Silvije Strahimir Kranjčević - Mojsije

Vrsta - Misaona, refleksivna pjesma

Tema - Oslobođenje čovjeka od ropstva

Motiv - Ropstvo, Biblija - Mojsije, težnja za srećom

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati! – poznati su stihovi koje je velikan hrvatske poezije Silvije Strahimir Kranjčević izrekao u svojoj pjesmi Mojsije.

Kad čovjek podlegne sumnjama života, kad počne dvojiti o vrijednostima života i o njegovim idealima, kad ga obuzme malodušje, potrebno je skupiti hrabrosti i krenuti dalje... Čovjekov pogled treba biti uprt u zvijezde iako hoda po zemlji. Vjera ga uči da svaka granica ima svoju granicu, čak i ona granica smrti. Ako čovjek počne u to sumnjati, onda je mrtav i prije smrti...

Kroz pjesmu Mojsije progovara čovjekova težnja, kroz usta proroka Mojsija, da bude oslobođen svih patnji i ropstva. Mojsije shvaća da je za Jehova ta želja mala i tako beznačajna, ali za jedan narod, koji tako dugo godina pati i stenje pod teškim okovima koje mu je stavio tiranin, znači sve, znači novo rođenje, nov život. Jahve u svojoj milosti oslobađa narod, ali oni postaju nezahvalni. Tada Jehova ponavlja riječi proročanstva u kojem progovara pravi Krančevićev pjesnički genij:

I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala slavnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumljati!  

Ljudi u svojoj nezahvalnosti zamjeraju osloboditelju što ih nije odveo u zemlju u kojoj "teče med i mlijeko", u kojoj ne bi morali ništa raditi, već će se i ovdje morati mučiti da se mogu prehraniti, dok ih je u Egiptu uvijek čekao pun lonac nakon naporna rada.

Krančević u svojoj pjesmi obrađuje temu koja je nekoliko puta bila prisutna na našem području: oslobođenje čovjeka iz ropstva. To nam govori kako je Krančević bio veliki vizionar i zbog toga su njegove pjesme svevremenske.

Poredba
"I narodi su djeca velika
što lako im je kupiti igračke"!

"A što je život - ko i pustara,
A što su ljudi - ko i prašina."  

Molba
"Izvedi narod moj, o gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I ne daj da ti stvar na oblik tvoj
U prahu leži, čelom pružeći!"

Nezahvalnost
"To je dokle zemlja Hanaan?!
I zato si nas vukao pustarom,
Da još nam za nju valja strmoglav
Niz ovo gadno brdo smrti,
Da padnemo na hladna ognjišta!
I tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji - ko na uzici
Od lanaca iz zemlje misirske?!"  

__________________________________

Silvije Strahimir Kranjčević - Mojsije

Poezija Silvija Strahimira Kranjčevića podrazumijeva početno mladalačko razdoblje iz kojeg dolazi zbirka pjesama "Bugarkinje", zatim razdoblje klasičnog stvaralaštva sa zbirkom "Izabrane pjesme" koje su potvrdile status koji je Kranjčević imao među tadašnjim pjesnicima i kasnije razdoblje s "Trzajima" obilježeno najviše pesimizmom te određenim dogmama.

Djelovanju Silvija Strahimira Kranjčevića predhodilo je razdoblje "suše" u hrvatskoj književnosti, kada je književnost ostala bez cijele jedne generacije književnika poput Andrije Palmovića i Augusta Šenoe.

Zbog toga je razdoblje koje obuhvaća 80-e godine 19. stoljeća bilo obilježeno djelovanjem Augusta Harambašića i njegove poezije. On se smatra posljednjim predstavnikom preporoda u književnosti koji je inzistirao na ljubavnoj i domoljubnoj poeziji uz pomoć retoričkih gesti.

Upravo se prva zbirka pjesama od Kranjčevića temelji na pragmatici na kojoj je inzistirao Harambašić. Ali uz pomoć dviju komponenti Kranjčević se odvaja od osvog istomišljenika i uzora Harambašića.

Unatoč tome što je preuzeo uobičajene metafore iz prethodnog razdoblja, uveo je i socijalne motive u skladu s novim vremenom koje je nastupilo i iz kojeg dolaze djela poput: "Najveći mučenik", "Plaća pravde" te "Radnik".

Pjesma Mojsije koja se smatra ambicioznim djelom predstavljala je raskid sa Šenoinom poetikom koja se posvetila stvaranju hrvatske kulture i nacije te otvaranje književnosti drugim zadaćama.

Mojsije

... "Tu navrh brda svijetli genije
Raširio je ruke brižljive.
Ožario ga tračak sunčani,
Ljepotom još ga osu Jehova,
Što geniji ga nose u srcu;
"O, evo tebi, izabran narode,
O, evo tebi zemlje rajevne,
Slobodu svetu tu da zagrliš,
Da srećniji ti budu sinovi,
Neg ti uz pune lonce misirske!"...  

U skladu s razvojem književnosti u 19. stoljeću najvažnijom se smatra jedna od najduljih i najambicioznijih Kranjčevićevih pjesama, "Mojsije". Radi se o pjesmi poznatoj po dvojbenom tekstu kada je u pitanju žanr. Kranjčević je u pjesmi Mojsije koristio narativne postupke koji su bili prisutni i u ostalim tekstovima prepoznatljivom biblijskom temom i podtekstom. Kako je zamišljena pjesma?

Silvije Kranjčević je imao viziju koju je želio prenijeti na papir, pa je tako osmislio pjesmu u obliku razgovora između Jahvea (starozavjetnog Boga) i Mojsija. Za pjesmu je preuzeo likove iz Biblije, gdje je Mojsije predstavljen kao prorok te zakonodavac starih Židova, koji je svoj narod izveo iz ropstva i doveo u obećanu zemlju. U Hanaan na kraju nitko nije ušao.

U pjesmi je više toga dovedeno u pitanje, a što je tada imalo čvrste temelje. Upitnim je postao kanon koji je bio prisutan kao vladajući u razdoblju djelovanja od Preporoda do Kranjčevića, a što je sam Silvije prihvatio u u poznatoj zbirci pjesama "Bugarkinje" te polako resemantiziran mit iz Biblije. U pjesmi "Mojsije" istaknuta je uloga proroka koji više nije idealiziran nego je izložen od strane kolektiva i stavljen pred ruglo. Prorok više nije onaj koji je siguran u ispravnost svega što radi pa tako i svoje misije.

Zbog nacionalne teme iz povijesti te duljine i načina kako je napisana, spomenuta pjesma je doživljena i opisana kao tekst koji se nastavlja na poznate Šenoine povjestice i to kada je u pitanju žanr, jedino što je ovdje promijenjena funkcija. Za razliku od Kranjčevića koji je Mojsija doživio kao način da se Biblija drugačije protumači i tako istakne upitnost pokušaja rasvjetljivanja istine, August Šenoa je povjestice doživio kao najbolji način da upozna javnost s određenim temama, oslanjajući se pritom i na optimizam pa i onda kada se govori o tragičnim događajima.

________________

Silvije Strahimir Kranjčević - Mojsije

"Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I skini mu s vjeđa pospanih
Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,
Što zastire sad oči njegove!
Spomeni se da ropstvo nemilo,
Ko teško ono stijenje nadgrobno,
Na leđima mi tlači bratskijem,
I da nam ljuti naši krvnici
U utrobama djeci sudiše!
O, smiluj se, o silni Jehova,
Prokuni kletvom krvne silnike
I spasi narod moj, o Gospode!"

- A luda želja! da al' ljudska jest!
Da kunem kletvom krvne silnike,
Da bijem narod, a zbog naroda,
O stvore moj?! A zašto da bih ja
Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!
Gle zapad tamo, istok amo gleđ'
I sjever ondje i ovuda jug,
A sve sam ovo napunio ja
Života klicom, svim je mio vijek
I svačije je pravo disati.
A ti sad tražiš sam da pogazim
U prirodi mi zakon najveći!
Al' da je tebi stati onamo
Početak gdje je mojem pogledu,
Tad vidio bi što je sićušna
Ta tvoja ljudska, krvna željica.
S visina mojih, ljudski jadniče,
Jednako mal je piramida rt
Ko rov, što neznan izbaci ga krt,
I bespomoćna sve je natega! - ...

"Nedohvatni su sudi, Gospode,
U kojima se nama pojavljaš,
I zakoni su tvoji vječiti,
A da bi crv tvoj mali, sićušni,
Sa stožerima tvojim drmao.
Davnina mrkla prošlost zastire,
Otkako si u svojem Edenu
Iz zemlje prvog stvora izveo,
Udahnuo mu dušu besmrtnu,
Al' to bi mrva s tvoje mrvice.
I od onda smo svi mi smrtnici
Komadić tvoga bića velebnog,
Pa sve što jesmo - sitni, maleni,
Al' tvog smo ipak bića čestica!
I čovjek eto gord sa rodbinstva
Sa vječitijim tvojim iskonom,
O, Gospode, o silni Jehova,
Ponosit diže čelo prevedro
I teži tamo gore nad zemlju,
Gdje meki, svilni plove oblaci
U zlatnom moru zraka sunčanih,
Gdje njegova je duha kolijevka.
Pa, Gospode, o reci, vječiti,
Je l' ljudsko čelo za to stvoreno
Da u prah pada ropski, kukavno,
I one ruke u koje si ti
U tajne svijeta postavio ključ,
O, reci, jesu l' tako slabašne,
Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode,
A u čast tvoju, vladu dijeliti?
O, klanjam ti se, silni Jehova,
S visina tvojih sve je jednako
Na ovoj maloj sitnoj zemljici.
Al' kod nas ovdje, s našega pogleda,
Baš ravan nije piramida rt
Sa rovinama što ih diže krt,
I makar da je sve to natega!
Već pomiluj mi, silni Jehova,
Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu;
Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I ne daj da ti stvor na oblik tvoj
U prahu leži, čelom puzeći!"

- Po riječima te poznam smjelima,
Da imaš krila koja uzvija
Plamičak sveti što sam potako
U srce prvog onog čovjeka
Dok boljim pojmom grlio sam svijet.
O, jadniče, kad prokleh onda rod
I sve što smrtna žena baštini
Od zagrljaja s muškim plemenom,
Zaboravih u srdžbi pravednoj
Da duh svoj u tom rodu ubijem,
Da utrnem mu onu iskricu
Što u grud sam mu svetu metnuo
Ko odliku u cijelom stvaranju;
O, neokajana moja pogreško!
Prikratio sam vijek besmrtni,
Al' ostade mu plamen iz neba
Ko zapreteni žar pod pepelom.
I bude katkad, pa se u srcu
Ko zublja žarka iskra razbukti,
I čovjek teži gore nad sebe,
Gdje meki, svilni plove oblaci
U zlatnom moru traka sunčanih,
Gdje njegova je duha kolijevka -
Al' bolno - bolno odmah osjeti
U svojoj gustoj kaljuži
Da ta mu bara nije tuđa krv,
Al' on da nije svojoj hrpi svoj!
I gle - kad tako već je ukleto -
I prokleto će navijek ostati, -
Smilovat ću se tvojoj željici,
Al' jao tebi što si želio.

I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati.

I prosuo se narod pustarom
Ko oblaci od guste prašine,
Kad zaigraju kolo vjetrovi.
A šta je život - ko i pustara,
A šta su ljudi - ko i prašina,
A nad svim visi krilo udesa
I mota gore, dolje, upored:
I čas se prašina ljeska o suncu
I prelijeva se bojom šarenom,
A čas ga eno s blatom smiješana
I neviđena gdje u kaljuži
Pred silnim ljudstvom gorio je stup
Od crne zemlje pa sve do sunca.
A usred stupa žario se prst
Na ruci silnog boga Jehove.
"Ovuda!" - strašno grmio je glas -
"U obećani rajski Hanaan,
Kud teče mlijeko i slađani med!"
A narod božji gledao je stup
I šaptao: Baš ga j' lijepo vidjeti!
I sigrao se šale svakakve.
Al' što se trese gora sinajska
I što grmi strašnom pustarom?
Na hiljade su onaj čule glas.
Razumio ga samo genije,
Po drugi put si slušo osudu:

"I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!"

I kad mu - divu - riječ gromovna
Ko šiljak oštri srce prosijeknu,
Kad okrenu se svomu narodu,
Da nađe tamo nade, okrepe,
Al' ono narod, božja odlika,
Sagradio si tele zlaćano
I tele slavi, a ne Jehovu!
"... Oprosti, vječni, silni, svemožni,
U naroda je krivi prorok prav,
I narodi su djeca velika
Što lako im je kupit igračke!
Oprosti im, o silni, o svemožni,
Izvedi narod moj, o Gospode!"

Nasmiješio se silni Jehova,
Al' ima smijeha kojim sužalost
Nad jadnicima suze prolijeva.
I smijeh taj je čuo Mojsije
Iz vatrenog stupa božijeg
Što sjajio je ispred naroda
Onuda kud je zemlja Hanaan
I gdje su preko brda velikih
Na medena polja puti vodili.

Tu navrh brda svijetli genije
Raširio je ruke brižljive.
Ožario ga tračak sunčani,
Ljepotom još ga osu Jehovu
Što geniji ga nose u srcu;
"O, evo tebi, izabran narode,
O, evo tebi zemlje rajevne,
Slobodu svetu tu da zagrliš,
Da srećniji ti budu sinovi
Neg' ti uz pune lonce misirske!"

Al' stoji svijet - i ko kad krošnjama
Polako stane vjetar zibati,
I sve to jače lišće uzdršće,
A granje onda stade pucati,
O, tako krenu žagor narodom
I ču se s hrpe glupa poruga:
- Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!
I zato si nas vuko pustarom,
Da još nam za nju valja strmoglav
Niz ovo gadno brdo srnuti,
Da panemo na hladna ognjišta!
I tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji - ko na uzici,
Od lonaca iz zemlje Misirske?!
Problijedio je silni genije
I kroz srce mu ruglo prožignu:
Da, tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji - ko na uzici?!
Tek primio se srca očajno
I dvije mu oči suza zalije.
Još zadnjim trenom vid mu počinu
Na obećanoj zemlji Hanaan,
I glava mu se mrtvo obori.
A gromom grmnu riječ Jehove:

"I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!"  

__________________________________

Silvije Strahimir Kranjčević (Senj, 17. veljače 1865. - Sarajevo, 29. listopada 1908.), hrvatski pjesnik, najznačajniji pjesnik realizma. Rođen u Senju, pod Nehajem, zbog svoje buntovne naravi završivši gimnaziju nije maturirao; elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, gdje je imao postati svećenikom, napušta vrlo brzo jer ne osjeća u sebi svećenički poziv. Ali je taj kratki boravak u "Vječnom gradu" ostavio trajni, neizbrisivi trag u njegovoj osjećajnosti i njegovu pjesništvu. U Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe, i s diplomom učitelja "na gradjanskih skolah" odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu, jer u Khuenovoj Hrvatskoj za nj nije bilo kruha. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo: to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao.

Prvu pjesmu objavio je i on u "Hrvatskoj vili" (Zavjet, 1883.), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatog pjesnika dočekani su oduševljeno i proročanski: "Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!" Iz Rima šalje još dvije pjesme šušackoj "Slobodi" (Pozdrav i Senju-gradu, 1884.), a vrativši se iz Rima objavljuje u "Viencu" značajnu pjesmu Noć na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884.). Tako je za samo godinu dana obilježio prostor svoga pjesništva i najavio svoj pjesnički put: punih dvadeset i pet godina, od Zavjeta 1883. do Hristove slike u "Savremeniku" 1908. teći će crtom koju definiraju tri uporišne točke: Domovina - Čovjek - Svemir.

Bugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima; Milivoj Šrepel napisao je o njima prvu kritiku (u "Vijencu"), s puno izričitih pohvala, predvidjevši da na putu koji pjesnika čeka "umjesto lovora raste gorki pelin, pa se zato i u njegovu stvaralaštvu često javlja britki sarkazam i hladna ironija". Sve su ove oznake (sarkazam, ironija, gorki pelin) bile izvanredno točne; ali, da su Bugarkinje predstavile Kranjčevića kao autentičnog "barjaktara slobode", kako je poslije malo bombastično rekao Krleža; da su one bile kompletan program i pjesnički i politički, u kome je posvetna pjesma Šenoi jasno izražen pjesnički credo dok su pjesme Hrvatskoj, Narodu i Radniku tri stožera pjesnikova nacionalnog i političkog uvjerenja, pravaškog i svehrvatskog; da je u takvu pjesničkom konceptu poete vatesa korijen Kranjčevićeve patetike i smisao njegove malo podignute retoričnosti, ali i snaga uzgona koja ga je digla do univerzalnosti i kozmičke svijesti; i da je u tome sav profetizam i gorčina ove poezije, pa i njen makabrizam, a da je upravo to, po riječima Ive Frangeša, razlikovalo pjesništvo mladoga Kranjčevića od rodoljubno-deklarativne i ljubavno-romantične poezije Harambašićeve, sve se to raspoznalo puno kasnije.

Do iduće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898.) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902.) jos četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908.): sve one potvrđuju, da su godine provedene u Bijeljini (1888.-1892.) i drugi put u Livnu (1892.-1893.) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Tada nastaju znamenite pjesme Ditiramb, Angelus, Iza spuštenijeh trepavica (1892.), Mojsije, Lucida intervalla (1893.), a zatim i Mramorna Uenus (1894.), Anđeo bola, Heronejski lav (1895.), Misao svijeta, Zadnji Adam (1896.), Resurrectio, Moj dom (1897.), Sveljudski hram (1901.) i druge. Ako je 1880-ih hrvatskom književnošću dominirala proza, 1890-ih prvenstvo pripada Kranjčevićevu pjesništvu, koje u posljednjem deceniju 19. stoljeća dostiže svoj zenit.

Kao pjesnika zanimale su ga sve brige i tegobe njegova naroda, a izražavao ih je uz pomoć biblijskih i antičkih parabola, simbola iz povijesti kršćanstva i židovskog naroda; njihovom je alegoričnošću odijevao temeljna ljudska pitanja o svemiru, o životu, o neskladu ideala i zbilje, o svrsi čovjeka i prirode, o vjeri, o Crkvi, o Bogu, o smrti, o ljubavi i suzi, o grijehu i o sreći, o pravdi, o slobodi - o pitanjima koja bi inače bila više nego obična; o tragikomediji svijeta, za koji ni on, kao ni njegova velika pjesnička simpatija Heine, nije uvijek pravo znao, je li bolnica ili umobolnica.

U Sarajevu punih osam godina (1895.-1903.) uređivao je književni časopis "Nada", koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Nominalni urednik bio je vladin savjetnik Kosta Hormann, čovjek širokih obzorja, dobročinitelj Matošev, ali je stvarni urednik časopisa, Hormannovim povjerenjem, bio Kranjčević. Uživao je zaista zavidnu slobodu i zahvaljujući njoj "Nada" je okupljala najuglednije hrvatske književnike i postala najvažniji književni časopis hrvatske moderne.

Silvije Strahimir Kranjčević - Misao svijeta 

Silvije Strahimir Kranjčević - Moj dom 

Silvije Strahimir Kranjčević - Poezija