Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Kabanica lektira

Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Kabanica

Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Kabanica

 

Kabanica je pripovijetka iz zbirke petrogradskih pripovijedaka. Glavni lik je Akakij Akakijevič koji radi čitav život kao činovnik koji prepisuje pravne spise. Volio je taj posao i nije težio za drugačijim načinom života. Odbijao je sve prilike za unaprijeđenjem. Nitko ga nije ozbiljno shvaćao i gledali su ga sa podsmjehom. On na to nije mario jer je zaista volio svoj posao. Jednog dana shvatio je da na rukavu stare kabanice ima rupu, što je bilo prilično ozbiljno s obzirom da su mu ruke koristile za pisanje, stoga kada bi zahladilo počeo je osjećati bol u leđima. Stoga odluči da mu ta kabanica znači život i zaposlenje, te ode krojaču da mu sašije novu kabanicu. Tu se Akakij zamislio jer je shvatio da će nova kabanica biti skupa, te je počeo štedjeti tako što nije večerao, nije trošio svijeće, no usprkos štednji nije imao dovoljno novaca. No, Petrovič, krojač mu je odlučio pomoći i sašiti kabanicu za samo osamdeset rubalja. Bio je očaran i presretan novom kabanicom. Vraćajući se jednu večer kući, nakon proslave, Akakija napadnu i otmu mu kabanicu. Izbezumljen, sljedećeg dana odlazi na policiju gdje ga nitko nije htio saslušati, poremećena uma, bolestan i siromašan, Akakij umire. Ubrzo gradom počinju kružiti glasine da netko ljudima noću skida kabanice i nestaje u mraku.

 

Sadržaj - U jednom odjeljenju u Petrogradu radio je jedan običan mali činovnik po imenu Akaki Akakijevič. Iako su se tamo često mijenjali direktori i viši činovnici, on je uvijek ostajao na svom mjestu kao činovnik za prepisivanje službenih spisa. Bio je zadovoljan svojim poslom i radovao se pri pomisli što će ga sve sljedećeg dana čekati za prepisivanje. Nudili su mu da umjesto običnog prepisivanja, za veću plaću, malo izmjeni tekst, da promijeni adresu i prebaci iz prvog u treće lice. No, njemu je to zadavalo previše briga te se brzo vratio starom poslu.

 

Nije obraćao pažnju na svoje odjevanje ni na zbivanja izvan mjesta gdje radi. Zbog njegovog izgleda, posla i posebno zbog kabanice, bio je omiljena meta šale ostalih činovnika u tom odjeljenju.

 

Citat: str. 203

Pregledavši ju dobro kod kuće, on otkri da je na dva - tri mjesta i to baš na leđima i na ramenima ona postala prava razvlaka; sukno se toliko izlizalo da je postalo providno, a postava se sva raspala... Doista, ta kabanica imala je čudan izgled - prostrani okovratnik joj se svake godine sve više i više smanjivao, pošto je služio za podšivanje i krpanje drugih njenih dijelova.

 

On na to nije obraćao pažnju. No, kad su došle hladne ruske zime, vidio je da treba nešto učiniti sa svojom starom, poderanom kabanicom. Vjerovao je da je potrebno samo da je odnese krojaču. No krojač Petrovič mu je izjavio da ju nije moguće zakrpati, jer bi se ona raspala čim bi je ubo iglom. Petrovič mu je preporučio da kupi novu postavu i da će mu je on zašiti.

 

To je Akakija zabrinulo. Nije znao gdje bi mogao nabaviti osamdeset rubalja, što je bila najniža cijena. Doduše imao je oko četrdeset rubalja ušteđevine, no ona je već bila predodređena za nove pantalone, košulje i za plaćanje dugova. Polovicu potrebnog novca, oko četrdesetak rubalja, znao je da će dobiti za nagadu, no nije znao kako dogurati do druge polovice. U mislima je počeo razmišljati čega bi se sve trebao odreći.

 

Odlučio je da više neće večerati, tj. da neće piti čaj navečer, neće paliti svijeću, gazit će što je moguće lakše da ne uništi pete, rjeđe će davati pralji prati rublje da se ne pocijepa...

 

I tako je oko pola godine Akaki štedio i redovito sa Petrovičem posjećivao trgovine sa postavama, raspitivajući se za najjeftiniju. Sve je to podnosio s lakoćom kad bi pomislio na sve prednosti nove kabanice. No kad je za nagradu dobio umjesto četrdeset još dvadeset rubalja više, imao je dovoljno za postavu. Kupio ju je i dao Petroviču, koji je pristao da sašije kabanicu za minimalnih dvanaest rubalja. Akakiju je najvjerojatnije najsretniji dan u životu bio onaj kad je došao na posao sa novom kabanicom. Na poslu su ga dočekali pljeskom, te se jedan mladi časnik ponudio da počasti sve radnike radi Akakijeve nove kabanice. Akaki se tada, navečer u kući onog časnika, prvi put uključio u život izvan posla. Sve mu je bilo neobično i pomalo neugodno. Nelagoda mu se povećala kad se vraćao kući mračnim ulicama. Na tom putu napali su ga dva čovjeka i oteli mu kabanicu, pustivši ga ošamućenoga na podu.

 

Kad se osvijestio, potražio je pomoć kod policajca u obližnjoj ulici no on mu nije htio pomoći. Čuvši što mu se desilo, gazdarica ga je savjetovala da treba otići ravno policijskom načelniku. Akakije je to i učinio. Otišao je jednoj važnoj osobi. Morao se prije najaviti, te doći u dogovoreno vrijeme. No u to je vrijeme ta važna osoba razgovarala s nekim svojim prijateljem kojeg nije davno vidjela. Da mu prijatelj shvati kako je on važna osoba, pustio je Akakija da čeka, a kad ga je napokon primio počeo se derati i grditi na njega. Akakije je silno prestrašen pobjegao kući. No tada je vladala jaka ruska zima i on se razbolio. Nakon nekoliko dana je i umro:

 

A Petrograd ostade bez Akakija Akakijeviča, kao da ga u njemu nikada nije ni bilo...a već sutradan na njegovom je mjestu sjedio novi činovnik, rastom znatno viši od njega, koji već nije ispisivao slova onako uspravnim rukopisom kao Akakije Akakijevič, nego mnogo nagnutije i kosije.

 

No tu ne završava priča o Akakiju Akakijeviču. Naime, nakon njegove smrti u gradu se pojavio neki mrtvac koji je krao kabanice ljudima tražeći svoju. Mnogi su tvrdili da su u tom mrtvacu prepoznali Akakija Akakijeviča. Taj je mrtvac prestao sa krađom kabanica tek nakon što je dobio kabanicu važne osobe:

 

Ha! Eto napokon i tebe! Najzad sam te, ovaj, ščepao za jaknu! Baš mi tvoja kabanica treba! Nisi htio da se zauzmeš za moju, pa si me još i ispsovao - pa daj mi sada svoju!

 

Analiza likova

 

Akakije Akakijevič - Običan činovnik za prepisivanje s godišnjom plaćom od četiristo rubalja. Zadovoljan je svojim životom iako se on sastoji od posla i boravka u kući:

 

Mijenjali su se direktori i razne druge starješine, a on je uvijek mogao da se vidi na jednom te istom mjestu, na istom položaju, stalno na istoj dužnosti, kao činovnik za prepisivanje službenih spisa;" Nizak je, ospičav i riđokos. Kratkovidan, s borama na obje strane obraza i hemoroidične boje lica. Nije se brinuo o svom izgledu i odjevanju:

 

Uopšte nije mislio o svome odjevanju: gornji kaput nije mu bio zelen, već nekakve riđastobrašnjave boje. Okovratnik na njemu nije bio dugačak, izlazeći iz tog ovratnika, činio baš neobično dugim."

Nije se prepuštao nikakvim užicima:

 

... lijegao bi, unaprijed se smješkajući pri pomisli na sutrašnji dan: što li će mu bog sutra poslati da prepisuje?

 

... u govoru najviše upotrebljavao prijedloge, priloge i, naposljetku, takve riječice koje nemaju baš nikakvog značenja.

 

Petrovič - Bivši kmet, krojač. Imao je ženu koja se nije mogla pohvaliti svojom ljepotom. Bio je dobre ćudi te je pristao da sašije Akakiju kabanicu za gotovo ništa novaca. Volio se razbacivati cijenama i opijati.

 

Citat: str. 211

Na licu mu se pomolio tako dostojanstven izraz kakav Akakije Akakijevič dotad nije imao prilike da na njemu vidi. Kao da je Petrovič u srcu osjećao da je uradio neku veliku stvar i time najbolje pokazao onaj jaz koji dijeli krojače što ne idu dalje od stavljanja postave i prekrajanja starih odijela od onih koji šiju od novog materijala.

 

Važna osoba - Viši policijski general kojemu se za pomoć obratio Akakije. Volio se praviti važan:

 

Citat: str. 219

Najzad, ta osoba nastojala je da uzdigne svoj ugled mnogim drugim sredstvima, a evo kojim: uvela je običaj da je sitni činovnici dočekuju na stepenicama, kad je dolazila na dužnost; nitko, zatim nije smio da joj se obrati direktno, već u strogo predviđenom redu: koleški registrator podnio bi izvještaj gubernijskom sekretaru, gubernijski pak titularnom, ili nekom drugom, pa bi tek tada predmet stizao do nje, te važne osobe.

 

Bio je dobre duše samo što ga je čin generala promijenio. Kad bi se obraćao osobama nižeg čina volio se razbacivati riječima:

 

Citat: str. 222

Znate li kome vi to govorite? Shvaćate li ko stoji pred vama?

Shvaćate li vi to, shvaćate li? – pitam ja vas.

 

Bilješke o djelu - Pisac nije kao većina romantičarskih pisaca koji su tražili neku savršenu osobu kojoj će dodijeliti neko visoko mjesto u društvu. Ovo djelo "nema" junaka jer osoba o kojoj pisac govori je običan radnik tj. prepisuje knjige. On nema ni nekakvu kuću niti neku visoku plaću. Pisac je samim imenom Akakije Akakijevič, načinom na koji je odlučeno da se on upravo tako zove, radnim mjestom gdje Akakije radi započeo ismijavanje glavnog lika, da bi sve okončao kad njemu ukradu kabanicu koja je njemu značila više nego sam život i zbog koje se on na kraju osvećuje.

Dojam o djelu - Kabanica je Gogoljeva novela čija je priča vrlo jednostavna. Jadni mali činovnik donosi veliku odluku. Odlučuje nabaviti novu kabanicu koja postaje san njegova života. Prvu noć kada je obuče, otmu mu je u jednoj mračnoj ulici. On umire od tuge i njegov duh luta gradom u potrazi za svojom kabanicom. Ovo je sve što se tiče osnovne zamisli, ali naravno prava priča (kao i uvijek kod Gogolja) leži u stilu, unutrašnjoj strukturi ove anegdote. Djelo je, inače, prožeto otužnim humorom, a njezin fantastični završetak daje cijeloj, već na realističkim temeljima izgrađenoj, pripovijesti ponovno groteskni tonalitet.

Zaključak - Gogolj u Kabanici opisuje život jednog siromašnog činovnika odbačenog i zaboravljenog od čitavog svijeta. Stvara neku vrstu antijunaka u kojeg se ne bi nitko ugledao.

 

U čitaoca istovremeno izaziva sažaljenje prema, poniženom i uvrijeđenom, Akakiju i ujedno pripovijeda kroz groteskni humor. Takav humor postiže isticanjem negativnosti, karikiranjem, ismijavanjem i izobličavanjem Akakija, kabanice i okoline.

 

Osim humora, za Gogolja je karakteristična njegova jednostavnost u pripovijedanju. Sa malo riječi uspijeva predočiti čitaocu i stanje unutar likova i stanje u okolišu.

 

Gogolj u Kabanici daje kritiku društvu i sudi protiv nečovječnog odnosa i ponašanja ljudi. No ipak na kraju priznaje da nije sve tako crno, jer postoji savjest koja spašava čovjeka.

__________________________________

 

Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Kabanica

 

Kabanica je pripovetka Nikolaja Vasiljeviča Gogolja objavljena 1842. godine i spada u najznačajnija dela ranog ruskog realizma. Njenoj velikoj popularnosti pripomogao je Dostojevski svojim citatom "Svi smo mi izašli iz Gogoljeve Kabanice."

 

Kratak sadržaj - U jednom odeljenju služio je jedan činovnik. Za tog čoveka ne bi se baš moglo reći da je dopadljiv, bio je onizak, malo riđokos, sa borama sa obe strane obraza. Zvao se Akakije Akakijevič i bio je pomalo čudan. Bio je pisar i bio je verovatno jedini u tom odeljenju koji je radio svoj posao sa ljubavlju i poštovanjem.

 

Drugi činovnici ga uopšte nisu poštovali, pa čak ga nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše to bi bilo veoma neljudski i bez molbe. Većina činovnika ga je ismejavala izgovarajući šale na njegov račun. Ali usprkos tome on se nije dao pokolebati i radio je dalje svoj posao sa dušom i poštovanjem. Veoma se razlikovao od drugih činovnika. Dok su drugi uveče izlazili na ulice kako bi porazgovarali sa prijateljima i malo se zabavili, on je sedeo u toplini svoga doma i prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu.

 

Može se reći da je u svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u svemu što je gledao video svoje jasne, ujednačenim rukopisom ispisane redove. Stoga nije obraćao pogled na svoju staru kabanicu koja je često bila meta izrugivanja drugih činovnika. Ali kad se pojavila oštra severna zima, Akakije Akakijevič je osetio kako ga zima naročito jako pali po leđima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što pre proći razdaljinu od svog doma do radnog mesta. Kada više nije mogao izdržati hladnoću uputio se njemu dobro znanom krojaču Petroviču misleći da će mu on uspeti zakrpati kabanicu.

 

Petrovič je bio čovek bez jednog oka, a vrlo često je voleo popiti koju čašicu. Dok je bio trezan znao je uspešno popraviti činovničku uniformu. Došavši kod Petroviča Akakije Akakijevič mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije neki veliki problem da samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leđa. Petrovič ga je odbio i rekavši mu da se kabanica ne može okrpati jer se postava raspada. Tako je Akakije Akakijevič sav uznemiran otišao kući misleći da je petrovič danas Trezan.

 

Pomislio je kako će doneti kabanicu Petroviču u nedjelju ujutro kad će Petrovič biti mamuran od subotnjeg provoda. Tako je i bilo doneo je kabanicu a mamurni Petrovič pogledavši je odmah se razbistrio i rekao još jednom kako se to nemože popraviti i kako treba sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijeviču bilo jasno da stvarno mora naručiti novu kabanicu. Ali mučio ga je jedan problem a to je bio novac. Tako je silno odlučio da će odted malo skromnije živeti, da neće piti čaj uveče, da će odeću što manje nosti pralji na pranje kako bi uštedeo novac.

 

Kroz par meseci skupio je novac i pošao sa Petrovičem u prodavnice kako bi kupio tkaninu. Petrovič mu je uskoro napravio novu kabanicu i Akakijevič je uskoro došao na radno mesto u sasvim novoj kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga: zato što mu više nije bilo hladno a i kabanica je izgledala vrlo lepo. Naravno drugi činovnici su odmah uočili novu kabanicu i rekli Akakijeviču da bi povodom kupovine nove kabanice trebao održati proslavu. Tada se Akakijevič našao u neprijatnoj situaciji ali se našao jedan činovnik koji je rekao da će organizovati proslavu umesto njega.

 

Te večeri Akakijevič se uputio ka činovniku kod kojeg će se održati proslava. Hodajući ulicama grada bio je ponosan što može tako uredno sređen prošetati i grad mu se tog trenutka činio puno lepši nego pre. Došavši na proslavu seo je kraj stola kartaša ali budući da je već došlo vreme kad je on obično išao u krevet, potajno se iskrao i otišao kući.

 

Na putu do kuće prolazeći kroz sve tamnije i mračnije uličice odjednom je osetio kako su ga ulovila dvojica ljudi udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakijević se onesvestio a kad je nakon nekoliko minuta došao k sebi više nije bilo nikoga ali ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastrešen pe je drugi dan potražio pomoć policijskog nadzornika.

 

Budući da to nije pomoglo potražio je pomoć važne osobe. Važna osoba je baš u to vreme imala sastanak sa prijateljem iz detinstva ali ga je ipak nakon nekog vremena primila u svoju kancelariju. Budući da važna osoba nije htela pomoći Akakijeviču on se naljutio i otišao. Na povratku kući duvao je jak vetar tako da se Akakije Akakijevič razboleo. Bio je toliko bolestan da je lekar upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi lek jer će Akakijevič uskoro umreti. Tako je i bilo.

 

Akakijeviča sahraniše ali se nakon nekog vremena pročulo po gradu kako u kasne noćne sate kod Kaljinkinog mosta pojavljuje neki mrtvac u liku činovnika koji skida i otima kabanice prolaznicima. Tako je jedne večeri kad je važna osoba išla u posetu kočijom Karolini Ivanovnoj ostala bez kabanice. Naime mrtvac sa likom činovnika se na taj način osvetio za ono što mu nije želeo pomoći oko pronalaženja ukradene kabanice.

 

Od tada više nitko nije ni video ni čuo za mrtvaca sa likom činovnika. Očigledno mu je generalova kabanica sasvim odgovarala.

 

Karakterizacija likova

 

Akakije Akakijevič - Nije baš bio dopadljiv, bio je onizak, malo riđokos i pegav po licu, imao je bore sa obje strane obraza. Bio je vrlo privržen poslu i svaki svoj spis ili tekst koji je prepisivao je prepisivao sa ljubavlju i poštovanjem. Uživao je u svakom napisanom redu ili slovu. Vrlo je hladnokrvan i ravnodušan upravo zbog toga što se ne obazire na izrugivanja drugih činovnika. Ima jak karakter i kad nešto naumi to će i učiniti po bilo koju cenu. Takav je slučaj sa skupljanjem novca za novu kabanicu, odricanja od večernjeg čaja, čuvanja odeće kako bi što duže potrajala. Vrlo je štedljiv, pomalo lukav, vesele ga vrlo male sitnice.

 

Petrovič je stari krojač bez jednog oka, pegav po licu, voli popiti koju čašicu, vrlo sposoban i vešt jer uspeva uspešno popraviti činovničku uniformu. U nekim situacijama je okrutan zato što voli podići cenu svog rada toliko koliko sam ne vredi. U nekim situacuacijama pošten zato jer je Akakijeviču sašio kabanicu za vrlo nisku cenu shvatajući u kakvoj je situaciji Akakijevič. Tvrdoglav je jer ga čak ni u situaciji kad je mamuran nije moguće odgovoriti id njegove namere ili odluke.

 

Važna osoba (general) - On je u duši dobar čovek, lepo se odnosi prema drugima, ljubazan je prema njima, samo što ga je generalski čin sasvim pomeo. Nakon što je dobio generalski čin on se nekako sapeo, iskliznuo sa uobičajnog koloseka i uopšte nije znao kako se ponaša. Ako bi bio u društvu sa ljudima ravnima sebi, on bi još i bio čovek na svom mestu, čovek sasvim valjan, ali u pogledu nikako glup čovek. Ali čim bi se zatekao među ljudima koji su makar za jedan čin niži od njega bivao bi sasvim drugačiji. Ćutao je i takvo njegovo stanje izazivalo bi sažaljenje, tim pre što je on i sam osećao da bi to vreme mogao ispuniti nečim mnogo lepšim. U njegovim se očima ponekad opažala silna želja da se uključi u neki zanimljiv razgovor i da priđe nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvek zaustavljala misao: da neće to biti malo previše sa njegove strane, da neće to biti malo previše familijarno, neće li time on izgubiti na ugledu? I usled takvih razmišljanja i dalje je ostao u onom svom jednom te istom, nepromenjivom ćutljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratke zvuke. Zbog svega toga stekao je naziv vrlo dosadnog čoveka.

 

Zaključak - Gogolj u Kabanici opisuje život jednog siromašnog činovnika odbačenog i zaboravljenog od čitavog sveta. Stvara neku vrstu antijunaka u kojeg se nebi niko ugledao. Kod čitaoca istovremeno izaziva sažaljenje prema, poniženom i uvređenom, Akakiju i ujedno pripoveda kroz groteskni humor. Takav humor postiže isticanjem negativnosti, karikiranjem, ismejavanjem i izobličavanjem Akakija, kabanice i okoline. Osim humora, karakteristično je za Gogolja njegova jednostavnost u pripovedanju. Sa malo reči uspeva predočiti čitaocu i stanje unutar likova i stanje u okolini. Gogolj u Kabanici daje kritiku društvu i sudi protiv nečovečnog odnosa i ponašanja ljudi. Ipak na kraju priznaje da nije sve tako crno, jer postoji savest koja spašava čoveka.

________________________________

 

Nikolaj Vasiljevič Gogolj, poznati ruski prozni i dramski pisac, porijeklom Ukrajinac, rodio se 19. ožujka 1809. u malom mjestu Soročincima. Svoja je djela pisao na ruskom jeziku, jer su u Ukrajini tada bile nepovoljne kulturno - društvene prilike.

 

Gogoljev se otac zanimao za kazalište i pisao kraće komedije na Ukrajinskom jeziku za potrebe domaćeg pozorišta, dok mu se majka brinula o odgoju djece. Školovao se u Poltavi, Nježinu i Petrogradu. Neko vrijeme je bio odgojitelj plemićke djece u Petrogradu. Gogoljevi mladenački snovi, o služenju za dobro države, raspali su se kad je upoznao život petrogradskih sitnih činovnika, među koje se i sam bio uvrstio na kraće vrijeme. Kasnije je predavao povijest na Petrogradskom sveučilištu.

 

Imao je prijateljske veze gotovo sa svim tadašnjim Ruskim piscima (Krilov - pisac basni i satira, Žukovski – pjesnik, romantičar i prevoditelj, te najvažniji, od kojeg je tražio savjete, Puškin). Puškinova smrt je potresla Gogolja do dna duše i navela ga na misticizam i religiozni fanatizam.

Putovao je i boravio u europskim zemljama, a potkraj života vratio se u Moskvu gdje je živio u materijalnoj oskudici. Umro je 21. veljače 1852. Svoj prvi književni pokušaj, Hans Kihelgarten, spalio je ostavši nezadovoljan njime i vjerujući da će ostvariti nešto mnogo bolje.

 

Gogolj je od početka razvijao pripovijetku kao posebnu vrstu književne proze, davajući joj nov sadržaj i oblik. Svoju prvu zbirku pripovijedaka, Večeri na zaselku kraj Dikanjke, nije napisao realističkim nego romantičkim duhom i raspoloženjem. Kasnije je izdao još dvije zbirke pripovijedaka, Mirgorod i Arabeske.

 

Pripovijetke: Soročinski sajam, Utopljenica, Noć uoći Božića, Začarano mjesto, Nevski prospekt, Ludokovi zapisi, Portret, Kočija, Pripovijetka o tome kako su se zavodili Ivan Ivanović i Ivan Nikiforović i najvažnija Kabanica. Osim pripovijetka Gogolj piše i drame: komedije Ženidba i Revizor, roman poema Mrtve duše i povijesni roman Taras Bulja. Zahvaljujući Gogolju došlo je do apsolutne prevlasti proze nad poezijom u ruskoj književnosti i zato Gogolja treba smatrati "ocem ruske prozne književnost" kao što se Puškin smatra "ocem ruske poezije".

 

Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Mrtve duše

Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor

loading...
14 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Kabanica

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u