Stevan Raičković - Septembar lektira

Stevan Raičković - Septembar

Stevan Raičković - Septembar

 

Umetničko delo (i pesma) nikada ne govori izričito, ne otkriva sve. Pesma govori umetničkim slikama, one nikada nisu doslovne (ne znače ono što jesu) nego imaju preneseno značenje (ono koje im daje pesnikova vizija). Umetnička značenja su skrivena i otkrivaju se pažljivim čitanjem.

 

Naslov pesme Septembar, kada ga pročitamo u sadržaju pesnikove zbirke pesama, neće probuditi našu radoznalost: bože moj, koliko je opisnih pesama ispevano o septembru kada završava leto i počinje jesen. Ako bismo se po naslovu opredeljivali, teško da bismo se odlučili na čitanje. Ali ako ipak rešimo da pročitamo pesmu, videćemo da ova imenica ne označava deveti mesec u godini ( nema doslovno značenje), nego označava doba zrelosti (ljudske, pesničke) kada se počinje razmišljati o proživljenom, o životu i ostvarenom u životu (preneseno značenje). Do ovog saznanja dolazimo tek kada pročitamo pesmu.

 

Predmet pevanja, tema pesme, jeste međusobna povezanost i uzajamni odnos stvaraoca i njegovog dela. Među njima postoje trenuci nesporazuma i sukoba, sumnji i preispitivanja, ali i svest da su nerazdvojno jedno, jedinstveno biće sa dva lika: lik stvaraoca i lik ostvarenja (dela).

 

Sadržina i značenje

 

Stanimo malo, pesmo.

Jesmo li živeli, jesmo?

Ti si najlepše sate

- Jablani kada se zlate

U lakoj magli, peni -

Odnela tužno meni.

 

Prvi dvostih iskazuje potrebu za stvaralačkim predahom, za preispitivanjem apsolutne posvećenosti stvaralaštvu. To je pitanje življenja, života van pesme i stvaranja. To je pitanje ostvarenja pesnika kao ljudskog bića koje ima i čisto ljudske potrebe: živeti život, od života uzeti ono što pripada. Ovde je reč o sukobu u samom umetniku, o njegovom unutrašnjem podvajanju na stvaralačko i ljudsko biće.

 

Stvaralačko biće je okrenuto stvaranju, svetu poezije (umetnosti), potpuno je otuđeno od sveta u kome bitiše (živi), ne oseća ništa od života, odriče se egzistencijalnih potreba, troši se, sagoreva u stvaralačkoj vatri.

 

Ljudsko biće teži životu i življenju, zadovoljavanju običnih, svakodnevnih potreba; teži opuštanju, razonodi, uživanju u životnoj vrevi i običnim zadovoljstvima.

 

Drugi stih ima dva dela: pitanje i odgovor. Pitanje je potpuno, to je cela rečnica, sintaksičko-intonaciona celina. Odgovor je eliptičan, kratak, potvrdan. Snaga odgovora je u tome što se indrektno naslanja na pitanje, što čini isti stih. Brzi sled ovoga "jesmo" govori o tome da nema dilema, nema nedoumice i oklevanja u odgovoru - odgovor je jasan: JESMO. Ovde se završava smisaono - sintaksička celina: ovaj dvostih može da opstane kao samostalna pesma: on je pesma u pesmi: pitanje i odgovor - misaoni krug je zatvoren.

 

Stih "Jesmo li živeli, jesmo" omogućava dvojako sagledavanje i razumevanje smisla i značenja.

 

1. On u celini predstavlja iskaz lirskog subjekta: sam postavlja pitanje i sam odgovara na njega, ne čekajući reagovanje sagovornika (u ovom slučaju pesme). Ovaj postupak, samoodgovor, ukazuje na snagu uverenja da se živelo. U tom smislu je ovaj stih tumačen u prethodnom odeljku.

 

2. Stih je dvočlan: pitanje i odgovor. Jedan subjekt postavlja pitanje (to je ovde lirski subjekt/pesnik), drugi odgovara na pitanje (to je ovde pesma, proizvod pesnikove stvaralačke delatnosti). Oblik ,jesmo li", ,jesmo" upućuje na sjedinjenost, stopljenost lirskog subjekta i njegovog sagovornika, pesnika i njegove pesme.

 

Primetili smo da prvi dvostih ostavlja utisak zatvorenog misaonog kruga. Međutim, to je privid: sledeći dvostih unosi misaoni i emotivni zaokret.

 

Ti si najlepše sate

- Jablani kada se zlate

U lakoj magli, peni -

odnela tužno meni.

 

Ovde su dve sintaksičke celine. Okvirni stihovi

 

Ti si najlepše sate

Odnela tužno meni

 

nosioci su smisla iskaza i stava kao rezultata iskustva: pesma (poezija) oduzela je lirskom subjektu (= pesniku) najlepše sate u životu. Umetnuti stihovi

 

Jablani kada se zlate

U lakoj magli, peni

 

sintaksički imaju položaj i funkciju apozicije, a sadržinski imaju funkciju dopunskog, dodatnog objašnjenja (vreme, atmosfera) - ali se obe funkcije stapaju. Umetnuti stihovi imaju ne samo ilustrativnu, nego i značenjsku vrednost; dva dvostiha imaju jedinstveni emotivni pravac - tuga, žalost što su izgubljeni najlepši sati ljudskog života da bi se ostvarili sati stvaralačkog života.

 

Tek sada, kada nam se otvorila suština sadržine okvira (saznali smo da je pesnikovo nezadovoljstvo samo privid: ono je tu samo zato da se naglasi, po principu kontrasta, vrednost stvaranja) ponovo se vraćamo prvom dvostihu. Sada, kada smo došli "do dna" pesme, otvorena su vrata prvog distiha. Tek sada shvatamo njegovu sadržinu i smisao.

 

Stanimo malo, pesmo.

Jesmo li živeli, jesmo.

 

Sada nam ovi stihovi deluju kao nastavak nečeg što je prethodilo. Poziv "Stanimo malo..." prekida razgovor i raspravu koji dugo traju: ono što je u tom razgovoru rečeno (o izgubljenom vremenu, neproživljenom životu) nije tačno. Prestanimo s tim, nije sve to tačno, jesmo živeli i to zajedno: pesma je živela u pesniku, pesnik je živeo za pesmu. To je bilo aktivno življenje, življenje u lepoti i za lepotu.

 

Muke stvaranja i čitanja

 

Pesnik i njegova poezija sveli su račune, sagledali su svoj život, došli su do određenog saznanja. Pesma govori o mukama i žrtvama stvaranja, ali, posredno, ona podstiče razmišljanje o mukama čitanja i razumevanja. Gde je ovde čitalac? Doimaju li se njega u pesmi postavljena pitanja?

 

U pesmi se pretaču (procesom dugog nošenja pesme i njenim sazrevanjem u pesnikovom duhu) pesnikova osećanja, raspoloženja i misli i otuda neprekidno zrače i pretaču se (u procesu čitanja pesme) u čitaočevu ličnost. U tom trenutku se čitalac mislima i emocijama poistovećuje sa pesnikom. Pesma je doživljena, njena poruka je shvaćena, čitalac se oseća punijim i bogatijim (za nova saznanja, za nova osećanja i raspoloženja).

 

Stvaranje pesme je složen proces. U pesniku se javlja zamisao, ideja. Zamisao se postepeno oblikuje od različitih pojedinosti i dobija formu pesme. Pesma se dugo nosi, ponekad i godinama. Njeno sazrevanje je sporo i tegobno. Pesnikova životna i duhovna energija pretače se u pesmu. Pesma iscrpljuje pesnika. Ali ga i oslobađa teških misli, raspoloženja i osećanja - pretočivši ih u nju, rasteretio je sebe. Pesnik oseti zadovoljstvo ostvarenjem i to mu je nadoknada za sva odricanja i tegobe stvaranja.

 

Čitanje pesme je takođe složen proces. Pesma osvaja čitaoca, uvodi ga u svoje odaje, otkriva mu tajne života, sveta i čoveka, nudi mu saznanja. Čovek se duhovno obogaćuje, ali se emotivno rasterećuje. Oseća duševno olakšanje i mir. Ali teškoće čitanja i razumevanja, kada se pesma otvori, kada se uđe u njenu suštinu, brzo bivaju potisnute osećanjem zadovoljstva - saznajnog i emotivnog.

 

Ne otvara se pesma lako čitaocu. Potreban je znatan napor da se pronikne u suštinu pesme, da se shvati njen smisao, da se oseti poruka.

 

Prolazno i neprolazno - to je pitanje koje zaokuplja lirskog subjekta, to je pitanje koje stoji iza svega onoga što se čitaocu nudi u prvom kontaktu, prvoj komunikaciji. Prvi susret često može da prevari jer se zasniva na utisku. Tek kada prvi susret prođe, kada se čitanje ponovi, počinju da se otvaraju vrata kroz koja se ulazi u svet pesme.

 

Ono što je svakodnevno, što čini ljudski život i njegovu egzistenciju, prolazno je i kratkoveko. Ono što ostaje i traje, što nadživljava i pesnika - jeste pesma, proizvod čovekove stvaralačke delatnosti.

 

U trajanju dela je satisfakcija za sve ono što je stvaralac izgubio od običnog i svakodnevnog života. Sva životna zadovoljstva prolaze i zaboravljaju se, a pesma ostaje da svedoči o pesniku i vremenu: pesnik fizički nestaje ali duhovno živi svojom poezijom.

 

A ova pesma svedoči o jednom trenutku stvaralačke sumnje - zašto stvaranje, čemu stvaranje. Ona govori i o prevladavanju te sumnje.

 

Jezik

 

Umetničko delo (pesma) ima poseban način izražavanja. Sredstvo za oblikovanje pesničkih slika i iskazivanje misli, osećanja i raspoloženja jeste jezik, zajednički svim ljudima jedne zajednice. Ali jezik pesme je specifičan, drugačiji od "običnog"(govornog, kolokvijalnog) jezika. Reči u pesmi dobijaju novo, preneseno, značenje kakvog u običnom govoru nema.

 

- U životu jablani se žute - to je opis izgleda jablanovog lišća ujesen. To je doslovno izražavanje.

 

- U pesmi jablani se zlate.To je jablan u pesnikovim očima, u njegovom doživljaju prirode i jablana u njoj. Ova slika je vizuelno raskošnija i bogatija značenjem: sjaj zlata, dragocenost, čistota, presijavanje. To je metaforično izražavanje.

 

- U životu pesma je tekst, predmet, ono što se čita.

 

- U pesmi Septembar pesma je sagledana i doživljena kao ljudsko biće, pesnikov saputnik i sagovornik. Pesma je personificirana.

 

U umetničkom (u pesničkom) delu neke slike i značenja ne prikazuju se konkretno, nego se samo slute. Iz sadržine pesme sluti se jesen, kao motiv pevanja, iako se reč "jesen" nigde u pesmi ne javlja. Ova doslućena slika ima više značenja:

 

- lepota i raskoš boja jesenjeg pejzaža:

Jablani kada se zlate,

- zrelost prirode: sve zri, sve je nabreklo od životnih sokova,

- zrelost pesnikova, stvralačka zrelosg, vreme kada se polako zagleda u stvaralačku prošlost i kada se svode ( i preispituju) rezultati.

 

U pesmi su reči postavljene (raspoređene) tako da ostvaruju određeni ritam i harmoniju kazivanja. Milozvučnost (EUFONIJA) ostvaruje se rimom: to je glasovno podudaranje završetka dva ili više stihova:

 

PESMO SATE PENI

JESMO ZLATE MENI

 

Rekli su - Čitanje ma čega bilo ne sme biti pasivno, naročito čitanje pesničkih djela. Nije dosta primiti, što pesnik daje; valja stvarati s njim uporedo, prema svojim moćima i sposobnostima. Tuđa pesma samo dirne u naše unutarnje žice, koje - inače ne bi, možda, nikada zatreptale. Pesnik, koga čitamo, uznemiruje dakle našu nutrinu, stavlja je u talasanje i prouzrokuje, da se digne na površinu koješta, što bi bez toga i nama samima ostalo i nadalje skrito. Uza stvaranje pesnikovo počinjemo i mi stvarati, na svoj način, makar veoma slabije sadržajem ili izražavanjem, koje može ostati i nemo. I to naše stvaranje ne smije biti puko parafraziranje onog, što smo čitali; može biti čak i oprečno onome, što nas je ustalasalo. U čitanju nekog pesnika moramo otkriti, odgonetati, pročitati...sebe! Vladimir Nazor

_________________________________

 

Septembar

 

Stanimo malo, pesmo.
Jesmo li živeli, jesmo?

 

Ti si najlepše sate
- Jablani kad se zlate

 

U lakoj magli, peni -
Odnela tužno meni.

 

Pesma Septembar Stevana Raičkovića je kratka: ima samo tri distiha. U njoj je na sažet način i jednostavnim pesničkim jezikom izrečen izuzetno složen odnos stvaraoca i pesničkog dela.

 

U septembru, kada već sve zri, kada se javljaju neke nove boje, kada sve dobija u lepoti i težini, pesnik, i sam već zreo kao čovek i stvaralac (započinje jesen njegovog života), oseća potrebu da se obrati pesmi, da započne zamišljeni razgovor sa njom, odnosno sa sobom o njoj. Tako se pesma personifikuje - nudi nam se kao biće, kao pesnikov nerazdvojni saputnik. Upravo prvi stih u pesmi "Stanimo malo, pesmo" - poziv je na predah i odmor od dugog zajedničkog idenja kroz život. Sada, na kraju jednog pređenog puta, inspirisan prizorima rane jeseni, on od pesme traži da "stane malo" i da mu pruži odgovor na dileme i sumnje sadržane u pitanju "Jesmo li živeli, jesmo?" Traži se odgovor na pitanje da li se - u svemu onome što je bilo i prošlo - istinski živelo, ako se zna da mu je deo života bio vezan za pesmu. U ovom pitanju je, dakle, izražena potreba za preispitivanjem ispravnosti sopstvenog života, fanatično zaljubljenog u pesmu kao umetničko delo.

 

Međutim, u ponovljenom glagolskom obliku, u prezentu "jesmo" na kraju stiha, kao da je skriveno dat i odgovor na samo pitanje: jeste, živeli smo. Pesnik ne izriče direktno odgovor, ali ga mi uočavamo, osećamo, uvereni da je on baš u toj ponovljenoj reči, izdvojenoj zapetom, na kraju stiha.

 

Smisao i težina pitanja otkriva se u narednim stihovima. A to je: pesma mu je uskratila i odnela "najlepše sate"; lišila ga dokolice i opuštanja, posmatranja i uživanja u trenutnim prizorima, u momentu Jablani kad se zlate / u lakoj magli, peni. Za takvo stanje u prirodi kao da nikada nije imao vremena jer je uvek bio okrenut prema pesmi, pomno osluškujući njeno nastajanje i nadolaženje u sebi. I tako, baveći se samo pesmom, pisac kao da je izgubio nešto od lepote ovoga sveta, od neponovljivih slika sveta i dragocenosti koje traju samo tren.

 

Stih "U lakoj magli, peni" ima dvostruko značenje: da nagovesti taj čarobni i neuhvatljivi dodir zlatnožutog tona (koji krasi jablane) i prozirnosti magle, nalik na penu, ali i da ukaže, nenametljivo, blago, kako je sve ono što je izgubio, ma koliko bilo lepo i prekrasno, samo trenutno i prolazno (samo magla i pena). Jedino što će ostati jeste pesma. Ona će nadživeti i samoga pesnika.

 

Druga skrivena poruka i eskpresivna vrednost ove pesme je u pitanju i odgovoru iz prvog distiha "Jesmo li živeli, jesmo?" Kako ih shvatiti? Pesma se budila u pesniku, kraće ili duže, ali uvek s naporom i mukom nastajala. Pesma je neprestano živela u njemu, pesniku, ali se i pesnik intenzivno odnosio prema pesmi. Bilo je mnogo povlačenja u sebe, mnogo samoće, mnogo razmišljanja, kombinovanja reči i traganja za slikama (vizuelnim i zvučnim) da bi se došlo do prave melodije, do dobre pesme. I tako, dok pesma nastaje, dok pesnik živi svoju pesmu bez koje više ne može, dotle mnoge lepote, radosti i druga zadovoljstva ovoga sveta promiču i nestaju. Pesma kao da zauvek odnosi "najlepše sate" jer je postala jedan drugi život i zamena za ovaj obični i pravi život, u kome žive svi ostali ljudi.

 

I nakon svega što je rečeno o pesmi, čitaocu postaje sve jasnije da je stavaranje pesme, svakog pesničkog dela, pa i bilo koje umetničke tvorevine (svaka je za sebe pesma), težak i nikada do kraja doveden posao: kada se završi jedna, dolaze neke druge reči i melodije stihova. Započinje život od "nesna", kako reče Desanka Maksimović u svojoj pesmi Šta te to spreči. Nadolaze misli, slike, reči, melodije, stihovi; jedno potiskuje drugo i traži mesto u pesmi. I svemu tome nema kraja. Ceo život protiče u znaku pesme - neprekidne sumnje u pesmu i smisao pevanja. Uvek pitanje da li je to ona prava pesma. I zato onaj stih s početka: "Stanimo malo, pesmo."

 

Obraćajući se pesmi kao nerazdvojnom saputniku, pesnik je iskazao pomalo tužan osećaj o svrsi i smislu svog proživljenog života - nije pronašao pravi odgovor, jer se i sam našao pod znakom pitanja: "Jesmo li živeli, jesmo?" Međutim, jedino što je sigurno - to su "mnogi sati" koje je pesma odnela, oduzela, i njeno ćutanje pred tim obraćanjem i pitanjem. U tom ćutanju je pak vera pesme u trajanje koje je duže od svih prolaznih pojava i lepota, pa i od samoga pesnika.

_________________________________

 

Motiv prolaznosti u pesmi Septembar Stevana Raičkovića

 

Pročitati šest stihova pesme Stevana Raičkovića ne tako originalnog naziva Septembar znači odvojiti samo par trenutaka života, možda čak i sekundi. Ipak, zaista pročitati i razumeti ovu neveliku pesmu, znači zamisliti se nad njom i pokušati otkupiti ulaznicu za pesnički svet, koju pesnik ovim stihovima nudi.

 

Samo onaj ko je makar jednom pokušao napisati nešto, zna šta znači sedeti pred belinom papira. Ko god je probao proniknuti u dubinu sopstvenih nemira, susreo se sa igrom traženja prave reči. A kad do svesti stvaraoca dođe saznanje da reči na papiru nisu samo izraz sopstvenih bolova i radosti namenjen njemu samom, već spomenik za budućnost, koji, uz to, može pročitati svako, počinje igra bez granica.

 

Pitanje na koje pesnik i ne očekuje odgovor, nije obična konstatacija da se živelo, već pesnikovo neverovanje u to kako se živelo. Najlepše sate svog života pesnik je podario pesmi. Nikada zadovoljan izrečenim, uveren da tajanstvena odaja njegove duše nije pronašla prave reči, kojima bi popločao put otkrovenja, pesnik se iznova vraća pesmi. Svoje delo prerađuje, daje mu nove oblike, nada se savršenijem izrazu. Sve je to tegoba i napor, jer su prava, istinska dela književnosti komadići otkinuti od života i duše tvorca. I nisu samo puko prepričavanje stvarnosti, već ogledalo stvaraočeve duše.

 

Istovremeno, svaka je pesma spomenik kulture, nešto što večno traje izloženo očima svakog. Zato pesnik i ne dozvoljava da njegovo delo bude dostupno svakom. Svoja osećanja zaključava u odaje pesničkog izraza i samo onima, koji se duboko zamisle nad njegovim delom, otkriće se čarobni svet umetničke iluzije.

 

Dovoljno je teško prosto izraziti svoja osećanja, a još to i šifrovati pesničkim znacima, znači uložiti celog sebe. To znači da pesma ukrade celog pesnika, čitavo njegovo biće. Zbog toga on, iako bit života kuca njegovim stihovima, gleda kako mu sopstveni život isklizava s vrhova prstiju. Možda ga je stvaranje poput droge mamilo i možda je zarad pesme žrtvovao sve važne, za običnog čoveka dragocene trenutke. Za razliku od običnog čoveka, koji je u takvim trenucima uživao i delio s najbližima, stvaralac ih je primao i pesmi darivao.

 

I sada kada svode račune i pesnik i njegova pesma, na površinu isplivava računica da je prolaznost života nezaustavljiva i nepobediva. Sada, u septembru sopstvenog života, pesnik shvata da je pesmi darivao najlepše svoje dane. Ta laka pena, koja mu je prekrivala najlepše dane života, ipak ne ispunjava ga tragikom, već setom. Poslednji stihovi pesme ne donose pesniku želju za odricanjem svog životnog saputnika. Svoj život ugradio je u pesmu, a ona je najsavršeniji izum čoveka protiv surove prolaznosti njegove. Sve prolazi, sve se menja, ali pesma ostaje. Zaključan u nju, ostaće pesnikov duh da prkosi vremenu i sopstvenoj prolaznosti.

_________________________________

 

Kako analizirati pesmu Septembar

 

Stevan Raičković je jedan od naših najvećih i najpoznatijih pisaca. Njegov pesnički svet čine priroda, usamljenost, tišina, harmonija. On kaže da je priroda u njegovim pesmama samo materijalni okvir za one suštine koje je nameravao da izrazi.

 

Septembar je jedna od tih, prirodom uokvirena, sažeta, a ipak jaka pesma.

 

Ova pesma je emocionalna, ekspresna i sažeta. Ona na prvi pogled govori o devetom mesecu, o početku jeseni, ali to je samo privid. Ovaj mesec se ipak treba tumačiti kao sinonim raskoši, zrelosti, ali i prolaznosti. Stevan se na samom početku obraća pesmi. Zaustavlja je pitanjem: „jesmo li živeli, jesmo". On se zapravo obraća sebi samome, odnosno svom stvaralačkom biću i to izgleda kao pitanje, ali opet više zvuči kao konstatacija. Pesnik preispituje uspešnost ispunjenja stvaralačkog čina, a odmah zatim ga i potvrđuje. Tako da se njegova osećanja, nakon prvog stiha, mogu definisati kao zadovoljan i ispunjen čovek, pun samopouzdanja i sigurnosti, precizan i rešen. Nikako se drugačije ne može shvatiti, jer je odgovor jako kratak i direktan, naravno potvrdan. Toliko je brz sled pitanje – odgovor, da nema dileme i nedoumice. Ovo je jednostavno pesma u pesmi, jer je misaoni krug još na početku dobio kraj: „jesmo li? -jesmo".

 

Čitajući sledeća dva distiha zaključujemo da pesnik gaji određena, ne tako prijatna osećanja. Recimo – tuga, nostalgija, praznina... On govori pesmi da mu je oduzela najlepše sate u životu. To ne znači da on žali sto je izgubio uzalud te sate, već govori o tome kako je poeziji poklonio najlepši period svog života. Ako pesmu pročitamo više puta, shvatićemo da Stevan ne žali ni za čim, jer je stvaralački ćilj ispunjen, a tuga nema doslovno značenje. Njega kao da tuga nagoni na još veće stvaranje, jer ga to čini srećnim i ispunjenim, shvata da, kada pogleda svoju prošlost, lepotu pronalazi u svom radu. On je živeo za pesmu, a ona obitavala u njemu. Lepota u lepoti za produkt dobija lepotu sa kojom se svi možemo upoznati i veličati je.

 

U ovom umetniku se stvorila pesma kada priroda umire. Stevan je ovom pesmom jako malo napisao, ali izuzetno puno rekao.

 

Njegove reči su dobile jačinu i ritam, tempo i osećajnost. Sve one znače mnogo više od gramatičkog, jer imaju izražajnost i sugestivnost. Ova pesma je slikovito opisana, dobila je emocionalnu izraženost i ritmički je organizovana. Tako mala, a idealna, ova pesma je izvanredna i neprocenjiva. Ona je bogata simbolima i figurama. Stevan Raičković je umetnik koji se nikada dovoljno neće ceniti, vanvremenska ličnost.

__________________________________

 

Stevan Raičković, svoj prvi zrak sunca ugledao je u mestu nedaleko od Kučeva, Neresnici, 5. jula 1928. godine. Formalno obrazovanje stekao je na nekoliko lokacija, u Senti, Kruševcu, Smederevu, a u subotičkoj Gimnaziji je maturirao. Kao sedamnaestogodišnjak objavljivao je svoja prva pesnička dela, studirao je Filološko-umetnički fakultet u Beogradu, radio je u literarnoj redakciji Radio Beograda, bio urednik u izdavačkom preduzeću "Prosveta", redovni član Srpske akademije nauke i umetnosti od 1981. godine. Čovek posebnog misaonog kova, briljantne jezičke virtuoznosti, kreator okvira u kojima prirodni elementi - trava, kamen, reka imaju svoju smislenu nit sa najdubljim društvenim morama – usamljenošću, besmislom, otuđenošću, smrću, trošnim ljudima i uspomenama. Čeprkanje po biografskim činjenicama Stevana Raičkovića, u obilju pesama, radnih angažmana ne dolazi do onog često esencijalnog pogona umetnosti - ljubavi. Pesme protkane crnim koncima tamničarskog zadaha, straha od neprijateljstva realnog sveta i željom za buđenjem u nekim novim društvenim prostorijama, gde se diše vazduh pun magije, nemaju vremena za ljubavne stihove. Kamen, drvo, uspavanka prepliću se i guraju u motivima Raičkovićevih pesama, a onda je sasvim neprimetno pred oči tragača glavu promolila pesma U mojoj glavi stanuješ.

 

Raičković je objavio oko dvadesetak zbirki pesama, sedam knjiga za decu, nekoliko knjiga eseja. Počeo je vrlo rano da piše. Prvu pesmu objavio je 1945. godine a zatim su sledile i ostale. Godine 1950. izašla mu je prva zbirka pesama Detinjstvo, da bi već sledećom knjigom pesama Pesma tišine iz 1952. bio primećen. Najpoznatije su mu zbirke: Pesma tišine, Balada o predvečerju, Kasno leto, Tisa, Kamena uspavanka, Prolazi rekom lađa, Slike i prilike i druge. Objavljivao je pesme u "Književnosti", "Mladosti", "Književnim novinama" i u "Politici". Pored poezije za odrasle, pisao je i priče i pesme za decu. Prva po redu knjiga namenjena deci bila je zbirka pripovedaka Veliko dvorište, a zatim zbirka pesama Družina pod suncem za koju je 1960. godine dobio nagradu "Neven". Poema Gurije bila je njegova treća knjiga po redu namenjena deci. Takođe je objavio prepeve modernih ruskih i slovenskih pesnika Sedam ruskih pesnika i antologiju Slovenske rime kao i niz eseja i zapisa o poeziji. Preveo je i Šekspirove sonete i Deset ljubavnih soneta, Frančeska Petrarke.

 

Stevan Raičković - Kamena uspavanka

Stevan Raičković - Kuda potonu Pek

Stevan Raičković - Male bajke

Stevan Raičković - Na kraju grada

Stevan Raičković - Na septembarskoj plaži

Stevan Raičković - Oprosti kamenu što ćuti

Stevan Raičković - Umorna pesma

Stevan Raičković - Veliko dvorište

loading...
6 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Stevan Raičković - Septembar

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u