Silvije Strahimir Kranjčević - Moj dom

Tema - domovina kao nedodirljiva i sveta

Ritam - Umjeren

Rima - Unakrsna

Jezik - Starohrvatski (19. st.)

O djelu - Ovo je lirska domoljubna pjesma. Pjesma govori o poistovjećivanju pjesnika i domovine, o domoljubnim osjećajima, o prošlosti i povijesti, o krajoliku, o hrvatskim velikanima, o snu, o slobodi... Pjesnik domovinu doživljava kao raj, božanstvo, cvijet, vijenac snova, kao prošlost i sadašnjost, kao stan zvijezda. Domovinu nosi u srcu i sanja o njenoj slobodi. Raspon osjećaja u ovoj pjesmi kreće se od zanosa, čežnje, divljenja, ushićenosti, do sjete i bola. Smjenjuju se motivi koji su vezani za krajolik, prošlost, narod, jezik, narodne velikane, slobodu i pravdu. Pjesnik izražava ljubav prema domovini, narodu, zemlji, te svoje osobne osjećaje i misli svoga naroda. Pjesma je osobna ispovijed pisca, izražava patnju i bol, i u osnovi ima nehimničan ton iako ima veći estetski potencijal od naše himne. Riječ «dom» u pjesmi ima više značenja tj. može izraziti puno različitih misli i osjećaja. U pjesmi se javljaju doslovna i prenesena značenja te arhaizmi.

Motivi - Ljubav, domovina, ljepota krajolika, osjećaji, nostalgija, ponos, nada, vjera, nadahnutost, patnja, zanos, strah, povijest, domoljubni osjećaji...

Pjesničke slike
- metafore: "... ja domovinu imam; tek u srcu je nosim", "... i sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše"
- personifikacije: "I gutam svoju bol, i ljubim njenu sjen"
- poredbe
- hiperbole
- epiteti
- preneseno značenje

__________________________________

Silvije Strahimir Kranjčević - Moj dom

Najznačajnija Kranjčevićeva rodoljubna pjesma je zasigurno pjesma "Moj Dom" koja se ujedno smatra jednom od najboljih Kranjčevićevih pjesama uopće. Već je prije pjesnik u nekim svojim pjesmama, poput Utjehe i Plaće pravde, najavio motive koje je kasnije vješto unio u pjesmu "Moj Dom". Pjesnik ovom pjesmom iskazuje svoju ljubav prema domovini, ljubav koja ga boli i koju sakriva u srcu:

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

On je nosi u svom srcu i ponosan je na nju:

O gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Prije Kranjčevića pisane su također rodoljubne pjesme, naročito u kniževnosti ilirizma. Najpoznatija pjesma tog razdoblja je "Hrvatska domovina" Antuna Mihanovića. Mihanović prošlost svoje domovine slavi stihovima:

Oj junačka zemljo mila
Stare slave djedovino.

Za razliku od Mihanovića Kranjčević hrvatsku povijest prikazuje ovako:

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren – đulistane
I morske vile dah

Daljnim uspoređivanjem Mihanovićeve Hrvatske domovine i Kranjčevićeva Doma pronalazimo razlike u opisivanju krajolika. Dok Mihanović slavi hrvatske ravnice, planine i nebo:

Mila, kuda si nam ravna
Mila, kuda si planina
Vedro nebo, vedro čelo

Kranjčević opisuje jedro koje nad šumom strmi pjenu i cvjetno kopno i veliko more koje mu posvećuje grud:

I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud...

Svi ovi stihovi dokazuju Kranjčevićevu ljubav prema domovini i snagu stihova i snagu stihova kroz koje je on tu svoju ljubav izrekao.

Silvije Strahimir Kranjčević - Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Verzija - 1

Verzija - 2

___________________________________

Jedan od najznačajnijih pjesnika hrvatskoga realizma i pravaš Silvije Strahimir Kranjčević rođen je 17. veljače 1865. godine u Senju. U rodnome je gradu započeo školovanje, a kako je htio postati svećenik, 1883. odlazi na teološki studij u Rim, od kojega brzo odustaje te napušta Italiju. Smatra se kako je boravak u Rimu na njega ostavio poseban dojam koji je poslije pokušao prenijeti kroz pjesme. U Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe te odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu jer se nije mogao zaposliti u Khuenovoj Hrvatskoj. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo: to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao. Prvu pjesmu objavio je i on u Hrvatskoj vili (1883.), mjesec - dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Eugen Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatoga pjesnika dočekani su oduševljeno i proročanski: Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik! Iz Rima šalje još dvije pjesme šušačkoj Slobodi, a vrativši se iz Rima objavljuje u Viencu značajnu pjesmu Noć na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884). Bugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima; Milivoj Šrepel napisao je o njima prvu kritiku, s puno izričitih pohvala.

Do sljedeće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898.) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902.) još četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908.). Sve one potvrđuju, da su godine provedene u Bijeljini (1888. – 1892.) i drugi put u Livnu (1892. – 1893.) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Kranjčević je počeo kao domoljubni pjesnik, a predstavio se i kao socijalno - satirički pjesnik. Progovorio je o bijedi malih ljudi, radnicima (Radniku), hrvatskim iseljenicima, o beskičmenjacima (Gospodskom Kastoru). Kao pjesnik amisaonih pjesam (Mojsije, Zadnji Adam i dr.) zaokupljen je motivima slobode, ropstva, vjere u ideale, traženjem smisla života, čovjekovim položajem u svijetu, biblijskim motivima, motivom Krista (Eli! Eli! Lama azavtani?!)... Kranjčević je i pjesnik intimnoga nadahnuća te pjesnik krajolika (Iza spuštenih trepavica). Ako je osamdesetih godina 19. stoljeća hrvatskom književnošću dominirala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevu pjesništvu. U Sarajevu punih osam godina (1895. – 1903.) uređuje književni časopis Nadu, koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Baš je tada uživao veliku slobodu kao književnik i stekao veliki ugled.

Stvorio je novi pjesnički govor u hrvatskoj književnosti i uzdigao hrvatsko pjesništvo na europsku razinu.

Silvije Strahimir Kranjčević, pjesnik i istinska hrvatska domoljubna veličina, umro je u Sarajevu 29. listopada 1908. godine nakon teške bolesti, ne navršivši četrdeset četvrtu godinu života.

Silvije Strahimir Kranjčević - Misao svijeta

Silvije Strahimir Kranjčević - Mojsije 

Silvije Strahimir Kranjčević - Poezija