Perl Bak - Veliki talas lektira

Perl Bak - Veliki talas

Perl Bak - Veliki talas

 

Tema – U romanu život donosi mnogo toga što Kino nije očekivao, na šta nije bio spreman. A ono najgore, smrt, sa sobom je jednog dana donio veliki talas. Zbrisao je ribarsko naselje i streadala je porodica Kinovog najboljeg prijatelja Džija. Ostao je Džijo kome je bila potrebna nova porodica i mnogo ljubavi da bi mogaop da preživi svoju nesreću. Štaviše, poslije izvjesnog vremena, ljudi su na starim temeljima počeli da dižu nove kuće. A jednog dana im se pridružio i Džijo.

Zaključak – Život ide dalje, ali ljubav je nešto što uvijek ostaje!

 

Ideja – Nekad su more i zamlja na strani ljudi, onda kada ih hrane i kada miruju, a nekad su to dvije zaraćene strane od kojih jedna nemilosrdno nnapada i otima, a druga se očajno brani i nemoćno stradava. Kada naidju iskušenja života nastane potpuni nered, medjutim, i to prodje, a ljudi i dalje ostaju, i to ne samo oni koji prežive talas, nego i oni koji potonu, jer oni preživjeli i dalje nose njihjovu smrt u svom srcu kao dio sebe.
- Godine koje su prošle mnogo toga su izmijenile, dobrog i lošeg, ali onom bitnom ne samo da nisu naškodile nego su ga upravo ojačale: u njima njihovu životnu upornost, razumijevanjei ljubav. A medju njima neraskidivu nit istinskog prijateljstva.

 

Uvod - Život Kina i Džija na ostrvu i njihove igre istraživanja
Zaplet - Razgovori kina i njegovog oca, kao i razgovori Kina i Džija o morima i okeanima
Vrhunac radnje - Dolazak velikog talasa i smrt Džijeve porodice
Rasplet - Prelazak Džija u kinovu porodicu i njegovo odbijanje da bude usvojen kod velikog bogatog čovjeka
Kraj - Nakon mnogo godina Kino i Džijo su izrasli u muškarce; Pravljenje novog doma na obali Pacifika i vjenčanje Džija i Kinove sestre (Setsu)

 

Mjesto radnje – Na obali u Japanu

 

Likovi u romanu – Kino, Džijo, kinov otac, kinina majka, Setsu, Džijin otac, bogti gospodin, sluge

Glavni likovi - Kino i Džijo

Sporedni likovi - kinov otac, kinina majka, Setsu, Džijov otac, bogati gospodin, sluge

 

Kino i Džijo - Kino je bio dječak koji je živio sa svojom porodicom na japanskoj obali Pacifika. Bio je dječak niskog rasta. Volio je svoj dom, ali je često osjećao da je penjanje do njegove kuće naporno, a naročito kad je radio na najnižem polju i zaželio da štogod pojede. Madjutim, kad bi završio svoj jutarnji i večernji obrok bio je sretan što živi tako visoko jer je mogao da gleda na široki plavi okean tako da je u njegovom podnožju bila samo uska traka pješčane obale. Bio je jako zamišljen, i na svako svoje pitanje dobio bi mudar odgovor svog oca kojeg je mnogo volio. Kino je uvijek radosno pogledao na morse talase i čudio se zašto stanovnici toga sela ne uživaju u njima. Nije znao razlog dok se nije upoznaop sa Džijom čiji je otac bio ribar. Džijo je živio u posljednjoj kućici u redu kuća koje su podignute do okeana, a ni njegova kuća nije imala prozor okrenut ka okeanu. Džijo je bio malo stariji od Kina, ali je bio znatno viši od njega. Bio je to pametan i mudar dječak koji je obožavao da sluša priče svog oca op putovanjima preko velikog, bistrog okeana. Kino izrasta u čovjekatako što doživljava istinu onih riječi: - S tim moramo računati, ali bez straha. Snagu ovakve mudrosti osjetio je i najbolji Kinin drug odnosno njegov brat, Džijo, koji se prvi usudio da okrene prozor prema okeanu: - Ja ga gledam. Ja ga se ne bojim!, rekao je Džijo.

 

Moji utisci o djelu - Za mene je ovo knjiga puna pitanja, ali i mudrih odgovora. Jako mi se dopada jer za mene predstavlja život ljudi sa problemima koji ne moraju biti veliki talas. Ovaj roman je pun mudrih i dobro sažetih rečenica koje je izgovorio Kinov otac, koji je za mene najbolji lik u priči. Uživaj život, a ne boji se smrti, je poruka ne samo za dobar put Japanca nego za dobar put svih ljudi u cijelom svijetu.

________________________________

 

Perl Bak - Veliki talas


Kino je živio na farmi. Farma se prostirala na jednom planinskom grebenu Japana. Polja su bila terasasta, poduprta kamenim zidovima, tako da je svako od njih izgledalo kao široka stepenica, isklesana u planini. Prije stotinjak godina Kinovi su preci po­digli ove kamene zidove koji su podupirali polja.

Iznad ovih polja stajala je seljačka kuća. To je bio Kinov dom. Kino je često, osjećao da je penjanje do njegove kuće naporno, a naročito kad je radio na naj­nižem polju i zaželio da štogod pojede. Međutim, kad bi završio svoj jutarnji i večernji obrok, bio je sretan što živi na takvoj visini, jer je mogao da gleda na široki plavi okean u podnožju planine, koja se postepeno izdizala iz okeana, tako da je u njegovom podnožju bila samo uska traka pješčane obale. Do ovog pješča­nika prostiralo se malo ribarsko selo u kome je Kinov otac prodavao zelen i rižu, a kupovao ribu. Sa pro­zora svoje sobe Kino je vidio nekoliko pohabanih krovova seoskih kuća, poredanih u dva nejednaka reda pored kamenom popločane ulice. Kuće su bile jedna prema drugoj, a kuće koje su bile do mora nisu imale prozora prema moru. Kino je uvijek radosno pogledao na morske talase i čudio se zašto stanovnici toga sela u tome ne uživaju. Nije saznao za razlog dok se nije upoznao sa Džijom, čiji je otac bio ribar.

Džijo je živio u posljednoj kućici u redu kuća koje su podignute do okeana, a ni njegova kuća nije imala prozora prema moru.

"Zašto"? upita ga Kino. "More je prekrasno."

"More je naš neprijatelj", odgovori mu Džijo.

"Kako to možeš da kažeš?" čudio se Kino. "Tvoj otac lovi ribu iz mora, prodaje je i od toga živite."

Džijo na to samo strese glavu. "More je naš ne­prijatelj", ponovi on. "Mi to svi znamo."

 

Tome je bilo teško povjerovati. U vrućim danima, kad bi završio svoj posao, Kino bi strčao niz stazicu koja je vodila preko terasa i sastajao se s Džijom na morskoj obali. Skinuli bi odijelo i skočili u bistru mor­sku vodu i plivali daleka do malog ostrva, koje su smatrali svojim. U stvari, ostrvo je pripadalo jednom starom gospodinu koga nikada nisu vidjeli, osim iz daljine. Katkada, uveče, starac bi izašao iz kapije svoga dvorca i zastao bi gledajući na more. Onda su mogli da ga vide kako se opire o svoj štap, a njegova bi se bijela brada lelujala na vjetru. Živio je u svom dvorcu iza visoke ograde od isprepletenog bambusa, na okruglom brežuljku izvan sela. Ni Kino ni Džijo nikada nisu ušli na tu kapiju, ali ponekad, kad bi kapija ostala otvorena, zavirivali su u baštu. Veće ljepote nisu mogli da zamisle. Umjest trave, zeimja je bila pokrivena tamnozelenom mahovinom, u sjenci borova i bambusa. Svakoga dana baštovani su meli mahovinu bambusovim metlama sve dok ne bi postala kao ćilim od kadife. Vidjeli su starog gospodina kako šeta u srebrnosivoj odjeći ispod razmaknutog drveća, sa rukama na leđima i pognutom sijedom glavom. Imao je ljubazno naborano lice. Nikada ih nije opazio.

"Ne znam da li je to pravilno da mi koristimo ostrvo a da ga ne pitamo ?" Tako reče Kino kad su stigli na obalu ostrva, koja je bila sva od mekanog bijelog pijeska.

"On se njime nikada ne koristi", odgovori Džijo. "Tu samo žive posvećene srne."

Na ostrvu je bilo mnogo posvećenih srna. Nisu bile plašljive, jer ih niko nije dirao. Kad su opazile dvo­jicu dječaka, počele su da njuše hranu u njihovim rukama. Kino bi katkada privezao za vrat malu li­menu posudu sa kolačima i prenosio bi je da nahrani srne. Ali on je rijetko kada imao novaca da bi mogao da kupi kolača, zato se penjao na visoko drveće i na­trgao bi za srne mnogo nježnih pupoljaka. One su veoma voljele da ih jedu i zahvalno su pružale svoje meke njuškice prema njegovoj ruci.

Kino bi volio da na ostrvu nekada i prenoći, dok to Džijo nije nikada zaželio. Kada bi tako tu provo­dili poslijepodne, Džijo bi se često zagledao preko mora.

"Šta tražiš?" pitao ga je Kino.

"Hoću samo da vidim da se okean ne ljuti", odgo­varao je Džijo.

Kino se smijao. "Gluposti", govorio je. "Okean se ne može naljutiti."

"O, da, još kako može da bude ljut", tvrdio je Džijo. "Često stari bog okeana počne da se nadima u svojoj postelji i da diže glavu i ramena. Tada se talasi razbjesne na sve strane. Bog se onda uspravi i rikne, a zemlja se pod vodom zatrese. Ne bih želio da se tada zateknem na ostrvu."

"Niko ne zna zašto se okean razljuti", reče plašljivo Džijo. Međutim, toga dana okean sigurno nije bio ljut. Sunce je duboko bliještalo u čistoj vodi, a dje­čaci su plivali preko srebrne površine ustreptalih ta­lasa. Ispod njih je bila dubina od nekoliko milja. Niko nije znao kolika je tu dubina, jer ribari nikada nisu uspjeli da svojim užadima dokuče dno privezanim komadom željeza, pa ma koliko dugačko bilo njihovo uže. Voda je bila duboka, a zemlja se brzo spuštala do nedokučive kolijevke okeana. Kad bi Kino zaronio, spuštao se sve dublje i dublje, dok ne bi došao do ledenog sloja vode. Kad na svom tijelu osjetito taj ledeni zagrljaj, počeo je istom da shvaća zašto se Džijo boji i brzo je izronio na talase obasjane suncem.

 

Ispružio se na obali i ponovo je bio sretan. Zajedno sa Džijom tražio je plave i zelene, crvene i zlatne školjkice. Sa sobom su donijeli male korpice pletene kao vrećice, koje bi uzicom privezali preko prsa i punili su ih školjkama. Džijova majka pravila je od školjki stazicu u svojoj kamenitoj baštici, a školjke nigdje nisu bile tako sjajne kao na Ostrvu srndaća.

Kad su se nasitili obale, zašli su u borovu šumu iza obale i pregledavali špilje. Bila je tu jedna špilja koju su uvijek posjećivali. Nisu se usuđivali da u nju zađu duboko, jer se spuštala dolje, ispod okeana. Oni su to znali i na najudaljenijem kraju špilje mogli su da vide kako ju je okean ispunio kao veliki ribnjak i tu su se smjenjivale plima i oseka. Voda je često svjet­lucala i bliještala kao da su duboko ispod njene površine bila upaljena svjetla. Jednom su na stjenovitom brijegu špilje našli mrtvu sjajnu ribu. U tmini špilje blistala je u njihovim rukama. Međutim, kada su s njom istrčali na sunčevo svjetlo, nestalo je njene blistave boje i postala je siva. Kad su se s njom vra­tili u špilju, ponovo je zablistala.

Iako im je na ostrvu bilo tako divno, Džijo je stalno posmatrao sunce. Odjednom je poletio na obalu i posmatrao kako se sunce spušta prema zapadu i povikao na Kina:

"Hajde brzo – moramo plivati kući."

Zajedno su zaronili u okean, rumeni od sunčeva zalaska. Voda je bila topla i laka, držala ih je na sebi, a oni su jedan pored dragog plivali preko Širokog kanala. Na obali ih je čekao Džijov otac. Vidjeli su ga kako stoji i rukama zaklanja oči od sjajnog neba, tražeći ih. Kad su se njihove crne glave pojavile na vodi, zvao ih je, vikao na njih i koračao im u susret. Pružio im ruke obadvojici, vukući ih iz bijele pjene.

"Nikada nisi ostao tako dugo, Džijo", reče otac sa zebnjom u glasu.

"Bili smo u špilji, oče", odgovori Džijo.

Džijov otac obgrli samo sinova ramena. "Nemoj da dolaziš tako kasno", reče mu, a Kino u čudu po­gleda na njega i zaključi da se i ovaj snažni ribar plaši morskog bijesa. Poželio im je laku noć i počeo je da se penje uz brdo kući. Zatekao je majku kako priprema sto za večeru. Jelo je prekrasno mirisalo – vruća kuvana riža, pileća supa i rumeno pržena riba.

Niko se nije brinuo za Kina. Otac se umivao, sipa­jući vodu na glavu i lice velikom kašikom, a njegova sestrica Setsu nosila je štapiće za jelo.

Za nekoliko minuta svi su sjedjeli na čistoj rogozini oko niskog četvorouglastog stola, a roditelji su punili zdjelice svojoj djeci. Niko nije govorio, jer nije učtivo da se govori dok se služi jelo. Uskoro je svako imao jelo pred sobom.

Kad je večera bila završena. Kinov je otac pio vruće vino iz veoma male šoljice, a majka je skupljala crno lakovane drvene zdjelice za rižu. Tada se Kino okrenu ocu.

"Oče, zašto se Džijo boji okeana?" upita on.

"Okean je ogroman", odgovori mu otac. "Niko ne zna gdje mu je kraj a gdje početak."

"I Džijov se otac boji", reče Kino.

"Mi ne razumijemo okean", reče mu otac.

"Ja sam sretan što živimo na zemlji", nastavi Kino. "Na našoj se farmi ne moramo ničega bojati."

"Ali i zemlje se treba bojati", odgovori njegov otac. "Sjećaš li se kako je prošle jeseni bjesnio veliki vulkan?"

Kino se sjeti. Svake jeseni, poslije završene žetve, porodica je slavila praznik. Nosili su na leđima vreće sa hranom i posteljinu, a u rukama dugačke štapove da se lakše penju po planinskim grebenima, a onda, zaboravljajući svoje svakodnevne brige, išli su na neko značajnije mjesto. Dobri susjed čuvao je kod kuće piliće i nadgledao imanje. Prošle jeseni htjeli su da posjete veliki vulkan, dvadeset milja odavde. Kino ga dotada nije vidio, ali je o njemu često slušao, a često, kad bi bio vedar dan i kad bi se popeo na brdo iza farme, mogao je vidjeti lepezasti sivi oblačak na samom kraju neba. Ono je dim iz vulkana, pričao mu je otac. Često se zemlja tresla upravo ispod farme. I to je bio vulkan.

Da, on je mogao da se sjeti ogromnih, razjapljenih usta vulkana. Gledao je u njih i nisu mu se sviđala. Veliki oblaci žutog i crnog dima kuljali su naokolo i bijeli pramen rastopljenog kamenja slijevao se po­lako u jednom ćošku. Htio je da ode, a i sada katkada u noći, u toplom ležaju na prostrtom podu, pod meka­nim pamučnim pokrivačem, osjeti olakšanje pri po­misli da je vulkan tako daleko i da ih dijele najmanje tri planine.

 

Kino pogleda na oca preko niskog stola. "Mora­mo li se i mi nečega bojati"? upita.

Otac mu uzvrati pogled. Bio je to snažan, žilav i mršav čovjek, a težak i naporan rad zategao mu je mišiće na rukama i nogama. Ruke su mu bile rapave, ali uvijek čiste. Na nogama nije imao nikada ništa osim slamnatih sandala. Kad bi došao kući, skinuo bi ih. U kući niko nije nosio cipele. Zbog toga je pod uvijek bio čist.

"Moramo se učiti da živimo u opasnosti", reče sada Kinu.

"Misliš da nam neće naškoditi ni okean ni vulkan ako ga se ne bojimo?" upita Kino.

"Ne", odgovori otac. "To nisam rekao. Okean je tu, a i vulkan je tu. Istina je da jednoga dana okean može da se podigne u buru, a vulkan se može provaliti vatrom. S tim moramo da računamo, ali bez straha. Moramo reći: 'Jednoga ću dana umrijeti, nije važno da li od okeana ili od vulkana, kada budem ostario ili još mlad'."

"Ne volim da mislim na takve stvari", reče Kino.

"Dobro je za tebe da o njima ne misliš", reče mu otac. "Ali nemoj ih se ni bojati. Kad se budeš bojao, mislićeš na njih neprestano. Uživaj život, a ne boj se smrti – to je put dobrog Japanca."

U životu je bilo mnogo radosti. Kinu je svaki dan donosio novo veselje. Zimi je odlazio u školu u ri­barsko selo i sjedio je pored Džija. Učili su čitati, računati i ostale stvari koje djeca uče u školi. Međutim, ljeti je Kino morao da radi u polju teške poslove, jer je njegovom ocu bila potrebna pomoć. Također i Setsu i majka pomagale su kad je bilo vrijeme da se sije rižino sjeme u natopljena polja na terasama, a poma­gale su i onda kad je zrno bilo zrelo, kad ga je trebalo kositi, vezali u snopove i vrijeći. Tih dana Kino nije mogao da trči niz planinu i potraži Džija. Kad se dan bližio smiraju, bio je toliko umoran da bi zaspao odmah posije večeje.

 

Bilo je dana kada je i Džijo bio toliko zaposlen da se nije mogao igrati. Pronio se glas među ribarima na obali da jato riba prolazi kroz kanale i onda su svi ribarski čamci žurno isplovili iz zaliva u glavne morske struje. Rano, izjutra, često još pri svjetlu mjeseca na zalasku, Džijo i njegov otac plovili su po srebrnom moru da polože svoje mreže prije osvita. Kad su bili dobre sreće, izvadili su mreže toliko pune ribom da su morali da napregnu sve svoje snage da ih izvade i začas bi dno čamca bliještalo i svjetlucalo od ribe koja se praćakala. Često, kada nije bilo vrijeme sjetve ni žetve, Kino je odlazio u ribolov sa Džijom i njegovim ocem. Bilo je to veoma uzbudljivo ustajati noću, obući topli i meki kaputić, čak i ljeti zakopčan do vrata, jer je u osvit duvao hladan vjetar nad morem. Iako je bilo vrlo rano, tada bi ustajala i njegova majka, dala bi mu šolju vruće čorbe od riže, nešto mlijeka od soje i vrućeg čaja prije nego što bi krenuo. Onda mu je spremala ručak u čvrstu drvenu kutijicu. Hladnu ribu i rižu i komade kisele rotkve.

Kino je trčao po kamenim stepenicama putem niz obronke, ravno ka niskom doku gdje su se na plimi ljuljali ribarski čamci. Džijo i njegov otac već su bili tu i za nekoliko časaka njihova je lađica probijala put između stijena prema otvorenom moru.

Vjetar je udarao u razapeta jedra i oni su klizili prema nebu obasjanom dolaskom novog dana. Kino je čučnuo na dno, u zadnji dio čamca i osjećao je kako mu se srce puni radošću i uzbuđenjem. Obala je ostala daleko iza njih i čamac se odmicao u duboke talase okeana. Uskoro su stigli do čitave flote ribarskih ča­maca i zajedno s njima juriti za jatima riba. Činilo mu se da je on ptic u jatu koje kruži nebom. Kakvo je tek bilo uzbuđenje kad se izvlačila riba. U tim ča­sovima Kino je osjećao da je Džijo još sretniji od njega. Ribolov je bio mnogo manje naporan nego žetva riže.

"Volio bih da je i moj otac ribar", govorio je tada Džiju. "Tako je glupo orati, sijati, kositi i vezati sno­pove kad se može živjeti i ovako, vađenjem ribe iz mora."

Džijo je stresao glavom. "Ali kad dođu bure, onda bi poželio da se vratiš zemlji", odgovori on.

Onda se nasmija: "Kako bi ti prijala riba bez riže ? Pomisli da moraš jesti samu ribu."

"Potrebni su nam i seljaci i ribari", reče Džijov otac.

U danima kada je nebo bilo vedro i duvao umjeren vjetar, okean je bio tako tih i plav da je bilo teško i pomisliti da on može biti okrutan i bijesan. Ali ni Kino nije nikada sasvim zaboravljao kako je voda ledena i zelena pod toplom plavom površinom. Kada je sunce sijalo, voda je u dubini bila nepomična. Međutim, kad su dubine počele da se kreću, nadimaju i talasaju, onda je Kino bio sretan što je njegov otac seljak, a ne ribar. A onda, jednog dana, bila je to zemlja koja je donijela veliki talas. Duboko ispod najdubljeg mjesta u okeanu, mnogo milja ispod tihih zelenih voda, u srcu zemlje bješnjele su vatre. Ledena hladnoća vode nije mogla da rashladi njihov plamen. Ispod kore okeanovog dna topile su se i vrile stijene, ali im teška masa vode nije dozvolila da prekipe na površinu. Konačno je para postala koliko snažna da je prokrčila prolaz kroz usta vulkana. Toga dana Kino, koji je pomagao ocu oko sađenja repe, vidio je kako se nebo naoblačilo do polovine vidika.

"Pogledaj, oče!", poviče. "Vulkan opet gori."

Otac prekide posao i sa strepnjom pogleda u nebo.

"Izgleda da je veoma bijesan", odgovori. "Noćas neću spavati."

 

Cijelu noć, dok su ostali spavali, Kinov je otac čuvao stražu. Kad se smračilo, nebo se ozarilo crve­nilom, a zemlja se tresla ispod seoskih kućica. Dolje, u ribarskom selu, svjetla u kućicama bila su dokaz da su i ostali očevi budni. Čitave vijekove očevi su stražarili zbog zemlje i mora.

Došlo je jutro, čudnovato i neobično svanuće. Nebo je bilo sivo i crveno, a iskre i pepeo padali su čak ovamo, po seoskim kućama. Kino je imao čudan osjećaj kad se bosom nogom dotakao zemlje. Zemlja je pod nogama bila vruća. U kući je majka poskidala sa zidova sve stvari koje su mogle pasti i razbiti se. Nešto boljeg suđa složila je u korpicu obloženu sla­mom i ostavila je napolju.

"Hoće li biti zemljotresa, oče?" upita Kino kad su doručkovali.

"Ne mogu ništa reći, sine", odgovori otac. "Zemlja i more bore se protiv vatre koja bukti u unutrašnjosti zemlje."

Toga vrućeg ljetnjeg jutra nije isplovila nijedna barka. Nije bilo vjetra. More je bilo tiho i mrtvo, kao da je pokriveno uljem. Imalo je purpurno-sivu boju, primamljivo lijepu, od koje je Kina obuzimao strah.

"Zašto je more takve boje?" upita on.

"U moru se ogleda nebo", odgovori otac. "More, zemlja i nebo – ako zajedničkim snagama rade protiv čovjeka, onda će to za nas biti veoma opasno."

"Gdje su bogovi u takvim časovima?" upita Kino. "Zar se oni neće za nas brinuti!"

"Ima časova kada bogovi puste čovjeka da se brine sam o sebi", odgovori otac. "Iskušavaju nas da se uvjere da li smo sposobni da se spasemo."

"A, ako nismo sposobni?" upita Kino.

"Moramo da budemo sposobni", odgovori otac. "Strah čovjeka čini slabim. Ako se bojiš, tvoje ruke drhte, noge klecaju, a tvoj mozak nije kadar da naredi rukama i nogama šta treba da rade."

Toga dana niko se nije udaljavao od kuće. Kinov je otac sjedio na vratima, posmatrajući nebo i uljano more, a Kino je stajao u njegovoj blizini. On nije znao šta sada radi Džijo, ali je zamišljao da on isto tako stoji pored svoga oca. Tako su prolazili časovi sve do podne.

U podne je otac pokazao prstom nm jedno mjesto ispod brežuljaka. "Pogledajte na dvorac staroga gospo­dara", reče on.

Na pola puta niz planinski greben, na okruglom brežuljku gdje je stajao dvorac, opazi Kino kako se crvena zastava diže na vrh visokog stuba i počinje da se keprša pema sivom nebu

"Stari gospodin upozorava narod da bue spreman", nastavi otac. Dvaput sam već vidio kako se diže zastava, obadva puta prije tvoga rođenja."

"Na šta biti spreman?" upita Kino prestrašenim glasom.

"Na sve što se može dogoditi", odgovori Kinov otac.

U dva sata nebo je počelo da se crni. Vazduh je bio vruć kao da gori šuma, ali nigdje ni traga od vatre. Krvavocrveni sjaj oko vulkana prelijevao se preko vrha planine i odražavao se od crne pozadine. Iza brda čuo se duboki glas zvona.

"Kakvo je ono zvono?" upita Kino oca. "Nikada ga prije nisam čuo."

"Dvaput je tako zvonilo prije nego što si se rodio", odgovori on. "To je zvono sa hrama koji se nalazi između zidina dvorca starog gospodina. Ono poziva narod da napusti selo i da se skloni iza zidina.

"Hoće li otići?" upita Kino.

"Svi neće otići", odgovori otac. "Roditelji će na­stojati da prisile djecu da idu, ali djeca neće htjeti da napuste svoje roditelje. Majke neće htjeti da ostave očeve, a očevi će htjeti da ostanu kod svojih lađa. Međutim neko će ipak željeti da spase život."

Zvono je i dalje uporno zvonilo i ubrzo se uskome­šana gomila naroda, većinom djece, počela da penje na brežuljak.

"Želio bih da Džijo dođe ovamo", reče Kino. "Misliš, oče, da bi me on vidio kad bih stao na ivicu terase i mahao svojim bijelim platnenim pojasom"?

"Pokušaj", reče otac.

"Hajde sa mnom", zamoli Kino.

 

Tako su Kino i njegov otac stajali na ivici terase i mahali. Kino je skinuo sa pojasa komad bijelog platna, koje je nosio umjesto pojasa i mahao je njime iznad glave držeći ga objema rukama.

Daleko odozdo, ispod brežuljaka, Džijo je ugledao dvije ljudske prilike kako bijelim trakama mašu prema tamnom nebu. Penjao se plačući i nastojao je da više ne plače. Nije htio da ostavi svoga oca. Bio je najmla­đi, a njegov stariji brat, otac i majka rekli su mu da mora ići u planinu. "Moramo se rastati", rekao je Džiju otac. "Ako se okean preda vatri, ti moraš da živiš iza nas."

"Ne želim da živim sam", govorio je Džijo.

"Tvoja je dužnost, kao sina dobrog Japanca, da me slušaš", rekao mu je otac.

Džijo je istrčao iz kuće plačući. Sada, kad je vidio Kina, odlučio je da će ići tamo umjesto u dvorac i počeo je da žuri uzbrdo prema farmi. Poslije svoje porodice najviše je volio Kinovog starog oca i nje­govu ljubaznu majku. Nije imao sestrice i uvijek je mislio da je Setsu najljepša djevojka koju je ikad vidio.

Kinov otac pružio je ruku i ppmogao Džiji da se popne uz kameni zid. Kino je upravo htio da pozdravi svoga druga, ali se toga časa podiže iznad okeana užasan vjetar. Kino i Džijo primaknu se bliže jedan drugome i obgrle rukama oca oko pasa,

"Pogledaj, pogledaj šta je to ?" zavapi Kino.

Izgledalo je da se purpurni obruč okeana podigao i dizao prema oblacima. I srebrenozelena traka vedrog neba izgledala je kao nizak osvit iznad mora.

"Neka nas bogovi čuvaju", čuo je Kino kako otac šapuće. Zvono u dvorcu ponovo je počelo da zvoni, duboko i tužno. Ah, hoće li ga narod čuti kad vjetar tako strašno zavija? Njihove kuće nemaju prozora prema moru. Da li ljudi znaju šta se događa? Ispod dubokih hladnih voda okeana, nekoliko milja du­boko, zemlja je konačno podlegla vatri. Stenjući se otvorila, a hladna masa vode grunula je među uža­rene stijene. Provalila je para i podigla okean visoko do neba, kao veliki talas. Ovaj žuri prema obali, zelen i snažan, pjenušajući se bjelinom po svojim okrajcima. Talas se diže i više, dižući svoje ruke kao kandžel

"Moram to reći svome ocu", zajeca Džijo.

Ali ga Kinov otac čvrsto steže objema rukama. "Previše kasno", reče on utučeno.

I nije dao Džiju da ide.

Za nekoliko trenutaka pred njihovim je očima talas rastao, dolazio je sve bliže i bliže, sve viši i viši. Vazduh je bio pun njegove buke i grmljavine. Valjao se preko umirućih nepokretnih voda okeana i prije nego što je Džijo mogao ponovno da vikne, dostigao je selo i obuhvatio ga je neizmjerno dubokom, divljom i razbuktalom bijelom pjenom. Talas je žurio prema brdskom grebenu, tako da je brežuljak na kome je stajao dvorac izgledao kap ostrvo. Svi oni koji su se još penjali stazom bili su smeteni, nošeni divljim vo­dama kao crne olupine koje su se još borile. Talas se dizao uz planinu tako da su Kino i Džijo mogli da vide pjenušave valove ispod zida terase na kome su stajali. Onda se talas sa velikim siktavim uzdahom povukao natrag, propadajući u okean, valjajući za sobom sve, drveće, zidove i kuće. Otac i dva dječaka stajali su potpuno nijemi, zagrljeni i posmatrali talas kako se postepeno vraća. Valjao se preko sela i spuštao se polako u okean, prelazeći pomalo u potpuni mir i tišinu.

 

Na obali, gdje je bilo selo, nije ostala nijedna ku­ćica, ni stablo drveta, ni traga o srušenom zidu, ni one male ulice sa dućanima, ni luke, ni barki. Obala je bila očišćena od kuća kao da tamo nikada nije živjelo ljudsko biće. Nestalo je svega što je tamo nekada postojalo.

Džijo užasno kriknu i Kino osjeti da je pao na zemlju. Bio je bez svijesti Ono što je ugledao, bilo je za njega previše. Nije mogao da podnese to što je saznao. Njegove porodice,  njegovog doma više nije bilo.

Kino je počeo da plače i njegov otac nije ga zaustavljao. Sagao se i uzeo Džija u naramak i ponio ga kući. Kinova je majka istrčala iz kuhinje i položila na pod dušek, na koji je Kinov otac spustio Džija.

"Bolje je što ne zna za se", reče nježno. "Ostavimo ga ovako dok se sam ne osvijesti. Ja ću sjedjeti pokraj njega."

"Ja ću mu trljati ruke i noge", reče Kinova majka tužno.

Kino nije mogao da govori. Stalno je plakao i njegov ga je otac pustio da još neko vrijeme plače. Onda je rekao svojoj ženi:

"Ugrij malo supe od riže za Kina i metni unutra malo klinčića. Hladno mu je."

Sve dok to otac nije rekao, Kino nije osjećao da mu je hladno. Drhtao je i nije bio u stanju da prestane plakati. Uđe Setsu. Ona nije vidjela veliki talas jer je njena majka zatvorila prozore i spustila zavjese prema moru. Ali sada je vidjela Džija kako leži samrtno blijed i nepomičan.

"Džijo je mrtav?" upita ona.

"Ne, Džijo je živ", odgovori otac.

"Zašto ne otvara oči?" upita ona ponovo.

"Brzo će otvoriti oči", odgovori otac.

"Ako Džijo nije umro, zašto onda Kino plače?" upita alje Setsu.

"Postavljaš isuviše mnogo pitanja", odgovori joj otac. "Idi u kuhinju i pomozi majci."

Tako se Setsu vrati u kuhinju. Dok je odlazila još je jednom pogledala Džija i Kina, držeći prst u ustima. Ubrzo je došla majka sa vrućom čorbom od riže koju Kino pojede. Osjeti sada da mu je toplije i prestade da plače. Ali još uvijek je bio preplašen i žalostan.

"Šta ćemo reći Džiju kad dođe sebi?" pita oca.

"Nećemo govoriti", odgovori otac. "Mi ćemo mu dati toplu hranu i pustićemo ga da se odmori. Pomoći ćemo mu da osjeti da opet ima svoj dom."

"Ovdje?" upita Kino.

"Da", odgovori otac. "Ja sam uvijek želio da imam još jednog sina i Džijo će mi biti drugi sin. Kad postane svjestan da je ovo njegova kuća, onda ćemo mu pomoći da razumije šta se dogodilo.

Čekali su tako da se Džijo probudi.

"Ja mislim da Džijo neće više moći da bude sretan", reče Kino žalosno.

"Da, jednog će dana opet biti sretan", odgovori mu otac, "jer je život oduvijek jači od smrti. Kad se probudi, Džijo će misliti da neće moći više nikada da bude sretan. On će plakati i plakati i mi ćemo pustiti da plače. Ali on neće moći stalno plakati. Poslije ne­koliko dana on neće više plakati po cijeli dan. On će zaplakati samo nekada. Sjediće mirno i tužno. Mo­ramo mu dozvoliti da bude žalostan i nećemo ga siliti da govori. Mi ćemo raditi svoj posao i živjeti kao što smo i dosada živjeli. Jednoga dana on će osjetiti da je gladan i poješće nešto što skuva naša majka, nešto naročito, i on će početi da se osjeća bolje. Više neće plakati po danu nego samo po noći. Mi ćemo ga pustiti da plače po noći. Ali za ovo vrijeme snaga njegovog tijela će se obnavljati. Krv će mu življe strujati u ži­lama, njegove će kosti rasti, počeće da misli. Njegove misli daće mu volje da živi."

"On ne može zaboraviti svoga oca, majku i brata", uskliknu Kino.

"Neće moći, niti smije da ih zaboravi", odgovori Kinov otac. "Isto tako kao što je živio sa živim, živjeće i sa svojim mrtvim. Jednog će dana shvatiti njihovu smrt kao dio svoga života. Neće više plakati. Misliće na njih i često će ih spominjati. Njegovo meso i njehova krv je i njihova. Dok bude živ, i oni će živjeti u njemu. Veliki talas dođe, ali i prođe. Sunce opet sija, ptice pjevaju i zemlja cvate. Pogledaj sada na more!"

 

Kino pogleda sa otvorenih vrata i ugleda svijetao i gladak okean. Nebo je opet bilo plavo, obala pusta, a nekoliko oblačića na horizontu jedini trag onoga što se dogodilo.

"Kako to izgleda okrutno kada je okean sada opet tako bistar i miran", reče Kino.

Ali otac zavrti glavom: "Ne, to je divno da se poslije bure okean ponovo smiri i nebo opet postane plavo. Za opaku buru nije kriv ni okean ni nebo."

"Ko je onda kriv?" upita Kino. Suze su mu tekle niz lice. Bilo je mnogo toga što on nije mogao da shvati. Samo je njegov otac sve vidio i sve razumio. "Ah, niko ne zna ko daje povod ovim nesretnim bu­rama", odgovori njegov otac. "Mi samo znamo da one dolaze. Kad dođu, moramo da ih podnosimo sa svom svojom hrabrošću, a kada prođu, moramo po­novo osjetiti da je život lijep. Svaki dan života sada nam je vredniji nego što je bio prije bure."

"Ali Džijova porodica – njegov otac, majka i brat i sav taj dobri ribarski svijet koji je izgubljen", šaputao je Kino. "Ne mogu se zaboraviti poginuli".

"Sada moramo da mislimo na Džija", opomenu ga otac. "Svaki čas može da otvori oči, a mi moramo da budemo pored njega. Ti kao njegov brat, a ja kao njegov otac. Zovi majku i malu Setsu."

Počeše da osluškuju. Džijove oči još su stalno bile zatvorene, ali je počeo da jeca u snu. Kino otrči da zovne majku i Setsu. Svi se okupiše oko njegovog kre­veta, klečeći na podu, samo da budu što bliže Džiju kad otvori oči.

Nakon nekoliko minuta, dok su ga tako svi gle­dali, Džijovi očni kapci počeše da trepere na njegovom blijedom licu. On polako otvori oči. Gledao je s lica na lice kao da ih ne pozna. Onda pogleda na stropne grede i na bijele zidove oko sebe. Pogleda zatim na pokrivač sa plavim cvjetićima, kojim je bio pokriven.

Niko od njih ne progovori nijedne riječi. Stalno su klečali pored njega i čekali. Ali Setsu nije mogla da miruje. Sklopi ruke i poče da se smije. "Oh, Džijo se probudio!" viknu ona.

"Džijo, jesi li štogod lijepo sanjao?"

Zvuk njenog glasića potpuno ga osvijesti.

"Moj otac – moja majka", prošaputa on.

Kinova ga majka uze za ruku. "Ja ću sada biti tvoja majka, dragi Džijo", reče ona.

"Ja ću ti biti otac", reče Kinov otac.

"Ja sam sada tvoj birat, Džijo", promuca Kino,

"Ah, Džijo će odsada kod nas živjeti" reče ra­dosno Setsu.

Sada Džijo istom sve shvati. Ustade sa kreveta i ode prema vratima odakle se moglo vidjeti nebo i more. Pogledom pređe brežuljak i obalu gdje je bilo ribarsko selo. Sada je to bila pusta obala i od dvade­setak i više kuća ostalo je samo nekoliko kamenica i gruda od temelja. Sitni i nježni talasi poigravali su se lakim komadima drveta od koga su bile napravljene kuće, bacajući ih na pijesak i noseći ih opet natrag.

Porodica je išla za Džijom i stalno je bila oko nje­ga. Kino nije znao  šta bi rekao jer ga je srce boljelo zbog njegovog prijatelja i brata. Kinova je majka otirala suze, čak je i mala Setsu izgledala žalosna. Uzela je Džija za ruku i tresući mu je, govorila:

"Džijo, ja ću ti dati moju dragu patkicu."

Ali Džijo ne može ni da progovori. Neprestano gleda na okean.

"Džijo, ohladila ti se čorba od riže", reče Kinov otac.

"Svi moramo da nešto pojedemo", reče Kinova majka. "Pripravila sam za ručak lijepo pilence."

"Ja sam gladna", viče Setsu.

"Hajde, sine!" reče Kinov otac Džiju.

Opkoljavaju ga i nježno odvode i ponovo ulaze u kuću. U prijatnoj i udobnoj sobici posjedaju svi za sto.

Džijo sjede sa ostalima. Bio je budan, čuo je glasove Kinove porodice i znao je da Kino sjedi pored njega. Ali je osjećao da mu duša još sprava. Bio je veoma umoran i nije mogao da govori. Znao je da više nikada neće vidjeti ni oca, ni majku, ni brata, niti ikoga od svojih susjeda i prijatelja u selu. Poku­šavao je da na njih ne misli, da ne vidi kako nabujali talasi odnose njihova nepokretna tijela.

"Jedi, Džijo", reče šapćući Kino. "Pile je dobro."

Džijova je zdjelica stajala pred njim netaknuta. Nije bio gladan. Ali kad ga je Kino zamolio, uzeo je svoju porcelansku kašičicu i počeo da pomalo jede čorbu. Bila je vruća i dobra i on osjeti njen miris u svojim nozdrvama. Pojeo je još malo čorbe, a onda, a onda je uzeo štapiće i pojeo malo mesa i riže. Njegov mozak još nije bio sposoban da misli, ali je njegovo tijelo bilo mlado i snažno i tražilo je hranu.

 

Kad su svi završili objed, reče Kino: "Hoćemo li ići na brdo, Džijo?"

Ali Džijo zavrti glavom: "Hoću još da spavam", odgovori on.

Kinov ga je otac razumio. "Za tebe je spavanje dobro", reče mu. I odvede Džija do njegove postelje, pokrije ga jorganom i okruži pomičnim zidovima.

"Džijo još nije sposoban za život", reče Kinu. "Moramo pričekati."

Najprije je počelo da se oporavlja tijelo. Kinov je otac pazio nježno Džija i znao je da će tijelo izliječiti i duh i srce. "Život je jači od smrti", govorio je stalno Kinu.

Dani su prolazili, ali Džijo je još uvijek bio umo­ran. Nije htio da misli ni da se sjeća – samo je želio da spava. Budio se da jede pa je opet drijemao. Kad je to vidjela Kinova majka, odvela ga je u spavaću sobu, a Džijo bi se svaki put povalio na meki dušek koji je bio prostrt po podu tihe i čiste sobice. Gotovo uvijek bi zaspao odmah, a Kinova bi ga majka po­krila i odlazila.

Tih dana Kino nije volio da se igra. Pomagao je ocu u napornim poljskim radovima. Nisu mnogo raz­govarali i niko od njih nije želio da gleda more. Do­voljno im je bilo da gledaju u tamnu, plodnu zemlju pod nogama.

Jedne večeri Kino se popeo na brežuljak iza farme i posmatrao vulkan. Teškog oblaka dima već je odavno nestalo, a sada je nebo uvijek bilo čisto. Bio je sretniji kad se uvjerio da se vulkan više ne ljuti, pa bi se tada vratio kući. Na pragu je stajao otac, i kao što je uobi­čajio svake večeri, pušio je lulu. U kući je majka kupala Setsu prije spavanja.

"Je li Džijo već zaspao?" upita Kino oca.

"Da, i to je za njega najbolje", odgovori otac. "San će ga ojačati i kad se probudi, biće sposoban da misli i da se svega sjeća."

"Hoće li moći da se sjeća tako teškog bola?" upi­ta Kino.

"Da", odgovori otac. "Kad bude dovoljno jak da se usudi da misli na svoje roditelje, onda će ponovo biti sretan."

Sjedjeli su tako zajedno otac i sin. Kino postavi novo pitanje: "Oče, zar mi nismo nesretni ljudi kad moramo da živimo u Japanu?"

"Zašto tako misliš?" upita ga otac umjesto od­govora.

"Zato što je iza naše kuće vulkan, a ispred kuće je okean i kad oni zajedno počnu da smišljaju neko ve­liko zlo, da naprave zemljotres i podignu velike talase, onda nam nema pomoći. Uvijek mnogi od nas na-stradaju."

"Živjeti u opasnosti znači biti svjestan koliko je život lijep", odgovori mu otac.

"Ali ako nas opasnost uništi?" upita sa zebnjom Kino.

"Život u blizini smrti čini nas smjelim i jakim", odgovori Kinov otac. "To je razlog što se naš narod nikada ne boji smrti. Isuviše često joj gledamo u oči i ne bojimo je se. Nije važno hoćemo li umrijeti nešto prije ili nešto kasnije. Ali živjeti smjelo, voljeti život, gledati kako je lijepo drveće, kako su divne planine, pa čak i okean, gledati svoj rad koji nam daje hranu za život – u tome smo mi Japanci sretni ljudi. Mi volimo život jer živimo u opasnosti. Mi se ne bojimo smrti jer znamo da su život i smrt nerazdvojni."

"Šta je smrt?" upita Kino.

"Smrt je veliki prolaz", odgovori Kinov otac. Njegovo lice uopšte nije bilo žalosno. Umjesto toga bilo je mirno i sretno.

"Prolaz?  Kuda?"  upita  opet  Kino.

Kinov se otac smješkao. "Možeš li se sjetiti kad si se rodio?"

Kino zavrti glavom: "Bio sam odveć malen."

Kinov se otac smijao: "Oh, ja se sjećam vrlo dobro. Da samo znaš kako je bilo teško roditi se! Derao si se i vriskao."

"Jesam li ja htio da se rodim?" upita Kino. Sve ga je to mnogo zanimalo.

"Nisi htio", rekao mu je otac smijući se. "Htio si, naprotiv, da ostaneš tamo gdje si bio, u toploj tamnoj sobi nerođenog. Ali je došlo vrijeme da se rodiš, otvo­rila su se vrata života."

"A jesam li ja znao da su to vrata života ?" upita Kino.

"Nisi o tome ništa znao i zbog toga si se i bojao", odgovori otac. "Vidi koliko si bio glup! Mi, tvoji roditelji, očekivali smo te ovdje, mi smo te već voljeli i željeli smo da te dočekamo. I bio si veoma sretan, zar nije tako?"

"Da, sve dok nije došao veliki talas", odgovori Kino. "Sada se opet bojim zbog smrti koju je donio veliki talas."

"Ti se bojiš samo zato jer ne znaš ništa o smrti", reče mu otac. "Jednog ćeš se dana čuditi zašto si se bojao, isto kao što se danas čudiš što si se bojao da se rodiš."

 

Dok su tako razgovarali, spuštao se sve dublji mrak. Najednom opaze kako uzbrdo dolazi treperavo svjetlo. Krijesnice su već izašle, ali se njihovo svjetlo uporno penjalo putićem prema njihovoj kući.

"Baš bih želio da znam ko nam to dolazi", viknu Kino.

"Neko nam dolazi u posjetu", reče otac, "ali ko bi to mogao da bude?"

Za nekoliko minuta primijetili su da je taj posje­tilac onaj stari gospodin iz dvorca. Njegov je služitelj nosio svjetiljku, a stari je gospodin koračao za njim vrlo smjelo, odupirući se o dugačak štap. Čuli su iz mraka gospodinov glas.

"Da li je ovo kuća seljaka Ukijame ?" zapitao je stari gospodin.

"Jeste", odgovori njegov služitelj. "Eno ga sjedi pred vratima sa svojim sinom."

Kinov otac ustade, a za njim i Kino.

"Molim, uzvišeni gospodine", reče Kinov otac. "Čime mogu da vam poslužim ?"

Stari je gospodin pristupio bliže. "Je li kod vas dječak po imenu Džijo?"

"Leži u mojoj kući i spava", odgovori Kinov otac.

"Želim da ga vidim", reče stari gospodin. Svako je mogao da primijeti da je stari čovjek navikao da ga ljudi slušaju. Ali Kinov se otac samo nasmijao.

"Gospodine, dječak spava, a ja ne mogu da ga budim. On je izgubio cijelu porodicu kad je došao veliki talas. San ga liječi."

"Neću ga buditi", reče stari gospodin. "Ja samo želim da ga vidim."

Kinov otac odvede starog gospodina na prstima u sobu, gdje je spavao Džijo, a i Kino je ušao za njima.

Služitelj je držao svjetlo, zaklanjajući ga rukama da ne bi padalo na Džijove zatvorene oči. Stari je gospodin pogledao na dječaka koji je spavao. Džijo je bio vrlo lijep, iako je sada bio blijed i žalostan. Bio je visok za svoje godine, a njegovo je tijelo bilo snažno. Lice mu je bilo koliko pametno i bistro toliko i lijepo.

Stari ga je gospodin kratko posmatrao, onda je rekao služitelju da ga vodi napolje. Opet su se vratili u dvorište i onda se stari gospodin okrenuo Kinovom ocu.

"Moj je običaj da se poslije velikog talasa pobrinem za one koji su ostali siročad. Tri puta je nailazio veliki talas i tri puta sam pronalazio siročad i udovice i zbrinuo sam ih i zaštitio. Međutim, čuo sam za ovoga dječaka, Džija, i htio bih da za njega učinim nešto više. Ako je tako dobar kao što je lijep, želio bih da ga uzmem za sina."

"Ali Džijo je naš!" uzviknuo je Kino.

"Ćuti!" prekide ga otac. "Mi smo samo siromašni ljudi. Ako stari gospodin želi da primi Džija, mi ne možemo reći da ga nećemo dati."

"Tako je", reče stari gospodin. "Ja ću ga odgojiti, daću mu lijepe haljine i poslati ga u dobru školu, a on može da postane veliki čovjek koji će biti na čast našemu kraju i cijeloj naciji."

"Ali ako bude stanovao u dvorcu, mi se nećemo moći više igrati zajedno", reče Kino.

"Moramo da mislimo na Džijovo dobro", reče Kinov otac. Zatim se okrenu starom gospodinu. "Gospodine, veoma ste ljubazni što predviđate za Džija tako divnu budućnost. Ja sam mislio da ga uzmem za svoga sina, sada kad je izgubio svoje rodi­telje, ali ja sam samo siromašan seljak i ja ne mogu da smatram da je moja kuća tako dobra kao vaša i ne mogu da se obavežem da ću poslati Džija u dobru školu. Sutra kad se probudi, ja ću mu ispričati o vašoj ljubaznoj ponudi. On će odlučiti."

"Vrlo dobro", reče stari gospodin. "Pustite ga neka sam dođe do mene i kaže mi svoju odluku, tako da mogu da vidim kako on to osjeća."

"Svakako", odgovori ponosito Kinov otac. "Džijo će govoriti u svoje ime."

 

Kako je sada Kino bio nesretan pri pomisli da će Džijo napustiti njihovu kuću i da će otići i živjeti u dvorcu! "A kad Džijo ode, neću više imati brata", pri­čao je svome ocu.

"Ne smiješ biti tako sebičan, Kino", odgovori mu otae. "Moraš da pustiš da Džijo sam bira. Ne bi bilo pravilno da ga nagovaraš. Zabranjujem ti, Kino da s njime o ovoj stvari razgovaraš. Kad se probudi, ja ću s njim sam govoriti."

Pošto je otac bio tako odmjeren, Kino se nije usu­dio da ga ne posluša. Žalostan je legao u krevet. Kad je navukao na sebe pokrivač, mislio je da neće moći cijelu noć zaspati, ali je bio mlad i umoran i zaspao je za tren oka. Rano ujutro, čim je otvorio oči, sjetio se Džija i izbora pred kojim sada treba da se odluči. Ustao je, oprao se i obukao, složio je svoj pokrivač i metnuo ga u ormar, gdje je posteljina bila preko dana. Njegov je otac već bio u polju i Kino je pošao da ga potraži. Bilo je krasno, blago jutro, meka je magla pokrivala okean tako da se voda nije mogla vidjeti.

"Da li se Džijo već probudio?" upitao je Kino svoga oca kada su izmijenjali jutarnje pozdrave.

"Nije, ali će se uskoro probuditi, mislim", odgo­vorio mu je otac. Plijevio je pažljivo kupus i Kino je kleknuo da mu pomogne.

"Moraš li mu baš danas govoriti o starom gospo­dinu?" uporno je pitao Kino.

"To mu moram reći čim se probudi", odgovori mu otac. "Ne bi bilo lijepo da i dalje dozvolimo da Džijo smatra ovu kuću za svoju. Još danas mora da se odluči, prije nego što se kod nas odomaći."

"Mogu li da budem i ja prisutan kad budeš s njim govorio?" molio je Kino dalje.

"Ne, sine moj", odgovori otac. "Ja ću s njim raz­govarati u četiri oka i objasniću mu kakve mu sve udobnosti može da pruži bogat čovjek kao što je stari gospodin, a kako malo možemo da mu damo mi, siromašni ljudi."

Kino nije mogao da se uzdrži a da ne zaplače. Smatrao je da je njegov otac vrlo tvrd. "Džijo će si­gurno zaželjeli da ide od nas", jecao je. "Onda neka ide", rekao mu je otac.

Otišli su kući da doručkuju, ali je Kino jedva mogao da jede. Poslije doručka opet se vratio u polje, jer nije imao volje da se igra. Njegov je otac ostao kod kuće. Uskoro su čuli da Džijo ustaje iz postelje.

Dugo je vremena Kino radio u polju. Vruće suze kapale su mu iz očiju na zemlju, ali je on nastavio i dalje da radi. Odlučio je da ne ide kući dok ga ne po­zovu. Istom kad je sunce bilo na zenitu, začuo je očev glas. Odmah je krenuo i koračao putićem između terasa do kuće. Na vratima je stajao otac sa Džijom. Džijovo je lice još bilo blijedo, a oči crvene. Toga je dana mnogo plakao, iako dosada uopšte nije plakao.

Kad ugleda Kina, suze mu ponovo navriješe na oči. "Džijo, nemoj se na to obzirati što tako lako zaplačeš", rekao je ljubazno Kinov otac. "Dosada nisi mogao da plačeš, jer nisi bio pri potpunoj svijesti. Udarac koji te snašao bio je isuviše težak. Danas po­činješ da ponovo živiš i zbog toga su te suze. To je za tebe dobro. Plači slobodno i ne zaustavljaj suze." Za­tim se okrene Kinu. "Rekao sam Džiju da se ne mora odlučivati sve dok ne vidi dvorac. Želim da se na svoje oči uvjeri o tome kakav dom može da mu pruži stari gospodin. Ti, Džijo, znaš ovu našu kuću – ove četiri sobice i kuhinju, ovaj naš mali seljački posjed na kome moramo da tako teško radimo da bismo se mogli ishraniti. Imamo samo to što naše ruke mogu da za­rade."

Kinov otac pruži svoje tvrde, od rada ogrubjele ruke, a onda nastavi: "Kino, ti ćeš ići sa Džijom i kad pregledate dvorac, ti ćeš ga nagovoriti da ostane tamo zbog svoje bolje budućnosti."

Kino je razumio očeve riječi i osjetio je da je za­datak pred koji ga je otac postavio za njega vrlo težak. On samo reče: "Idem da se operem, i da obučem bolje odijelo."

"Ne", reče otac. "Idi takav kakav si – ti si se­ljački sin."

Tako su oba dječaka sišla niz brdo i izbjegavajući pustu obalu ušla su u dvorac. Vrata su bila otvorena. Vrt je bio prekrasan. Baštovan je meo zelenu mahovinu. Kad ih je opazio, pristupio im je. "Šta želite ?" upitao je. "Moj me otac šalje plemenitom starom gospodinu", promuca Kino.

"Jesi li ti sin Ukijame?" upita baštovan.

"Da", odgovori Kino. "A ovo je Džijo koga želi da usvoji stari gospodin i da živi ovdje."

"Pođite sa mnom, molim", reče baštovan. Poklo­nio se Kinu i njegov glas postade učtiv.

Oba su ga dječaka slijedila po širokoj cesti koja je bila popločana školjkama. Iznad njihovih glava stari su borovi sakrivali svoje savijene grane. Nedaleko iza šume sunce je obasjavalo cvjetnjak i ribnjak sa vodoskokom.

"Kako je to lijepo!" žalosno šapuće Kino.

 

Džijo ne odgovori ništa. Koračao je visoko uzdignu­te glave. Kad su došli do kuće, skinuli su obuću i ušli za baštovanom kroz velika vrata. Unutra se baštovan zaustavio, a prišao im je služitelj i upitao ih šta žele. Baštovan mu je nešto šapnuo i služitelj je klimnuo glavom. "Pođite sa mnom", rekao je dječacima.

Išli su za njim širokim stepeništem. Zidovi su bili od lijepog, lakiranog drveta, neobojeni, ali glatki i sjajni. Njihove su noge gazile po lijepo tkanim, de­belim prostiračima koji su bili mekši od mahovine ispod drveća. Sa obje strane hodnika bili su otvoreni pokretni zidovi da se vide prekrasne sobe. U svakoj sobi bila je vaza sa cvijećem, odabrani natpisi na pergamentu i nekoliko komada tamno lakiranog na­mještaja. Ni Kino ni Džijo nikada nisu vidjeli takvu kuću. Kino nije imao riječi od oduševljenja i iznena­đenja. Kako bi još sada mogao da misli da Džijo neće htjeti da ostane u dvorcu.

Izdaleka su ugledali starog gospodina kako sjedi za malim stolom. Sto je bio smješten ispred otvorenog pokretnog prozora koji je gledao u vrt, a starije gospo­din pisao. Držao je uspravno četkicu u desnoj ruci i pažljivo slikao slova na pergamentu. Njegove naočari, oivičene srebrnim okvirom, polako su mu klizile s nosa.

Kad su mu oba dječaka bliže pristupila, podigao je pogled, skinuo je naočare i ostavio je četkicu. "Da li biste voljeli da znate šta sam napisao?" upitao ih je.

Ni Kino ni Džijo nisu bili u stanju da mu odgovore. Velika kuća, tišina, ljepota, sve je to okružavalo starog gospodina, kao sjajna pozadina. On sam bio je visok i mršav, a kosa i brada bile su mu bijele. Lice i ruke bili su mu prekrasni. Njegove su kosti bije lijepo izvajane, a koža glatka i smeđa. Izgledao je ponosit kao kakav kralj, ali su mu oči bile pametne, kao oči sta­rog učenjaka.

"To nije moja vlastita pjesma" rekao je. "To su riječi indijskog mudraca, ali su meni toliko drage, pa sam ih naslikao na ovom pergamentu. Objesiću ih iznad postelje i gledaću ih svaki dan." Podigao je pergament i počeo da čita ove riječi;

"Djeca boga su nam veoma draga, ali veoma ne­sigurna – veoma lijepa, ali veoma ograničena".

Pogledao je na dječake. "Šta vi o tome mislite?" upitao ih je.

Gledali su jedan drugoga. "Mi to ne razumijemo, gospodaru", konačno je rekao Džijo. Osjetio je da nešto mora da kaže jer je bio malo stariji od Kina.

 

Stari je gospodin zavrtio glavom i tiho se nasmijao. "Ah, mi smo svi djeca boga", rekao je. Onda je stavio naočare i pogledao Džija. "Dobro", rekao je. "Hoćeš li da budeš moj sin?"

Džijo je jako pocrvenio. Nije očekivao da će mu ovo pitanje biti upućeno tako naglo i neposredno.

Stari je gospodin vidio da mu je teško odgovoriti. "Reci, da ili ne", rekao je Džiju. "To nisu riječi koje je teško izgovoriti."

"Ja ću reći – ne!" odgovorio je Džijo. Ali odmah je osjetio da je to bezobzirno. "Hvala vam ali ja imam svoju kuću – na farmi", dodao je.

Ah, kako se Kino osjećao kad je čuo ove riječi! Zaboravio je potpuno na veliki talas i na svu žalost koju je donio. U ovom trenutku bio je prepun čiste radosti. Tada je pomislio na malu seosku kućicu, na četiri male sobice i staru kuhinju.

"Džijo", rekao je svečanim glasom, "sjeti se kako smo mi siromašni."

Stari se gospodin nasmijao osmijehom u kome je bilo bola i žalosti. "Oni su stvarno vrlo siromašni, Džijo", rekao je. "I ovdje, kako znaš, ti imaš sve što zaželiš. Mogao bi katkada da pozoveš ovog seoskog dječaka i da se s njim poigraš ako to zaželiš. Ja sam spreman da zbog tebe dam nešto novaca ovoj poro­dici. Mome sinu pristoji da pomaže siromašne."

"A gdje su ostali ljudi koji su se spas!i od velikog talasa?" upita Džijo iznenada.

"Neki hoće da idu odavde, a neki žele da ostanu sa mojim slugama u pozadini dvorca", odgovorio je stari gospodin.

"Zašto ih ne pozovete u ovu ogromnu kuću da budu vaši sinovi i kćeri?" upitao je Džijo.

"Zato što ne želim da mi budu sinovi i kćeri", odgovorio je stari gospodin dosta osorno. "Ti si vedar, lijep dječak i pričali su mi da si bio najbolji dječak u selu."

Džijo se okrenuo naokolo. Zatim je ponovo zavrtio glavom. "Ja nisam bolji od ostalih", rekao je. "Moj je otac bio ribar."

Stari je gospodin ponovo uzeo svoje naočare i četki­cu. "Vrlo dobro", rekao je, "Radiću i dalje bez sina."

Sluga im je prišao i oni su ga slijedili i ubrzo su bili opet izvan kuće, u bašti.

"Što si lud", rekao je služitelj Džiju. "Naš je stari gospodin zaista vrlo ljubazan. Svega on ovdje ima."

"Ne sve", odgovorio je Džijo.

 

Izašli su kroz vrata i koračali su preko brežuljka natrag do seoske kućice. Setsu je sjedjela napolju i potrčala im je u susret. Rukavi njenog svijetlog ki­mona lepršali su za njom, a njeni koraci su klepetali u drvenim sandalama.

"Džijo se vratio kući!" vikala je. "Džijo, Džijo!"

A Džijo, vidjevši njeno sretno malo lice, raširio je ruke i zagrlio je. Prvi put je njegovo ožalošćeno srce osjetilo utjehu koju mu je dala Setsu koja je bila puna života i životne snage.

Ručak je bio gotov. Kinov se otac vratio s njive i kad se oprao, sjeli su svi za sto.

"Sve si nas usrećio", rekao je Džiju.

"Zbilja smo sretni", rekla je Kinova majka.

"Sada imam brata", rekao je Kino.

Džijo se samo smješkao. Sreća se polagano i ne­primjetno rađala u njemu, a da on to nije ni znao. Dobra ga je hrana zagrijala i prijala mu. Grijala ga je ljubav četvoro ljudi, koji su ga primili kao topli i prijatni plamičak iznad ognjišta.

Vrijeme je prolazilo. Džijo je rastao u seoskoj ku­ćici i razvijao se u visokog mladog čovjeka. S njim je rastao i Kino koji je bio snažan i čvrst, ali ne toliko visok kao Džijo. I Setsu je rasla. Od lukave i nasmijane djevojčice postala je vesela, odlučna i lijepa djevojka. Ali je vrijeme, iako poodmaklo, podijelio veliki talas u dva dijela. Ljudi su govorili o vremenu "prije" ve­likog talasa i "poslije" velikog talasa. Veliki je talas promijenio život svih.

 

Godinama niko nije htio da živi na pustoj obali. Plime i oseke su rasle i opadale brišući svakodnevno čiste pješčanike. Bure su dolazile i prolazile, ali više nije dolazio talas kao onaj strašni, veliki. Ljudi su počeli da se nadaju da možda više i neće nikada doći takav veliki talas. Nekolicina ribara koji su poslušali glas zvona sa dvorca i koji su se spasli sa svojim žena­ma i djecom išli su u lov na drugim obalama i napravi­li su nove ribarske čamce.

Ali, kako je vrijeme odmicalo, sve su više među­sobno govorili o tome da nigdje nema tako pogodne obale kao što je bila ona stara. Tamo, govorili su, voda je duboka, a velika količina ribe dolazila je u jatima čak do obale, pa nisu morali da idu tako daleko na more da traže lov. Kanali između ostrva takođe su bili bogati ribom.

Ni Kino ni Džijo nisu često išli na obalu. Jednom ili dvaput šetali su zajedno pored mjesta gdje je nekada bila ulica, a Džijo je tražio neke uspomene na svoju kuću, koje je more moglo da ponovo izbaci na obalu. Ali nije ništa našao. Iznad dubokih voda okretao se bjesomučni vrtlog, ali nije vratio ni mrtva tijela. Tako oba dječaka, sada mladića, nisu odveć često posjeći­vali napuštenu obalu. Kad su htjeli da plivaju u moru, išli su preko imanja na drugu stranu brda.

 

Ali Kino je opazio kako Džijo svakoga jutra stoji na vratima i gleda na pustu obalu, tražeći očima ne­što što se jednoga dana trebalo da vrati. I zaista, jed­noga dana on je nešto ugledao. Kino je bio pred kućom i oblačio cipele kad je čuo kako je Džijo glasno povikao: "Kino, dođi ovamo!" Kino je brzo pritrčao i Dži­jo mu je prstom pokazivao niz brežuljak. "Pogledaj – tamo na obali neko pravi kuću!"

Kino je pogledao i uvjerio se da je to istina. Dvo­jica su ljudi postavljali temelje u pijesak, a pored njih su stajali žena i dijete, gledajući kako rade. "Zar je moguće da ponovo hoće da zidaju na obali ?" viknuo je.

Ali se oni nisu zadovoljili samo pogledom. Otrčali su niz brežuljak na obalu i pristupili dvojici ljudi. "Vi gradite kuću?" upitao je Džijo.

Ljudi su zastali i stariji je to potvrdio. "Naš je otac ovdje stanovao i mi s njime. Posljednjih smo go­dina živjeli u kućicama u pozadini dvorca, a lovili smo na drugim obalama. Sada nam je već dodijalo što nemamo vlastitih kuća. Osim toga, ova je obala bolja za ribarenje od svih ostalih."

"Ali šta će da bude ako opet naiđe veliki talas?" upitao je Kino.

Ljudi su slegli ramenima. "I za života našega djeda naišao je veliki talas. Sve su kućice bile zbrisane, ali naš se djed vratio na staro mjesto."

"Šta će biti s vašom djecom?" – upitao je Kino sa zebnjom.

"Veliki talas ne mora se više navratiti", odgovorili su ljudi. I ponovo su nastavili sa postavljanjem teme­lja u pijesku.

 

Za cijelo vrijeme Džijo nije progovorio nijedne riječi. Stajao je i posmatrao ih kako rade. Njegovo je lice bilo živo i neobično uzbuđeno. Veliki talas i žalost koju je preživio potpuno su ga izmijenili. Nikada se više nije toliko smijao i bezbrižno govorio. Naučio je da se u mislima saživljava sa svojim roditeljima i bratom i, kao što mu je predskazivao Kinov otac, više nije plakao. Svaki dan je mislio na njih i nije ni pomišljao da su oni tako daleko od njega i on od njih. Njihova lica, njihovi glasovi, način očeva govora i nje­gov izgled, majčin osmijeh i bratovo glasno cerekanje, sve je to bilo u njemu i ostaće zauvijek. Otkako je naišao veliki talas, on više nije bio dijete. U školi je ozbiljno učio sve što je mogao, a sada je na farmi nerado radio teške poslove. Duboko je cijenio svako dobro. Baš zato što je veliki talas bio tako nemilosrdan, on nije mogao da podnese nemilosrđe i postao je najljubazniji i najnježniji mladi čovjek, kakvog, po Kinovom miš­ljenju, nije bilo nadaleko. Džijo nije nikada govorio o svojoj osamljenosti. Nije želio da neko bude žalostan zato što je on žalostan. Ako se smijao nekoj Setsinoj šali ili ako ga je ona zadirkivala, njegov je smijeh prekrasno odzvanjao, a onome ko ga je slušao bio je potpun i stvaran.

Sada kad je posmatrao kako se na obali podiže nova kuća, osjetio je neobično veselje. Zar je to mo­guće da će se ljudi ponovo sakupiti na ovoj obali da naprave selo? Da li je ovo bilo ispravno?

 

U tom je trenutku na brežuljku nastalo komešanje. Pogledali su gore i opazili starog gospodina kako polagano silazi niz kameni putić. Sada je već bio zaista vrlo star i teško je koračao. Dvojica su mu slugu po­magali pri hodu.

Stariji graditelj odbacio je motiku. "Mora da stari gospodin dolazi ovamo", rekao je ostalim. "Sigurno je veoma ljut jer inače ne bi napustio svoj zamak."

Svako je mogao da primijeti da je stari gospodin ljut. Grčevito je držao svoj štap i kad im se približio, izvukao je svoju bradu i podigao obrve. Njegovo je tijelo bilo mršavo kao bambusova trska i sa svojom sijedom kosom i dugačkom bijelom bradom koja je lelujala na vjetru izgledao je kao stari bog iz hrama.

"Vi, luda djeco!" vikao je visokim staračkim gla­som. "Vi ste napustili bezbjednost mojih zidina i došli ste nazad ovamo, na ovu opasnu obalu da pravite kuće kao što su to radili i vaši očevi prije vas. Opet će naići veliki talas i ponovo će vas zbrisati u okean."

"Veliki talas ne mora da dođe, uzvišeni gospodine", rekao je blago stariji graditelj.

"Doći će!" ostajao je istrajno pri svome stari gos­podin. "Ja sam čitav svoj život proživio u spašavanju ludog naroda od velikog talasa. Ali vi nećete biti spa­šeni."

Odjednom je progovorio Džijo. "Ovo je naš dom. Koliko god je opasan i ugrožen od vulkana i mora, to je mjesto gdje smo se mi izrodili."

Stari ga je gospodin pogledao. "Čini mi se da te poznajem?" upitao ga je.

"Gospodine, ja sam jednom dolazio u vaš dvorac", odgovorio je Džijo.

Stari je gospodin klimnuo glavom: "Sad sam se sjetio. Ja sam htio da mi budeš sin. Ah, mladi čovječe, veliki si propust učinio! Mogao si živjeti u bezbjednosti u mome dvorcu, a i tvoja bi djeca tamo bila van svake opasnosti. Veliki talas ne može nikada da me zahvati."

Džijo je zavrtio glavom. "Ni vaš dvorac nije baš sasvim siguran", rekao je starom gospodinu. "Ako bi se zemlja snažnije potresla, i vaš bi se dvorac srušio. Za nas koji živimo na ovim ostrvima nema dovoljno sigurnog mjesta. Mi smo odvažni, jer takvi moramo da budemo."

"Da", rekli su graditelji, "ti imaš pravo" i nasta­vili su sa polaganjem temelja.

 

Stari je gospodin sve odreda nekoliko puta preletio pogledom. "Drugi put nemojte od mene tražiti da vas spašavani ako ponovo naiđe veliki talas", rekao je svima.

"Ali vi ćete nas spasti", rekao je Džijo blago, "jer vi ste toliko dobri."

Stari je gospodin na ove riječi oborio glavu i onda se nasmijao. "Kakva šteta što nisi htio da budeš moj sin", rekao je i onda se vratio natrag u dvorac i nare­dio da se zatvore vrata.

Džijo i Kino su se vratili kući. Od toga dana cijela je kuća primjećivala da Džijo nema mira. Mislili su da on želi da bude seljak jer je naučio da radi zemlju, a Kinov mu je otac povjeravao mnoge zadatke. Ali je Džijo počeo da biva zaboravan i nehatan i jednoga dana, kada su radili u polju, rekao mu je Kinov otac: "Ja znam da si ti isuviše dobar sin i da ne bi dozvo­lio da svjesno budeš toliko nemaran. Reci mi zašto se brineš?"

"Htio bih lađu", odgovorio je Džijo. "Htio bih se vratiti ribarenju."

Kinov je otac kopao brazdu. "Život je jači od smrti", rekao je mirno.

 

Od toga dana svi su znali u porodici da Džijo želi da se vrati moru i da će sebi sagraditi kuću na obali. Jedna po jedna, sada je na obali niklo sedam kućica. Bile su slabe i krhke. Drvene kućice kakve gradi ri­barski narod i koje bi veliki talas mogao da digne kao igračke i skrši ih u more. Ali one su ipak čuvale porodice, muškarce, žene i djecu. I opet su bile sa­građene bez prozora prema moru. Svaka je porodica sagradila kućicu na komadiću zemlje koji joj je pri­padao prije velikog talasa, a na kraju je bio ostavljen prazan prostor. On je sada pripadao Džiju, jer je ne­kada bio njegovog oca,

"Kad budem imao lađu, onda ću tamo sebi sa­graditi kuću", govorio je jedne večeri Džijo seoskoj porodici.

"Ja ću ti od danas isplaćivati nadnicu", rekao je Kinov otac. "Postao si zreo muškarac."

Od toga je dana Džijo štedio nadnice dok nije sa­kupio dovoljno novaca da kupi čamac. Bio je to lijep čamac, vitak i čvrst, od tvrdog drveta, sa novim jedri­ma. Toga dana, kada ga je primio, isplovio je sa Kinom daleko u kanal. Džijo nije bio tako sretan još od dana prije velikog talasa. Kino nije mogao da zaboravi le­dene dubine beskonačne vode preko koje su plovili. Ali Džijo je mislio samo o tome kakvo je veselje imati svoju vlastitu lađu, a Kino nije htio da mu kvari raspo­loženje i da pokazuje da se boji.

"Za cijelo vrijeme bio sam svjestan da treba da se vratim moru", pričao je Kinu.

Onda je na Kinovo iznenađenje Džijo neobično pocrvenio.

"Šta misliš, hoće li se Setsu bojati da živi na obali ?" upitao je Kina.

Kino je bio iznenađen. "Zašto bi trebalo da Setsu živi na obali?" upitao je.

 

Džijo je još više pocrvenio, ali je glavu držao visoko uzdignutu.

"Zato što ja želim da tamo sagradim kuću", rekao je odlučno. "I hoću da mi Setsu bude žena."

To je bila tako iznenadna novost da Kino nije znao šta da kaže. Setsu je bila njegova mala sestra i on nije mogao da vjeruje da je ona dovoljno odrasla da bi nekome mogla da bude žena. I govoreći istinu, nije mogao da povjeruje da bi neko mogao da zaželi da mu ona bude žena. Bila je bezbrižna, tvrdoglava i lukava i stalno je voljela da sakriva njegove stvari, da ih lako ne može pronaći.

"Ti bi bio lud da uzmeš Setsu za ženu", kazao je sada Džiju.

"Ne slažem se s tobom", rekao je Džijo smiješeći se.

"Ali zašto baš nju hoćeš?" uporno je pitao Kino.

"Zato što zna da me razveseli", odgovorio je Džijo. "Ona mi je pomogla da zaboravim na veliki talas. Za mene je ona život."

"Ali ona nije dobra kuvarica", rekao je Kino. "Sjeti se kako zna da izgori rižu, jer stalno trčkara da nešto vidi!"

"Meni ne smeta zagorjela riža", odgovorio je Džijo "i ja ću ići s njom da vidim što ona hoće da vidi."

Kino više nije rekao ništa ali još je stalno gledao svoga prijatelja. Džijo hoće da gradi kuću i da se ženi Setsom! Nije mogao da to vjeruje.

Kad su došli kući, otišao je do svoga oca. "Da li ti znaš da Džijo hoće da se ženi sa Setsorn?" upitao je.

Njegov je otac pripremao sjeme, jer je ponovo granulo proljeće. "Vidio sam kako se gledaju", rekao je smijući se.

"Ali Džijo je isuviše dobar za Setsu", kazao je Kino.

"Setsu je vrlo lijepa djevojka", odgovorio mu je otac.

Kino je bio iznenađen. "Sa onim svojim glupim nosićem?"

"Ja mislim da se Džijo divi njenom nosu", rekao je otac spokojno,

"Ja to ne shvaćam", odgovorio je Kino. "Osim toga, ona će mu sakrivati stvari, zadirkivati ga i ža­lostiti."

"Ono što tebe čini nesretnim, za njega će biti sre­ća", rekao je njegov otac.

"Ja to nikako ne razumijem", rekao je Kino oz­biljno.

"Jednoga ćeš dana sve razumjeti", odgovorio je otac smijući se. "Sjeti se što sam ti jednom rekao, da je život jači od smrti. Džijo je sposoban za život."

 

Jednoga dana, početkom ljeta, Džijo i Setsu su se vjenčali. Kino to stalno još nije shvaćao jer je Setsu do posljednjeg dana bila nestašna i zlobna i upravo je na dan vjenčanja sakrila njegovu četku za kosu pod krevet. "Ti si još glupa za udaju", rekao joj je kad je pronašao četku. "Žao mi je Džija."

Njene krupne, smeđe oči smiješile su se na njega i ona mu je isplazila svoj mali crveni jezik. "Ja ću uvijek biti dobra prema Džiju", rekla mu je.

Kad je vjenčanje bilo svršeno i kad je porodica povela mladi bračni par niz brežuljak, u novu kuću na obali, Kino se osjećao nekako žalostan. Kuća će biti prazna bez Setsu i biće mu bez nje neobično. On će svaki dan otići kod Džija, a često će s njim ići u lov. Ali Setsu neće više biti u seoskoj kućici, u sobama ili u bašti. Njemu će biti, neobično baš bez njenog zadirkivanja. Sada se vrlo zabrinuo. Šta će biti ako ve­liki talas ponovo naiđe?

Kad su jednom bili u lijepoj novoj kućici, okrenuo se naglo prema Džiju. "Džijo, šta će biti ako veliki talas ponovo naiđe?" upitao je.

"Ja sam se za to spremio", rekao je Džijo. Proveo ih je kroz kućicu u sobu koja je gledala na more. Bila je to velika soba, gdje će se po noći odmarati, a po danu jesti i raditi.

Tu je stajala cijela porodica i dok su tako razgle­dali, Džijo je pomaknuo pomični zid. Pred njihovim se očima ukazao okean koji se talasao i komešao pod večernjim vjetrom. Na pučini je zalazilo sunce u cr­vene i zlatne oblake. Šutke su gledali preko dubokih voda.

"Ja sam svoju kuću otvorio na okean", rekao je Džijo. "Ako ikada ponovo naiđe veliki talas, ja ću biti spreman. Ja ga gledam. Ja ga se ne bojim!"

"Ti si jak i dobar", rekao je Kinov otac.

Onda su se vratili u seosku kuću i ostavili su Džija i Setsu da uređuju svoj novi život u novoj kući na staroj obali.

________________________________

 

Perl Bak (Pearl Buck) je rođena 1892. godine u Hilsborou, u Zapadnoj Virdžiniji ali su je roditelji, koji su bili misionari, već u prvoj godini života odveli u Kinu. Kako je djetinjstvo i mladost provela u toj zemlji, gdje je i kao profesor službovala u Nankingu (1921 - 1931.), veći dio njenog romansijerskog, pripovjedačkog i prevodilačkog rada posvećen je Kini i djelimično Japanu.

 

Poslije prvog romana Istočni vjetar – zapadni vjetar (1930) Perl Bak je objavila mnoga djela među kojima su najpoznatija Kineska trilogija (Dobra zemlja, Sinovi i Rastureni dom), po kojoj je snimljen i film. Kod nas je prevedena i njena druga trilogija o Kini (Zmajeva sjeme, Obećanje i Paviljon žena), kao i mnoge pripovijetke.

1932. godine Perl Bak je dobila najpoznatiju američku, Pulicerovu nagradu, a 1938. godine i Nobelovu nagradu za književnost.

48 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Perl Bak - Veliki talas

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u