Roman o Tristanu i Izoldi lektira

Roman o Tristanu i Izoldi

Roman o Tristanu i Izoldi

 

Velmože, želite li da čujete divnu priču o ljubavi i smrti? Priču o Tristanu i kraljici Izoldi. Čujte kako su se, na svoju veliku radost i veliku tugu, voleli i kako su potom od te ljubavi istoga dana umrli, on zbog nje, ona zbog njega. Kada je Rivalen, kralj od Lunoa, saznao da su protiv Marka zaratili neprijatelji, preñe preko mora da mu pritekne u pomoć.

 

Posluži mu mačem i savetom tako predano kao što bi učinio neki vazal, pa mu Mark, kao nagradu, dade svoju sestru, lepu Blanšfler, koju je kralj Rivalen voleo neobičnom ljubavlju. Venča se s njom u tintedžejlskom manastiru. Tek što se s njom oženi, stiže mu glas da je njegov stari neprijatelj vojvoda Morgan provalio u Lunoa i da razara sela, kule i gradove. Rivalen brzo opremi lane i sa bremenitom Blanšfler otplovi prema svom dalekom zavičaju. Pristade pred svojim zamkom u Kanoelu, poveri kraljicu upravniku dvora Roaltu na čuvanje - Roaltu koga su svi zbog njegove odanosti nazivali divnim imenom Roalt Verni - i pošto je sakupio svoje barone, Rivalen krenu u rat. Blanšfler ga je dugo čekala. Ali, avaj! On joj se neće vratiti. Jednoga dana saznade da ga je vojvoda Morgan na prevaru ubio. Ona ne zaplaka, niti zakuka, samo joj telo klonu od nemoći, a duša oseti neodoljivu želju da se odvoji od tela. Roalt se trudio da je uteši.

 

- Kraljice - govorio je on - ništa se ne postiže ako se stalno tuguje. Zar svako ko se rodi ne mora umreti? Bog neka primi mrtve i zaštiti žive! Ona ne htede da ga posluša. Tri dana je čekala da se pridruži svome dragom gospodaru. Četvrtog dana rodi sina i uzevši ga u naručje, reče:

 

- Sine, odavno sam čeznula da te ugledam. Vidim najlepše stvorenje koje je žena ikad rodila. Tužna sam te rodila, tužna je prva svečanost koju sam ti spremila, zbog tebe tužna umirem. I pošto si u tuzi došao na svet, ime će ti biti Tristan.

 

Kad ovo izusti, poljubi ga i odmah zatim izdahnu. Roalt Verni prihvati siroče. Ratnici vojvode Morgana već su opsedali kanoelski zamak; da li je Roalt mogao još dugo da izdrži rat? S pravom se kaže: "Ludost nije hrabrost." Morao se predati na milost i nemilost vojvodi Morganu. Ali od straha da Morgan ne ubije Rivalenova sina, upravnik dvora reče da je to njegovo dete i odgaji ga sa svojim sinovima.

 

Kad prođe sedam godina i dođe vreme da ga odvoji od dadilja, Roalt poveri Tristana mudrom učitelju, čestitom štitonoši Gorvenalu. Gorvenal ga za nekoliko godina nauči da rukuje kopljem, mačem, štitom i lukom, da baca kameni disk, preskače šančeve; nauči ga, takođe, da mrzi laž i izdajstvo, da pomaže nejake i drži zadanu reč; nauči ga raznovrsnim pesmama, sviranju na harfi i lovačkoj veštini; kad je dečak jahao u društvu mladih štitonoša, činilo se da su konj, oružje i on jedno telo i da nikada nisu bili odvojeni. I kad bi ga videli tako plemenita i ponosna, širokih pleća, vitka struka, snažna, verna i hrabra, svi su hvalili Roalta što ima takvog sina. A Roalt misleći na Rivalena i Blanšfler, čije su mladost i lepota ponovo oživele, voleo je Tristana kao rođenog sina i potajno ga poštovao kao svog gospodara.

 

Vrijeme romana - vrijeme kralja Artura i feudalizma, 12. stoljeće

Mjesto radnje - Cornwall, Irska, Bretanja, Tintagel

Tema romana – sukob Tristana i Izolde s vanjskim svijetom i kraljom Markom zbog njihove zabranjene ljubavi

 

Tristan, sin kralja Rivalena, ostavši siroče, našao je u vjernom štitonoši Gorvenalu odgojitelja i prijatelja. U petnaestoj godini dolazi na dvor svoga ujaka Marka, kralja od Cornvalla. Tristan je hrabar, vješt u oružju, zadivljuje sviranjem na harfi.

 

U dvoboju s gorostasom Morholtom (vitez iz Irske, koji je došao naplatiti Marku danak od 300 dječaka i 300 djevojčica u dobi od 15 godina). Tristan svlada protivnika, ali je pri tom ranjen otrovnim kopljem. Otrovni zadah njegove rane udaljuje od njega sve prijatelje te ojađen zbog takvog udesa, Tristan je, po vlastitoj želji, prepušten pučini, sam s harfom u malenom čamcu. Čamac ga, nošen vjetrovima, dovede do obala Irske, obala otoka Weiseforta gdje je mrtav ležao Morholt, gospodarica je bila Izolda modrih očiju koja je željela Tristanovu smrt. Ona ga je sa svojom majkom (kojoj se predstavio kao žongler) izliječi ljekovitim travama. Nakon 14 dana, kad ga Izolda izliječi – on pobježe da ga ne bi prepoznali.

 

Marka su baroni tjerali da se oženi pa on reče kako će oženiti onu čiju su mu zlatnu vlas donijele dvije laste. Tristan prepozna vlas Zlatokose Izolde modrih očiju i obeća kralju da će ju dovesti. Tristan se ponovno vraća u Irsku, te za Izoldinu ruku ubija zmaja. Kraljica povjeri Izoldinoj pratilici Brangijeni napitak koji je imao čudesnu moć da one koji ga ispiju sjedini zauvijek u ljubavi i smrti (za prvu bračnu noć Marka i Izlode).

 

Ali za vrijeme putovanja taj ljubavni napitak (namijenjen Izoldi i Marku) ispiše, zabunom, Izolda i Tristan. Od toga trenutka ni čast, ni obziri, ni vjenčanje Marka i Izolde - ništa nije moglo raskinuti sudbinsku vezu Izolde i Tristana. Saznavši da se ljubavnici potajno sastaju, kralj Marko progna Tristana iz Convalla. Da bi zaboravio svoju ljubav, Tristan se u progonstvu (u Bretanji) ženi kćerkom vojvode Hoela, Izoldom bijelih ruku. Čežnju za Zlatokosom uzalud nastaju potisnuti viteškim bojevima i lovom. Sudjelujući s prijateljem Kaheridnom (Hoelov sin) u nekoj pustolovini, Tristan je smrtno ranjen. Po Kaherdinu šalje poruku Zlatokosoj Izoldi da je želi vidjeti prije smrti.

 

Bijelo jedro na lađi biti će znak da Izolda stiže, a crno da se oglušila pozivu. Zlatokosa Izolda odmah krene na put. Međutim Izolda bijelih ruku, opsjednuta ljubomorom, laže Tristanu da se primiče lađa s crnim jedrima. Tristan od boli umire, a Zlatokosa Izolda, našavši ga mrtva, pada mrtva do njega. Kralj Marko, koji je u isti mah saznao i za njihovu smrt i za tajnu ljubavnog napitka, prenio je u Cornvall tijela nesretnih ljubavnika i pokopao ih u dva groba uz jednu crkvicu, s lijeve i desne strane apside. Iz Tristanova groba izbila kupina, digla se preko crkvice i spustila u Izoldin grob.

 

Najljepši i najpoznatiji roman, što ga je Europa baštinila od Srednjeg vijeka, jest starofrancuski ljubavni roman o Tristanu i Izoldi.

 

Osnovicu romana čini keltska priča o ljubavi mladića Tristana i djevojke Izolde, koja je toliko snažna da ih neprekidno vuče jedno drugome dok se konačno se sjedine u smrti, a tijela im u grobovima spaja kupina koja je nikla iz jednog groba i spustila se u drugi. Ta se priča kasnije na francuskome tlu razvila u roman te zadobila elemente viteškog života: dužnosti, časti, vjernosti, srednjovjekovni način mišljenja...


Brojna pitanja u vezi s pričom o Tristanu i Izoldi do danas nisu pronašla odgovora: je li uopće postojala keltska priča; je li osnovna legenda keltska, normanska, francuska; jesu li epizodične priče, u vezi s Tristanom, postojale prije prvih tekstova ili su se razvile nakon njih?...

 

Prva djela o Tristanu i Izoldi


- Romani u stihu angloromanskih pisaca Béroula (1150.-1190.) i Thomasa (1170.) te roman u prozi (1225.)
- Epizodične priče o Tristanu i Izoldi - „lais" (pjesan/protonovela) Kozja krv spisateljice Marie de France (12.st.) te dvije priče o Ludom Tristanu (Le Folie Tristan)
- Dva nesačuvana romana o Tristanu i Izoldi spisatelja Chrétien de Troyes i La Chèvre

 

Romani Béroula i Thomasa nisu sačuvani u cijelosti. Ostali su dulji odlomci, no iz tih odlomaka i već spomenutih kasnijih preradbi i prijevoda možemo izvesti sadržaj jednoga i drugoga. Pretpostavlja se da je oko 1150. morao postojati nesačuvani roman koji je bio matrica za kasnije preradbe – praroman o Tristanu i Izoldi.

 

Kralj se ne zadrža dugo, ne pričeka ni pse ni lovce. Ispred svoje kule, u Tintagelu, sjaši i unutra stupi. Ne vidje ga nitko, nit itko zna za njegov dolazak. U odaje svoje uđe još opasan mačem. Izolda ustade, pođe mu u susret, uze njegov mač a potom sjede do njegovih nogu.

 

Beroulov roman vjernija je preradba praromana. U njem je sačuvana tradicija te priča još nije protkana feudalno - viteškim pojmovima o časti. On prikazuje svoje junake kao nepristran pripovjedač, bez suosjećanja s njima, a lica nisu psihološki obrađena. On nastupa kao "objektivni" promatrač beskompromisne odanosti svojih junaka, dok o njihovim lukavstvima pripovijeda s puno smisla za "sirovu komiku". Beroul prikazuje Tristana i Izoldu kao ljubavnike koji ne prezaju ni pred čime da bi sakrili svoju ljubav - ljubav opravdava sva sredstva. Beroulova Izolda je od krvi i mesa, pronicljiva, neustrašivo domišljata i lukava u svojoj žudnji, dvolična i tvrdoglava grešnica.

 

A Tristan je pak spreman na često nedostojna prerušavanja i poniženja, za jedan tren radosti i naslade. Jedina olakotna okolnost za njihovo ponašanje jest ispijanje ljubavnog napitka. Djelovanje napitka ograničeno je na tri godine. Nakon tri godine Tristan se pokajao, a Izolda počela žaliti za dvorom. Kralj Marko prikazan je kao rogonja kojeg žena vara: ima konjske uši, znak senilne impotencije. On je dobrodušni starac kojeg ljubavnici s lakoćom varaju.

 

Tristan onako ranjen leži i vene od boli u svojoj postelji; baš ništa ga ne može utješiti. Nikakav ga lijek ne može ojačati, što god poduzimlje ništa mu ne pomaže. Izoldin dolazak priželjkuje: ni za čim drugim ne žudi, ta bez nje ne može uživati nikakvo dobro, samo zbog nje on i dalje živi...

 

Thomas je pak produbio i obradio praroman u feudalno - viteškom smislu. Thomas, sklon istančanoj psihologiji i nepovjerljiv prema čudesnom, umanjuje što je više moguće, važnost napitka i prikazuje ljubav Tristana i Izolde kao spontani osjećaj što se javlja već od prizora u kupaonici. On pomno analizira ljubav s onu stranu dobra i zla, duševne boli silom razdvojenih bića koja, unatoč moralnim zakonima i društvenim konvencijama, neprestano teže njezinu tjelesnu ispunjenju. Ostavlja po strani religijski aspekt i usredotočuje se na unutrašnju dramu nesretnih ljubavnika. Thomas suosjeća s junacima, a svaki je događaj psihološki razrađen. Thomasov je stil težak i ponekad nejasan u iznošenju činjenica, ali jasan i živ u opisivanju emocija i patnje junaka. Iako u Thomasovu romanu nema policentričnosti i kompozicijske isprepletenosti karakterističnih za kasniju srednjovjekovnu romanesknu produkciju na prijelazu iz stihova u prozu, on čitatelju pruža više od pukog nizanja događaja bez dubinske perspektive.

 

Njih su dvoje iste sreće
kano kozja krv što nikne
uza ljeskovit prut da šikne:
kad se svije oko njega
i omota tako svega,
dugo mogu skupa trajat;
ljeskov prut će naglo zginut
i s njim kozja krv preminut.

 

Marie de France, srednjovjekovna pjesnikinja koja se prihvatila zadaće da skupi pjesni, a nadahnjivala se pučkom književnošću dok su joj izvori bili bretonski i galski. Tako je na osobit način obradila ljubav Tristana i Izolde u glasovitoj Kozjoj krvi. Važan je taj simbol koji daje ime poemi – u srednjem vijeku vjerovalo se da kozja krv i ljeskovina stvaraju takvu simbiozu da oboje uvenu ako tko pokuša rastaviti jedno od drugoga. Tristanove riječi: "ni vi bez mene, ni mene bez vas" – rezimiraju duh cijele legende.

 

U svojoj zemlji prebiva Tristan, tužan, sumoran, zamišljen i bolan. Razmišlja o tome što da poduzme, jer bi se nekako morao utješiti: bila bi mu utjeha da ozdravi ili , ako ne, draže mu je mrijeti.

 

Tristanovo ludilo iz Oxforda, anonimnog autora, sadrži 998 stihova, dok ono iz Berna broji samo 572 stiha. Riječ je o dvije različite verzije iste epizode, ali je ona prva oxfordska literarno mnogo snažnija od druge.

 

Razne verzije Tristana i Izolde, po nekim su naznakama bile „bestseller" već u 12. st. Unatoč tome Beroulov roman sačuvan je samo u jednom prijepisu i to ne u cijelosti (bez početka i kraja). Thomasov je pak Tristan sačuvan u fragmentima. Tristanovo ludilo iz Oxforda sadrži 998 stihova dok ono iz Berna sadrži samo 572 stiha. Višnja Machiedo smatra kako takva nestašica rukopisa upućuje na oblik cenzure. Naime, tvrdokorni preljub Tristana i Izolde s incestuoznim predznakom, vrijeđa božje i ljudske zakone, a podriva i kodeks udvorne ljubavi, prema kojemu ljubavnici trebaju ostati gospodarima svoje strasti, poslušni vazali čiste ljubavi prema često nedodirljivoj gospi.

 

U usporedbi s dvadeset četiri rukopisa Waceova Romana o Brutu moramo se zapitati – kako to da su se baš Tristani rjeđe prepisivali ili jesu li ipak slučajno izgubljeni?

 

Legenda o Tristanu i Izoldi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti nije zabilježena. Dok su Rumanac trojski, Aleksandrida, Barlaam i Jozafat i Priča o premudrom Akiru u našoj srednjovjekovnoj kulturi bili omiljeno i prošireno štivo, legenda o nesretnim ljubavnicima iz nekih razloga nije prevedena ili barem nije sačuvana. O razlozima bismo dugo mogli nagađati. Činjenica je da hrvatsko srednjovjekovlje ne pamti privatne ljubavne priče, a isto tako je činjenica da to doba ženama nije bilo sklono. A u priči o Tristanu i Izoldi ženski je dio legende u istoj mjeri aktivni sudionik - ako ne i aktivniji, inventivniji, lukaviji i inteligentniji - kao i onaj muški.

 

Ljubavni mit Tristana i Izolde nastavio je svoj pohod kroz vrijeme i europske književnosti, potvrdivši svoj stvaralački princip i neuništivu životnu snagu, u glazbi, slikarstvu i filmu te brojnim književno - teorijskim radovima.

 

Njihova ljubavna priča doživljava pravi procvat tijekom 19. i 20. st. Pišu se brojna književna djela, a Richard Wagner piše svoju ponajbolju operu Tristan i Izolda. Kao glavni izvor opere Wagneru je poslužio srednjovjekovni ep Tristan Gottfrieda von Strassburga, djelo kojemu se u 19. stoljeću divilo zbog stila i kudilo ga zbog dvojbenoga morala. Wagner ga je prilagodio zbog neuobičajena sadržaja o sudbinskoj i začaranoj ljubavi koja, za razliku od trubadurske, vodi do razaranja i smrti. Djelo koje je sam nazvao najpunokrvnijom glazbenom zamisli, praizvedeno je u Munchenu 1865. godine.

 

Joseph Bedier (1964 - 1938) fran. romanopisac priredio je 1900. ovu priču za suvremene čitatelje. On je od sačuvanih tekstova (Beroula, Thomasa, Gottfrieda Strassburškoga, Eilharta, laisa i folija) uzeo najbolje, uskaldio ih i odstranio međusobna proturječja. Dakle, sintetizirao je srednjovjekovne fragmente u djelo za modernog čitatelja. Posebno pitanje bilo je pitanje jezika: da dade posve nov, na novofrancuski pretočen tekst ili da zadrži stare riječi i dikciju te time sačuva za moderne čitače patinu starih vremena. Odlučio se za ovo drugo pa gotovo u svakom poglavlju ima riječi kojih nema u današnjem francuskom ili imaju sasvim drugo značenje.

________________

 

Tristan, sin kralja rivalena, ostavši siroče, našao je u vjernom štitonoši Gorvenalu odgojitelja i prijatelja. U petnaestoj godini dolazi na dvor svoga ujaka Marka, kralja od Convalla. Tristan je hrabar, vješt u oružju, zadivljuje sviranjem na harfi. U dvoboju s gorostasom Morholtom Tristan svlada protivnika, ali je pri tom ranjen otrovanim kopljem. Otrovni zadah njegove rane udaljuje od njega sve prijatelje. Ojađen zbog takvog udesa, Tristan je, po vlastitoj želji, prepušten pučini, sam s harfom u malenom čamcu, koji ga je, nošen vjetrovima, doveo do obala Irske.

 

Irska kraljica (kojoj se predstavio kao žongler) izliječi ljekovitim travama njegovu ranu i povjeri mu svoju kćerku Zlatokosu Izoldu modrih očiju da je poučava u glazbi. Vrativši se u Convall, ujaka je toliko oduševio opisom Izoldine ljepote, da kralj Marko odluči njome oženiti. Tristan se ponovno vraća u Irsku, ovaj put s misijom da za svoga ujaka isprosi Izoldinu ruku. Kraljica povjeri Izoldinoj pratilici Brangijeni napitak koji je imao čudesnu moć da one koji ga ispiju sjedini zauvijek u ljubavi i smrti. Ali za vrijeme putovanja, taj ljubavni napitak (namijenjen Izoldi i Marku) ispiše, zabunom, Izolda i Tristan. Od toga trenutka, ni čast, ni obziri, ni vjenčanje Marka i Izolde - ništa nije moglo raskinuti sudbinsku vezu Izolde i Tristana.

 

Saznavši da se ljubavnici potajno sastaju, kralj Marko progna Tristana iz Convalla. Da bi zaboravio svoju ljubav, Tristan se u progonstvu (u Bretanji) ženi kćerkom vojvode Hoela (kojoj je također ime Izolda), nazvanom Izoldom bijelih ruku. Čežnju za Zlatokosom uzalud nastaju potisnuti viteškim bojevima i lovom. Sudjelujući s prijateljem Kaheridnom u nekoj pustolovini, Tristan je smrtno ranjen. Po Kaherdinu šalje poruku Zlatokosoj Izoldi da je želi vidjeti prije smrti. Bijelo jedro na lađi biti će znak da Izolda stiže, a crno da se oglušila pozivu. Zlatokosa Izolda odmah krene na put. Međutim Izolda bijelih ruku, opsjednuta ljubomorom, laže tristanu da se primiče lađa s crnim jedrima. Tristan od boli umire, a Zletokosa Izolda, našavši ga mrtva, pada mrtva do njega.

 

Kralj Marko, koji je u isti mah saznao i za njihovu smrt i za tajnu ljubavnog napitka, prenio je u Convall tijela nesretnih ljubavnika i sahranio ih jedno do drugoga. Iz njihovih grobova izrasla su dva stabla, čije su se grane međusobno ispreplele nerazdvojivo.

 

Tristan i Izolda - Jedna od najpoznatijih, ako ne i najpoznatija, srednjovjekovna legenda - priča o Tristanu i Izoldi - tradirana iz različitih medijevalnih izvora, dobila je i suvremeno hrvatsko ruho... Najstarije sačuvane verzije legende o Tristanu, jedne od najljepših tema iz bretonske tematike, doprle su do nas samo u ulomcima, a potječu iz pera dvojice francuskih pjesnika: to su Thomas i Béroul. Ti su se autori oslanjali na dugu tradiciju keltskih priča koje su ispredale "najljepši ljubavni roman ikada napisan". Pretpostavlja se da je Béroulova verzija priče nastala nakon 1150, možda čak do 1190. godine, a da je Thomasova verzija romana o Tristanu i Izoldi nastala oko 1170. godine. Na sam kraj stoljeća smješta se i nastanak anonimne legende o Tristanovu ludilu iz Oxforda.

 

Preživio samo jedan prijepis - Navedene sačuvane verzije legende prevela je u svojoj knjizi o nesretnim i strastvenim ljubavnicima Višnja Machiedo. Béroulov roman preživio je samo u jednom prijepisu iz druge polovice 13. stoljeća, Thomasov Tristan stigao je do nas u obliku nepovezanih fragmenata, a Tristanovo ludilo iz Oxforda sadrži oko tisuću stihova. Autorica predgovora i prevoditeljica pomišlja da takva nestašica rukopisa upućuje na svojevrstan oblik prešutne cenzure omiljena ali ipak subverzivna štiva s obzirom na udomaćene, prihvaćene i proširene oblike srednjovjekovnoga komuniciranja kojemu je viteška i udvorna ljubav i kodeks časti bio iznad svega, a čemu se legenda o Tristanu i Izoldi tako naglašeno suprotstavlja. Pa ipak, legenda o strastvenim ljubavnicima proširila se po cijeloj Europi u 12. i 13. stoljeću. Obradili su je i brojni drugi francuski (Chrétien de Troyes i Marie de France) i njemački (Eilhart von Oberge, Gottfried von Straßburg) i norveški pisci i pjesnici, postojale su i engleske i talijanske verzije legende, a priča je doprla čak i do Rusije, što svjedoči o tome da je taj ljubavni roman bio srednjovjekovni bestseler na gotovo cijelom europskom prostoru već u 12. stoljeću.

 

Legenda o Tristanu i Izoldi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti nije zabilježena. Dok su Rumanac trojski, Aleksandrida, Barlaam i Jozafat i Priča o premudrom Akiru u našoj srednjovjekovnoj kulturi bili omiljeno i prošireno štivo, legedna o nesretnim ljubavnicima iz nekih razloga nije prevedena ili barem nije sačuvana. O razlozima bismo dugo mogli nagađati. Činjenica je da hrvatsko srednjovjekovlje ne pamti privatne ljubavne priče, a isto tako je činjenica da to doba ženama nije bilo sklono. A u priči o Tristanu i Izoldi ženski je dio legende u istoj mjeri aktivni sudionik- ako ne i aktivniji, inventivniji, lukaviji i inteligentniji - kao i onaj muški.

loading...
6 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Roman o Tristanu i Izoldi

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u