Silvije Strahimir Kranjčević - Poezija

Silvije Strahimir Kranjčević svoj umjetniči svijet otvara nacionalnim temama iz prošlosti i iz neposrednog zbivanja, proširuje ga dubljom društvenom i općečovječanskom tematikom, zaokružuje ga filozofijskim i kozmičkim problemima svoga doba, ali uvijek na svoj osobni, potpuno nov i impresivan poetski način bogatijim jezikom i svestranijim pjesničkim izrazom. On je najizrazitiji hrvatski nacionalni pjesnik, ali bez romantičkog patosa i programatskog pozerstva, pjesnik širih - revolucionarnih perspektiva i tumač nekih osnovnih čovjekovih preokupacija.

Tematika Kranjčevićeve poezije veoma je opširna, pisao je o svemu. U svojim pjesmama pjesnik je najčešće iznosio osjećaje patnje uz koju se gotovo uvijek javljala magična želja ljubavi. Kranjčević je kao osoba vrlo poštivao pravdu i rad i stoga nije čudno što je mnogo pisao o radništvu i pravdi. U radniku je Kranjčević pronalazio jamstvo bolje budućnosti čovječanstva. Osim što je pisao o radništvu, pravdi, ljubavi i patnji, u njegovim pjesmama nailazimo na slike iz biblije. Kranjćević je preuzeo motive i likove iz Biblije – npr. pjesma Mojsije u kojoj pjesnik prikazuje Mojsijevu propast zbog nepromišljenosti. Mojsije je bio biblijski prorok, vođa i zakonodavac starih židova. Izveo je narod iz Egipatskog ropstva i doveo ga u obećanu zemlju Hanaan. Međutim u tu zemlju nije ušao.

Kranjčević je kao pjesnik bio poznat po svom pesimizmu o kojem su govorili mnogi. U svojim pjesmama iznosio je svoja razmišljanja koja su često bila sumorna, tmurna, crna, nigdje točke svijetla i nade.

Ni mislit mi se neće,
Sve pepeo gledam svud,
On zasno je cvijeće
I zapunio grud...
A preko njega strujne
Kadikad čudan šum;
To katkad cvili srce,
A ruga mu se um.

Kranjčevićev pesimizam najviše se ističe u njegove posljednje dvije zbirke - "Trzaji" i "Pjesme". Pesimizam je za Kranjčevića vrlo bitan jer je baš zahvaljujući svom pesimizmu ostvario najbolja djela i u svezi toga jednom je rekao: " Ja odvajam pesimizam čovjeka koji osjećajući se uvređenim, neuspjelim traženjima harmonije u svijetu i samome sebi strasno prokljinje i sebe i svijet; taj oblik pesimizma odvajam od beznadne potčinjenosti mučenjima duha i tijela, koja su toliko obilna u našem svijetu i koja treba uništiti." Kranjčević sigurno nije spadao u one pasivne ljude, a to dokazuje i reakcije crkvenih kritičara na neka njegova djela.

Razvitak Kranjčevićeve poezije može se razviti u nekoliko stupnjeva i razdoblja. Prvo se javlja Kranjčević rodoljubni pjesnik, zatim Kranjčević buntovnik, te Kranjčević pjesnik kozmičkog položaja čovjeka. I bez obzira na razvoj i napredovanje jedno je u Kranjčeviću ostalo isto, a to je stav prema bijednima:

Te on je ustao sa trula ležišta,
On - prezren, ropče uzaludno,
I sad sa Kremlja baš u rusku gleda noć,
O, nekud čudno...čudno..čudno...

__________________________________

Silvije Strahimir Kranjčević - Poezija

Što se tiče razvoja Kranjčevićeve poezije možemo razlikovati njegove tri faze književnog stvaralaštva. Prvo je mladenačko razdoblje "Bugarkinja" koje su izašle 1885. godine, zatim njegovo klasično razdoblje s djelom "Izabrane pjesme" 1898. godine te na kraju kasnog i pesimističnog Kranjčevića koji se može primijetiti u djelu "Trzaji" iz 1902. godine.

Prije nego što je Kranjčević postao poznat i priznat pjesnik kada se pojavio pjesmom "Zavjet u Hrvatskoj vili 1883. godine, hrvatska je književnost ostala bez cijele jedne generacije pjesnika koji su nas prerano napustili, a najvažniji od svih među njima bio je August Šenoa. Tako su 1880-e godine bile u znaku poezije Augusta Harambašića.

Harambašićeva poezija bila je ljubavna i rodoljubna uz velike retoričke geste. Prva zbirka Silvija Strahimira Kranjčevića tretira se kao dug Harmbašićevoj pragmatici i književnom programu Augusta Šenoe kojemu je i posvećena.

Ipak postoje dvije stvari po kojima se Kranjčević razlikuje od svog uzora Harambašića. Kod Kranjčevića nema trivijalne, ljubavne lirike koju je Harambašić neumorno u svojim djelima prikazivao, a niti je narod po njemu jedinstvo svih njegovih jedinki.

Kranjčević je preuzeo neke metafore iz prijašnje patriotske poezije te je glorificirao nacionalnu prošlost uspoređujući je sa sadašnjosti koja nije bila slavna. No, on je za razliku od svojih prethodnika uveo jasne socijalne motive u duhu novog doba.

Postoje neke značajke iz "Bugarkinja" koje je Kranjčević zadržao i u svojim kasnijim zbirkama. Još od samog početka on se služi velikim brojem oblika akcenatsko-silabičke versifikacije koja je bila popularna među pjesnicima sedamdesetih godina 20. stoljeća. To su bili trohejski osmerac, deseterac, dvanaesterac, šesnaesterac, zatim jampski deseterac i jedanaesterac te stilizacija bugarštičkoga stiha, a služio se i suvremenim adaptacijama klasičkih strofa. Koristio se i genijskom i bardskom estetikom te lirskim glasom koji je u njegovim djelima nastupio kao prorok koji govori u ime kolikviteta patetičnim ili ozbiljnim tonom i nudi spas ili preuzima njihovu patnju.

Teme u njegovim pjesmama su često o nekim velikim i bitnim temama, a takve su i proporcije njegovih tekstova, duljina stiha i opseg pjesme.

U djelima nakon "Bugarkinja", njegove se teme odmiču od nacionalnih pitanja i vežu se sada uz univerzalna ljudska pitanja (Smrti, Prolaznost, Misao svijeta), imaginaciju i ljudsku intimu. Uz sve to, u njegovu liriku sve više ulaze figure i simboli iz kršćanskog mita, no on ih značenjem mijenja u svojim pjesmama za razliku od toga kako su prikazani u biblijskim tekstovima.

Za razvoj hrvatske književnosti 19. stoljeća vrlo je važna pjesma Mojsije, jedna od najduljih i najpoznatijih Kranjčevićevih pjesama. Radi se o pjesmi koja je žanrovski dvojbena jer upotrebljava narativne postupke koji su prisutni i u ostalim djelima s biblijskim podtekstom. Autor ju je zamislio kao dijalog između Jahve i Mojsija. U toj pjesmi resemantiziran je biblijski mit, a u pitanje je doveden i kanon koji je vladao od kanona do Kranjčevića. Po svemu tome Kranjčević je autentični zagovornik naroda i ima pravo govoriti u njegovo ime.

U Mojsiju je ta uloga proroka dovedena do razine kada se više ne idealizira, a čak je i dovedena do razine da je izvrgnuta ruglu, a čak ni sam prorok više nije siguran u ispravne radnje svoje misije. Tema Mojsija je dovedena je iz povijesti, iako je radnja pomaknuta u sredinu koja nema veze s Hrvatskom. Zbog narativnosti i duljine Mojsije je nastavak Šenoinih povjestica iako mijenja funkciju.

Razlika je u tome da je Šenoa donosio optimistične pouke čak i tragičnih događaja, a koje su trebale promijeniti razmišljanje čitatelja, kod Kranjčevića je Biblija reinterpretirana na takav način da u prvi plan dolaze sumnje i pitanja oko bilo kakvog prosvjećivanja. Tako je Kranjčevićev Mojsije raskid sa Šenoinom poetikom.

Možemo zaključiti kako niti jedan hrvatski pjesnik, niti prije, a niti poslije Kranjčevića nije bio u tako velikoj mjeri usredotočen na mitske arhetipove. Potreba za mitskim i kršćanskim simbolima potječe iz filozofije povijesti koju je nastojao predočiti čitateljima u određenim pjesmama. On sveukupnu povijest vidi kao borbu čovjeka za slobodu i za kruh, a materijalne potrebe čovjeka i uzrok su njegovih patnji. Uz sve to, okretanje od religije još je više bilo ključno za vezivanje uz biblijsku problematiku. Snažni mitovi još više daju na važnosti mračnoj slici suvremenosti kao izdaju na ideal ranog kršćanstva.

Kranjčević je kao urednik Nade objavljivao djela nekih pjesnika moderne i mnoge od njih je jako cijenio. Ipak ostao je dosljedan sebi i njegova djela nisu se dotakla promjena. Njegova poezija iz Trzaja koji su objavljeni 1902. godine te Pjesme koje su posthumno izdane ostale su jednake njegovoj prethodnoj fazi. Iako je bio malo privučen svjetonazorima iz druge polovice 19. stoljeća koja se mogu vidjeti i u njegovim djelima, općenito se struktura djela nije bitno mijenjala jer je ostao kod tradicionalnog učenja o pjesmi kao o harmoničnoj cjelini.

Uzvišeni stil, jake slike i narativnost ostale su temeljnim odrednicama pjesama čije su teme bile važne i velike. U Trzajima je prisutna ljubavna, odnosno erotska poezija u prvom licu, no glavni naglasak je na zbirke kojima je tema ljudska situacija ili ljudska povijest.

Nevjerica ili sumnja koja je postojala što se tiče religioznih dogmi u Izabranim pjesmama, postojala je i u Trzajima, no ovdje se slavi sloboda misli i ljudska pamet. To je dovelo do toga da je Kranjčević bio napadan od Katoličke crkve, ali i od velikog broja pisaca.

Veliko prihvaćanje i popularnost poezija Silvija Strahimira Kranjčevića doživjela je nakon Drugog svjetskog rata. Smatra se da je bio najveći pjesnik 19. stoljeća i most koji je vodio do moderne iako se ne svrstava u tu pjesničku grupaciju.

__________________________________

Jedan od najznačajnijih pjesnika hrvatskoga realizma i pravaš Silvije Strahimir Kranjčević rođen je 17. veljače 1865. godine u Senju. U rodnome je gradu započeo školovanje, a kako je htio postati svećenik, 1883. odlazi na teološki studij u Rim, od kojega brzo odustaje te napušta Italiju. Smatra se kako je boravak u Rimu na njega ostavio poseban dojam koji je poslije pokušao prenijeti kroz pjesme. U Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe te odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu jer se nije mogao zaposliti u Khuenovoj Hrvatskoj. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo: to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao. Prvu pjesmu objavio je i on u Hrvatskoj vili (1883.), mjesec - dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Eugen Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatoga pjesnika dočekani su oduševljeno i proročanski: Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik! Iz Rima šalje još dvije pjesme šušačkoj Slobodi, a vrativši se iz Rima objavljuje u Viencu značajnu pjesmu Noć na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884). Bugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima; Milivoj Šrepel napisao je o njima prvu kritiku, s puno izričitih pohvala.

Do sljedeće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898.) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902.) još četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908.). Sve one potvrđuju, da su godine provedene u Bijeljini (1888. – 1892.) i drugi put u Livnu (1892. – 1893.) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Kranjčević je počeo kao domoljubni pjesnik, a predstavio se i kao socijalno - satirički pjesnik. Progovorio je o bijedi malih ljudi, radnicima (Radniku), hrvatskim iseljenicima, o beskičmenjacima (Gospodskom Kastoru). Kao pjesnik amisaonih pjesam (Mojsije, Zadnji Adam i dr.) zaokupljen je motivima slobode, ropstva, vjere u ideale, traženjem smisla života, čovjekovim položajem u svijetu, biblijskim motivima, motivom Krista (Eli! Eli! Lama azavtani?!)... Kranjčević je i pjesnik intimnoga nadahnuća te pjesnik krajolika (Iza spuštenih trepavica). Ako je osamdesetih godina 19. stoljeća hrvatskom književnošću dominirala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevu pjesništvu. U Sarajevu punih osam godina (1895. – 1903.) uređuje književni časopis Nadu, koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Baš je tada uživao veliku slobodu kao književnik i stekao veliki ugled.

Stvorio je novi pjesnički govor u hrvatskoj književnosti i uzdigao hrvatsko pjesništvo na europsku razinu.

Silvije Strahimir Kranjčević, pjesnik i istinska hrvatska domoljubna veličina, umro je u Sarajevu 29. listopada 1908. godine nakon teške bolesti, ne navršivši četrdeset četvrtu godinu života.

Silvije Strahimir Kranjčević - Misao svijeta

Silvije Strahimir Kranjčević - Moj dom

Silvije Strahimir Kranjčević - Mojsije