Petar Zoranić - Planine lektira

Petar Zoranić - Planine

Petar Zoranić - Planine

 

Analiza djela - Planine Petra Zoranića su pastirsko - alegorijski roman pisan u prozi i stihu. Pisan je narodnim hrvatskim jezikom, a sastoji se od novela epistularne književnosti (pismo posvete), petrarkističke lirike (ljubavne pjesme), bukoličke lirike (pastirske pjesme) i političke pjesme (prepjev "Molitve suprotiva Turkom"). Djelo je nastalo između dva razdoblja, pa i načina pisanja – srednjeg vijeka i renesanse. Djelo je napisano 1536. godine, a tiskano u Veneciji 1569. g. Okosnicu fabule čini pjesnikovo fiktivno (izmišljeno) sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama, koje poduzima kako bi zaboravio svoju nesretnu ljubav. Međutim, temeljna ideja djela je domoljubna: pjesnik želi opjevati i proslaviti svoju - bašćinu - (domovinu). U romanu se osjeća znatan utjecaj Zoranićevih književnih uzora: Jacoba Sannazara (autora pastirskog romana Arcadia), Dantea, Petrarce, Boccaccia, Ovidija, Vergilija, ali i domaće književne tradicije (začinjavci Marko Marulić). Roman se sastoji od 24 poglavlja, s uvodnom posvetom ninskom kanoniku Mateju Matijeviću.

 

U njoj govori kako je susreo "vilu jednu, ka po običaju hrvackom gizdavo dali počteno narešena biše", koja ga je ukorila što tako beskorisno luta:

 

Nisi li većkrat čtil i čtiš sfaki dan razlike pisce ki deželje sfoje razlikim i narešenim govorenjem ča već mogu hvale?

 

Ovime Petar Zoranić želi reći da su kod stranih naroda (Grka) svaka gora i vrhunac, svaka rijeka i vrelo, svaki dio njihove zemlje opisani, iako oni o tome moraju i lagati dok su hrvatski krajolici i predjeli uglavnom neopisani i neopjevani.

 

Planine nastaju za vrijeme bitke na Mohaču pa ti događaji utječu na Zoranića i on opisivanjem Hrvatske nastoji pobuditi ljubav prema rodnom kraju, domovini i hrvatskom narodu. Fabulu čini pjesnikovo fiktivno sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama. To je njegov alegorijski put u samoću i pustinju da se oslobodi ljubavne boli koja ga drži već 7 godina, te da se u zrenju Istine, na kraju puta i na završetku djela, okrene drugačijoj, duhovnoj ljubavi.

 

Protagonist je roman, a ujedno i pripovjedač, pastir Zoran (Zoranić).

 

Kratki sadržaj - Putovanje započonje s vilom Zoricom (Napeja) u koju bijaše zaljubljen mladić Žiljbil, pretvoren od bogova u cvijet ljiljan (žilj - ljiljan), a on je u grbu Zoranića. Ona mu predloži da pođe u planine, kako bi pronašao biljku koja će ga izliječiti ljubavne boli. Nakon što je napustio Zoricu, vila Milost ga prenese preko mora i ostavi u Primorju. Zoran kreće u planine no nakon nekog vremena put mu prepriječi sedmoglava neman. Zorana spašava vila Milost i vodi do Vražjih vrata (kanjon Velike Paklenice) i do otvora iz kojeg izlazi Burin bijes. Vila mu priča o Burinom životu i objašnjava mu rodbinske veze u Paklu.

 

Drugog, trećeg i četvrtog dana Zoran je u društvu pastira, te s njima pjeva, razgovara, pomaže im i zabavlja se. Petog dana Zoran kreće na istok prema Dinari. Nailazi na pastire koji čuvaju svoje stado od vukova. No ondje vukovi predstavljaju turke i Zoranić ovime poziva Hrvate na borbu protiv turaka. Kasnije Zoranić susreće vilu Svist koja ga uputi vili Dinari.

 

Dinara pomaže Zoranu u njegovoj ljubavnoj nevolji. Kasnije on zaspe i sanja "Perivoj od Slave". U zoru šestog dana Zoran se oprašta od vile Dinare i kreće kući. Uputivši se niz goru susreće vilu Krku, Dinarinu kćer. Ploveći njenom lađom razgleda Knin, Skradin i Šibenik. Tada ga vila Krka napušta i vila Milost ga nosi na kraj Zatona i odlazi u Nin.

 

Prolazi kraj groba plemenite Jelene (njegove majke) te groba Jurija Divnića, biskupa ninskog, čiji grob kite pastiri. Poklonivši se nad njegovim grobom Zoran ima viziju: otvorilo se nebo i pred njim se pojavi Istina u društvu sa sv. Jeronimom i biskupom Divnićem. Zoran im obećaje da će se ostaviti svjetovnih taština i pjevanja o zemaljskoj ljubavi te od sada slijediti put božje ljubavi. Uto vizije nestane, a pjesnik "protrizniv se riči, naukom i vidinjem pokripljen sedmi dan u bašćini počinu".

 

Perivoj od Slave je Zoranićeva vizija u snu u kojoj on alegorijski prikazuje siromaštvo hrvatskog književnog stvaralaštva. Usnuvši petog dana, Zoran hoda po širokom polju. Gubi stazu i dolazi do brzog potoka te nailazi na neobično lijep perivoj koji je zemaljski raj. No ispriječila mu se oveća rijeka i pošto je nije mogao preskočiti skoro zapadne u očaj, ali se odjenom stvorila vila Milost, koja ga "stavi" na drugu stranu. Ondje se našao u perivoju koji je sav bio okružen šimširom, a unutar tog kruga bilo je sedam redova drveća, sva u punom cvatu ili sa zrelim plodovima. Također je čuo i mnoge ptice.

 

Slavić (slavuj), pronja (lastavica) i petelin (pupavac) su Filomena, Prokna i Terej. Ispod drveća je bilo mnogo cvijeća i grmlja, u tolikom broju da ih nije mogao prebrojiti. Došavši do sredine perivoja naišao je na jedno krupno drvo, lišća zeleno - zlatnog, a plodovi su rumene i mirisne jabuke. Jabuke predstavljaju književna djela, njihovu kvalitetu i ljepotu. Pod drvetom bijaše fontana napravljena od žutog i zelenog dragog kamenja koju je držalo 7 djevojaka od čistog zlata. Iz te fontane izljevala se voda koja je granajući se zalijevala cijeli perivoj. Fontana predstavlja znanost podijeljenu na 7 slobodnih umijeća (aritmetiku, muziku, geografiju, astronomiju, gramatiku, retoriku i logiku). Ispod drveta sjedile su mnoge vile, svaka sa pregrštom jabuka u krilu. Zoran prvo ugleda ponosnu vilu Latinku koja je imala mnogo velikih i malih jabuka, a stalno su joj pristizale nove. Zatim primjeti vilu Grkinju, stariju, također s mnogo jabuka i Kaldejku (Kaldeja - južni dio Mezopotamije, Babilona), najstariju, s mnogo jabuka davno ubranih, ali ipak lijepih. Vile predstavljaju pojedini jezik, a količina jabuka broj književnih djela.

 

Tada Zoran ugleda mladu vilu Hrvaticu s par jabučica. Na jednoj od njih pisalo je Petar Zoranić te "Ljubveni lov" i "Vilenica" - njegova dotadašnja djela, a napola napisano i novo djelo - Planine. Vila se tuži Zoranu na broj svojih jabuka, tj. kako hrvatski pisci, iako ih ima sposobnih, ne pišu hrvatskim jezikom, ali mu se i zahvaljuje jer je zbog njega ne smatraju potpuno neplodnom. Ovime Zoranić pokušava potaći hrvatske pisce na pisanje materinjim jezikom a ne latinskim, kako je tada pisala većina pisaca. Tada dolazi vila Slava i Zoran se budi.

 

Kritike - O Zoranićevom jeziku i rečenici oprečne su kritike. Tako Josip Vončina u tekstu "U susret Planinama" kaže: - Sam ponajprije pjesnik, Zoranić je, pišući prozu, nju gradio na svojim pjesničkim iskustvima. Zato je njegov stil u prvom redu slojevit i težak, a stoga su i u pretežnim proznim partijama njegovog djela stilski postupci izrazito stihotvorački, tj. u njegovoj prozi stihotvorac nadvladava prozaika.

 

No susreće se i ocjena da mu je stih okretniji od proze. Nikica Kolumbić u članku "Najrodoljubivije djelo hrvatske renesanse" navodi: - U prozi se uz nerazumljive poetske opise osjeća podređenost latinskoj i talijanskoj sintaksi, što uz brojne arhaizme pogotovo danas čini njegov jezik teškim.

 

Marin Franičević u knjizi "Pjesnici i stoljeća" u eseju o poetici Petra Zoranića iznosi jasni stav: - U prvi red naših renesansnih pjesnika Zoranić ide po svojoj prozi. Rekao sam pjesnika, a ne pisaca jer u proznom djelu Planina ima više poezije nego u stihovima. U proznom tekstu Zoranićeva rečenica, i onda kada je naivna, zvoni čisto i autentično, a mnogi lirski i drugi raznovrsni elementi složeni su s osjećajem za muzikalnost i izražajnost pripovjedačke, ali i lirske proze.

 

O vrednovanju Zoranićevog djela u odnosu na njegov uzor, kritičar Josip Torbarina u članku "Planine i ostale Arkadije" daje sljedeću ocjenu:

 

Zoranićeve su Planine jedna od najslobodnijih, najoriginalnijih i najmanje ropskih imitacija Sannazzarova djela, ako se o imitaciji uopće može govoriti. Jer moramo reći da se Zoranić nikad slijepo ne povodi za svojim uzorom koji, presađen u sredinu sasvim različitu od one gdje je nikao, biva prožet novim duhom.

________________________________

 

Petar Zoranić (1508. - ?), hrvatski renesansni književnik. Zoranić je rođen 1508. godine u Zadru, ali njegova obitelj Tetačić potječe iz Nina, kamo se doselila iz Like. O njgovu se životu vrlo malo zna. Bio je pravnik, notar i sudski ispitivač javnih spisa. Ne zna se kada je i kako umro. Ime mu se posljednji put spominje 1543. g. (iako je po jednom novijem podatku neki Petar Zoranić živio u Bihaću 1547. godine), a 1569. godine, kada je tiskan roman Planine, Zoranić je već bio mrtav.

 

Do nas je doprlo njegovo glavno djelo Planine, koje su nastale 1536. g. godinu dana prije propasti Klisa, u vrijeme kad su Turci duboko zašli u naše krajeve poslije bitke na Mohaču i prve opsjede Beča. Sve je to djelovalo na pjesnika da u svom djelu, koje je po vanjskom obliku pastirski roman u prozi i u stihovima, nastoji pobuditi kod svojih sunarodnjaka ljubav prema rodnom kraju, prema hrvatskoj domovini i prema hrvatskom narodu. Djelo posvećuje ninskom kanoniku Mati de Mateisu, pa u posveti kaže: - Hrvatom i vašoj milosti, ki znam, da dobar bašćinac i Hrvat poštovan jest. Riječju bašćina označuje domovinu, a bašćinac mu je jednako rodoljub. Zoranićeve Planine, iako je na njima očit trag nekolikih stranih pisaca, idu u red naših najboljih književnih djela iz starije dobi. Djelo je s kraja na kraj rodoljubivo, u njoj je hrvatska svijest vrlo jaka. Tužba vile Hrvatice podsjeća nas na pjesmu Kip domovine P. Stoosa nastale u 19. vijeku. Usprkos toga što je Zoranić pod velikim uplivom tadašnje pastirske književnosti te svoje pastire ugladio učinivši od njih nekakve trubadurske pjevače, ipak je u djelu u mnogočemu dana naša stvarnost. Djelo je napisano s izrazitom svrhom, da podigne duh u borbi protiv vukova (Turaka). Opisuje prilično realistički nesreće, koje su snašle naš narod turskom provalom, i u teškoj borbi pjesnik odbacuje izlišene ljubavne brbljarije te upozoravana važnost ćudorednosti u narodnoj borbi.

 

Tješi svoje sunarodnjake i govori o budoćoj propasti Turaka. Zoranić prvi od svih naših pisaca stvara našu pripovjedalačku prozu i prvi od svih ostalih pisaca opisuje naše kopno. On je pošao korak dalje od Marulića, jer Marulić pjeva nešto i na hrvatskom, a glavnu svoju književnu djelatnost razvija na latinskom jeziku. Zoranić kori svoje sunarodnjake što pišu na kome drugom jeziku, a ne na hrvatskom. Čitavo je njegovo djelo protkano velikom ljubavlju prema hrvatskom narodu.

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Petar Zoranić - Planine

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u