvatiti da su takve prepreke neprirodne i da donose samo patnju i nesreću.

 

Reč kuče u čašire duboko je pozledila Mana. Bio je poražen i uvređen. Koliko je bio opterećen tim rečima pokazuje san u kojem je video kako on, kao kuče, vodi kolo a svi se okolo smeju uzvikujući: Lele, kuče u čašire! Te Zamfirove reči i Zonin prezriv osmeh pri susretu na ulici, podstakli su u njemu želju za osvetom. Sa drugom Mitančom i tetka Dokom pripremio je i izveo inscenaciju otmice Zone Zamfirove. Po varoši je pukla bruka da je Zona pobegulja. Porodica je priredila javni Zonin odlazak u amam, ali to nije moglo da ućutka priče o pobegulji. Požurili su da udaju Zonu i ponudili je Manulaću, ali su njegovi roditelji to odbili. Hadži-Zamfir lično dolazi kod Mana u radnju, kao da želi da popravi muštiklu. Razgovara sa Manom prijateljski i pokroviteljski (Da me ne zoveš čorbadžijo i hadžijo, veće tatko da me zoveš), savetuje ga da treba da se ženi. Mane nije reagovao. Bio je zadovoljan, uživao je u svojoj sigurnosti i pobedi. Zona je patila, usamljena i slomljena. Jednom prilikom je razgovarala sa Maninom majkom, sasvim toplo, nežio i prijateljski, bez čorbadžijske naduvenosti. Po Vaski je Manu poslala šefteliju kao znak pažnje i ljubavi. Poklon je bio znak da sada Zona može da bude njegova. Brzo su završene proševina i svadba. Tako se završila priča o dvoje mladih koje je razdvajala staleška (klasna) razlika.

 

U osnovi romaneskne priče jeste ljubav dvoje mladih iz različitih društvenih slojeva, ali i odnos starog i novog. Oličenje starog je hadži-Zamfir: njegova prošlost (staro) obeležena je materijalnom i društvekom moći: posedovao je ogromno imanje, uživao veliki ugled kod Turaka i domaćeg življa. Njegovo vreme je prošlo, ali hadži-Zamfir živi tim starim životom i navikama, sećajući se sa setom prošlih vremena i prijatelja iz prošlosti. Staro je utkano u shvatanja žena iz hadži-Zamfirove porodice, koje su pravi bedem prošlog i staleškog. Staro je čak i u svesti i rezonovanju srednjeg sloja - Manine majke Jevde, pa čak i samoga Mana kujundžije. On je svestan porekla i ugleda Zonine kuće i ne gaji iluzije da se klasna ograda može ukloniti. Oličenje novog je Mitanča koji ima problema sa svojim ocem jer im se naravi i shvatanja nikako ne mogu usaglasiti. Mane kujundžija je najreprezentativniji predstavnik novoga: on je mladi zanatlija pun stvaralačke energije. Brzo je došao do svoga dućana, što je bilo obeležje staleškog statusa; uživao je veliki ugled kao kujundžija, imao je veliki krug prijatelja. Make je i tip novog mladog čoveka (nasuprot Manulaću) koga odlikuju fizička i duhovna snaga, okrenutost životu i uživanju, otvorenost i druželjublje. On je i izvanredno lep mladić, najbolji igrač u kolu, darežljiv prema muzici, lovac, putnik i posetilac čuvenih kafana. Takav čovek i mladić suprotstavljen je čuvenoj hadžijskoj porodici i stavljen spram hadžijske kćeri koju je, zbog njene lepote, i pesma opevala.

 

Analiza likova - U ovu jednostavnu, ali dinamičnu i nadahnutu priču, Sremac je uveo nekoliko upečatljivih likova. Na prvom mestu je stari HADžI-ZAMFIR, predstavnik čorbadžijskog sloja, koji je nekada imao slavu i moć, a danas, u vreme priče, ostalo mu je samo bogatstvo i stara slava i ugled. Hadži-Zamfir je dobroćudan i razborit, strpljiv i trpeljiv. U njemu je stalno prisutno sećanje na davna vremena kada je bio čovek od ugleda i moći, ali i na vreme kada je živeo bogat i zanimljiv život bogataša i uglednika. U tim sećanjima je nostalgija ne samo za vremenom koje je prohujalo, nego i nostalgija za živo- tom koji je nestao, za ženama koje je voleo i prijateljima sa kojima se družio. Svestan je da mu izmiče tle pod nogama, da prolazi njegovo. Iako drži do svoga ugleda i čorbadžijskog dostojanstva, dovoljno je razborit da prihvati stvarnost onakvu kakva jeste i da se prikloni događajima koji neumitno ruše njegove poglede i krute staleške norme. Odlazi mladome Manu i vešto, čuvajući svoje dostojanstvo, skreće pažnju da su prošla stara vremena i da ograde više ne mogu da važe. Nije zlopamtilo: ima razumevanja za Manine šeretluke, samo želi da mu ovaj prizna da je sam smislio i izveo ujdurmu sa otmicom.

 

MANE kujundžija je najizrazitiji predstavnik novog, zanatlijskog sloja, zadojenog stvaralačkom energijom, sposobnošću za sticanje, ljubavlju prema životu i životnim radostima. Njega odlikuje snaga, energija i duhovno zdravlje. Lep je da mu nema ravna, otresit je, zdravog rasuđivanja, lukav i snalažljiv, uporan u rešenosti da slomi hadži-Zamfirov otpor, ali i odmeren i pun poštovanja prema hadži-Zamfiru, ne kao prema čorbadžiji i gazdi, nego kao prema starijem čoveku. Sremac je Mana prikazao svestrano: kao zaljubljenog mladića koji luta svetom tražeći leka svojoj ljubavi; kao čoveka koji pati zbog neuzvraćene ljubavi; kao mladića koji je duboko povređen rečima kuče u čašire; kao čoveka koga obuzimaju halucinacije i ružni snovi zbog te uvrede koju je izrekao hadži-Zamfir; kao pametnog i snalažljivog mladića koji ume da prkosi prkosnoj gazdinskoj kćeri i da u njoj izaziva srdžbu i bes, pa i patnje, svojim ravnodušnim ponašanjem prema njoj i pažnjom prema Kalini; kao uzornog mladića koji dostojanstveno prihvata veridbu i venčanje i odbija skupe hadži-Zamfirove poklone, pokazujući svoje bogatstvo i imanje.

 

ZONA ZAMFIROVA je prikazana u romanu kao razvojni lik, lik koji se prati tokom romaneskne priče i koji se u toku te priče menja i razvija: od devojčice, preko devojčeta do zrele i prelepe devojke. Ona je lepa, čedna, vatrena; svesna je svoje lepote i svoga porekla i to joj daje pravo da drži visoko glavu i da prezrivo gleda na svet oko sebe. Uobražena je sa svoje lepote i porekla, razmažena u kući, navikla da joj se ugađa, da se svi za njom okreću, da lomi čežnjiva mladićka srca, da se poigrava onima koji bi da joj priđu ili da je osvoje. Zato je ona i zbunjena prkosnim i nemarnim Maninim ponašanjem - to je vređa, izaziva u njoj srdžbu, ali i tugu i bol. Ljubomorna je na sve devojke koje se uhvate u kolo do Mana i spremna je da vrlo zajedljivo i bezobzirno izvređa lepu Kalinu, samo zato što joj je smetala Kalinina radost i sreća dok igra do Mana. U slikanju ljubavne igre Zone i Mana Sremac je pokazao veštinu i sposobnost da psihološke titraje i prelive predoči spoljašnjim manifestacijama: kroz pokrete, ponašanja, izraze lica, reči.

 

DOKA je jedinstvena kao pojava i kao ženski lik: to je žena čisto muških manira i ponašanja - zvižduće, pije mastiku, puši kao Turčin. Ona je bez dlake na jeziku: skreše u lice ono što misli, bez obzira da li je to neka žena ili stari hadži-Zamfir. Ume da ceni žensku lepotu i u njenim rečima se oseća muško oduševljenje ženskom lepotom - čarima Zone Zamfirove. Uporna je u naumu da Mana oženi Zonom i ne bira sredstva da to ostvari. Iz nje progovara zanatlijski stalež, onaj koji je dugo bio potiskivan feudalnim odnosima i čorbadžijskim gospodarenjem, koje je bilo poduprto vladavinom turskog feudalizma. Njene reči o merdevinama sa kojih hadži-Zamfirovi silaze a Manini se penju, deluju buntovnički i proročki. Kao da su se ove reči otele konzervativnom Stevanu Sremcu koji je vezan za staro i gazdinsko.

 

MANULAĆ je karikatura mladića iz imućne gazdinske porodice koja je ravna ugledu hadži-Zamfirove porodice. Iako mu je posvećena cela jedna epizoda i u zbivanjima romana ima izvesnu ulogu, nije upečatljiv po svojoj delatnoj aktivnosti, nego po svome izgledu i karakteru. Prava je slika degeneracije koja zahvata čorbadžijski stalež: nemuževan, tunjav, smotan, slabić, vezan za roditelje kao dete, nesposoban za život, nesposoban za komunikaciju sa svetom oko sebe. Isuviše je karikiran ovaj Sremčev junak; on je ovde kao kontrast Manu kujundžiji, ali se čini da je Sremac u karikiranju preterao. I bez ovakvog Manulaća lik Mana kujundžije bi bio onakav kakav jeste, jer snažnije i upečatljivije deluju njegove osobine i sokovi života koji šikljaju iz njegove prirode, nego što deluju mlakost, bezvoljnost i duhovna degeneracija Manulaćova.

 

Zona Zamfirova je najbolje oblikovano Sremčevo delo: odlikuju ga majstorsko oblikovanje sižea, celovitost priče i dobra kompozicija. Iako ima nekoliko širih epizoda koje na prvi pogled nemaju čvršći oslonac u romanesknoj prnčn (o Mitanči i Manulaću) one su došle kao ilustracija osnovne intencije o sukobu starog i novog, o kvalitetima i nedostacima i starog i novog, ali su istovremeno i nužno uvođenje novih likova koji će u sižeu priče imati ili delatnu ili motivacionu funkciju.

 

Zona Zamfirova (kao i Ivkova slava) pisana je sa dobrim poznavanjem sredine, običaja, mentaliteta i jezika. Oba su dela pisana sa stvaralačkim nadahnućem bez unapred postavljene teze, bez političkih primesa. Ovde je izvornost i lepota stvarnosne građe nadvladala Sremčevu konzervativnost i ideološku jednostranost: ne samo da stari svet slika sa simpatijama (pozitivne osobine hadži-Zamfirove: mirnoća, dobrodušnost, strpljenje, očinski odnos prema potčinjenima u kući i na imanju), nego i novi svet, oličen u Manu kujundžiji; slika ga sa simpatijama prikazujući ga u snažnom usponu, radinosti, poštenju i pameti. Zato su ova dva Sremčeva dela najotvorenija, najsvežija i najprijemčivija: građa je uzeta iz stvarnosti, nije podređena ideologiji, puštena je da sama govori. U ovom pripovedanju ima poleta i poetske zanesenosti, tople ljubavi prema svetu koji se prikazuje, blagorodnog osmeha.

 

***

Stevan Sremac je rasni realista. Obdaren sposobnostima posmatranja i zapažalja, uočavanja bitnih pojedinosti, pronicanja u suštinu pojava i događanja - Sremac je uvek polazio od stvarnih činjenica i podataka, od onoga što je video, proverio i zabeležio. Stalno je nosio beležnicu i zapisivao anegdote, dosetke, lepo izrečenu misao ili reč:

 

Vidiš, ovde mi je, što se rekne, kao izvor neki, pa kad me zasvrbe prsti da pišem, a ja uzmem beležnicu i iz nje unosim u pripovetku sve ono što je zgodno. Savetovao bih i tebi da tako radiš ako već nisi počeo. Zgodne teme, opažanja, kratku karakteristiku pojedinih ljudi koje sretneš ili poznaješ, sve beleži. To mnogo olakšava posao pri pisanju. (Sremac u razgovoru sa Svetozarom Ćorovićem)

 

Pošto je bio neženja, najveći deo slobodnog vremena provodio je u kafanama. Nije voleo kafane u kojima sedi gospoda. Birao je kafane gde je mehandžija kakav Cincarin, ili barem nalik na Cincarina i gde sede obični hamali, radnici, seljaci:

 

Zato je tražio male kafanice, po zabačenim krajevima, polutamne i skromne, u koje dolaze samo dućandžije iz okolnih ulica, mali majstori i sirotinja... Sam mi je pričao, da mu je u takvim prilikama došla mnoga misao za priču, da je po tim kafanicama čuo mnogi izraz, interesantnu reč i zapazio koju karakterističnu osobinu. Sve što je tako video i čuo, on je beležio odmah, čim dođe kući. Hiljadama takvih fraza, čitavih dijaloga ostalo je u njegovim zabeleškama. Mnoge su upotrebljene i ušle u koju njegovu priču.

 

Siže svojih pripovedaka i romana Sremac zasniva na ansgdotama i istinitim događajima. Za Pop Ćiru i pop Spiru anegdotu je Sremcu ispričao Jovan Đorđević. Za Zonu Zamfirovu materijal je dobio od Branislava Nušića - istiniti događaj zbio se u Prištini. Sremac je majstor da iz ničega napravi nešto, da od sasvim jednostavne i nefabularne anegdote (o slavi Živka jorgandžije, o devojci pobegulji) napravi romanesknu strukturu.

 

Za srpske realiste je karakterističan regionalizam: svaki od njih vezao je svoje književno stvaranje za određeno mesto ili kraj - Milovan Glišić opisuje Valjevo i okolinu, Janko Veselinović Mačvu, Svetolik Ranković Jasenicu. Sremac je prvi srpski realista koji je napustio uski lokalizam svojih prethodnika ili savremenika i zahvatio tri geografski različite sredine: vojvođansku, beogradsku i nišku. Vukadin je prostorno najobuhvatniji roman Stevana Sremca jer se njegov junak kreće od zlatiborskog sela, preko Užica, Kragujevca i Beograda, do Vranja.

 

Sremčeva realistička proza predočava široki spekgar tipova iz različitih sredina i profesija. Seljak je lukav, gramziv, voli da ukrade, lako se odmeće u hajduke; pritisnut je palanačkom čaršijom, sitnom birokratijom i vlašću; svi ga iskorišćavaju, ali i potcenjuju i omalovažavaju. Nema u ovom delu mnogo seljaka niti ima markantnih seljačkih likova. Palanačku čaršiju čine trgovci, majstori, kalfe, ćiftetu su surevnjivosti, zavidljivost, podvale i podmetanja. Caruje nemoral, zluradost i sklonost ujdurmama. Činovnici, praktikanti, panduri i pisari čine sitnu birokratiju kojoj je zajedničko neobrazovanost, glupost, zaparloženost i korumpiranost. Tu su i predstavnici učiteljske i svešteničke profesije, koji nisu imuni na nemoral, glupost, sebičnost, gramzivost i karijerizam. To je svet koji živi u pripovetkama i romanima Stevana Sremca i prema kome pisac zauzima različit stav: od dobroćudnog i prijateljskog osmeha, preko prekorne ironije, do ljute satire.

 

Humor je najveća tekovina i najveća vrednost proze Stevana Sremca. Potiče iz dva osnovna izvora: iz prirode piščeve, koja je sklona da svet oko sebe vidi na humorističan način, i iz prirode ličnosti i događaja koje uzima za predmet pripovedanja. To je humor situacije, narativni humor, asocijativni humor (koji se asocijativnim dodirima širi u lepezu značenja), verbalni humor proistekao iz upotrebe arhaičnih, slavenoserpskih, patetičnih i poetskih reči i sklopova u sasvim neodgovarajućim i prozaičnim situacijama. Sremčev humor je dvojak. U delima koja se bave niškom sredinom, on je spontan i svež, bezazlen i blag, vedar i srdačan, prisan i lekovit, dobroćudan i lirski. U Limunaciji na selu i Vukadinu humor je jedak, ironičan, sarkastičan, zubat i ubojit. Dok je u prvom slučaju samonikao, spontan i imanentan atmosferi i situaciji, u drugom slučaju je nameran i nađen, u službi oštre satire i ideološkog razračunavanja.    

________________________________

 

Stevan Sremac je rođen u Senti, u Bačkoj, 1855.godine, gdje je proveo rano djetinjstvo. Pošto je ostao bez roditelja, ujak Jovan Đorđević dovodi ga u Beograd na dalje školovanje. Starateljstvo Jovana Đorđevića, istoričara po struci i liberala po političkom uvjerenju, ostaviće tragove na štićeniku koji se opredjeljuje za studije istorije na Velikoj školi u Beogradu i za pripadnost Liberalnoj stranci. Vezivanje za politiku Liberalne stranke odrediće Stevana Sremca kao okorjelog konzervativca okrenutog nacionalnoj prošlosti, privrženog dinastiji i protivnika svega novog i naprednog u politici i društvenom životu.

Svoj radni vijek proveo je kao profesor u gimnaziji u Nišu , Pirotu i Beogradu. Umro je 1906. godine u Sokobanji. Počeo je da piše relativno kasno. U trideset i trećoj godini života, 1888. godine, počeo je da objavljuje prozne hronike o ličnostima i događajima iz srpske prošlosti, koje će se pojaviti kao knjiga 1903. godine pod naslovom Iz knjiga starostavnih. To je bilo piščevo oduživanje duga profesiji istoričara, ljubavi prema nacionalnoj prošlosti i snu o Velikoj Srbiji Realističku prozu počinje da piše tek poslije dolaska u Beograd. Dugogodišnji život U Nišu (i vrlo malo u Pirotu) bio je period stvaralačke inkubacije: posmatranje.

 

Zapažanje i bilježenje. Prvu realističku pripovijetku objavio je 1893. godine pod Naslovom Božićna pečenica, a potom slijede Ivkova slava (1895), Vukadin (1896 kao knjiga 1903.), Limunacija na selu (1896), Pop Ćira i pop Spira (1898), jedan od najboljih humorističkih romana u našoj književnosti i Zona Zamfirova (1906), najbolje komponovano Sremčevo djelo.

 

Rođen u Bačkoj, u kraju koji je bio pod Austrougarskom, gdje je san o velikoj Srbiji i odanost nacionalnoj tradiciji bilo osnovno duhovno obilježje Srba prečana Sremac je brzo prišao Liberalnoj stranci koja se zanosila romantičnom prošlošću A u praksi bila potpora režimu Obrenovića. To će ga okrenuti protiv svega što je Novo i što je došlo sa strane, iz Evrope. To će ga okrenuti i protiv Svetozara Markovića i njegovih pristalica pa će do kraja života ostati okorjeli konzervativac Okrenut prošlosti i starini, protivnik svake promjene. Sremac je na strani gazda, Birokratije, vlasti i vladara; on je protiv seoske sirotinje i slobodoumnih učitelja Limunacija na selu nije ništa drugo nego ukazivanje prstom na učitelje kao remetilački faktor u društvu. Njegov ideal je da se seljaci ''slažu sa vlašću, slušaju vlast i skidaju fes pred kapetanom'', a ogorčeni je protivnik učitelja Sretena, koga naziva ''zatočenikom slobode istine i pravde'', dajući ovim riječima, naravno, podsmješljivi ton. U Limunaciji na selu i Vukadinu progovorio je Sremac liberal, ogorčen na političke protivnike i netrpeljiv. U prvom se okomio na Socijaliste i učitelje u drugom na radikale koji su snažnu potporu dobijali iz sela. Time je ova djela stavio u službu svojih političkih stavova i svoga apsolutnog Konzervativizma.

 

Pamfletsko i paskvilno izbija iz svih Sremčevih knjiga. U Sremčevom djelu sukobljavaju se dve strane njegove ličnosti: Sremac Građanin i političar i Sremac pisac. Kao građanin, Sremac je na strani starog, Patrijarhalnog i starovremenskog u ljudima i životu, na strani onoga što polako čili i nestaje. Njegov život u palanci je život u ambijentu koji voli, koji mu leži. Čak je, po Nušićevom svjedočenju, pred smrt odabrao Sokobanju kao lječilište baš zato što je još bila zadržala palanačko i staro u arhitekturi, životu i naravima. Kao političar je na strani konzervativnih ideja, na strani onih koji imaju i vladaju. Protivnik je svega novog i naprednog, onoga što je upereno protiv vlasti i dinastije. Sremac pisac ima izvanrednu moć opservacije i prijemčivosti za stvarnost koja ga okružuje; sagledava realne činjenice i zakonite društvene tokove; realna građa iz koje oblikuje umjetnički svijet nadvladava ideološku svijest i ne dozvoljava iskrivljenje stvarnosti. Sremac pisac nadvladava Sremca političara i tada nastaju pripovijetke i romani trajne umjetničke vrijednosti.

 

Stevan Sremac - Aca Groznica

Stevan Sremac - Čiča Jordan

Stevan Sremac - Ibiš aga

Stevan Sremac - Pop Ćira i pop Spira

Stevan Sremac - Zona Zamfirova - roman

loading...
15 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Stevan Sremac - Zona Zamfirova

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u