Rudyard Kipling - Knjiga o džungli - Bijeli tuljan

Knjiga o džungli zbirka je priča povezane tematike koju je napisao engleski književnik i nobelovac Rudyarda Kiplinga. Objavljivane su u časopisima od 1893. do 1894. godine. U tim izdanjima, priče su uz sebe sadržavale i originalne ilustracije, od kojih je neke radio autorov otac.

Iako su ove priče pisane dok je autor živio u Vermontu, inspiraciju za njih je pronašao u svom djetinjstvu provedenom u Indiji, gdje je živio nekoliko godina i nakon studija. Pretpostavka je da je ove priče pisao za svoju kćerku, koja je nedugo nakon izdavanja prve edicije knjige, preminula u dobi od 6 godina.

Knjiga se sastoji od dva sveska i 12 poglavlja ili 12 priča. Svaki sezak se sastoji od 6 priča. U prvom svesku, odnosno u Knjizi o džungli I nalaze se poglavlja: Mowglijeva braća, Kaaov lov, Tigre! Tigre!, Bijeli tuljan, Rikki-Tikki-Tavi, Toomai, Gospodar Slonova, dok se u Knjizi o džungli II, nazale poglavlja: Kako se pojavio strah, Džungla osvaja, Kraljev ankus, Quiquern, Crveni pas, Proljetna trka.

Ali, djetešce, spavaj, noć za nama stiže,
I crne su vode, što svjetlucaju zeleno.
Nad valima mjesec spušta se niže,
U šumnoj spilji sred mora nas traži on.
Nek ti je uzglavlje meko, gdje val za valom stiže;
Ah, udobno se smjesti, umorna šapice!
Oluja te budit, ni zvijer zgrabit neće
U naručju mora što blago ljulja te.

Uspavanka tuljana

Sve što ću vam ispričati dogodilo se prije nekoliko godina u mjestu zvanom Nova Stošna ili Sjeveroistočni rt, na Otoku sv. Pavla, daleko, daleko na Beringovom moru. Priču mi je ispričao Limmershin, Zimski Kraljić, kad ga je vjetar donio na užad parobroda koji je plovio prema Japanu; uzeo sam ga u svoju kabinu, grijao i hranio nekoliko dana, sve dok se nije oporavio toliko da može odletjeti natrag do Svetoga Pavla. Limmershin je vrlo neobična mala ptica, no uvijek govori istinu.

U Novu Stošnu nitko ne dolazi, osim poslom, a jedini koji imaju posla tamo jesu tuljani. U ljetnim mjesecima stotine i stotine tisuća tuljana ondje izlaze iz hladnog sivog mora, jer plaža Nove Stošne za tuljane je najbolje mjesto na svijetu.

Oštrozub je to znao i svakog bi proljeća, ma gdje se nalazio, otplivao poput torpednog čamca ravno do Nove Stošne, i proveo mjesec dana boreći se s drugim tuljanima za dobro mjesto na stijenama što bliže moru. Oštrozub je bio veliki sivi petnaestogodišnji tuljan, s gustim krznom koje je na ramenima podsjećalo na grivu, i dugačkim, opasnim očnjacima. Kad bi se uspravio na prednjim perajastim šapama, izdizao se više od četiri stope iznad tla, a njegova težina, kad bi se našao itko dovoljno hrabar da ga stavi na vagu, iznosila bi gotovo tristo pedeset kilograma. Po cijelom tijelu imao je ožiljke divljih borbi, no uvijek je bio spreman za još jedan sukob. Prignuo bi glavu u stranu, kao da se boji pogledati neprijatelju u oči, a onda bi je trgnuo poput munje i kad bi se veliki zubi zarili u vrat drugog tuljana, drugi je tuljan smio otići ako je mogao, no Oštrozub mu pri tome nije pomagao.

Ipak, Oštrozub nikad nije progonio ugriženog tuljana jer se to protivilo Pravilima Žala. Želio je samo prostora za svoje potomstvo na stijeni blizu mora; no, kako je četrdeset ili pedeset tisuća drugih tuljana svakog proljeća željelo isto, žalom se razlijegalo zastrašujuće rikanje, lajanje i puhanje.

S maloga brijega, nazvanog Hutchinsonov brijeg, pruža se pogled na tri i pol milje tla prekrivenog tuljanima koji se bore, dok iz valova izviruju glave tuljana koji žure prema obali da bi se uključili u tučnjavu. Bore se u valovima, bore se u pijesku, bore se na glatkim bazaltnim stijenama; jer, nisu ništa pametniji ni susretljiviji jedni prema drugima nego ljudi. Njihove žene dolaze na otok tek krajem svibnja ili početkom lipnja, jer im se ne mili da ih razderu na komade; a mladi, dvogodišnji, trogodišnji i četverogodišnji tuljani koji još nisu počeli živjeti obiteljskim životom, prolaze kroz pola milje široke redove boraca, igraju se u velikim skupinama na pješčanim dinama i uništavaju svaku zelenu travku što ondje raste. Njih nazivaju "holušiki" - neženje - a samo na Novoj Stošnoj bilo ih je možda dvije ili tri stotine tisuća.

Rudyard Kipling - Knjiga o džungli - Bijeli tuljan - verzija 2

____________________________________

Rudyard Kipling rodio se 30. prosinca 1865. godine u Bombaju, kamo su ranije te iste godine njegovi roditelji doselili iz Engleske. Njegov otac, umjetnik John Lockwood Kipling, dobio je namještenje u tek ustanovljenoj Školi primijenjenih umjetnosti u Bombaju kao profesor arhitektonske plastike, a uskoro će postati i ravnateljem te iste škole. Majka Alice MacDonald potjecala je iz ugledne obitelji te je i sama bila višestruko talentirana.

Od rođenja na brizi indijske dadilje i sluga, hindski je naučio kao dijete. U svojoj autobiografiji Nešto o meni samome piše: Moji prvi dojmovi vezani su uz osvit dana, svjetlost i boje te zlatno i purpurno voće u razini mojih ramena. To je sjećanje na rane jutarnje šetnje do bombajske tržnice s mojom ajah (dadilja), a kasnije i s mojom sestrom u dječjim kolicima, i povratke kući s gomilom namirnica na kolicima. Naša ajah je bila goanska katolkinja koja bi se molila – ja uz nju – pored križa uz cestu. Meeta, naš Hindu sluga, povremeno bi svraćao u male hinduističke hramove, dok bih ga ja držao za ruku i gledao u nejasna, prijateljska lica bogova... Za podnevnih vrućina prije počinka ajah ili Meeta bi nam pričali nezaboravne indijske priče i dječje pjesmice, a nakon što bi nas odjenuli, poslali bi nas u dnevnu sobu uz upozorenje: - Sada s tatom i mamom pričajte engleski.

Idiličnom će djetinjstvu doći kraj kada ga kao šestogodišnjaka, zajedno s trogodišnjom sestrom, šalju u Englesku radi odgoja i obrazovanja, u obitelj umirovljenog pomorskog časnika. Tu će provesti šest mučnih godina uz česta, neopravdana i okrutna kažnjavanja. Utjehu i spas pronaći će u čitanju koje će prerasti u pravu strast. Čitao je sve što bi mu došlo pod ruku, a kad su roditelji to doznali, počeli su mu redovito slati knjige iz Indije.

S dvanaest godina odlazi u internat za sinove vojnih oficira i civilnih službenika u Devonshireu u kojem su uvjeti bili spartanski, ali se stjecalo solidno obrazovanje. Ravnatelj je bio prijatelj njegove obitelji pa je Rudyard u njemu pronašao očinsku figuru; on mu je omogućio slobodan pristup knjižnici i prvi je prepoznao Rudyardov lite-rarni talent. Tu se upoznao s djelima engleskih pisaca kao što su Emerson, Browning, Tennyson, te Edgarom Allanom Poeom i Waltom Whitmanom, koje će voljeti i cijeniti cijeloga života.

Kako zbog nedostatka novčanih sredstava nije bio u mogućnosti upisati sveučilište, s nepunih sedamnaest godina vraća se roditeljima u Indiju. U Lahoreu, gdje je njegov otac u to vrijeme bio ravnatelj Umjetničke škole Mayo (današnji pakistanski Nacionalni koledž umjetnosti) te kasnije kustos lahorskog muzeja, dobiva namještenje pomoćnika urednika u lokalnim novinama na engleskom jeziku. Nekoliko ljeta provodi u Simli, ljetnoj rezidenciji indijskog potkralja, gdje upoznaje život britanske kolonijalne elite. U Lahoreu je 1885. godine primljen u Bratstvo slobodnih zidara. Nekako u to doba počinje objavljivati i prve književne priloge. U studenome 1887. godine premješten je u sestrinske novine, The Pioneer, u Allahabadu, gdje s velikim žarom nastavlja s pisanjem kratkih priča.

Budući da je ubrzo zapažen, odlučio se potpuno posvetiti književnom radu te se vraća u Englesku 1889. godine. Ženi se sestrom svog prijatelja, Amerikankom Carolinom Balastier, s kojom dobiva dvije kćeri i sina. Jedno su vrijeme živjeli u njenom rodnom Vermontu kada i nastaje čuvena Knjiga o džungli.

Bile su to godine uspjeha i slave. Proputovao je gotovo čitav svijet, a kad se potvrdio kao slavan i bogat pisac, skrasio se u Engleskoj. Mnogi ugledni ljudi bili su njegovi prijatelji, između ostalih Theodor Roosevelt i kralj George V. Nudili su mu plemstvo, visoke položaje i titule te mnoštvo drugih počasti, a on je jedino, kao prvi engleski pisac, prihvatio Nobelovu nagradu za književnost 1907. godine. Nakon Nobelove nagrade pristižu mu i mnoga druga važna priznanja u Engleskoj i širom svijeta (zlatna medalja Engleskog kraljevskog društva za književnost, počasni doktorati i članstvo poznatih sveučilišta i akademija, itd.). No, sudbina ga nije poštedjela patnje; najstarija kći je u sedmoj godini podlegla upali pluća, a u Prvom svjetskom ratu gubi i sedamnaestogodišnjeg sina.

Široku čitalačku publiku osvaja kratkim, živim i uvjerljivim pričama o tada novoj temi – životu i iskustvu Engleza u kolonijama, posebno u Indiji, "dragulju u britanskoj imperijalnoj kruni", koja je Engleze očarala. U ranijim pripovijetkama, prepun naivnog oduševljenja i mladenačkog idealizma, veliča prosvjetiteljsku ulogu kolonijalnih vlasti kroz likove običnih, ali predanih ljudi koji grade i održavaju britanski imperij (mornari, vojnici, niži časnici i činovnici...). Slavi pojam "anglosaksonske muževnosti" koji je uključivao patriotizam, fizičku žilavost, samodisciplinu, nesebičnost, hrabrost i odvažnost. Taj se pojam, vrlo popularan u doba britanskog imperijalizma, temeljio na ideji superiornosti engleske nacije pa su konzervativni politički krugovi koji su zagovarali nepopustljivost prema kolonijama koristili Kiplingov ugled, što će umanjiti njegove simpatije među širokim čitateljstvom. No, kako mu je ljubav prema Indiji usađena od najranijeg djetinjstva, upravo je on ukazivao na štetnost golog iskorištavanja bogatstva kolonija. Njegova koncepcija imperijalizma je humanija, podrazumijeva obaveze i odgovornost te poticanje suradnje, ulaganja i razvoja dominiona koji prirodno trebaju ići prema svojoj samostalnosti. Britanski imperijalizam u njegovim djelima više nalikuje romantičnom i idealističkom porivu nego hladnoj eksploatatorskoj kolonijalnoj politici, pa se čini da je bio neshvaćeni pobornik imperijalizma.

Kipling je u svojim djelima pokazao duboko razumijevanje ljudske psihe, suptilan humor, originalnu maštu i velik pripovjedački dar. No, nije napisao niti jedan veliki roman u duhu XX. stoljeća. Najuspješnije njegovo djelo toga žanra je Kim (1901.), prvi značajan engleski roman čija se radnja odvija u Indiji koja je ovdje opisana u najboljem nepristranom novinarskom stilu s osjećajem za stvarnost kolonijalne Indije. Kim je siroče bijelih roditelja odraslo u predgrađu grada Lahorea. Pun životne vedrine, optimizma i nutarnje čistoće potpuno se integrira u svijet Indije čijim jezikom govori i čiju kulturu u potpunosti prihvaća tako da stječe nadimak Mali prijatelj svijeta. Susreće starog tibetanskog lamu u potrazi za prosvjetljenjem i postaje njegov učenik.

Kipling se najviše proslavio krakim pričama. U zbirci od dvanaest priča nazvanoj Jednostavne priče, duhovito pripovijeda o tome kako su životinje od početka svijeta u ponedjeljak ujutro, kada je svijet bio nov novcat, zadobile svoje karakteristike: deva svoju grbu, slon surlu, leopard točke, itd. Zajedno s čovjekom one započinju uređivati taj novi svijet.

Njegov opus vrlo je opsežan. Sadrži ukupno pet kompletnih romana, dvije stotine i pedeset kratkih pripovijesti te na stotine stranica stihova i sve to priređeno u bezbrojnim izdanjima. Najpoznatiji je po priči Knjiga o džungli (The Jungle Book, 1894. g. i 1895. g.), zbirci priča o životinjama Jednostavne priče (Just So Stories, 1902. g.), romanu Hrabri kapetani (Captains Courageous, 1897.), pjesmama Ako (If), napisanoj u duhu filozofije stoicizma te ujedno prema BBC-u najpopularnijoj pjesmi na engleskom jeziku, i Teret bijelog čovjeka (White Man's Burden, 1899.), zbog koje ga mladi George Orwell naziva prorokom britanskog imperija-lizma.

Kao Anglo-Indijac imao je priliku kao možda nitko prije njega interpretirati i približiti Istok Zapadu – i u tome je uspio, nenametljivo dovodeći u fokus zapadnjaka dio od blaga mudrosti Istoka.

Kipling umire 13. siječnja 1936. godine. Žara s njegovim pepelom položena je u Westminsterskoj opatiji uz grobove velikana Johna Miltona, Thomasa Hardya i Charlesa Dickensa. Za Kiplinga, koji je bio i hvaljen i napadan za vrijeme svog bogatog života, američki pjesnik Thomas S. Eliot je rekao: Kipling je laureat bez lovorova vijenca. On je zanemarena veličina. Naime, njegova je prava veličina prepoznata tek nakon njegove smrti.

U svojim djelima koristi jednostavan jezik i tako dopire do običnog puka, ali ne pogađa ukus elitnih kritičara svog vremena koji su ga smatrali priprostim. Paradoks Kiplingove karijere je u tome što je njegova popularnost bila upravo obrnuto razmjerna njegovoj reputaciji kod kritike. Duh akcije i avanture, koji je Kipling majstorski uspio približiti najmlađima, djeca prihvaćaju i osjećaju srcem kao prirodno i blisko. To isto kod nas odraslih izaziva niz racionalizacija koje počivaju na pretpostavci da smo istinski mudriji što smo stariji i da kao takvi bolje razumijemo ovaj svijet. Kipling raskrinkava tu zabludu pa nam kao nadareni pisac uspijeva poslati poruku: ne treba previše prionuti uz ovaj prolazni svijet (kao što njegov junak Mowgli ipak mora napustiti džunglu), već su prave vrijednosti i sreća za čovjeka uvijek povezani s vlastitom akcijom i nutarnjim izrastanjem do kojeg se stiže sudjelovanjem u izazovima koje život pred nas postavlja. Kao što je u jednoj svojoj pjesmi rekao veliki J. W. Goethe, čovjek može otkrivati smisao života i biti sretan samo ako težište nastojanja usmjeri prema svojoj svakodnevnoj dužnosti, a ne prema varljivim iluzijama egocentrizma.

Čitatelj u likovima životinja iz džungle koje su snažne i opasne, podmukle i plitkoumne, upoznaje prirodu svijeta i odnosa među ljudima, a Kipling ne bi bio veliki pisac da na vrlo poetičan način ne uspijeva izreći veliku istinu o suživotu koji je moguć ako postoji mudrost, pravednost, ljubav i samilost u svakome od nas. Te je vrline ovjekovječio u liku i sudbini dječaka Mowglija koji zahvaljujući njima uspijeva opstati i zavladati džunglom. Suvremeni čovjek, otuđen od prirode, tek treba početi ozbiljnije shvaćati što mu poručuje Mowgli iz Kiplingove džungle.

U naše moderno doba vrlo je popularna teorija koja zagovara borbu za goli opstanak. Ona glorificira snagu nagona te je mnogostruko više prisutna u suvremenom i nepravednom svijetu koji zapravo jest stvarna džungla. Džungla je u nama i svuda oko nas i izraziti svoju ljudskost, tj. biti i postajati čovjekom znači zagospodariti tom džunglom unutar sebe.

Spoj indijske i engleske kulture, indijskog djetinjstva i engleskog odgoja, spoj realističnog i irealnog, poetičnosti i duhovitosti te veliki kreativni žar, učinili su od Rudyarda Kiplinga velikog pisca, začetnika novog žanra i pristupa pripovijedanju o samo naizgled dječjim temama. Njegova poruka o važnosti borbenog nastojanja i hrabrosti pred raznim strahovima univerzalno je važna i potrebna ljudima u svim fazama života. Kipling slavi ono što suvremeni, razmekšani konzument prezire i čega se užasava, osjećaj za dužnost i samodisciplinu što je nešto bez čega nema ni sreće ni slobode za čovjeka. Da bismo to razumjeli i možda prihvatili kao pokretač za promjenu, nužno je zadržati onu djetinju čistoću, ono što smo nekada svi imali.

Rudyard Kipling - Knjiga o džungli

Rudyard Kipling - Knjiga o džungli - Rikki Tikki Tavi

Rudyard Kipling - Knjiga o džungli - Toomai Gospodar Slonova