Nepoznat autor - Pjesan o Cidu

Pjesma o Cidu (španjolski El cantar de mio Cid) je španjolska srednjovjekovna epska pjesma temeljena na životu narodnog junaka po imenu Rodrigo Díaz de Vivar, također poznatom kao El Cid Compeador (Cid Osvajač). Sačuvan je jedan rukopis iz 14. stoljeća koji se čuva u Nacionalnoj knjižnici u Madridu. Prva stranica originalnog rukopisa se izgubila i danas nam je poznat početak samo zahvaljujući nadopisivanjima napravljenim u srednjem vijeku. U toj izgubljenoj stranici nalazi se razlog Cidove svađe s kraljem i na kraju, njegovog izganstva.

Pjesan o Cidu ep je koji se sastoji od preko 3700 stihova. Prvih nekoliko stranica nedostaje, a ostatak počinje El Cidovim progonstvom od strane kralja, a završava njegovom smrću. Datum nastajanja epa bio je dugo tema rasprava, a danas je zastupljeno mišljenje da je nastao polovicom 12. stoljeća. Iako je zasnovan na stvarnim događajima i činjenicama, ep je također velikim dijelom legendaran. Ep je od iznimne vrijednosti jer nosi slike i običaje tih dana, i što je najvažnije, pisan je jezikom kojim se sam El Cid služio, jezikom koji se polako odvajao od latinskog, ali nije još bio sasvim razvijen. Pisan je aleksandrijskim stihom, s pauzom iza osmog sloga, no stihovi često dosegnu i do 20 slogova, a nekad imaju samo deset. Ipak, to se može pripisati nemarnom kopiranju djela.

Ova je priča poslužila kao predložak za mnoge filmove i drame, ali jedna od najpoznatijih interpretacija je svakako tragikomedija u 5 činova Pierrea Corneilla.

Prvo pjevanje - Sačuvani tekst počinje kada ožalošćeni Cid sa svojim vazalima, isprovociran kraljevim lažnim optužbama napušta Burgos gdje mu nitko nije želio pomoći protiv kraljeve teške kazne. Zbog toga, Cid, pomoćnik Martína Antolíneza, odani burgunški vojnik posuđuje od dva lihvara, Rachela i Vidasa dva kovčega navodno puna zlata, ali zapravo je unutra bio pijesak. Nakon što je uzeo novac, Cid se uputio u samostan San Pedro de Cardena, gdje se nalazila njegova žena, Dona Jimena sa dvije kćeri, Elvirom i Sol. Tamo organizira da njegovoj obitelji bude pruženo sve što im je potrebno i potom odlazi na bojišnicu.

Noć prije ulaska na muslimanski teritorij u snovima mu se pojavljuje arkanđeo Gabrijel i ulijeva mu sigurnost u dobru budućnost. Od tog trenutka počinju njegovi podvizi iz progonstva koji će jedan za drugim postajati sve slavniji. U početku se sa svojom vojskom spušta na jug i upada na zemlju Henaresa u kojoj je pokorio Castejon i položio pravo na ratni plijen, dok je u međuvremenu njegov zamjenik Alvar Fánez vodio pljačkaški pohod koji je opustošio Hitu, Guadalajaru i Alcalu. Budući da se radi o muslimanskom teritoriju koje je bilo pod zaštitom kralja Alfonsa, Cid ju je brzo napustio da se ne morao suočiti sa vojskom kojom je do nedavno zapovjedao i zaputio se prema sjeveru kako bi zavladao bogatom dolinom Jalón u kojoj je okupirao dvorac Alcocer. Ovaj pohod je bio vrlo opasan, budući da su stanovnici Calatayuda tražili pomoć kralja Tamída od Valencije koji je na Cida poslao veliku vojsku predvođen generalima Farizom i Galvom koju su na kraju porazili kršćani. Bez sumnje je ova situacija iznimno teško i Cid odlučuje promjeniti strategiju. Ovaj put utaborio se u El Poyu, između Daroce i Teruela što mu je omogućilo da kontrolira pokrajinu Donji Aragon.

U međuvremenu se njegov zamjenik Alvar Fánez uputio u Castillu noseći važan dar za kralja Alfonsa s ciljem da dobije njegov oprost. Nije postigao željno, ali je dobio određene ustupke i prvu promjenu stava od strane kralja. Kada su se ponovo našli, Cid i Alvar premjestili su svoj tabor u Tevar, koji je bio orijentalna zona Maestrazga, što je izazvalo srdžbu grofa Barcelone, Ramona Berenguera jer je to područje držao svojim protektoratom. Da bi se osvetio, grof napada Cida što je jedini put u djelu da se priča o međusobnoj bitci između kršćanskih vojski. Bitka je završila porazom grofa i njegovim zarobljavanjem. Malo kasnije, oslobodio ga je njegov nasljednik.

Drugo pjevanje - U ovom pjevanju, Cid zauzima za cilj prisvajanje Valencije. Nakon što je pokorio istočni teritorij, Valencija je ostala izdvojena i bez saveznika da se brani u trenutku Cidovog opsjedanja. Kralj Seville je ostao braniti grad, međutim njegova vojska je ostala zbunjena i smjesta pobjegla na prvi znak nevolja. Nakon pokoravanja Valencije, Cid šalje drugi dar kralju Alfonsu i moli ga da dopusti ponovno okupljanje njegove obitelji u Valenciji.

Nedugo nakon što Jimena sa svojim kćerima stigne u Valenciju, kralj Yúcef de Marruecos se obrušava na grad sa svojom vojskom. U prvom sukobu, korisnim se pokaže za Cidove ljude zatočenje Alvara Savadoreza, jednog od plemića, što je jedni slučaj u djelu. Bez sumnje, iz druge bitke, Cid izlazi kao pobjednik. Raspolažući bogatim ratnim plijenom, Cid kralju Alfonsu šalje treći i zadnji dar. Kralj na kraju odlučuje potpuno oprostiti izgnaninku.

U tom trenutku, slava i bogatsvo Cida doseže svoj vrhunac. Ponukani veličinom Cidovog imena, dvojica mladih plemića koji pripadaju uskom krugu Grandes d'Espana, prose Cidove kćeri, Elviru i Sol, čime završava drugo pjevanje.

Treće pjevanje - Provodeći vrijeme sa svojim svekrom, u jednom trenutku plemići pokažu svoj kukavičluk bježeći pred lavom koji je pobjegao iz kraljevske tvrđave. I dok oni obeshrabreno bježe, Cid se hvata u koštac s lavom i ubija ga. Situacija se nastavlja kada vojska marokanskog generala Buccara dolazi u Valenciju u novom pokušaju osvajanja grada. U bitci, plemići bjehu napadnuti i ispadne da se njihova djela kose sa pravilima onih što sebe nazivaju Grande d'Espana. Plemići postaju objektom općeg rugla i Cid ih otjera.

Da bi se osvetili, otputuju sa svojim ženama natrag u svoj dom Carion, međutim kada stignu u blizinu groblja Corpes, okrutno ih zlostavljaju i tamo ih ostavljaju da se same snađu. Srećom, za njima se iz Valencije uputio Felez Munoz, Cidov nećak, naslućujući nesreću i odvodi ih natrag ocu. Cid dolazi pred kralja Alfonsa koji saziva vijeće u Toledu gdje Cid izaziva mlade plemiće na dvoboj. Plemići nastoje opravdati svoje postupke staleškom razlikom između kćeri jednog običnog nižeg plemića i njih koji pripadaju Grandes d' Espana. Cidovi vojnici podsjećaju vijeće da plemstvo nije samo pitanje podrijetla, već također i djela.

Vijeće presuđuje u korist Cida, te u dvoboju u Carrionu, trojica najboljih Cidovih vojnika pobjeđuju dva mlada plemića i njihovog starijeg brata dok Cid za to vrijeme ženi svoje kćeri za prinčeve Navarre i Aragona. Ovim činom pjevanje završava.

__________________________________

Pjesan o Cidu

Španjolska u Srednjem vijeku bila je podijeljena na više manjih država, a jednim njezinim djelom upravljali su Arapi. Ratno stanje i razni sukobi bili su svakodnevica. Ponekad su se ljudi sukobili između sebe, a bilo je i trenutaka kada su se ujedinili i borili zajedno protiv Arapa. Upravo to sve zajedno stvorilo je u tim vremenima – junački ep.

Kao i u svim drugim europskim zemljama i u Španjolskoj se smatralo da ep potječe iz naroda i da se prenosio usmenom predajom. Također, svima je zajedničko da su im autori anonimni i da im je malobrojan rukopis sačuvan. Temelj svakog epa su svakako povijesni događaji koji su se ticali određene zemlje gdje je ep spjevan.

U španjolskom epu se može vidjeti i utjecaj francuske i germanske epike, no isključivo u ponekim pojedinostima. Španjolsku epiku možemo razlikovati od ostale srednjoeuropske po tome što je ona više sklonija realističnim pričama dok su ostali europski epovi skloni fantastici i idealiziranju u svojim rukopisima.

Prve epske pjesme u Španjolskoj su pjevali žongleri, odnosno putujući pjevači koji su često nastupali na dvorovima ili pak na ulicama, pjevajući za običan narod. Sve to oni su činili kako bi zaradili novac za život.

Najstarije kastiljanske junačke pjesme možemo primijetiti još u 12. stoljeću, a one su obuhvaćale tek nešto više od 50 stihova. Njihov rukopis nije sačuvan, a o njima znamo iz poroznih kronika koje se tiču povijesnih događaja.

Od velikog broja španjolskih poema, sačuvana je samo Pjesan o Cidu ("El cantar de Mio Cid") i ona je najstarije djelo na kastiljanskom jeziku. Ona se sastoji od 3730 stihova koji nisu jednaki i po svemu tome možemo zaključiti da pripada kasnijem razdoblju epa.

Pjesan o Cidu nastao je oko 1140. godine, a sačuvan je u jednom rukopisu koji je pronađen 1779. godine.

Pretpostavlja se da je autor poznavao i Pjesan o Rolandu, ali je ipak odlučio pisati drukčije što se tiče stila, a inspiraciju je tražio u španjolskim kronikama koje su sadržavale mnogo iz kastiljanske bogate povijesti. Od tamo je preuzeo način obrade teme i stil.

Vjeruje se da je autor ovog epa bio kršćanin koji je rođen negdje na granici Zaragoze i Kastilje te da je bio pod muslimanskom vlašću.

Kratak sadržaj - U epu Pjesan o Cidu opisan je Rodrigo Diaz de Vivara, povijesna ličnost. Ime Cid Campeador, što u prijevodu znači Gospodin borac, dobio je zbog toga što su ga Arapi tako prozvali.

Rodrigo Diaz rodio se u drugoj polovici 11. stoljeća i to u vrijeme velikih političkih tenzija. Bio je jedan od nasljednika kraljevske loze koji je zbog svojih vrlina postao kastiljanski junački heroj. Naime, on je bio izrazito pošten i hrabar te ponosan.

Cid se nije slagao s kraljem Alonsom koji ga je dva puta protjerao u egzil. Tako je prvotno odlučio služiti muslimanskom glavnom vladaru Zaragoze da bi kasnije postao poznat po osvajačkim pohodima na maurske gradove u kojima je samostalno sudjelovao.

1904. godine Cid je osvojio Valenciju, bogati maurski grad i tamo je živio u moći i svom obilju sve do smrti. Umro je 1099. godine.

Podaci kada je Cid umro govore nam o tome kako je pjesma o njemu nastala nakon samo pedesetak godina. Cid je bio povijesna ličnost Španjolske i kao takav spominjao se u španjolskim kronikama 1100. godine. Vjeruje se da je autor poznavao latinsku kroniku imena "Historia Roderici".

Pjesan o Cidu može se podijeliti na tri dijela.

U prvom djelu radnja se tiče Cidova progona iz Kastilje. Bio je prognan jer je nepravedno optužen da je zatajio jedan dio poreza koji je skupio. Cid je bio primoran ostaviti svoju ženu i dvije kćeri u jednom samostanu i otići. Putem se molio da život provede u sreći i u miru. Nakon toga možemo vidjeti detaljan opis dobrih djela koja je junak Cid počinio lutajući Španjolskom sa svojim odanim vojnicima.

Vrhunac njegovih pohoda bilo je osvajanje Valencije koju su ranije zaposjeli Mauri. Tamo je bio doveo i svoju obitelj te se smirio i vodio lijep i lagodan život.

Drugi i treći dio epa bavi se životom Cidovih kćeri prije i poslije udaje. Cid je ponovo zadobio naklonost kralja jer je postao bogat pa mu tako Alonso nudi za mladoženje svojih kćeri dva infanta od Kariona. Oni su odlučili oženiti djevojke iz nižeg sloja samo iz razloga što one imaju bogat miraz koje će unijeti u brak.

Obje svadbe bile su organizirane u Valenciji. No, nakon što prinčevi budu poraženi u bitkama s Maurima, pate od osjećaja frustracije pa se iskaljuju na svojim ženama, Cidovim kćerima. One nakon toga odluče pobjeći s mirazom što dalje od njih.

Kralj je odlučio sazvati sud u Toledu. Tamo se pojavljuje Cid koji traži da prinčevi vrate njegova dva mača i miraz koji su njegove kćeri donijele u brakove. Sud je sve to odobrio, a Cid je još na kraju htio i obraniti čast svojih kćeri u borbi. Sud je morao razmotriti taj zahtjev, a u međuvremenu stigli su glasnici kraljeva Aragona i Navarre koji su htjeli zaprositi Cidove kćeri.

Kralj je naposljetku odobrio i nove udaje Cidovih kćeri, ali i borbe s prinčevima. Ipak, u borbama ne sudjeluje Cid već njegovi nećaci. Prinčevi su poraženi i osramoćeni.

Pjesan o Cidu ima dvije različite tematike. Prvi dio pripovijeda nam o Cidovom životu od njegova progona pa sve do smrti, dok se drugi dio bavi njegovim kćerkama. Ipak, cijeli je ep podijeljen u tri dijela.

Prvi dio sadrži 1084 stiha, drugi 1193, dok treći ima 1453 stiha. Sve upućuje na to da je autor htio unijeti simboliku broja 3 i u svoje pjevanje. Spominju se tri pokrajine i tri poklona. Brojem tri autor je vjerojatno htio unijeti u ep važnost Svetog Trojstva.

Pripovijedanje je realistično i dosta kratko. Nema puno opisivanja, jako rijetko mogu se vidjeti opisi likova, predmeta ili prostora. Kada se nešto i opisuje to je uklopljeno u samu radnju. U djelu postoji velika upotreba glagola, a mala upotreba pridjeva. Razlog tomu je taj što nam autor želi glagolima što bolje predočiti radnju, tijek i promjenjivost različitih likova.

Stih je nejednak, izmjenjuje se od dvanaesterca do osamnaesterca, s time da prevladava četrnaesterac koji ima u sebi dva sedmerca. Poveznica svih stihova je asonanca, odnosno rani oblik rime. Slava i čast glavne su polaznice epa. Nakon što je bio protjeran iz Kastilje, Cid je svoj život morao započeti negdje drugdje. U Valenciji je ponovo stekao slavu i tada je bio u poziciji da svojom vojnom moći i slavom može prijetiti kralju Alonsu.

Ep nam govori o sustavu vrijednosti koji je vladao u to vrijeme u Kastilji. Događa se demokratizacija i sve se više potiču građanske slobode. Postoje i mjesta gdje se na podrugljiv način priča o vladajućim modelima moći.

Cid - junak i glavni lik epa. Upoznajemo ga u srednjim godinama kada je prognan i opet se mora potruditi izgraditi svoju čast i miran život. Izrazito je hrabar, sposoban i uvijek se želi ponovo dokazati, ostvariti slavu i bogatstvo. Kada je bio prognan, postao je i avanturistički nastrojen jer se morao ponovo izboriti za sebe i vratiti mir i sreću u svoj život. Poštuje zakone i izrazito je savjestan u obavljanju zakonskih obveza. Razuman je i prirodan što su sve karakteristike za dobrog vođu. Prikazan je u epu kao veličanstvena ličnost i svi ostali likovi su naspram njega samozatajni ili negativni.

Pierre Corneille - Cid