Petar Zrinski - Opsada Sigeta

Ban Nikola Šubić Zrinski odlučio se s malom četom vojnika oduprijeti protivnim silama turske vojske pod vodstvom sultana Sulejmana. Petar Zrinski u petnaest poglavlja opisuje slavnu bitku i obranu Sigeta. Na samom početku autor zaziva muzu te je moli za nadahnuće i potporu u pisanju. Nakon toga daje kratku pretpovijest same bitke, odnosno objašnjava kako je Sulejman potaknut Božjim djelovanjem koji je htio kazniti kršćane zbog toga što je uvidio među njima nestalnost i gubitak prave vjere.

Također daje opis Arhanđela koji se spušta kako bi najavio Zrinskom skoru bitku i njegovu smrt. Nakon toga Petar Zrinski daje opis brojne turske vojske koja se sprema za opsadu Sigeta. S druge strane Zrinski se priprema sa svojim vitezovima, iako znaju da su u nepovoljnom položaju i da imaju znatno manju vojsku spremni su na borbu do smrti kako bi zadržali utvrdu.

Bitka kod Sigeta se vodila između 6. kolovoza i 8. rujna 1566. godine. Godine 1566. sultan Sulejman I. kreće s više od 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da ovaj put osvoji Beč. Tako Sulejman I. dolazi do grada Sigeta u južnoj Ugarskoj da sredi "stare račune" sa sigetskim kapetanom. Zrinski (tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava) je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima: "Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!"

Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolović poslao je Nikoli Šubiću Zrinskom strelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.

Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseći teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman I. je iznenada umro 4. rujna, ali vezir Mehmed Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić i Lovro Juranić. Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banje Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed-paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Jure glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj IV. Zrinski, zet Baltazar Batthyanyi i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.

To junačko djelo Zrinskog, ili kneza Mikule, kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje čitave tadašnje Europe, koja ga je nazvala novim Leonidom. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII., napisao je ovo: "Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu." Četvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Zrinskog Gašpar Alapić, te komornik Franjo Črnko, koji je kasnije na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu u djelu "Podsjedanje i osvojenje Sigeta". Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Beč i Europu.

Iz toga vremena postoji jedna pesimistična izreka koja se često pripisuje samom Zrinskom koji je znao da pomoći neće biti i da im nema druge nego držati Siget koliko mogu. Kada su Zrinskog pitali o kraljevskom pojačanju i hoće li uspjeti odbiti Turke, Zrinski je odgovorio: "Bog je visoko, a kralj daleko."

Petar Zrinski - Opsada Sigeta - verzija 2

__________________________________

Grof Petar I. Zrinski rođen je 6. lipnja 1621. u Vrbovcu, a pogubljen je 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Petar Zrinski bio je ban i vojskovođa, ali bavio se i pjesništvom. Otac mu je bio grof Juraj Zrinski, a majka grofica Magdalena Széhy. Petar Zrinski praunuk je slavnog Nikole Šubića Zrinskog koji se borio za Siget.

Zrinski se školovao kod zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića, a nakon toga školovanje nastavio u Mađarskoj i Austriji. Neko vrijeme proveo je i u Italiji. Živio je i u dvorcu obitelji Zrinski koji se nalazio u Čakovcu. Vjenčao se s Anom Katarinom Frankopan, s kojom je imao četvero djece. Petar je bio vrstan ratnik koji se proslavio u brojnim bitkama. Bio je kapetan žumberačkih uskoka, s njima se borio u Tridesetogodišnjem ratu. U nekoliko navrata borio se protiv Turaka. Godine 1665. imenovan je hrvatskim banom, ali dužnost je preuzeo tek 1668.

U borbi za prava Hrvatske povezao se, zajedno s Fran Krstom Frankopanom, s mađarskim vođama. Nakon Vašvarskog mira, u kojemu Turci prema odobrenju Bečkog dvora imaju pravo na teritorij koji su ranije osvajali, javljaju se mnogi nezadovoljnici koji su organizirali Zrinsko-Frankopansku urotu. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan otišli su u Beč kako bi se opravdali, ali odmah su uhićeni i na kraju osuđeni na smrt odsijecanjem glave. Nakon toga, Bečki dvor uspio je uništiti gotovo sve korijene obitelji Zrinski.