Nikolo Makijaveli - Vladalac lektira

Nikolo Makijaveli - Vladalac

Nikolo Makijaveli - Vladalac

Niccolo Machiavelli - Vladalac

 

Napisan u jednom dahu, Vladalac je postao delo za sva vremena koje upečatljivo pokazuju u šta se sve, pod raznim izgovorima, pretvara politička moć. Tu je opisan smisao politike i tehnike koji dočarava renesansu, ali sve što je rečeno tada važi i danas. Makijaveli je oblikovao opšta načela političke manipulacije i zloupotrebe, dao studije karaktera i principa vlasti. Njegovo delo jedno je od najpoznatijih u istoriji čovečanstva i čita se već toliko vekova kao uzbudljivo štivo.

 

Makijavelijevi savjeti mogu se smatrati beskrupuloznim, ali on sam upozorava da realno ne treba mješati sa idealnim.

 

On je smatrao da svako, pa tako i vladar ima jednu količinu moći, a cilj jeste da se ta moć što je moguće više uveća. Pri tome vladar mora biti izvan običajnih moralnih kočnica, što znači da hrišćanski moral i politika nemaju i ne mogu imati nikakvih dodirnih tačaka. Sve što uvećava moć i vlast jeste ispravno primjenjivati. Iako se neki Makijavelijevi savjeti mogu smatrati beskrupuloznim, ali on sam upozorava da realno ne treba miješati sa idealnim.

 

U svom najpoznatijem djelu, Vladaocu, piše:

 

Tu se sad postavlja pitanje: da li je bolje da te ljudi ljube ili da te se boje. Odgovor je, da bi najbolje bilo i jedno i drugo; no kako je to dvoje teško sastaviti, mnogo je sigurnije, da te se ljudi boje, negoli da te ljube, ako već oboje ne možeš postići. Jer o ljudima se uopšteno može kazati: nezahvalni su, nepouzdani, pritvorni, izbegavaju opasnosti i pohlepni su za dobitkom; dok im dobro činiš, tvoji su, nude ti svoju krv, imetak, žene i decu, kako sam vam već kazao, kad je potreba daleko; no kad se nevolja primakne, okreću se. Propada vladar, koji se posve oslonio na njihove reči, pa se nije ni na šta pripremio; jer prijateljstva, koje se dobijaju za platu, a ne veličinom i plemenitošću duha, kupuju se, a ne poseduju, pa se u pravo vreme ne mogu upotrebiti. Osim toga, ljudi se manje ustručavaju da uvrede nekoga, koji želi da ga ljube, nego li nekoga, koji im uliva strah; jer ljubav se podržava vezom zahvalnosti, samo što ljudi, budući da su opaki, tu vezu raskidaju, kad god im je to od koristi; strah se pak podržava neprestanom pretnjom kazne...


Njegovo djelo izučavali su svi vladari. Na postavkama Makijavelija stvoren je novi stav u politici nazvan po njemu - makijevalizam. Makijaveli je naučavao da pravo počiva na sili. Po njemu da bi se ostvarile zamisli države postoje dva načina, a to su zakon i sila, pri tome, kako je zakon je svojstven ljudima, a sila zvjerima, Makijaveli smatra da vladalac smije da upotrijebi sva sredstva u državnom interesu.

 

Misli

 

- Ko želi da neprekidno niže uspjehe, mora se prilagođavati vremenu u kojem živi.

- Čovjek uvijek treba da teži da uči iz tuđeg iskustva.

- Prvi metod za procjenjivanje inteligencije vladara jeste posmatranje ljudi kojima se okružio.

- Većina ima dar vida, ali samo nekolicina i dar pronicljivosti.

- O čovječanstvu možemo reći da je nestalno, licemjerno i pohlepno.

__________________________________

 

Nikolo Makijaveli - Vladalac

 

Na njega se pozivali fašisti, antifašisti, komunisti, liberali, staljinisti...

Vječita modernost firentinskog mislioca - 500 godina Makijavelijevog Vladaoca...

 

Prošlo je pet vjekova od kada je veliki firentinski mislilac, istoričar, diplomata, teoretičar i praktičar politike, pisac vojnih strategija, Nikolo Makijaveli napisao svoje najpoznatije djelo VladalacIl principe na italijanskom. Ova knjižica od nekoliko stotina stranica je napisana 1513. in volgare kako su nazivane prve faze nastajanja italijanskog jezika koji je upravo rođen u Firenci, prije svega književnim djelima slavnog Dantea. Prvobitni naslov Makijavelijevog najpoznatijeg dijela (De Principatibus) i podnaslovi 26 poglavlja su napisi na latinskom.

 

Vladalac je jedno od najprevođenijih djela u svijetu. Knjiga je pisana veoma lijepim i preciznim stilom. Neizbježno, izvorna verzija Vladaoca sadrži određene anahronizme pa su današnji Italijani podijeljeni – jedni čitaju Makijevelija u orginanoj italijansko-firentinskoj verziji dok se drugi radije opredjeljuju za prevod na savremeni italijanski jezik. Makijavelijev Vladalac se završava Petrakinim stihovima.

 

Ne samo da je dugo trajanje Vladaoca uticalo da se zaista impozantan broj čitalaca iz različitih motiva družio sa ovom knjigom, već se radi o jednom od najdiskutovanijih djela sa različitim pa i sasvim oprečnim sudovima i komentarima. Iako niko nije osporavao ogorman značaj i dubinu ukupnog Makijavelijevog djela malo je političkih mislioca u istoriji koji su toliko suprostavljeno vrednovani - kuđeni i hvaljeni. Treba podsjetiti da je neophodno Vladaoca proučavati uz njegove druge radove, recimo diplomatske spise, i nezaobilazno dijelo Rasprave o prvom desetoknjižju Tita Livija. Dva velika Makijavelijeva izvještaja sa njegovih posjeta Francuskoj i njemačkim državama, pod naslovima Ritratto di cose di Francia i Rapporto di cose della Magna, predstavljaju stilom i sadržajem model diplomatskog izvještavanja u istoriji diplomatije.

 

Makijavelijev Vladalac je nerijetko ocjenjivan kao cinična knjiga, zapravo svojevrsni priručnik za političko vladanje i to uz okrutne, nemoralne metode. Po ovim prilično pojednostavljenim ocjenama knjiga poručuje da je bitan politički cilj, između ostalog osvajanja i trajanje na vlasti, a da su sva sredstva dozvoljena za efikasno ostvarivanje zacrtanog cilja. Otuda je nastala ono načelo, nazvano "makijavelizmom" po kojem "ciljevi opravdavaju sredstva". Zastupajući neku vrstu "državnog razloga" - princip koji će nešto kasnije biti precizno definisan u francuskoj političkoj doktrini - Makijaveli je u Vladaocu bio spreman da pozdravi i vladare koji su bili skloni okrutnim tehnikama vladanja. Tako u poglavlju VII knjige Makijaveli navodi dobre rezultate u zavođenju reda i stabilnosti u Romanji, a zaslugama Ćezara Bordžije, ličnosti kojoj, kao što što to istorija potvrđuje, nisu bili strane korupcija, ubistva, laži, intrige.

 

Prema sasvim drugim interpretacijama koje polaze od nesumnjive velike erudicije i dubine Makijavelijeve misli, veličine njegovog jezičkog stila, Vladalac se ne može istrgnuto redukovati na nekoliko klišea jer se u najširem smislu radi o pokušaju realisitičkog traženja balansa između javnog i privatnog sadržaja u efikasnoj državi kao preduslova slobodnog i kreativnog društva. Polazeći od ocjene da vladaoci jednako kao i građani mogu imati negativne osobine, da opasnost dolazi potencijano sa obije strane, cilj Makijavelievih poruka jeste neophodnost izgrađivanja političkih pravila u kojim "umjetnost vladanja" treba da se zasniva na ravnoteži antiteza u realnom životu.

 

U nastojanjima da objasni kako vladati u stabilnoj državi Makijaveli je u Vladaocu težio i određenoj ravnoteži savjeta koje upućuje vladaru i građanima. Tako se u poglavlju XV knjige navodi sljedeće: kada bi građani bili "dobri" onda bi vladar morao držati riječ. Ali ako su građani "rđavi" vladar svojim poštenjem može samo da uništi sebe. Zato i vladar ima pravo da ponekad ne drži riječ i da bude negativac. A u poglavlju IX Makijaveli kaže "Vladar mora imati narod za prijatelja, u suprotnom ne može se spasiti". Poglavlje XXI je naslovljeno ovako: "Što vladar treba da uradi da bi bio poštovan".

 

Upravo zbog protivriječnosti u konkretnim porukama, s jedne strane savjeta vladaru koje tehnike da koristi u osvajanju i očuvanju vlasti i, s druge strane određene brige za "dobre građane", Makijavelijevo dijelo nije lišeno mnogih ambivalentnosti koje su bile osnov za različite intetrpretacije. I to sve do današnjeg dana.

 

Ključ za objašnjenje političke misli Nikola Makijavelija treba tražiti i u vremenu u kojem je živio. Makijavelijevo dijelo je u mnogome rezultat njegovih životnih, u prvom redu, političkih i diplomatskih iskustava.

 

Makijaveli je rođen 1469, iste godine kada je jedan od najslavnijih Medičija – Lorenco Veličanstveni u Firenci došao na vlast. To je i jedan od najbljistavijih perioda, naročito na polju kulture u Firenci i Toskani. Mjesto okupljanja sjanih renesansnih filozofa i umjetnika, Firenca toga doba je - kako je pisao Jakob Burkhat, poznati istoričar umjetnosti i autor klasične studije Kultura renesanse u Italiji - "najorginalniji grad na svijetu" i "najmoderniji centar italijanskog, zapravo evropskog duha". Pored poznatih filozofa toga doba Marilija Fićina i Pika dela Mirandole, u Firenci tada žive i stvaraju Leonardo da Vinči, Sandro Botičeli, Mikelanđelo Buonaroti. Ne radi se samo o individualnim genijima umjetnosti već o najblistavijim protagonistima humanističko - renesansne epohe.

 

Među Makijavelijevim savremenicima knjiga Vladalac nije izazvala veliko interesovanje

 

U pitanju je autentučna kulturna revolucija sa otkrivanjem univerzalnih vrijednosti i individuom u centru univerzuma, time i svojevrsnom bjekstvu od srednjevjekovnog misticizma i dogmatskog asketizma. U Firenci toga doba - Da Vinči slika Mona Lizu, Botičeli Rođenje Venere, Mikelanđelo vaja Davida... Ovi velikani su u svojim radovima ne samo visoko umjetnički otkrivali ljepotu tijela oslobađajući je tajanstvene sakralnosti već su svemu tome pristupali gotovo na naučan način demostrirajući i svojevrsne časove anatomije.

 

Makijaveli je intelektualni produkt tog renesansnog perioda i atmosfere Firence. On proučava organizam politike, ogolivši sve njene djelove, pa i one prljave i zabranjene nazivajući ih pravim imenom, bez ikakvih tajni. Predmet Makijavelijevog časa anatomije je, dakle, politika u svim svojim komponentama, veličini i brutalnosti.

 

Makijaveli je 1498, sa svojih dvadeset devet godina postao sekretar Firentinske republike, i sekretar "Vijeća desetorice", organa države koje je obuhvatao ministarstva unutrašnih djela, inostranih poslova i rata. U tom svojstvu Makijaveli je imao mnoga putovanja i susrete na dvorovima evropskih zemalja, svakako i vladarima državica na Apeninskom poluostrvu, uključujući i susrete sa visokim predstavnicima kurije Papske države u Rimu.

 

Makijaveli je iskustveno upoznao sve strane politike, pa i gorčinu doživljavanja nepravedne nemilosti. Naime, padom firentinske republike 1512. Makijaveli je eliminisan iz javnih institucija, protjeran iz Firence, čak jedno vrijeme u zatvoru isljeđivan zbog navodne zavjere. Slijedi faza potpunog povlačenja u vilu, u jednom gradiću u Toskani, ne tako daleko od Firence, gdje je napisao Vladaoca i druga svoja dijela. Makijaveli je knjigu Vladalac posvetio Lorencu II Medičiju koji je bio kratkotrajni i najbeznačajniji vladar iz slavne firentinske familije. Zapravo, ironijom istorije Lorenco II Mediči je ostao zabilježen u istoriji upravo po tome što mu je Makijaveli posvetio svoje najpoznatije dijelo.

 

Katolička crkva je Vladaoca stavila na Index Librorum Prohibitorum (lista zabranjenih knjiga)

 

Pored svog dugog trajanja i velike aktuelnosti Makijavelijev Vladalac ima svoju dugu istoriju pasioniranog komentarisanja pro et contra. Među Makijavelijevim savremenicima knjiga Vladalac nije izazvala veliko interesovanje. Istina, rukopis Vladaoca je napisan 1513. i kao takav je bio distribuiran sljedećih dvadesetak godina da bi se kao knjaga pojavio 1532, pet godina poslije Makijavelijeve smrti. Iako je govorio da su Makijavelijeve ideje suviše smjele, njegov savremenik Franćesko Gvićardini je odmah pohvalio izlaženje rukopisa Vladaoca. Dakle, Vladalac će postati predmet velikog interesovanja i to svjetskih razmjera nešto kasnije, dosta vremena poslije Makijavelijeve smrti. Malo je bilo velikana političke i filozofske misli koji koji se nisu osvrtali na Makijavelija, posebno njegovog Vladaoca. Makijavelijevo dijelo je često dočekivano kao obrazac nemoralnosti, naročito u Velikoj Britaniji gdje je i Šekspir stigao da ocrni firentinskog mislioca.

 

Katolička crkva je Vladaoca stavila na Index Librorum Prohibitorum (lista zabranjenih knjiga). Inače, Makijaveli je u gibelinskoj tradiciji, istina u rečenicama visoke diplomatske forme zamjerao u svojim radovima crkvi zbog njene pozicije u osnovi protiv procesa stvaranja ujedinjene italijanske države, tog velikog cilja i sna firentinskog mislioca. "Crkva nije dovoljno jaka da doprinese ujedinjenju italijanske države, ali je dovoljno jaka da to spriječi" – pisao je Makijaveli.

 

Dok je naučno - krtička literatura o Makijaveliju toliko bogata, pa i teško do kraja pregledna, jednako je zanimljivo osvrnuti se na na takođe mnogobrojna imena iz svijeta politike koji su u svom političkom dijelovanju bili inspirisali na ovaj ili onaj način Makijavelijevim Vladaocem. U većini slučajeva nije se radilo o interesovanjima intelektualne inspiracije već su mnogi državnici, posebno oni autoritarne vokacije i prakse bili zainteresovani za Vladaoca zbog razvijene fame da se radi o knjizi koja je praktično upustvo za način kako vladati državom i po mogućnosti što duže. Svi su – naročito diktatori, ali i progresivni političari – izvlačili iz Makijavelija ono što im je trebalao.

 

Tako je italijanski diktator Musolini bio veliki verbalni poštovalac Makijavelija. Prilikom dobijanja počasnog naučnog priznanja honoris causa na Bolonjskom univerzitetu 1924. godine Musolini je svoj govor posvetio Makijaveliju.

 

Ali i italijanski antifašisti su se pozivali na Makijavelija. Tako je Antonio Gramši, komunista i dugogodišnji politički zatvorenik u fašističkim logorima, u svojim "Sveskama iz zatvora" detaljno proučavao Vladaoca, nalazeći da je Makijaveli "prvi italijanski jakobinac, anticipator političkog radikalizma koji je doveo do Francuske revolucije čiji je legitimni nasljednik komunizam". Smatrajući da je politička partija kolektivna snaga, Gramši je čak vidio i Komunističku partiju kao modernog nasljednika Makjavelijevog Vladaoca.

 

Da je Vladalac bio zanimljiv komunistima potvrđuje i nesumnjivo Lenjinovo poznavanje i korišćenje Makijavelija

 

Da je Vladalac bio zanimljiv komunistima potvrđuje i nesumnjivo Lenjinovo poznavanje i korišćenje Makijavelija. Kada se Sovjetska država 1922. nalazila u velikim ekonomskim teškoćama Lenjin je uputio pismo Politbirou partije u kojem je obrazložio neophodnost konfiskacije i crkvenih dobara. Znajući za moguće otpore kod tradicionalih slojeva, pa i ruskih seljaka, Lenjin se u istom pismu pozvao na sadržaje iz VIII poglavlja Vladaoca navodeći sljedeće: "Jedan inteligentan pisac državnih pitanja (aludirajući na Makijavelija) je s pravom ukazao da je za ostvarivanje političkih ciljeva pravedno napraviti i seriju okrutnih radnji, ali to treba uraditi energično i brzo jer duže trajanje nasilja bi moglo izazvati reakciju masa."

 

Politički cinizam pripisivan Makijaveliju je bio još poznatiji Staljinu. Kada se u čuvenim čistkama 1936. stiglo i do likvidacije dva istaknuta sovjetska revolucionara Kamenjeva i Zinovjeva, staljinisti su ih optužili da su u Sovjetskom savezu propagirali ideje Makijavelijevog Vladaoca. Naime, Kamenjev je dvije godine prije likvidacije napisao predgovor za sovjetsko izdanje Vladaoca. Smatra se da je Kamenjev "makijavelistički" očekivao da će Vladalac u javnosti proizvesti demaskiranje Staljinovih nemoralneih metoda vladanja. Po svemu sudeći Kamenjev nije uočio da ga njegovi protivnici prevazilaze u "makijavelizmu", pa je Višinski na montiranom procesu u obraćanju "drugovima sudijama" ukazao da Kamenjevljev predgovor Makijavelijevom Vladaocu samo potvrdio njegovo napuštanje marksističkih principa.

 

Mnogi su uočili – a na to je podsjećao 1968. i beogradski profesor filozofije Sveta Stojanović u knjizi Između normativnog i stvarnog – da su se komunisti, dakako i jugoslovenski, "javno zaklinjali u Marksa a tajno čitali Makijavelija".

 

Primjeri u kojim se vidi da su fašisti i antifašisti, komunisti i liberali, staljinsiti i antistaljinisti pozivali na Makijavelija potvrđuju ne samo kontroverzne momente njegoveg dijela, već i pragmatsko - selektivno korišćenje njegovih ideja.

 

Vladalac je nepravedno redukovan kao priručnik za vladanje. I u toj knjizi, kao uostalom i u drugim, Makijaveli se iskazao kao blistav pisac sa visokim filozofsko-literarnim uzletima. U klasičnoj Istoriji italijanske literature njen autor De Santis je dao visoko mjesto Makijavelijevom djelu. U Vladaocu Makijaveli briljantno definiše kategorije virtu (vrlina) i fortuna (sreća) u laičkom kontekstu individualne i političke stvarnosti. Razrađene su i kategorije slobode i nužnosti svakako u personanoj konotaciji, sve to opet u uslovima surovosti politike.

 

Primjeri u kojim se vidi da su fašisti i antifašisti, komunisti i liberali, staljinsiti i antistaljinisti pozivali na Makijavelija potvrđuju ne samo kontroverzne momente njegoveg dijela, već i pragmatsko - selektivno korišćenje njegovih ideja

 

Da li se Makijavelijevo dijelo, u prvom redu njegov Vladalac može redukovati na tezu da ciljevi opravdavaju sredstva – model nazvan "makijavelizam"? Ili drugim riječima - model po kojem moralni cilj opravdava korišćenje nemoralnih sredstava? Tačno je da se Makijaveli bavio i viječitim pitanjem ciljeva i sredstava, pitanjem kojim su se i prije njega mnogi bavili, i ne tako drastično različito od firentinskog mislioca, kao na primjer Platon i Ciceron. Podsjetimo da je Makijaveli imao slabost prema jednom visokom cilju dozvoljavajući da se za njegovo ostvarenje mogu koristiti i različita sredstva. Radi se o cilju ujedinjenja Italije, a time i kraju ponižavajućih stranih uprava nad malim državicama koje su mogle imati estetsko umjetničku superiornost ali sasvim izvjesno su živjele državno - političku inferiornost. Tako Makijaveli u posljednjim rečenicama Vladaoca upućuje vapaj Lorencu II Medičiju da stane na čelo zemlje u oslobođenju od stranje dominacije, " i njihovog teškog, varvarskog zadaha". (Ujedinjenje Italije će se dogoditi 350 godina kasnije, i neće krenuti iz Firence nego sa sjevera, iz Pijemonta, ne od Medičija već pijemonteske elite predvođene grofom Kavurom, generalom Garibaldijem, kraljem Vitorijom II Savoja.)

 

Makijavelijeva politička misao se, dakle, ne može svesti na opšti princip ciljeva koja opravdavaju sredstva. I nezaboravni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu Radomir Lukić, autor analize Makijavelijeve političke teorije u Istoriji političkih doktrina tvrdi da Makijaveli nije bio "makijavelista"! Profesor Lukić je očigledno aludirao na uprošćeni pojam makijavelizma kao sinonima amoralnog metoda u politici.

 

Naravno da bismo teško kod Makijavelija mogli naći suprotan, visoko etički princip - da prema moralnosti korišćenih sredstava treba ocjenjivati moralnost ostvarenog cilja. Makijavelijevo dijelo nijesu lekcije o moralizmu niti o amoralnosti u politici. Makijaveli je iznad svega politički realista. On je antipod moralističko idealističkoj Utopiji Tomasa Mora objavljenoj prije Makijavelijevih radova. Makijaveli je tragao za pravilima politike i efikasnog funkcionisanja države. Ako želimo da ovladamo sudbinom (fortuna) prethodno treba da vrlinom (virtu) ovladamo racionalnost politike. Bez politike, makar ona bila i brutalna, nema suočavanja sa realnošću, nema nužnih iskoraka ka napretku.

 

Na kraju, jedno svjedočenje o Makijaveliju. Franćesko Vetori, firentinski ambasador u Rimu pri Svetoj Stolici, savremenik Makijavelija je pisao: "Makijaveli nije imao rivala u politici. Bio je pun čestitosti što je suštinska vrlina za jednog savjetnika. Dokaz njegove čestitosti bilo je i njegovo siromaštvo. Pošto je služio narodnoj vladi Firence 14 godina upravljajući velikim sumama novca Makijaveli je nakon povlačenja bio siromašniji nego prije rada u državnoj službi."

 

Sasvim izvjesno trajaće još dugo, možda i u sljedećih pet vijekova različita tumačenja Makijavelija i njegovg Vladaoca.

 

Makijaveli je mnogima dao povoda za različite tvrdnje o njegovom djelu. Nije slučajno upoređivanje Makijavelija sa bogom Janusom čiji su lik Rimljani prikazivali sa dva lica.

 

Jedno je izvjesno - Makijaveli, firentinski erudita i poslije 500 godina od nastanka njegovog najpoznatijeg dijela, ostaje, iznad svega, moderan.

 

Tako je u posljednjem broju časopisa Aspenija poznati bolonjski profesor Anđelo Panebjanko objavio zanimljiv esej pod naslovom "Makijavelijeve lekcije Evropskoj uniji danas".

 

Nezaboravni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu Radomir Lukić, autor analize Makijavelijeve političke teorije u Istoriji političkih doktrina tvrdi da Makijaveli nije bio "makijavelista"! Profesor Lukić je očigledno aludirao na uprošćeni pojam makijavelizma kao sinonima amoralnog metoda u politici.

 

Superiornost modernih evropskih država

 

Ako bismo se, u ovom tekstu, poslije navođenja veoma različitih interpretacija Vladaloca, vratili Makijeveliju, onom izvornom, prije 500 godina neophodno je podsjetiti na sljedeće: Makijavelija treba sagledavati u vremenu državica na Apeninskom poluostvu još uvijek daleko od modernih, pravno uređenih država, a još dalje od parlamentarne stvarnosti, političkih partija, kodeksa međunarodnog prava.

 

Obilazeći evropske države, u statusu firentinskog diplomate Makijaveli je uočio superiornost nastupajućih evropskih modernih država, u prvom redu francuske države u odnosu na italijanske državice uglavnom satelite stranih država i dinastija, ispunjene korupcijom, lokalnim patriotizmom, intrigama, uticajima srednjovjekovne crkvene dogme, domaćim vladarima nesposobnim da vide dalje od zidova svojih gradova.

 

Makijaveli je s jedne strane, pristalica formiranja velike italijanske države na Apeninskom poluostrvu, zapravo prorok njenog risorđimenta koji će se dogoditi tek u 19. vijeku. S druge strane, Makijaveli je rodonačelnik moderne državne politike, istina ogoljene i u svojoj brutalnosti, ali oslobođene od mistifikacije državnog duha koji vodi vječnom spasenju. Po njemu državni interes je vrhovni kriterijum moderne politike doktrine. Makijaveli je u Raspravi o Titu Liviju detaljno analizirao socijane prilike i sukobe u rimskoj res publica, ne krijući svoje simpatije za republikansko državno uređenje, što je sve bio svojevrsni pledoaje za stvaranje savremene nacionalne res publica.

 

Od Hegela i Spinoze do Gramšija i Arona

 

Pored Hegela, Spinoze, Lajbnica koji su cjenili Makijavelijev smjeli duh, i Žan Žak Ruso se posebno bavio firentinskim misliocem i to u svom poznatom dijelu O društvenom ugovoru. Ruso navodi da je Makijaveli dobar građanin koji je morao da maskira svoju ljubav prema slobodi "davanjem lekcija kralju", zapravo i "dajući veliku lekciju narodima". I u 20. vijeku koji je bio vijek ideologija Makijaveli je temeljno proučavan na univerzitetima ali i u posebnim studijama poznatih intelektualca.

 

Među brojnim studijama o Makijaveliju treba izdvojiti sveobuhvatnu analizu Remona Arona Machiavel et les tyranniers modernes (Makijaveli i moderene tiranije), Antonija Gramšija Note sul Machiavelli (Zapisi o Makijaveliju), Isaha Berlina The originality of Machiavelli (Makijavelijeva orginalnost), Slobodana Jovanovića Istorija političkih doktrina...

 

Prije nekoliko godina je izašla zapažena knjiga američkog politikologa Carnes Lorda The modern Prince (Moderni vladalac) u kojoj se primarno analizira pitanje savremenog leadership (lidera), njegova sposobnost odlučivanja, "umjetnost" vladanja, metode javnog i tajnog dijelovanja, upotreba sile, odnos prema drugim institucijama. "Makijavelijev Vladalac je najčuvenija studija koja je do sada napisana o toj temi" - zaključio je Carnes Lord zanimljivo tragajući za Makijavelijevim nasljeđem kod tkz. konzervativnih revolucionara - Bizmarka, Kavura, Ataturka.

__________________________________

 

Kosta Čavoški - Kako čitati Makijavelija

 

Knjiga Makijaveli Koste Čavoškog jedina je monografija o Makijaveliju na srpskom jeziku u poslednjih pedesetak godina. Sistematičnošću i pouzdanošću ona pruža niz zanimljivih i korisnih tumačenja, a iskoracima iz poznatih tokova preporučuje se kao složena konstrukcija koja nadilazi puki pregled opštih mesta rečenih o slavnom Firentincu i njegovom delu

 

Nikolo je Makijaveli napisao Vladaoca (1513), knjižicu od nekih stotinak stranica, kako bi se toplo i bezrezervno preporučio Medičijima, gospodarima Firence, u smislu vernog podanika i korisnog službenika. Priča, međutim, kaže da je papa Leo X pokazao mnogo veće zanimanje za dva kučenceta priložena uz knjigu, no za samo delo. Slava Makijavelija je, u međuvremenu, malo porasla, pa je za ovih 500 godina literatura o svakoj rečenici toga delca (opuscolo, kaže sam Makijaveli u pismu svome prijatelju Frančesku Vetoriju, delce), doslovno o svakoj, višestruko prerasla obim samoga Vladaoca. Nema autora u istoriji političke filozofije koji je u tolikoj meri osporavan i hvaljen (istovremeno), kao što je teško pronaći tekst koji je, poput Vladaoca, tumačen na toliko različitih, čak direktno suprotstavljenih načina. Savremenici su Makijavelija, uz pokoji izuzetak (Gvičardini), za života primili relativno ravnodušno, da bi se, pošto je umro, na njegovo delo obrušila lavina osporavanja. Englezi su ga se, recimo, načisto prestravili, da bi ga Marlo i Šekspir proglasili gorim od crnog đavola. Neki su istraživači pobrojali da se Makijaveli u barem 400 dela engleske književnosti elizabetanskog doba smatra simbolom čistoga zla. Katolička crkva je Vladaoca uredno stavila na listu zabranjenih knjiga (Index Librorum Prohibitorum, prva verzija 1559), ali su se, svemu tome uprkos, javili i mislioci poput Spinoze, Rusoa i Hegela koji su Firentinca držali hrabrim čovekom, plemićem slobode i sjajnim piscem. Za sve to vreme, dakle, zanimanje za Makijavelija nije jenjavalo, a u velikim jezicima se, pored neprestanog dotoka novih, ponekad iznenađujuće svežih tumačenja (Tjeri Menisije u Francuskoj, recimo, 2010. godine), svakih nekoliko godina pojavi novi prevod Vladaoca (u poslednjih nekoliko godine napisane su po jedna nova biografija Makijavelija na nemačkom, francuskom i italijanskom).

 

Drugo veliko Makijavelijevo delo koje je, po svemu sudeći, pisano u isto vreme kada i Vladalac i koje je dovršeno, otprilike, 1517. godine, Rasprave o prvom desetoknjižju Tita Livija, naizgled potpuna suprotnost slavnome delcu – staložena i moćna teorijska rasprava o republikanskom uređenju, a ne priručnik za beskrupulozno održavanje diktatora na vlasti (kako se obično doživljava Vladalac) – ne samo da je svojim teorijskim i političkim registrom dodatno ukazala na Makijavelijevu teorijsku neuhvatljivost, na njegovu strasnu opsednutost slobodom, nego je dodatno produbila ionako ponorne nesporazume.

 

MAKIJAVELIZAM I TUMAČENJA - Međ običnim svetom, pak, Makijaveli je poznat kao utemeljitelj onoga što se naziva makijavelizmom, dakle tehnikom osvajanja, odbrane i održavanja vlasti bez ikakvih moralnih, političkih ili bilo kakvih drugih zazora, te, u tom smislu, tvorcem čuvene parole da cilj opravdava sredstvo (državni razlog). No, to je za tabloidnu upotrebu. Makijaveli je mnogo ozbiljniji igrač.

 

Pogrešno bi bilo reći da prvo izdanje knjige Makijaveli Koste Čavoškog iz 2008. godine (Orfeus, Novi Sad, drugo izdanje, 2012) nije doživelo nikakvu recepciju – najzad to što se već neko vreme knjiga nije mogla pronaći po knjižarama govori da je naišla na odaziv čitalaca – ali stručna javnost svakako nije posvetila dovoljno pažnje jedinoj monografiji o Makijaveliju na srpskom jeziku u poslednjih pedesetak godina (a, koliko nam je poznato, i na BHSCG jeziku). Na blizu 300 stranica i kao plod višegodišnjeg bavljenja Makijavelijevim delom, Kosta Čavoški je slavnome Firentincu prišao kroz noseće pojmove njegove konstrukcije – vrlina, sreća, nužnost, sloboda, korupcija, poreklo zakona i države – ali pozivajući se ne samo na dva najpoznatija dela, već i na manje komentarisane spise poput Život Kastručija Kastrakanija, Firentinske povesti ili Umeće ratovanja. Dodamo li tome da Čavoški svedeno koristi sekundarne izvore, pre svega nekoliko kanonskih dela engleskog govornog područja, ovaj se postupak – ako je uopšte tako nešto dopušteno primetiti zbog nepregledne literature o Makijaveliju – pokazuje kao hrabar i zanimljiv eksperiment. Rezultat je tekst koji se sigurno i znalački kreće kroz Makijavelijevo delo, da bi, usput, otvorio i nekoliko neuralgičnih interpretativnih tačaka.

 

Kao iskusan teoretičar i odličan prevodilac, Čavoški je ispred sebe neprestano imao originalan tekst, što je, barem za poduhvat u koji se upustio, jedan od nužnih uslova, uprkos tome što se manje opreznom i manje zahtevnom čitaocu Makijavelijevo delo može učiniti prozirnim i lako prohodnim. Upravo je, međutim, suprotno: krajnja složenost Makijavelijevog izvođenja, njegova erudicija, duhovitost i jezička samosvest, kao i kretanje na samoj ivici protivrečnosti, ili paradoksa, zahtevaju povišenu pažnju i skrupulozan pojmovni rad. Zbog toga u ovoj knjizi dobijamo veoma tanana razlikovanja i korisne klasifikacije nosećih Firentinčevih pojmova, poput sreće (fortuna), vrline (virtù) ili nužnosti (necessità). Čavoški, naravno, sledi nit po kojem je Makijavelijev naum da političko zdanje utemelji na njemu samom, a ne uz pomoć transcendentnog autoriteta. Da bi to uradio, Makijaveliju je neophodno da raskine kako sa antičkom tako i sa hrišćanskom tradicijom vrline, dakle sa vrlinom kao veličinom koja se ne izvodi iz politike, već joj, kao svojevrsni recept ili kalup, prethodi i oblikuje je. Da bismo, dakle, stvar preuzeli u svoje ruke i ovladali sudbinom (fortuna), vrlinu moramo da preobrazimo po meri politike. Upravo na tom mestu Makijaveli interveniše kao niko pre njega: umesto moralno dobro, vrlina postaje najefikasniji način na koji se osvaja i održava vlast. Utoliko, recimo, i krvoločnost vladara može biti vrlina. Jeste malo nezgodno, ali to je Makijaveli. Analizirajući odnos sreće, vrline i nužnosti, Čavoški skreće sa kanonskih tumačenja da bi ponešto ublažio Makijavelijevu kritiku hrišćanstva, kao i da bi, oslanjajući se na tumačenja Hane Pitkin, ukazao na značaj izvorne vrline. Kako to već biva u ovakvim iskoracima, upravo su ta i takva mesta najklizavija – izvorna vrlina ostaje ponešto mistična veličina – ali, istovremeno, i otvorena za dalja tumačenja. Najzad, iz mnoštva motiva valjalo bi izdvojiti iznijansiranu analizu nužnosti kao složenog mehanizma motivacije političkog postupanja, kao i isticanje značaja slobode kao uzroka i posledice političkog delovanja.

 

Čavoški, dakle, prati glavne interpretativne tokove Makijavelijevog dela, što njegovoj knjizi daje na pouzdanosti, ali, istovremeno, to radi pomalo sa strane, kao da gazi po travi pokraj utabanih staza. Njegovo delo se sistematičnošću i pouzdanošću upisuje u red zanimljivih i korisnih tumačenja, a iskoracima iz poznatih tokova preporučuje kao složena konstrukcija koja nadilazi puki pregled opštih mesta.

__________________________________

 

Nikolo Makijaveli (ital. Niccolo Machiavelli; 3. maj 1469 - 21. jun 1527) je bio italijanski politički filozof tokom renesanse. Njegovo najpoznatije delo, Vladalac (Il Principe), je knjiga namenjena da bude priručnik za vladare. Izdata nakon njegove smrti, knjiga je zagovarala teoriju da "cilj određuje sredstvo", što se smatra ranim primerom realpolitike. Uobičajena je pogreška da se kaže da cilj opravdava sredstvo, što Makijaveli ni u jednom svom spisu nije napisao. Makijaveli je prvi mislilac koji je uočio da politika ne podleže etičkim principima, jer opravdati nešto znači to učiniti etički ispravnim.

 

Izraz makijavelistički danas opisuje usko, samo-interesno ponašanje, i vodi mnogim nepravilnim shvatanjima Makijavelijeve filozofije.

 

Život - Makijaveli je rođen u Firenci, kao drugi sin Bernarda di Nikola Makijavelija, advokata (na dobrom glasu) i Bartolomee Di Stefano Neli, njegove žene. Oba roditelja su bili članovi starog plemstva Firence. Od 1494. do 1512. godine, Makijaveli mlađi je bio oficijelni vladin službenik. Tokom ovog perioda, putovao je u diplomatske misije u različite evropske dvorove u Francuskoj, Nemačkoj, ostalim italijanskim gradovima-državama. Biva kratko zatočen u Firenci 1512. godine, zatim boravi u izgnanstvu i vraća se u Firencu. Umro je u Firenci 1527. godine i sahranjen je u crkvi Santa Kroče.

 

Njegov život se može podijeliti u tri perioda, od kojih svaki čini posebnu i važnu eru istorije Firence. Njegova mladost je tekla istovremeno sa veličinom Firence kao italijanske sile pod vođstvom Lorenca De Medičija zvanog Il Manjifiko (Veličanstveni). Pad Medičijevih u Firenci se desio 1494. godine, iste godine kada Makijaveli stupio u državnu službu. Tokom njegove zvanične karijere Firenca je bila slobodna republika, i ovo stanje je trajalo do 1512. godine, kada su se Medičijevi vratili na scenu, i iste godine Makijaveli gubi svoju službu. Medičijevi su opet vladali Firencom od 1512. do 1527. godine, kada su opet izbačeni iz Firence. Ovo je bio period Makijavelijevog povećanog uticaja i vrijeme njegove literarne aktivnosti; umire par sedmica nakon istjerivanja Medičijevih u svojoj pedeset osmoj godini 22. juna 1527, bez povratka u državnu službu.

 

Mladost - Mada postoji vrlo malo pisanih tragova o Makijavelijevoj mladosti, Firenca iz tih dana je jako dobro poznata, pa se rano okruženje ovog poznatog građanina Firence lako može zamisliti. Firenca u to doba je opisana kao grad sa dvije suprotne struje života, jedna određivana od strane energičnog (i asketskog) Savonarole, dok je druga stuja vođena od strane ljubitelja raskoši Lorenca.

 

Makijaveli nam u svojoj Istoriji Firence daje sliku mladića sa kojima je njegova mladost prošla. On ovako piše:

 

Oni su bili slobodniji nego njihovi preci u oblačenju i životu, i trošili su više u ostalim vrstama pretjerivanja, trošeći svoje vrijeme i novac u dokoličarenju, kockanju, i ženama; njihov glavni cilj je bio da se pojave dobro obučeni i da pričaju lukavo i oštro, dok bi onaj koji bi povrijedio druge na najlukaviji način nosio titulu najpametnijeg.

 

Služba - Sljedeći period njegovog života je proveden u službi slobodne firentinske republike, koja je procvjetala od isjerivanja Medičijevih 1494. godine do njihovog povratka 1512. godine. Nakon četiri godine službe u jednom od javnih ureda biva postavljen za Kancelara i sekretara druge kancelarije. Ovdje smo na čvrstom tlu kada želimo da saznamo za događaje u Makijavelijevom životu, zbog toga što je tokom ovog perioda on uzeo vodeću ulogu u poslovima republike, i stoga imamo njegove dekrete, zapise da nas informišu, kao i njegove vlastite tekstove. Malobrojni prepisi njega kao sekretara daju nam informacije o njegovim aktivnostima, i dopunjavaju izvore iz kojih je on crpio iskustva i karaktere koji ispunjavaju knjigu „Vladalac".

 

Njegova prva misija je bila 1499. godine kod Katerine Sforce (Catherina Sforza), iz čije je sudbine izveo zaključak da je daleko bolje zaslužiti povjerenje naroda, nego ovisiti o tvrđavama.

 

Godine 1500. biva poslan u Francusku da dobije uslove od strane Luja XII za nastavak rata protiv Pize: ovaj kralj je bio onaj, koji je načinom vođenja svojih spoljnih poslova u Italiji, počinio pet ključnih grešaka u državništvu koje su sumirane u „Vladocu", i koji zbog istih je izbačen iz Italije. On, takođe, je bio onaj koji se razveo, što je bio uslov podrške od strane pape Aleksandra VI. Makijavelijev javni život je bio većinom dominiran događajima proizniklim od ambicija pape Aleksandra VI i njegovog sina, Čezara Borđe (Cesare Borgia), vojvode Valentina (duca Valentino), i ovi karakteri ispunjavaju veliki prostor u knjizi „Vladalac". Makijaveli nikad ne oklijeva da citira akcije vojvode koje su koristile uzurpatorima koji su željeli da zadrže države koje su zauzeli.

 

Pisanje i smrt - Po povratku Medičijevih u Firencu, Makijaveli, koji se par sedmica uzalud nadao da će zadržati svoju službu pod novim vlastodršcima Firence, biva otpušten dekretom datiranim na 7. novembar 1512. Kratko nakon ovoga biva optužen za saučesništvo u neuspjeloj zavjeri protiv Medičijevih i završava u pritvoru gdje je stavljen na torturu. Novi medičijevski ljudi, među kojima i Papa Leo X, osigurali su njegovo puštanje na slobodu, i on se povlači na svoje malo imanje u San Kašano, blizu Firence, gdje se posvećuje literaturi. U pismu Frančesku Vetoriju, datiranom 13. decembra, 1513, ostavio je veoma zanimljiv opis svog života u ovome periodu, što ukazuje na njegove metode i motive za pisanje „Vladaoca"(Il principe).

 

Učenje - Nikolo Makijaveli je poznat kao autor rečenice: "Cilj opravdava sva sredstva", mada se ona tako formulisana ne nalazi ni u jednom njegovom delu. On je smatrao da svako, pa tako i vladar ima jednu količinu moći, a cilj jeste da se ta moć što je moguće više uveća. Pri tome vladar mora biti izvan običajnih moralnih kočnica, što znači da hrišćanski moral i politika nemaju i ne mogu imati nikakvih dodirnih tačaka. Sve što uvećava moć i vlast jeste ispravno primenjivati. Iako se neki Makijavelijevi saveti mogu smatrati beskrupuloznim, sam Makijaveli upozorava da realno ne treba mešati sa idealnim. U svom najpoznatijem delu, Vladaocu, piše:

 

Tu se sad postavlja pitanje: da li je bolje da te ljudi ljube ili da te se boje. Odgovor je, da bi najbolje bilo i jedno i drugo; no kako je to dvoje teško sastaviti, mnogo je sigurnije, da te se ljudi boje, negoli da te ljube, ako već oboje ne možeš postići. Jer o ljudima se uopšteno može kazati: nezahvalni su, nepouzdani, pritvorni, izbegavaju opasnosti i pohlepni su za dobitkom; dok im dobro činiš, tvoji su, nude ti svoju krv, imetak, žene i decu, kako sam vam već kazao, kad je potreba daleko; no kad se nevolja primakne, okreću se. Propada vladar, koji se posve oslonio na njihove reči, pa se nije ni na šta pripremio; jer prijateljstva, koje se dobijaju za platu, a ne veličinom i plemenitošću duha, kupuju se, a ne poseduju, pa se u pravo vreme ne mogu upotrebiti. Osim toga, ljudi se manje ustručavaju da uvrede nekoga, koji želi da ga ljube, nego li nekoga, koji im uliva strah; jer ljubav se podržava vezom zahvalnosti, samo što ljudi, budući da su opaki, tu vezu raskidaju, kad god im je to od koristi; strah se pak podržava neprestanom pretnjom kazne. 

 

Spisak Makijavelijevih glavnih radova (uradio ih je više od 30 tokom svog života)

 

Discorso sopra le cose di Pisa, 1499

Del modo di trattare i popoli della Valdichiana ribellati, 1502

Del modo tenuto dal duca Valentino nell" ammazzare Vitellozzo Vitelli, Oliverotto da Fermo, etc., 1502 (Description of the Methods Adopted by the Duke Valentino when Murdering Vitellozzo Vitelli, Oliverotto da Fermo, the Signor Pagolo, and the Duke di Gravina Orsini)

Discorso sopra la provisione del danaro, 1502

Decennale primo (poem in terza rima), 1506

Ritratti delle cose dell"Alemagna, 1508-1512

Decennale secondo, 1509

Ritratti delle cose di Francia, 1510

Discorsi sopra la prima deca di T. Livio, 3 vols., 1512-1517

Il Principe, 1513 (The Prince)

Andria, comedy translated from Terence, 1513 (?)

Mandragola, prose comedy in five acts, with prologue in verse, 1513

Della lingua (dialogue), 1514

Clizia, comedy in prose, 1515 (?)

Belfagor arcidiavolo (novel), 1515

Asino d"oro (poem in terza rima), 1517

Dell"arte della guerra, 1519-1520 (The Art of War)

Discorso sopra il riformare lo stato di Firenze, 1520

Sommario delle cose della citta di Lucca, 1520

Vita di Castruccio Castracani da Lucca, 1520 (The Life of Castruccio Castracani of Lucca)

Istorie fiorentine, 8 books, 1521-1525 (History of Florence)

Frammenti storici, 1525.

Other poems include Sonetti, Canzoni, Ottave, and Canti carnascialeschi

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Nikolo Makijaveli - Vladalac

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u