Publije Vergilije Maron - Eneida lektira

Publije Vergilije Maron - Eneida

Publije Vergilije Maron - Eneida

 

Junački ep Eneida rimskog pjesnika Publija Vergilija Marona (70 - 19. prije Krista), koji se u velikoj mjeri oslanja na Homerove epove Ilijadu i Odiseju, postao je klasičnim djelom latinske književnosti od trenutka kada je nastao, odnosno dok je još bio u nastanku. Cilj Vergilijev bio je slaviti rimski narod, a osobito rod Julijevaca, kojemu je pripadao i prvi rimski car August, Vergilijev veliki podupiratelj. Namjera Augustova bila je povratak tradicionalnim rimskim vrijednostima poput junaštva, moralnosti i skromnosti, u vrijeme dekadencije u koju je Rim zapao u tom burnom dobu propasti republike, građanskih ratova i utemeljenja carstva. Priča prati potragu jednog od rijetkih preživjelih Trojanaca, Eneje, mitskog praoca Rimljana, za novom domovinom i njegova lutanja morima nakon uništenja Troje, te potom opisuje ratove koje Eneja vodi nakon dolaska u Lacij u Italiji, svoju novu domovinu, s domorocima i kraljem Turnom. - Vergilije je jedan od najznačajnijih starorimskih pjesnika klasičnog razdoblja, slavan već za života. Uz Horacija i Ovidija jedan je od tri kanonska pjesnika latinske književnosti. Eneida je i u antici, potom neprekidno kroz cijeli srednji vijek i u kasnijim stoljećima najčitanije i najutjecajnije djelo rimske književnosti.

 

Vrsta djela - Junački ep

Mjesto radnje - Kartaga i Italija

Tema - Enejina lutanja nakon pada Troje i ratovanja po dolasku u Lacij radi osnivanja nove države

 

Vrsta spjeva i značaj - Junački ep značajan po tome što je to prvi pravi rimski nacionalni ep, kojeg do tada rimska književnost nije imala i koji se do romantizma cijenio kao najviši uzor epskog pjesništva uopće.

 

Pjesnički uzor - Homer odnosno Ilijada i Odiseja


Kompozicija djela - U prvih šest pjevanja opisuje lutanja Eneje /Odiseja/, a u drugih šest pjevanja opisuje ratovanja Eneje na italskom tlu - Ilijada

 

Glavni motiv - Osnivanje nove države odnosno Rima

 

Kratki sadržaj - Trojanski junak Eneja nakon pada Troje sedam je godina lutao po moru tražeći novu domovinu koju mu je odredila sudbina odnosno bogovi. Lutajući morem doživio je mnoge nedaće koje mu je priređivala božica Junona razbivši mu brodovlje uz pomoć boga vjetrova. Spas je našao na dvoru kartaške kraljice Didone koja je veoma gostoljubivo primila Eneju i Trojance. Na gozbi koju je pripremila Didona Eneja je s bolom pričao o desetogodišnjem ratu i padu Troje. Također je spomenuo i Hektora s kojim se susreo u snu i njegov savjet da napusti Troju i s preživjelim Trojancima potraži novu domovinu. Između lijepe Didone i Eneje rađa se ljubav koju je prekinuo Jupiter naloživši Eneji preko svog glasnika Merkurija da krene u Italiju jer to od njega traži sudbina. Didona ne mogavši zadržati Eneju baci na njega kletvu i oduzme si život spalivši se na lomači. Eneju je oluja bacila na obale Sicilije gdje ga je primio kralj Akest, a trojanske žene umorne od lutanja spališe većinu trojanskih brodova. Na godišnjicu smrti Eneji se u snu javlja otac i naređuje da krene put Italije samo sa ljudima sposobnim za ratovanje jer ga tamo očekuju duge i teške borbe. Prethodno neka posjeti podzemni svijet gdje se je susreo s ocem i Didonom koja mu nije oprostila što ju je napustio. Iskrcavši se na Italsko tlo Eneja i Trojanci ratuju sa italskim narodom a najveći mu je neprijatelj kralj Turn jer mu je Eneja oteo zaručnicu. Borbe traju do smrti kralja Turna.

 

Jezik, stil i kompozicija djela - Vergilije je Homerovim stilom i tehnikom kompozicije obradio legendu o Trojancu Eneji kao osnivaču Rima i tako stvorio rimski nacionalni ep. Vergilije je svoj epski spjev obogatio ljubavnom pričom, utkavši u epsku radnju dramske zaplete i produbljene slike osjećaja. Ovaj ep je spjevan po uzoru na Ilijadu i Odiseju. Spjevan je u dvanaest pjevanja u kojim se prvih šest pjevanja odnosi na Enejina putovanja koja možemo usporediti i sa Homerovom Odisejom, dok drugi dio epa pjeva o ratovima te je napisan po uzoru na Ilijadu. Ep se sastoji os 9 896 heksametra, a jezik je vrlo jednostavan i jasan.

 

Dojam o djelu - Eneida kao ep je u biti zapravo Ilijada i Odiseja. Ipak, Vergilijeva je izvornost osebujna, osobito su izvorni njegovi opisi oluja, ljubav Eneje i Didone, te je Eneida pravi roman u stihovima kojeg krase razne usporedbe, stanovita jasnoća i posebni likovi s jedinstvenim osobinama. Zbog svih tih elemenata Eneida me se duboko dojmila te je smatram za jedan od najboljih epova.

 

Likovi bogova


Jupiter - Zeus - Vrhovni bog
Junona - Hera - Žena i sestra Jupiterova, želi propast Eneji i Troji
Venera - Afrodita - Boginja ljepote, majka Eneje
Minerva - Palada - Atena, kći Jupiterova, boginja znanosti i umjetnosti
Neptun - Posejdon - Bog mora, staje na stranu Eneje i Trojanaca nakon što Junona uzburka more jer ne dopušta da itko remeti vode, to su njegovi poslovi
Merkur - Hermes - Glasnik bogova

 

Analiza likova


Laokont - Domišljat, nepovjerljiv, pametniji i mudriji od ostalih. Trojanci, o prezrite konja, kakvi su da su, ja strepim od danajskih sviju darova. - Izreka koja se i danas upotrebljava, a znači da se neprijatelju ne može vjerovati ni kada se ponaša kao prijatelj, jer sprema neku novu prijevaru.

 

Sinon - Lukav i lažljiv Ahejac koji je dobrom glumom uvjerio Trojance da konj nije varka, već da ga Ahejci napraviše za uzvrat otetom kipu božice Palade - Minerva koji se nalazio u Troji, te za uvredu bogova i tim konjem žele okajati svoj zločin. Također je rekao Trojancima da će Troju i njihovog kralja Prijama snaći veliko zlo ukoliko odbiju darovanog konja. Nakon strašne smrti Laokoonta i njegovih sinova Trojanci se uplašiše shvativši smrt kao kaznu, srušiše zidine Troje i unesoše konja. Lažljivi Sinon noću je pustio Ahejce iz konja koji pobiše Trojance i osvoje Troju.

 

U epu je potresno prikazana smrt trojanskog kralja Prijama kojeg je na veoma okrutan način ubio Ahilejev sin Pir prethodno ubivši mu sina. Hektorova sjena potakla je Eneju da napusti Troju i da potraži novu domovinu.

 

Kasandra - Prijamova kćer u koju je bio zaljubljen Apolon i koji ju je učinio proročicom, ali kako je odbijala njegovu ljubav kaznio ju je time da njezinim proročanstvima nitko nije vjerovao što je odredilo sudbinu Troje.

 

Didona - Lijepa, pametna, dobra ponosna kraljica Kartage bori se s osjećajem dužnosti, strasti i ljubavi prema Eneji, ljubav pobjeđuje i to dovodi do tragedije.

 

Eneja - Hrabar, dobar, pravedan, dužnost stavlja ispred osjećaja.

 

Enejin lik prema drugima


Brižan sin, otac i muž tužan zbog smrti žene Kreuze, patnji trojanskog naroda i propasti Troje te spreman povesti Trojance u novu domovinu.

 

Prema Didoni ispao je nepošteno jer ju je kradomice napustio, iako ga je ona primila kao brodolomca i obasipala ga dobročinstvima. Poštuje i sluša bogove, naročito Jupitera, koji je odredio njegovu sudbinu osnivača Rima i iako voli Didonu odlučan je vršiti volju bogova.

 

Cijeli ep pisan je po uzoru na Ilijadu i Odiseju, i u pripovjedačkom smislu, jer Eneja kao i Odisej priča o stradanjima, patnjama, doživljajima nakon trojanskog rata. Svojom kletvom Didona ističe borbe koje će Eneja voditi sa Italskim prastanovnicima, odvajanje od sina, njegovu smrt - pretpostavlja se da se utopio u rijeci Numiciji, a u posljednim stihovima govori od borbi Rima i Kartage pod vodstvom Hanibala. Kompozicija epa je takva da se u drugih šest pjevanja govori o borbama Eneje na Italskom tlu.


Enejino životno načelo je da je sve u božjim rukama i da ono određuju sudbinu pojedinca, a Didona smatra da svojim postupcima i djelima sami određujemo svoju sudbinu. Eneja je Didonu ostavio jer on sam ne odlučuje o svojoj sudbini, kad bi on odlučivao nikada ne bi napustio Troju, već su mu sudbinu odredili bogovi kao osnivača Rima, a Didona se ubila zbog ljubavi prema Eneji jer je izgubila dobar glas a prezreli su je susjedi i sami Tirci.

 

Didona, lijepa, pametna i dobra kraljica Kartage ali puna gnjeva zbog odlaska Eneja, izgubljenog dobrog glasa, osjećaja krivnje što je podlegla strastima, odlučila je oduzeti si život.


Haron je bio prijevoznik duša u podzemnom svijetu preko rijeke Stiks gdje bi one našle mir ali samo ako je tijelo bilo zemaljski sahranjeno. Duše koje nisu imale zemaljski pokop bile su osuđene na vječno lutanje.

 

Podzemni svijet se sastoji od tri kruga


Tartara - pakao u kojem su zločinci vječno izloženi mukama
Elizija - raj u kojem vlada vječno blaženstvo
Čistilišta - u njemu su duše koje će nakon čišćenja biti ponovo utjelovljene

 

Ljudi najčešće ne upravljaju svojim strastima, već postaju žrtve strasti, što je u konačnici postala i Didona iako je svojevoljno izabrala smrt. U život svakog pojedinca nužno je da sam odlučuje o svojoj sudbini.

 

Publije Vergilije Maron - Eneida - verzija 2

________________________________

 

Publije Vergilije Maron - Eneida - Uloga proročanstva

 

Vreme sadašnje i vreme prošlo

Su oba možda prisutna u vremenu budućem

A vreme buduće sadržano u vremenu prošlom.

Ako je čitavo vreme večno prisutno

Čitavo vreme je neiskupivo

(T. S . Eliot, Bernt Norton,)

 

Ovim stihovima Tomasa Sternza Eliota, najplastičnije se može opisati nit shvatanja Vergilijevih proročanstva, i njihove uloge u Eneidi, koja će biti prožeta kroz ovaj rad. Čitanjem Eneide jasno se može uočiti neprestano preklapanje vremenskih nivoa, na kojima je strukturiran sam spev. Ovakav pristup bio je polazište velikom broju naučnih radova koji su se bavili Vergilijem, te sam želela da u tom smeru osvetlim bitan i konstitutivni element Eneide - proročanstva.

 

Osnove za ovakav pristup nađene su u radu Elizabet Henri, Snaga proročanstva, koji se neposredno bavi ovim problemom, ističući eksplicitno važnost prožimanja vremenskih nivoa u proročanstvima. E. Henri navodi da se u velikom broju događaja u Eneidi, junaci sećaju prošlosti, ili se nagoveštava budućnost, i da je takva svest o drugoj vremenskoj ravni, koja daje novi smisao sadašnjosti, ključna za razumevanje Eneide.

 

Da bi se Eneida razumela, mora se uzeti u obzir istorijski trenutak nastanka epa, kao i društveno-političke prilike tog doba. Posebno će u  Jupiterovom proročanstvu, u Anhizovoj anticipaciji buduće slave Rima i u slikama iskovanim na Enejinom štitu, ovaj momenat dobiti na važnosti. Vergilije formu i značenje, u velikom broju proročanstava iskorišćava da bi opravdao motivacijske postupke svojih junaka. To će se pre svega odraziti u delu speva posvećenom Enejinom lutanju, gde će proročanstva imati ulogu putokaza.

 

Naravno da se sama fukcija, verodostojnost proročanstva i njihova nužnost u spevu, ne mogu razumeti bez poznavanja filozofije stoicizma. Uopšte uzev, ona je vrlo važna, za razumevanje Vergilijevog dela u celini, ali snaga sile fatuma, koja je najizraženija upravo u proročanstvima, ne može se na pravi način objasniti bez kosmologijskog stoičkog principa. Mišljenje koje je vladalo o proročkoj moći pesnika, u mnogome je odlučivalo o samoj prirodi recepcije Vergilijeve Eneide. Legende koje su kružile oko Vergilijevog lika i dela, povezivale su ovog pesnika sa mitskim pevačima, i govorile o magijskoj moći njegove pesme. Ovaj rad sadržaće upravo izloženu koncepciju, gde će u svakom od podnaslova biti obrazložena jedna od navedenih teza. Naravno da će mnoga pitanja, koja nameće ova tematika ostati otvorena, ali će se pokušati u skladu sa prirodom rada predstavi jedno od mogućih rešenja.

 

PROROČANSTVO RIMA

 

I svojim imenom nazvaće Rimljane

Čija vlast biće bez kraja i granica

(Eneida, I, 277-278)

 

Vergilije je u svojoj Eneidi ispevao istoriju Rima, od najranije, Homerove prošlosti, do svog vremena. On spev gradi na velikom broju proročanstva, koja anticipiraju veličanstvenu slavu Rima, kada će Oktavijan Avgust obnoviti Zlatno doba mira i pravednosti.

 

Rimljani su verovali da je njihov grad osnovan u 8. veku pre n. e. i da je pravi osnivač Romul. Ali u nekim krajevima u Laciju su vekovima bili uvereni da njihovi koreni potiču iz Troje: pošto je grad razoren, Trojanci su se, bežeći, uputili prema zapadu. Takva verovanja su postojala širom Sredozemlja, jer su i oni koji nisu bili grčkog porekla bili dovoljno promoćurni da se nekako vežu za ove sjajne cikluse grčke legende. Neke aristokratske porodice su govorile da su se doselile u Rim iz drugih latinskih gradova i da vode poreklo još iz Troje. Među njima su bili i Juliji. Prema tome, Romul nije baš bio pogodna ličnost za ep, a nije bio ni u direktnoj vezi sa Avgustom. Eneja, bio je mnogo pogodniji, a preko Julija je bio i Avgustov predak. Velika prepreka je bila u tome što Eneja nije mogao da osnuje Rim, jer su istoričari utvrdili da je Troja pala 400. godina ranije, u 12. veku pre n. e. Eneja jedino može da osnuje Lavinijum, od kojega se vremenom razvio Rim. Ovaj problem je Vergilije izvrsno rešio u VIII pevanju u kojem piše da je Eneji jedan saveznik pružio gostoprimstvo baš na mestu na kome je sada Rim.

 

Najočiglednija od svih jesu: Jupiterovo proročanstvo, Anhizov govor Eneji u podzemnom svetu, slike Rimske legende i istorije iskovane na Enejinom štitu od strane Vulkana. Treba istaći status pesnika u ovom periodu rimske države. Njihov rad se poštuje u tom smislu koliko svojom poezijom mogu nekome da obezbede večnu slavu, i koliko ona može koristiti državi i građanima tako što će ih obrazovati i dati im moralnu poruku. Ipak u rimskoj istoriji nastaju najveća dela, a Italija rađa pesnike koji će ostati besmrtni. Jupiterovim pororočanstvom, koje stoji na samom početku, anticipiraju se buduća dešavanja u spevu, ali se daje i geneološko stablo koje povezuje lozu slavnog Eneje sa Julijem Avgustom. Vergilije je shvatio da neće moći da napiše ep u kome će Avgust biti centralna ličnost, a da pritom zadovolji najviše estetske zahteve. Zato će on upravo u ovom prvom proročanstvu, istoriju izložiti u vidu jednog krešenda na čijem je vrhuncu Avgust, a koja će trajati još hiljadu godina; čija vlast će biti bez kraja i granice...

 

Kada se sretne sa senom svoga oca Anhiza, u šestom pevanju, Eneja će viditi pokolenja, ovoga puta sa jasnije obrazloženim krvnim vezama. Metoda kojom će se Vergilije poslužiti u ovom legitimisanju, i osakralizovanju Avgustove vlasti jeste proricanje unazad. U ovom dužem Anhizovom izlaganju, sa tačnom geografskom preciznošću, biće dovedeno u vezu postojanje realnih geografskih lokaliteta sa imenima pripadnika Enejine loze. Tako će se izrečeno potvrditi materijalnim dokazom, što će uticati i na recepciju tadašnjih čitalaca. Ovo proročanstvo imaće i svoju dalekosežniju funkciju, time što će proreći večnu slavu Rimu.

 

Enejin štit, mesto je u epu koje precizno povezuje dve literarne tradicije, grčku i rimsku. Slike koje se na njemu pojavljuju, istorijski su motivisane, sa jasnom političkom tendencijom. Ono što Lesing[1], i najviše zamera Vergiliju, jeste to što se estetska pretenzija stavlja u drugi plan, a jezik je svojstven proročanstvu, nejasan i nedovršen. Međutim, ona osnovna nit koja spaja ova tri proročanstva, ovde je potvrđena. Iako prvobitno zamišljena u ulozi društvenog angažovanja, Eneida u sebi objedinjuje čitavo nasleđe helenske književnosti, i ne samo to, već i filozofiju grčke misli, a sa druge strane i rimsku istoriju i vrline koje će nagovestiti buduću slavu Rima. Značaj koji je Eneida imala, čak i onda kada se ispostavilo da rimsko carstvo nije zaista večno, ostao je u lepoti Vergilijevih stihova i svevremenskom karakteru koji nosi u sebi.

 

NOVA TROJA

 

Ohrabrite se sad, bez tuge i straha

Možda ćemo se rado sećati svega

Idemo u Lacij kroz razne nesreće

I tolke nedaće gde nam sudba sprema

Miran život i obnovu naše Troje

Čuvaj te se - istrajte za srećne dane.

(Eneida, I, 202-206)

 

U svesti arhajskog čoveka vreme nije bili homogeno. Poznato je to da nasuprot profanom vremenu staji magijsko-religijsko, sveto vreme, koje je bilo vreme početka, kosmogonijsko vreme mita, i osnivačke legende. Da bi se ovo vreme obnovilo, prema tom shvatanju, svakoj obnovi je predhodio period haosa, borbi, i razaranje već postojećeg poretka.

 

Upravo ovakvu matricu Vergilije je pronašao u Ilijadi. Nakon propasti Troje, proročanstvo je reklo da se Dardanova loza neće ugasiti, i da će Eneja biti taj koji će iznova uzdignuti Troju. To proročanstvo je izrečeno, od strane Posejdona, u momentu borbe Eneje i Ahileja:

 

Kronov bi mogao sin se rasrditi, ako Ahilej

divni pogubi njega. A njemu je sudba umaći

da se bez semena loza ne ugasi neslavno sasvim

Dardanu, kojega Div od sviju najviše voli

svojih sinova od smrtnih što se rodiše njemu.

Jer je Prijamov rod zamrzio veće Kronion,

ali će snažni Eneja Trojancima vladati jednom

i sinova mu sinci u potonje rođeni dane.

(Ilijada, XX, 301-308)

 

Vergilije nas u prvom pevanju Eneide implicitno podseća na ovo proročanstvo, aluzijom gde je spasilac Eneje upravo Posejdon (Neptun), te se sa pravom može zaključiti da je proročanski nastrojena Eneida i sama zasnovana na proročanstvu, i mitsko-religijskom pojimanju vremena. Kostur samog speva nalazimo u Jupiterovom proročanstvu (I pevanje), te ovo saznanje u svesti čitaoca postavlja sudbinu Trojanaca jasno fiksiranu u prošlosti, i dosledno sprovedenu u budućnosti. Međutim, Eneja to proročanstvo ne poznaje, i jedino što on zasigurno zna, jeste da je njegova sedes quitaes (zemlja bez briga) od bogova obećana, i da je na njemu da je pronađe i osnuje novu Troju.

 

U staroj Troji Eneja je dobio dve božanske poruke. Obe su bile u formi proročanstva, koja mu kazuju da se mora odreći svoje patrie (zemlje svoga oca) i krenuti u potragu za novom. Prva poruka dolazi Eneji u snu, od seni Hektora, u noći kada je Troja razorena. Hektor mu govori da patrie, i njen kralj više ne postoje, i da sa penatima i ostalim trojanskim svetinjama prebegne, i izgradi zidove njihovog novog doma. Reči se ispostavljaju kao tačne, kada se Eneja probudi i vidi grad u plamenu. Za Eneju Troja je bila božansko mesto, koje su bogovi sami izgradili, i zemlja njegovih predaka, ono što ni jedno drugo mesto na zemlji ne može biti. Zato Eneja, u početku, ne može da prihvati ideju da obnovi Troju bilo gde drugde, i razlog zbog koga Anhiz ne pristaje na izgnanstvo. Ono što će tada otkloniti njihove sumnje biće božanski znak, to jest plamičak vatre koji će se pojaviti na glavi malog Jula. Ovo čudo propratiće još jedan znak, zvezda padalica, koja će pokazati put ka idskim planinama. Anhiz će ove božanske znake pozdraviti rečima: di patrii... vestrum hoc augurium, vestroque in numine Troia est; Svemoćni bogovi ovo je vaš znak, pod vašim okriljem Troja još uvek postoji. Vatru na Julijevoj glavi, Elizabet Henri, tumači kao jedan od Vergilijevih simbola koji povezju tri vremenske ravni, prošlost (vatra na Enejinoj perjanici), sadašnjost (Julo kao vladar), i budućnost (vatra koja će plamtiti iznad Avgustove glave na Enejinom štitu).

 

Druga božanska poruka oglasiće se kroz sen Enejine žene, Kreuze. Ona mu najavljuje da će ga čekati dugo izgnanstvo i strašno more, ali da je napuštanje Troje potraga za novim domom. Ovo proročanstvo je posebno važno, jer Eneja prvi put dobija smer svoga puta - zapadna zemlja, gde lidski Tibar teče.

 

Enejina plovidba otpočinje bez jasno utvrđenog plana. U Trakiji se zaustavljaju, ali ga Poliandrova sen upozorava da ne ostaju na zemlji natopljenoj rodbinskom krvlju. Na Kritu će naizgled osnovati željeni grad, ali će se božanska volja tome usprotiviti. Proročanstvo koje će se ovde izreći, od strane frigijskih penata, imaće primarnu ulogu upućivanja Eneje na zemlju odakle je Dardan nekada došao, evocirajući starinu zemlje Hesparije. Ali isto tako, ono će sadržati i anticipaciju buduće slave Rima, što još jednom upućuje na prožimanje vremenskih ravni u proročanstvima:

 

Dićićemo tvoje unuke do zvezda,

i njinom gradu vlast daćemo nad svetom.

Velikom potomstvu, veliki grad spremaj.

(Eneida, III,167-169)

 

Sledeće proročanstvo, koje će na svom putu primiti, biće zlokobno proročanstvo najstarije harpije, Kelene. Ona će preneti Febovu poruku, da će u Italiju stići, ali da grad neće podići pre nego što, zbog ljute gladi ne pojedu stolove. Ovo proročanstvo imaće važnu motivacijsku funkciju, i svoju će svrhu potvrditi u drugom delu speva.

 

Zabrinut zbog lošeg predskazanja, Eneja se za pomoć obraća slavnom trojanskom proroku, Helenu, bratu proročice Kasandre, koga je sam Apolon učinio vidovitim. On mu se obraća kao tumaču ptičijeg jezika, i njinog leta, što je bio jedan od glavnih vidova proricanja, odakle se vidi da je Vergilije dobro poznavao proročke metode (kao i kada verno opisuje ritual kumske Sibile). Helenovo proročanstvo jedno je od, po obimu, najdužih u spevu, a njegova glavna uloga je da iznese precizan opis puta pre dolazka u Italiju. On daje jasan geografski prostor zapadnog Sredozemlja, i još upućuje na važnost posete Sibili. Semantička ravan na kojoj će se direktno dodirnuti dva proročanstva, Helenovo, i Tiberinovo, biće pominjanje krmače sa trideset prasića, koju će Eneja morati da žrtvuje Junoni. Ovaj momenat je dva puta naglašavan, iz razloga što će nova Troja (koju će Eneja podići) biti Troja koja pridobija naklonost svih bogova, i time obezbeđuje večnu slavu, i biva neuništiva.

 

Poslednje mesto koje Eneja posećuje, pre dolaska u Italiju, jeste grad Egista (na Siciliji). Nakon sedmogodišnjeg lutanja, žene iz Enejine pratnje, podmetanjem požara, pokušaće da utiču na odluku da se novi grad podigne na tlu Sicilije. Eneja se u ovom slučaju, mada ne prvi put, ponaša kao da je obilitus fatorum, zaboravio svoju sudbinu. Tada će mu se u snu pojaviti sen Anhiza, koji će ga podsetiti na njegov glavni cilj, Italiju, i reći da posluša mudrog Nauta, kao i da ga uputi na susret sa Sibilom. Ova epizoda vrlo je važna, iz razloga što govori o tome kakvi su osnivači nove Troje. Oni su mladi i hrabri junaci, dok su stari i umorni, žene i nemoćni, oni koji se opasnosti boje, ostali na Siciliji. Takođe, ovim postupkom, Vergilije će uspeti da poveže poreklo Trojanaca sa Sicilijom, kao i kasnije sa Rimom.

 

Susret sa Sibilom desiće se na italskom tlu. Ona će mu reći da je mesto nove Troje blizu, ali da se teške muke još uvek neće okončati. Važnost Sibilinog proročanstva ogleda se u tome što će ona nagovesštava da će se trojanski rat ponoviti u jednom novom vidu. Sibila vidi Tibar koji se krvav peni, da ga u Laciju čeka drugi Ahilej, da će se rat povesti zbog žene stranog porekla, i ono što je posebno važno, da će prva pomoć doći odakle se najmanje nada. Njen odgovor je jasno markiran stilom tipičnim za antičke proročice. On je zagonetan, obavijen tajnom, nerazumljiv u momentu kada se izriče, ali se istinitost iskaza potvrđuje kada se proročanstvo ispuni. Sibilino proročanstvo nagovestiće i karakter samog rata, koji će za razliku od pravog trojanskog imati kosmogonijski karakter. Razlog tome je: prvo što će se udružiti dve protivničke strane (Trojanci i Grci), zato što će se voditi rat bez podvale, i konačno zato što proročanstvo i bogovi tako nalažu.

 

Ono na čemu će se posebno insistirati u kasnijim pevanjima Eneide, jeste veza starosedeoca sa Enejinim rodom. U razgovoru Eneje i kralja Latina ističe se proročanstvo koje kazuje da muž Lavinije ne sme biti domaći, kao i mesto rođenja Dardana, koje je bilo na latinskoj zemlji. Kada se Eneja susretne sa grčkim kraljem Evandarom, koji nakon što ga toplo primi, govori Eneji da je sama nimfa Karmenta prorekla slavu njegove loze na arkadskom tlu. Ovo je od posebnog značaja kada se posmatra iz Enejinog ugla. Time se legitimiše vlast koju Eneja uspostavlja. Kao i iz ugla Vergilijevih čitalaca, gde će i potonji ratovi naći svoju svrsishodnost.

 

Svakako treba istaći i opažanje Mirona Flašara, koji u deskripciji prirode u spevu, vidi anticipaciju budućih događaja. Naime, buri prvog pevanja, i zloslutnom antičkom zalivu, suprotstavljeno je jutro sedmog pevanja, i Tibar koji sija u čudesno blistavoj zori. Priroda koja predskazuje, govori o veličini Vergilijeve poezije, koja nema mesta za prazne stihove. Nova Troja koju će Eneja sagraditi, u epu ključno je mesto, prožeto sa tri vremenske ravni. Za Vergilija i njegovo doba, ova ponovo rođena Troja se očekuje, ali još uvek nije ostvarena; za preživele Trojance ona će probuditi sećanje na prošlost, i biti most sa pređašnjim životom. I konačno, budućnost koja je pred Enejom,  samo je deo svetlije nacionalne budućnosti, koja za njih predstavlja grad na zapadu.

 

ŽIVITE SREĆNO VI ŠTO STE STIGLI CILJU

 

Eneja se raduje, i divi daru,

Vulkanovom štitu što mu dade majaka,

Mada ne zna šta slike na njemu znače:

- Na plećima slavu, sudbu roda nosi.

(Eneida, I,729-732)

 

Svi proučavaoci Vergilijevog dela slažu se u tome da se bez poznavanja filozofije rane i srednje Stoe, Eneida ne može razumeti. Kao i svaki filozofski pravac, i stoicizam imao je jasno utvrđene logičke, kosmologijske, i etičke principe.

 

... prema tom učenju bog oblikuje svet, a zatim ga sveopštim požarom vraća nazad u sebe, tako da otuda dolazi beskrajan niz građenja i razaranja sveta. Svaki novi svet u svim pojedinostima podseća na predhodni, na primer svaki pojedinac se pojavljuje u svakom uzastopnom svetu, i vrši iste radnje koje je izvodio u svojoj predhodnoj egzistenciji [...] sloboda bi za stoike bila svesno delanje sa priklanjanjem onome što bi pojedinac i inače učinio. Tu prevlast nužnosti stojici su izražavali koncepcijom sudbine; sudbina nije nešto različito od boga i sveopšteg uma, niti može da se razdvoji od proviđenja koje sve uređuje u najbolji poredak. Sudbina i proviđenje su samo različiti vidovi boga.

 

Jedno od osnovnih stojičkih mišljenja bilo je i to, da su svi delovi i događaji u svemiru uzajamno povezani, te je stoička filozofija našla mesto i za vračanje i proročanstva. Posejdonije je bio jedan od glavnih predstavnika srednje Stoe, koji je teoriju o proricanju argumentovao opštim skladom izmeću kosmosa i sudbine, te se dubinskom povezanošću događaja, budućnost mogla proricati i u sadašnjosti. Miron Flašer[1] upućuje na Vergilijevo poznavanje rada ovog filizofa, koje se ogleda u shvatanju pesme kao sveukupnosti kosmosa, i njene proročanske potencije.

 

U duhovno - istorijskom pogledu, stojicizam predstavlja svojevrstan filozofski odgovor unutar nastajućih imperija. U tom smislu osnažena je teza o nesaznatljivosti višeg smisla u ukupnom bivstvovanju. I više se potencira na naglašenosti njegovog etičkog, a zanemarivanju ontološkog karaktera. Takvim držanjem se stiče mudrost, koja odoleva svim spoljašnjim nedaćama, ali i strastima koje vrebaju iznutra.

 

Ovaj poduži uvod o osnovama stojičkog učenja, iznešen je da bi iz tog ugla osvetlila sila fatuma. Ona je samo motivacijsko tkivo proročanstva, pa i samoga speva. Eneja je junak, koji prateći znake, i poštujući volju bogova, zapravo ima civilizatorsku misiju. On radi ono što je pre njega Herakle, i ono što će posle njega činiti Avgust. On će težiti ka ostvarenju sudbinskog cilja, njemu izloženom, a nama opravdanom preko proročanstva. Sam Jupiter je, po stojičkom učenju, sila kojoj su podređeni i bogovi i ljudi, i njegovi izabranici time legitimišu svoje postupke kao oruđe sudbine, i istorijske nužnosti.

 

Eneja simboliše stojičke i građanske vrline, deo je rimske istorije, samo deo, ma koliko značajan, zajednice koja tu istoriju gradi; on nosi, i treba da nosi dostojanstvo, i sudbinu zajednice, kao delić i oruđe velikog nadljudskog predodređenja.

 

Zato Eneja, mada diveći se lepoti štita, ne shvata slike buduće slave Rima, jer po stoičkom učenju oni najviši ciljevi, nama nisu odmah razumljivi. On međutim zna da je odabran od strane bogova,  i da su oni na njegovoj strani, što se potvrđuje brojnim proročanstvima. On treba da ostvari sudbinu. U vezi s tim, treba istaći da ono na čemu Eneja najviše insistira, pri susretu sa Helenom i Andromahom, jeste činjenica ispunjnosti njihove sudbine:

 

živite srećno vi što ste stigli cilju

Moram još iz patnje u patnju ići

(Eneida, III, 493-494)

 

Ostvarenje sudbonosnog cilja, ovde se ističe kao glavni imperativ u čovekovom životu, a taj se cilj i ne može spoznati bez signala koje šalju bogovi. Ne treba zaboraviti da je upravo Helen bio jedan od najvećih proroka i tumača božje volje. U trenutcima kada se čini da je Eneja zaboravio na sudbinu, javljaju se božanski znaci koji ga podsećaju. Sve sa svrhom da se Jupiterovo proročansvo obistini. Eneja zapostavlja božansku nameru, u momentima fizičke nemoćnosti, spoljašnje opstrukcije od strane Junone, ali i u trenutcima kada uživa u strastima proizašlim iznutra. Na to mu Merkur poručuje:

 

Dižeš temelje ohole Kartagine

I divan gradiš grad, robe jedne žene,

Bezbrižan za sudbu i svoje kraljevstvo!

(Eneida, IV, 246-248)

 

Prepuštanje telesnim zadovoljstvima, na uštrb višeg cilja i božanskog proviđenja problem je koji Vergilije rešava pobedom razuma, logosa nad afektom. Eneja svome sinu u trenutku opraštaja pred megdan poručuje: Dečače, od mene nauči vrlinu, i pravo požrtvovanje, a sreći neka te nauče drugi, gde se jasno vidi da u momentu polaganja temelja budućem Rimu, nema mesta individualnoj ljudskoj patnji, i osvrtanju na podnete žratve. Eneja je idealan lik obnovitelja onog čojstva Heraklitovog doba, arhetip sina koji se sa poštovanjem odnosi prema ocu, i požrtvovani otac koji se bori za slavu budućih naraštaja. Eneja je sublimacija svih onih vrlina, koje je Avgust želeo u svome carstvu, ali i onih svevremenskih načela. Eneja - stoički junak, učeći da prihvati ličnu sudbinu kao deo većeg cilja, koji se tiče nacionalne veličine i dobrobiti čovečanstva, najbolje oslikava poetiku Vergilija, i proročanstvima u epu daje legitimnost i validnost božanskog provićenja.

 

VERGILIJE, KAO PESNIK I(LI) PROROK  ENEIDE

 

Basme mogu i sam mesec da svuku s neba,

basmama je Kirka pretvorila Odisejeve drugove u životinje,

i hladnu zmiju na livadi mogu basme na dvoje da prekinu.

(Ekloge,VIII, 6-8)

 

Poznato je da se, u istoriji svetske književnosti, najneobičnije priče i  legende vezuju za Vergilijevo ime i delo. Još za života pesnika, u starorimskim kazivanjima, pa sve do srednnjeg veka, ove priče su živele i razvijale se. Upravo se tim legendama divio, i u njima pronašao inspiraciju za svoje najveće delo veliki poštovalac Vergilija, Herman Broh.

 

Vergilijevo ime se u srednjem veku pisalo ovako - Virgilus. A to zbog toga što se tako upućivalo na reč virgo, devojka, čije biće još nije uprljano, a čistota te vrste, kojom se podrazumevalo odricanje od užitka, jedan je od preduslova za čarobnjaštvo. Konačno, Vergilijevi biografi navode da su pesnika zbog svojevrsne povučenosti i ponašanja zvali παρθένιος, što na grčkom opet znači - devojka. Može biti da mu je ovo ime Virgilius u srednjem veku izvučeno iz ovoga παρθένιος, pa je onda tumačeno i svetu onoga virgo. A značenju reči virgo, treba dodati i značenje reči virga, čarobni štapić. U svakom slučaju igra različitim mogućnostima značenja  Vergilijevog imena nije bez značaja za recepciju dela ovog pesnika.[...] Ako  je to zbog čarobnjačkog momenta koji se vezuje uz pesnika i njegovo delo, onda tom momentu, da bi bio pojačan i ubedljiv, treba možda - kao što su to činili mnogi koji su pisali o Vergiliju - dodati i ovo: kada je reč o Vergilijevom imenu, valja se podsetiti i imena njegove majke - Magija. U svetlu tog imena, često su posmatrana i neka Vergilijeva dela u kojima je pronalažena pesnička magija.

 

Ovaj duži odlomak naveden je s razlogom, kako bi objasnio da se legendama, nadvijenim nad Vergilijevim likom, može kazati više o suštini njegovog dela, i njegove recepcije, nego iz racionalne i vrlo oskudne biografije.

 

Shvatanje da pesma poseduje magijsku moć i snagu, istorijski gledano, vrlo je staro, i seže još u mitska vremana, čije je središte bio lik čudotvorca i pevača Orfeja. Poznato je da je latinski naziv pesme carmen, izvorno označavao basmu, te je njenog tvorca dovodio u direktnu vezu sa onostranim silama. Vergilije je bio svesten magijske, i vizionarske moći pesme, a nadasve i njene sugestivne vrednosti. Znao je da će postavljanjem sebe u platonovski niz, pesnika kao medijuma Muza uspeti da tadašnje čitaoce (tačnije slušaoce), uveri u relevantnost i istinitost svojih kazivanja. To je upravo postigao preuzimajući na sebe instituciju proroka. U sedmom poglavlju Eneide, on sebe doslovno oslovljava sa vates, pesnikom - prorokom, zazivajući muzu Erat.

 

I pre nego što se eksplicitno oslovi sa vates, Vergilije implicitno svoju ulogu pesnika povezuje sa ulogom proroka, a čitaoca stavlja u položaj primaoca proročanstva. Istorijska okolnost u kojoj Vergilije piše svoju Eneidu, u mnogome utiče na sam položaj pesnika, i govori o odgovornosti koju tom prilikom preuzima. Najveću poteškoću u pisanju Eneide predstavilo je to što je Vergilije hteo da napiše pesmu koja će u jednoj ravni biti mitski ep o dalekoj prošlosti, a ipak će govoriti o sadašnjosti i budućnosti. Problem je bio tako veliki da je Vergilije u jednom pismu napisao da bi verovatno bio lud kad bi uopšte pokušao tako nešto.

 

Preko epskog pjesništva, zajednica čuva svjest o vlastitom identitetu, i objašnjava sebi vlastitu povjesnu sudbinu kao nešto što ima smisla. To, dakako nije u vezi sa povjesnom  istinitošću opisanih događaja; oni, međutim u epskom pjesništvu istupaju kao istina višeg reda.

 

Svest o tome da je na njemu da iznese upravo tu istinu višeg reda, stavila ga je u položaj ne samo običnog pesnika. Onaj koji će pevati o prapočetku nastanka sveta, govoriti o bogovima i polu-bogovima, tumačiti božanske znake, a ujedno shvatiti i opravdati težak sadašnji trenutak, i predočiti svetliju budućnost, moraće i sam biti posvećen, čudotvorac, biti prorok. Upravo u tom svetlu Vergilija su doživljavali njegovi savremenici, a magijom kojom se služio, magijom reči, uspeo je da očara i potonje generacije svojih čitaoca. Slobodno, svojom poezijom, krećući se od najdubljih dubina prošlosti, do najviših visina budućnosti, Vergilije je uspeo da oko svoga lika i dela, kao i samog života, načini legendu. Ta legenda će još dugo, i nakon njegove smrti živeti u predanjima, poistovećujući samog pesnika sa mitskim pevačima. Tako je i Dante Vergilija smatrao za pesnika-čarobnjaka. U svojoj Komediji on ga naziva slatkim Ocem - il dolce Padre, tajanstvenim učiteljem svih onih koji znaju - maestro di color che sanno, Vergilije koji ne greši - che non erra.

 

Momenat u kojem je Vergilije pisao svoj ep bio je prekretnica. Njegova Eneida postala je manifest dolaska nove epohe, a lik Vergilja postaće svevremenski simbol proročke moći pesnika savremenog društva, te će se uvek uzimati kao ideal upravo u kriznim i odlučujućim vremenima. U prilog tome, želela bih da citiram reči Hermana Broha, kojima ću zaljučiti tezu o Vergiliju kao pesniku i proroku Eneide:

 

Vidio si, Vergile, početak, a sam još nisi početak, čuo si, Vergile, glas, a sam još nisi taj glas, osjetio si kako kuca srce stvaranja a sam još nisi to srce, vječni si vodič koji sam ne doseže cilj: besmrtan bit ćeš, besmrtan kao vodič, još ne a ipak već, tvoja sudbina na svakom razmeđu vremena.

 

ZAKLJUČAK

 

Ono što se želelo ukazati ovim radom jeste polisemičnost Vergilijevih proročanstava. Ona se, pre svega, ogleda u sažimanju aktuelno - rimskih, opšteljudskih i kosmičkih dimenzija. Proročanstva su forma u kojoj je Vergilije uspeo da izrazi ciklično shvatanje vremena i neprestano prožimanje vremenskih ravni. Shodno tome možemo zaključiti: Vergilijeva Eneida postala je vremenska konstanta, polje sa kojeg nam je omogućeno da gledamo i prema prošlosti, i prema budućnosti, i naravno ono što je najbitnije: da jasno sagledamo sadašnjost.

 

Jasmina Radojićić

________________________________

 

Publije Vergilije Maron rođen je 15. listopada 70. godine prije Krista u sjevernoj Italiji. Nije bio iz imućne obitelji, no otac se potrudio da bude obrazovan. Mladost je proveo u školama diljem Italije, najviše u Milanu i Kremoni. U Rimu je studirao retoriku, medicinu i filozofiju. Bio je sramežljiv i povučen, pa nije imao velikog uspjeha kao javni govornik. Zbog svoje stidljivosti, izbjegavao je javnost ivelika okupljanja, pa su ga nazivali Parthenias. Iako povučen i tih, svojim djelima i stvaralaštvom snažno je utjecao na mnoge europske pisce.

 

Život je proveo većinom blizu Napulja, a ponekad je čak bio i na Siciliji. Vergilije je bio poznati rimski pjesnik Augustova doba, a i poseban ljubitelj starogrčkih pjesnika i filozofa. Živio je na Augustovu dvoru koji ga je i nagovorio da napiše ovo djelo Eneidu, junački ep u 12 pjevanja i ukupno 9.896 heksametara, u kojem je proslavio rad Julijevaca.

 

Krhka zdravlja umire u Kalabriji, 20. rujna, 19. godina prije Krista. Njegovo tijelo preneseno je do Napulja, te je tamo i sahranjen.

loading...
9 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Publije Vergilije Maron - Eneida

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u