Risto Trifković - Priče

Trifkovićeve pripovijetke odišu surovošću realizma, bez dodatnih opisa vanjštine likova ili mjesta na kojima se radnja odvija, osim ako to na neki način i nije jedna od glavnih odrednica. Težina radnje počiva na unutarnjim previranjima uma protagonista koji su opisani dok se nalaze na svojevrsnim raskrižjima života, bez obzira koliko ona bila velika. Pisac uspješno dočarava i prolaznost života, ljudsku prizemnu sklonost veličanju materijalnog, izboje srama i drugih nepoćudnih emocija te sklonost pometanju problema pod zamišljeni tepih, iza neke pregrade u psihi koju svatko od nas posjeduje, a koja kod svakoga puca pod drugačijom vrstom i težinom pritiska.

Eh, da mi se nešto vratiti u miladost, znao bih kako bih. Makar da mi je još jednom vidjeti Dumakovac pa umrijeti! Pa neka je hala!!

Stalni refren sentimentalnih pričica i vajkanja starog učitelja Galiba U, kad malo jače potegne. Kako je stario, sve se više na to vraćao. Otići u Dumakovac. Život mu se sveo na svega dvije-tri do­sadne stvari: škola, kuća, bife na uglu, krvni priti­sak, žena, djeca, briga, i pokoja rakija i rakijska priča. Kao ovo sad. Otići i otići. Pa, kud puklo da puklo. Makar se i ne vratio. Ne žali. Nema za čim. Ako mu se posreći, ako mu prahne, ostaće zauvijek. Bazati između kuća, kao nekad, obilaziti stare po­znanike, sad đuturume kakav je i sam, sjećati se starih zemama, uz rakiju i meze. Sjedneš, oturišeš i sejriš. Šta ti još treba.

Pusititi misli ina pašu. Ionako se ne vrijedi trati, sve će biti kako će biti i bez tebe. Samo se na vrijeme ukloniš. To je sve. Ovo do smrti dati duši oduška d radosti. Dušom dahnuti. Ne kaže se zalud. Naužiti se lagode i slobode. Napojiti ljepo­te. Ove zemne. Zagrobne će mu biti i preko glave! Nasrkati zraka. Kao mlijeka jomuže. Nahodati bos po rosi. Provjetriti zagađena pluća od smrada i smoga i izgorjelog benzina i svakojakog još đubreta. Tijelom osjetiti zemlju kako diše, kako ti kuca u srcu. Ponadati se nečemu dalekom, boljem, makar i la­žnom, svejedno, ali se ponadati bar, čini se – po­novo bi se rodio, preporodio (kako se kaže).

Tužna, pjanska maštanja. Ipak, kažite vi šta ho­ćete, i neka se to već jednom javno zna i čak zapiše, jedan je Dumakovac u svijetu, jedan, onakav. U dumači, šljive okrečene, u cvatu, jabuke otežale i okrečene od ploda. Lepljivo granje. U dubini, gore, nebo, vršak neba, plav i usjajen. Oči te zabole od gledanja. Lak vjetar u granju. Napneš sluh. Pjeva ptica. Miriše bilje, nagorko, kao čaj. Sve je nekud krenulo za tobom, njiše se, nudi ti se. Uzmi me. Legni, zove te zemlja, trava, prući se, pusti kraju lađu. Jednom se živi. Kao da te voćke nekud zovu, sebi, da im se pridružiš. Ili ti se samo čine? Kao da ti namiguju? Biti ta travka što je grickaš, ta voćka pod koju si se opružio, to prostrano nebo, vedro, od koga se topiš, biti slobodan, svoj, i ničiji više, ima li, pitaš se, ima li zaista išta na bijelom svijetu slađe i blagorodnije? Ako ima, u šta ne vjeruješ, neka ti kažu, neka prstom upru. Ovdje je i rakija smutljiva, falična, razvod­njena. Nema rakije nad dumakovačkam, ja što vam velim. Nema. Ono još u vijeku niste pili. Dobar vam stojim. Ja. Učitelj Gadib. Žeže, a glava bistra.

Risto Trifković - Priče - verzija 2

__________________________________

Risto Trifković je pripovjedač, romanopisac, književni kritičar i povjesničar književnosti iz Bosne i Hercegovine. Rođen je 1924. godine u Goradžu. U Sarajevu je završio gimnaziju, nakon čega je studirao novinarstvo u Beogradu. Radio je kao novinar i bio urednik u izdavačkim kućama. Bio je jedan od urednika koji su u izdavačkoj kući Svjetlost izdali ediciju Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, koja je sadržavala 50 knjiga.

Kao književnik bio je jako plodan. Napisao je preko 30 knjiga različitih žanrova. U svojoj prozi pisao je o gruboj realnosti, služeći se nekim fantastičnim i bizarnim stilskim postupcima. Tako je stvorio svijet poseban po svojoj ružnoći, nesreći i boli, a likovi su mu najčešće osamljenici i manijaci.

Njegova djela su romani Krik ptičurine, I probudi se čovjek, Skice za Zaharijev roman, Međučovjek i Kogoj, te zbirke pripovjedaka Ljudi u odredu, Na terasi, Sarajevsko ljeto, Let velikog Rebela, Nove priče, opet, Jevrićeve priče, Sarajevska fuga, Homo sapiens, Kako se djeca prave i druge.

Pisao je i studije, eseje i kritike, od kojih su neke sabrane u zbirke Savremena književnost i Bosni i Hercegovini i Čitajući. Umro je 1992. godine.