Smrt Vojvode Prijezde - Pokosovski ciklus narodnih epskih pesama

Pokosovski ciklus pesama srpske epske poezije, opeva događaje neposredno posle Kosovskog boja, odnosno, poslednje otpore Otomanskom carstvu, koje su pružali srpski despoti i banovi, knezovi i vojvode iz moćnih feudalnih porodica: Jakšića, Brankovića, Crnojevića. Najčešće su to pesme pune stradanja i poraza, ličnih i opštih tragedija. U njima opevan je pojedinačan otpor poslednjih vladara kad se organizovanom vojskom nije raspolagalo, pa je krajnji ishod takve borbe unapred bio poznat. Imenica smrt bez ijednog vokala (samo u našem jeziku) zvučno ističe tragediju, i glavni je motiv u ovim pesmama. Poslednji otpor plaća se životom; gine se hrabro i ponosno; u smrt idu i žene iako bi bile pošteđene od okupatorske vojske - neće da žive u sramoti. Najpoznatije pesme ovog ciklusa su: Smrt vojvode Prijezde, Smrt vojvode Kaice, Dioba Jakšića, Bolani Dojčin...

Vojvoda Prijezda je veliki vojskovođa iz grada Stalaća koji se suprotstavio turskom caru i njegovim ponižavajućim zahtevima. Ponosni Prijezda više je voleo da časno umre nego da živi bez časti i poštovanja.

Kada je turski car zatražio od vojvode Prijezde da mu preda tri svoja dobra: vernu ljubu Jelicu, konja Ždrala i sablju navaliju, hrabri vojvoda je to odlučno odbio. Prkosno je poručio caru da mu ne da nijedno njegovo dobro i da se ne plaši ni njega ni njegove moćne vojske. Prijezda je bio u mogućnosti da bira između života bez časti i borbe za čast, ali nijednog trenutka nije imao dilemu šta mu je činiti. Čim je pročitao careve zahteve, izabrao je da se bori za ono što je njegovo i da časno umre ako u tome ne uspe. Bio je ponosan, hrabar i odlučan u svojim namerama. Ni pod koju cenu nije želeo da popusti pred ucenom pohlepnog Turčina. Kada je shvatio da je turska vojska mnogo jača od njegove i da ne može da sačuva svoja dobra odlučio je da ih sam uništi i nakon toga ode u smrt. Odsekao je glavu svome konju Ždralu, da ga turski car ne jaše i slomio sablju navaliju, svoju desnu ruku, da je turski car ne paše. Voljenoj ženi Jelici nije mogao da naudi. Puno ju je voleo i verovao joj je, tako da joj je dao da sama izabere da li će sa njim u smrt poći ili će ljuba Turčinova biti. Razumna i odana Jelica ga nije izneverila. Više je volela da časno pogine sa svojim mužem nego da svoju veru pogazi. Držeći se za ruku svoju vernu ženu Prijezda je skočio u hladnu Moravu, a turski car je ostao praznih ruku.

Vojvoda Prijezda je hrabro i odlučno ušao u borbu sa mnogo jačim neprijateljem da bi odbranio ono što voli i što mu s pravom pripada. Iako je u toj neravnopravnoj borbi izgubio sva svoja dobra i svoj život, on je iz nje izašao kao moralni pobednik, jer nije izgubio svoju čast i svoje dostojanstvo.

Smrt Vojvode Prijezde - Epska pesma iz pokosovskog ciklusa pesama

Tema - Herojska odbrana grada Stalaća i  samopožrtvovanost vojvode Prijezde i njegove žene Jelice.

Ideja - narodnog pevača je da se ne zaborave čast i dostojanstvo ondašnjih ljudi.

Poruka

- Svako treba da brani svoju čast i čast svoje porodice.

- Nema nepotpune slobode – ona je potpuna ili ne postoji.

- Bolje grob nego rob.

- Volim s tobom časno poginuti neg' ljubiti na sramotu Turke, neću svoju veru izgubiti i časnoga krsta pogaziti.

Likovi

Vojvoda Prijezda - moćan, jak, hitar, bogat, ponosan, mudar, pažljiv, nepoznat istoriji, hrabar, odan, svojeglav, veran, pošten, častan, snažan, tvrdoglav, brižan, dosetljiv, vernik, ne plaši se smrti, nepokolebljiv, dostojanstven, osvetoljubiv, porodičan čovek, rodoljub, patriota...

Gospođa Jelica - lepa, brižna, zabrinuta, bogata, sigurna, samouverena, dobra srca, odana supruga, dobre naravi, verna, dobrodušna, ponosna, nežna, prava Srpkinja, patrijarhalno vaspitana...

Car Mehmed - hrabar, ratoboran, samouveren, osvajač, vladar, nezasit, nezajažljiv, osvetoljubiv, prek, zlopamtilo, drčan, osoran, zao...

Smrt vojvode Prijezde - epska pesma o antičkom heroizmu branilaca Stalaća je  drama koja se razrešava na intimnom planu, u odluci Prijezdine žene Jelice (za nju se kaže ne samo da je "verna ljuba" nego i "gospođa razumna") da dobrovoljno prati u smrt svoga muža mesto da ljubi "na sramotu Turke".

Početak pesme - Ponižavajuće pismo turskog cara Mehmeda upućeno vojvodi Prijezdi u kome mu on traži ono što je Prijezdi najvrednije: njegovu sablju, konja Ždrala i ženu Jelicu.

O Prijezda, vojvodo stalaćka!
Pošlji meni do tri dobra tvoja:
Prvo dobro, sablju navajliju,
Koja seče drvlje i kamenje,
Drvo, kamen i studeno gvožđe;
Drugo dobro, Ždrala konja tvoga,
Koji konjic može preletiti
Zasobice i po dva bedema;
Treće dobro, tvoju ljubu vernu.

Zaplet - Vojvoda Prijezda se suprotstavlja caru Mehmedu i odbija da ispuni njegove zahteve. Opsada grada Stalaća od strane turske vojske.

Car-Mehmede, turski gospodaru!
Kupi vojske koliko ti drago,
Pod Stalaća kad je tebi drago,
Udri Stalać kako ti je drago,
- Ja ti dobra ne dam nijednoga;
Ja sam sablju za sebe kovao,
A Ždrala sam za sebe hranio,
A Ljubu sam za sebe doveo;
Pa ti ne dam dobra nijednoga!"
Diže vojsku turski car Mehmede,
Diže vojsku, ode pod Stalaća...

Vrhunac radnje - Pijezda je tri godine odolevao opsadi turske vojske, ali su Turci bili mnogo jači. Svestan da ne može odbraniti donosi odluku da uništi svoja dobra. Konju Ždralu je odsekao glavu, polomio je sablju navaliju, ali nije mogao da naudi svojoj ženi Jelici,. Njoj je dao da bira da li će sa njim časno poginuti ili ljuba Turčinova biti.

Jao Ždrale, moje dobro drago,
Ta neka te turski car ne jaše!
Prebi britku sablju navaliju:
"Navalija, moja desna ruko.
Ta neka te turski car ne paše!"
Pa otide gospođi u dvore,
Pa gospođu prihvati za ruku:
"O Jelice, gospođo razumna,
Ili voliš sa mnom poginuti,
Il' turčinu biti ljuba vjerna?"
Suze roni Jelica gospođa:

Jelica  nije bila samo verna supruga, nego i kao veliki rodoljub. Ona, ni po cenu svog života ne želi da se odrekne svoje vere.

Volim s tobom časno poginuti,
Neg' ljubit na sramotu Turke,
Neću svoju veru izgubiti
I časnoga krsta pogaziti.

Rasplet radnje - Žrtvovanje vojvode Prijezde i njegove žene Jelice. Ne mogavši da pobedi silnu tursku vojsku  i odbrani svoja dobra od pohlepnog turskog cara, Prijezda je sa svojom ženom Jelicom skočio u hladnu Moravu. Više voleo da časno umre, nego da izgubi svoje dostojanstvo i doživi poniženje.

Uzeše se oboje za ruke,
Pa odoše na bedem Stalaća,
Pa besedi Jelica gospođa:
"O Prijezda, dragi gospodaru,
Morava nas voda othranila,
Nek Morava voda i sahrani!"
Pa skočiše u vodu Moravu.

Osvojivši Stalać turski car Memed je doživeo razočaranje, jer osim grada nije osvojio nijedno dobro vojvode Prijezde, niti je uspeo da ga pokori i ponizi. Ostao je praznih ruku, nezadovoljan i besan, a njegovo ljutnja se ogleda u proklinjanju grada Stalaća:

Ljuto kune turski car Memede:
Grad-Stalaću, da te Bog ubije!
Doveo sam tri hiljade vojske,
A ne vodim nego pet stotina.

Jezičko - stilska analiza

Personifikacija - knjige idu za knjigama

Stalni brojevi - tri dobra (sablja, konj, žena), tri godine dana, tri hiljade vojske, ali i šezdeset hiljada Turaka, pet stotina

Stalni epiteti - verna ljuba, britka sablja

Inverzija - od cara turskoga, do Stalaća grad, vojvode stalaćke...

Gradacija

- sablja navalija, konj Ždral, verna ljuba;
- odsecanje glave konju, prebijanje sablje, smrt sa vernom ljubom;
- mač seče drvlje, kamenje i gvožđe.

Epiteti - navalija, studeno, sitnu, malena, mutna, zlatna, ladno, zlo, gora, britku, razumna, verna, časnoga

Odsustvo glasa - ladno, iljada, sarani (1836)

Hiperbola - mač seče drvlje, kamenje i gvožđe; u obraćanju vojvode Prijezde drugim vojvodama: da ručaju, da se napiju, da vrata otvore, da juriš na Turke učine

Kontrast

- vojvoda Prijezda jedno pismo gleda, a drugo sitno piše;
- car Memed niti osvaja grad niti ga može ostaviti;
- janičari piju u Jeličino zdravlje, a za pokoj duše Prijezdine;
- Morava nas voda odranila, nek Morava voda i sarani;
- Car je Memed Stalać osvojio, ne osvoji dobra ni jednoga;
- Doveo sam tri iljade vojske, a ne vodim neg pet stotina.

Metafora - O vojvode, moja desna krila!; Navalija, moja desna ruko!

Dve kletve - Muči, ljubo, mukom se zamukla!; Grad Stalaću, da te bog ubije!

Manje poznate reći

Knjiga - pismo

Lagum - potkopani deo u zgradi za oružje

Bedem - debeo zid

Janičari – turska pešadija

Navalija - vrsta starinske sablje

___________________________________

Smrt Vojvode Prijezde

Česte knjige idu za knjigama:
Od koga li, kome li dolaze?
- Od Mehmeda, od cara Turskoga,
A dolaze do Stalaća grada,
Do Prijezde, vojvode stalaćka:
"O Prijezda, vojvodo stalaćka!
Pošlji meni do tri dobra tvoja:
Prvo dobro, sablju navajliju,
Koja seče drvlje i kamenje,
Drvo, kamen i studeno gvožđe;
Drugo dobro, Ždrala konja tvoga,
Koji konjic može preletiti
Zasobice i po dva bedema;
Treće dobro, tvoju ljubu vernu."

Gledi knjigu vojvoda Prijezda,
Onu gledi, drugu sitnu piše:
"Car-Mehmede, turski gospodaru!
Kupi vojske koliko ti drago,
Pod Stalaća kad je tebi drago,
Udri Stalać kako ti je drago,
- Ja ti dobra ne dam nijednoga;
Ja sam sablju za sebe kovao,
A Ždrala sam za sebe hranio,
A Ljubu sam za sebe doveo;
Pa ti ne dam dobra nijednoga!"
Diže vojsku turski car Mehmede,
Diže vojsku, ode pod Stalaća,
Bio Stalać tri godine dana,
Nit' mu odbi drva ni kamena,
Nit' ga kako može osvojiti,
Ni pak kako može ostaviti.

Jedno jutro uoči nedelje
Popela se Prijezdina ljuba
Na bedema malena Stalaća,
Pa s bedema u Moravu gledi;
Al' Morava mutna ispod grada.
Pa besjedi Prijezdina ljuba:
"O Prijezda, dragi gospodaru,
Nas će Turci lagumom dignuti."
Al' besjedi vojvoda Prijezda:
"Muči, ljubo, mikom se zamukla!
Gdi će biti lagum pod Moravom?"
Potom došla ta nedelja prva
I gospoda otišla u crkvu,
I Božju su službu odstajali;
Kad gospoda izišla iz crkve,
Tad besjedi vojvoda Prijezda:
"O vojvode, moja desna krila,
Krila moja, s vama ću letiti!
Da ručamo, da se napijemo,
Da na gradu vrata otvorimo,
Da na Turke juriš učinimo,
Pa što nama Bog i sreća dade!"
Pa Prijezda ljubu dozivaše:
"Idi, ljubo, u pivnice donje,
Te donesi vina i rakije!"
Uze Jela dva kondira zlatna,
Pa otide u pivnice donje.

Kad gospođa pred pivnicu došla,
Al' pivnica puna janjičara:
Papučama piju vino hladno
A u zdravlje Jelice gospođe,
S pokoj duše Prijezde vojvode.
Kad to vide Jelica gospođa,
Ta kondirom o kamen udari,
Pa potrča u gospodske dvore:
"Zlo ti vino, dragi gospodaru!
Zlo ti vino, a gora rakija!
Pivnica ti puna janičara,
Papučama piju vino hladno,
A za moje zdravlje namenjuju,
A tebe mi živa sahranjuju,
Sahranjuju, za dušu ti piju."

Onda skoči vojvoda Prijezda,
Te na gradu otvori kapiju,
Pa na Turke juriš učiniše,
Te s biše i sekoše s Turci,
Dok pogibe šezdeset vojvoda,
Njih šezdeset, hiljade Turaka!
Tad se vrati vojvoda Prijezda,
Pa za sobom zatvori kapiju,
Pa potrže sablju navaliju,
Ždralu konju odsiječe glavu:
"Jao Ždrale, moje dobro drago,
Ta neka te turski car ne jaše!"
Prebi britku sablju navaliju:
"Navalija, moja desna ruko.
Ta neka te turski car ne paše!"
Pa otide gospođi u dvore,
Pa gospođu prihvati za ruku:
"O Jelice, gospođo razumna,
Ili voliš sa mnom poginuti,
Il' turčinu biti ljuba vjerna?"
Suze roni Jelica gospođa:
"Volim s tobom časno poginuti,
Neg' ljubiti na sramotu Turke;
Neću svoju veru izgubiti
I časnoga krsta pogaziti."

Uzeše se oboje za ruke,
Pa odoše na bedem Stalaća,
Pa besedi Jelica gospođa:
"O Prijezda, dragi gospodaru,
Morava nas voda othranila,
Nek Morava voda i sahrani!"
Pa skočiše u vodu Moravu.
Car je Memed Stalać osvojio,
Ne osvoji dobra ni jednoga.
Ljuto kune turski car Memede:
Grad-Stalaću, da te Bog ubije!
Doveo sam tri hiljade vojske,
A ne vodim nego pet stotina.