Rikard Jorgovanić - Mlinarska djeca

Vrsta djela - pripovijetka

Mjesto radnje - šestinska okolina

Vrijeme radnje - neodređeno

Pripovijest Mlinarska djeca su iz šestinske okolice autora Rikarda Jorgovanića. Iako Mlinarska djeca imaju podnaslov pripovijest, autor je ovo smatrao romanom jer se to prije tako nazivalo. Danas se može reći da je ovo podulja pripovijest. Autor se u djelu izravno obraća čitatelju, tj. čitateljici, vjerojatno smatrajući kako im tematika nije bliska, pa ih je na taj način htio privući.

U središtu radnje je ljubav između Pavla i Marije koja je u neizvjesnosti do samog kraja. U ljubav se upliću razne situacije (odlazak Pavla u vojsku, smrt Pavlova oca, majka koja želi drugu snahu). Kovačićkin san na kraju, kao deux et machina, razrješava sve i Marija i Pavle sretno žive zauvijek. U djelu je najizraženija socijalna karakterizacija, a nakon je psihološka. Mlinovi izgledom odgovaraju materijalnom stanju obitelji koje žive kraj njih. Pripovjedač je sveznajući, sve promatra "odozgo" i vješto nas obavještava o novim situacijama.

Kratki sadržaj - Pripovijest započinje opisom mlinova i kućica koji se protežu uz šumni potok. Odskače jedino Kolarićev mlin. Kolarić je protuha bez pameti i poštenja, koji je posljednje cipele i prsluk zapio za rakiju te otada hoda odrpan. Njegov mlin pored ostalih izgleda kao strašilo i očito je da se o njemu ne brine. Prilikom jačeg vjetra ljudi bi se bojali prolaziti kraj tog mlina da im nešto ne padne na glavu. Staja mu se nedavno spojila sa zemljom, srećom pa unutra nije bilo nikog. Njegov otac ostavio mu je dvije krave, ali ih je Kolarić, nakon očeve smrti, zamijenio s krčmarom za piće. Sve je trošio na vino i rakiju, a na hranu vrlo malo. Više nije imao ništa za prodati ili zakupiti. Kolarić je imao 26 godina, ali je izgledao puno starije. Koža mu je bila žuta, suha i prljava. Ljudi su znali pričati: "kakav mlinar takav mlin!".

Do Kolarićevog mlina stajao je najljepši mlin, građen od opeke s novim crvenim krovom. U dvorištu mlina stajale su i životinje- konji i volovi. Bio je to mlin Bučića, najbogatijeg mlinara u okolici, ali bijaše i gadna škrtica. Žena mu je rano umrla, i ostao je s kćerkom Marom koja je bila njegova suprotnost, ali u debljini. Bez obzira na debljinu, bijaše lijepa u licu pa su znali mlinarčići oko nje ići, ipak je u pitanju veliko bogatstvo. Sljedeći najljepši mlin ima daščani krov i dug vrt u posjedu gospodina Šimuna Kovačića. On je bio dobar i drag ljudima. Volio je zabavu i veselje i pjevati pa su ga prozvali debelim slavujem. Žena mu je bila slabašna, razgovarala o skupim vremenima i njenom bolesnom želucu. Smetalo joj je što joj je muž rastrošan pa bi se često ljutila na njega. Imaju i sina jedinca. Živ, društven i mio mladić, crnih očiju i vitka stasa. Zvao se Pavao.

Treći u nizu bio je mlin slamnatog krova s malenim prozorčićima. Tamo se mogla vidjeti zlatokosa djevojka plavih očiju, kojoj ni jedna djevojka u selu nije nalikovala. Zvala se Marija. Često je znala misliti na Pavla. Marijinu ocu ime je bilo Marko Gospodarić i danas ih je posjetio Gospodin Kovačić sa sinom. Pavle ima 19 godina, vitak kao jablan, gibak kao trstika. Sjednu svi za stol, a Marko naredi domaćici da donese štogod za pojesti i popiti. Markova kći je unutra i često pogledava prema Pavlu. Marija donese vino i čaše te joj se oči susretoše s Pavlovim. Svi su znali da je on njen dragi i zaručnik, ali bi ona svaki put zadrhtala na tu pomisao. Pavle ode do nje unutra i vidi ju kako veže rubac na šivačem stolu i pita ju bi li njemu izvezla rubac za vjenčanje. Marija od stida skoči i ode majci u kuhinju.

Kao mali, često su se igrali zajedno i Pavao bi često i riskirao samo da bi došao do najljepšeg cvijeta. Kako je vrijeme išlo, prvo su se mladi dogovorili da će se uzeti, a potom i očevi jer im je odgovaralo tako. Spojili bi vrt u jedno veliko gospodarstvo. Jedino gospođa Kovačić nije bila sretna tim izborom jer Marija nije imala imetak, pa joj se Bučićeva Mara činila boljim izborom. Kovačić se ljutio na nju zbog toga jer je Gospodarićeve smatrao dobrim ljudima. Vrati se Pavao k stolu, a Marko ispriča priču o čovjeku koji je na konju došao pred krčmu i nakon toga ušao u nju i sjeo pored njega. Čovjek je bio bijesan, a i konju je išla pjena na usta. Marko se prepao i otišao, a i taj čovjek- sjeo nazad na konja i otišao. Pavao opet pođe tražiti Mariju. Nađe ju u vrtu kako radi kiticu od cvijeća. Ona mu kaže kako joj je zasmetalo što ju je onako javno pitao za rubac, a Pavle joj govori da ju ne treba ničeg biti sram kad i roditelji žele da se uzmu. Otac zazove Pavla, Marija se uplaši i pobjegne. Susjedi odu i razgovaraju o sljedećem susretu, ovaj put kod Kovačića.

Nakon tri dana spremaju se Gospodarići kod Kovačića. Gospodarić se uredio, a žena mu se zbog toga ruga jer misli da se želi nekome omiliti. Uredila se i Marija. Ovaj put odluče ići cestom do Kovačića, ne preko vrta. Kovačićka nije baš voljela goste, za razliku od svog supruga koji je bio vrlo gostoljubiv. Nitko još nije znao da se ona protivi vjenčanju njihove djece. Svi sjednu i započnu priču o zdravlju. Pozdrave se i Pavao i Marija, a Marija se skoro poklizne pa se zadrži rukama na Pavlu. Kovačić kaže supruzi da ode po štogod za jelo, a on će donijeti vina. Pavao i Marija stoje kraj potočića i gledaju leptira. Uskoro ju majka pozove da pomogne postaviti stol. Muškarci odu u pivnicu izabrati vino, a žene stanu razgovarati o muževima.

Vrate se s vrčem i Kovačić započne govor i pozove Mariju i Pavla i kaže kako bi mu najveća želja bila da ovo prijateljstvo s Gospodarićima preraste u rodbinsku vezu. Jedino gospođa Kovačić nije klicala toj ideji. Kasnije Kovačićka s Gospodarićkom započne opet o bolesti i novcu i kako je sve skupo. Gospodarićka ju upita ima li što protiv da se djeca žene. Kovačićka kaže da nema, ali da su još jako mladi i da se možda još predomisle. Zabava je potrajala do dugo u noć i Gospodarićka odluči da moraju poći.

U župi svetog Jakoba, koja je bila pola sata udaljena, održavalo se proštenje svake godine. U krčmi pored crkve održavala se zabava, ples i pjevanka. Susjedi Kovačić i Gospodarić spremili se i zarana krenuli na proštenje. Stanu pored jedne stijene gdje je Kovačić stavio križ kako bi Bogu zahvalio što je Pavao dobro prošao kad je jednom pao strmoglavce u jarak. Stignu do crkve, ali je misa već počela pa požure. Nakon mise krene ophod oko crkve, prvo djeca pa žene i bake i napose muškarci. Svi se na kraju nađu kod lipe. Muškarci žele u krčmu, žene nisu oduševljene, pogotovo Kovačićka koja smatra da nemaju za to novaca. Traže pogledom djecu, ali ih ne vide. Pavao i Marija krenuli su u krčmu. Počeli su skupa plesati, a svi su ih ljubomorno gledali. Bučićeva Mara isticala se količinom nakita koji je stavila na sebe. Mara je ljubomorna na Mariju i govori kako se uopće nije uredila. Kovačić uhvati Gospodarićku i odvede ju na podij i izazove smijeh kod mladih.

Nakon nekog vremena svi sjednu u krčmu, tamo je čak i pijanica Kolarić, a Kovačićka sjedne pored Bučića. Započne kako bi ona voljela da je njen Pavao s Marom, ali da Šimun više voli Mariju. Krenu razmišljati kako da razdvoje Pavla i Mariju i spoje ga s Marom. Mara s nekom djecom smišlja kako podmetnuti Mariji neku spačku. U to dolazi pijani Kolarić, hvata Maru i zove ju na ples. Ona mu se odmiče i padne pred svima! Kad se spustio mrak, krene družba kući. Pavle i Marija si govore nježne riječi i zaljubljeniji su nego ikad. Približavaju se strmoj stijeni s koje je Pavle pao. Sjednu na bijeli kamen da malo odmore. U tom trenu se poljube i obećaju si vječnu ljubav.

Vrijeme je zahladilo, kiše su i susjedima je često dosadno. Biljke su povenule, hladno je. Kovačiću je toliko hladnu da mu se brk zamrznuo, a ženi kaže da pozove susjeda. Žena kaže da bi ju odnio vjetar, pa Kovačić naredi slugi Mikuli da ga pozove. Dođe Gospodarić umotan u tri kaputa. Marija i Pavle nalazili su se u vrtu pod lipom. Prošla je i zima, razišle se magle. Došao travanj, počinje popisivanje za vojačenje mladića. Pavla uhvati nelagoda i strah. Nedjelja je. Nakon propovijedi svećenik krene čitati tko treba na vojačenje. Pročita Pavla. Svi u čudu. Nakon mise Gospodarić kaže da su i njega zvali tri puta, ali ga svaki put pustili jer je bio preslab. Kovačićka se nada da će tako i Pavla. Kovačić krene pričati da je on 12 godina bio izvan doma. Tužan dan bijaše odlazak Pavlov. Noć prije obuze ga golema tuga. Ode u vrt do lipe i zaziva Mariju. Ne može sići jer bi roditelji čuli ali mu s prozora baci prsten koji je za 16. rođendan dobila od majke. Pozdrave se. Sljedeći dan dođu po njega i pozdravi se sa svima. Marija je plakala. Odredili su da je: sposoban. Kovačić je skoro pao u nesvijest.

Kovačićka ih kod kuće čeka. Gleda na cestu dolaze li kola. Konačno ih čuje i vidi samo muža. Kovačić kaže da su ga uzeli. Svi su tužni, a Marija stalno plače u sobi. Kovačić im svima priča svoje dogodovštine iz vojske da ih malo razveseli. Jedan dan Kovačića stislo u grlu, obuzela ga neka zlovolja pa poželi otići u krčmu da se razveseli. Žena mu ne da jer je sanjala da su ga napali razbojnici. Gospodarić pođe s njim. U krčmi opet Kolarić i mladež. Kovačić i Gospodarić sjednu za stol i promatraju. Kovačiću zasmeta što se mladež poigrava Kolarićem i daje mu piti, umjesto da ga nauče kako treba živjeti. Slože se svi s njim i krenu tjerati Kolarića van. Susjedi odu kući. Dođu do one stijene u tišini i na Kovačićevu glavu padne komad odvaljenog kamena. Gospodarić stane vikati za pomoć sav u strahu jer je Kovačić sav krvav. Trči do sela i prenesi Kovačićki da su joj muža ubili. Ona se onesvijesti. Sa slugom Gospodarić ode po njega i donesu ga na krevet. Nema tragova života, samo mu se udovi trzaju.

Leži na krevetu zavezane glave. Kovačićka ga umiva i plače, moli. Jednom je otvorio oči i kad ih je sve pogledao, jedva je upitao gdje je Pavao. Treći dan od nesreće, izdahne. Na sprovodu se nikad nije čulo takvo ridanje. Povela se istraga i bilo je jasno da je to učinio Kolarić. Nitko ga nigdje nije mogao pronaći. Nađu ga u petom selu kako visi na drvetu, klima nogama i urlike. Odvedu ga sucu. Pavlu je bilo jako teško otkad je otišao, često mu je došlo da baci sa sebe i odijelo i pušku i pobjegne. Jednu večer je odmarao pred kasarnom i jedan mladić mu uruči list od Marije. Žurno ga krene otvarati, ali mu mladić kaže da nisu lijepe riječi. Marija mu piše kako je tužna i ispriča mu priču o ocu. Kolarića su osudili na vješala. Osuda se izvodila izvan grada gdje je Pavao trebao držati stražu. Kolarića objese, a kad se Pavao vratio u kasarnu, oblije ga znoj i vrućica. Kolege mu pozovu doktora koji sumnjivo zaklima glavom.

Gospodarići su se nudili Kovačićkoj da pomognu, ona nije prihvaćala i izbjegavala ih je. Gospodarići su to shvatili i sve rjeđe dolazili k njoj. Kovačićka se radije obraćala Bučiću za pomoć, a često je uskakala i Mara. Kovačićka je s njim pričala i o Gospodarićima i kako je sumnjivo da je baš njenog muža udario kamen, a ne Gospodarića. Susjedi su se izbjegavali, i na cesti i u crkvi. Prolazile godine, prošla i treća, trebao bi se Pavao vratiti.

Ima 23 godine, vitka stasa, lijepa pravilna lica. Vraća se kući. Majka mu se razveseli i on njoj. Odmah majku upita je li mu Marija ostala vjerna. Majka šuti, a on trkom do nje. Oduševe se što se vide međusobno i njena obitelj ga srdačno pozdravi. Pozovu ga sutradan na ručak i sretni su jer im se Pavle došao javiti. Gospodarićka mu ispriča situaciju s majkom i da se sprijateljila s Bučićem i da mu želi Maru za ženu. Pavle se nasmije. Majka sjedi kraj prozora i vidi sina u zagrljaju s Marijom. Zaplače.

Počne se derati na njega i govori mu da je nezahvalnik. Majka mu ispriča kako je posudila novac od Bučića kad joj je trebalo, a ne od Gospodarića, jer oni nemaju ništa. Počne mu hvaliti Maru i kaže mu da se odrekne Marije, a Pavle poludi i kaže da neće. Majka padne u nesvijest. Gospodarići pripremaju ručak, svi uređeni i veseli. Marija stalno pogledava na prozor stiže li Pavao. Pavla nema već neko vrijeme. Gospodarić misli da ga je majka navukla na svoju stranu. Marija ga brani, govori da je možda bolestan pa ne može doći. Ipak ne dolazi.

Kovačićka se osvijestila a Pavle kraj nje. Pokuša joj objasniti da ju nije iznevjerio, ali da on ljubi Mariju i ne može tu ništa. Cijeli dan ju je nagovarao da mu da svoj blagoslov. Tu noć sanjala je Kovačića kako joj govori da mora Pavla dati Mariji. Kad se probudila, teška srca dozvolila je da ju uzme. Pavao odmah pojuri Gospodarićevima. Traži Mariju. Marija u sobici kraj prozora mrtva i ukočena kao kip. Zazove ju, a ona se trgne. Marija je hladna i ne pokazuje ljubav. Mislila je da ju je ostavio jer nije došao na ručak. Pita ga zašto je s Bučićem razgovarao, a on kaže da nije. Ona mu povjeruje i zajedno siđu njenim roditeljima, zagrle se sretni. Svi odu ka Kovačićki proslaviti. Svi su sretni, pogotovo ljubavnici. Za tri tjedna su se vjenčali. Gozba je bila sjajna i svi su se čudili obilju. Koji dan poslije, odu Kovačiću do groba i stave mu vijenac. Kasnije su imali i djecu i rado im pričali o djedu Kovačiću. A Mara se, na žalost svoga oca, udala za nekog krojača.

Obitelj Kovačić - Šimun Kovačić – on je bio dobar i drag ljudima. Volio je zabavu i veselje i pjevati pa su ga prozvali debelim slavujem. Volio je društvo i odlaske u krčmu, ali i piće. Žena mu je bila slabašna, razgovarala o skupim vremenima i njenom bolesnom želucu. Smetalo joj je što joj je muž rastrošan pa bi se često ljutila na njega. Imaju i sina jedinca. Umro je nesretnim slučajem.

Gospođa Kovačić – slabašna žena, stalno razmišljala o novcu, smetalo joj što muž troši novac na alkohol i što je rastrošan. Pohlepna za novac, htjela Maru za snahu jer je bogatija. Na kraju učinila ispravnu stvar, ali samo zato jer je sanjala muža.

Pavao – na početku radnje ima 19 godina, a na kraju 23. Voli Mariju i želi ju oženiti i voljeti zauvijek. Dobar je i pošten. Odlazi u vojsku, ali i nakon tri godine ostaje vjeran Mariji.

Obitelj Gospodarić - Gospodin Marko i gospođa – skladan par, Marko također veseljak, voli društvo i krčmu i kapljicu. Često su se družili s Kovačićima i veselili su se što će postati rod kad se djeca ožene.

Marija – mlada dama, ludo zaljubljena u Pavla, ali i sramežljiva pokazivati ljubav pred drugima. Jako je tužna kad Pavle odlazi u vojsku, ali je presretna kad shvati da joj je bio vjeran te tri godine. Najljepša u selu.

Obitelj Bučić - Gospodin – najbogatiji u selu, ali i velika škrtica

Mara – Bučićeva kći, krupna i umišljena

___________________________________

Rikard Jorgovanić (pravo prezime Flider), pjesnik, pripovjedač i feljtonist rodio se u Malom Taboru 11. travnja 1853. godine. Od 1873. potpisivao se kao Jorgovanić i Flieder. U Zagrebu je polazio Plemićki konvikt 1864–66, gimnaziju te sjemenište 1872–73; 1873–74. šest mjeseci boravio u Veneciji, Firenci, Bologni i Rimu. Računski vježbenik Financijskoga ravnateljstva u Zagrebu 1873. i 1875, a 1874. i 1876–78. kućni informator djece slavonskih plemića (obitelji Mihalović i Pejačević).

Od 1878. stalni suradnik zagrebačkoga Obzora, potom, do kraja života, urednik njegova podlistka. U književnosti se javio 1871. poezijom u listu Zviezda. Pjesme, novele i feljtone objavljivao je u novinama i časopisima Vienac (1873–80), Velebit (1874), Hrvatska lipa (1875), Hrvatski dom (1876, 1878), Obzor (1878–80), a neki tekstovi su mu posmrtno tiskani u Il Diritto Croato (1888–92) i Prosvjeti (1893). Na početku književnoga djelovanja, pozdravljen od uredništva Vienca kao "rođeni pjesnik", napisao je osamdesetak pjesama, ponajviše balada i romanca s motivima rodoljublja, ljubavi, odbačenosti, osamljenosti i prolaznosti. »Izražajno i tematski proširuje granice ljubavne poezije«, a "u razvoju naše novije lirike prvi je i izrazitiji subjektivni ljubavni pjesnik" (N. Mihanović), s tek povremenim refleksivnim elementima; pjesme mu se izdvajaju melodioznošću i težnjom prema slobodnom stihu, a pojedine korespondiraju sa simbolizmom. U prvim pripovijetkama, u kojima se očituje utjecaj I. S. Turgenjeva, elemente realizma (opisi života na selu, u zagorskim i slavonskim dvorcima) spaja s romantičnima (bizarni i egzotični motivi i zapleti): Mlinarska djeca (1873), Divlja djevojka (1874), Crne niti, Ženske suze (obje 1875). U kasnijim pripovijetkama, kao što su Ljubav na odru (1876), Čovjek bez srdca, Dada (obje 1878), Stella Raïva (1880), osim tradicionalnih kompozicijskih i fabularnih postupaka, opisuje i unutarnja proživljavanja protagonista te unosi elemente fantastike rušeći logičku kauzalnost zbivanja i miješajući zbiljsko i imaginarno, čime "za stotinu godina prethodi književnoj fantastici kao konstituiranoj koncepciji moderne umjetnosti. Jedan je od prvih pisaca hrvatskih u kojega neobično i čudesno nije ni sporedna ni mjestimična dekoracija nego stilotvorna osobina doživljaja." (D. Jelčić)

Posebnu je pozornost privukao feljtonima, koje je kao stalni feljtonist objavljivao u Obzoru, obradivši u njima širok raspon tema: političkih, umjetničkih i kulturnih, uglavnom vezanih za Zagreb. Već mu je Šenoa, uz kojega je najpoznatiji hrvatski književnik 1870-ih, priznao "biljeg pravoga književnog zvanja", glatkoću stila, zanimljivost, dubinu i oštrinu zapažanja, spontanost i duhovitost.

Uvršten je u Antologiju pjesničtva hrvatskoga i srbskoga (Zagreb 1876), Antologiju novije hrvatske lirike (Zagreb 1934), Antologiju hrvatske novele (Zagreb 1997), Antologiju hrvatske kratke priče (Zagreb 2001) te prevođen na češki, talijanski i esperanto. Potpisivao se također šiframa R. F-d-r Jorg., R. Fl. Jorg., Jorg., -rg-, Žalidrug, P-p-ć, Vilinčić, X.

Umro je u Zagrebu 24. listopada 1880. godine.