Sanja Pilić - Nemam vremena

Nemam vremena zbirka je kratkih pričica Sanje Pilić, namijenjena djeci predškolske dobi ili one u nižim razredima osnovne škole. Pričice iz ove zbirke kratke su i slatke dogodovštine koje spisateljica priča, kako bi najmlađe potakla na razmišljanje o svijetu pred sobom, o životu, planeti na kojoj žive te sitnim dogodovštinama koje čine život.

Svaka priča ima lijepu pouku namijenjenu i najmlađima. Osim što su poučne, ove priče su izuzetno zanimljivo napisane. Sanja Pilić svojim smiješnim situacijama, maštovitim izrazom, pripovijedanjem punom ritma, rime, luckastim likovima i još luckastijim situacijama može pridobiti pažnju i najmlađeg čitatelja. Uz to, priče su jako kratke, pa su idealne kao pričice za laku noć.

O pričanju priča i sisanju palca

Uvodna priča govori o Sanjinoj iznenadnoj odraslosti. Ona više nije dijete koje stalno nešto sanja i potajno cucla prste, već je kroz igru i maštanje uspjela odrasti. Odlučila sam napraviti frizuru i potražiti posao. I tako sam ga tražila, tražila, tražila. Ništa mi se nije svidjelo, i nijedan posao nije se mogao raditi uz drijemanje. U polusnu. Bila sam već na kraju snaga kad sam srela Pametnog Petra. Pametni Petar je rekao: Ako hoćeš sve i nećeš ništa, postani spisateljica. Za neko vrijeme. Dok ti ne dosadi. Ona ga je poslušala jer je to jedini posao pri kojem može raditi sve što je ikada sanjala.

VRIJEME NA MENE ČEKA

Nemam vremena - Često se događa da imamo puno NEMAM VREMENA. Najgore je kad NEMAM
VREMENA imaju mame i tate, a njihovo dijete bi se rado igralo, slušalo bajke ili se mazilo. NEMAM VREMENA tada je prilično nemilosrdno, djeca sjede u sobi i tužno gledaju kroz prozor umjesto da šetaju s roditeljima. Spisateljica Sanja nam priznaje da ona nikada NEMA VREMENA za jutarnju gimnastiku, jer joj je u krevetu, bajno i toplo, i voli leškariti što dulje, pogotovo zimi. Njen djed obožava jutarnju gimnastiku i uvijek gimnasticira uz otvoren prozor.

Žurba - Znate li kako izgleda "žurenje"? Bzzzkasto, fijukasto, švungasto brzasto, tornadasto,
vjetrovito, streličasto, munjasto... Žurba je poput šešira koji je odletio s nečije glave, žurba je nepopijena šalica mlijeka na stolu, žurba prljavih koljena izlazi iz kupaonice, žurba brkove od marmelade briše o rukave umjesto u ubrus. Iskreno govoreći, žurba je pomalo djetinjasta. Žurbasta. Tjera nas da stvari radimo aljkavo i brzopleto, nestaje samo kad joj je lijepo i pritaji se dok nam netko ne vikne da požurimo nešto napraviti.

Vrijeme - Vremenu je dosadilo da ga ljudi stalo dijele na nekakve dane, sate, minute, cjepkaju ga na sve manje komadiće, a on mora protjecati točno kako su mu odredili. Ne smije se ni poigrati, usporiti ili požuriti. Otišlo Vrijeme posjetiti prijateljicu Zemlju, i predloži joj da se poigraju sa zemljanima. Već tisućama godina vrtiš se oko svoje ose u istom razmaku i putuješ oko Sunca, sve po nekom strogom redu. Zar ti nije dosadilo? Nikada se ne zavrtiš malo više ili malo manje, uvijek jednako. Suncu je svejedno, ono poput zmaja riga vatru, a ti radiš. Bilo bi zgodno da malo ubrzaš
svoju vrtnju pa da vidimo što će se dogoditi. Skrati malo izmjenu godišnjih doba, neka noć dolazi svakih pet sati, Zemljani neka izlete iz svojih ureda, zaprepašteni, s olovkama u rukama, prestrašeni. Možda će naučiti poštivati Zemlju koja im daje život, hrani ih, održava im zdravlje i udobnost, umjesto da je samo uništavaju i misle da su svemoćni, nezamjenjivi i najpametniji.

Čudno koliko smo povezani svi zajedno, a ponekad mi se čini da nismo bliski jedni drugima. Ja sam kolijevka, ti sazrijevanje, ja rađam život, ti mu daješ trajanje, Sunce nas obasjava, sve postoji zbog ljudi, a oni kao da to ne primjećuju.

Zemlja odbije prijedlog Vrijemena, kaže da se ona brine za ljude kao za svoju djecu. Ona im je majka i koliko god joj nažao učinili, još uvijek se trudi pružiti im najbolje. Vrijeme se malo uvrijedi, što se Zemlja nije htela poigrati sa njim i vrati se u svoje minute.

Dosada - Ujutro rano, čim se spisateljica Sanja probudila, posjetila ju je dosada. Požalila se, tako sam nesretna, već mi je dosadila moja uloga. Postojim otkada je svijeta i vijeka, znanstveno je dokazana moja dugovječnost. U Institutu za Dosadu tražila sam promjenu zanimanja, ali me ravnatelj odbio, rekavši da se bez dosade ne može i da sam ja začin u životu. Joj, a meni je tako dosadno! Nitko me ne voli, onako uistinu. Tako sam nesretna, već mi je dosadila moja uloga. 

Dosada bi htjela biti zabavna i Sanja joj je odlučila pomoći. Pokraj mene može se odmarati do mile volje, jer čim bih se trebala početi dosađivati, dosjetim se nečega zabavnog. Kad mi dosadi televizija, počnem čitati knjigu, kad mi dosadi čitanje, uhvatim se crtanja, kad mi dosadi crtanje, krenem u šetnju, kad mi dosadi šetnja, evo me u kinu. Tako umanjujem posao Dosadi.

Izvađeno – pronađeno - Sanja voli razmišljati o tome što bi bilo kad bi bilo, a pogotovo što bi bilo kada bi se nešto važno "izvadilo" iz nečega. Primjerice, što bi bilo kada bismo izvadili samoglasnike iz riječi, moje bi ime bilo SNJ. I umjesto očiju imala bih samo Č, a umjesto nosa NS. A usta bi se sastojala od ST, a vrat bi bio VRT.

I tako vam ja često razmišljam što bi bilo kad bi bilo i što bi bilo kad ne bi bilo. Kad bi se iz mora izvadilo more? Što bi nastalo? Rupa. I mi bismo se odjednom nalazili kao na nekom brdu, zar ne? Ispred nas prostirale bi se morske nizine. I trave bi bile slane. A što bi bilo kada bismo izvadili mrak iz noći, kišu iz oblaka, ocjene iz škole. Izvadili vrijeme iz sata, ljudi bi imali više vrijemena, nikomu se ne žuri. Da spisateljica Sanja izvadi priču iz knjige, stranice bi plakale, i bile bi blijede kao da su
bolesne.

Ljutnja - Sanja je ustala na lijevu nogu i cijeli dan joj je krenuo krivo. Pa sam bila ljutita na lijevu nogu. Tražila sam papuče, ali papuča nigdje, ljutila sam se i na njih. Na kraju ih nađoh pod krevetom. Mačak Mrvica ih je tamo stavio, i malo ih grickao. Ljutila sam se i na Mrvicu, bogme. Iako njemu najviše opraštam. Ni novine ni kava joj nisu pomogli, novine poskupele a kava loša. Nakon nekog vremena nazvala sam informacije 981 i upitala koji lijek da uzmem protiv ljutnje. Dobih savjet smijeh, saljive priče, dobru volju, druženje s djecom. Sanja je odmah pohitala u park i pridružila se djeci koja su se igrala, odmah ju je prošla ljutnja.

Jozef - je bio dječak koji je nosio debele naočale jer nije dobro vidio. Zbog toga je bio nespretan, a zbog nespretnosti nesretan. Bio je zamišljen i miran, a nikada nikoga nije zamarao svojom nesretnosti. A kada je netko miran, svi misle da je zadovoljan. A kada netko izgleda zadovoljno, svi misle da je sretan. To je dobar dječak, rekla je učiteljica. Josef nije bio dobro. Ipak, bio je previše miran, šutljiv i stidljiv da bi to ikome rekao, završio je u jednoj pomalo tužnoj priči. Sanja vas moli da se povremeno okrenete oko sebe i pogledate ne nalazi li se u vašoj blizini kakav Jozef. Netko tko bi htio biti vaš prijatelj, a boji se to reći. Učinite prvi korak, svi ljudi trebaju prijatelje, samo Jozef ne zna kako da ih nađe. Zato vi pronađite Jozefa.

Glava - Svi imamo glavu i na nju možemo staviti svakakve šešire, kape i razne ukrase. Ali što mogu metnuti u glavu. Pokušat ću staviti šešir u glavu, ne ide. Ona je iznutra puna jer je u njoj mozak. Nema većeg čuda od mozga. I svatko od nas to čudo ima u svojoj glavi i ono je istinsko i moćnije od čarobnog štapića i zlatne ribice. Zlatne ribice nalaze se u bajkama, a ljudski čarobni štapić u našim je glavama. A znate li čime se mozak hrani? Mozak se hrani znanjem i što se više hrani, sve je gladniji. Sasvim čudno, ali istinito. Mozak voli jesti znanje i za doručak i za ručak i za večeru. Proždrljiv je i jede sve, od kemijskih formula do nota. Nemojte ga puštati da gladuje.

PTICE PJEVAJU — NEBO JE RADOSNO

Proljeće - kada stigne proljeće, kao da se sve ubrza. Srca počinju brže kucati, ujutro se lakše ustati, sve potrebno radi se užurbano. Koje li radosti u Proljeću, sivo i uspavano pretvara se u zeleno i probuđeno! Bicikl sam sredila za proljetno buđenje - eno čeka me u kutu. Proljeće se može vidjeti svugdje po gradu na tržnicama, u parkovima, u proljetnoj juhici i loncima za cvijeće. Bake i
djedovi rasporede se po klupama u parkovima, djevojčice se počnu zaljubljivati u dječake,
dječaci u djevojčice. Proljeće se nikada ne nalazi u tamnim i neurednim podrumima, u mračnim i neobojanim stubištima, treba mu puno mjesta i svjetlosti. Kad mu se učini da oko njega nije dovoljno čisto, Proljeće uzme metlu, vjetar i pomete ulice i trgove. Raspuše svu nečistoću i uvuče nam ljepotu u srca, svi se podmladimo.

Pisanice - Sanja je lijepo obojila jaja za Uskrs. I sada to više nisu obična jaja, sada su to pisanice. Prije bojanja načula je kako se jaja žale jedna drugima jer ih svi omalovažavaju. Kažu kako su previše obična i dosadna. Mi patimo, razvlače nas u tijestu, prže u tavama na oko i bez oka, posipaju nas mrvicama, trpaju u torte, u kolače, u alkoholna pića. Ah, stavljaju nas na sendviče, završavamo u perikama izviždanih glumaca, u rokoko kostimima zajedno s trulim rajčicama, nedostojanstveno i ponižavajuće. Sanja je onda izvadila sva jaja iz hladnjaka i odlučila ih obojati. Neke je podijelila prijateljima jer su jaja simbol plodnosti i stvaranja života.

I Uskrs je divan. Svake godine toga dana podsjećamo se da su ljubav i dobrota neuništivi. Ljubav uskrsne kad mislimo da je nema, dobrota se pokaže kad mislimo da se izgubila. Zato i slavimo Uskrs.   

Naslikani vrt - Sanja je odlučila šarenim bojama obojati naslikani vrt na betonskom zidu, proljetni vrt. A ta betonska ograda u mom vrtu tko zna kada je podignuta. Vrt je jako lijep - pun je ribizla, oraha, jabuka, ruža i raznog drugog cvijeća. S lijeve i desne strane ograđen je drvenim letvicama koje se jedva primjećuju, a njih spaja ta betonska ograda. U njemu je vječno proljeće. Na kraju padne snijeg, sve zabijeli, a vrt na betonskom zidu i dalje je zelen. Boje nisu tako sjajne, ali ipak... Gledam kroz prozor i mislim na proljeće. Žuto sunce mi namiguje. Zrinjevac uživa u svojoj ljepoti i želi biti ljepši od parka na Marulićevu trgu. Nagovorite učiteljice u školama i obojite neke tužne, zapuštene zidove, ograde i klupe, život će biti ljepši.

Lijekovi - Sanja se prehladila i zato pije razne čajeve od kojih cijela soba miriše na šumu. Postoje lijekovi za sve i protiv svega, ali još uvijek nemalijeka protiv zlovolje. Zlovolja je najopasnija bolest od svih, a širi se sama od sebe. Nema simptoma kao što su povišena temperatura, malaksalost, bolovi po cijelom tijelu - ne, to bi bilo prejednostavno. U prvo vrijeme bolest zlovolje uopće se ne uočava, osim što su zlovoljni ljudi malo više namrgođeni, ne uživaju u šalama, ništa im nije smiješno. Ja se od zlovolje branim dobrom glazbom, šetnjom, radom, čitanjem knjiga, gledanjem komedija, druženjem s prijateljima.

Lopte - Sanja je umorna jer se cijeli dan loptala sa svojim malim susjednom Zlatkom. Zlatko skuplja lopte. Kakve on sve lopte ima! Velike, male, lagane, teške, šarene, bijele, smeđe, ima lopte za nogomet, rukomet, ragbi, ping-pong loptice, loptice za tenis - ma što ja znam još, ne razumijem se u loptologiju. Ako želite društvo, najbolje da uzmete loptu i odete u park. Tamo ćete naći nekog tko će se htjeti loptati s vama i tako vam postati prijatelj.

Ptice - Na moru je Sanja sjedila na rivi, pijuckala gusti sok i promatrala ptice. One spajaju nebo i zemlju, san i stvarnost, želju i mogućnost. One su slobodne. Kažeš mami: - Mama, odletjet ću do Ivane posuditi knjigu - i zamahneš rukama i izletiš kroz prozor. A mama još zamoli: - Odleti i do ujaka Pere i odnesi mu kolače. Ujak Pero stanuje na drugom kraju grada, ali što smeta. S rukama-krilima sve je blizu. Sanja se boji visine. Sigurnije joj je ostati na zemlji i promatrati galebove.

Čudesna Eva - Eva ima deset godina, smeđe oči i dugu pletenicu koja poskakuje dok veselo hoda ulicom. Svi volimo Evu. Nemoguće ju je ne voljeti. Sačinjena je od morske pjene i čipke iznutra i izvana. Ima svilenu kosu i dušu od svile. Svatko tko upozna Evu, otkrije u sebi pjesnika prije ili poslije. U Evi sviraju harfe i pjevaju ptice, a u očima joj se uvijek zrcali komadić neba. U smijehu otkriva slapove biserja i potoke koji grgolje noseći slike na prozirnoj jednostavnosti vode. Sve je u Evi i Eva je u svemu.

Svatko od nas u sebi krije Evu. U nekima ona se smije, a u nekima spava poput Trnoružice. Zatvorena u dvorcu Ozbiljnosti može prespavati mnoge godine, dok drugi svoju Evu puštaju u šetnju i tada se život miješa s bajkom, a bajka sa životom... Čuvajte svoju Evu. Njegujte radost. Eva je radost. Pustite je ponekad iz sobe i sanjarite zajedno s njom. Kada se sreća pomiješa s maštom, nastaju čuda.  

ŠUMA I JA SMO PRIJATELJI

Šuma - Jednog jutra šuma se naljutila na čovjeka jer je zbog njega posve oćelavila. Šuma se naljutila: pogodite na koga? Na čovjeka. Zašto? Zato što je oćelavila. Tko je oćelavio? Šuma je oćelavila. Strašno, strašno. Pogubila je lišće, razboljela se. Drveće se osušilo. Medvjedi su odselili, lisice netragom nestale. Sove su se negdje pokupile. Sve je u njoj uvenulo pa je uzviknula - NEĆU UGLJIČNI MONOKSID, NEĆU SUMPORNI DIOKSID, ČAĐU, OLOVO, KISELE KIŠE, ISPUŠNE PLINOVE... VRATITE MI MOJE HEKTOMETRE, DRVEĆE I BILJKE! Ali ljudi je nisu čuli, pa su nastavili bacati smeđe po njoj, rezati joj stabla i nepažnjom izazivati požare. Jednog dana, ljudi su ipak shvatili da se nešto neobično događa. Promijenila se klima, postalo je teško disati, a sve životinje su nestale. I tako je, napokon, šuma ozdravila. Injekcije novog drveća, brige i ljubavi učinile su je ponovno lijepom. Ako volite svoju šumu, ona nikada neće biti bolesna.

Više cvijeća - manje smeća - Tri košare na Cvjetnom trgu jedno su jutro zapomagale i jaukale jer su bile jako gladne. Već su danima bile prazne. Nisu ništa jele, jer nitko nije htio baciti smeće u njih. Krajnje je vrijeme za ručak - I kako su to pomislile, kako su to poželjele, molbe su im se uslišile. Na svu sreću, još postoje ljudi koji vole svoj grad i koji koru banane ne bacaju po pločniku - tako je naša najgladnija košara vrlo brzo zaradila svoj dio smeća, tj. ručka.

Budite nježni prema košarama za smeće i ne dopustite da one gladuju. Potoci, ulice trgovi, šume uopće ne vole klopati limenke, staro željezo, izbušene lopte, plastične boce - međutim, za košare za smeće to su prave poslastice pune vitamina. One će vam biti zahvalne za svaki otpadak koji u njih bacite. I gradovi će izgledati gradskije, livade livadastije, a šume će biti šumastije.

Televizija - može biti jako dobra i zanimljiva ako se s njom ne pretjeruje. Čini se da ona danas zamjenjuje mame, tate i cijelu rodbinu, a skoro i prijatelje. Kada Tomislav dođe iz škole, obavezno upali televizor. I gleda. Nekako mu se čini da nije sam. A onda mu se učini da je ipak sam, jer nitko ga više ne zove na igranje. Prije je stalno odgovarao: GLEDAM TELEVIZIJU, JOŠ SAMO OVAJ CRTIĆ, ČEKAJ DA ZAVRŠI SERIJA i malo-pomalo djeca su ga prestala pozivati.

Znate što, odoh ja po Tomislava. Ne mogu više slušati tu televiziju. Ma, divna je i krasna, bez nje je teško živjeti. Ali je treba znati isključiti. Inače postane daviteljica, žderačica, upetlja se u život toliko da života više i nema. Pobjegne glavom bez obzira. I čovjek ostane sam s raznoraznim kanalima. Zaboravi igrati nogomet i raditi balone od žvakaće gume. Recitirati pjesme. Pisati pisma. Postane pomalo tupast. Stalno misli o nastavcima i epizodama.

Smijeh - Najvažnija stvar u životu za našu spisateljicu Sanju je smijeh. On svima dobro stoji, samo kad se ne računaju svi oni zli osmjesi, poput kiselih osmjeha ili podsmjeha. Ako želite biti što ljepši, smijte se. To je najjednostavniji i najjeftiniji recept za ljepotu. Razne kreme, puderi, rumenila i frizure nimalo ne pomažu ukoliko ste mrgodni, namršteni, ljutiti, zlovoljni. Joj. Hodate po svijetu kao kiseli krastavac, ljuti feferon i kiseli limun. Po svijetu treba hodati kao slatka jabuka, dozrela breskva i baršunasta marelica... Osmjeh je i najbolji poklon na svijetu, Može se i pokloniti i dobiti, a najbolje ga je dijeliti. Zato treba njegovati i svoje zube, jer je uz lijepe zube osmjeh još moćniji.

O laži - U životu postoje velike i male laži. Mala laž je kada mama pita Nadu i Zorana jesu li pojeli doručak, oni kažu da jesu, iako su kruh s marmeladom bacili na balkon da ga pojedu vrapci. Velike laži su mnogo veće od toga. One izgledaju ljepše od istine, jer je istina najčešće puno jednostavnija i šutljiva. Ipak, ona je vječna dok je laž prolazna. Laž je doputovala u Lažigrad, grad svoga rođenja. Htjela je nakon toliko vremena posjetiti roditelje. Ali svi stanovnici Lažigrada toliko su lagali da ih Laž jednostavno nije uspjela pronaći. U Lažigradu su ploče s nazivima ulica stalno mijenjale mjesta. A Lažigrađani su se svako malo prerušavali jedni u druge.

Tužna Lena - je sa svojih devet godina bila jako tužna djevojčica. Ljudi su govorili o ratu, a ona je sjedila na klupi i promatrala radnike kako se odmaraju. Ima već nekoliko mjeseci kako se govori o ratu. Lena ne razumije tu riječ do kraja, ali uviđa kako ta troslovna, šiljasta riječ polako uništava mamin i tatin osmijeh, kako se udomaćila u kuhinji za ručkom i večerom, stalno je prisutna poput kakve dosadne mušice. Na kraju je ipak rekla Tomislavu da bi ona zaustavila rat da svaki grad, sve oko nas, sve, sve, bude tako lijepo, najljepše, onako kao u bajkama, kao u starinskim slikama i da, kad dođu zli ljudi... da jednostavno padnu u nesvijest od ljepote i gotovo... Ponekad uopće nije lako biti dijete.

Škola smijanja - Otvorila se škola smijanja u kojoj se uči sve o smijehu i ubijanju zlovolje. Nakon završetka nastave iz Škole smijanja i ljudi, i djeca, i veliki, i mali, izlaze ozareni, dobre volje i pjevušeći. Osmijeh im ostane upisan na licu i nijedna ga gumica više ne može izbrisati. Smijeh je lijek za srce. I ja sam se upisala u prvi razred, jer mi je smijeh najdraži predmet u životu. Jedva čekam da vidim što više nasmiješenih lica u našem gradu.

Hoću i Neću - se u početku uopće nisu poznavali. I tako su se Hoću i Neću ljutili jedno na drugo. Mnoge i mnoge godine hodali su svijetom ne upoznavši se, a onda su se napokon sreli na nekoj velikoj livadi koja se prostirala između dva sela.

Znači vi ste to Hoću koje kaže: hoću rat, hoću glad, hoću da susjedu propadne ljetina, hoću da nitko nikoga ne voli...

Ne, baš obratno... odgovorilo je Hoću uvrijeđeno. - Nego, niste li vi ono Neću koje kaže: neću ljubav,neču mir, neću radost, neću sreću...

Neću je odlučno odmahnulo glavom. Moje je životno geslo: neću rat, neću tugu, neću neprijateljstvo...

Hoću se obradovalo. - A znate li čega se ja držim? Moje najdraže misli su: hoću mir, hoću radost, hoću prijateljstvo...

Tko bi rekao da slično razmišljamo? - reklo je Neću. I od tog vremena Neću i Hoću zajedno lutaju po svijetu i nadopunjuju se. Ali ponekad se dogodi da se u njihovu igru upletu i zločesti ljudi. Tada oni ispremiješaju Hoću i Neću kako njima odgovara i nastane svašta. Hoću se posvađa s Neću i više se ne zna tko što hoće, a tko što neće. Na svu sreću, postoje i dobri ljudi koji znaju kako treba upotrebljavati Hoću i Neću. Oni hoće da svijetom vlada veselje i mir, a neće da djeca tuguju i plaču.  

Imati - Jednom je živio jedan siromašan čovjek. Toliko siromašan da čak ni suza nije imao. Imao je more i nebo i u njima uživao. Nebo je poznavao bolje negoli svoje lice. Po nebu je razaznavao kakvo će vrijeme biti, proučavao oblake, boju plavetnila i raspored zvijezda. Riječ imati uopće nije shvaćao, jer na neki način on je imao sve, iako nije imao ništa.

Jednoga dana na obalu pristade prekrasna jahta, iz nje izađu dva para. Lovio im je ribe i pokazivao razne trave i biljke. Ljudi s jahte jako su ga zavoljeli. Htjeli su ga povesti u veliki grad, a opet znali su da je to nemoguće. Jahta se polako udaljavala, a siromašak je stajao na obali osjećajući golemu tugu. Do sada nije znao što je tuga. Dodirnuo je lice i osjetio da mu po obrazima klize suze. Čudio se suzama koje su izvirale iz očiju i odjednom je shvatio što znači nešto ili nekoga imati. Pomislio je, čovjek je bogat kad ima prijatelje.

LJUBAV JE DAVANJE I NJEŽNOST

Ljubav, ah ljubav - Muško-ženska ljubav je kada dječak pokloni djevojčici svog najdražeg He-Mana, a djevojčica dječaku svoju najdražu lutku. Ljubav je i kada se drže za ruke. I kada zajedno kupuju sladoled ili prelaze raskrižje dok je zeleno svjetlo na semaforu. Sanja priča o svojoj prvoj ljubavi, zvao se Ivan, hodili su u isti razred. Ivan je volio robote i išla mu je matematika. Išli smo u šesti razred. Ivan je igrao nogomet i ja sam navijala za njegovu momčad, napravio mi je lutku - roboticu s pomičnim očima, pomagao u matematici, napisao prvo ljubavno - kompjutorsko pismo. Odjednom mi Ivan više nije bio dosadan. Zaljubila sam se iz čistog mira, na brzinu. Dobro, dobro... Možda je malo dulje trajalo.

O mamama - Mama je nešto najbolje na svijetu i da nemam mama cijeli svijet bi se okrenuo naglavačke. Što bi mi bez zečica, lavica, ženskih žirafa, ženskih antilopa i ostalog životinjskog ženskog carstva, koje čuvaju svoje mladunce. Mame su krasne kad guraju kolica, pudraju nos ili sanjare glačajući. One su dobre i kad znaju kuhati, ali i kada im sve zagori. Jer mame, ma koliko bile mamaste, vole ponekad maštati. Najmamastije mame najviše maštaju o svojoj djeci. Život bez mama bio bi blago rečeno dosadan, turoban i čemeran. Cijela povijest izgledala bi drugačije. A i ne bi bilo ljubavnih romana. Mislim da bi i godišnja količina torti i kolača bila smanjena.

Rođendani - Svi ljudi na svijetu imaju rođendan. U početku kao poklone dobivamo igračke, zvečke, slikovnice, knjige, bicikle i nekako mi se čini, kako rastemo, pokloni se smanjuju. To je prava pravcata šteta. A i torte obično ispare, a u modu dođu pizze i kole. Sanji mama svejedno svake godine ispeče tortu. Ali ne stavi svjećice. Nego puno kreme. Od kreme i ne vidiš tortu. Prijatelji dođu i oblizuju se.

Daljine - Postoje različite daljine. Najtužnije su ljubavne daljine, zato što se u njima kilometri množe s jačinom čežnje. A što je čežnja? To je kad nekoga jako voliš, a on ili ona nije nadohvat ruke ili srca. Hoću reći da svatko od nas ima neko sunce u sebi i ono mu obasjava put. Ponekad se malo sakrije, nastane tama pa smo malo tužni, dosadni, usamljeni, ali se onda sunce ponovno pojavi. A kad je u nama, onda je i izvan nas... Sanja je u prvom razredu bila zaljubljena u Juraja, sjedili smo u istoj klupi i on mi je posuđivao gumicu i šiljilo. Jednoga dana njegovi su se roditelji preselili u novi stan i Juraj je promijenio školu. Otišao je daleko, ali bio mi je blizu u mislima. Tada sam shvatila da postoji blizu koje je daleko i daleko koje je blizu. Pišite svojim udaljenim prijateljima i prijateljicama. Daljine se umanjuju lijepim riječima.

Pismo - Postoje različita pisma koja se pišu na različite načine, a najljepše je ljubavno pismo, bez obzira kako je i čime napisano. Ljubavno pismo najduže traje i najduže se čita. Čita se nekoliko puta, može mirisati ili skrivati osušeni cvijet ili djetelinu s četiri lista. Sanja je mnogo ljubavnih  pisama sačuvala. Neka se nađu, volim ih čitati. Sva se smiješim dok se sjećam raznih ljubavnih događaja, cijela duša se smije. Jednom kao mala poslala sam svoju adresu u novine za rubriku "Dopisivanje". I znate što se dogodilo? Poštar mi je na dan donosio po tridesetak pisama. Osjećala sam se kao slavna glumica.

Duša - Kada je umorna, Sanja zaroni glavu u jastuk i spava. Jastuk je oblak. A san je nebo. I navučem spavaćicu od snova. Pretvorim se u neku vrst čarobne vile, samo što nikad ne znam kamo će me moj čarobni štapić odvesti. Sve to čuva naša duša. Duša je neopipljiva, nema težinu, ne može se uhvatiti, a ipak postoji. Ponekad zamišljam kako stojim u sredini sna, u crvenoljubičastim cipelama sa slamnatim šeširom na glavi i slušam prirodu kako mi odgovara. Čini mi se tada kao da postoji jezik, sasvim poseban jezik koji je moguć između neba i zemlje, mora i jezera, hrasta i grmlja, čovjeka i čovjeka. Čudan jezik. Bez težine, oblika, mirisa, čak i bez zvuka. Poput sna i duše, neuhvatljiv.

Mrvica - Otkad je zamijauknuo, u mom životu sve se promijenilo. Eh, silom prilika postala sam urednija. Svi misle da to ima veze s godinama, a ja šutim. Neću reći da je povezano s mačićem kojeg sam prije šest mjeseci pronašla ispod automobila. Ronio je mačje suze dva dana i jednu noć, a onda sam se ja pojavila. Nahranila sam ga mlijekom i sunkicom, kad se najeo, mačić me počeo zaljubljeno gledati. Valjda je mislio da sam mu mama. Kad se naljutim na njega, on pusti svoj poznati mijauuuu i ja se odljutim. I tako nekoliko puta dnevno. Sve staklene figurice potrpala sam u ormare, sve papire u ladice, olovke u pernice, još samo da sebe spremim u ostavu. Jer Mrvica se toliko voli igrati, toliko ga sve zanima da se ponekad umorim i sakrijem. Pa da. Od njega i od sebe same.

Možda - Postoje ljudi koji su dobri prema nama i koji nas uvijek utješe svojim prijateljstvom, pogledaj oko sebe i pronađi takve ljude.

MAŠTANJE JE LOPTANJE S MISLIMA

Led i Sunce - Skulptura djevojčice od leda bila je najljepša u cijelom ledenom parku u Kini. I zaista, tko god bi prošao tih dana parkom ledenih skulptura pokraj čudesnih kineskih zmajeva, velikih hramova, u ledu isklesanih ptica - onako opijen ljepotom najviše bi se zadržao pred likom djevojčice Čo-Čin. U svijetu kristala i bjeline stajala je sasvim nestvarno, lica okrenuta prema Suncu.

Toliko smo različiti - reče ona. - Moja površina je glatka i hladna, a tvoja užarena i gori... A opet često pomislim kako bi bilo lijepo da smo zajedno. Poželim se odvojiti od postolja i vinuti se tebi. Kada bi izabrao svoju najužareniju i najjaču zraku i njome me dodirnuo, možda bih stigla do tebe... On je to i učinio, pa se djevojčica od leda odjednom počela topiti. Svi posjetitelji ledenog parka ostali su u čudu, jer se jedino kip djevojčice topio velikom brzinom. To je ljubav šapnula je dok se pretvarala u kapljice i jurila u susret Suncu.

Priča o pronađenom kralju - Jedan kralj je jednom izašao iz mode. Bila jednom neka gospođa Moda koja nije trpjela kraljeve, izbacila ga je iz svi priča, igračaka, rekavši da je njegovo vreme prošlo. Tada je došla Sanja kralj je zaplakao. Doista, pregazili su ga kompjutori, čudovišta, barbike, lego-kocke i druge krasne moderne igračke. Kralj je imao dušu od čipke, a oči od srebrnih papirnatih zvjezdica. Susrela sam ga u Frankopanskoj ulici. - Upravo sam izbačen iz jedne bajke... - rekao mi je kad sam ga podigla misleći da podižem lutku. - Ja sam kralj - šapnuo je. Ona mu je ponudila da se na neko vrijeme skloni u njenu priču. Nije velika, ali će mu biti udobna dok ne dođu bolja vremena za kraljeve. Kralj je prihvatio i bio sretan. Pronaći će kraljevstvo u nečijem srcu.

Kralj i kraljević - Jedan kralj imao je sina. Sin nije volio učiti, ali se volio zabavljati. Povlačio je djevojčice za pletenice, nasmijavao učenike, pjevušio pod nastavom. Ni po čemu se nije vidjelo da je kraljevski sin - halje bi brzo poderao, ruke i lice nije previše prao i stalno bi zbijao nekakve šale. Više je nalikovao dječaku iz susjedstva. Kočije su ga dovozile u školu i odvozile, a ponekad bi došao velikim automobilom ili biciklom u pratnji dvorjana. Mladi kraljević imao je dobro srce, bio je darežljiv. Jednom je skinuo dragulje s krune i podijelio ih u razredu. Kralj se složio sa svojim sinom, pa su zajedno kupili kile bombona i dijelili ih po gradu. Ljudi su mislili da to nisu pravi kraljevi, nego da se to snima neki film, ali Sanja misli da jesu pravi jer ona još uvijek vjeruje u bajke.

Šah - Bijela se šahovska kraljica rasplakala jer je htjela biti prava kraljica. Mi smo obične drvene figure - kralj je gotovo svisnuo od muke - i crna kraljica je zadovoljna svojom ulogom, a ti tu plačeš. Moraš znati da je razdoblje suvremenog šaha počelo negdje u 15. stoljeću. U prvo vrijeme igrali su ga samo velikaši, ali ubrzo šah postaje popularan u cijelome svijetu. Šezdeset i osam crno-bijelih polja osvaja i velike i male, a bezbroj kombinacija čini tu igru zanimljivom do današnjeg dana. Ti si kraljica koja već pet stoljeća vlada šahovskim svijetom, mislim da to nije nevažno... 

Bijela kraljica je ipak došla k sebi. Shvatila je da je i njeno kraljevstvo dobro i tko zna kako bi se uopće snašla u vanjskom svijetu. Možda vani više kraljice ni ne postoje.

Škrtica Al - Škrtac Aleksandar bio je toliko škrt da je čak štedio i na slovima. Škrtica Al živio je u trosobnom stanu. Nikada nije primao posjete. Sobe je držao zaključane, a spavao je u kupaonici. Bilo mu je bez veze spavati na krevetu. Madraci bi se istrošili, a škrtica Al bi na samu pomisao da se nešto može potrošiti počeo drhtati. Jeo je vrlo malo, osmjehivao se nije nikada, jer je i smijeh čuvao samo za sebe. Čak je i misli štedio.

Meni ga je baš žao. Ali Al je tako odabrao. U želji da sve sačuva samo za sebe, on je sve izgubio. Oh, dragi klinci, nikada nemojte biti kao škrtica Al. Podijelite čokoladu, posudite olovku, poklonite igračku, ne škrtarite s osmijesima, lijepim riječima i nježnim poljupcima. Zapamtite, Svi škrti ljudi ma koliko bogati bili, uvijek su siromašni.

Istraživač - Mali Filip je istraživač, najpoznatiji u naselju. On istražuje maminu torbu, tatine džepove, Nelinu trešnju, Markov podrum, svoje uho, a ponekad i nos. Filip je jako znatiželjan i uvijek želi doseći ono što se ne vidi prostim okom. Tata mu je kupio mikroskop pa on na stakalce stavi kakvu vlat, kap vode ili tinte, ili nešto slično i onda to promatra.

Znaš, Sanja, jednom sam pomoću povećala tražio tugu. Ona se zna tako dobro sakriti. Ponekad se smjesti u osmijeh ili kakvu šaljivu pričicu. Sreća, s druge strane, jasno je vidljiva i bezmikroskopa. I Sanja je postala istraživačica. Pokušava pronaći tanjur sa špinatom koji je negdje zametnula. Ne voli baš jesti pa se nada da će jednog dana pronaći način da ne jede, a da nije gladna.

Crni mrak i blijeda svjetlost - Crni, mrkli, opasan i strašan Mrak zaljubio se u Blijedu Svjetlost. Ona nije bila ravnodušna, ali kad ju je zamolio da pođe s njim u njegova mračna, podzemna carstva, morala je to odbiti. Voljela se, naime, izležavati na kamenju i čavrljati sa Suncem. Kad bi se Crni Mrak i Blijeda Svjetlost sastajali i dodirujući se postajali zora ili sumrak. I dok ja ovo pišem, vani je već mrak. Zvijezde su se upalile i svjetlucaju. To Crni Mrak namiguje Blijedoj Svjetlosti i šapuće: - Volim te, volim te...

JEDNOSTAVNO - BAŠ JE LIJEPO BITI DIJETE 

Rastreseni tata - Rastreseni tada stavio je krivu kravatu na krivu boju odjela. Bio je na službenom putu pa je istrčao iz hotela na sastanak. Prije sastanka odjurio je u trgovinu igračaka da sinu kupi dar. Tata umalo nije sjeo na pod i počeo se igrati. Bilo bi tako uzbudljivo vratiti se u dječačku dob. Kupio je veliku željeznicu sa sedam zelenih vagona, zahvalio i izašao. Ali tati je bilo svejedno, potražio je rupčić za nos, ali i njega je negdje bio ostavio. Toga dana rastreseni tata jedino nije zaboravio na svoga sinčića.

Strašna priča - Jedna priča htjela je da bude najstrašnija. Želim izazivati drhtavicu, tresavicu, drekavicu i da me nitko ne može pročitati do kraja iz straha. Moje rečenice neka budu šiljci, zarezi neka budu vijci, želim biti opasna kao inkvizicija i vrlo srednjovjekovna, mračna poput podzemlja, opasna k'o mafija, lukava na lisicu, pakosna na vješticu... Strašnu priču napisao je njen tata, Lana je od priče napravila avion i bacala ga po sobi. Baš je bilo dobro. A kad joj je igra dosadila, bacila je priču, tj. avion kroz prozor. A avion, tj. priča letjela je, letjela i na kraju sletjela na glavicu kelja u vrtu. Kelj se izderao na priču da se pomakne sa sunca jer želi pozelenjeti, a priča je počela plakati jer nije nikoga prestrašila, ni djevojčicu ni kelj.

Gladovanje nije radovanje - Marijana je htjela smršavjeti i biti tanka poput pjevačica i glumica. Kad smršavim, prolazit ću kroz ušicu igle, kroz ključanicu, ispod vrata, bit ću lakša od sjene i nevidljivija od zraka, letjet ću poput lista, bit ću cijela k'o glista, nožni će mi zglavci biti k'o mravlji članci, juhu ću piti na slamku, mlijeko na žličicu, jest ću mrvice kruha...

Miris juhice, kokice, krumpirića... I opet se čulo zveckanje i opet se jeduckalo i pijuckalo tamo u kuhinji, a Marijana je željela biti poput trstike, poput končića, poput olovke...

Došlo je vrijeme večere i do Marijane su ponovo počeli stizati prekrasni mirisi. Marijana je samo jela i jela, i jela. Juhicu, kokicu, jaja, šunkicu i nije više razmišljala o uskome, o tankome, o vitkome, nije više htjela biti kao iglica, kao čačkalica, kao olovčica...

Tko malo jede – visoko leti - Omiljena Jasnina aktivnost bila je žvakanje žvakaćih guma. Nije voljela jesti, samo je voljela žvakati. Obroke je bacala ili hranila životinje sa njima. Sjedila je u kuhinji i žvakala. Onda je počela napuhavati balone. Željela je napraviti posebno veliki balon pa je uzela nekoliko žvakaćih guma i tako se zabavljala. Balon, počeo je on sve više rasti. Prestala je puhati, ali je balon svejedno bivao sve veći i veći, sve okrugliji i okrugliji. Pokušala je odvojiti usnice od njega, ali nije uspjela. Balon je postao tako velik da ju je na kraju podigao sa zemlje. Jasna je mahala rukama i nogama, ali se nije uspjela odvojiti od balona. Izletio je kroz kuhinjski prozor uzevši i nju sa sobom. Onda je došla velika ptica i probušila balon, a Jasna je počela padati. Pala je s kreveta i shvatila da je to bio samo san. Otrčala je u kuhinju i počela s užitkom jesti doručak. Njena mama je bila sretna što joj kći napokon jede.

Mala priča - Jedna mala priča htjela je odrasti i postati priča za odrasle. Zamolila je Sanju da je proširi, upiše u nju svakakveozbiljne stvari i velike ulomke. Evo, poslušaj me: Zoran je išao u vrtić, a u vrtiću je upoznao Evu. Eva je izgubila lutkicu u pijesku, a Zoran je prekopao cijeli pješčanik i pronašao je. I bili su sretni i zadovoljni, najzadovoljniji u čitavoj mlađoj vrtićkoj grupi... I to mi je neka priča! Htela bih biti priča za odrasle, a ne za djecu. Željela bih željezne oblake nad sivim gradom, ugasle zore, slomljena podneva, napete slutnje i teška iščekivanja. I trajala bih jako dugo, bila bih sastavljena od vječnosti i po meni bi se snimali filmovi i televizijske serije, i davala bih intervjue i ušla bih u sve antologije. Sanja je zaprijetila priči da će je poderati u najsitnije komadiće ako kaže još jednu rečenicu. Pričica se "pokunjila, skupila, umirila i zašutjela". Bila je previše zahtjevna i htjela tuđe riječi u sebi, umjesto da je bila zadovoljna u Marininoj bilježnice II. b razreda.

Opasan lav - U opasnoj džungli živio je opasan lav. Opasan tigar vidio opasnog lava, ali kako je lav bio opasniji od tigra, ovaj se dao u bijeg. Kada se lav nasmijao sve životinje razbježaše se od tog smijeha. Bio je to najstrašniji smijeh u bližoj i daljoj okolici, tako da je čak i jedan slon od šest tona odlučio zaobići kralja džungle.

Šetajući šumom lav je vidio je kuhinju u kojoj se kuha kava, vidio je upaljeno svjetlo u predsoblju, čuo je vodu kako teče u kupaonici. U džungli još uvijek ne postoje tuš-kabine, a niti predsoblja za izuvanje obuće. U džungli nitko ne kuha kavu na štednjaku i po džungli se ne hoda u papučama i kućnom ogrtaču. Oko njega su bile plišane životinje, pa je shvatio da je i on sam plišani. Postao je silno nesretan. Nitko ga se nije bojao, mali Janko je čak i bezbrižno spavao pored njega. Od muke i razočarenja lav je ponovo zaspao i sanjao snove u kojima je opasni kralj džungle.

Neuredna slova - Učiteljica je stalno opominjala Ivicu da mora ljepše pisati. Ali slova ga ne slušaju. Kad bi samo mogao ispričati učiteljici koliko su slova svojeglava. Sto posto mu ne bi vjerovala. A istina je - ta slova su se, dok je pisao domaću zadaću, vrlo neodgojeno ponašala. Svako je slovo bježalo kud je stiglo. Učiteljica je zaprijetila Ivici da bi mu najradije dala jedinicu iz rukopisa, za svako slovo po jednu, ali joj je žao jer je napisao tako lijep sastavak o prijateljstvu.

Unutra je pisalo: Sastavak - ocjena odličan, a ispod toga je učiteljica dodala napomenu i molbu: MOLIMO SLOVA DA VIŠE NE OMETAJU OVAKO DOBRE PISCE. OVAKO NADARENI PISCI ZASLUŽUJU ČITAK RUKOPIS I PRISTOJNO PONAŠANJE!

Maja – Rozmari - Maja se zaljubila u Gorana i odlučila postati Rozmari. Maja se upisala na tečaj gitare, tečaj francuskoga, tečaj kuhanja. Maja je promijenila boju kose, promijenila držanje. Jednostavno rečeno Maja je postala Rozmari. I što se dogodilo? Goran se zaljubio u Ljiljanu. Ljiljana nema dobar sluh, vježba karate, ima crnu kosu, ne nosi naočale. Ljiljana je nemirna k'o sam vrag, je stalno u trapericama, brblja od jutra do mraka, ne gleda ljubavne filmove i nema pojma o treptanju trepavicama. Maji je bilo drago što je naučila sve što je naučila. Odlučila je da više neće bojati kosu i nositi lažne naočale, nego da će biti svoja, jer "U ljubavi nema pravila, ponekad nas vole zbog naših mana, a ponekad nas ostavljaju zbog naših vrlina. Maja je naučila da je učenje važno zbog učenja, a da ljubav dolazi kad joj se najmanje nadaš i očekuješ."

Odijelo ne čini čovjeka - Sanja je kao dijete željela biti princeza i vila. Iz ormara sam izvadila tkaninu za zavjese i lijepo je izrezala škarama tako da mogu provući glavu i onda to navukla na sebe. Oko struka zavezala sam vrpcu. Promatrala sam se u ogledalu. Doduše, sad mi se čini da sam više nalikovala na duha negoli na princezu, jer sam dio zavjese prebacila i preko glave i pričvrstila je ukosnicama. Na noge sam navukla prevelike mamine cipele koje su tada bile u modi - i odjednom sam bila visoka i odrasla. Ali vani nitko u njoj nije vidio ni princezu ni vilu. Vidjeli su ili duha ili malu djevojčicu obučenu u zavjesu. To je valjda ta poslovica - Odijelo ne čini čovjeka - mislila sam tužno u sebi. Onda je došla mama sjela pokraj mene i rekla: - Nemoj plakati, princezo - iako sam sjedila u hlačama i majici.

__________________________________

Sanja Pilić, pjesnikinja, spisateljica, spisateljica za djecu, rođena je 16. 05. 1954. u Splitu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik - snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Njezini tekstovi prevedeni su na slovenski, engleski, njemački, nizozemski, talijanski i mađarski jezik. Dobitnica je druge nagrade Večernjeg lista 1981. godine i treće nagrade 2006. godine; druge nagrade Radio Študenta i revije Literatura (Slovenija) 1990. godine; nagrade Grigor Vitez 1990. i 2006. godine te nagrade Ivana Brlić Mažuranić 1995. i 2001. godine te nagrade  Mato Lovrak za najbolji dječji roman objavljen u 2007. godini. Dobitnica je Časne liste IBBY - ja za roman Jesam li se zaljubila? za 2008. godinu. Po romanu Sasvim sam popubertetio napravljene su kazališne predstave u Zagrebu i Karlovcu.

Ah, ludnica, priče, 1986; Tjeskoba šutnje, priče, 1990; O mamama sve najbolje, roman za djecu, 1990; Nemam vremena, priče za djecu, 1994; Mrvice iz dnevnog boravka, roman za djecu, 1995; E, baš mi nije žao, priče za djecu, 1998; Vidiš da se moram zabavljati, slikovnica, 1999; Znatiželjna koka, slikovnica, 2000; Zaljubljeni medo, slikovnica, 2000; Ženske pjesme, pjesme, 2000; Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije, 2001, priče za djecu; Sasvim sam popubertetio, roman za djecu, 2002; Faktor uspjeha, priče, 2002; Različitosti, od vrijeđanja do umorstva, priča Leti, Marta, leti, 2003; Znala sam da moram izabrati drugačiji život, pjesme, 2003; Nipetnišest, knjiga razgovora s djecom, koautorstvo s novinarkom Višnjom Biti, 2003; Jupi, stigao je sveti Nikola, slikovnica, 2003; Princeza, slikovnica, 2004; Hoću i ja, priče za djecu, 2004; Djed Mraz darove nosi, slikovnica, 2005; Priča o vučiću Grgi, slikovnica, 2005; Stigao je brat, slikovnica, 2006; Jesam li se zaljubila?, roman za djecu, 2006; Ljubavi različite, pjesme razne, pjesme, 2006; Što mi se to događa?, roman za djecu, 2007. Zar baš moram u školu?, priče za djecu, 2008. Što cure govore? Što dečki govore?, priče za djecu, 2008., Vuk Grga i njegova obitelj, slikovnica za djecu, 2009; Fora je biti faca, zar ne?, roman za djecu, 2009. Mala torba, velika sloboda, priče, 2010., Želim biti posebnaaaaa!, roman za djecu, 2010. Hej, želim ti nešto ispričati!, priče za djecu, 2011., Mala torba, velika sloboda (dopunjeno izdanje), priče, 2011. Maša i gosti, priča za djecu, 2011., Maša i nova učenica, priča za djecu, 2011. Ideš mi na živce!, roman za djecu, 2011. Maša i životinje, priča za djecu, 2012., Maša i Božić, priča za djecu, 2012., Vidimo se na fejsu!, roman za djecu, 2012.

Sanja Pilić - E baš mi nije žao 

Sanja Pilić - Jesam li se zaljubila 

Sanja Pilić - Mrvice iz dnevnog boravka 

Sanja Pilić - O mamama sve najbolje

Sanja Pilić - Sasvim sam popubertetio