Sava Mrkalj - More zala ovdje svet lektira

Sava Mrkalj - More zala ovdje svet

Sava Mrkalj - More zala ovdje svet

Sava Mrkalj - Jao... trista puta

 

Kako je u to vrijeme u Evropi romantizam cvjetao u punoj snazi, Mrkalj je svojim pjesničkim stvaralaštvom pokazao tenzije ka savremenom u srpskoj poeziji. Odstupajući od tadašnjih težnji ka klasicizmu, iznosio je kritike na račun pisaca koji su stvarali pod uticajem klasicističke književnosti. Da bi smo prikazali ovakav Mrkaljev stav, poslužićemo se riječima Milorada Pavića: „Uz ovu pjesničku djelatnost koja je jasno predromantično obojena, Mrkalj se i teorijski jasno iskazao. U dodatku uz 32. broj Novina srbskih za 1821. godinu, Mrkalj je objavio jedan kratki ali ubojiti tekst koji bi se mogao smatrati manifestom nove predromantičarske škole. On tu piše o savremenoj mu srpkoj poezije sljedeće:

 

U pjesmama nalaze se dvije stvari od kojih jedna mi je toliko mila, koliko što mi je druga mrska i neugodna; tojest: sličnost (slik) – i basnoslovija (grčka i rimska)...

 

Ovaj kratki navod pokazuje u celini stilsku poziciju Save Mrkalja kao pesnika.


Kada bismo vršili grupaciju Mrkaljevih izvornih pjesama, mogli bi da ih razvrstamo u četiri grupe. Prvu grupu pjesama činile bi one pjesme koje - karakteriše krik nad "morem zala", traganje za izgubljenom radošću i samoanalitičko poniranje u ljudsku prirodu. druga grupa izražava pohvale zajednici i pojedincu za napore u oblasti kulture, uz nadanja lična i kolektivna. Pesmama treće grupe zajednička je tema ljubavi, kako platonske tako i čulne. Tu je i jedna pesma pokude, namenjena nekom izabranom gospodinu.

 

Pjesma Jao... trista puta!, ili kako ju je pisac naslovio Sastavljeno kad u gornjokarlovačku bolovaonicu dospedoh pobeđen i ostavljen od svega sveta, po mnogima je najbolje Mrkaljevo lirsko "tvorenije". Nije zalud našla svoje mjesto u antologijama koje su sačinili Mladen Leskovac i Miodrag Pavlović. Mnogi kritičari i pjesnici su ovu Mrkaljevu pjesmu ocijenili kao vrhunac njegovog pjesničkog stvaralaštva. Po Vladanu Nediću - Mrkalj je ovde dostigao svoj umetnički vrhunac. S druge strane, Ljubomir Simović smatra da je Mrkalj ovom pjesmom udario temelje kritičkoj pa i političkoj poeziji u nas. Uzimajući u obzir period u kojem je nastala ova pjesma, kao i tendencije u književnosti koje su bile prisutne tog doba pjesma Jao... trista puta! dobija još više na vrijednosti, podižući time i vrijednost Mrkalja kao pjesnika. Ona ne predstavlja prosto viđenje zla, ona je proizvod proživljenog zla, univerzalnog zla, ličnog poetskog izraza.

 

Pesma More zala ovdje svet sastoji se od tri strofe po šest stihova i "ispevana je u neuobičajenoj kombinaciji petoiktusnog troheja (deseteračkog) sa ženskom klauzulom i četvoroiktusnog (sedmosložnog) sa muškim završetkom, i to u sekstinama sa rimom aabccb, gde se b nalazi na kraju pokraćenog trećeg i šestog stiha. To je stari metrički postupak poznat pod opštim nazivom rhythmus tripertitus caudatus, u kome kraći stihovi imaju funkciju isticanja putem neočekivanog pokraćivanja ne samo broja slogova već i „stope", a naš je pesnik majstor za pronalaženje muške rime."

 

Već smo naveli da Mrkalj daje sliku univerzalnog zla, što je vidljivo u prvoj strofi pjesme:

 

Jao! jao! jao trista puta!
Pala nam je, pala kocka ljuta;
More zala ov je svet!
Led i vatra, zrak, i grom, i voda,
Zveri, zmije, gad od razna roda,
Često vek nam čine klet!

 

„Prvi stih počinje interjekcijskom epizeuksom (kontaktno redupliciranje iste jezičke jedinice) (...) kojom pjesnik pokazuje ne samo intenzitet bola nego i njegovu vremensku dimenziju – trajnost. Uzvik, zahvaljujući epizeuksi, postaje neprekinuti zvuk bola. Drugi stih strukturno je gotovo ekvivalentan prvome, ostvaren je u formi epanaleptičkog ponavljanja. Ovim stihom kao da se želi argumentovati neprekinuti uzvik bola, tj. trajni bol, iz prvog stiha." Treći stih donosi još jedan opšti sud i njime se pojašnjava smisao prethodnih stihova. Četvrti i peti stih nam donose razlaganje opšteg na pojedinačne dijelove, odnosno pjesnik kao da razlaže zlo na pojedinačne dijelove. Kako navodi Miloš Kovačević ova dva stiha su data „u formi amplifikativne kumulacije". Šestim stihom daje se slika neprekidnog zla, kao da nas prati cijeloga života. „More zala iz trećeg stiha nalazi tako svoj pandan u šestom stihu, s tim da u strukturnom pogledu ima samo epifonemsku ulogu, a u semantičkom pogledu on je u svojevrsnom odnosu gradacije prema prethodnim stihovima, posebno trećem."

 

U drugoj strofi Mrkalj svoj umjetnički postupak bazira na korespodenciji sa vremenom. Po riječima Žarka Ružića ovdje nalazimo „paralelizam savremenih odredaba sadšnjeg, bivšeg i budućeg zla".

 

Zlo je mučno sadašnje podneti,
zlo nas bivše peče u pameti,
Buduće već jede nas.
Dnevne tuge rađaju sne 'udne,
A sni noćni rastuže nas budne.
Jesmo l' bez zla koji čas?

 

Vraćamo se Kovačevićevoj analizi. On navodi da su prva dva stiha druge strofe objedinjeni anaforom, i ne samo njom već da je i sinhiza pokazatelj njihove jednakosti. „Sinhiza se pokazuje spasonosnim rješenjem za željeno dvostruko naglašavanje – imenica zlo naglašava se anaforičkim postupkom, a njeni atributi sinhizom. (...) I prošlost i sadašnjost u zlu se tako pokazuju ekvivalentnima. I ne samo prošlost i sadašnjost nego i budućnost, jer slijedi treći stih druge strofe. (..) Budućnost je, s obzirom na zlo, slika prošlosti i sadašnjosti, odnosno samo njihov produžetak." Kovačević dalje navodi da četvrti i peti stih druge strofe služe za vremensku konkretizaciju, „za ispoljavanje zla u vremenskim odsječcima kroz koje čovjek i doživljava vrijeme". Posljednji stih ove strofe dat je u formi retoričkog pitanja, odgovor je iskazan u prethodnim stihovima tako da, u stvari, ovim stihom Mrkalj samo potvrđuje ono što je dotada rekao.

 

Analizom treće sekstine zaključujemo da je čovjek prisutan i dalje u negativnom smislu, s tim da je u prve dvije strofe trpio zlo dok se sada navodi kao izvor tog istog zla. U završnom dijelu, u posljednja tri stiha, prisutan je implicitno.

 

Čovek, strava čoveku ah! veća,
Goni pravdu, što je sviju sreća,
Goni mir iz sveta sav.
Vuk ne lomi reč, ni veru svoju;
Top i kartač ne privezu k boju
Anakonda, ris i lav.

 

Zvijeri su date da bi se njihove negativne stvari pripisale čovjeku, dakle samo su tu radi poređenja. - Da se uspostavi antonimnost u samom subjektu – zvijeri, i u subjektu – čovjeku: zvjerstva zvijeri nisu ništa prema zvjerstvima čovjeka. (...) Jer sve što ne rade najkrvoločnije zvijeri radi čovjek. Čovjek je, dakle, glavni vinovnik čovjekove nesreće. Tako je i semantička i gramatička struktura cijele pjesme gotovo hermetički zatvorena.

______________________

 

Sava Mrkalj - More zala ovdje svet

Sava Mrkalj - Jao... trista puta

 

SASTAVLJENO, KAD U GORNJOKARLOVAČKU
BOLOVAONICU DOSPEDOH POBEĆEN,
I OSTAVLJEN OD SVEGA SVETA

 

Jao! Jao! Jao trista puta!
Pala nam je, pala kocka ljuta;
More zala ov' je svet!
Led i vatra, zrak, i grom, i voda,
Zveri, zmije, gad od razna roda,
Često vek nam čine klet!

 

Zlo je mučno sadašnje podneti,
Zlo nas bivše peče u pameti,
Buduće već jede nas.
Dnevne tuge rađaju sne hudne,
A sni noćni rastuže nas budne.
Jesmo l' bez zla koji čas?

 

Čovek, strava čoveku, ah! veća,
Goni pravdu, što je sviju sreća,
Goni mir iz sveta sav.
Vuk ne lomi reč ni veru svoju;
Top i kartač ne privezu k boju
Anakonda, ris i lav.

__________________________________

 

Sava Mrkalj (1783 – 1833) rodio se u Sjeničaku, nekoliko godina prije svog „sapatnika" Vuka Karadžića. Životni put, prepun težnje ka znanju, vodiće ga preko Gospića, Zagreba, Budima i Pešte, Turske, Dubrovnika i Šibenika, Sremskih Karlovaca, fruškogorskih manastira, Novog Sada, Zemuna, Šapca i Banata pa sve do bečke duševne bolnice, u kojoj je i napustio ovaj svijet. Borba za ideale priziva neprijatelje i suparnike pa je Sava dospio i u glinski vojni zatvor i u karlovačku vojnu bolnicu.

Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a bogosloviju u Karlovcu. Radio je kao učitelj u Gospiću (dvije godine), a u Zagrebu završava kurs filozofije. Talentovan za jezike, Mrkalj je vladao francuskim, njemačkim, latinskim i ruskoslovenskim, služio se grčkim i hebrejskim jezikom, a poznavao je italijanski i mađarski. Kao nadareni student putuje u Peštu na studije filozofije i matematike. Upravo odlazak u Peštu donosi mu susret, sudbinski zapisan, sa Vukom Karadžićem i Lukom Milovanovom. U Pešti je 1810. godine nastalo čuveno Mrkaljevo djelo Salo debeloga jera libo azbukoprotres. Kako navodi Duško Pevulja "radikalnošću reforme srpskog ćiriličnog pisma koju je predložio u ovom djelu Mrkalj je na sebe navukao odioznost crkvenih vlasti. Da bi, koliko – toliko, amortizovao ove napade, i sam se zamonašio u manastiru Gomirje 1811. godine." Međutim, nije se dugo zadržao u manastiru i 1813. godine zbog sukoba sa bratijom biva lišen monaškog čina. Nakon toga slijedi period Mrkaljevog intelektualnog lutanja i pokušaja osiguravanja egzistencije. To je vrijeme kada je njegovo psihičko zdravlje bilo ozbiljno narušeno. Naveli smo već da se upokojio u Beču, a kod Žarka Ružića pronalazimo sljedeće: "Neukrotiv, a krotak kao jagnje, u bečkoj duševnoj bolnici, moleći od Vuka Vukove knjige, kao i da mu barem još jednom dođe, religiozni Mrkalj poziva se na milost božju, a sa gorčinom dodaje: ako đe Bog jest. Dotad se potpisivao obično kao Merkajlj ili Merkalj, a u tome predsmrtnom pismu – Mrkalj."

 

Značajna godina u Mrkaljevom stvaralačkom jeste 1817. kada objavljuje spis Palinodija libo obrana debeloga Ъ. U ovom djelu Mrkalj brani upravo ono "jer" čiju je upotrebu deplasirao u Azbukoprotresu i odriče se svojih dotadašnjih ideja. Nakon toga objavljuje tekst Predloženija protivu Obrane . U ovom spisu Mrkalj navodi da se ne odriče debeloga "jera", ali da će sljedeći put, svakako, razmisliti u "nužnosti" ili "nepotrebnosti" ovoga glasa.

 

Tragičan je bio životni put ovog srpskog velikana. Suočen sa mnogim poteškoćama, odbačen od mnogih, Mrkalj je došao u situaciju da preispituje sam sebe: Zašto ja ovako malo znam? i zašto i ja ne radi' u polju Književstva Srbskog? U trenucima kada mu je zdravlje bilo ozbiljno narušeno, kada je polako gubio moć govora i sluha, Sava je ispoljavao sve ono što ga je krasilo. Sa Vukom je, prilikom njegove posjete, komunicirao putem bilježaka. Hvalio je Vukovo djelo, ali je isticao i Luku Milovanova, njihovog "saborca i sapatnika". Po riječima Duška Pevulje "posljednji čin ove drame sadržan je u Mrkaljevoj poruci Vuku Karadžiću, vjerovatno pred sam kraj života – Još znam; ali ne mogu više pisati."

 

Nakon biografskih podataka, u predstojećem dijelu našeg rada pozabavićemo se pjesničkom stranom Save Mrkalja.

 

Svima je dobro poznat nemjerljiv doprinos Mrkaljev na polju jezika, ali, pored toga što je bio vrstan lingvista, Mrkalj je bio i vrstan pjesnik. Iza njegovog pjesničkog rada, što možemo sa sigurnošću potvrditi, ostalo je 25 pjesama, 13 izvornih i 12 prevedenih. Prva pjesma, kojom se javio, nastala je 1805. godine. Riječ je o Odi Kirilu Živkoviću koju je Mrkalj napisao u koautorstvu sa izvjesnim Pavelom Doktorovićem, studentom prava. Ova pjesma objavljena je tek 1984. godine. Samo tri izvorne pjesme objavljene su za Mrkaljevog života (1832). To su: Gdje je radost, Mati i kći i Mom šaljivom znancu... Kako navodi Žarko Ružić, do 1840. godine objavljene su još tri pjesme: Starac (1837), Sonet ili saglasica (1839), Nova pesnica nekom izabranom gospodinu sastavljena (1840). Nemjerljiv doprinos u rasvjetljavanju Mrkaljevog pjesničkog dara dao je i Vladan Nedić koji je 1959. godine objavio pet njegovih izvornih pjesama (i pet prevoda sa prepjevima): Jao... trista puta!, sonete Zemuncima i Jeleni Dijaković, pjesme Blažene devojke i Madrigal za Novu godinu. Pjesmu Jao... trista puta! u svoju Antologiju unio je Miodrag Pavlović pod naslovom More zala ov je svet. Božićnu pesmu objavio je 1975. godine Miloš Okuka u sarajevskom časopisu Život.

 

Pored izvornih pjesama, kao što smo naveli, iza Mrkalja ostalo je i 12 prevoda, prepjeva i prerada. I njih je zadeseila slična sudbina, te je ... za života pesnikova objavljeno pet, od kojih 1821. godine: Pobožna jutrenja pjesna i Pjesna Kanižićeva, a 1832. godine: Psalom 132, Molitva Otče naš i Mom nepostojanom Znancu kad s bolesnim očima ostavi svoju ljubeznicu i milosnicu Anu, pak poče Baricu milovati (po Oraciju). Nakon pesnikove smrti objavljena je 1839. oda Kv. Orac Flak na Torkvata, a tek 1959. godine ostalih šest pesama iz sačuvanog rukopisa: Psalom 14, Pesma o prekrasnome Josifu, Kod čaša puni' veselja (slobodno po Klajstu), Rafov Leptirak, Flakova 26. oda u knj. I.

loading...
4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Sava Mrkalj - More zala ovdje svet

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u