Stevan Bulajić - Izviđači Vidrinog jezera

Roman koji se čita u jednom dahu. Pisac čitaoca vješto vodi do kraja, zastajkujući samo na trenutak da slikovito opiše planinu, jezero, ili da dočara tajanstvene i uzbudljive glasove prirode. Kao da želi da pouči djecu, da ih podstakne da i sami vide šta je dobro a šta loše. On to čini nenametljivo, držeći se i u tim trenucima visokih zahtjeva umjetnosti koja ne dopušta nikakvo izravno poučavanje, jer umjetnost nije pedagogija. Zato mi ni u jednom trenutku nećemo imati utisak da su dječaci veliki i apsolutni krivci.

Grupa učenika, odnosno izviđača boravi sasvojim komandirom na Vidrinom jezeru. Oni bi se na logorovanju trebali naučiti hrabrosti i snalažljivosti u prirodi i tako dokazati da su zreli za izviđače. Iz grupe se vrlo brzo izdvajaju trojica dječaka. Splet okolnosti odvodi ih sve dalje od logora. Oni prolaze kroz razne opasnosti da bi se, na kraju,sve srećno završilo. U knjizi Izviđači vidrinog jezera se govori o grupi drugova u malom mjestu koje su više mame, ali bogami i poneki tata upisali u izviđače. Oni jedan dan odluče posjetiti jedno od najljepših jezera u njihovom kraju, Vidrino jezero. Vidrino jezero se nalazilo nekih 24,5 km od njihovog mjesta, ali pošto su odlučili da ga posjeta ta distanca im nije predstavljala problem. Krenuli su oko podna i prije nego što dođoše tamo kupiše 3 gajbe pive jer odlučni bijahu da se provedu i zabave, a u današnje vrijeme kao i u tadašnje vrijeme to bilo nemoguće bez alkohola. Kako pivo ne sadrži veliki postotak alkohola ponjeli su neke jeftine brlje. Kako su stigli tamo tako su krenuli piti. I opjaniše se ko stoka. I odoše se kupat. Vidrino jezero biješe tiho i mirno. Oni to pokvariše i probudiše duh potrovani vidri koje su tražile osvetu. Kako bi im se osvetile vidre se izmokriše njima u pivo i pobjegoše. Oni nastaviše piti ko da se ništa nije desilo. Sutradan se vratiše kući.

Logor Kraj Jezera - Četa izviđača - poletaraca spuštala se umornim korakom niz planinu. Taj dan poletarci su mnogo pješačili. Čitavo prijepodne maršovali su tvrdom automobilskom cestom, pa su po podne, poslije ručka i kratkog odmora na nerazvijenim šatorima, okrenuli uz planinu. Stazama koje su vodile kroz zelenu bukovu šumu popeli su se tako visoko da im se odozgo cesta učinila tanka, bijela pantljika. Zatim je četa zašla u sumračnu borovu šumu. Pošto se dobro oznojila, kolona je izbila na planinski prevoj. Tada dječaci ugledaše jezero u dubokoj, šumovitoj dolini.

Jezero se zelenilo i bljeskalo pod zracima sunca na zalasku. Činilo se da je dobra baka - planina uzela u krilo zdjelu sa otopljenim snijegom, pa je ljuljuška i giba radi zabave.

- Šatori! – gotovo u jedan mah uzviknuše izviđači. Komandir, stari izviđač-brđanin, osmijehnu se.

- Izgledaju kao pečurke – reče poletarac Jusa. - Zar ćemo tamo spavati?

- E, tu ćemo ove godine logorovati - objašnjavao je komandir. - Zar si ti, Jusa, vidio negdje izviđača koji u planini traži bolji stan od šatora?

- Nisam. Ja sam prvi put na logorovanju - prizna poletarac.

Poletarci još jednom zaokružiše pogledom po jezeru i počeše da se spuštaju puteljkom obraslim u paprat i malinu. Umor ih je ostavio čim ugledaše cilj. U prvi sumrak četa se ulogorila na obali Vidrinog jezera. Od jezera je dopiralo lagano pljeskanje talasa. To se sa planine sjurio vjetar noćnik. Zatalasao je zelene ćube na lijeskama i počeo igru po vodi.

Logor poletaraca - sedam velikih šatora - pružao se duž obale. Nasred logora dizao se visok stražarski toranj, sagrađen od kratkih borovih brvana. Do njega, pod granatim širokim brijestom bijeljele su se svježe klupe i stolići ukopani u zemlju. To je bila poljska trpezarija. A pozadi šatora, na ravnom proplanku, kamenjem je bio obilježen krug na kome će se svake večeri paliti logorske vatre. Logor su uredili izviđači - brđani, koji su dan ranije pošli na veliki izviđački marš. Nekoliko usamljenih borova odvajalo je logor od jezera. U njihovim mrkim granama zaplitao se mjesec, sporo savlađujući svoj kratki noćni put.

Poslije večere poletarci se razmjestiše po šatorima. Polijegaše po niskim poljskim posteljama sa kojih se širio miris uvenule paprati i uskoro logor zanijemi u snu. Jedino je komandir Borko ostao budan. On pažljivo obiđe čitav logor, provjeri da li su na svim šatorima dobro zategnuti konopci, zaviri u šator kraj same obale i tek kada se uvjeri da svi mirno spavaju, pođe krupnim koracima svom šatoru.

Domalo on opet izađe noseći pušku u ruci. Začas je bio na vrhu tornja. Dugo je sjedio gore na tornju osluškujući rijetke šumove noći. A kada mjesec ispliva visoko nad planinom, komandir osjeti da ga san sve više savlađuje.

- Hajde da provjerim kako su poletarci naučili dužnost stražara - pomisli komandir i siđe s tornja. Otkri krilo na ulazu jednog šatora i tiho zovnu:

- Kole!... Kole, ustani!

Jedna bunovna ošišana glava pojavi se iz šatora. Kad je čuo da treba da pođe na stražu, Kole se začas rasani. Prebaci vazdušnu pušku na rame i nestrpljivo ponavljajući komandirove naredbe otrča na toranj. Uskoro obliven svjetlom mjesečine poletarac je stajao kao kip na vrhu tornja.

- Ako čuješ kakav krik sa jezera, nemoj se uplašiti – posavjetova ga komandir. - To su noćne grabljivice. Galame da bi poplašile plijen i lakše ga uhvatile...

- Ne boj se, komandire – odgovori poletarac i priteže pušku. Sjenka komandira utonu u sjene okolnog drveća. Kole osjeti svježe prste vjetra koji ga zagolica ispod košulje. Uzdrhta...

- Piiiih - piiih... piiih - piiiih! - razliježe se iz ševara. Kole se trgnu. Ali se krik ne ponovi. Sve je mirovalo obliveno tamnoplavim mrakom. Gdjekad je sa jezera dopirao mek pljesak, pastrmke. Gotovo nečujno, kao da ptica tare krilo jedno o drugog šumio je ševar, zamršen talasima.

- To je bio vivak - sjeti se Kole. - Sigurno ga je nešto jako uplašilo.

Kolu je godilo što, eto, on jedini vodi brigu o čitavom logoru. Samo je on budan i evo ga kako pogledom pažljivo osmatra okolinu logora. Čak je i komandir zaspao. I dječak, osjećajući se nekako jači i smjeliji zbog povjerene mu dužnosti, nastavi da stražari. Bilo je tako zanimljivo gore, visoko na tornju, da je poželio da smjena nikako ne dođe. Ali, dječak se varao kada je mislio da je samo on budan u logoru. Sat kasnije pod tornjem se zaustaviše dvije sjenke i Kole začu dremovan glas komandira.

- Kole, silazi. Evo ti smjene... Hajde, Jusa, penji se!

Predavši dužnost Jusi Kole se zaputi svom šatoru. Tako kada je predao dužnost, osjeti da mu se strašno spava. Noćni svježi vazduh ga je opijao. I čim leže na meku, mirišljavu postelju, Kote, zaspa a da se nije čestito ni opružio.

Komandir se ljuti - Od prvog dana život u logoru poteče po utvrđenom redu. Izjutra se orila truba za ustajanje. Dječaci su se jedva rastajali sa snom da bi čas kasnije istrčali i postrojili se za doručak. Poslije toga nastajalo je užurbano spremanje za kupanje na jezeru. Tamo na plaži, između dva kupanja, poletarci su vodili duge razgovore sa komandirom, pripremajući se za izviđačke ispite. A jezero je sve više otkrivalo poletarcima svoje tajne. Već prvi dan, ploveći na starom splavu koji pronađoše u ševaru, grupa poletaraca otkri malu rječicu što je izvirala iz jezera. Na izvoru rječica je bila plitka i skrivena u visokoj travi, ali je nekoliko stotina metara dalje prelazila u živahne brzake, bogate ribom i zapjenjene od mnogobrojnih slapova.

Dječaci su oduševljeno pričali o tome kako su se sa splavom probijali niz rijeku. Plovili su sve dalje niz klisuru zastrtu sjenama vodenog jasena sa čijih su krošanja visili strukovi bršljana, kao u džungli, pa su na kraju naletjeli splavom na podvodnu stijenu i jedva se izvukli hvatajući se rukama za vrbe. Splav se razbio i u komadima otplovio niz rijeku. Saslušavši njihovo pričanje komandir Borko se zamisli. Zatim ustade i oštro reče:

- Mogli ste se podaviti. Ja odgovaram za vas. Odsada, da se zapamti: za svaki izlet van logora javljaćete se meni!...

Poletarci su ćutali. Brale, onaj što je pričao, porumenje i zbunjeno poče da gricka vlat trave. Svi su osjećali da je komandir bio ozbiljno ljut.

- Među nama mora da bude reda – nastavi komandir. – Kakav smo mi logor ako svaki luta na svoju stranu? Zar ste zaboravili na izviđačku disciplinu?

- Nismo zaboravili! – glasno se javi Kole. On ustade i rukom se osloni na stablo vrbe u čijem su se hladu okupili.

- Druže komandire, i sam si nam govorio da izviđači treba da razvijaju smjelost. Eto, drugovi su otkrili napušteni splav. Oni su ga sami popravili i pošli da izviđaju jezero. Meni se to sviđa... A što im se desila nezgoda...

Komandir ga prekide:

- Koliko imaš godina?

- Devet.

- Slušaj, Kole, a slušajte i vi ostali. Poletarci iz trećeg šatora su prekršili disciplinu. Da ih nije pratila sreća, mogli su nastradati. Podavili bi se, a mi ne bismo ni znali da im treba pomoći. Nijedan od vas nema više od deset godina, a meni je triput toliko. Neću da svako radi na svoju ruku. Od danas ćete me obavještavati o svakom vašem pokretu izvan ovoga kruga - uporno ponovi komandir i rukom ocrta granicu.

Granica toga kruga obuhvatala je, kako se izviđačima učinilo, prilično uzak prostor: logor sa zelenim gajem iza njega i bližu obalu jezera, sa plićacima u koje su se ulivali potočići iz nekoliko izvora.

- A sada, pokret u logor! - komandova Borko. - Poslije ručka - obavezno spavanje!

Dugačka kolona poletaraca pođe za komandirom. Bili su potišteni. Svima se činilo da je komandir preoštar. Nisu ni slutili uzrok Borkove odluke koju je maločas uzbuđeno saopštio. Najtužniji je bio Brale. Činilo mu se da je sa drugovima učinio tako običnu i naivnu avanturu koja ne zaslužuje toliko prekora.

- Šta tu!... Malo smo se provozali na splavu i toliko priče! – bunio se u sebi Brale. I kao da potvrđuje tu njegovu misao, Kole se progura do njega i šapnu mu na uho:

- Ništa zato! Kad položimo ispit smjelosti, komandir će i sam uvidjeti da je pretjerao. A dotada pokušaćemo nešto drugo. Hoćeš li?

- Hoću! – bez predomišljanja reče Brale.

- Poslije ručka, kad zaspu u logoru, povedi mene i Jusu na izvor rijeke. Vidjećeš šta smo pripremili!

Brale je slutio da će biti zanimljivo. On uhvati Kola za ruku, stište je i zavjerenički prošaputa: - Važi! Poslije ručka u gaju!

Ribolovci - Bijeli se i poskakuje pjenušavi mlaz vode, pa se zaigran razbija u sivo riječno kamenje. Ispod slapa je uzan, zeleni vir, koji je već dobro podlokao staru, polutrulu vrbu. Po viru pluta potočna pjena i otkinuto lišće.

- Da probamo ovdje – reče Kole i skide sa ramena dugačak štap. Na prednjem kraju štapa bile su pričvršćene male, šestozube ostve, naročito pravljene za lov na pastrmku.

Tri dječaka pogledaše po vlažnoj zemlji u podnožju vrbe i počeše da osmatraju dubinu vira. U prvi mah vidješe samo svoja lica kako, kao na nemirnom ogledalu, drhture u vodi, pa se istežu i uvijaju kao kod pajaca. Jusa se zasmija kada opazi svoje uši, koje je vodeno ogledalo rasteglo do veličine vesla.

- Tiho! – opomenu ga Kole. - Tiho, da nas ribe ne osjete...

Brale je bio najmirniji. Ukočeno je buljio u Vodu. Lagano je razmicao nanos od granja i gnjilog lišća koji se ljuljao po viru. U dubini od otprilike jednog metra Brale najprije spazi sjenoviti zapećak skriven ispod velikog podvodnog kamena. Zatim, ne ispustivši ni glasa, zagleda se bolje i opazi crvenkastu pokretnu tačkicu. Tačkica se pokrenu i, okrećući lijeno svoja peraja, iz zapećka isplovi velika sjenka pastrmke. Riba se okrenu uz vodu i brzo mašući perajama poče da lebdi pod zapećkom. Osjećala je da napolju još vlada podnevna jara i da je prerano za lov.

Ni tada, kad je ugledao veliku ribu, Brale ne reče ni riječi. I da je htio, ne bi mogao od uzbuđenja. On samo podiže ruku i mahnu Kolu.

Nad vir se nadnesoše tri poletarca. Kole izdiže štap sa ostvama. U uzbuđenju zape gornjim krajem za grane vrbe i strese u vir čitavu pregršt sasušene mahovine. Začas voda izgubi svoju prozračnost, zamuti se. Kada dječaci ponovo upriješe poglede u dubinu, opaziše da se riba povukla dublje u podvodno skrovište. Virio je samo široki rep, prošaran jarkocrvenim pjega­ma.

Nikad dječaci nisu mogli ni slutiti da lov ostvama traži toliko strpljenja i pažnje. Samo jedan nagao pokret ostvama i riba je nestajala u svom skloništu. Po njenim sporim pokretima nije se moglo reći da je previše oprezna. Ali dječaci su slutili da se u tom mirnom plandovanju krije velika opreznost. Znojili su se od bojazni da riba ne izgubi strpljenje i jednim pokretom repa nestane van domašaja njihovih očiju i ostvi.

Već je sunce navijalo zapadu. Još samo nekoliko minuta i pastrmka će izgubiti svoju dnevnu tromost i pretvoriti se u vodenu munju za koju ni najveći brzak ne predstavlja prepreku.

- Spuštaj, Kole, pa šta bude! – nestrpljivo šapnu Jusa. Oči su mu se zamaglile od gledanja u vršak ostvi koji se ljuljao visoko iznad ribe.

- Polako – prošapta Brale.

Ostve su lagano tonule u vodu. U desnoj ruci, u kojoj je držao štap, Kole je osjećao trnce. Već čitav sat su vrebali ribu, stalno ukočeni i napetih mišića. Od vlažne zemlje su im se skvasile košulje, tako da ih je prolazila jeza po čitavom tijelu.

Sporo, neprimjetno, ostve su se približavale tamnim leđima ribe. Mirovala je i samo pokatkad širila poput lepeze crvene škrge. Jusi se činilo da će Kole upropastiti čitav lov. Izgledalo je kao da ostve već diraju tijelo ribe... to je trajalo beskrajno dugo – evo, riba će otići... sad!... - pomisli Jusa i u tom trenutku ostve sinuše kroz vodu i zabiše se u ribu. Na dnu vira voda zapjeni, zamuti se i vitko, srebrnasto riblje tijelo bljesnu trbuhom, zatrese ostvama i smiri se.

Brale kriknu oduševljeno. Kole je još uvijek pritiskao ribu uz dno, kad Jusa smače košulju i skoči u vir. Zaronio je i zajedno sa ostvama izvukao probodenu pastrmku. Bila je to velika, mekousta pastrmka, poznata po tome što kada zagrize udicu, rijetko uspijeva da se otkine, jer plijen hvata široko raširenih vilica.

Pošto izvukoše ribu napolje, dječaci uzeše da je mjere.

- Dva pedlja i još dva prsta... pobjedonosno saopšti Kole.

- Nikada nisam ni vidio toliku – skromno prizna Jusa.

Čučeći pored svoga plijena koji je ležao na zemlji dječaci su se zabavljali prepričavajući pojedinosti ovog neobičnog lova. Kad se oduševljenje malo stišalo, javi se Jusa zabrinutim glasom:

- Šta ćemo reći komandiru? Nismo nikom ništa rekli. Iskrali smo se iz logora i...

- ...i još smo bez pitanja uzeli ostve iz komandirovog ribarskog pribora! - u jedan glas rekoše Brale i Kole.

- Šta ćemo? - ponoviše sva trojica...

- Ništa lakše!... - neočekivano grmnu iza njihovih leđa krupan glas - Sada ćemo svi zajedno u logor da pričamo komandiru i drugovima o vašem podvigu!

Dječaci ugledaše starog lovočuvara. Stajao je i osmjehujući se punio svoju ogromnu, zemljanu lulu. Teška dvocijevka visila mu je o ramenu.

- Hajde! Jedan za drugim, i - pravac logor! - zapovjedi starac i namršti čupave, sijede obrve. - A tamo u logoru ćemo porazgovarati. Vidjećemo kakvi su to poletarci koji ostvama uništavaju ribu.

Hajde, krećite! Ribu dajte meni!... Starac provuče prutić kroz riblje škrge i pođe za dječacima. Puckao je u lulu i bio vrlo zadovoljan. Dječaci, zbunjeni i uplašeni, nisu uspjeli ni riječi da progovore. Pošli su oborenih glava. Tek tada počeše da se prisjećaju šta su učinili, i greška im se činila sve veća što su se više približavali logoru.

Bjekstvo - Čuvar lova je mislio da je vrlo šaljiv čovjek. Na putu u logor stalno je peckao dječake i unaprijed im prijetio strašnom kaznom.

- Vama dvojici biće ovako i onako, ali, ti, što si držao ostve, čuvaj se! Imamo mi za takve u šumskoj upravi sve što treba: podrum, a u podrumu bataljon miševa. Pa, kad budeš noćivao sa njima, drž' se!...

Kole mrko pogleda starca koji se slatko smijao svojim dosjetkama. Starac opazi taj pogled, pa primijeti:

- Aha! Kako gledaš?! Vidi se da si kolovođa. Ti si, otprilike, i nagovorio ove mališane da pođu s tobom i da ti pomažu u vršenju protivzakonitih djela... Protivzakonirih, ja! Znaš li šta je to - protivzakonito djelo?

- Ala gnjavi... – prošapta Brale. - Hvališe se kao da je napravio neko junaštvo.

- Čuva ribe, a nas bi da može pojeo! - dobaci Brale.

- Bez govora! - grmnu zapovjednički čiča. - Sada ste lišeni slobode i neću da čujem ni riječi!

Kole se osvrte na starca. Oči mu lukavo zaiskriše.

- Je li, čiko, a zašto na ovoj vrućini nosite suknene čakšire? ,

- To su moje stvari – progunđa starac. - Hajde, ne pitaj!

- A zar vam nije vruće? - pitao je Kole.

- Učitelj nam je pričao da se ljeti nosi lakša odjeća. To je radi zdravlja...

Čiča se naljuti.

- Može vama učitelj pričati šta hoće, a ja znam svoje. Da vaš učitelj ima reumu kao ja, i on bi nosio ovakve gaće...

- A imate reumu?

- Aha! Već dvadeset godina se rvem sa njom. Evo, i sad mi sijeva u koljenima...

- E, onda nas uhvati! – viknu Kole i jurnu. Za njim, prateći ga u stopu, pojuri Brale i Jusa. Bježali su strmom padinom, kroz čestar prema jezeru. Za njima odjeknu starčev hrapavi glas:

- Stoj! Stoj, ili pucam!

Starac se stušti za njima, ali ga noge izdadoše. U trku naletje na širok glogov grm, kaiš od puške mu se omota oko noge i on se prući po ledini, ispustivši ribu. Dječaci su bježali kroz čestar i gotovo bez daha izbiše na proplanak u blizini jezera. Noge su im bile išibane. Svuda do koljena su bile masnice koje im je ostavilo trnje dok su se spašavali od starca. Zastali su neodlučni kuda da krenu. U logor im se, poslije svega, nije išlo. Kuda će drugo? Zar će se odvojiti i živjeti sami u planini bez drugova, bez postelje i hrane? U jedan mah sva tri poletarca pomisliše isto.

- Oh, kako je to sve ispalo tužno... Stajali su potišteni i zamišljeni. Tada, odozgo, odjeknu ljutit čičin glas:

- Čekajteee, mangupi... niste pobjegli! U logor ću ja sad da vas prijavim! Platićete vi meni, platitiiii!

Starac je vikao kao da ga kolju. Skriveni u grmlju dječaci ga malo kasnije opaziše kako tromo odmiče putem prema logoru i svaki čas zastajkuje pa prijeti dvocijevkom svojim protivnicima koje nije vidio.

- U logor nam nema povratka! – reče odlučno Kole. – A sada, požurimo!...

Oni zaokružiše jezero sa strane suprotne logoru. Kole je u trku objašnjavao svoju namjeru:

- Drugovi, čekajte me u gaju iznad logora. Sad će trubiti zbor za večeru. Ja ću se uvući u šator i donijeću što nam je najpotrebnije. A, onda ćemo u šumi razmisliti šta da radimo... Jusa, pazi da ne izgubiš ostve...

Trojka se razdvoji. Kole iz sve snage pojuri prema logoru. Jusa i Brale iščezoše u šumarku. Na samom ulazu u logorski krug Kole zaslade, osvrnu se i osmotri. Daleko na stazi ukaza se prilika lovočuvara. Žurio je u logor.

- Ipak sam te prestigao! – pomisli Kole i oprezno, između stabala omorika, poče da se privlači svom šatoru. Pri odbljesku kuhinjske vatre dječak opazi kolonu poletaraca koja se postrojavala za večeru i osjeti kako mu se steže u grlu.

Prvi put se stidio i krio od svojih drugova. Dok se privlačio, on je s mukom zaustavljao suze. Bilo mu je kao da se odvaja od svojih najbližih. Ali drugog izlaza nije bilo. "Bolje i pobjeći nego pred drugovima ispasti lopov – lovokradica. - Tako misli i Jusa i Brale" - reče u sebi dječak i oprezno zaobiđe šator. U šatoru je bilo tamno. Kole skide dva ćebeta sa prve postelje, prostrije ih po zemlji i unutra nabaci dvije porcije i nekoliko parčadi hljeba koji su poletarcima ostali od užine.

Zatim podiže jastuk na svom krevetu, izvuče svoj mali lovački nož i šibice. Pod prstima osjeti korice svoje izviđačke bilježnice. Kole se zamisli, zatim otkinu jedan list i u polutami, nasumice napisa ovo: - Dragi drugovi! Ja, Jusa i Brale smo otišli. Kuda ćemo, još ne znamo. To za vas, drugovi, nije ni važno, jer smo mi osramotili čitavu četu. To će vam ispričati onaj prokleti lovočuvar... Kole. Kole položi ceduljicu na krevet sa koga je skinuo ćebad, strpa nekoliko kutija metaka za vazdušnu pušku u džep i sa zavežljajem u jednoj i puškom u drugoj ruci izađe.

Skriven iza šatora, on još jednom pogleda na četu poredanu oko stolova. Prepoznao je malog Danka, koji je imao običaj da uvijek prvo pojede meso pa onda čorbu, i neprimjetno mahnu drugovima u znak oproštaja. Zatim se hitro zaputi u gaj.

Bilo je već krajnje vrijeme, jer se u istom trenutku na ulazu u logor pojavi lovočuvar i još izdaleka poče da se prepire sa stražarom-poletarcem, koji ga zaustavi zvonkim povikom.

- Stoj! Ko ide?!

Oluja - Tri dječaka zađoše duboko u šumu. Išli su držeći se jedan za drugog. Noć je brzo osvajala planinu. Pješačili su više od pola sata, a zatim osjetiše da se šuma prorijedila. Uskoro se pred njima ukaza ogromna stijena. Bila je gola, bez drveća, i samo se poneki žbun crnio na njenim hrapavim ispupčenjima.

Desno i lijevo od stijene počinjala je borova šuma, koja se uzdizala kao tamni, neprobojni zid. Dječaci zastadoše u nedoumici. Iz šume je dopirao neprekidni šum granja. To je vjetar savijao grane borova, odbijao se od njih i zviždao u uskim pukotinama stijena. Mjeseca nije bilo. Nebo se spustilo do same planine, pritislo šumu i život u njoj i prijeti joj burnom ljetnjom olujom. Čak se ni buljina ne javlja svojim jednolikim zviždukom. Sakrila se negdje u duplju drveta tužna što mora da odloži svoj noćni lov.

- Biće kiše – tiho se glasnu Brale.

- Gruuuu!... Gruuuu!... Gruuuu!... – zagrmje planinom. A zatim, sustižući jedna drugu, nebom bljesnuše munje. Grmljavina zatrese planinu. Kao da oživješe borovi zatresoše teškim glavama. Ošinu ih burni pljusak. Kiša je došla tako brzo da dječaci nisu imali vremena ni da se sklone.

Pljusak provali naglo i začas zažuboriše nevidljivi potočići. Stijene koje je preko dana ugrijalo sunce zamirisaše od isparenja. Gore, visoko u stijeni, graknu iznenađeni gavran, zaklepeta krilima i umiri se.

Drugovi potrčaše prema stijeni kližući se po ovlaženoj zemlji. Išli su jedan uz drugog, pipajući rukama vlažnu stijenu i tražeći kakav zaklon. Odjednom, Kole koji je išao prvi, osjeti da stijene nestaje. Ispružene ruke su mu lebdjele u mračnoj praznini i on naglo stade. Činilo mu se da ispred njega zija bezdan.

Kole prestrašeno kriknu. Odgovori mu strašni huk.

- Jusa!... Brale!... – plačno uzviknu Kole i okrenu nazad. U mraku se sudari sa Bralom i obojica padoše.

- ...U-aaa! A-eee!... – odjeknu kao odgovor na Kolin uzvik. Bijesnu munja i dječacima se ukaza tamna unutrašnjost pećine.

Pred njima, duboko u stijeni, crnio se otvor pećine. Dječaci su ukočeno stajali nekoliko trenutaka, a zatim se najprije osmjeli Jusa.

- Kole, upali šibicu... ovdje se možemo skloniti – oprezno reče dječak. Pećina nerazgovijetno prenese Jusine rijeci. Dječaci se osmijehnuše. Prvi strah je bio prošao.

Oni pipajući uđoše u pećinu. Kole kresnu šibicu. Na jednom kraju pećine oni opaziše malu ogradicu od kolja. Po nogama im se osipala ovčija prpoška.

- To je pastirska pećina – sjeti se Brale. – Ovdje preko dana leže i planduju ovce. Tu će negdje biti i ognjište, gdje se čobani s jeseni griju i okupljaju.

Nekoliko minuta kasnije dječaci su sjedili kraj ognjišta na kome je plamsala mala vatrica. Na mekom prostiraču od prpoške Kole je namještao postelju. Na ognjištu su pucketale suve grančice. Začas bi planule i gorjele rasipajući bijeli topli plamen, a onda ih je posipao pepeo i u pećinu se uvlačio vlažni i studeni mrak.

Dječaci su drijemali oko vatre. Kole se trže. Spolja je dopirao ravnomjerni šum kiše. Kole pomisli kako bi trebalo čuvati stražu. Bili su sami u planini koju nisu poznavali. Drugovi su spavali s glavama oborenim na prsi. Kole privuče pušku i zagleda se u mračni otvor pećine.

- Ja ću čuvati stražu, a oni neka spavaju – odluči Kole.

Vatra na ognjištu oživi, zapucketa jasenova grančica i osvijetli čitavu pećinu. Kole osjeti prijatnu toplinu u čitavom tijelu. Zgurio se izlažući vatri pokisla leđa. Mirisala je ugrijana prpoška.

U dječakovoj glavi sve poče da se sliva u prijatnu, meku muziku. Neprekidni pljusak kiše i snažni naleti vjetra brujali su u vratima pećine. Nešto je cvrčalo na ognjištu finim, prigušenim zvukovima.

- Lijepo je ovdje... pomisli Kole... toplo je i tiho. Ja ću čuvati drugove... a oni neka... spavaju.

Neka... spavaju, spavaju...

I ne znajući da to njega hvata san, Kole zaspa s puškom među koljenima.

___________________________________

Stevan Bulajić je rođen 22. jula 1926. godine u Vilusima (Crna Gora). Osnovnu školu je završio u Sarajevu, gdje je do okupacije naše zemlje 1941. godine pohađao i srednju školu. Čim je izbio rat, Bulajić se s roditeljima i braćom vratio u svoj rodni kraj, gdje je već 13. jula 1941 godine učestvovao u narodnooslobodilačkom ustanku, skupa sa starijim bratom Đorđem i mlađim Veljkom. U borbama su sva trojica bili ranjeni, a Đorđe je podlegao ranama.

U ratu, kao sedamnaestogodišnjak, Bulajić je napisao svoju prvu pjesmu. Oslobođenje zemlje dočekao je kao oficir. Tada je već pisao i svoje prve priče. Njegova prva knjiga bile su Ratne novele, a kasnije je objavio i svoj prvi, humoristički roman Putovanje bez voznog reda, a zatim i knjige pripovjedaka Lov do mora i Trag u magli. Sa uspjehom se ogledao i kao filmski scenarist pa je, između ostalog, radio i na scenariju za filmove Kozara i Bitka na Neretvi. Posebno je značajan Bulajićev književni rad za djecu i omladinu, što ga je uzdiglo u red najčitanijih pisaca. Pored brojnih priča koje je objavio u listovima i časopisima, napisao je i nekoliko romana: Krilati karavan, Izviđači Vidrinog jezera, Zemlja bez batina, Njih šezdeset, Šalajko, Nebeski mornar, Spomenik, Dukljan i vuk, Dom u divljoj travi i Moj djed lovac.

Za svoj književni rad Bulajić je dobio i više značajnih nagrada i društvenih priznanja. Rat 1992 - 1995. godine je proveo u Sarajevu, gdje je i umro 1997. godine.