Nenad Radanović - Almin vrt lektira

Nenad Radanović - Almin vrt

Nenad Radanović - Almin vrt

 

MARTA

 

Kad smo se prvi put vidjeli, Marta je važno zaklonila lice. U ogledalu sam nazirao bjelinu njenih očiju i viticu rastresite kose. Otišla je u sobu. Nastojao sam ostaviti prijatan utisak, jer sam uvjeren da me posmatrala kroz ključanicu. Nakon podneva odšetali smo čak do mosta. Putem smo sreli jednog konja. Meni se činilo da mu nedostaje samo crn barjak preko ispalih rebara, pa da ispričam kako sam stajao pored smrti koja se kočila nasred ulice. Konj je bio ćorav na desno oko. Kad smo primijetili da mu se lijevo okreće u sjaju i da u njemu trepere dva lomna drvceta s druge strane trotoara, Marta reče da je taj konj presrećan što bar jednim okom živi u proljeću. Nismo mogli nastaviti šetnju. Pred mostom su isplitali visoku žicu. Na drugoj obali su kopali rovove. Dva vojnika su dostojanstveno šetala ispred žice.

Marta je svakog jutra odlazila na časove klavira kod jedne stare dame. Dogovorili smo se da se kroz prozor uvučem njenoj učiteljici u sobu i kliještima pokvarim klavir. Tako bi Marta bar nekoliko dana bila pored mene. Naš plan nisam uspio ostvariti. Nastajale su vedre večeri kasnog proljeća. Stara dama ima dobar vid i nemiran san. S notama pod pazuhom, Marta me napuštala kad ojača sunce. Da bih zagladio nedostatak snage i odlučnosti, jednog dana joj donesoh dva velika obruča koja sam iskopao ispod cigala razrušene kuće.

 

Pored moje ulice, koja je povučena uz sami rukavac rijeke, prostire se šuma visokih borova. Među njima je mala, zlatom polivena sinagoga. Vijugajući oko stabala, tjerali smo obručeve. Kad bismo se umorili, zavlačili smo se u široko lišće repuha.

Zatim su uza zid zlatne bogomolje prislanjali ljude. Noću su pucali i ja sam se jednom trgnuo iz sna, raskidanog promuklim, učestalim hicima. Plitko su ih pokopavali i jednom sam vidio palac izvirio kroz kamenje. Bogomolja je sada potpuno pusta. Ni rabin zelenog lica i buljavih očiju nije u nju zalazio. A on je tako ugodnim glasom govorio ljudima: "Lijep dan".

Marta se vratila kasno. Na kapiji njene učiteljice bio je crven pečat. Niže njega tablica na kojoj je pisalo: "Jevrejski stan". I mi smo znali da stara dama neće otvoriti zakovane prozore. Vjerujem da je nestala prošle noći kad se Joška ložar ponovo napio i kapa mu ostala nasred puta.

 

Ponekada smo trčali za biciklom moga oca, pismonoše u zabačenoj četvrti grada. Basali smo mračnim ulicama. Tu nas je gotovo uvijek dočekivala nepromijenjena slika. U pustim dvorištima su drhtali mršavi psi kojima sam pružao ruku. Penjali smo se po ruševinama. Mogli smo nakupiti zanimljivih stvari rovareći i razmičući cigle jednom gvozdenom čakljom koju sam nosio sa sobom. Kad sam nalazio lutke, Marta ih je s mnogo ljubavi i pažnje stavljala u kotaricu. Već sutradan ih je donosila uredno počešljane i iskrpljene. Onda smo klečali na zaravancima. Gradili kule od cigle i kamenja koje su uz mnogo buke padale na sve strane.

 

Mrtvački bijele kože i očiju, otac me uvede u mračan podrum. Pužem memljivom tamom. Želim dosegnuti jedino oko svjetlosti odakle dopire dah ljudi popraćen miomirisom izlomljene molitve. Neki su se ispeli na prozorske gatre. Zurili su u nakrivljen toranj požara. Jedna žena je pronosila hrta. Raskoračen dječak maše krletkom. Njegov se golub prevrće u crvenilu vatre i on ga doziva kršeći suve prstiće pred očima koje su pratile varavu krivulju golubovog bijega. Cerekajući se, iz crkve iskoči suludi susjed Vladimir. Trčao je u bijelom šeširu i crvenim gaćama i njega su zaobilazili šrapneli, zrnca stakla i komadi crijepa. Ljudi oslonjeni na gatre smiju se Vladimiru. I ja prihvatam veselje. Poguraše me prema zaklonjenoj svjetiljci. Stao sam pored starice u naočarima. Jedna žena se bacakala među buradima. Zaklatih se od nove eksplozije. Neko me dotače. Okrenuh se. Široko razvučenih usana, preda mnom se njihala Marta s kotaricom i nekoliko uredno počešljanih lutaka. Povukao sam se u najosvjetljeniji kut. Marta odnekud izvuče svoju gumenu loptu. Posjedali smo raskoračivši noge da nam igračka ne bi odlutala u tamu. Kotrljali smo je od jedne do druge ruke. Uskoro sam prestao misliti da li je spašena crkva, da li je dječak dozvao pticu i da li će susjeda Vladimira plamen presjeći posred prsa. Samo se kotrljala lopta i s vremena na vrijeme ukazivalo Martino zanjihano lice.

 

Marta strpa loptu u kotaricu. Ljudi su izlazili iz podruma. Gazili su staklo, preskakali šaporave naslage greda koje su gorjele dimljivim plamenom. Marta me držala za ruku. Otišli smo do trgovca ribom. Znali smo da se on nije micao iz prodavnice. Kunjao je čela prislonjenog pored akvarijuma i usta mu nije grčio strah koji se u svakom podjednako gnijezdio. Marta ga je zbog toga mnogo voljela. Ali, ovog puta, njegova mala baraka se dimila. Presamićen preko stepenica, uprskan ribljom krljušti, ležao je trgovac. Grančica krvi rascvjetavala se između njegovih otvorenih očiju.

Te noći nisam mogao zaspati. Čudilo me zašto je tata obukao neko smiješno staro odijelo. Ono mu je bilo prekratko i tata je postao ogroman u mojim očima ili ga je takvim činio onaj nedostojan kaputić. Čuo sam kad je otvorio vrata prema izlazu. Bila je prohladna mjesečina. Tatino lice je postalo tamno, samo su mu oči okrenute prozorima, bijele i skakutave. Onda mi se činilo da nečija sjenka puže površinom zida, da se skriva i provlači našim tek ovog proljeća okopanim vrtom. Isto tako, izašla je majka umotana u kućnu haljinu. Mjesec se smrzavao pored tvorničkog dimnjaka i ja sam vrlo razgovijetno mogao čuti šapat na stepenicama.

– Pazi se. Kod apoteke je udvostručena straža. Ne bi bilo loše i cipele da skineš. Molim te, pazi se.... – šaputala je majka dok je sjenka potitravala na ogradi, izdužila se širinom trotoara, zatim izjednačila s prljavim sumrakom dućana čiji su izlozi bili zakovani. Majka se vratila. Legoh pokrivši se po glavi.

 

Probudio sam se u samo svitanje. Pogledao sam da li se vraćao otac. Ulicom je prolazila šarena grupa ljudi. Lica su im bila voštano žuta i neispavana. U prvom redu je išao starac u pidžami i papučama. Žena do njega je dizala raščupanu kosu. Malo izdvojen iz reda, posrtao je gospodin nezgodno zakopčanog kaputa i u ruci je držao slomljene naočare. Nisam se varao! U pretposljednjem redu išla je Marta bez svoje kotarice, pognuta, nepočešljana, i na njenom ramenu je počivala ruka njene isto tako pognute majke.

– Marta! – povikao sam otvorivši prozor.

 

Ona se okrenula još ne prepoznajući mog glas. Njena majka se osmjehnula. Podočnjaci su joj bili tamni i Marta mi je mahnula u znak pozdrava. Prišao im je vojnik. Pogurao je Martu majci u slabine i ona se više nije okrenula. Vojnik još jednom pomjeri zbunjenog gospodina koji se naglo svrsta u kolonu.

– Marta... – prošaputao sam pun bojazni da će mi umaknuti za ugao, da će negdje otići i da ću tako izgubiti Martu. Znao sam za policijske časove i sad mi je bilo jasno zašto se tata onako nedostojno obukao. Vjerovatno su prije ponoći odveli Martinog oca koji nije bio toliko oprezan da bi ih na vrijeme izbjegao. Sad ih odgone u logor što se nalazi u nekom manjem gradu i slušao sam da tamo postoji peć koja ima toliku snagu plamena da i kosti čovjekove u pregršt pepela pretvori.

 

Kolonu sam stigao nedaleko od apoteke. Približih se i ne bih znao zašto sam u tom času ponio svoju gvozdenu čaklju kojom sam prevrtao cigle i nalazio izderane lutke za Martu. Ona me gledala preko ramena, zatim se izdvojila iz reda i pošla prema meni. U tom je spriječio jedan vojnik. Obuhvativši joj ramena, vratio je na njeno mjesto u koloni.

– Ne, Marta – reče njena majka, – ti ne možeš izaći prije nego što nam dozvole.

Onda je dotrčao onaj krupni vojnik čije su oči gušterski zelene i nepomične.

– Marta! – povikao sam i glas se zagušio u meni od snažne ćuške. Iz usta mi je potekla krv. Srozah se uza zid apoteke. Moja čaklja zveknu na rešeci kanala i više ništa nisam čuo topeći se u modrom bolu predsna.

Dizao me neko. Lupkao me po obrazima i vidio sam oca u čijem sam se naručju beskrajno dugo klatio.

– Tata... tata... – krvario sam u njegov prekratki kaput. Čitavog me prožimala jeza i uzalud sam želio još jednom kriknuti: "Marta"!

 

KEPEC

 

Visoki i dječak su gledali plakat. Na njemu su boje pravile spletove, negdje se razdvajale, negdje grlile, a cjelina je činila titrav vez, nasmijan i pri-mamljiv. Najzad su i likovi počeli izranjati, vodeno zapjenjeni i drhtavi. Dječak je razabrao klovna što je iskočio u kockastom haljetku i naherenoj kapici u obliku kupe velikog sladoleda. Lice mu je bilo namazano prigušeno-crvenom i žutom bojom. Oko usta traka pjenušave sapunice. Pored klovna dva koščata arlekina u purpurnoj odjeći koja im je jasno ocrtavala ljepotu tijela satkanog od krupnih mišića. U uglu plakata, napirenih i brašnjavih obraza, neki muzikant je duvao u zmijoliku trubu. Dječaci ponovo zaustaviše pogled na klovnu.

– Bože, kako je lijep! – rekao je Visoki.

– Da, to je najveličanstveniji klovn koga sam ikad vidio, – složio se dječak.

– Možda je i cirkus stigao na Trg ptica? – glasno pomisli Visoki i zasja u sreći.

– I klovn uz kakvu bijelu, šarenu ili plavu šatru. Šta misliš kakav je tek živ kad je onakav na plakatu! Pa to je najsrećniji čovjek na svijetu! Samo izvodi burgije i svako mu plješće i guši se u smijehu... – nastavljao je dječak trčeći za Visokim jer je ovaj već opružio korak prema Trgu ptica. Sjenke su venule pod suncem. Njihovi kraci su bježali uz temelje kuća i bili crvenkasti pri vrhovima. Sigurno su se bojali snažnog žutila koje bi ih toliko opeklo da se ni u predvečerje ne bi usudile ispuzati ispod streha i dobro zaklonjenih zabata. Trg ptica im se činio mnogo dalje nego obično. Dječak je mislio da čak nikada neće stići do njega. Visoki je želio da sada duva, na primjer, kakav prohladan vjetrić. On bi im se ušunjao pod košulje. Rastjerao mučnu toplotu.

– Ja najviše volim šarene šatre! Ali samo one kad su sastavljene od žutih i crvenih kriški. Možda si proljetos gledao jednu takvu koja se klobučila i lelujala na vjetru? – rekao je Visoki želeći da i dječak usvoji njegov ukus.

– Zar nisu ljepše žute i plave? Bolje se vide, – protivio se dječak. Visoki ostade tužan.

– Uostalom, nije važno kakva je šatra, nego šta je pod njom. Kakav je klovn, jer on dijeli radost! – dječak je nastojao izgladiti primjetnu tugu Visokog.

 

Stigli su. U dječaka se od jačine sunca upuzala neka laka pijanost i omaglica. Klovn mu je počeo blijediti u drhtavilu, ali on je pažljivo čuvao raspjevani crtež s plakata. Crtež je dobijao neke nove tonove što su dječaka još više uznemirili u njegovom velikom očekivanju.

– Dobro bi bilo da odmah potražimo klovna. On će nas bar malo razveseliti i nasmijati svojim zavrzlamama, – predloži dječak. Visoki je isto tako mislio, jer ga je mnogo ometala i odgađala želju da vidi klovna zanim-ljiva buka gomile u plavim, prugastim i svakojakim drugim pantalonama, beretkama i košuljama. Bio je srećan, jer je šatra imala kriške u bojama koje je on toliko volio. Išli su između zelenih kola u svaka zavirujući kroz otvorena vrata ili šupljine između dasaka. Iz sjenovitosti kola su ih dočekivale nasmijane ili namrgođene oči.

– Divno je biti klovn, zar ne? – upita Visoki. Dječak nije odgovorio jer se sav rascvjetavao u toj nedokučivoj želji.

– Da, – najzad promrsi dječak sprečavajući bujicu riječi. Visoki stade i pažljivo rukom pozva dječaka. Klovn! zapjevalo je u dječaku. Na isturenom kamenu sjedio je klovn sličan kreštavozelenoj i žutoj gomili svježe boje. Nekoliko crnih mrlja na košulji narušavalo je cjelovitost i čvrstoću ugodnih oblika. Klovn je držao glavu u rukama, ali dječaci ostadoše i dalje zaneseni ljepotom boje. Dječak je očekivao da će ga vidjeti jako kočoperna, kako pjet-lićskim glasom, što uvijek podiže talase smijeha, zapovijeda čitavim cirku-som. Klovn se poljulja. Rasplete ruke s koljena i izduži se. Očekivali su da će još rasti, ali se on zaustavi na svega nekoliko pedalja! Dječaci ugledaše ne tako jasne i crne oči kao na plakatu, nego pepeljave i bez mladosti. Besciljno su skitale preko razbacanih kola. Vidjeli su i lice, nešto veće od pesti, izmreš-kano bezbrojem sićušnih bora, gurnuto nekud ustranu i blijedo. Sunce mu je padalo na povijenu glavu. Potitravalo kao laka pljeva na vjetru, uzalud se trudeći da mu obasja nestalo lice. Tako pognute glave, kepec se nekako dostojanstveno okrenu. Bezvoljno ubačenih ruku u džepove zaluta u splet zelenih kola.

 

Visoki dotače dječaka koji se više ne može nazvati dječakom. Prelio se u nježnu kupolu boje. Ona se rasprši i dječak uzdrhta. Visokog je teško prepoznao, jer mu je cijelim tijelom proticala raznobojna rječica kepečeve odjeće. Dječak je na njega ostao malo ljut. Među kolima je bilo mirno i bez pokreta. Sa stovarišta je jedva čujno nadiralo bučanje. Uz srebrnosive šipke praznog kaveza za pudlice lagano se njihao zaboravljen i razapet suncobran. Bio je proziran kao dobro napiren balon koji se može svakog trenutka rasprsnuti i izgubiti meku ljubičastu sjenku ispod sebe. Kepec je morao ući u neka kola. Dječaci su se okretali sve dok ih ne trže jak i sipljiv glas iza leđa.

– Ti moraš i večeras pod šatru ili ćeš izletjeti na ulicu!

 

Priskočiše tim kolima. Nasloniše topla lica na zeleno obojene daske. Mogli su vrlo dobro vidjeti šta se događa u sjenovitoj i prohladnoj praznini kola. Jedan crvenokos arlekin u modrom trikou stajao je na kraju praznine. Kepec, ili odlutala gomilica svježe boje, svejedno, čučao je kod samog ulaza. Njegova odjeća nije pružala onakav užitak za gledanje, pošto je sivilo sjenke narušilo njen dosadašnji sjaj. Glava mu se opet nije vidjela, jer je bila skrivena u blijedo žutu košulju, ponešto razvučenu od dugog nošenja. Tanak starčić, brižljivo narumenjenih jagodica i očito zbog nečeg vrlo bijesan, bio je raskoračen na sredini kola.

– Kako si samo bolesno osjetljiv, grbavče nijedan! Umrla ti djevojčica, a meni su svi koje sam imao, pa šta mogu? Vozim šatre od trga do trga. Zavaravam i sebe i druge njihovom blesavom bojom! – izbi iz starca njima već poznat sipljivi glas. – Zgnječi ga, Crveni, tu pred mojim očima nek crkne kučka od pedlja!

 

Arlekin je puzao lijenim koracima prema nježnoj gomilici boje koja je i sada bila nepomična. Sunce je počelo prebacivati zasljepljujući žute krake kroz odškrinuta vrata i šupljine dasaka. Pod nogama Crvenog, do sada mirni vez sunca poče drhturiti kao da su plamsali jezici čudno izobličenog ognja. Crveni okrenu snažno koščato lice i suženih jastrepskih očiju zaškilji na starca.

– Ne mogu, gazda... – prošaputao je i sagnuo glavu.

Visoki i dječak odvojiše lica. Potrčaše između kola koja su bacala male plavkaste sjenke, jer se približavalo podne. U sjenci krajnjih kola se prpošilo jato divljih golubova i grabilo oko prosutog kukuruznog zrnevlja. Visoki, koji je do tada ludovao za golubovima, baci kamen u jato. Dječak pogleda raspršene ptice. Kao da je neka gruba ruka stresla pahuljasti maslačak čije su se sasušene latice digle neobično visoko. Skupljale su se u dimnobijele oblačiče i ljuljale kao vješti pelivani na jedva vidljivoj niti. Ljuljale i topile.

 

ALMIN VRT

 

Umorno se osmijehnuvši, sestra je predložila da oborimo pješčani zamak i posjetimo Almu. Začuđeno sam je pogledao. Znao sam ko je ta djevojčica, ko je njen otac i gdje stanuje. Vraćajući se iz grada, zaustavljao sam se pred njenom kućom. U mome djetinjstvu nije bilo čarobnijeg mjesta. Dešavalo se da nađem odškrinutu kapiju. Ovlašno sam doticao željezo i, povlačeći se, mislio: iza kapije počiva raj, tamo su predmeti koje nikada neću vidjeti. I tako, prolazila su ljeta i zime, a Alma je oprezno stražarila nad svojim bogatstvom.

Odgurnuli smo krilo gvozdene kapije. Sunce još bijaše nisko i sjenka neobičnog drveta ležala je na dvorištu. U dnu blještavog kubeta na krovu vrtio se vjetrokaz, a pred kućnim ulazom bdio je kip okrnjenog nosa i vilice. Alma je sjedjela u vrtu. Bila je bljeđa nego ranije, obučena u kecelju obrubljenu čipkom, i listala je knjigu. Tada je sestra nešto kazala, ali nisam razumio. Ogroman paun je pretrčao dvorište, a kasnije je zurio u mene šireći rep. Srce mi je brzo kucalo. Mučno sam se prilagođavao Alminom svijetu.

Jelena se nagnula njenom koljenu. Divile su se slikama stavljenim u knjigu, i sestra je uskoro počela šarati oblike oko Alminih stopala, što ovu nije uzbuđivalo, i samo je poravnala iglu u kosi. Zanemarile su me. Primje-ćivao sam kako se Jelena trudila da ugodi vlasnici vrta; skakutala je, virila kroz prste i glasno se smijala ničemu, no Alma se ponašala kraljički i igla joj je buktala kao mali biser. Žalio sam sestru. Do tog jutra bio sam njen kepec i pokorni čuvar, ali sada je ona dobavljala pijesak i klimala glavom kada je trebalo donijeti štap i sat od kartona.

 

Odvojio sam se pod susjedni suncobran u čijoj je sjenci postavljena trstikova naslonjača. Zavalio sam se i, obgrlivši koljena, počeo sam se njihati. To mi je omogućilo da naizmjenično posmatram paunov rep i portret kod svijećnjaka u Alminoj sobi koju su provjetravali. Onda me zaboljela kičma i ja sam se opružio. Ne otrpjevši mirovanje, popeo sam se na stolicu da bih što bolje razgledao portret. I šta me dočekalo: gipsana mačka, vaza, klavir i stalak za note! A tamo, ukraj sobe, tri ćupa starinske izrade i luster na kome je drijemao mesingani pan. Ali mene je razveselilo nešto drugo.

Bile su to raznobojne kugle nasađene na štapove. Jedna je od njih, pobodena u ružin grm preko staze, bila veoma blizu. Na njenoj površini otkri-vao sam slike okoline, opojne, filigranske kopije oblaka i vjetrova. Donji dio kugle sakupljao je sve raznolikosti vrta u tačku u kojoj je sadržan, kao u zrcalu, odraz najudaljenijih kutaka Alminog doma, a iznad te obmanjujuće zbilje, treperila je naredna, još jasnija – suncobrani, djevojčice uz knjigu i moje zgrčeno tijelo.

Upravo tog časa dogodilo se ono što mi je cijelog avgusta suzbijalo radost i osjećaj da živim u zrelom ljetu.

Na kugli se pojavio moj golub! Skočio sam pokušavajući da uzviknem. Golub je presijecao visinu. Zaslijepljen svjetlošću, grudima sam oborio kuglu. Udove su mi vezale bodljike grma, posrnuo sami, čudno omamljen, vidjeh nebo isprskano mrljama i jarkim sjajem. Daleko iza moga tjemena ječala su zvona. Svijet je prekrivala jeka kao gromoglasni otkucaj koji je prenuo naše mjesto, zemlju i drveće.

Razmrskana kugla je ležala na stazici. Klečao sam pored krhotina. Ruke su mi bile opuštene i glava se nelagodno klatila po prsima. "Mirko", izustila je sestra, "pođimo kući". Alma je sjedjela u naslonjači. Lice joj je bilo sjenovito, vječno isto, zagonetno. Gledala je knjigu i bila usamljena. Na prstima i nijemi, otvorismo kapiju.

 

Sljedećih dana Jelena je zaboravila kuglu, a to me ljutilo, jer je prestup bio pripisan samo meni. Rano sam odlazio u sobu i posmatrao kupole hra-mova, jata čavki i Alminu kuću razjedenu sumrakom. Zamišljao sam kako je samotna ta djevojčica, kako joj je knjiga kliznula u stranu, a ona sklapa oči i čezne za prijateljem. Možda krhotine raznosi vjetar? Ne, kolebao sam se, neko ih bacio u kotaricu prežalivši sve što je izgubljeno nestankom kugle. Čelom sam lupkao u prozorski okvir i lomio prste, potajno jecajući.

Budio sam se u nedoba. Obliven znojem i umoran, kao da sam svunoć trčao žalom beskrajne pučine, tražio sam sestru i ikonu u desnom uglu sobe. Budio sam se kasno. Mjesec je tonuo za planinu, psi su lajali i tama se zgušnjavala. Okretao sam se zidu. Umjesto mjesečevog kruga mojim snom se kotrljala kugla, najprije čvrsta i puna boja, onda se razbijala nesnosno zvečeći. Opet sam se budio. Drhtao sam kao u groznici. Činilo mi se da nikada neću preboljeti događaj u Alminom vrtu.

Svečeri, kad su se vršnjaci okupljali u jevrejskom groblju, odšunjao bih se do kapije. Bila je zaključana, a u vrtu je vladao mrak. Pažnju sam usmje-ravao osvijetljenom prozoru. Kao dragu uspomenu gledao sam mesinganog pana na lusteru. Tek tada bih primijetio i Almu, besprijekorno očešljanu i s iglom u kosi. Sjedjela je za klavirom i dugo svirala. Nesumnjivo, njene melo-dije su se odnosile na kuglu i nesrećno jutro našeg obilaska. Crtao sam Alminu sjenku na prašini ispred koljena. To bih radio i danju po stijenama oko Vrbasa i kestenovim drvoredima koji su okruživali naš grad.

Avgust se bližio kraju. U tom periodu rodila se spasonosna misao. Moj golub je dostojan njene kugle! Otac mi ga je poklonio još dok je bio piskutavo mladunče, i ja sam ga uz veliki napor odgojio. Njegovo prevrtanje u vazduhu oduševljavalo je ulicu. Dječaci su me poštovali, ne stoga što sam bio pretjerano jak i hrabar, nego iz zavisti što imam takvog goluba i što sam bio nadmoćniji od njih.

 

Umotao sam ga svojom košuljom. Zastudivalo je. Sunce se rušilo po tornjevima grada. Kapija je u to doba bila otvorena. Odškrinuo sam je i stupio u dvorište. Paun je zloslutno kriknuo, ali ja se nisam bojao. Almini roditelji, ona i poluslijepa baka, bijahu kod stočića u vrtu. Spremali su se za šetnju. Otac je nestrpljivo okretao šešir, a ona, kao i uvijek, bila po strani i u svom naslonjaču. Opazivši me, radoznalo su podigli glave. Stao sam nasuprot Alminih ruku i pružio goluba zbunjeno spomenuvši grijeh.

Otac se nasmijao, zatim baka, a najglasnije majka. Alma je ostala nepomična. Preplašen, golub se vinuo iznad vrta i kapije prema kojoj sam pogruženo koračao.

 

JEDNOG LJETA

 

Raspust je zatvarao svoj krug. Gledali smo nebo nad kolosijekom, sjajnu kulu okolnih obronaka, putanje koje su iščezavale nekud i, najzad, satima smo klečali pred jevrejskim spomenicima ne shvatajući smisao pozlaćenih i isprepletenih slova, koja su nam nešto važno i uzvišeno saopštavala. Bili smo usamljeni. Sestra je gazila kroz bokore repuha i čička, onda sastavljala vijence i bila Flora ili neka druga boginja bilja. Pratio sam je i divio se ne znajući da li to činim iskreno ili se opirem vrtoglavici i iznenadnom padu.

Uveče smo čitali beskrajna, nerazumljiva pisma tetke Vasilije. Redovno nam se javljala iz Prijedora, kao da smo joj mogli pružiti sigurnost i oslonac u životu. Majku su zaprepaštavali ti listovi pa smo njihali glavama, u kojima je nepromijenjeno tutnjalo sunce minulog dana, ali se otac nije povodio za nama. Slušao je primaknuvši se Jeleni, a kad bi na pismo naletjela crna leptirica, on se dizao i vještim zamahom uklanjao avet iz kuhinje. Rekao je da se Vasiliji, našoj pretjerano osjećajnoj tetki, dešavaju nevesele stvari i da bi je trebalo ohrabriti i kazati joj da sve nije tako mučno kako ona piše. Obudov-jela, od djetinjstva nervozna i neispravnog srca, navikla je na patnju bez granica, ali njena sadašnja pisma potvrđuju da ta granica ipak postoji i da se Vasiliji približava krupno zlo. Umuknuvši, otac je rukama prekrio lice. Klatio se u stolici, i mi nismo pogađali da li je plakao ili samo zaklonio ružnu grimasu bola.

Njegova slutnja se obistinila. Dogodilo se to jedne od onih žalosnih subota kad se narod spremao u crkvu i kad su starice u dugim kolonama puzale gradu i, bivajući sve tanje i pogurenije, topile se iza Almine kuće. Majka nam je mahala kroz prozor. Znali smo, kao i svake subote, da nas je čekalo Vasilijino pismo. Sestra ga je otvorila. Eto, u posljednjem njenom pismu pozivala je Jelenu i mene. Raspust će uskoro biti završen, naglašavala je, a tolike godine su prošle kako se nismo vidjeli. Podcrtala je pasus o teškim vremenima, okrutnosti mještana i zamkama u koje je nepravedno upletena. No sve to ne bi bilo zabrinjavajuće kad bi njena duša bila svjetlija.

 

Krenuli smo noćnim vozom. Ujutru nas je primila tetka, koju je Jelena već poznavala, ali meni se činila tuđa jer sam je čuvao u veoma nejasnoj uspomeni. I sad, kao da me prvi put stegnula na grudi i kao da sam prvi put bio suočen s njenim neobičnim likom: koža joj je bila mlitava, isprugana širokim borama, i cijela joj je glava bila velika, spljoštena i žablji bezizražajna. Tetka nas ćutke vodila za ruku.

Stanovala je u najmljenoj kući, gotovo najstarijoj u čitavom okrugu. Tamo gdje smo se nadali da je ugrađeno dvorište, bijaše pustopoljina s jed-nim suvim bagremom na kome je obješena ljuljaška. Iz kuhinje sam posmatrao rječicu i bombama polomljen most, sličan priviđenju i nečem vrlo krhkom i oronulom. Tetka me opomenula da ne razmičem zavjese i da se što rjeđe motam oko prozora. Poslušao sam, mada sam se tegobno mirio sa mrakom i vječno prisutnom memlom koji su vladali u njenim sobama. Bojao sam se da ćemo uskoro dobiti naređenje da nije dozvoljeno napuštati kuću i prilaziti ljuljašci i drvetu. U početku, i Jelena se pokoravala; sjedila je ispod svadbene slike, koja je predstavljala najsrećniji dan tetkine prošlosti. Sjećam se, na toj fotografiji je držala cvijeće, bila osmjehnuta, zasjenjena šeširom i paunovim perjem, a grlile su je ruke jednog oficira, takode nasmijanog i golemog. Činilo se da bi Vasilija među tim rukama ostala radosna, zaštićena, da bi zanemarila sve što se odigravalo oko nje: ljudi su gurali bure, neki vojnik se penjao na konja, grupa dječaka dizala je krletku i krčmar stajao na pragu gostionice. To je slika njenog vjenčanja i stoga je za tetku označavala blistavu tačku ovog doma. Možda je zato i Jelena prvih dana neprestano čučala pod tom slikom. Crtala je male kapele i Vrbas i druge ljepote koje smo izgubili dolaskom u Vasilijinu kuću.

Dizala se prije pijetlova. Ne otvarajući okna, tumarala je po sobama, pljeskala je i mrmljala, kao da su je kroz presječeni san proganjali nelagodni prizori. Od njenih koraka treskao se luster iznad našeg kreveta, drhtala paučina i zveckala čudna stakalca privezana na metalne kvadrate, dok je ona jurila tamo - amo, žustra i usplahirena. Čas bi se obrela u kuhinji, čas na hodniku i stepeništu, pa je stenjala i protestovala protiv susjedske djece. Nismo se uzbuđivali. Po mnogo čemu njeno ponašanje je odgovaralo nekim očevim manirima, ali nas je nešto ipak zbunjivalo. Bile su to pozivke na doručak. Tetka ne bi ulazila u našu sobu, nego bi šakom lupila u kuhinjski zid, a poslije pojačano brundala, i mi bismo, blijedi i prestravljeni, zavirili u kuhinju, potoni ispijali svoje šoljice mlijeka zureći u šaren, prljav stolnjak.

 

Nakon doručka Vasilija je iz neke tajne, tokom noći zaključane prosto-rije, domamljivala sedam ili osam mačaka. S kredenca je uzimala zdjelu i sipala mlijeko, onda ubacivala komade bajatog kruha i to im je davala, ali ne pred nama. Čopor sivkastih, pjegavih, surovo narogušenih i poludivljih živo-tinja suknuo bi za njom. Vasilija se sa svojim mjezimcima zadržavala skoro do podneva. Sestra i ja smo ostajali u kuhinji, za stolom, nijemi i odsutni, kao da se tetka uopšte ne namjerava vratiti. Jednom sam prikupio snagu i na prstima prešao hodnik iskićen portretima, nejednake veličine, obrisima i ugljenom iskrivudanim linijama. Zaustavio sam se kod vrata iza kojih se čulo mjaukanje. Vidio sam tamom raspolućenu Vasilijinu glavu, na kojoj je drijemala mačka, dok joj je na ramenu stajala druga i na lijevom treća, a po koljenima i bedrima miljele ostale. Tetka ih je pletaćom iglom prisiljavala na micanje, izuzev one što je spokojno kunjala na tjemenu povremeno sklapajući oko. Jedva sam razlikovao stolicu od Vasilijinog tijela, njenu lubanju od tučane kugle koja je stavljena blizu prozora umjesto vaze. Docnije sam pretresao i neispitanu dužinu hodnika. Sobu u kojoj konače mačke nisam pronašao. Povukao sam se u kuhinju. Jelena je spavala pored šoljice i njeno lice je bilo uvelo i mrtvo.

Dešavalo se da tetka nestane. Obično je izabirala najvrelije dane, kad se iznad Prijedora kočilo sunce i kad su psi urlikali na pustopoljini i u nebu cviljeli jastrebovi. Zaprepaštavalo me da je tada u sobama bilo odveć mračno i da sam se, obnevidio i malaksao, sudarao sa Jelenom, koja je pobolijevala i sve više potpadala vlasti opšte klonulosti i bezvolje. Sparina je prodirala u kuću. Negdje su škripala vratašca, a Vasilije nije bilo, i sestra se brinula i pitala o njenom prebivalištu. Slijegao sam ramenima. Vrtio sam se kao kami-čak u čegrtaljci, dok jednom ne razmaknuh zavjesu da bih osmotrio pejzaž i oblike stvari izvan kuće. Zovnuo sam Jelenu; tetka je sjedjela u ljuljašci. Bagrem se savio ka njenom potiljku i najdonjim ogrankom pravio sjenku velikim mačkama na njenoj glavi i ramenima, a djelimično i onim sitnijim koje su drhtale na njenim udovima. Dugo smo piljili u tu sliku. Pažljivo sam navukao zavjesu, legao na hladan tepih i, lišen misli, prećutao cijelu beskonačnost u tetkinoj sobi.

 

Ponekad smo znali kud se udaljava. Bilo je to praznikom i pazarnim danom, jer je o vrat vješala brojanicu i vukla tandrkava kolica, koja su podsjećala na crnu kočiju. Pretpostavljali smo da se neće brzo vratiti i da nam je to jedina prilika da priđemo prozoru i da se osvježimo nebom, rasteglji-vošću oblaka i strelovitim letom ptica. I jednog takvog dana Jelena je načinila podvig.

Otvorila je kapiju iza koje se protezalo nesagledivo polje maslačka i dotad neviđenog rastinja. Gledao sam je s kućnog ulaza. Strahovao sam da se ne pojavi tetka. Srećom, to nas je mimoišlo. Sestra se saginjala, širila haljinu i okretala se mameći me u igru, ali nisam se usuđivao. Kad se sunce oslonilo na manastir, donijela je naramak divljih ruža. Stavila ih je u vrč u kraj sobe. Sve do Vasilijinog povratka oblijetali smo taj ćošak, istezali ruke prema njemu kao da je tamo buktala vatra a oko nas bilo prokletstvo i stud.

Te noći dugo nisam mogao zaspati. Zatvorio sam oči pokušavajući da zaboravim blagodat kojom je Jelena obogatila tetkin dom, ali i kad ne bih gledao u taj kut, do mene je dopirao miris, opojan i svespasavajući. Zamišljao sam kako sjedim u vrtu a iznad mene nije noć već jutro, prostranije i svjetlije od bilo kojeg jutra u mom životu. Ipak, san me nadjačao pred zoru.

U osvit mi je neko dotakao ruku. Probudio sam se i vidio žalosno lice svoje sestre. Pokazivala je prazan vrč i na goloj podnici izgažene ruže, koje nisu prenoćile s nama. Jelena se ponosno držala i nije zaplakala, uprkos tome što smo svakog časa očekivali da će tetka šakom udariti u zid i brundanjem nas obavijestiti da je doručak gotov.

Kad smo se sastali kod stola, glavu je zakretala u stranu i svaka njena kretnja odisala je bijesom poslije neoprostive uvrede. Znali smo da je tetka uništila buket i da njena srdžba nije bila mala. Odrekla se ustaljenog reda da iz tajne sobe dovodi mačke u kuhinju, nego je, osorno duvajući kroz nos, zgrabila zdjelicu i uputila se svojim mezimicama. Izbjegavala je susret sa Jelenom, i kad bi čula da smo izašli u hodnik, u njenoj bravi bi škljocnuo ključ. Tada je sestra privila čelo na moje grudi. Rekla je da nas je tetka kaznila samoćom, a boravak se ni izbliza nije privodio kraju.

 

I sve bi se, možda, nesrećno završilo da nisam imao sestru. Predveče, ona se opet iskrade u polje. Vasilija je bila zaključana i niko nije pogađao kakve su njene slutnje i čime se zanima. U suton, Jelena je donijela šimširov grm, čija je visina nadmašila njen potiljak, zatim raznobojne kamenčiće i nekoliko pregršti pijeska.

Na čađavoj podlozi zida nacrtala je veoma raskošno drvo. Proširila mu je krošnju čak i preko vjenčane fotografije, a kasnije se popela na stolac pa je najviše ogranke produžila na strop i suprotni zid. Pred njenom rukom bježali su lijeni redovi kukaca, umorno i tromo, jer se napolju protezala noć bez vjetra i zvijezda. Na svakom ogranku Jelena je objesila narandžin ili limunov plod, onda neko južno voće i meni nepoznate, suviše krupne dunje. Kad je dovršila, legao sam pod njeno drvo. I sve je bilo izmijenjeno. Više nisam osjećao tjeskobno proticanje vremena. Okretali smo glave pješčanoj kuli, iza koje je nicalo sunce, zaklanjali se šimširom i trčali krugom koji je sestra proširivala svojim crtežima i rastavljenim kamenčićima. Tetkinim stvarima smo nadjenuli imena obronaka i livada koje smo voljeli u zavičaju. Jelena je pjevušila i ja sam se smijao. Činilo mi se da sam dobio krila, da se pijano dižem nebu i, okupan zracima, kličem svemu što je na mome putu – kometama i vijencima sjajeva, dalekim stazama i beskraju. Naša igra je trajala do onog trenutka kada je između zavjesa dolepršalo sunce i kad smo čuli pjev štiglića iza kapije.

Priskočili smo oknu. Sestra je razmaknula zavjese i otvorila prozorski kanat. Držali smo se za ruke. Glava mi je padala ne njeno rame. Visoko su se topili oblaci, a sunce, ta jedina i istinska svjetlost, grunulo je u sobu. Vjetar je lelujao zavjese, ptice šarale plavetnilom, jedan pijetao se penjao zenitu, i sve je blještalo, sve nas je bodrilo i svemu smo se klanjali. Izgledalo je da se zidovi Vasilijine kuće rasprskavaju, da se lome i njišu i da tama, sabrana po ćoškovima, puže staklima i biva blijeda. Osvrnuo sam se slici: i nju je uništo bljesak, postala je bezlična i mrtva, a šimšir je šuštao, Jelenini crteži su oživljavali i micali se kao da će prekoračiti prozorski lim i biti dio tog opijajućeg i zbiljskog jutra naše pobjede.

Neko je otegnuto i nemoćno zaridao. Bio je to potresan plač, no sestra se nije obeshrabrila; čvrsto me stegnula naginjući se prozoru. Kosu joj je mrsio vjetar i oči joj bijahu sklopljene. Kasnije sam provirio u susjednu sobu; opkoljena mačkama, mrakom raspolućenog lica, na stolici se grčila Vasilija. Niz njene obraze kotrljale su se suze.

 

Časovi su prolazili, a tetka se nije javljala niti je opomenula da zatvo-rimo okno. Zaćutala je i samo smo čuli mačke. Uveče, u njenoj sobi je gorjelo kandilo, a docnije smo slušali stope nemirne šetnje, kašalj i mrmljanje.

Iz sna me trgnuo neprijatan osjećaj da me neko posmatra i da sam pokriven sjenkom. Kod kreveta je stajala tetka, odjevena u crnu haljinu i sa brojanicom oko vrata. Do svojih grudi je dignula naš prtljag i kazala da se obučemo, jer će brzi voz za Banju Luku uskoro stići na stanicu. Doručkovali smo i krenuli. Ona nas je ispratila. Mahali smo joj maramicama, ali tetka je nepomično stajala na nasipu, onda se žurno uputila crkvi. Sestra se zagrcnula u plač, mada je voz bio obasjan suncem i mada nas je čekao nedovršen raspust.

 

MALI JAN

 

Događala su se čuda. Nismo ih krili, a niko nam nije vjerovao. "Fantaziraš"! rekla je majka. "Nemoguće!" rekla je gospoda Kristina. "To je rodio vaš strah", rekao je, smijući se, pogureni Petar. Nisu mogli shvatiti da se neko uselio u gotovo srušenu kuću davno zaboravljenog samca, bivšeg sudskog podvornika Jana Holouba, zvanog Mali Jan. Njegov nestanak već u prvim bombardovanjima grada nikog nije osobito zbunio. Živio je usred Banjalučkog polja, nekoliko kilometara od raštrkanih kuća naše četvrti, tako da smo o njemu jedva nešto znali: od smrti svoje žene ostao je sam, s velikim psom - vučjakom čije smo ime tek nagađali. Bombardovanje ga je zateklo u centru grada. Vraćao se sa pijace. Od tada mu je zameten svaki trag. Uzalud smo zastajali pred njegovom izbom i, skriveni izbujalim junskim rastinjem, u horu vikali: Jan-pavijan! Jan-pavijan! Uzalud. Kuća je bila nijema. Na nas ne bi, kao uvijek do sada, zalajao njegov vučjak. Samo je vjetar gudio oko pustoline, negdje je lupkao prozorski kanat, cvilio je i škripao, i mi bismo slobodno preskočili plot, trgali nedozrelu jabuku u dvorištu, povrće u baščici, uzimali poneku sitnicu koju bismo našli vrludajući okolo – i odlazili dugim izbijeljelim putem prema Vrbanji. "Poginuo je Mali Jan", rekla je majka jedne večeri. "Nema ga", rekao sam. "Neće ni doći", rekao je otac, a kasnije: "Eto, i to se prekinulo", rekla je sestra. "Ćuti", rekao je otac, i svi smo zaćutali.

To je bilo sve. O životu i smrti Jana Holouba, zvanog Mali Jan. I zaboravili smo ga. Davno. Niko ga se više nije sjećao. Ostala je ona njegova izba koju ni Nijemci ni ustaše nisu dirale. Kome bi još ta razvalina nešto značila? U njoj se, pamtim, nisu skupljale ni one skitnice i protuve čije horde nahrupiše u grad već sredinom januara, oni pomjerenjaci i beskućnici koji su predskazivali nestanak svijeta, obnavljanje drevne biblijske priče o Noju i Araratu, užasnom slomu svih ovih nesreća iz kojih se nije moglo izaći na stazu ma kakve nade. I te skitnice što konačiše po našim podrumima i šupama, ti ljudi što su od gladnih iskali zalogaj, i oni su izbjegavali Janovu izbu. Bila je ostavljena nemilosti sjevernih vjetrova od Lijevče-polja, žaru avgustovskog sunca, kišama, snjegovima, blijedoj travuljini što joj uskoro poče izrastati po krovu, oko dovratka i prozorskih okvira. Na oknima su bile crne i debele krpe koje nismo smjeli razmaknuti sve dok i sami ne poodrastosmo, nekoliko godina iza rata. Sjećam se, prvi se usudio snažni Filip. Ramenom je odvalio vrata na izbi. Ubasali smo u tamu. Ništa se nije vidjelo. Unutra je, što smo dublje zalazili, bilo hladno, i ta zimomora mi se neobično nekako svijala oko srca, i ja bih u tom času najradije pobjegao od ostalih dječaka, samo kad me ne bi već sutradan prozvali kukavicom. Sudarao sam se sa drugovima. Teturao. Najzad, Filip zdera zavjesu na prozoru, i sa suprotne strane grunu svjetlost... U izbi je bio jedan gvozdeni krevet. Na njemu izritavjela i umem-ljena posteljina, zatim stočić i vaza, dvije stolice, prazan ormar, visok stalak za koji nismo znali čemu služi, i na zidu iskrzana i sasvim užutjela, fotografija s vjenčanja Malog Jana. Još malo smo švrljali izbom, pa smo je, smućeni, brzo napustili. Od tog dana ova ruina je postala naše skladište. Tu smo ostavljali nađena sedla, remenje, ogromne topovske točkove koje smo nalazili na dnu Vrbanje, dijelove oružja, pribor za ribolov, a docnije smo se, priviknuti, izležavali na onom gvozdenom krevetu.

 

Ali, jednog jutra, ustuknusmo prije nego što smo i ušli u dvorište. Naše stvari su bile izbačene iz kućerka! Neko ih je iznio pod jabukovo stablo! Izba je bila zaključana, na prozore navučene one iste crne prnje koje je Filip još prošlog ljeta zderao! Bez daha i blijedi, obišli smo kuću. Neko je oko nje hodao: u prašini su se vidjele stope. Stope odraslog čovjeka! Stvari smo odnijeli u obližnju jamu (tu je nekad eksplodirala bomba), a kasnije smo ih, vraćajući se s kupanja, smjestili u kapelu jevrejskog groblja.

Narednog dana Filip nas, i sam zbunjen i preplašen, pozva da se prišunjamo kućerku. Činili smo što i on – prislanjali smo se uz zatvorena vrata: neko je, duboko unutra, razmještao posuđe, kašljucao, tromo se kretao! Priskočili smo oknu. Jeste, neko je bio u kućerku, ali ga, u tmini, nismo prepoznali! Vidjeli smo krupnu siluetu koja se micala tamo-amo... i od tog nas, prvo Filipa a onda i ostale, poče obuzimati strava. Gluvo smo se povlačili preko nekadašnje bašte.

"Glupost!" rekao je pogureni Petar, dvostruki udarnik s pruge Samac – Sarajevo. "Danas se ima gdje stanovati. Kome je potrebna ona ruševina"? Pričinilo vam se, ravnodušno je rekla gospoda Kristina. "Možda je tu preno-ćio neki pijanac", najzad je rekla pokolebana majka.

A nije. Kućerak je bio stalno naseljen. Nikad ga više od onog jutra nismo mogli otvoriti.

Jednom nas Agan obavijesti da je u drugoj jami zatekao mršava, užasno dronjava, u kosurinu i bradu zarasla starca. Spavao je. Lice je okrenuo još neojačaloj svjetlosti, a kad smo dotrčali iz Borika – čudaka više nije bilo! Aganu smo vjerovali. Bio je naš izvidnik i nikad nije obmanuo.

"Ah!" rekao je razjareni Petar, "Vidjećemo. Ako me prevarite – uši ću vam iščupati!"

Oko sve ruševnije izbe i njenog tajanstvenog stanovnika počele su se isplitati bajke. Teško ih je bilo primiti kao zbilju, još teže odbaciti kao potpune laži. U našoj uobrazilj i taj čudesni gost se pretvarao u neman koja će nas jednom, razgoropađena, zatočiti u svom svijetu. Postaćemo njene sluge, pokorni robovi kojima neće biti suđeno da se vrate javi kojoj su pripadali – i ta snomorna misao nas je primorala da utabamo nov puteljak prema Vrbanji, kroz visoko, bodljikavo rastinje. Ali, Filip se ipak nije mirio s tim uklanja-njem. Sam se prišunjao kućerku i – ugledao čovjeka, onog istog kog je Agan detaljno opisao. Sjedio je na pragu izbe i štapićem šarao po prašini.

"Idemo!" ujutro je odlučno rekao Petar. "Filipe, i ostali – za mnom!"

 

Izba je bila zaključana. Obišli smo je. Prozori zastrti, oko kuće, sad u mnogo širem krugu, duboko utisnute stope u prašini. Petar se, doista, nije bojao. Nekakvom željeznom šipkom je odvalio bravu, a Filip je otkrio okna. Sve je bilo isto. Ali, na krevetu je neko ležao, po stolu su bili razbacani ogrisci jabuka, nepojedeni, gotovo skamenjeni komadići kruha, a na zidu je, sad očišćena, visila ona fotografija koju je Filip davno skinuo i stavio na ormar. "Nikog!" reče pogureni Petar, "A bio je. Doskoro je bio!"

"Petre"! povikao je Agan koji je dežurao ispred kuće. "Eno ga"!

Istrčali smo. Tajanstveni gost je prilazio kući. U ruci je nosio torbicu. Petar mahnu. Bio je to znak da ga slijedimo. Zbunjen, starac ispusti torbicu i, što je mogao žurnije, krenu natrag, prema Pilani i vrbaskom mostu. Bili smo brži. Ali, samo na stotinjak koraka – negdje se izgubio. "Jama!" povika zadihani Agan, "Tu je jama!"

Starac je bio sklupčan u rupi, na njenom dnu, crn, malen, mršav, polunag, bosonog. Drhtao je, zakopavao se u pijesak i crvenkastu zemlju. Gledao nas je odozdo sivim razrogačenim očima u kojima je bio strah dugo progonjene životinje koja, napokon, nije mogla naći utočište i izbjeći istrebljenje.

"Ko si ti?!" strogo upita Petar oslonivši se na željeznu šipku.

"Rat...", provuče se iz bezubih usta, "Rat... da li je, dijete, prošao rat?"

"Rat?! snebivao se Petar ispustivši šipku.

"Kakav rat?"

"Rat... da li je prošao rat?" ponovio je starac.

"Rat je davno prošao ...", reče Petar vrteći glavom.

"Rat je – prošao...", ponovi starac. "Rat je – p r o š a o!"

I – najednom – zaplaka. Grčevito. Sav se tresao, plačući: "Rat je prošao... rat je – p r o š a o"

"Ko si ti?" upita Petar obilno se znojeći, sasušenih, blijedih usana.

"Ja?!"

"Da."

"Ja sam... ja sam... Jan Holoub... Mali Jan... Jan Holoub..."

Petar se zanjiha. Dlanom je brisao čelo i lice u kome, činilo se, više nije bilo ni kapljice krvi.

"A gdje si dosad bio?"

"Gore...", reče Jan neprestano grcajući, "U brdima... u pećini... u jednoj velikoj pećini..."

 

IGRE

 

Neka je vječna slava mome stricu Mihajlu Đorđeviću!

Obraćam se njegovoj sjeni, nestvarnoj, u lelujima, više snu nego javi. Ponekad, nadnesen nad vremenima koja su minula, pomislim: gdje to upirem pogled, koga tražim? Stresam se. Odustajem od papira, ostavljam pero. Na bjelini hartije nije utisnuto nijedno slovo, nijedan znak koji bi, makar simbolično, potvrđivao postojanje očevog brata, veselog puškara iz Prijedora. Uzalud sam godinama nastojao da u sjećanjima obnovim njegov lik. Ostajalo je samo ime, taj škrti podatak koji nije bio dovoljan da bi oživjelo i ono što je odavno mrtvo. Znam da sam imao strica. I moja sestra se, dok je otac bio u zatvoru, zaklinjala Mihajlom, kao da je još jedino on bio uzdanica koja neće obmanuti. Tada sam ga se i ja sjećao... I šta se to zbilo? Zar je vrijeme tako neumitno da je u meni izbrisalo stričev lik do nepostojanja?

Izronio je iz prašine, iz tišina koje su, pune napetosti i groze, pritiskale grad. Niko mu se, nasmijanom, nije nadao. Malo ko je i mogao vjerovati da je u Krajini, u to doba, živio takav čovjek. Nije ličio na nas.

Oca je gubitak posla sasvim obeshrabrio. U junu je, već bez nade, svakodnevno obijao pragove gradskih nadleštava tražeći službu, no za njega nije bilo mjesta i on se povlačio u samoću, bivao sve sumorniji i ćutljiviji dok se, najzad, nije odvojio u svoju sobicu kao u neki prostor namijenjen za stalnu tjeskobu i očaj. Ti udarci su i majku uzdrmali. I ona je krenula u grad da bi ublažila očevu, i našu, zlosreću. Prema njoj nisu bili toliko bezobzirni. Dali su joj da u Vrbasu pere mesarske kecelje, pa je za taj trud dobijala i izvjesnu naknadu. Ona je to prihvatila bez dvoumljenja, ali očeva ju je tuga ponovo slomila i od naše radosti nije bilo ništa. I ja sam se prestao veseliti. I Jelena, moja sestra. Zaboravili smo na smijeh. Čekali smo, i dan i noć smo čekali jauke fabričkih sirena. Uzbune. Racije. Masakre nad nevinim življem. Nad jadnom djecom. Slušajući priče o Drakuliću i Šargovcu, o trudnim ženama koje je obarao izdajnički nož, o klanjima i jamama po Hercegovini –obuzimala nas je nekakva vaseljenska jeza koja se nije mogla pobijediti. Banja Luka se tog prokletog ljeta gušila u dimovima. U prašini koja se lijeno dizala iz bombama razrušenih kuća skrivajući sunce, nebo, visoko uzletjele ptice.

 

Stric nije došao – banuo je među nas, stvorio se u našoj kući, osvanuo je u njoj kao biće koje je u sebi nosilo magičnu moć i sve ono što nisu imali, ili su već izgubili, ljudi koje sam poznavao. Kad je stigao, kakve su ga sile donijele, po čijoj tajnoj poruci, po kakvom dogovoru?

Ni danas mi nije jasno – tek: u našoj kuhinji se obreo stric, očev brat Mihajlo Đorđević, puškar iz Prijedora!

"Dobro jutro!" viknuo je digavši se sa stare i rasklimane stolice, na kojoj je majka još sinoć plela, a tu bi, izmrcvarena, često i zaspala.

Bio je visok, mlad, suncem opaljenog lica. Nosio je neobično bijele pantalone i sako svijetle boje, pripijen uz tijelo, gotovo tijesan. U zapučku kaputa bilo mu je uvučeno nekoliko povenulih cvjetića. Digavši se, teatralno se naklonio polukružno mahnuvši svojim prozirnim, lakim šeširom.

"Jeste li se naspavali?" dodao je i zubi su mu zablistali iza razvučenih usana, ravni, zdravi, veliki.

"O!" uskliknula je Jelena, još bunovna i, zateturavši, skočila je u stričev zagrljaj.

"Koliko si mi porasla... golubice... kako si otežala... kako si lijepa, o moja Jelena?"

 

Držeći sestru u naručju, lijevom rukom je privukao mene, zatim me, bez napora i jednako se smijući, digao na grudi. Ljubio nas je, i ja sam se, već mjesecima snužden, najednom počeo razvedravati, tu, na stričevim prsima, na njegovim koštunjavim, snažnim rukama.

"Otkad se nismo vidjeli?" upitao je, no ja mu nisam znao odgovoriti. Činilo mi se da je davno bio i da je to doba predstavljalo neko srećno vrijeme, daleko i nedokučno.

Mihajlov dolazak je najavio nov život u našoj kući. Kao da je u njoj, na trenutak, sve zamrlo, opustilo se, gotovo uspavalo i predalo silama kojima nismo mogli upravljati. To nas je i gurnulo u ovu dugu bezvolju. Očev krah smo osjećali i kao sopstveni, a majčino opiranje se jedva primjećivalo.

Stric je imao hrabrosti da se, već tog prvog jutra, smije gromko i ne osvrćući se da li će njegovo ponašanje kome smetati, da li će koga povrijediti. Iz džepa je izvukao drvenu pticu, vašarsku, vezanu kanapom i na točkovima, koju sam vukao slušajući klepet njenih krila. Sestri je, iz drugog džepa, izvadio lutku, neuredno obučenu, ali veselog izgleda i s očicama koje su prekrivali kapci. Ugledavši tu lutku, Jelena je tako jako uskliknula da ju je mrzovoljni otac upozorio, a majka je, snebivajući se, zanjihala glavom.

"Petre", rekao je stric obrativši se ocu, "proljetos nisi krečio kuću?"

"Nisam... i nije mi do krečenja."

"Nemoj tako? Još naše plove lađe... Je li, Mirko: plove li?"

"Plove!" ponovio sam i ne shvatajući pravo značenje stričevog pitanja.

 

Otac je ćutao. Zurio je kroz prozor. Tamo su se, nad gradom, raspadali bijeli i meki julski oblaci. Bilo je tiho. Znao sam da ovakva tišina svakog trenutka može biti presječena, da je puna slutnje: obično u takvim zatišjima zaurlaju sirene, i jave se, prvo kao podzemni tutanj, a onda kao grmljavina, bombarderi... Tog dana ih, srećom, nije bilo.

Stric nas je odveo u slastičarnicu, u onaj gredama podbočeni kućerak iza razrušene Poljokanove radnje. Onda smo, dokoni i oslobođeni straha, odšetali do tvrđave Kaštel, uzverali se na sklisku zidinu i posmatrali Vrbas koji je proticao ispod naših nogu.

Mihajlo se najednom digao.

"Okrenite se! Ja ću se sakriti... ko će me pronaći?!"

Bili smo iznenađeni. Otkad se nismo poigrali žmurke? Ni ostala djeca se nisu igrala. Okrenuli smo se. Sklopio sam oči. Sad sam čuo samo proticanje plahovite vode i bujanje vjetrića što je lahorio s onu stranu Vrbasa.

"Polazimo"! sestra je opomenula već skrivenog strica.

Nije ga bilo lako pronaći. Kaštel je ogroman i pust, na njegovoj zaravni je travuljina sprljena ljetnjim suncem, šuškava, suva. Ispod travuljine nailazili smo na pliće i dublje rupe, a zidovi iza kojih se, vjerovatno, sklonio stric, bijahu daleko, u sjeni. Na taj prednji zid je, prije nekoliko dana, pala bomba. Kamenje se rušilo u Vrbas, a uvučeniji dio je preobražen u gomilu iz koje se dizala prašina. Zaobišli smo je tragajući za stricem. Sestra se smijala.

 

Jelenina kosa, svijetla i duga, lepršala je oko moga lica, a naši zvonki glasovi kojima smo parali umrtvljujuću tišinu oko sebe, nisu bili bez drskosti. Kaštel je želio naše saučesništvo, našu tugu koja bi se stopila s njegovom. Ali, stric Mihajlo to nije shvatao, možda namjerno nije shvatao – i mi smo, uzvikujući, trčali pored raspuknutih zidina. Ispred nas su, prenuti iz drijemeža, bježali zelembaći.

Mihajla smo zatekli iza krajnjeg zida. Odala ga je njegova bijela košulja. Sestra se, već smorena, spustila pored strica, a ja sam, razveseljen – pao po Mihajlu. Kasnije smo se spustili do rijeke.

Stric nam je, neobično vješto i brzo, načinio kulu od pijeska, ogradio je oblucima, oko nje postavio figure glavatih stražara, koje je izvajao od blata, onda je izdubio bazen u koji je ubacio nekoliko u plićaku ulovljenih ribica.

Ponesena igrom, Jelena mu je pomagala. Skinuo je cipele, zatim košulju, zavrnuo nogavice i, krakat i hitar, sve je radio brzo i s velikom umješnošću. Sestra je od trave i savitljive vrbovine isplela tri stolice koje je postavila pred ulazom u pješčanu kulu, a ja sam, poravnavši zemlju unaokolo, zasadio nekoliko grana koje su kulu i stražare štitile od sunca. Toliko mi se ta stričeva minijaturna građevina učinila stvarnom, da sam zamišljao kako ulazim u kulu, nešto uzvikujem, a stražari su se ustrčali oko mene, svoga gospodara koji se sa nekog teškog boja vratio umoran i nezadovoljan.

Kad je upeklo sunce i vrućina postala neizdrživa, stric se svukao i s jednog uzdignutog kamena skočio u vodu.

Sestra mu je nešto govorila sa obale, a ja sam bacao kamenčiće da bih ga pogodio, no on je bio nenadmašan u ronjenju. Začas bi potonuo negdje na sredini rijeke, a izronio bi tu, blizu naših nogu! To nas je zaprepaštavalo i oduševljavalo. Doista, imali smo snažnog strica!

Kući smo se vratili nekim gotovo nepoznatim i okolišnim putevima. Trčali smo preko nekošenih livada, plašili ptice polegle u travi, smijali smo se stričevom strahu kad je, neočekivano, nagazio na zečji log i kad mu je ispred nogu skočio velik i siv zec.

Daleko smo bili od porušenog grada. Iza nas je ostalo bombama iznakaženo drveće, ostale su zidine Kaštela, razorene kuće – sve je to, uz mladog Mihajla, bilo pomaknuto iz naše jave.

 

I tako, pored nas je brže prolazilo vrijeme, bezbolnije je odmicalo to mučno ljeto ispresijecano nadlijetanjem aviona, racijama, davljivim tišinama i osjećanjem posvemašnje pustoši svijeta.

I u kući, našem umrtvljenom domu, otkad banu stric, bijaše podnošljivije.

"Sutra krečimo!" kazao je ražalošćenom ocu, koji je već prestao obilaziti gradska nadleštva i tražiti posao. Na ove Mihajlove riječi, gotovo jeretične, izgovorene s mnogo pouzdanja i mladalačke odlučnosti, otac je samo rastegnuo usne prestavši zuriti kroz prozor.

"Zašto?"

"Nikad ti kuća nije ovakva bila!"

"Ni vremena nisu ovakva bila..."

"Ali, Petre, i drugima je kao i tebi..."

"Pa... i nije baš svima. Šta će sutra s nama biti, šta noćas? Kome da krečim?"

"Ništa se ne zna druže. Naši već pripremaju otpor..."

"Otpor?"

"U to se mora vjerovati!"

"Ovakvoj sili... otpor! Čime?"

"Ne biramo načine! Pribjegavamo svemu što ih može spriječiti, onemogućiti, makar zbuniti. To je taktika gerile!"

"Mlad si ti... i ne vidiš. Zemlju su pritisnuli. Cijela Zemlja pod njima stenje, a ljudi..."

"Ljudi će se boriti!"

 

Otac zaćuta. Kako nije nalazio nikakvu podršku, Mihajlo se okrenu majci. Ni ona, izgleda, nije vjerovala njegovim riječima, jer je nijemo spustila glavu usredsređujući svu pažnju na pletivo. Docnije je samo uzdahnula. Stic je ustao. Nervozno je šetao između nas, zatim je na leđa nabacio sako, obukao se pred ulazom i nekud otišao.

"Čudan je", reče otac.

"Čudan", potvrdi majka.

Bila je zabrinuta. Pred veče se vratio sa vrećom punom kreča. Spustio ju je pred kućnim ulazom.

"Petre – sutra krečimo!"

"Pa ti si doista – donio kreč!" uzviknu majka.

"Donio. Ima kreča – ima svega kad se traži!"

Otac se ne pokrenu.

Ni stričeva mladost, ni neobična buka kojom nas je razdrmao, nisu uticali na njegovu zamišljenost, na tajanstveno tkanje njegovih slutnji i stra-hova u ovom nevremenu kojem smo pripadali.

Ujutru, u sunčev izlazak, galameći i dovikujući se s nekim, Mihajlo je izašao pred kuću, popeo se na zidarske ljestve i počeo sapirati staru naslagu kreča na zidu.

Razbudio nas je. Čuo sam kako se, zgranut stričevim postupcima, otac teško diže iz kreveta, tetura još zasjenjenom sobom, navlači pantalone i, oslanjajući se na pokućstvo, izlazi u hodnik. Tamo dugo stoji i neprekidno brunda. Svi smo se pridružili stricu. Samo se otac povukao u kuhinju. Mihajlo je komično skakao sa ljestvica, miješao kreč i, zadirkujući nas, još snene, pjevušio je.

 

Činilo se da je tim bijeljenjem kuće moralo biti i u nama nešto promijenjeno. I zaista: čak je i majka, ponesena stričevom marljivošću i odsustvom bilo kakve sumnje u smisao onog što radi, odložila svoje sivo, beskrajno pletivo, približila se ljestavama i sa zemlje je Mihajlu dodavala nužne stvari. Uskoro se i ona nekim stričevim šalama počela smiješiti. Otac se, ipak, nije dao zavarati.

Na dvorište nije izašao ni onda kad smo okrečili kuću sve do šupe i kad se stric spremao da popravi razvaljena vrata te naše odavno prazne ostave. Uzalud je Jelena, ozarena, odlazila ocu. Pozivala ga je da se pridruži našoj radosti. On je odmahivao rukama, dalek, tuđ, zagonetan. Izrazom lica je govorio da njegove misli nisu nimalo vesele, da su odudarale od svega što je svojim dolaskom unio stric u naš život. Sestra je bila nemoćna. Ponekad me pratila ružna bojazan da nas je otac prestao voljeti.

Stric je krečio kuću izvana i iznutra. Uveče bi, opran i osvježen, iz svog ruksaka izvukao gitaru, pa nam je tiho svirao.

Mihajlo nas je, nakon završenog krečenja, tih vrelih i dugih dana, odvodio na Vrbanju, Majika ga je upozoravala da put do rječice nije bezopasan i da nam se može desiti nešto nepredviđeno, a onda... Odlagala je pletivo. Gledala je, gotovo molećivo, u nasmijanog i neustrašivog djevera, koji se na njena prenemaganja nije osvrtao. A znao je, i mi smo takođe znali: Banjalučko polje se nalazilo iza njemačke kasarne. Ta ogromna kuća, opkoljena lipama, bila je puna vojnika u zelenim uniformama, a njeno dvorište prekriveno tenkovima, motorima, brdskim topovima i artiljerijskim oruđem. Svud okolo, iza bodljikave žice, u prolaznike su zurili nepomični stražari. Majka je bila u pravu. Tek poneko se usuđivao da prođe pored kasarne i stupi na puteljak koji je vodio prema Pilani i Vrbanji.

Ta rječica je, kao nikad u julu, bila pusta. Bez kupača. Njihove graje nije bilo na Crnom viru, a nikog nismo zatekli ni na Bijelom viru. Voda je, bistra i topla, opervažena zagrijanim sprudovima i sumorna, proticala pored naših nogu. Nekoliko mlinova u njenom gornjem toku je stajalo. Ni uski pojas njiva nije bio zasijan. Zemlja je izbijeljela i popucala.

 

Činilo se da sve te žalosne prizore stric nije zapažao. S jednog uzdignutog obalskog kamena bacao se u vrbanjski vir. Izronio bi, mlatarajući rukama i uzvikujući, mamio nas je da ga slijedimo. Kratko bismo se ustezali, a onda, jedno za drugim, otiskivali smo se za obijesnim Mihajlom. Gnjurao nas je u dubinu. Verali smo se na njegova ramena i s njih skakali u vodu.

Stric nas je odvodio do najbliže šikarice. Lomio je granje. U zaklonitom kutku je počinjao graditi kolibu. I mi smo mu, razigrani, pomagali.

Vrijeme je neosjetno prolazilo.

Uz našeg neobičnog strica zaboravljali smo da je rat, da se nad Banja Lukom svakog časa mogu pojaviti zloguki bombarderi.

Pretvarali smo se u djecu čije srećno ljeto još nije prošlo.

Vraćali smo se u kasno popodne...

Da nas ne bi odveć ražalostio, Mihajlo je jedne noći neopaženo napustio kuću.

Otputovao je u Prijedor...

Ali, kao da smo svi nešto predosjećali, kao da se ta potiskivana slutnja više nije mogla kriti – ipak smo za njim pustili suzu. I majka je zaplakala. I Jelena... čak i otac kad je pogledao prema ćošku u kojemu više nije bilo Mihajlove gitare i onog zagonetnog ruksaka.

Proticali su mjeseci.

I kiše su došle.

I ptice su u otegnutim jatima, odlazeći put juga, prelijetale razoreni grad.

I rano je pao prvi snijeg...

O, ludi, ludi naš stric!

Oslobođen straha, prkosan, nepokoriv, i ne krijući mnogo – u svojoj radnji je popravljao stare i pokvarene puške svima koji su se odmetali u šumu, u partizane. I sam je izjavljivao da će te zime prići pobunjenicima, javno je govorio, bez bojazni, ne razabirući prijatelje od otpadnika.

 

Do nas je, kasneći punih deset dana, doprla svirepa vijest o njegovoj smrti. Ubili su ga, u podne, u njegovoj puškarnici. Za grob mu se ne zna...

Njegovu malu radnju na prijedorskoj periferiji – zapalili su. Za osvetu. I opomenu...

I ja se evo obraćam njegovoj sjeni, nestvarnoj, u lelujima, više snu nego javi. Nadnesen nad vremenima koja su prošla, pomislim: gdje to upirem pogled, koga tražim? Stresam se. Odustajem od papira, ostavljam pero. I sve što mogu kazati, rekao sam po ko zna koji put:

Neka je vječna slava mome stricu Mihajlu Đordeviću!

 

PUT

 

Sve do bolnice pratilo me kestenje. Po tom drveću sam osjećao kako prolaze godišnja doba. U proljeće su krošnje svijetle i pune neba, pred ljeto tamne i guste, zatim bivaju žute, pa gole i pocrnjele.

Uvijek mašu.

Kao da me pozdravljaju. I kad nema vjetra. Mislim da me pamte. Od juče, od prošle godine. Svakog dana zalazim u taj drvored. Nosim majci ručak. Ona je zaposlena u bolnici.

Zvoni crkva kad se nađem pred Kalihovom kapijom.

Tamo je, za vrijeme rata, u onoj bijeloj i velikoj kući, boravila neobična djevojčica. Vidio bih je u prolazu. I čudio se: bila je nekako daleka, ponosna, u crnoj kecelji obrubljenoj čipkom. Nije me primjećivala. Nikad. Iza njenih leđa, u teškom i kao pozlaćenom okviru, visio je nečiji portret. Po vrtu se majao paun. Ne znam zašto, ali – plašio sam se te ptice. I njenih krikova. Činilo mi se da me one zelene oči iz paunovog repa – gledaju! Stresao bih se i povukao. Djevojčica bi, kad se Kalih u fijakeru odveze do Gornjeg šehera ili Novosehje, nešto žalostivo svirala. I moja sestra ju je voljela slušati.

Ali, više nema Kaliha. Ni one djevojčice kojoj smo davali svakojaka imena, jer joj pravo nismo znali. Majka je rekla da je to Kalihova rođaka iz Zvornika i da je siroče, pa zato usamljena.

Nema je.

Kad se otac iz partizana vratio u Banju Luku, iznenada, one vjetrovite noći – ubrzo je nestao i Kalih. I njegova poluslijepa žena. I mala rođaka. Kud su nestali?

Kad prolazim pored ove kuće – čujem klavir.

Smiješno!

Davno je to bilo.

Sad po Kalihovom vrtu skače koza sa dva jarića. To je vlasništvo Mrkoja Marića, došljaka iz Omarske.

Nema pauna.

Žao mi ga. Odrastao sam – ne bih ga se plašio.

Došljakovi musavi sinovi, Blagoja i Nastas, polomili su Kalihov šimšir i porazbijali staklene kugle u vrtu.

Zaista: kako je to davno bilo!

Pomislim – nije li sve to san?! Moje uobraženje.

Maštarija.

 

A melodije na klaviru? Njih ne bih mogao izmisliti. One su java. Samo je vrijeme prošlo. I mnogo događaja. Jedva se snalazim u njihovom kolopletu. Kad sklopim oči i zamislim se, osjetim se veoma sićušnim. A svijet oko mene je velik. Neobuhvatan.

Taj strah od spoljašnjeg svijeta naslutio sam onog dana kad stiže crna vijest da su ustaše u Prijedoru zaklale strica Mihajla, s kojim sam provodio najljepša ljeta.

"Zaboravite", kaže majka kad među slikama naiđemo i na stričevu fotografiju, jedan mali i iskrzani snimak, već požutio i s onom tugaljivom patinom koju imaju stare slike. "Ne plačite", nastavlja odmotavajući klupko. "Zaboravite. Sve. Rat je velika nesreća. Ostavite tu sliku". Tako kaže majka i mi je slušamo.

Ali, sestra me opet zbunila. Rekla je da se i majka rasplače nad tom slikom. Kad je sama. Izvadi je iz donjeg pretinca ormara i prinese svjetlosti. Sestra ju je vidjela...

Idem.

Nosim majci ručak u bolnicu. U jednoj zdjelici zgnječenog krompira, glavicu luka i komad kruha. Dobar je to ručak. I majka će ga, pobožno kupeći mrve hvaliti.

Jede u neokrečenom i zagušljivom hodniku. Sve zaudara po različitim ljekarijama. U početku, taj zadah, sam teško podnosio, a docnije sam se privikao. Majka ruča. U dubini hodnika. Na klupici, skupljena i kao postiđena, izbočenih jagodica, s pomodrelim podočnjacima, a ruke joj dugoprste i propletene plavičastim žilama, ispucale, s naglašenim zglavcima, nemirne majčine ruke. Gledam ih. I u kući i u bolnici ih gledam s jednakim zanimanjem. Motrio sam ih kako pletu ili nježno prelaze preko sestrinog lica, kako uzimaju sjekiru i cijepaju kvrgava drva, vuku krstače s obližnjeg groblja u vrijeme opakih ratnih zima... u mnogim prilikama sam gledao ruke moje majke. Nisu to bile obične ruke. Nisu nijeme. Šta su govorile? Ni do danas nisam saznao, ali: nad svim stvarima i bićima u našoj kući bdjele su te neposustale ruke. Kad se otac lomio po Kozari i stric naš Mihajlo bio živ, i ujak Mladen, i tetka Vasilija, a glad vladala na sve strane – te ruke su, u polusvjetlosti lampe, vječno se mičući, premetale igle, i bile su jedino što smo imali tih godina: i kruh i utjeha, i zdravlje i oslonac, a da su se i one umorile – gdje bismo sada bili?

 

Prolazim pored razrušene klesarske radionice kamenoresca Karla.

Neko je zimus odnio blokove kamena, crijep i još upotrebljive daske. Dok su bili tu, lakše sam prolazio pored nekadašnje radnje – kao da su i ti bijedni ostaci ipak nešto značili. Sjećam se, u januaru je preko te nesređene gomile duvao vjetar. Nije sniježilo. Stao bih i oslušao. Činilo mi se da i sad čujem Karlov glas, a zatim: vidim starog majstora, koji je za sebe govorio žmireći ispod cvikera:

"Ja sam umjetnik, gospodine! Kod mene su takve cijene, jer klešem spomenike kakvih u Bosni nema. A ako želite nešto prostije, onda... molim... četiri kilometra odavde, u Budžak... kod Alojza!"

U jakoj i sjedinama obrasloj ruci na kojoj je blještao naročito izrađen prsten, stezao je dlijeto. U drugoj čekić. Za uvom mu nezašiljena tesarska olovka. Nizak je, ali zbijen i čvrst. Ima lulicu. Pucka plavkaste dimove ili je, radeći, grickao praznu. Oči mu pepeljave, nemirne a blage – preko trbuha mu teče zlatan lanac spuštajući se u džep u kome je Karlova "Doxa". Stanuje nedaleko od radnje, u ulici Jurja Križanića. Njegova kuća je povučena, gotovo u polju. Volio sam s puta posmatrati Karlove kaveze i njegovog psa vučjaka, na koga se majstor često žalio.

"Ne znam, gos'n Petre – šta mu je?"

"Kome?" pita otac otpasujući klesarsku kecelju, po kojoj je napadao bijel kameni talog.

"Još pitate?! Pa onom mom Neri. To nije pas... to je – strina! I sinoć su mi djeca lomila jabuku, a Nero – ni da zalaje!"

"Pokvarili ste ga", kaže otac i sjeda na položen kamen.

"Kako?" i majstor Karlo razrogači oči.

"Razmazili ga".

"Ono... ima toga, ali nisam ja. Jozefina je, gos'n Petre, svemu kriva. Ona! Kazaću joj...", i duvajući kroz nos, ljutito se okrenu tocilu.

 

Onog ljeta, kad su grad gotovo svakodnevno nadlijetali avioni bombardovana je i Karlova radnja. U njoj se zatekao i stari majstor. Nakon klesareve sahrane, ni Nero nije živio dugo. Stalno je zavijao. Od tuge je presvisnuo – kažu. I ostarjela Jozefina je umrla prije oslobođenja. Sada se u njihovoj kući održavaju redovni sastanci Narodnog fronta. Tu se prikupljamo za odlazak na radne akcije, a u Karlovom podrumu je spremište za lopate, krampove i drugu opremu.

Pred nekadašnjom radnjom, koju mogu samo zamišljati (i rupa od eksplozije je zaravnata i zatravljena), ostala je samo žalosna vrba. Bomba ju je tek okrznula. To je ona brazgotina u dnu stabla. Zarasla je. Vrba lista. I šumi. Kao nekad... u ono davno vrijeme. U ono srećno vrijeme. Ili se to samo meni čini – srećnim? Ne znam. No, pamtim, radost bi me ispunila kad bih ušao u Karlovu radnju.

Zaista: kakve je anđele znao isklesati! Kakve uplakane majke što su, podbočene, raspletene kose, tugovale nad umrlim jedincem. Sigurno: boljeg majstora u Banjoj Luci nije bilo.

Idem.

Majka me čeka.

Nigdje se ne smijem zadržavati.

Ni kod doma ratne siročadi. One tavne kućerine na kojoj je prikucana tabla: Dječji dom "Rada Vranješević". U mene su iza neopranih stakala zurila ispošćena lica te djece koja se gotovo nikad ne igraju, ne smiju se, ne galame. Pogružena su. I onda kad ih vaspitačice nedjeljom izvedu u Borik da bi se i same u travi provaljuškale s vojnicima – i tad su ta djeca zbog nečeg odsutna. Vrte se u kolu, vaspitačica Desa ih prisiljava da se brže vrte i glasnije pjevuše, ali – ništa od toga. Vrte se tromo i bezvoljno dok najzad, požutjelih lica i nezdravo oznojeni, ne popadaju. Gluvo. Sumrtvo. I leže. Zgomilani. Potom se oni do zemlje počnu izvlačiti i odlaziti nekud. Skupljajući se u bivše njemačke rovove, tamo pužu, bezglasno, dugo. Ta djeca su oduvijek podjsećala na slijepe. Gledaju te, a ne vide.

Pored dječjeg doma "Rada Vranješević" prolazim brzo i pognute glave.

Pirnu svježiji vjetar.

Zahuja kestenje.

Iz krošanja izlijeću ptice. Njihov let ne mogu pratiti. Krošnje su već sasvim zelene. S njih je odavno opao bijeli cvat.

Gledam rupe u drvoredu.

Sjećam se kad su ta stabla bila izvaljena. Uništilo ih je prvo bombardovanje Banje Luke.

Prebacio sam zavežljaj u lijevu ruku.

Išao sam polako, zamišljen.

 

Svaki put, prolazeći pored ovih jama u kojima je bilo kestenje, cijelog me obuzme zebnja. Pomislim: nisam li i ja jedno od one uboge djece iz doma "Rada Vranješević"? Ali, ja imam majku. Nosim joj ručak. Imam oca i sestru Jelenu – nisam siroče. Pa ipak: zašto tako žurim idući pored doma? Zašto se osjećam zatvorenim među zidovima bivše Sokolane? Zašto se nikada nisam čudio alarmantnim vijestima o učestalim bjekstvima pitomaca? Odrasli ih ne shvataju. Neki bježe od samoće i gubitka svake veze s okolnim svijetom, drugi odlaze po selima i mole seljake da ih, kao najamnike, prime u službu, treći tragaju za nestalom majkom, četvrti se odaju sitnom kriminalu i bezazlenim lopovlucima lutajući od grada do grada, peti... Ko bi nabrojao sve razloge zbog kojih ova djeca, ne izdržavši, napuštaju dom? Milicija ih, jedno po jedno, podivljale i zapuštene, dovodi iz Slovenije, od dalekog Čačka, neki dopru čak do Sežane ili Skoplja, do mora... i oni se, pogruženi, vraćaju u svoj dom gdje će im, na koncu, s njihovim vaspitačicama biti najbolje.

Ima u njima nečeg što tako dobro razumijem, jer je i u meni. Šta je to? Ne bih znao kazati, ali: jedno smo.

Već sam u centru grada.

To više nije ona Banja Luka koju sam zapamtio u dugim i besciljnim šetnjama sa stricem Mihajlom.

Mnoge kuće su zbrisane sa zemlje. O tim zdanjima mi je i otac govorio dok je, oslanjajući se na moje rame, odlazio u Narodni odbor da bi predao molbu za penziju. Rješenje iz Sarajeva je sporo stizalo. Do danas ga nema. I zato majka radi. Nerodne su godine. Još da nije majke...

Na ovom zaravanku pred nekadašnjom Vrbaskom banovinom dizala se pravoslavna saborna crkva.

Tu je sad izrasla trava, vjetar je povija, i ja čujem tu travu i u meni se budi slika jednog davnog obilaska nestale građevine.

Ne pamtim godišnje doba. Ni ko me doveo ovdje, ni zašto.

Sjećam se, kad sam pogledao u visoki zvonik – sjećam se da je gore treperilo jato golubova.

I da se crkva nije mogla obići.

Toliko je bila velika.

 

Išao sam za nekim (za stricem ili ocem – ne znam za kim sam išao uskim pojasom sjenke) i rukom doticao leden kamen. Onda me taj uveo u crkvu. Bila je prazna. U prostoru koji je tek docnije pokazao svoju ogromnost, osjetih se izgubljenim; i bespomoćnim. Sa svih strana su me okruživale freske i ikone, i ja se nisam snalazio u tom mnoštvu lica, oblika, boja, odežđi, i mene je plašila ona tišina u kojoj je bilo nečeg vaseljenskog, i ja sam se počeo ježiti, i strašno mi se plakalo... dok je napolju bilo svjetlosti, i prašine, i ljudskih glasova, i fijakera, napolju je vrvjelo od života koji sam bolje poznavao i u kojem sam se slobodnije osjećao...

I ništa više.

A i to je tako mnogo. Da se ne zaboravi.

Već u prvom naletu aviona, od te crkve nije ostalo ništa.

Prolazim pored hotela "Bosna".

Iza dugačkog i niskog zida dignuta je rampa. Skakućem preko kolosi-jeka. Sad ću, samo za nekoliko trenutaka, stati pred bolničku kapiju. I pritisnuti zvonce. Pojaviće se bezruki portir Ragib i nepotrebno upitati:

"Koga trebaš"?

"Nosim majci ručak".

"Prolazi!" kazaće neljubazno i za mnom zatvoriti vrata.

 

PRAZNINA

 

Rat je prošao i zemlja je bila pusta. U brdima su se krile grupice pobijeđenih. Do nas su dopirali veseli glasovi o njihovom hapšenju, pa su i šume raščišćene. Mogli smo ih obilaziti bez straha da će nas presresti ozvijeren vojnik.

Lutajući pristrancima Ponira, kod potoka smo nabasali na Nijemca kako sjedi uz izvaljenu kladu, a noge mu, u čizmama i ogromne, okrenute brežuljku na koji smo se popeli. Nijemac! panično je upozorio neko, i mi smo se, presječeni, začas povukli.

Sunce je padalo prema Manjači. Pred nama su se obarali klanci u čijem su lijevku kružile vrane, nijemo, kao u vakuumu. Iz Ponira se moglo izaći samo ovim putem, pored potoka koji je nadzirao onaj Nijemac. Popadali smo, dahćući, u dubok do.

Tiho je. Kuće zatvorene. Nismo im se približili. I nismo znali da li je neko u njima ili je selo stradalo one teške zime kad je u ovim krajevima izvršen pokolj. Mislim da je i Ponir tada zatrven, ili je uništen kasnije – nisam siguran šta je bilo s Ponirom, tek: kuće niko nije krečio ni popravljao. Tresli smo se. Zbijeni u gomilu. Šapatom smo se dogovarali o bjekstvu iz klopke. Lica oko mene su bila blijeda. Znamo kakvi su izgubljeni a pobijeđeni vojnici. Da bi bili pošteđeni izdaje, na nedužnog su ispaljivali posljednji metak. Možda ih žrtva nije ni primijetila, ali – kuršum iz zasjede je sprečavao njen put.

Najvještiji je morao ispuzati.

Ovaj propali pohod pretvoriće se u opomenu da ne zalazimo u duboku šumu. Tragali smo za oružjem koje se moglo naći u grmovima, lanjskom šušnju, u nekošenim ili mahovinom obraslim predjelima. Nismo imali sreće; našli smo samo dva njemačka šljema, jedan redenik bez municije, sagnjilu domobransku bluzu, očuvanu cipelu i nekoliko čaura, davno ispaljenih i zarđalih.

Onaj što je ispuzao iz dola, reče da na brežuljku nema nikoga. Vojnik nas nije opazio. Ili je, i sam iznenađen, pobjegao u sumračne gustiše iznad Ponira.

Dječak je ponovo izašao na čistinu. Vukao se prema vrhu brežuljka i mi smo ga, ne dišući, slijedili pogledom.

 

Sunce se bližilo Manjači. Vjetra nema. Ni ptica. Nekad smo, u još neolistalim Krčmaricama, lakše nalazili dijelove vojničke opreme. Tu su nam pomagali vjerni obavještajci: jata uznemirenih vrana koje su oblijetale oko poginulih. I mi smo se zapućivali tim pravcem. Nikad nas nisu obmanule. Zaista bismo našli vojnika i pored njega nešto od onog što nam je trebalo, što smo skupljali i stavljali na tavan male jevrejske kapele u Boriku, blizu moje kuće. Tim oružjem smo razgonili dječaka iz drugog tabora. Sukobljavali smo se na izrovanom Banjalučkom polju. Mjesecima su trajali naši obračuni. Poznavali smo vojsku. I mi smo imali starješine i činove, disciplinu i užasne zakone, kojima smo kažnjavali prebjege i sklone povlačenju pred neprija-teljem. Ali, sada, vojničke naprave su se teže nalazile.

"Spava", rekao je dječak vrativši se sa izviđaja.

Odahnuli smo.

"Nikud se nije maknuo", dodao je.

Šunjajući se, popeli smo se na brežuljak. Kasnili smo. Iz grada su se javljala i treća zvona. Zalutaćemo u utvarnim pejzažima Ponira.

Nijemac je jednako oslonjen na kladu. Čizme su mu okrenute brežuljku, glava malo zavaljena i pocrnjela kao da je dugo bila izložena suncu i suvim vjetrovima. Na jednoj ruci mu sjakti sat. Ooooo! neoprezno se javi izvidnik. Ooooo! odjekivalo je. Neki počeše uzmicati. Vojnik je ležao. Ooooo! vraćao se glas iz dolova. Izvidnik se uspravi. Vojnik nije reagovao.

Spustismo se.

Srce mi je snažno lupalo. Mučno sam se držao na nogama. Šta ako se vojnik najednom digne i uperi oružje nemarno bačeno pored čizama?!

Ali – bio je mrtav.

 

Izvidnik je našem vodi predao pušku. Prazna je i na nekoliko mjesta izjedena rđom. Sebi je uzeo sat. Dok ga je odvezivao, Nijemac je pao nauznak. Na časovniku je bilo 6 sati. Od kada je stajao? Sa vojnikove glave je spuznuo šljem i pred nama je zaviorila plava kosa. Mlad je. Nema više od 18 godina. Pretražili smo mu džepove. Iz novčanika izvadili dobro začuvanu fotografiju na kojoj je ovaj mladić stajao pred bijelom kućicom sa dvoje starijih ljudi. To su mu, vjerovatno, otac i majka. Nije ubijen. Umro je. Od gladi. I umora. Ovdje – na tuđoj zemlji. Otišli smo ostavivši ga golog i strahovito mršavog.

Ovaj prizor me nije proganjao. Imao sam sličnih susreta. Jer, tek je minuo rat. I kao u snu pamtim naš grad prije pustošenja. Promjene su bile tolike da su me mogle samo zbunjivati i dovoditi u nedoumicu.

Niko se nije snalazio.

Otac je smeteno odmahivao štapom. Majka je dizala glavu od svog pletiva, što je teklo i teklo kroz naše dane, sedmice, mjesece – kroz naš život je teklo njeno pletivo, i nije mu bilo kraja ni početka, postojalo je, činilo se, samo po sebi, bilo je samostvoreno i odnekud dospjelo u majčine ruke, zaposlilo ih i one ga nisu ispuštale ni onda kad spavamo ni kad smo budni. Na sve žalosnije očeve riječi majka bi, taknuta valjda nekim sjećanjem čije niti nismo mogli pohvatati, istisnula pokoju suzu, uzdahnula i premjestila stolicu tamo gdje se zadržavala svjetlost i gdje se bolje vidjelo. To, da je svijet bio prazniji i da je rat odnio mnogo ljudi, onih koje smo znali i koje nismo, shvatio sam i iz škrtih razgovora u kući.

"A Rahela?" pitala je majka ispuštajući klupko.

"Ona starica?"

"U naočarima... ona, što je držala časovničarsku radnju u Gospodskoj ulici".

"Sjećam se. Sad se sjećam. I ona je, zajedno sa Rahelom i Sarom, završila one noći".

"A bila je dobra, Petre. Mislim da ti je baš ona one zime davala više nego što si zarađivao".

"Jeste. Rahela je bila. Te zime je rođena Jelena."

"Radio si u Poljokanovom stovarištu".

"I uveče odlazio u 'Pelagić'. Svirao sam na tamburici..."

"Lijepo si svirao, Petre."

"Pripremali smo i neki komad. Naša diletantska sekcija je pripremala nešto od Gorkog".

"Gledali smo taj komad. Kako se ono zvao?"

 

Otac je spustio glavu. Na njemu se vidjelo da se napreže kako bi se sjetio imena tog komada, ali, poslije dugog ćutanja, bespomoćno je raširio ruke.

"Ne znam! Tako je to davno bilo... Ne znam!"

Ni majka se nije mogla sjetiti.

"Poslije je bila igranka. I tad smo plesali..."

"I nikad više nismo plesali", reče otac.

Zaćutali su.

"Ivan je igrao onog pijanca..."

"Poginuo je Ivan. Tu, na Kozari je poginuo. Kao komesar", reče majka.

"Čuo sam. Žena mu je stradala. I onaj stariji sin."

"Mladi je u nekom domu. U Đakovu je", reče majka.

"I doktor Jović je poginuo. On je, pred rat, prišao radnicima."

"Ne znaš ti, Petre, šta se s Jovićima poslije dogodilo... Četvoro ih je povješano po kestenju, tamo, preko pruge, kod bivše Preparandije."

"I nema ih. Nikog od Jovićevih više nema..."

"Umrla je i stara Marija. Sirota. Nekoliko dana je ležala mrtva u kući. Niko nije znao da je mrtva. Poštar je posumnjao kad joj je donio penziju".

... I doista: grad je ličio na pustolinu.

 

Otac me vodio do Narodnog odbora da bih, umjesto njega, stajao pred kancelarijom druga Mrkoja. Boljela ga je noga. Uzalud su mu iz kosti izvadili metak i nekoliko parčića rasprskanog gelera – noga se nije mogla zaliječiti... Sjedao bi na gotovo razvaljenu klupu, u tavnom i nečistom hodniku, u kome su čekali i neki drugi ljudi i žene u dronjcima, ćutljivi, sivih lica i beznadežnog izraza, pod kolorisanom slikom Josifa Visarionoviča Staljina. U tom hodniku sam, ni danas ne znam zašto, uvijek osjećao tjeskobu, čudesan pritisak sa svih strana, a naročito onda kad priđem vratima iza kojih je sjedio neraspoloženi Mrkoje, koji je, izgleda, i obećavao i umirivao a malo, ili ništa, ispunjavao. Tako je i otac govorio.

Izlazili smo iz zgrade Narodnog odbora, umorni i satrveni.

Tog proljeća se otac još mogao kretati, pa bismo prošetali nekim ulicama, popaljenim, polusrušenim, izrešetanim rafalima iz snajpera, minobacačkom paljbom, bombama koje su se tako često iz aviona sručivale na Banja Luku.

"Ovdje su živjeli Jurićevi", govorio je otac upirući štapom prema jednoj provaljenoj kući u čujem je dvorištu samovalo drvo. "Vidiš ovu kuću; čini se da je stara, a nije – pred rat je zidana! Dizao ju je pokojni Franjo sa svojim Josipom, tek se oženio taj njegov jedini sin. U podrumu ove kuće skrivena je štamparija. Čudim se kako je nisu sasvim zapalili! Gestapovci su joj ušli u trag. Iste noći su tu, u dvorištu, ubili i Franju i Josipa, a ženske glave nekud protjerali, i ni sada se ne zna gdje su i kako završile... Tu su, eto, bili Jurićevi... a tamo..."

I tako sam, svakog petka, nakon raspitivanja o molbi za očevu penziju, saznavao ponešto o onima kojih više nije bilo, koje je, na različite načine, odnio rat. Praznina, koju sam ionako osjećao, širila se.

 

U našem susjedstvu, u one žalosne i mirisave sumrake, više se nije čulo pjevanje Joške-kočijaša. Njega su, zbog meni nejasnih veza s partizanima, likvidirali Gutićevi podanici. Njegov fijaker je ostao bez konja. Ostao je i bez riđeg Joška, koji nam je, pripit i visoko dižući svoj pleteni bič, namigivao predveče, vraćajući se iz grada, i nije nas tjerao ako bismo se objesili o posljednje sjedište njegovog fijakera. Dozvoljavao nam je da tako, kao šišmiši o gredi, uđemo i u njegovo dvorište, do same česme. Onda smo mu pomagali. Raspremali konje, njegovog Goluba, s kojim se ponosio. S tim konjem je i razgovarao. Činilo nam se da ga Golub razumije, da mahanjem glavom odobrava Joškine riječi i postupke, a ljutitim frktanjem ne pristaje da ga gospodar odmah uvede u šupu, jer je izranjao mjesec a avlija je prekrivena orošenom travom. Donosili smo mu kofe vode. Golub je pio. Joška je naginjao flašu sa rakijom, smijao se našoj opreznosti i strahu od konja i svadljivo se obraćao Kati, svojoj ženi koja ga je uvijek korila.

Sad se pred šupom raspada Joškin fijaker. Nema Goluba. Kata ga je, nakon Joškinog odvođenja u Crnu kuću, iz koje se nije vratio, prodala nekom seljaku iz Blaškog. Igramo se na fijakeru. Po njemu su padale kiše i snjegovi. Lome se paoci. Iz zadnjeg sjedala izviruju federi. Paučina. Svud je ta prokleta paučina. A fijaker žena nije prodala. Bio je uspomena. U njemu bi, katkad, zaplakala. Ili je ćutke zurila u rudu za koju je nekad bio privezan Golub.

Negdje se izgubio i gimnazist Vladimir, sin gospođe Matilde. U šumu je otišao iz školskih klupa... Majka je izlazila u centar grada. Raspitivala se kod onih koji su stizali, izmoždeni, kljasti ili toliko izmijenjeni da ih ni u porodici nisu odmah prepoznali – no, njenom Vladimiru se zameo svaki trag! I gospođa Matilda je odlazila u crkvu. Kažu: stalno je klečala pod malim raspećem uzidanim u stijenu. Molila je. U nesvijest je padala neprekidno se moleći. Uzalud. Vladimira nije bilo. Ni glasa o njemu.

 

Bio je visok. Volio je crne džempere pletene uz vrat, propušio je prije vremena, vječito je čitao knjige, znao je mnogo pjesama naizust, a gitara je u njegovim rukama – govorila. Izlazio je pred kuću i svirao... A lijepo je i slikao Vladimir. Umio je bojiti akvarelom. Jednom sam u Matildinoj sobi vidio uramljenu jednu od tih njegovih slika: polje u magli i neko drveće, lomno, u konturama, a iz daljine, kao zapaljen disk, prosijava sunce. Nikad više nisam vidio tu sliku koja me opčinila. Matilda se povukla u kuću. Nikud nije izlazila. Već sam joj i glas zaboravio. Ni nje, kao ni tolikih mrtvih iz naše ulice, nema. Odavno.

Neki dan sam, zajedno sa sestrom Jelenom, zašao u dvorište bivšeg trgovca Oskara Koša. Kapija je bila otvorena i mi smo mislili da u toj dobro očuvanoj kući boravi neko. Možda se njihov Isak, student, vratio iz inostranstva? Ili je došla ona suvonjava kćerka, čiji nas je neljubazni pogled odbijao od ove kapije.

Isto kao nekad: kapija je bila ukrašena različitim arabeskama od svijenih opruga, a na jednoj ploči ugraviran je crtež – zvjezdoznanac sa visoravni teleskopom osmatra nebo. Drevni astronom pored čijih je nogu ležalo pseto.

Pređosmo i tu granicu. Prvi put. Kapija je predstavljala neosvojivu branu između nas i Koševih, i mi smo s proljeća i u dugim zimama mogli samo sanjariti o tome šta se sve krije u toj kući.

Bio sam uzbuđen.

Dvorište je prostrano. Noge su nam propadale u staru, gnjilu, sasušenu travu. Uz ogradu je rastao repuh, okolo divlja kopriva i nekakve cvjetnjače nad kojima su ljutito zujale pčele. Sjenka velikog brijesta se pomjerila. Kretali smo se – omađijani. Najzad smo stali pred Koševe prozore. Iza njih je bila tama. Nekad su preko ovih okana, za sunčana vremena, bile navučene žaluzine. Dva stakla su razbijena. Otud je, činilo nam se bila stud. Sestra me uzela za ruku.

"Da ne ulazimo?"

"Uđimo", rekao sam.

 

Kuća je bila otvorena.

Kad smo gurnuli ulazna vrata – pala su. Digao se oblak prašine. Sestra se smijala. I ja sam se nasmijao. Kosa nam je začas pobijeljela. Zakašljao sam se.

Dugo smo lutali praznom kućerinom. Tek na spratu nađosmo razvaljenu stolicu za ljuljanje, a u jednom zaklonitom sobičku smještena je razmontirana "Singerica". U hodniku, pretjerano dugom, tijesnom i zagušljivom, po zido-vima su visile nečije slike. Jedna od njih je prikazivala starog Koša u mlađim godinama, a druga njegovu ženu. Sestra je sjedala na onu pokvarenu stolicu, njihala se i uzvikivala nešto. Njen glas je neprijatno odjekivao.

Kasnije smo od majke saznali da su Koševi odvedeni u logor, u daleku Poljsku, i da ih ne treba očekivati.

Grad se ućutao, umrtvio.

U podne jeknu zvona sa naših crkava, zaklate se u velikom luku, zacijuču, zabruje, dignu se ti zvuci i preplaše jata golubova, a onda tišina postane veća i teža i grad potone dublje i u nama se probudi potisnuta strava – da živimo u praznini, da se u njenom bezmjerju i sami gubimo.

Zbijamo se.

Ćutke.

Veliki sat iza naših leđa pokazuje neko nemušto vrijeme.

Veče je.

Opet ćemo gledati ono drvo u polju što se crni na mjesečini.

Kao usamljen čovjek.

 

NARANDŽA

 

Ne mogu da spavam. Već zimskim nebom oglašavaju se jata divljih gusaka. Pirne vjetar. Stakla zacvokoću i zavjese se pomjere. Davno je prošla ponoć.

Moj nemir se, iz jeseni u jesen, sam od sebe, obnavlja i vaskrsava nesmanjenom žestinom, praćen onim istim strahom, onim istim osjećanjem izgubljenosti. Svijet iza naše kuće nije bio prostran i ja se, u pozno doba, nikako ne bih mogao snaći u njemu, mada sam ga, donekle poznavao. Sve se mijenjalo. Stvari su se preobražavale. Postajale tuđe. Neke su se smanjivale, druge razrastale, gubile oblike i svoje prave dimenzije, a ono što je još u sumraku posjedovalo granicu protezalo se i bilo spremno da me, nemoćnog i nezaštićenog, proguta. I niko za to ne bi znao.

Drhtao sam.

Bilo mi je dvanaset godina i svijet se u mojoj mašti pretvarao u opasnost kojoj je nemoguće pružiti otpor. Svuda su posijane zamke. Gdje se osloniti, kuda pobjeći?

Tu negdje, skriveni tamom, živjela su i njih trojica: došljak Mrkoje Marić sa svojim sinovima Nastasom i Blagojem. Oni su u vili izgnanog susjeda Kaliha.

Dizao sam se. Teturao sam tijesnim prostorom naše sobe. Dolazio do okna i pripijao se uz vlažno staklo. Napolju ničeg nije bilo. Pusto i mrtvo. Blato, povaljano lišće što kaplje sa oraha, a tamo, preko krovova okolnih nastambi, na brijegu, pravoslavno groblje i naša kapela, koja je ostala netaknuta bombardovanjem. I u njoj plaminja svijeća. Svake noći. Kao da i taj plamičak govori da minulog rata nismo svi odvedeni u Jasenovac, da nismo zatrveni, da nas ima i da će nas biti i da je Viktor Gutić uzalud vikao kako bi svako naše uvo trebalo gvozdenom metlom iz Banja Luke iščistiti.

Jeste, tamo je negdje, u onom crnom zidu tame, Kalihova kuća i u njoj stariji Mrkojev sin Nastas.

I on će, već sutra, kazati:

"Vrati moju narandžu! Ukrao si!"

Ne, nisam ukrao! A šta sam učinio? Nije mi jasno. Ali – nisam ukrao. Nisam!

Šapćući ove riječi, izmrcvaren, gotovo jecam. Niko ne čuje. Dobro je što me niko ne čuje.

Smrznut, sa glavom punom haotičnih misli, vraćam se Jeleni, svojoj sestri. I varljivoj sigurnosti što je osjećam pored nje.

Zaspao bih tek nešto prije osvita...

 

Kad sam ispuzao iz rova, kiša je prestala. Vjetar je ječao sa Banjalučkog polja, ujednačeno i neveselo, pomiješan sa šumom Vrbasa, koji je i ove jeseni morao biti mutan i opak, pronosio je izvaljeno drveće, podavljene pse, volovske rogove, sanduke u kojima je bila "Unrina" pomoć, daske... No, sada nije po plićacima valjao izginule vojnike, šljemove, čizme, razvaljene cipele. Rat je, doista, prošao.

Zguren, brzo sam se odšunjao iz Borika.

I Nastas je otišao.

Ruke su mi bile mokre od njegove narandže. Pitao sam ga:

"Šta je to?"

Nastas je stajao kod zida jevrejskog groblja. Bio je ogrnut novom kaba-nicom kakvu je nosio i njegov otac. To su dobijali iz Ministarskog magazina, bez plaćanja, prema potrebi. Oni su to mogli i u ono žalosno vrijeme kada se na sve strane gladovalo.

"Narandža", rekao je Nastas i otvorio šaku.

Na njegovom dlanu je stajalo nešto žuto, okruglo.

"Narandža. Jede li se?"

"Jede. Oguliš koru, pa jedeš."

"Gdje raste ta... narandža?"

"Uz more. To veli ćaća."

"A otkud tebi?"

"Imam. Nekoliko gajbi. Iz Magazina..."

 

I tada se desilo ono najstrašnije. Ni danas taj svoj ružni gest ne umijem objasniti, kao ni onda, one 1946. godine. Tek: halapljivo sam zgrabio tu narandžu iz Nastasove ruke! Razjapljenih usta i riješen na bjekstvo do posljednjeg daha, potrčao sam prema boričkim rovovima. Da li je Nastas krenuo za mnom? Da li je viknuo, zaplakao? Ne znam.

Uvukao sam se, duboko, u posljednji rov. Tresući se, prokisao, noktima sam oljuštio narandžu i – zagrizao!

Nikakvog užitka.

Bila je kisela...

Mislim da sam tu prvu veče spavao čvrsto i dugo, no ujutru me, dok sam prolazio pored bivše Kalihove kuće, prože prvi i nepoznati strah. Veliki Mrkoja, u vojničkoj bluzi, razdrljen, maljavih prsa, u vojničkim cipelama, stajao je pred otvorenim ulaznim vratima. Bio je snen i podbuo. O pojasu mu je visio "Brauning", pištolj od koga se, kažu, ni u kancelariji nije rastajao. To mu nije smetalo da u službi napreduje. Iz Narodnog odbora je prešao u drugu zgradu u kojoj su bili viši službenici, i ja sam ga već nekoliko puta slušao kako sa svečano ukrašene tribine, ispred slika, transparenata i barjaka, govori narodu okupljenom za neku od radnih akcija. Teško je drug Mrkoje govorio, još teže je čitao, ali smo mu otvoreno klicali izbacujući u oduševljenju smiš-ljene parole... I sad je taj isti Mrkoje stajao pred kućom, dok žurim u školu da ne bih okasnio na dizanje pionirske zastave u školskom dvorištu i obavezni pozdrav uz prislanjanje pesnice na čelo. Mrkoje me, onako otekao i mračan, pogleda sa stepeništa, kroz već gotovo razvaljenu Kalihovu ogradu, pored koje su se vukle njegove koze.

Noge mi se podsijekoše.

Činilo mi se: strašni Nastasov otac me slijedi onim svojim u glavu uvu-čenim a opet tako hipnotički prodornim očima kojima ništa nije moglo izmaknuti. Da li će, ovog časa, budem li potrčao prema domu ratne siročadi "Rada Vranješević", prema onoj sumornoj kućerini među kestenjem – da li će se Nastasov otac proderati za mnom:

"Gdje je narandža?!"

Ni stajati ni pokrenuti se s tog prokletog mjesta. Bio sam prikovan za Mrkojeve oči.

Prolazili su nekakvi ljudi, zvonila je crkva, kasnio sam u školu, ali – nikud se, uprkos svemu, nisam micao. Iz paralizovanih prsta mi je najednom ispala torba, zapravo stari ruksak u koji sam trpao knjige, i ja je nisam mogao dignuti, jer su me i dalje slijedile Mrkojeve oči.

 

Sišao je niz stepenice, prošao pored obijenog vodoskoka u vrtu, zatim se uputio stazicom između šimšira. Moj strah se nije smanjivao, ali ni pove-ćavao. Bio je nepromjenljiv. Mrkoje sa zemlje diže štapić, tromo odgega do koza i, mrmljajući nešto – valjda psujući – otjera ih iza kuće!

Predahnuo sam.

Nije krenuo prema meni!

Zgrabio sam ruksak sa knjigama. Nastasov otac mi je još uvijek bio okrenut leđima. Sumanuto sam jurnuo Gundulićevom ulicom, pored sirotišta, pa preko blatnjave njive, razgaženog busenja, isječenih kukuruza. Bježao sam slijepo, nasumce, bilo kuda, pored kapije iza koje su šetale časne sestre i – najzad sam se obreo u nepoznatom, daskama omeđenom prostoru, gdje su kisnuli dijelovi razmontiranih ili havarisanih teretnih automobila, "Fordova", "Praga" i "Dajcova" što su ležali, kao mrtvaci, izvrnutih točkova, tamnih prozorčića, s provaljenim karoserijama. Šta je ovo?!

Prema meni je koračao čovjek u masnom kombinezonu, s velikim francuskim ključem. Iz kamiona koji je bio povaljen uz plot iskoči šepavo pašče i, u strahu od mehaničara, skičeći, provuče se između rastavljenih dasaka.

"Šta tražiš?"

"Ništa."

"Gone li te?"

"Ne."

 

I prođe pored mene šljapkajući po blatu, polako, prema nakrivljenoj baraci gdje je, izgleda, spremište alata. Ostao sam, napokon, sam sa sobom.

Srce mi je tiše kucalo. Vjerovatno me umirio ovaj lijeni i gotovo pospani mehaničar, i svojim kretnjama i glasom u kome je takođe bilo te letargičnosti, bezbrige, duga vremena i odlaganja. Okrenuo sam se. Ulica iz koje sam, bezglavo i nenadano, upao ovamo, bila je pusta. Nikada nisam bio u njoj. Nema drveća. Iznad niskih potleušica u kojima, činilo mi se, niko nije živio, uspinjao se toranj na čijem je vrhu blistala kula od mjedi. Pod limenom strehom – sat. Pokvaren. Možda već niko i ne zna otkad stoji? Nikud nisam žurio. Zadocnio sam na dizanje zastave, a takav pionir nije ni za školu.

Taj dan sam proveo u lutanju gradom. Bazao sam kroz park, u kome je ponovo postavljen spomenik Petru Kočiću, izležavao sam se na hladnim i blatnjavim klupama, slušao sjenice što su, našešurene, lijetale između pocrnjelih krošanja, a onda gnjurao ruku u zagađenu vodu ribnjaka iz čijeg se kruga dizala mahovinom obrasla fontana. Zurio sam u pljesnjive ornamente na toj fontani, u izbečene maske šupljih očiju, u plačnu grimasu razvučenih usta, iz kojih je i sad curila prljava voda i padala u ribnjak, monotono, kap po kap...

Izašao sam na glavnu ulicu. Pred hotelom "Palas" sve je bilo pusto, tek poneki prolaznik bi minuo pored mene, prema Ferhat-pašinoj džamiji ili drugi, u suprotnom pravcu, prema zgradi narodnog pozorišta. Izvrnuta su čađava rešeta, napušteni stolovi za kojima stoje prodavci i viču: "Vruć maron! Kupite vruć maron!", i ja se otirem o sive i beskonačne zidine izranavljene mecima, zidove iza kojih nema nikog, ili se tek useljavaju seljaci iz obližnjih sela, pa sa Vrhovine, iz Lijevča, od Gradiške. Tišina je. Čini mi se da i sad čujem kapanje one vode iz fontane u parku, iz onih ogromnih usta što cvile, neprestano, i ljeti i zimi. U visini se oglašavaju divlje guske postrojene u onaj svoj bezgrešni klin. Odlaze guske nekud, u maglu, bespuća, studeni... Kao da se ova tišina rađala iz mene, zatim plavila grad i zavijala ga u mrene, bolesne neke sate, glavinjanja, očaje... I ta tuga se prenosila na okolne stvari, kuće, drveće – na sve se prenosila, u svemu živjela, bezglasna, umrtvljujuća.

 

Nakon susreta s Nastasovim ocem, i uzbuđenja koje je izazvao, bio sam prazan, utučen. Obuzimala me ravnodušnost. I tjeskoba.

Bježao sam od Nastasa i njegovog oca. I bivše Kalihove kuće. U igri bih se, najednom sasječen, ugledavši Nastasa u još jednom novom odijelu, skri-vao iza jevrejskih spomenika, ili bih se, naprosto, povlačio kući. Bezobzirno, ne osvrćući se na one koje sam ostavljao, čiju sam igru kvario. Nisam se toliko plašio Nastasa i njegovih težačkih četvrtastih ruku. Bojao sam se mogućnosti da će me tužiti Mrkoju, da će me njegov otac negdje sačekati, a onda – onda ne znam šta bi se sa mnom zbilo!

"Šta ti je?" budila me sestra iz te neobične zamišljenosti.

"Ništa", odgovorio sam, a upravo tog časa sam pretresao današnji susret s Mrkojem.

Vidio sam ga, i ruksak sa školskim knjigama mi je opet ispao iz ruku. Prošao je pored đaka koji su čavrljali trotoarom i zaustavljali se pred slasti-čarnicama nekadašnje Pokrivene čaršije. Srećom, prošao je u automobilu, onom sivomaslinastom "Landroveru", kojim ga je šofer dovozio kući. Možda me nije primijetio? Tješio sam se. Ali, ako me i sutradan zatekne na istom mjestu, moja slutnja će se pokazati opravdanom: prati me! Grubo će me uvući u automobil i upitati: "Ti si onaj što otimaš narandže?!"

"Nešto te muči?" upita me sestra i kleknu uz stočić na kome sam pisao zadaću.

"Ne... ništa mi nije."

Nikom se nisam povjeravao. Znao sam da je moja krivica velika i da se nikakvim razlozima ne bih mogao opravdati.

Spašavali su me tek trenuci igre, onaj slatki samozaborav što ga je ta igra donosila. Prepuštao sam se njenom trajanju i zanosu, među drugim dječacima, no, bilo kada i ne birajući čas, ta snovita kula koja mi je pružala utočište, bezdušno je razarana.

Okupljali smo se u Boriku. Već je zapao dubok snijeg.

 

Oca su u to vrijeme hirurzi uputili na još jednu operaciju ranjene noge, sada u Trogir, u bolnicu koja se nalazila negdje na brežuljku, nad samim morem. Tako nam je pisao, a jednom smo dobili razglednicu tog dalmatinskog grada, kolorisanu fotografiju koja je u nama pobudila divljenje i čežnju za suncem. I ta neznatna podrška, taj posljednji oslonac na koji sam u strahu od Mrkoja računao – nestao je. Pomišljao sam da sve kažem ocu. Čak sam kovao i plan da me on jednog jutra provede u školu istim onim putem kojim sam uvijek išao – pored Kalihove kuće, jer sam, strepeći od Mrkoja, krišom gazio preko njiva, tako da sam često kasnio na dizanje pionirske zastave, ili sam dolazio mokrih nogu, skočanjen od studeni. Ali, moj plan je nepredvidivo propao... Otac je bio veoma daleko.

Igra bi me odvodila od mornih misli o mome grijehu.

Od snijega smo dizali visok bedem, zbijali ga nogama, na zaravanku. Taj zaklon nam je bio potreban u najavljenoj borbi između nas i dječaka iz Jelić-polja, tog susjednog tabora u kome smo imali teškog, lukavog i nestrpljivog protivnika. Iznenadićemo ih. Zatim će im, kao i drugim zarobljenicima, biti pripremljena zaslužena kazna.

"Bio sam kod Nastasa", najednom kaže Filip, krupan i snažan dječak, naš vođa.

"I?" pita Mladen, onaj bolježivko što se vrtio oko mene.

"Da znaš! Dobio je kinoprojektor! Malu aparaturu... Zamračio je sobu i na zidu su se pojavile slike sa vojne parade u Moskvi! I Staljina smo posmatrali..."

"U boji?"

"U boji!"

 

Nastas! – i grudva snijega, sa kojom nisam znao kud ću, topila mi se u smrznutim rukama. Da li je spomenuo narandžu?! Ako jeste, zašto Filip ćuti? Ne čeka li Nastasa, pa da me zajedno odvuku Mrkoju?

Od igre više nije bilo ništa.

Ispuštao sam snijeg i bježao kući.

Zatvarao sam se u praznu očevu sobicu. Padao sam na krevet na kojem je nekad i on ležao i, činilo mi se: udišem miris njegovih ruku, čujem očev duboki i napukli glas, onda bat njegovog štapa kojim se je podupirao od prošle godine, od rata. Otvorio bih oči... Ne, niko nije koračao hodnikom, bio sam usamljen, u polumračnoj i kao suženoj sobici, tu, gdje je otac, čekajući rješenje za penziju, popravljao tuđe satove za neznatnu naknadu, koja nam je ipak pomagala da živimo. A vjerovao sam, naročito u ovakvim časovima, da bi me očevo prisustvo liječilo. Mogao bih da kažem i Nastasu i Mrkoju, i cijelom svijetu: "Imam oca – on će me braniti!"

No, sve te slatke iluzije su se brzo razbijale.

Bio sam pritiješnjen vlažnim polumrakom, iza prozora su lijeno letjele vrane, javljala se crkva, negdje lajalo i zavijalo pseto, a ja bih se, po ko zna koji put, osjetio napuštenim, opkoljen opasnostima kojima nisam bio dorastao. Kasnije bih, gotovo odumro, slušao glasove dječaka iz Borika. Među njima je i Nastas. Svi mu se pokoravaju. Svi ga se plaše. Najodanijima obećava da će pokazati kinoprojektor. Pužu pred njim. Gledaju ga sa zavišću, molećivo. I Filip, kome u snazi nema premca, lažno priznaje da je Nastas i od njega jači. Zato ga Mrkojev sin časti slatkišima kakve nikad nismo vidjeli...

Oko mene se zgušnjava sumrak.

Predmeti u toj sjenovitosti postaju čudesno meki, bez bridova, gotovo rastvorljivi. Gledam u očevu sliku na suprotnom zidu. Gledam ga kako se smije pred radnjom pokojnog kamenoresca Karla – gledam ga, i – plače mi se! Ne znam zašto, ali, sada bih se zavio u klupko i zaridao. No, uzdržavam se. Ćutim. Gledam očevu sliku i – ćutim...

Od mučnine me spašavala sestra. U neko doba bi ušla u sobicu. Izvodila me na prozor. I pričala o svemu što bismo sa prozora mogli vidjeti. Dosta je izmišljala. Ali, znao sam da to čini kako bi me tješila. I to je bio znak njene ljubavi. Sanjao sam Mrkoja.

 

Gonio me, nišanio iz onog svog "Brauninga" i, dok padam pokošen metkom, iza mene se razliježe smijeh tog gramzivog seljaka, smijeh pomiješan sa Jeleninim jaukom – i ja padam u nekakav jarak, dugo padam i svega sam svjestan. Oko moje glave tutanj nečijih nogu, zatim blijeda lica što se nadnose nad mojim tijelom... i ja se naglo budim!

"Ječao si", kaže sestra milujući me po oznojenom čelu. "Ružno si legao..."

"O", ustaje majka iz svog kreveta. "Tebi je zlo, dijete. Donesi mu vode."

Pijem vodu i ona me, doista, oporavlja.

Vraćam se svijetu oko sebe. I dubokoj, mirnoj noći. Ništa se, u stvari nije dešavalo, ništa pomjerilo sa svog mjesta.

Zvonio je stanični signal na Predgrađu. Neka lokomotiva je manevrisala kolosijekom, pa bi pisnula i zakloparala točkovima i, znam, sad se oko nje dižu oblaci pare. Ta mašina će, u osvit, povući putnike u Prijedor. Ovim vozom sam, davno, zajedno sa sestrom putovao našoj tetki Vasiliji.

U školu sam odlazio loman i kao bolestan.

Cijelo proljeće sam zaobilazio Mrkojevu kuću.

I naredno ljeto.

Otac se vratio. Ali, on me nije mogao braniti. Ležao je. Rana na njegovoj nozi nije zacjeljivala. Samo je bila još više otvorena. Rekao je da mu je i kost okrznuta i da više neće biti lako, ali – osmjehivao se, blijed, gotovo proziran i sa nekom toplom svjetlošću u očima – sve će se dobro svršiti, ozdraviću, sigurno ću ozdraviti. Jednog dana ću uzeti i svoje dlijeto. Mirko će – i tad mi je namignuo – zajedno sa mnom zidati radnju iza kuće. Veliki će to postati majstor. Umjetnik!

No – nije ozdravio.

Ni radnju zidao.

I ja sam živio sam sa svojim strahom. Vremenom, i taj strah se pretvorio u tugu. Zbog jedne narandže, zbog Nastasa, Mrkoja i dugog siromaštva u kojem smo trajali, koje nas je satiralo.

Ne znam gdje je Nastas. Ne znam gdje je njegov strašni otac.

 

Tu je, još uvijek, i to dobro sačuvana, kuća izgnanog starojugoslo-venskog kulaka Kaliha. U nju su se, na smjenu, useljavali službenici, pa kad dobiju viši položaj, prepuštaju je onima ispod sebe.

Mnogo je vremena prošlo od onog događaja u Boriku, a u meni se ništa nije promijenilo. Kad sam, kao student, posjećivao bolesnu i usamljenu majku – i tad sam pored Kalihove kuće sa zebnjom prolazio.

I noćas, dok se zimskim nebom oglašavaju jata divljih gusaka i dok vjetar pomjera zavjese, u meni se, sam od sebe, obnavlja taj davni strah... Kad ću ga pobijediti?

 

JEDNO DRVO

 

Mislim da sam prestao biti dijete onog dana kad su oborili drvo. Ne znam u koje doba se to desilo, ni ko ga je posjekao, ali – u zamorno avgus-tovsko popodne vidio sam s prozora naše sobice: na pokošenoj njivi ležao je crn i ogroman trup. "Bože!" oteo mi se uzdah dok sam se, još znojan od igre na vrbaskoj obali, primicao oknu. "Ono drvo je oboreno!" Niko me nije razumio. Sestra je zamišljeno krpila svoju okraćalu suknju, majka je bez riječi nastavila prenositi nekakve sitnice iz hodnika u kuhinju, i ja sam, kao ošamu-ćen, ostao prepušten vlastitom čudu i otkriću. Drhtao sam. Koljena su mi kle-cala. Prozoru sam privukao stolicu, ćutke, više nikom se nisam obraćao, kao da je kuća bila napuštena, susjedne nastambe, pa i čitav grad nekud iseljeni. Na svijetu smo, izgledalo mi je onemoćalom i potištenom, postojali samo ja i ono drvo. Važnije od drugog drveća. Drvo – mit. Neko, vjerovao sam, besmrt-no drvo.

"Tamo", govorio je otac gledajući u beskrajna povjesma magle, "tamo ćemo, pod ono drvo, prenijeti alat."

Sve sam znao. Dovoljno je bilo da tu, bdijući uz njegovu postelju, sklo-pim oči – i ugledam cijelu klesarsku radnju. Gradićemo je od finog kamena, ni glomaznu ni tijesnu, upravo takvu da se u njoj mogu kretati dva majstora, a da i mušterijama bude ugodno. Desni dio radionice, onaj do proširenog gotskog okna, biće namijenjen za skice i projekte. Tu će naručilac moći popiti kafu, a pred njim će biti razastrta mapa spomenika, od zamašnijih skulptura do neznatnih ploča s imenom, datumom rođenja i smrti, možda s fotografijom i lepršavim krokijem na prednjoj strani – sve će to mušterija moći da bira, da se opredjeljuje. Neće naša radnja ni po čemu ličiti na one uboge izbe pred kojima kisnu spomenici i raspada se materijal – i sama će predstavljati malo umjetničko djelo. "Ne može se postići nešto više", nastavljao je otac spuš-tajući umoran pogled na moje lice, "ako se ne prepustiš dlijetu. A ono – govori! Opominje. Dlijeto je, Mirko – živo! Ima srce, dušu – sve je u dlijetu. Vidim: imaš moje ruke. Savitljive. Podatne. A jake..." Brzo je malaksavao. Iz svojih sve tanjih i blijedih prsta ispuštao je moju ruku. Glava mu je padala na uzdignut jastuk, u duboku sjenu za prozorom, i ja sam se gotovo naprezao da je razlučim od polutmine u kojoj se gubila.

 

Smiješio se. Uvijek. Usne su mu bile beskrvne, no uprkos tome, s njih nije silazio taj smiješak pun nekakve nade koja se i u mene prelijevala. U teškim trenucima kad se jedva pokretao i kad su bolovi u ranjenoj nozi prelazili granicu mirnog trpljenja – on bi i tad nalazio snage da nas ne žalosti.

Nije se zapuštao. Dani su bili tmurni. Padale su monotone kasnojesenje kiše, no otac bi zamolio da mu prineseni lavor, pribor za brijanje i nasapunjenu četku, dok bi Jelena držala malo okruglasto zrcalo. "Sve će ovo proći. Ozdraviću. Sigurno ću ozdraviti." Vjerovao sam njegovom šapatu.

"Navij satove", rekao bi poslije nastupa prvog i opakog jutarnjeg kašlja, koji ga je ružno potresao i kidao. Dizao se i svijao u krevetu.

"Zašto?"

"Navij. Volim slušati satove. I veliki i mali – navij!"

Ti satovi su stvarali pravu larmu. Kucali su neujednačeno, pa me ta nesloga u pokazivanju vremena uznemiravala. A onda bih se i na to privikao.

Kasnio sam u školu. Morao sam biti uz oca. Ništa mi nije bilo važnije od tih bdijenja, od onih sitnih ali rado obavljanih usluga koje sam mu mogao činiti.

"Satovi...", rekao bi, ponovo se osmjehnuvši.

Snebivajući se, pratio sam njegovo uživanje u radu skrivenih aparatura. Šta je predstavljalo? Nikako to nisam mogao odgonetnuti. I ne žaleći, u dugim intervalima zamiranja svakog razgovora, i mene je tiskalo u to svoje neobično vrijeme. Nisam se snalazio. Tonuo sam kao na neko dno. Iznad mene se gomilala voda, prozirna ali nemjerljiva, i više ništa ne bih primjećivao od svijeta kome sam donedavno pripadao. Oko mene se širila tišina, neizdrživa, apsolutna. Mijenjao se prostor. Kretao sam se po nekoj pustari, sa škrtim nagibima i uzdignućima zemljišta i drugo mi nije preostajalo nego da se šćućurim, zgrčim i slušam – ipak nešto slušam: oko mene huji vrijeme. Čujem ga. Teče. Valja se. I pomjera sa sobom čitave naslage zemlje, vode, dalekog rastinja, nekakve svjetove do kojih još nisam dopro, no pouzdano znam da su realni, da postoje. Nije to misao o vremenu, to je vrijeme samo... Činilo mi se da su ti otkucaji satova bili očev jedini stvarni razgovor i da njegovo i naše vrijeme nisu bila ista vremena.

"Oprosti", rekao bi lišavajući se neshvatljivog zanosa, "Satovi... Satovi su krivi..."

 

U neko doba bi zamolio da iz ormara iznesem "naše papire", kako ih je uvijek nazivao. A ja sam jedva čekao taj čas! Sad će nastati, znao sam, oni neponovljivi trenuci međusobnog uvažavanja, sitnih ispravki i bezbroj puta ponavljana, a nikad dosadna objašnjenja gradnje naše buduće radionice. Nad njenim vratima će biti uklesano očevo i moje ime. Njega će dok potpuno ne ozdravi, zamjenjivati neki majstor.

Napolju je neprekidno rominjala kiša. Nagnuti nad papirima, uzimajući jedan od drugoga olovku i upirući sad u ovo sad u ono, zaboravljali smo na neprijatne prizore kasne jeseni. Ti listovi na kojima je bio plan buduće klesarske radionice, predstavljali su posebnu dragocjenost u kući.

"Gradićemo je", najednom bi se okrenuo oknu, i odložio crteže uredno ih složivši, "tamo daleko... u poljima!"

"Gdje?"

"Tamo, kod onog drveta... tamo, daleko..."

Uzalud sam slijedio njegov kažiprst. Magla i kiša su skrili ono bezimeno drvo, no ja bih ga, u silnoj želji da ga vidim, doista i ugledao: golemo je bilo – cijelu će nam radnju štititi sjenkom!

Onda bih, smoren kišom, satovima i napornim izučavanjem plana, zaspao pored oca. Nije me budio, jer ne bih dugo spavao. Dizao sam se iz bunila. Teturao bih pored neobično izraslih i kao potamnjelih stvari i osjećao da je ponovo prošao dio nekakvog tuđeg i nijemog vremena.

Početkom zime zanimanje za satove je naglo opalo. Mogao je, sve dok daleko i ledeno sunce ne pređe zenit, ležati u tišini. Nije mu smetalo to sveprisutno mrtvilo. Dešavalo se, iznenada, da tvrdo zaspi usred razgovora o klesarskoj radnji koju ćemo zidati pod onim drvetom što ga je zatrpavao snijeg.

Crtež mu je ispadao iz ruke, usta ostajala poluotvorena, s neiskazanom mišlju koja bi, sigurno, upotpunila projekat, dodala mu nešto važno, nesvakidašnje. Lice mu je postajalo žuto. Disao je ubrzano, kao da u sobi nije bilo dovoljno vazduha.

 

Umjesto da ga liječi i okrepljuje – proljeće je oca neprijateljski dočeka-lo. Slabio je. Svakim danom je bivao sve krhkiji, ćutljiviji, nepomičniji. Čini-lo mi se katkad, dok sam ga zadihanog i vrelog uspravljao na jastuku da bismo gledali ono daleko drvo već u beharu – da je providan! Kroz ruke, kroz lice, kroz otkrivene grudi mu je prolazila prejaka aprilska svjetlost... Ono drvo, ogromno i još mlado, crvenkasto je beharalo. Jabuka? Ne, to možda nije bila jabuka. Ni otac ni ja nismo znali kakvo je ono drvo, ni čije je. Živjelo je nekako izvan pejzaža koga je krasilo, izvan tamne periferijske slike s kojom nije imalo gotovo ničeg zajedničkog.

Majka je prestala odlaziti na posao. I sestra u školu. U kuhinji je bilo tužno. Šaptalo se. Kad bih ušao, zaćutale bi ili počele razgovarati o nečem sasvim drugom. Osjećao sam to. I vrijeđalo me. Svud je vladala nekakva skamenjenost, kao da se ni sestra ni majka nisu osvrtale na proljeće, na ljepotu kojom smo bili okruženi. A u našoj kući, izuzev žalosti, ničeg nije bilo. Prema meni su se čudno ophodili. Pazili su me. Gospođa Kristina bi me stavila u krilo, pogureni Petar bi me pogladio po tjemenu, a to bi majku, iznenada, toliko rastužilo, da se neprestano zaklanjala, uzdišući. Nisam volio ni tu pažnju. Slutio sam: iza nje se krilo nešto veliko, što nisam smio saznati, što ne bih mogao shvatiti.

Otac je umro nečujno.

U snu je umro.

Samo su ujutru satovi ćutali.

Ogledala su bila prekrivena crnom tkaninom.

 

Izgledalo je da je otac zaspao, i probudiće se, svakog časa, i kazati, osmjehnuvši se: Donesi naše papire... navij satove... kako treperi ono drvo... tamo daleko, u poljima... vrijeme – čuješ li kako protiče vrijeme... ruke su ti savitljive, podatne a jake – dobar ćeš biti majstor... vjetar – kao da se nikad neće zaustaviti taj vjetar...

Oca nije bilo i ja sam živio s onim drvetom.

Drvo je procvjetalo, izlistalo, pod njim su se katkad grlili ljubavnici, kišilo je i drvo se stresalo, zatim mu se u krošnji zaplitao mjesec, i ja bih, snatreći do u duboku noć, mislio o očevom izenenadnom dolasku, o našim projektima, o buđenju jednog života koji je tek zastao a nije mrtav, i ne može umrijeti. To drvo je bilo utjeha i razgovor u samoći i, činilo mi se: dok je ono u polju, ništa se nije dogodilo, sve je isto, preda mnom je nada – sve je na dohvat ruke...

I sad: na pustoj i pokošenoj njivi ležao je crn i orgoman trup onog drveta!

Ne znam koliko dugo sam ga gledao, koliko mi je trebalo da shvatim da otac neće doći, da je klesarska radnja prešla u daleki i lijepi san, da su oni papiri sve žući, da je vrijeme prošlo, da više nisam dijete.

 

JON

 

Najzad, i to se moralo desiti.

Stao je nasred sobe, oborene glave, s rukama na leđima, i stalno se, kao po nekakvom ritmu, klatio pred oknom, i gotovo ništa se od njegovog golemog tijela nije vidjelo. Sunce je već zalazilo. U ovo doba je bilo ljepote i u našoj kući okrenutoj zapadu, no Jon je i tu kratkotrajnu ugodu narušio. Bio sam daleko od njega. Mada sam čuo za Jonovu dobrotu, u meni je svaki mišić bio spreman na skok prema vratima i hodniku, i niko to bjekstvo ne bi mogao spriječiti. Motrio sam ogromne, četvrtaste Jonove ruke. Činilo mi se da će tim rukama zamahnuti kroz vazduh, ne obzirući se na majku i dugogodišnje drugovanje s ocem, i da će nepogrešivo pogoditi baš mene ne izbjegnem li erupciju njegovog bijesa. Bili smo opčinjeni (majka, s kašičicom u ruci koju je onako mahinalno držala nad šoljom kafe koju Jon nije želio ni pogledati), i sestra, koja je zastala kod kredenca – samo se gost i dalje klatio, kao da premišlja šta će kazati, kako se obratiti majci, ili je čekao da srdžba u njemu nadvlada dobrotu, da načini rusvaj i izađe bez riječi objašnjenja.

"Znam", reče napokon smirenim glasom, prestavši se njihati. "Obren je imao zlatne ruke. Što bi očima vidio – rukama je stvarao! Bio je klesar kakvih je malo. A kad su mu oduzeli dlijeto i čekić – popravljao je satove! Eto, takav je bio... a ovaj Mirko", produži i ne osvrnuvši se, "nije naslijedio ni jednu od njegovih vrlina. Neka više ne dolazi. Upropastiće me!"

"Ali..." majka se bojažljivo približi Jonu. "Ništa!" rekao je odmahnuvši rukom, i već je krenuo prema vratima, namrgođen, crn, mučniji nego što mi se inače činio. "Mlad je", rekla je majka gotovo potrčavši za Jonom, koji je bio neumoljiv. '"Naučiće", mucala je stupivši u hodnik, zatim opet: "Mlad je", no Jon je zakoračio na dvorište jednako odmahujući kao da je tom kretnjom odbijao svaku mogućnost dobročinstva, svaki pokušaj da se upušta u rizik s onim ko za nešto nije bio stvoren, i tu se više ništa nije moglo učiniti. Ništa! – upravo onako kao što je i rekao. Majka je ostala na dvorištu, nijema, ukočena, pogledom ispraćajući Jona, čovjeka o kome nam je otac mnogo govorio, njegovog prijatelja iz djetinjstva, našeg zaštitnika u vrijeme crnih zimskih mjeseci kad su nemani kružile gradom i zobale sve nemoćno, pred silama prokaženo i gurnuto u provaliju iz koje nije bilo izbavljenja. I tada se odnekud javljao naš anđeo Jon! Na svijetu su, činilo nam se, postojali samo Jon i Klara Polak... Niko ga nije zvao, niko tražio. Stizao je sam, u posljed-njem času, kad je prijetila opasnost da će svi konci popucati i da će nas opšta nesreća napokon i uništiti. Kao da je bio u dosluhu s nekim ko je nad nama stalno bdio, brižan, nepoznat a Svevideći, Jon bi donio nešto novca i hrane. Malorjek, oslabio, s kolutovima pod očima, samo bi pružio to što ima, raspitao se za oca koji se već dugo lomio po bosanskim šumama, no ništa mu nismo znali kazati. Od zalutalog u bezmjerje rata, od nestalog, od možda mrtvog – nikakvog java. A od tog smo i strahovali. Jer, dopre li i šapat o njemu, dopre li samo – šta bi taj glas drugo mogao biti nego smrt, i to ona od najžalosnijih: nema ga, zameten, izgubljen! Zatim bi se Jon s uzdahom digao, pomilovao sestru i mene i majci pružio ruku i rekao: "Izdrži, Marija, još malo, neće svi dani biti ovakvi, ništa nije vječno, pa ni ova nevolja, vjeruj, a ponekad je i to dovoljno da bi se živjelo..." I odlazio je. Majka ga je, svaki put jednako iznenađena, hvalila i blagosiljala, govorila je da i sestra i ja pamtimo ove Jonove dolaske, da ih nikad ne zaboravimo. I pomislimo katkad: nije svijet baš sasvim pust, nije sav u zlo ogreznuo – Jon je u tom svijetu, i nije sam Jon takav, ima ih, još ih ima!

 

Njenom čuđenju nije bilo kraja.

Jon je davno nestao, na ulici nikog nije bilo, u dvorištu, na izbujalim njivama iz kuća. Majka je stajala, i stajala. Kao da će se Jon vratiti. I kazati: Mirko može i sutra u radnju. Neka bude tačan. Onaj kamion je u posve lošem stanju. Moramo ga dovesti u red... – ili je slušala zvona? Za nama su, onako dugo, tužila. Jon neće propasti. Kod onakvih ruku! Dovoljno mu je bilo da oslušne rad svakog motora i da, nepogrešivo, ustanovi kvar. U početku sam se čudio i divio preciznosti njegovih nesavitljivih masnih prsta. Tonuli su u komplikovani mehanizam mašine, u njegovu utrobu, grubo a ipak nekako obzirno, gotovo nježno – i kad bi se motor iznova oglasio, Jon se preobraža-vao u uho, osmjehnut, zadovoljan, trijumfujući u sebi, kao da je na noge digao već sumrtva bolesnika koji mu je donesen na nosilima. Radi! šapnuo bi značajno dižući kažiprst i namigujući Lovri i meni. Radi, kurvin sin – slušajte ga samo kako fino radi!

 

Morao sam stajati tu, kod kamiona čija je hauba bila otvorena, kod neke od tih krntija, na kiši, po vrućini, u rana jutra, i pratiti sve što čini majstor Jon, zanesen poslom i strasnim otkrivanjem gdje se to nalazio kvar, šta je zaustavilo neku pragu, čepela, dodža ili luksuzna kola koja su nam rjeđe dolazila. Mene je najviše gnjavilo dizanje vozila na "klocne", podvlačenje pod karoseriju, puzanje do motora dok je odozgo kapalo ljepljivo mazivo, uz stalna upozorenja nestrpljivog Jona: Brže! brže! Lovro je još i mogao, i znao je odmah, gotovo naslijepo, pronaći ono što je Jon zahtijevao. Želio je da u motoru gledamo živ i savršen organizam u kome je sve podjednako važno. Lovro se pred tim gvozdenim čudovištima, koja su neprekidno pristizala zakrčujući Jonovo dvorište i uski prostor pred radnjom, brže snalazio od mene i, što mi je bilo najčudnije – te starudije su ga interesovale! Slušao je majstora razjapljenih usta, ne trepćući. Kad bi se ovaj, smoren i izmaltretiran, udaljio prema kući da nešto pojede i popriča s Katarinom, svojom uočljivo mlađom ženom, Lovro bi se neprekidno vrtio oko kamiona, kao da će on pronaći ono što Jon trenutno nije mogao. Zavlačio se pod kamion, provjeravao nešto, zatim bi ispuzao sav prašnjav, umašćen, crvenih očiju i nabreklih žila po čelu, otvarao je haubu i ponovo bi se zagnjurio u osjetljive opruge i njihovu tajanstvenu povezanost pokazujući mi ovo ili ono. No, ja bih se stalno osvrtao prema Jonovoj kući. Zanimalo me nešto sasvim drugo: da li je majstor sjeo za sto, da li će tamo jesti i duže se zadržati, kako bih otišao do zaklonitog kutka radnje, uzeo torbu u kojoj sam nosio sir i komadić kruha, ali i knjigu koja me je cijelo dopodne mamila k sebi, naprosto zvala iz one tame u kojoj je ležala, bačena, odložena za neko bolje vrijeme, ali nikad jednom za svagda. Ne! To se nije moglo desiti! Knjiga je mogla samo nešto duže pričekati, mogla je u onoj zamračenosti čamiti i po cijeli dan, ako bi se Jon kapricirao da do kraja osposobi vozilo, ili bi ga na to prisiljavao ugovor s vlasnikom, no ja bih je onda nosio kući, umoran ali i srećan što ću te večeri, do u duboku noć, čitati "Selo Stepačinkovo", "Zločin i kaznu", "Idiota"... knjige na čijim su stranicama živjeli ljudi toliko slični onima koji su mi bili bliski, da mi se na momente činilo da pisac poznaje Emu iz Beogradske ulice, samo da joj je promijenio ime u Sonja, u Sonječka, da je mislio na muža gospođe Kristine kad je govorio o onom zlosrećnom Marmeladovu, a Foma Fomič, taj okorjeli i nepopravljivi prevejanac, koji muči ne samo generalicu u njenoj sopstvenoj kući i na njenom imanju, nego i sve njene rođake, muči ih volšebnom snagom svog čudaštva, pretvara ih u obične budale i svoje sluge, u ljude koji se najednom ne mogu snaći – tih i takvih Foma Fomiča je bilo posvuda! I ja sam se snebivao nad tim knjižurinama, ofucanim, izlijepljenim, ižvrljanim neum-jesnim opaskama, i pitao sam se dižući glavu, zagledan u prozorčić: kako je sve to moguće?! Mora da je taj pisac bio ovdje, u Banjoj Luci, u Boriku, živio je među nama, onda samo zamijenio imena svojim licima, a mislio je na ovog i onog, na sve nas je mislio... Najednom bi me, zbunjenog, stala obuzimati strava, svijet se počinjao sužavati, ljudi su bili tako nesrećni u tom svijetu, jedni druge su gazili i ništili, a sve skupa ih je trebalo žaliti. Nad svima se, kao tamno božanstvo, nadnosilo koščato i paćeničko lice pisca, i on je, pun samilosti i za žrtvu i za onog ko kažnjava, cvilio nad sudbinama tih ljudi u pometnji i haosu, i ja sam gledao ogromnu, crnu povorku kao pogreb koji pred našim očima teče i teče, iz dana u dan, iz noći u noć, misteriozno, kobno, dosuđenim i stoga jedino mogućim putem... đavolske spodobe su se sad, u ovo pozno doba, prokradale iz kuće cerile se i u groznom hihotu nestajale po pustopoljinama, spodobe palih i poniženih, okrutno i nepovratno gurnutih u poroke i najružnije strasti – i sve tu nekud gmiže, bogoradi, proklinje, tepa, plaši se, golo, nezaštićeno, samotno, ranjivo. To je taj svijet! I ja u njemu! I majka, i sestra, i naša tetka Vasilija... negdje je daleko, od majdanskih rupa, zavijao pas. Bila je noć bez mjeseca, davljiva pomrčina – samo je u mojoj sobici gorjela sijalica... duvao je vjetar, na nečijoj kući je ostalo otvoreno okno, i monotono je škripalo, zatim udaralo... i opet bi me spopadao strah od onog što će biti, i onog što je bilo a nije, još uvijek prosvijetljeno mojom sviješću i jasnoćom saznanja... Zaspao bih ne pogasivši svjetlo. Zaspao bih pored rasklopljene knjige, i majka me je, prvo bojažljivo, a onda sve glasnije, budila spominjući Jona i njegovo upozorenje da će me uzeti na zanat ako budem tačan. Tačan se mora biti! Gledao me onim svojim bezizražajnim i pepeljavim očima spuštajući šoljicu crne kafe koju bi, posjeti li nas, redovno ispijao. I onda kad nema nekog naročitog posla, naglasio je Jon, i onda se mora biti tačan! A automehaničari su takvi: posla uvijek ima. Auta je sve više. Automehaničara malo. Nas, starih, pogotovo. Ljudi u nas imaju povjerenja. I zato, ako je kvar, vozi Jonu, taj će ga otkloniti! Klimao sam glavom. A ni u snu nisam sanjao da ću biti automehaničar, no, ako je otac nekoliko dana pred smrt zamolio Jona da me primi u svoju radnju i ako je garantovao za mene, onda se tu nije imalo šta prigovoriti...

"Ti kunjaš", reče mi jednog dana iznervirani Jon kad sam mu, podvu-čenom pod dajcem, umjesto alatke koju je tražio pružio drugu. On ju je zatim vratio ponavljajući koja mu je potrebna, a ja mu opet dao neku desetu, i tad je Jon, blijed i gotovo drhteći od bijesa, ispužao ispod kamiona i energičnim korakom zaputio se u radnju iz koje sam uzeo ono što mu je potrebno. "Spavaš", viknuo je. "Ti ovdje stalno spavaš!"

 

Jeste, to mi je rekao Jon davno, kad je iza radnje procvjetao golemi jasmin, čitavo jasminovo drvo koje se jednim dijelom nadvijalo i nad limenim krovom straćare i cijeli taj ubogi ambijent ukrašavalo jednim neočekivanim detaljem. Tu sam, u jasminovoj sjenci, čitao knjige. Obično, bio bi to roman nad kojim bih prethodne noći, ustravljen, jedva zaspao. Donošenje knjige u radnju tražilo je od mene i izvjesno lukavstvo. Spremala me je majka. U torbu je trpala komadić kruha i sira, a ja bih se, neočešljan, svaki put vratio s praga sa isprikom da sam se zaboravio počešljati, i zaista bih se počešljao, ali i u torbu ubacio knjigu!

Stalno se ponavljao isti nesporazum između mene, majstora Jona i pri-lježnog i odanog Lovre, koji mi nikad nije nanio zlo, ali me nije ni shvatio, kao ni ja njega, ni Jona, ni majku, ni očevu želju da me prihvati njegov prijatelj i od mene načini automehaničara čiji će se poslovi množiti, a s njima i novac, s novcem slava i sreća... Stalno se to ponavljalo. Majci ništa nisam govorio.

"Ulazi."

"Molim, majstore"?

"Ulazi!"

"Gdje, majstore?"

"O, gospode bože, pa o čemu ja cijelo vrijeme ovdje govorim?!"

"O čemu, majstore?"

 

I tad bi se, ne mogavši više izdržati, i debeljuškasti Lovro nasmijao. Glasno. On, koji pred majstorom nije smio izustiti ni riječi – glasno se smijao, crvenio u licu, utirao suze i gledajući u Jona očekivao šta će sad učiniti sa mnom. No Jon je u prvo vrijeme preko svega brzo prelazio. Kao da je to bilo samo časovito nepodudaranje njegovih i mojih misli, ali smo ipak bili obuzeti istim problemom: havarisanim kamionom, vozilo koje je trebalo vaskrsnuti iz mrtvih, jer je taj lom kod Bočca bio strahovit. Da je dovučen u radnju kao ogromna ulubljena konzerva – i o tome smo mislili. Kako i šta činiti? Možda sam ja mislio o dinamu i elektropokretaču, a Jon o usisnom kolektoru ili o nekom drugom nastradalom uređaju, i u tome je, samo u tome, bilo naše razmimoilaženje. Zato je majstor praštao. I u prvo vrijeme prelazio preko svega, nonšalantno, obraćajući se Lovri, koji je u svakom momentu bio bliži njegovim mislima i poslu u čijem je obavljanju postojao redoslijed. Ali sad se, prvi put, Jon ne odmiče od mene. Bio je veoma umoran. Rad na dajcu nije zahtijevao samo veliku vještinu u otklanjanju kvarova, nego u fizičke napore koje nije mogao podnijeti samo jedan čovjek. Jonove ruke su visile, s njih je kapala mast, i po licu je bio umrljan, i po čelu, bio je sav znojan.

"Ulazi u kabinu!"

"Odmah, majstore."

"I dosta tog zavitlavanja!"

"Čujem, majstore."

"Vraga ti čuješ"! odmahnuo je rukom u kojoj je držao krpu. "Provjeri signale. Vidi šta je s kočnicom".

"Dobro, majstore."

"Tu su defekti. Otkazalo..."

 

U kabini je bila nesnosna sparina. Kao da se sva jara tog dana zavlačila upravo ovdje, a njeno prisustvo, koje se ničim nije moglo ublažiti, smrad različitih i razlivenih maziva pojačavao je do mučnine. Vrtio sam se oko tih naprava koje je spomenuo Jon, ali nisam znao šta da radim. Okretao sam volan tamo-amo, zatezao kočnice, tražio signalizaciju, ali nisam bio siguran ni gdje se šta nalazi ni šta to Jon u stvari od mene zahtijeva. Počeo sam se znojiti. Zamastiše mi se ruke. Po izlupanim staklima puzilo je nekoliko lijenih muha. Onda bi po koja od njih, preplašena, zazujala nad mojom glavom i kao omađijana padala mi na lice, u znoj koji je tekao. Branio sam se, no muha bi se samo pomjerila i krenula u pravcu oka.

Mučnina u kabini je rasla. I jara. A ja nisam pogađao šta Jon od mene traži i gdje se šta nalazi u ovoj rasklopljenoj krntiji. Napustivši karoseriju, Jon dođe pred kabinu. Poče dirigovati.

"Poziciona svjetla"! Ruke su mi drhtale.

"Poziciona!"

 

Nisam znao gdje su ta svjetla. Nisam znao šta koje dugme predstavlja. Jon nas je, doduše, mnogo puta uvodio u kabinu, sjedio s nama pred instru-ment-tablom, objašnjavao, upozoravao, uživljavao se u različite situacije u koje vozač može doći, i kako bi trebalo, prema okolnostima, da reaguje, a ako se već desi nesmotrenost, kvar se otklanja ovako ili onako, i Jon je rastavljao sprave, donosio crteže mehanizama i upirao prstom sad na grafički prikaz, sad na spravu... no ja sam u sebi nastavljao žučnu prepirku s Rodionom Raskolj-nikovim: zašto je taj bijednik morao ubiti babu? Zar se nije mogao snaći i na drugi način? Strpiti se. Šta će sad jadna Pulherija, njegova majka? Na sve je to ovog nepromišljenog mladića navela njegova bijeda i samoća. Ovo drugo možda još i više, i neumoljivije. Zapao je u zločin. Na druženje s Marmela-dovim. U njegovoj ubitačnoj samoći bolest je i začela svoje sjeme, ona najgora bolest – bolest duše. "Raskoljnikov nije bio naviknut na svijet i, kao što je već rečeno, izbjegavao je svako društvo, naročito u posljednje vrijeme... Tako se umorio od duboke tuge, koja je trajala čitav mjesec dana, i od tog sumornog uzbuđenja da je želio makar trenutak da odahne u drugom svijetu, bilo kakvom, i zato je sad, i pored sve prljavštine namještaja i prostorija, sa zadovoljstvom ostao u krčmi..."

"Izlazi"! viknuo je razjareni Jon. "Izlazi!"

Kad sam otvorio vrata, majstor me za ruku gotovo izvukao napolje, zatim me gurnuo, pa još jačim glasom viknuo:

"Nije ovo za tebe! Idi kući! Gubi se!"

... U radnju sam pošao tek nakon nekoliko dana, izgovarajući se pred majkom da se ne osjećam dobro, da sam bolestan.

Zakasnio sam. Jon me nije ukorio. Bezvoljno je pružio ruku suvo rekavši:

"Došao si?"

"Da, majstore."

 

Na tome se i završilo. Lovri je bilo drago što sam se vratio. I odmah je počelo ono staro nerazumijevanje, mada me tog prvog dana Jon nije gonio ni u kamion ni pod vozilo. Lovro mi je kasnije pričao o karburatorima, hladnjacima, o pneumaticima i temperaturi, a ja njemu o Svidrigajlovu, knezu Miškinu, Porfiriju Petroviču. Jon me ostavio da se odmaram na stoličici kod radnje, i ja sam, umjesto da posmatram šta čine Jon i okretni Lovro, dograbio roman iz torbe. Čitao sam ga i čitao, tako da uopšte nisam ni osjetio da je vrijeme naprosto prohujalo...

Sve češće sam bježao pod jasminovu krošnju iza radnje. Jon me prestao tražiti, kao da i nisam postojao!

"A bio je tako dobar taj Jon", rekla je majka vrativši se sa dvorišta.

Već je padao sumrak.

Jonov odlazak je za sobom ostavio veliku prazninu...

Ujesen sam se ponovo upisao u školu, a na mome mjestu, u Jonovoj radnji, već je uveliko šegrtovao Jozef Atijas, sin Sare, švalje koja je gubila vid...

Dan prije polaska u školu, u samo predvečerje, vatio sam se s Vrbasa. Pod miškom sam nosio neki od romana što sam ih, skriven u visokoj travi, daleko od svih i svakoga, čitao.

Preko razvaljene stolice bilo je prebačeno nečije odijelo, novo, a na vješalici je visio tek sašiven zelenkasti hubertus.

"Ovo ti je za početak školske godine donio majstor Jon", rekla je majka sklanjajući šoljicu crne kafe koju je ispio u našoj kući.

 

PAGODA

 

– Ko si ti?

– Mirko.

– Ja sam Marija.

– Šta radiš ovdje u polju.

– Čekam oca. Kod pilane je. Lovi ribu, a meni dosadi, pa Luna i ja šetamo.

– Nisam te viđao.

– Ni ja tebe.

– Gdje stanuješ?

– Preko mosta... daleko. Oduvijek smo tu... Leonovi!

Bilo mi je neugodno. Nisam znao šta ću s nogama, ni gdje gledam, šta da činim a da ne budem nespretan i smiješan – bio sam zatečen – i Marija se počela kikotati kad sam se prenuo na Lunin skok iz nagorjele avgustovske trave... nisam očekivao psa, još tolikog, i takvog: Luna je imala dlaku boje vatre, šiljastu glavu, bila je vitka, na visokim nogama, s metalnom ogrlicom na kojoj je bio ugraviran monogram, i počela mi je njušiti prljave i izranjavljene noge, pa prsa i ruke, i kad mi pođe prema licu, gadljivo sam je odgurnuo, a Marija se još jače zakikota:

– Ne boj se... to Luna hoće da te upozna – nikad nije nikog ujela – ona je stalno u kući ili na dvorištu... uopšte nije opasna!

 

Mada je Marija govorila i bila sve veselija, moja zbunjenost je rasla. Šta je ovo? Otkud ova mlada djevojka, još djevojčurak, i šta ona ima sa mnom, zašto me, čekajući oca nije mimoišla, kao što sam i ja, ponekad, u polju nailazio na zaspala prosjaka, pijanca ili luđaka sa bradom do pojasa i nekom velikom knjigom što ju je vjetar listao pored njega? Bili su to samotan koji su se, ovog nesnosno vrelog avgusta, kao i ja, odmetnuli u polje, pa su mi se neki od njih, s toljagama i torbama – na takve bih gotovo nagazio! – činili kao nebesnici, kao drevni proroci ili isposnici iz onih knjiga što sam ih davno listao kod gospođe Gal, a ona mi je objašnjavala što koji crtež predstavlja i kakvu priču krije u sebi... I: zašto me ova mlada djevojka naprosto nije mimoišla i ostavila da na miru spavam, da popodnevno sunce prebrodi preko topole pod kojom sam ležao i da se, docnije, uputim na Vrbas, okupam se i pred veče vratim kući?! Nije valjda i njena samoća tako velika, moje riječi joj, sigurno, neće značiti ništa, a ni svojom budnošću joj neću ublažiti samoću. Zašto je prišla? Ništa nisam shvatao. Znao sam kako izgledam i ta neugodnost je prelazila u stid. Skupljao sam se pod topolom, gotovo pripijao uz stablo, mislio sam o tom svom jadnom izgledu, o zapuštenosti, o pantalonama toliko puta okrpljenim, o iskrzanoj i okraćaloj košulji, i jedva da bih ponešto čuo od onog što je ta najednom banula gošća govorila:

 

–... moja baka izrađuje divne goblene, stara je – a kako je, bez naočara, izvezla Vermerovu sliku! – i još je, i još govorila, a ništa je nisam pitao, samo sam se čudio, i više: snebivao se, i nisam vjerovao vlastitim očima i ušima, u meni se javljala želja da naglo ustanem i pružim ruke, i najzad se ubijedim u stvarnost dešavanja, jer, možda je ovo tek plod mog velikog zamora i osamljenosti u polju, i teških misli kojima nisam mogao umaknuti... a opet sam se plašio da Marija, dotaknem li je, ne pomisli da sam možda lud, bez svijesti da sumnjam, da ne razabirem – a uporedo s tim, u meni se javljala i druga želja: da jednostavno – pobjegnem! Jer, ta djevojka i nije bila od ovog svijeta, i iz našeg grada, ponajmanje neko ko bi se, pod ne znam kakvom izlikom, obreo u polju, u kom su se sretali rijetki gosti, i svi odreda izvjesni otpadnici, ljudi koji su se morali makar, na trenutak, osloboditi grada – i grad njih! Zašto bi Marija Leonov bila neko od njih, i otkud ona ovdje!? Bila je svijetla, i bijela, i njegovana, žućkasta kosa joj je padala po čelu, motala joj se oko dugog vrata, rasipala po ramenima, a kad pirnu vreo vjetrić, Marijina kosa zaviori kao najednom raspršen oblačak, i lice joj pod tom kosom zablista, i njene oči me ozariše čudnim sjajem, i cijelog me prožeše dotad nepoznati srsi... ne, nije to bio strah, ti srsi su bili puni milja, i nemira, i zadrhtao bih, sav, i nisam bio ni svjestan da se dižem, gotovo hipnotisan, ostavljam topolu i prilazim toj iznenadnoj gošći u prozirnoj ljetnoj haljini koju je, zvonasto, naduvavao vjetrić i ona bi je, mahinalno, pridržavala kako se ne bi digla iznad koljena – a pričala je – no nisam je slušao, gledao sam je, i nikako mi nije bilo dosta tog gledanja!

 

Tad i Marija, osmjehnuvši se, pruži ruke prema meni. Ja ih dotakoh. Bile su vrele, meke, bijele – žive – i Marija je bila živa, i nisam sanjao, sve se ipak događalo, mada čudnije i od najneobičnijeg sna... ovakva djevojka da mi pruža ruke, da me zove, da mi priča, da me smatra za nekog ko bi joj mogao činiti društvo!

– Mirko, – rekla je –vidi koliko je ono polje! Nije ničije... samo je naše, pa – uzmimo ga!

– Kako?

– Lako! Nadi neko mjesto s kog ćemo obuhvatiti cijelo polje... a pogledu se ništa ne može oduzeti! – i nasmijala se vukući me, još preplašenog i zbunjenog, kroz sparušenu travu daleko od puteljka koji je presijecao polje prema kasarni, potom se račvao u pravcu Pilane, Vrbasa, velikog mosta preko koga su tutnjali vozovi... ne, Marija se nije osvrtala na puteljke, smiono je progažavala travu, Luna bi kao priviđenje, najednom iskočila iz neke male džungle repuha, jajašike i čička, pred njom bi zalepršala ptica, i sve bi se opet smirilo u opštem mrtvilu polja, avgusta, podneva – zatim se izvije Luna na sasvim drugoj strani, nad njom se, izluđen od straha, razgalami roj štiglića, pa ponovo mir, i šuštanje trave koju uporno gazimo, kao da je Marija odabrala cilj, i zna gdje me vodi i gdje je to mjesto s kog ćemo, jednim pogledom, obuhvatiti polje, i, samim tim, "uzeti ga" kao svoje, postati njegovim vlasnicima! Nisam se opirao. Samo sam se čudio. I sebi, i njoj, i svemu što se dešavalo, a nisam imao smjelosti da joj kažem kako je takvo mjesto u polju teško naći, mada postoje uzvisine, i mali dolovi, a tu negdje je i jama, ogromna i preduboka, sad maskirana trnjacima i svakojakim šibljem, i opasno je ovo što činimo, možemo, nesmotreno, nagaziti na tu jamu, a onda...

– Mirko, – reče Marija otpuhujući pramen kose sa čela – mi smo bogati... prebogati! Ko još ima ovoliko polje?

– Niko, – rekao sam. – Ni Nanut ga nije imao, ni Kalih, ni profesor Petraš... sve su to bijedne parcele zemlje prema našem polju!

– Pa... šta da činimo?!

 

Stajali smo, izgledalo mi je, upravo na takvom mjestu odakle se moglo vidjeti čitavo polje, i to golemo prostranstvo je ulijevalo osjećanje slobode, nesputanosti i posvemašnje svojevolje, a šta je mašta bila, i jeste, ako ne- sloboda? Kao da je to osjećala i Marija – pokazala je osmijehom što ju je najednom obasjao, osmijehom u kome je bilo i pobjede i neodlučnosti što se javlja nakon svakog trijumfa: A šta sada?!

– Sjedi, – gotovo je naredila ne ispuštajući mi ruku. – S ovog malog brda možemo vidjeti sve i kad budemo sjedjeli... sve!

Kako je bila daleko topola pod kojom sam provodio taj neobični avgust! – vjerovao sam, gledajući je onako zgurenu i malenu, da bi mi trebali sati i sati da joj priđem, da se opet okrenem u njenoj sjenci iz koje me je izvukla Marija kao u neki drugi, meni nepoznat predio, ali – nisam želio, bilo je lijepo s Marijom, i sve je bilo čuđenje, jedno od onih što se nikad ne okončavaju...

– Mirko, – reče, zagledavši mi se u oči. – Šta da činimo s našim poljem?

– Ne znam, – rekao sam, a onda: – Zar nije dosta stoje naše?"

Nasmijala se, a potom: – Možda... Ali od onog što imaju, ljudi uvijek nešto čine, pretvaraju ga u nešto drugo, i čudiće se što nam je polje mrtvo – i to ovakvo polje!

– Varaš se, – rekao sam. – Ti ovo polje ne poznaš dovoljno – u njemu sve vrvi od života... – ja sam se saginjao zemlji i zaustavljao dah: sve je brujalo, drhtalo, dahtalo, živjelo... – Ovo polje, Marija, nikad ne miruje – svašta se događa dok ovako sjedimo i pričamo – samo kad bi Luna znala kazati šta se sve, u ovom času, dešava oko nje... možda će nas iznenaditi ulovljenim zecom!

– Da, Mirko – ali to nije dovoljno! Po čemu se zna daje polje naše?

– Po tome, – rekao sam, – što njime vladamo ti i ja. Ti si kraljica ovog polja – a ja kralj – od sveg živog u njemu smo jači!

– Mi vladamo poljem, – reče zamišljeno Marija. – Dok je dan i dok smo tu, dok ga gledamo i sve što vidimo prisvajamo, ali kad odemo, kad nas ne bude ovdje, mogu doći lopovi i ukrasti nam polje, jer ničeg neće biti na njemu što bi ih upozorilo na posljedice takvog barbarskog čina!

– Zbilja... šta da radimo?!

– Ljudi obično nešto sagrade.

– Moj djed bi na svoju njivu zabio kolac oguljene kore, na nj prikucao peškir, i to je značilo: m o j e!

– Ne, – reče Marija – pa to je tako obično, i nikoga neće biti strah da izvrši takvo svetogrđe... i taj će kolac lopovi naprosto iščupati!

– Istina je. Naiđu nekad skitnice... može im zatrebati kao štap.

– Moj tata je arhitekt, – reče Marija. – I kazao je da i ja imam mnogo smisla za graditeljstvo... ih! Šta sam sve, kao djevojčica, znala napraviti od blata!

– Šta?

–Svašta! Jednom sam, u dvorištu, i pagodu napravila!

– Pagodu?!

– Pravu pravcatu pagodu! Vidjela sam je na jednoj mapi, pa sam, na ulazu u pagodu – isto kao i na mapi – izradila i veliki točak, kao u Konaraku na Hramu Sunca, i mali kip Šive Nataraja!

 

Gledao sam je zadivljeno. Šta sve nije znala Marija Leonov... kakve li je još u kući imao knjige njen otac-arhitekt?!"

– A moj otac je umro – rekao sam.

– Kada?

– Odmah poslije rata.

Marija zaćuta.

U daljini se dimilo. Dim se u uspravnom stubu dizao put neba, ali kako je vedrina bila nepobjediva, dim se skupljao u pečurku i kao plavičast oblačak razilazio u bespućima, tako da nam ništa nije zaklanjao i ništa oduzimao od našeg polja, od njegove veličine i nepregazivosti... sezalo je čak tamo do Krčmarica, vidjeli smo razbacane kućerke pod bregovima, i s tih bregova je poduvavao vjetrić donoseći mirise različitog bilja što docvjetava u kasno ljeto, što će umrijeti na pragu septembra.

– Pa, Marija, – rekao sam – kako bi bilo da napravimo jednu – pagodu?

– Pagodu?!

– Ona da stražari kad nismo u polju! Da ga čuva...

– Divno! Ali... od čega? Ovdje nema blata!

– Ima!

 

I poveo sam je prema lokvama za koje ona nije znala da postoje u polju.

Prošlog mjeseca je padala kiša. Nisam vjerovao da su posve isušene.

Na rubu prve, one veće lokve – zatekosmo Lunu. Ležala je na ispucaloj zemlji i dahtala. Vrijeme je sporo odmicalo, sunce se tek otklonilo od zrenika. Polje je, sumorno, ćutalo. I ono je, kao i Luna, čekalo prve sjenke pa da oživi, da se oglasi, da iz trave izrone ptice. Da se pokrenu gušterovi skriveni u nevidljivim gomilicama kamenja, da proskače što skače, da opruži noge što trči, da pođe u lov što lovi, da zaboravi, u igri, lovca što će biti ulovljeno, da se, naprosto, živi...

A blata je bilo svud po rubovima tih sad smanjenih i oplićalih lokava – lokve su bile već pretvorene u blatišta, sa sasvim malo vode na sredini...

Marija uskliknu:

– Donosi, Mirko... ovdje ćemo dignuti pagodu!

Otjerala je Lunu, koja se lijeno odvuče nekoliko koraka dalje. Marija zadiže suknju i kleknu.

– Ovdje, – kazala je – donesi blato, ne ono žitko, iz dubine – kupi ovo s rubova, iz plićaka, i razdvajaj: mekše blato ostavi da se malo suši, a od ovog tvrđeg, što se može oblikovati, odmah ćemo početi!

Nikad nikog lakše i s više zadovoljstva nisam služio od Marije Leonov, i ničijoj se Umjetnosti s takvom iskrenošću nisam divio kao Umjetnosti Marije Leonov!

 

Naša pagoda je rasla.... rasla! Donio sam i nekoliko klipova različite debljine, koji su pomagali Mariji da sve što nije mogla svojim neobično savitljivim dugim prstima izdubiti – tim prstima kojima se zgomilana vlažna zemlja pokoravala kao da su bili namagnetisani nekom meni nepoznatom silom koju je slušala zemlja – to su postizavali štapići koje je Marija nepogrešivo odabirala iz snopića što sam joj ga stavio nadomak ruke... i pagoda je postajala sve ukrašenija, sve ljepša! Marija je ustajala, odstupala korak-dva od našeg hrama s novom grudvom zemlje koju je već oblikovala u figuru boga Šive, pa u veliki točak što je bio prislonjen o hram kao neki njegov neprolazni simbol, iskretala je glavu, škiljila i motrila pagodu sa svih strana, njene promjere i opšti izgled... pa se opet, objašnjavajući mi o kakvom se znaku na zidu hrama sada radi, ćutke, kao u nekom zanosu, nastavljala da reljefom ukrašava zidove, da onim štapićima iscrtava vrata, dovršavala neobične ovale kupola, pa male ali dramatične frizove koji su opkoljavali pagodu u nekoliko pojaseva, i svaki od njih je nešto prikazivao, bio priča, duga a uzbudljiva, koju će posmatrač dokončavati vlastitom fantazijom, jer se pored naše pagode nije smjelo biti ravnodušnim... Marijina Umjetnost takav odnos ni u jednom detalju nije dopuštala!

Ni Marija ni ja nismo mislili o vremenu, o njegovom prolaženju.

Ni o Luni niko više nije mislio, mada bih je, razigranu, katkad ugledao kako iskakuje iz trave, a nekoliko puta je, negdje daleko, i zalajala.

– Luna..., – rekao sam sjetivši se Marijinog pratioca.

– Luna! – ponavljala je Marija i ne osvrnuvši se. Pagoda je rasla...

– "Eto", progovori najzad Marija odstupajući korak - dva – takvu sam pagodu i u dvorištu napravila... možda nešto manju, nisam onda imala od čega!

 

Bila je, očito, zadovoljna.

Pućila je usne, otpuhivala onaj nemirni pramen kose, opet škiljila, premjeravala i primicala se, potom prstom ili štapićem pravila posljednje korekture na građevini, no to su bile finese koje ni ja već nisam primjećivao kao izmjene...

Oprali smo ruke.

Marija me, prezadovoljna svojom Umjetnošću, ponovo uze za ruku i reče:

– Ova pagoda će čuvati naše polje. Po njoj će se znati da nije ničije, da nekom pripada, a onaj mali Šiva bdije nad svim u Hramu, i oko Hrama, jer Šiva nikad nije u snu, pod njegovim su nadzorom Zemlja i Nebo – Šiva spašava i kažnjava, i ne vara se kada treba činiti prvo ili drugo, sav je od Oka i Uma... naše polje će biti dobro čuvano! – i stegnu mi ruku, pa smo se još jednom pogledali i po obrazu me taknu kosa Marije Leonov – s Krčmarica je zaduvao vjetar kasnog popodneva, već je i sunce bježalo zapadu, a mi to nismo ni osjetili – pagoda je odnijela i vrijeme i svijet oko nas, i ćutali smo dok smo je dizali, a stalno smo, tim svojim ćutanjem, govorili: rukama, zjenicama, smiješkom, svakim pokretom smo se sporazumijevali, suvišne su bile riječi, kao da se njima nikad ništa ne govori, kao da su samo nemoć, kad zanijemi sve što stvarno jesmo!

– Moram ići – reče Marija Leonov, obazirući se na sunce.

– Ostani – rekao sam stegnuvši joj ruku.

– Ostani... sad je najljepše u polju!

– Moram ići – reče Marija. – Otac će se naljutiti, a veoma je strog!

 

Ispustila mi je ruku i potrčala prema dimu.

Pred njom je, preskačući žbunje, odmicala Luna.

Ostao sam nasred polja.

Digoh ruku na pozdrav, no Marija se nije okretala – a onda se naglo osvrnu prije nego će nestati u dimu, pa u treperenju avgustovske jare, koja se postepeno razilazila.

– Dođi sutra!

– I ti!

– I ja!

– Pod topolom!?

– Pod topolom!

I – nestala je.

I – nije došla.

Čekao sam je i čekao.

"Pod topolom?!" viknula je prije nego što će utrčati u dim.

"Pod topolom!" potvrdio sam, i održao riječ, i nikud se, danima, nisam micao ispod topole, jer sam se bojao čak i slučajne mogućnosti da se mimoiđemo, da Marija dođe i već iz daljine primijeti da me nema, da je tim svojim nečekanjem još i ražalostim, da mi nepažnju uzme kao grijeh, jer nisam je čekao na zakazanom mjestu, i u mene se više nije mogla pouzdati...

"Gdje stanuješ?" pitao sam je onog dana.

"Preko mosta", rekla je, "pa drumom u jednoj starinskoj kući, daleko". I dodala je: "Oduvijek smo tu... Leonovi!

 

Prešao sam taj most iza Pilane i stupio na drum.

Obišao sam sve kuće uz drum, i one koje nisu podsjećale na opis Marijinog doma, i pitao:

– Stanuje li ovdje arhitekt Leonov?

– Leonov?!

– Da.

– Nikad ovdje, dijete, – odgovarali su mi i najstariji ljudi, i gotovo slijepe starice koje sam zaticao u hladovitim baštama, na izglodanim pragovima kućeraka, u otvorenim vratima iza kojih je zjapila memljiva pomrčina – i oni su mi odgovarali: – Nikad ovdje nisu stanovali Leonovi! – i u to sam već jednom morao povjerovati, jer me drum doveo do Čelinca!

A, onda, konačno, shvatih: Pa Marije Leonov doista i nije bilo!

Ni njene Lune.

Samo avgust, polje, svjetlost, topola, i ja.

I moja samoća.

Zaboravljao sam, i – zaboravio!

I više nikoga nisam čekao pod topolom.

Niko nije trebao doći.

Lutajući poljem, u kasno popodne, kad sam se vraćao od Predgrađa i onih mrtvih kolosijeka koji su sve više zarastali u travu, naišao sam na neisušene lokve.

I stadoh preneražen!

Tu se, na rubu prve lokve, uzdizala pagoda, već izbijeljela, ponegdje i ispucala – pred njom figura boga Šive, i veliki točak oslonjen na zid Hrama!

________________________________

 

Književnik Nenad Radanović je jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih pisaca poslije Drugog svjetskog rata. Rođenje u selu Marićka kod Prijedora 1938. godine. Osnovnu i učiteljsku školu završio je u Banjoj Luci, a diplomirao na studiju književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je, kao student, urednik lista "Naši dani" (Sarajevo) i član redakcije časopisa "Putevi" (Banja Luka). Od 1966. godine urednik je u Radiju Bosne i Hercegovine. Sada je potpredsjednik Društva pisaca naše Republike.

 

Književnim radom Nenad Radanović se bavi još od srednjoškolskih dana. Prve pripovijetke objavljuje u zagrebačkom omladinskom književnom časopisu "Polet" i drugim listovima i časopisima. Neke od tih pripovjedaka i sam ilustruje, otkrivajući svoj smisao i za slikarstvo. Prvu knjigu, zbirku pripovjedaka Čarobni opanci, objavljuje kao srednjoškolac 1956. godine, a u tom razdoblju je napisao i drugo svoje pripovjedačke djelo Dva djetinjstva. Slijede zbirke priča: Sreća, Sveti čovjek, Vremena, Tragovi, i Putevi tišine. Objavio je roman Jakov 1971. godine, te zbirke poezije Psalmi o košuti, Tjesnac, Tuđina, Vrata jeseni, i sada, 1995. zbirku ratne lirike San i trava. Svoje eseje je sabrao u knjigama Ogledi i Znaci u vremenu.

 

Pripovijetke Nenada Radanovića su prevođene na engleski, francuski, turski, njemački, italijanski, rumunjski, španski, arapski, esperanto, albanski i druge svjetske jezike, kao i njegova poezija u okviru predstavljanja modernog bosanskohercegovačkog pjesništva u inozemstvu, a takode su i neki njegovi esejistički tekstovi prevođeni na strane jezike. Za svoj književni i novinarski rad Nenad Radanović je dobio niz značajnih priznanja i nagrada u zemlji i inozemstvu.

 

Sadržaj:

Marta

Kepec

Akmin vrt

Jednog ljeta

Mali Jan

Igre

Put

Praznina

Narandža

Jedno drvo

Jon

Pagoda

10 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Nenad Radanović - Almin vrt

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u