Simo Matavulj - Povareta i Pilipenda lektira

Simo Matavulj - Povareta i Pilipenda

Simo Matavulj - Povareta i Pilipenda

 

Povareta

 

Sadržina novele Povareta ukazuje na odsustvo razvijene radnje, odsustvo epizoda i uvođenje samo nekoliko likova. Pripovedanje je sažeto, pisac posebnu pažnju posvećuje psihološkom slikanju junaka. Opis psihološkog stanja osnovno je sredstvo karakterizacije, dijalozi su retki i sa kratkim replikama. Navedene osobenosti karakteristične su za novelu kao proznu vrstu.

 

Kompoziciona struktura novele ukazuje na njene sličnosti sa dramom - sastoji se u pet slika:

- dolazak Jurja Lukešića u Krapno,

                                - susret sa majkom,

                                - u pristaništu,

                                - veče u domu,

                                - jutro.

 

Ova činjenica navodi na zaključak o dramskim elementim a u noveli. Koji su to elementi? Zanimljivost i napregnutost radnje svakako nije. Psihološka napregnutost i snaga bola Jurja Lukešića zbog gubitka voljene devojke odlikuje se dramskom tenzijom i stalnim rastom koji vodi ka kulminaciji. Dramski naboj novele nije u spoljašnjim zbivanjima nego u duševnim preživljavanjima junaka. Analizujemo li navedene slike iz Povarete zapazićemo neke karakteristične momente. Prva slika, "Dolazak Jurja Lukešića u Krapno", ima ekspozicionu funkciju: obaveštenje o Jurju Lukešiću i njegovom povratku na ostrvo, prvi elementi njegovog portreta, opis ostrva. U drugoj slici, "Susret sa majkom", dolazi do zapleta: on saznaje da je voljena devojka umrla, ta vest ga snažno pogađa i njegovo raspoloženje i radost zbog povratka kući nestaju. Očekivali bismo da već u trećoj slici Jurjeva preživljavanja dostignu kulminaciju, ali nije tako. Ovde, dok se nalazi u pristaništu, doživljava još jedan udarac: vidi Maričinu porodicu u crnini. To je još jedna kap bola koji se taloži u njegovoj duši. U toku večere (četvrta slika) on je neraspoložen, ćutljiv. U sebi nosi svoj bol, a otac to neraspoloženje objašnjava na svoj način. U duši Jurja Lukešića bol sve više narasta: nema sna, san ga. hvata tek pred jutro. Završna slika novele, "Jutro", veoma je sažeta ali sadrži nekoliko elemenata dramske radnje: kulminaciju, peripetiju i rasplet. Juretin bol je dostigao onu granicu koja ubija volju za život, odbija od okoline, ništi sva interesovanja. Saopštava majci da neće nikud da izlazi, pa ni u crkvu. Ništa ga više ne interesuje, zatvara se u sebe, ostaje sa sobom i svojim bolom koji je dostigao vrhunac. Ovde je i vrhunac zbivanja jer je Juretina odluka konačna i logična je posledica preživljenog bola. Majka pokušava da spase sina; pripoveda mu o snu koji je usnila ne bi li ga Povaretinom porukom otrgla od obamrlosti i povratila mu radost življenja. Dok kazuje, ni sama nije sigurna da li će uspeti da sina otrgne i vrati životu, a ni čitalac ne zna kako će priča delovati na Juretu:

- Zadugo su ćutali, pa mati podiže oči i ustavi ih na sinovljevom licu, na kome se postupno vraćala radost živovanja.

 

Kad Jureta kaže: - He, pa neka bude volja božja!... Povareta!, to je konačno razrešenje i rasplet zbivanja i unutrašnje borbe. U ovom momentu i leži izvesna simbolika ove novele: jedan luk života je završen, ali počinje drugi i - život se nastavlja, nezadrživo traje.

Kakav je smisao promena u Juretinoj duši kada izgovara poslednju rečenicu ("He, pa neka bude volja božja!... Povareta!? Otkuda sada, kada je čuo priču o majčinom snu, na njegovom licu radost živovanja? Ovo mesto traži malo pažljiviju analizu. Radost na Juretinom licu javila se zajedno s voljom da se živi u trenutku kada čuje da je Povareta poručila da se on oženi njenom sestrom Pavom. Jureta veruje u taj san i naglo se preporađa iz dva razloga:

- shvatio je da je Marica znala za njegovu ljubav, tu je ljubav prihvatila i mislila na njega: sada, kada je ona mrtva, želi da Jureta ovoju ljubav pokloni sestri Pavi;

- Maričina poruka mnogo znači Jureti jer će ispuniti njenu želju - a to je sve što može da joj pruži sada kada je mrtva.

 

Pripovedački postupak primenjen u noveli karakterišu nekolike osobenosti. U skladu je sa proznom vrstom (novela), u skladu je sa opisanom sredinom i njenim ljudima, u skladu je sa piščevom namerom. Jezgrovitost kazivanja i strogi izbor građe ogledaju se u opisima likova i sredine. Nema epske raspričanosti i bogatstva detalja - sve je kazano jednostavno, kratko i jasno: - Ka ostrvu mili čamac u kome su dvojica, čamac je glomazan, veslar je sredovječan. U jednom potezu je predočen čovek i predmet, sa malo reči, ali potpuno i jedro. Fizički i duhovni portret svojih junaka ne daje odjednom. Najpre saznajemo kakve je naravi Juraj Lukešić ("Nije bio brbljiv i naklonjen povjerljivosti', "Sjedio je i pušio mirno") da bismo kasnije dobili dopunu kroz opis njegovog lica. U oba slučaja pisac ekonomiše izrazom: istovremeno karakteriše pojedinca i ostrvljane:

- Ne bješe izuzetak među svojim zemljacima: nije bio brbljiv ni naklonjen povjrerljivosti.

- Zagledaše se jedno drugom u oči, u modre, sitne, bistre oči, koje po našim ostrvima naraštaji jedan drugome predaju, kaogod što predaju i oble glave...

 

Dijaloga nema mnogo, kratki su, sa kratkim rečenicama i jednostavnom sadržinom:

A kako si ma?

A dobro, Jureta, kako si ti?

A dobro! A ća.

A dobro jeića.

A Mš.

A dobro je i Miš!

 

Ovako kratki i jezgroviti dijalozi u skladu su sa prirodom ostvrljana; nisu pričljivi, škrti su na jeziku, jednostavni u kazivanju. dijalogom se saopštava ono što je najvažnije - da su svi živi i zdravi. Nema se vremena za raspredanje dugih razgovora. U toku večere izmeni se samo po koja reč, više se ćuti. Ta jednostavnost i otvrdla težačka priroda najbolje se vide iz opisa susreta oca i sina na pristaništu: - Marko se samo rukuje sa sinom uz pitanje "A kako si?"

 

Ljudi i ambijent su u potpunom skladu. Ljudi su mirni, staloženi, ćutljivi. Takav je i ambijent u kome žive. Pejzaž je miran i bez ikakvih zvukova. Enterijer je bez ikakvih znakova promena. Tri su primera karakteristična. U čamcu, dolazeći u Krapno, Jureta je "sjedio 'i pušio mirno, gledajući oko sebe stvari mirne: vodu i vazduh". Kad ulazi u selo, ono je potpuno nemo, nigde se ne vidi živa duša, "niotkuda ljudskog glasa, kao da je sve kuga pomorila" A u kući "svaka stvar bješe na svom mjestu kako ih je ostavio, bezmalo kako su ih i njihovi preci ostavili". Poslednji primer ukazuje na monotoniju života ostrvljana, ali i na njihovu zaokupljenost radom i borbom za opstanak. Stvari su u sobi na istom mestu decenijama. Ovi ljudi na te sgvari i ne obraćaju pažnju, one su im sasvim sporedne u svakodnevnom životu - služe samo za noćni odmor i obedovanje, a život se odvija na moru i na siromašnim njivicama.

 

Jure Lukešić je primorac, ostrvljanin, težak navikao na opori ostrvski život, zbojit, prepun snage, miran, ćutljiv i nepoverljiv. Snaga i izdržljivost stečeni trpljenjem i mirnoća snažno su uzdrmani vešću o smrti voljene devojke. Na tu vest pozeleni, stropošta se u stolicu, izgubljeno gleda u majku ne verujući onome što je čuo. Bol je toliko snažan da ga lomi, ubija. Njegovo ćutanje je sada izrazitije, ne opaža život oko sebe, misli mu lutaju za Maricom, ni u čemu drugom ne vidi smisao života. Majčina priča o snu budi ga iz obamrlosti, na licu se javlja radost živovanja. Čime to majčin san utiče na Juretu da se probudi iz obamrlosti i prihvati život? To je Maričina želja da on uzme Pavu, njenu sestru. Izvršenje te želje je oduživanje Marici. Bol zbog izgubljene drage ostaje i dalje u Juretinoj duši, ali sada se emotivna privrženost ne dokazuje tihim umiranjem i rezignacijom nego životom: život sa Pavom je život za Maricu jer je to njena želja.

 

Jezik novele Povereta je bogat i izvoran. To je jezik kojim govore primorci: pun je lokalnih oblika i talijanizama. Pisac obilno koristi naratorsku reč ne samo u dijalozima nego i u narativnim pasažima. Izvorna je ne samo leksika već i fraza, rečenica i intonacija. Ovakvo jezičko bogatstvo, posebno prisustvo navedene leksike u piščevom govoru, doprinosi dočaravanju kolorita ostrvskog podneblja. i priroda, i enterijer, i jezik skladno upotpunjavaju likove primoraca.

_______________

 

Pilipenda

 

Pilip Bakljina spavaše, na ognjištu, obučen, pokriven haljkom, glavom okrenutom ka slabom plamenu, koji je liskao dno lonca, obješena o verige. Zapaljeno smrekovo korijenje davalo je više dima nego plamena; dim je plavio mračnu kućicu, dizao se pod slameni krov, pokušavajući da izađe kroz jedini otvor na krovu. Vjetar je suzbijao dim, te bi se lice Pilipovo namrštilo, a promolili se krupni, žućkasti zubi pod četkastim prosijedim brkovima. Kad bi vjetar utolio, dim bi ugrabio priliku da se izvuče, te se mogahu razabrati u jednom uglu krevet, ispunjen slamom, ali sav raskliman; u drugom razboj i na njemu njekoliko haljina; prema vratima koš i nad njim naherena polica sa njekoliko komada posuđa; oko ognjišta još dva-tri lonca i toliko tronožnih stočića. I to bješe cijelo pokućanstvo!

 

U dvorištu, domaćica, Jela Pilipova, sitna žena, ružna, posmatraše na pozitku dva bremenca smrekovih panjeva, pomiješanih sa njekoliko sitnih grabovih cjepanica, što su njih dvoje sa velikom mukom za dva dana nasjekli i prikupili po zabrežju, nad selom. Vjetar je landarao njenim zubunom i kosom bez povezače, a ona je namještala panjeve, kako će tovar izgledati veći.U pregratku grizao je Kurjel, sitan, riđ, gotovo sijed magarac, tankih nogu, sama kost i koža. Nad njim, na tavancu, bješe složen tovar ječmene slame, njegova krma za cijelu zimu, a pred njim, na zemlji, bješe rukovijet slame, njegov juternji obrok, koji je on grizao lagano, gotovo slamku po slamku. Njegov blagi pogled bio je upravljen čas na domaćicu čas na pijevca i dvije kokoši, što prema njemu čučahu, gledajući ga žalostivo. Očevidno oh in je žalio, osobito veselu i lijepu Pirgu, te bi rado s njima podijelio svoju slamu, kad bi to za njih hrana bila.

 

Još dvadesetak takih kućica, pa onda desetak povećih, to je selo K. u gornjoj Dalmaciju. Selo serazasulo na jednom rubu ravnice, pod brežuljcima. Mala starinska pravoslavna crkva, sklonila se za najgušćom gomilom kuća, u sredini. A u začelju sela, odvojena, zidala se velika, gospodska zgrada, očevidno bogomolja, koja bi dolikovala kakvoj varošici, a ne najsiromašnijem selu Petrova polja. Jela uđe u kuću, tresnuvši vratima. U isti mah i vjetar huknu jače i plamen buknu i voda u loncu uzavri, te se Pilip trže, sjede i pogleda mutnim očima oko sebe. Kad ustade da se protegne, tada se tek vidje da je pravi Pilipenda, kako su ga seljani zvali, jer kad diže ruke povrh glave, umalo ne dohvati ševar na krovu! Bješe krakat, duga vrata i oble glave. Benevreci na njemu bjehu sama zakrpa, a njekada crvena kapa, od plijesni crna, natakla mu se do klepastih ušiju. Kad zijehnu, činilo se da će progutati lonac.

 

Jela izvadi iz koša i stavi pred muža zemljanu zdjelu, u kojoj bjehu oko dvije pregršti kukuruzova brašna, većma crna nego žuta. Pilipenda uzdahnu, odmahnu glavom, pa zahvativ polovinu, sasu ga u vrelu vodu, pa mješajom provrti kašu. Jela odnese ostatak, a donese njekoliko zrna soli i spusti ih u lonac. Oboje stadoše gledati kako krklja kačamak, jedući ga očima. Najposlije Pilipenda skide lonac, izmiješa puru i izruči je u drvenu zdjelu. Pa iziđoše oboje pred kuću da se umiju.

Pošto se prekrstiše, počeše polako, oprezno žvakati, omjerajući nesvjesno, brzo i krišom jedno drugom zalogaje. Kad već bjehu pri kraju, Jela će:

- Jadna ti sam, što ću!? Nemam povezače! Kako ću sjutra na pričešće bez povezače?

 

Pilipenda slegnu ramenima, napi se vode, pa izađe iz kuće. Žena izađe za njim, te natovariše magarca. Onda oboje stadoše kao skamenjeni, posmatrajući tovar, magarca i kokoši. Ponjekad, trenutno, sukobili bi se njihovi prazni, tužni pogledi, ali bi ih brzo odvratili. Tako izgledahu kao dva kipa, koji oličavaju glad i nemoć! Najzad opet će žena, kao za sebe:

- Jadni ti smo, šta ćemo? Za ovo nećeš uzeti ni pet šestica, koliko treba za brašno, a ja gologlava ne mogu na pričešće, te će se reći da smo se i mi upisali!

 

Pilipenda pusti glas, koji je nalikovao na režanje ljuta psa, pa izbuljivši krvave oči na ženu, zapita kroz zube:

- A hoćeš li da se upišemo u tu... tu... vjeru?

- Sačuvaj Gospode! - reče Jela ustuknuvši i prekrstivši se.

 

Onda Pilipenda uđe u magareći pregradak i iznese najbolju kokoš. Jela, užasnuta, viknu:

- Ma zar Pirgu? Hoćeš da prodaš Pirgu?

 

Pilipenda samo reče "E, ja!" pa dohvati dugački štap i pođe za magarcem. Put je vodio mimo novu crkvu. Pilipenda ču gdje ga njeko ozgo zovnu, ali pljunu put radnika, pa pohita dalje, preko njiva.

Kad stigoše na kolski put, Pilipenda se osvrte na planinu Dinaru, koja se bijeljaše od snijega tužnim pogledom preleti cijelo Petrovo polje, koje se crnjaše u suhomrazici; pogleda žalostivo na seoca što se nižu po rubovima i učini mu se da vidi kako po ravni leti ona strahovita utvara koja već od četiri mjeseca davi narod.

 

To je bilo zimi godine 1843. Zbog neobično slabe ljetine, još s jeseni, zavlada glad po gornjoj Dalmaciji. Pred Božić malo koja kuća imađaše nješto žita, a zbog slabog saobraćaja u ono vrijeme žito je sporo dolazilo s mora u gradove, a bezdušni trgovci udariše prevelike cijene. Šumoviti i stočni krajevi pomagahu se kojekako, prodavajući drva, hraneći se bijelim smokom, koljući stoku, prodavajući je u bescijenje, ali golo Petrovo polje niti ima šuma ni stoke! Kad se već desilo njekoliko smrtnih slučajeva od gladi, onda općina drniška, kojoj pripada Petrovo polje, stade opravljati i graditi putove, plaćajući radnike kukuruzom. Snažan i vrijedan radnik, kao što bješe Pilipenda, mogaše zaraditi pola oke kukuruza na dan, a toliko bješe dosta za njih dvoje, jer već krajem ljeta otidoše im oba sina u Primorje, u najam. Ali nakon njekoliko nedjelja, općina prekide radove, a sreska vlast nabavi dosta žita i poče ga dijeliti narodu na dva načina katolicima na poček (biva, da otplaćuju na obroke u novcu, nakon nove ljetine), pravoslavnima pak poče poklanjati kukuruz, pod pogodbom da svaki kućni starješina koji bude primao ishranu mora prijeći u unijatsku vjeru. Narod se smuti. Agitacija najviše poče u K. gdje ne bješe druge vjere sjem pravoslavne. Stari, iznemogli pop nastojaše da orazumi svoju pastvu, ali baš znatnije seljake strah od gladi nagna da se pounijate. To učiniše kapitan, ađunto, čauš (seoski knez, zamjenik mu i raznosač službenih listova) i još sedam-osam domaćina. To se zvalo "upisati se u carsku vjeru!" Razumije se da je novovjercima bilo zabranjeno ulaziti u pravoslavnu vjeru...

 

Pilipenda je išao ka gradu za svojim starim Kurijelom, koji je nabadao tankim nožicama, sporo odmičući. Ali ga Pilipenda nijednom ne ošinu, niti ga je ikada tukao, jer mu žao bješe svoga staroga i odanoga pomagača u ratovanju za opstanak. Pilipenda požali i jadnu Pirgu, koja jednom zarakoli i zalepeta krilima, pokušavajući da se otme. On joj reče - Ej, moja Pirgo, žao mi te, ali mi je žalije sebe! Oplakaće te Jela, lje! Dabome da je Pilipenda na svoj način pomalo i razmišljao o zlom udesu koji snađe njega i ostale, i da je vezivao na to njeka svoja kratka razlaganja. To mu se najviše vrzlo po mozgu kad bi tako za svojim magarcem išao u grad, a sve se naturivalo u obliku pitanja. Pitao je Pilipenda Boga

- Bogo moj, zašto ti šalješ glad na ljude kad je meni, jadnom težaku, žao i stoke kad gladuje!? I zašto baš šalješ bijedu na nas težake, koji te više slavimo nego Lacmani, siti i objesni!? Ali, opet, hvala ti kad dade da smo mi najsiromašniji najtvrđi u vjeri, te volijemo dušu, nego trbuh!...

 

U njeko doba Pilipenda ču iza sebe tutanj koraka; uporedi se i pođe s njim Jovan Kljako. Bješe to živolazan starčić, koji je prije dvadeset i pet godina učestvovao u šibeničkoj buni protiv vladike Kraljevića, kad ono htjede da pounijati pravoslavne Dalmatince, a sad Kljako, pod starost ipak prevjeri! Nazva Boga Pilipendi i dodade:

- A, jadan Pilipenda, smrznu li se?

- Valaj da hoću da se ukočanjim ovđe, nasred puta, ne bih zažalio!

- A jadan, a što ti ... a što se ti ne bi upisao?

 

Pilipenda odvrati.

- Valaj, neću, pa sad crkao od gladi! A nećete dugo ni vi svi, pa da vam je car poklonio cijelo Petrovo polje!

 

Kljaku i drugovima mu Pilipenda bješe živi, oličeni prijekor; ipak se nasmija i poče izvijati:

- Ama, Pilipenda, bolan, orazumi se i čuj me! Ne učinismo ni mi to od bijesa, niti mislimo ostati u poganiji, nego... znaš... dokle izimimo, dokle spasemo nejač i čeljad, pa onda ćemo lako!

 

Pilipenda pljunu.

- Ja ne znam hoćete li lako i kako ćete, ali znam da vam obraz ne opra niko, ni dovijeka, ni dokle vam bude traga!

 

Kljako se namršti, te će oporo - Blejiš, Pilipenda, ali ćeš i ti biti unijat prije Uskrsa!

Pilipenda stade i viknu:

- Ja se uzdam u moga srpskoga Rista! Ako će mi pomoći, hvala mu, ako neće, i onda mu hvala, jer mi je sve dao, pa mi sve može i uzeti, i dušu! A ti...

 

Kljako ga prekide. - Muči, Pilipenda, ja sam carske vjere!

- A, pasji sine, - viknu Pilipenda izmahnuvši štapinom... - čekaj da ti pritvrdim tu vjeru!

 

Ali Kljako pobježe.Onda Pilipenda, izvan sebe od gnjeva, svom snagom udari Kurijela. Ovaj stade, okrete glavu i tužno pogleda gospodara, a Pilipenda se postidje, pa ga obuze žalost, te sjede na pervaz ceste i zaplaka se!

________________________________

 

Simo Matavulj (1852 - 1908) pripovedač, romansijer, dramski pisac i prevodilac, rođen je u Šibeniku. Učio je gimnaziju, četiri godine proveo u manastiru Krupi, završio učiteljsku školu u Zadru. Učiteljevanje u selu Islam dovešće ga u vezu sa kontom Ilnjom Jankovnćem, potomkom Sgojana Jankovića, uz čiju će pomoć naučiti francuski jezik. Petnaest godina će živeti u Crnoj Gori kao nastavnik francuskog jezika, a 1889. godine, prelazi u Beograd i tu ostaje do kraja života. Iako nije imao visoko školsko obrazovanje, Matavulj je jedan od najobrazovanijih naših pisaca toga doba: stalno je učio, čitao, putovao. Znao je italijanski, francuski, ruski i engleski jezik. Bio je u Rimu, Parizu, Nici, Pešti, Beču, Minhenu, Atini, Carigradu, Alžiru, na Krfu i Severnom moru. Književno obrazovanje sticao je na delima italijanske i francuske književnosti, koje je čitao u originalu. Prevodio je Mopasana, Zolu, Molijera i Dikensa. Prevođen je na ruski, češki, nemački, italijanski, francuski, engleski, švedski.

 

Matavulj je bio plodan pisac. Objavio je dva romana: Bakonja fra - Brne (1892) i Uskok (1892). Dvema dramama (Zavjet i Na slavi) nije ostvario značajai književni uspeh. Matavulj je vrstan pripovedač. Objavio je veliki broj knjiga pripovedaka: Iz Crne Gore i Primorja (1888 - 89), Iz primorskog života, Sa Jadrana, Iz raznijeh krajeva, Primorska obličja, S mora i s planine, Beogradske priče i poslednja zbirka Nemirne dume (1908). Pored Sremca, Matavulj je još jedan srpski realista koji je prevazišao uski regionalizam - tematsku vezanost za rodni kraj. U njegovoj prozi je prikazan život u Dalmaciji, Crnoj Gori i Srbiji, ali sa nejednakim uspehom. Od stotinak pripovedaka dvadesetak ima antologijsku vrednost a isto toliko pripovedaka je vrlo slabo. Najbolje, najizvornije i umetnički najdoteranije su mu pripovetke sa temama iz primorskog života - taj život se duboko utisnuo u dušu, svest i pamćenje piščevo samim rođenjem i sazrevanjem u tom podneblju, ali i pričama koje je u detinjstvu slušao. Zanimljivo je da je svoje najbolje pripovetke iz primorskog života napisao u Beogradu, u poslednjim godinama života, posle velike vremenske distance, kada se iskustvo sleglo, emocije smirile, sećanje postapo izvor građe. Pripovetke iz crnogorskog života pune su romantike i etnografskih činjenica. Ni beogradske priče nisu uspelije jer Matavulj nije dobro poznavao beogradsko društvo. Naturalizam je osnovna karakteristika ovih pripovedaka. U najbolja pripovedačka ostvarenja Sime Matavulja ubrajaju se Bodulica, Pošljednji vitezovi, Novi svijet u starom Rozopeku, Našljedstvo, Oškopac i Bila, Povareta, Pilipenda. Dve poslednje pripovetke označavaju vrhunac Matavuljevog pripovedačkog majstorstva.

 

Vrlo je širok i bogat svet Matavuljeve proze. Tu su se našli Dalmacija, Crna Gora i Srbija; prošlost i sadašnjost ovih podneblja. Zahvaćeni su svi društveni slojevi, mnoga zanimanja, selo i grad, svetovni i manastirski život - vlastela, činovnici, fratri, popovi, trgovci, radnici, seljaci, pomorci, sluge, hajduci, nosači, advokati, bludnice. U ovoj prozi lojavljuje se oko hiljadu likova. Kao pisac, Matavulj voli da opisuje zanatlije, ribare, sitne trgovce, prosjake - svet sasvim jednostavan, ali kao građanin, voleo je društvo gospode i bogatih. Njegov život je išao uzlaznom putanjom: stekao je ugled vrsnoga pisca, postao je član Srpske akademije nauka, živeo je udobno i bogato, obišao je svet. Kao stvaralac, bio je disciplinovan i odgovoran: godinama je redigovao svoje tekstove nastojeći da ostvari savršenstvo forme, sadržine i stila.

loading...
11 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Simo Matavulj - Povareta i Pilipenda

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u