Miodrag Pavlović - Rekvijem lektira

Miodrag Pavlović - Rekvijem

Miodrag Pavlović - Rekvijem

 

Rekvijem je pesma iz zbirke 87 pesama. To je pesma o životu i smrti, opelo nad onim koji ostavlja ovaj svet ravnodušnih, ali i opelo nad nestajanjem ljudskog u savremenom svetu i odnosima među ljudima. Odsustvo interesovanja i brige za druge i odsustvo saučestvovanja u tuđim nevoljama skoro je uvek ustaljen obrazac ljudskog ponašanja u ovom svetu ili "šumi prokletstva". Posebno zastrašujuće deluje ravnodušnost koja se javlja tamo gde ne bi trebalo i ne bi smelo da je bude, a to su trenuci kada se razmišlja o čovekovoj smrti.

 

Na početku pesme pesnik skreće pažnju na smrt, na prisustvo smrti, ali na smrt koja je prisutna u susedstvu i neposrednoj blizini. "Umro je neko", to može biti poznat, blizak, drug i rođak; umro je čovek. Slika rekvijema (opela) "u sivom parku" opominje da je "neko" definitivno napustio ovaj život. Ta je činjenica prosta, gola i neumoljiva. Žene u sprovodu "za mrtvim telom" još više naglašavaju prisustvo smrti. Za tim "nekim" je ostala prazna soba; smrt je spustila zavesu; jedan život, jedna igra, odnosno jedna predstava, odlaskom glavnog glumca je završena.

__________________________________

 

Miodrag Pavlović - Rekvijem


Život i smrt se sretnu u pesmi kao dva suprotstavljena fenomena ljudske egzistencije i dva suprotstavljena motiva lirskog pevanja i poetske refleksije. U ciklusu Šuma prokletstva, kome pripada i pesma Rekvijem, smrt je dominantna tema. Naslov pesme dolazi od latinske reči requiem (mir, pokoj, počinak), koja u katoličkoj terminologiji označava prvu reč koja se izgovara u uvodu mise za mrtve. U prevodu sa latinskog jezika taj početak glasi: "Večni pokoj daj im, Gospode!". Naslov pesme, tako, sugeriše atmosferu smrti, svečane tišine, molitve.

 

Početak lirskog kazivanja ima narativni ton:

 

Ovoga puta

umro je neko blizu

 

Ovakav početak ostavlja utisak da su navedeni stihovi nastavak kazivanja koje je počelo ranije: kazivanja o umiranju koje se događa tamo negde, drugima. Ali "ovoga puta" smrt se dogodila tu, blizu, umro je NEKO. Umrli je bio blizu ali je ostao "neko" - dalek, tuđ, nepoznat i nezanimljiv. Ova slika otkriva otuđenost čoveka u društvu koje je nezainteresovano za pojedinačne sudbine: o tome je bilo već reči, sugeriše ovaj distih, ali sada se dogodila još jedna smrt koja nije izazvala ničiju pažnju jer je pokojnik ostao samo "neko": anoniman, nezanimljiv i nevredan za sredinu. Ali, tom nekom drži se rekvijem "u sivom parku / pod zatvorenim nebom". Sivilo i zatvorenost neba u skladu su sa predočenom situacijom. Sintagma "zatvoreno nebo" ostavlja mogućnost za tumačenje:

 

1. Tmurno, ništa se na njemu ne može da vidi; to je prirodii sklad emotivne situacije i okoline: pogruženost, sivilo parka, sivilo neba;

 

2. Nebo je zatvoreno za dušu pokojnikovu - ni ono ne haje za ovu smrt koja ljude nije dirnula;

 

3. Svet pokojnikov je sada samo kovčeg, njegovo nebo je poklopac. Sa pokojnika lirski subjekt svraća pažnju na ono što je u egzistencijalnom svetu:

 

Žene su pošle za mrtvim telom

smrt je ostala u praznoj sobi

i spustila zavesu

 

Život kao pozorište, čovek i smrt kao učesnici predstave. Smrt je pobedila, čovek je mrtav; od njega je ostalo samo mrtvo telo; ono je sada predmet pažnje (sprovod); smrt je i dalje ostala na pozornici života spustivši zavesu do nove igre života i smrti. Lirsko kazivanje o nekom ko je umro završava pozivom na razumevanje i saosećanje: "Osetite/svet je postao lakši / za jedan ljudski mozak". Čovečanstvo je siromašnije za jedno ljudsko biće - taj nedostatak, taj gubitak nema zamenu. Biće kao takvo je jedno, njega kao takvog, jednog i osobenog, čini to što je duševno biće slično drugima, ali ne isto. Svaka smrt je gubitak za čovečanstvo. Zato je i otuđenost, izražena stihom "umro je neko blizu", tuđa prirodi ljudskog biće koje je rođenjem predodređeno da bude deo zajednice. Posle ovoga apela za saosećanje i razumevanje, naglo se menja i vizura i misaoni tok lirskog subjekta:

 

Prijatna tišina posle ručka

bosonog dečak sedi na kapiji

i jede grožđe

 

Slika deluje groteskno i apsurdno u kontekstu lirske priče o smrti i nestajanju. Kao da je sve zaboravljeno: i smrt, i sprovod, i misa. Rečenica "Prijatna tišina posle ručka" snažno odudara od prethodnih slika, deluje grubo i nemilosrdno: dok je nekome čitana misa, drugi su mirno ručali i uživaju u prijatnoj tišini. Opet, ali iz drugog ugla, potvrđuje se ona misao da je svaki čovek osoben svet. Grubost ove rečenice ublažava slika bosonogog dečaka koji sedi na kapiji i jede grožđe: nevinost, čistota i neiskvarenost dečje duše alibi su za jedenje grožđa dok povorka ide putem. Bosonogi dečak je kontrast kovčegu i sprovodu, kontrast i smrti: na njegovoj strani je život, ali i moralna čistota; na njegovoj strani je budućnost. Slika dečaka ukazuje na tok života koji neprekidno traje i ne može da se prekine - život odoleva smrti stalnim obnavljanjem.

I posle slike dečaka, opet se javlja pitanje: "Zar iko ostane veran / onome što izgubi" - ono je izraz prekora zbog brzog zaborava jer je svaka smrt ipak — gubitak. Stihovi...

 

Ne žurite se sa smrću

niko na nikog ne liči

sinovi misle na igračke

 

... istovremeno su i paradoksalni i istiniti. Paradoksalan je apel ne žurite se sa smrću jer smrti niko ne hita; ali smrt je u ovom iskazu metafora za zaborav, koji nije opšta karakteristika nego pojedinačna osobenost jer "niko na nikog ne liči". Iskaz o sinovima koji misle na igračke može se shvatiti na dva načina: nemar zbog smrti, zaborav na smrt i vraćanje na igračke; sinovi su još deca koja znaju samo za igračke, ali ne i za ono što znaju samo odrasli, ako su za to spremni, da duboko dožive tuđu smrt.

 

Pesma Rekvijem je reakcija na dehumanizovano društvo i na otuđenog čoveka u "šumi prokletstva" - svet (ljudsko društvo) doživljen je kao šuma prokletstva - zla, nemilosrđa, smrti, nerazumevanja, ravnodušnosti. Čovek je toliko okrenut sebi i svojim problemima da je zaboravio na druge; čovek je sebično okrenut svojim zadovoljstvima (ručak) i ne mari za patnje drugih. Slika dehumanizovanog društva je porazna. Jedino što je svetlo u ovoj pesmi to je pesnikov humanistički protest i poziv na osvešćenje i otrežnjenje: ljubav, razumevanje i saosećanje su urođena svojstva ljudskog bića. Bez tih svojstava nema čoveka. Ako nema njega, onda se ljudsko društvo pretvara u "šumu prokletstva".

__________________________________

 

Miodrag Pavlović - Rekvijem

 

Rekvijem je pesma o životu i smrti, opelo nad onim koji ostavlja ovaj svet ravnodušnih, ali i opelo nad nestajanjem ljudskog u savremenom svetu i odnosima među ljudima. Odsustvo interesovanja i brige za druge i odsustvo saučestvo- vanja u tuđim nevoljama skoro da je ustaljen obrazac ljudskog ponašanja u ovome svetu ili "šumi prokletstva", kako ga je Pavlović pesnički doživeo. Posebno zastrašujuće deluje ravnodušnost koja se javlja tamo gde ne bi trebalo i ne bi smelo da je bude - kada je u pitanju smrt, čovekova smrt, smrt bližnjeg.


U prvom distihu pesnik skreće pažnju upravo na tu činjenicu - na prisu- stvo smrti, ovoga puta na smrt u susedstvu i neposrednoj blizini. Ukratko, "umro je neko", može biti poznat, blizak, drug i rođak; umro je čovek. Slika rekvijema (opela) "u sivom parku" opominje da je taj "neko" definitivno napustio ovaj život. Činjenica prosta, gola, neumoljiva. Žene u sprovodu "za mrtvim telom" još više naglašavaju prisustvo smrti. Za tim „nekim" je ostala prazna soba; smrt je spustila zavesu: jedan život, jedna igra, odnosno jedna predstava - od- laskom njenog aktera - zauvek je završena.

 

Pesnik za trenutak prekida pevanje o smrti "nekog" jer oseća potrebu, pravu ljudsku potrebu, da se obrati onima koji nastavljaju da žive:


Osetite svet je postao lakiš za jedan ljudski mozak... Ovo osetite ima oblik apostrofe i apelativni karakter, sa porukom: smrt jed- nog čoveka, ma kog čoveka, kataklizma je u malome. Odlaskom pojedinca svet, bez obzira na svoju veličinu, ipak ostaje siromašniji za jedan neponovljiv um, za mnoštvo snova i projekata. U pitanju je ljudski mikrokosmos i duhovna aura koju on stvara oko sebe.

 

Međutim, svest onih koji ostaju to ne registruje i na to ne misli. Ljudi su ravnodušni, egoistični i usredsređeni samo na opuštanje i zadovoljstvo: "Prijatna tišina posle ručka", a tamo "bosonog dečak sedi na kapiji / i jede grožđe..."


Nakon ovih slika, vrlo preciznih, kao u kamen utisnutih, u kojima nema ama baš nikakvog emotivnog i misaonog angažovanja bića u odnosu na smrt kao kataklizmu pojedinca, pokrenuta svest pesnika, promišljajući takvo međuljudsko ponašanje, uočava da je odnos među bližnjima više izraz licemerja ili društvena konvencija negoli iskrenost i prava ljudska solidarnost. Na to ukazuje i porazna misao na kraju pesme:


I ne opraštajte se pri odlasku
to je smešno
i pogrdno.


Iako je vreme kada se pojavila knjiga 87 pesama bilo vreme entuzijazma i kolektivne solidarnosti - bar su nam ga takvim prikazivali u vreme socijali- stičke izgradnje, - humanista Miodrag Pavlović je, pre svih naših stvaralaca shvatio da sa konformizmom i novom logikom dolazi imati a ne biti i pokazao da je to u stvari indiferentnost, sloboda ravnodušnosti ili pasivistička etika. To je bilo negativno iskustvo za našeg čoveka u novom, toliko hvaljenom vremenu i poretku; iskustvo koje će samo koju deceniju kasnije postati prepo- znatljivo i tipično kao model ponašanja u svakoj sredini i na svakom koraku. Pesnik Pavlović se zbog toga oseća vidno nesrećnim, jer u takvom modelu pona- šanja ljudi leži skrivena potreba za vlastitim mirom i blaženstvom koje ubija svaki ozbiljniji etički napor. A to bi trebalo da znači da se više ne može govoriti o čoveku delanja i pothvata na humanističkom planu. Čovek je postao neosetljiv prema drugima, zatvorio se u opnu svoga zadovoljstva; on je samo jedna uspavana svest:


Prijatna tišina posle ručka
bosonog dečak sedi na kapiji
i jede grožđe


U ovom konkretnom slučaju izostao je bitan aspekt humanističke etike: brižnost čoveka za sudbinu drugih. Izgubljena je prava ljudska osobina - da voli i pati, da gubitak drugog doživljava kao nestanak i gubitak sebe. Umesto ovakve etike, došla je "prijatna tišina posle ručka", egoistička usredsređenost samo na opuštanje i varenje posle obilatog ručka i pragmatična svest, uspavana samozadovoljstvom zbog vlastite sitosti.


Pre ove slike, pesnik humanista je reagovao dosta afektivno, ispisujući stihove: "Osetite / svet je postao lakiš / za jedanljudski mozak". A kada je izostalo dejstvo reči na svest "smrznutog" bića, obeshrabren, sa puno rezignacije, pesimistički bojeći svoje iskustvo, izvodi proširenu konstataciju:


Ne žurite se sa smrću
niko na nikog ne liči
sinovi misle na igračke


Stih "niko na nikog ne liči", u stvari, znači: niko se ni sa kim ne poistovećuje u gubitku, u nesreći, a to nije ništa drugo do okretanje leđa bliskom i odsustvo brige za druge, odnosno nepostojanje osećanja potrebe, pri čemu treba ne znači i mora. A "treba" podrazumeva razumevanje ljudske situacije, neposredno saoseća- nje. Saosećanje pak predstavlja unutrašnje usmeravanje jednog bića prema dru- gom. To je prvi oblik buđenja čovečnosti i jedan od preduslova da čovekom ovlada humanistička etičnost, onaj najpozitivniji i najpotrebniji angažman bića. Saosećanje je čin identifikacije jednog bića sa drugim bićem kome je potrebna vera u čoveka i ljudsku solidarnost da bi se lakše opstalo. A u svemu tome ima i uzajamnog poštovanja i uzajamne ljubavi prema bliskom biću; ima one božanske iskre bez koje čovek ne može i ne bi trebalo da bude. Manifestovanje takvog etičkog angažmana znači da smo nekome potrebni i da nam neko treba. Iz tih razloga i Miodrag Pavlović etiku indiferentnosti ili slobodu ravnodušnosti - humanistički usmeren - zamenjuje čovekoljubljem (u pesmi Ljubav): Pružam ti ruku imati poverenja znači zaboraviti i nasmešiti se suncu.


Imperativ pesnika je - nasuprot onome što smo doživeli u pesmi Rekvijem - jedan drugi, čovečniji odnos:


Po svetlu i po noći, uz svaku menu Meseca i vetra, zapamti da moraš Sačuvati čovečnost po svaku cenu. ("Zapamti")


Etičko angažovanje je zid prema zlu, most i ruka prema čoveku. Bez takvog angažmana nema pravog "susreta", nema "pesme poverenja", niti je moguće tražiti "izlaze među svodovima i bezdanim kladencima", misli Miodrag Pavlović, pesnik humanističke etiке.

__________________________________

 

Miodrag Pavlović - Rekvijem

 

Jednostavna je. Slutio je da se događa nešto, što će dovesti do umiranja...


Osnovni motiv smrt bliskog i dragog. Iskazuje se kao praznina, koja ostaje nakon onoga koga odnose na groblje. Spuštanje zavese - završena jedna igra, komad. Tu je tačka na jedan život. Neko je bio i nestao. Glas pesnika opominje - nestao je jedan ljduski umni, svesno biće, onaj koji je rađao, gradio, koji je nešto značio. Skreće pažnju na smrt i nestajanje umnog bića. To nije ganulo bližnje. Ravnodušnost prema smrti, nema jadikovke, komentara. Prijatna tišina. Dete jede grožđe - život se dalje nastavlja. Niko ne mari za smrću. Na kraju opomena - ne žurite se sa smrću. Ne opraštajte se pri odlasku - svaki rastanak iskazuje licemerje, nema iskrenosti. Poruka pesme - dvoličnost (otuđenje čoveka do čoveka) - ravnodušnost prema drugome. Kriza ljudskog i čovečnog - kriza ljudskog morala.

__________________________________

 

Miodrag Pavlović - Rekvijem

 

Ovoga puta
umro je neko blizu

 

Rekvijem
u sivom parku
pod zatvorenim nebom

 

Žene su pošle za mrtvim telom
smrt je ostala u praznoj sobi
i spustila zavesu

 

Osetite
svet je postao lakši
za jedan ljudski mozak

 

Prijatna tišina posle ručka
bosonog dečak sedi na kapiji
i jede grožđe

 

Zar iko ostane veran
onome što izgubi

 

Ne žurite se sa smrću
niko na nikog ne liči
sinovi misle na igračke

 

I ne opraštajte se pri odlasku
to je smešno
i pogrdno.

__________________________________

 

Miodrag Pavlović (1928) je pesnik, pripovedač, esejista, dramski pisac, prevodilac i antologičar. Najplodniji je kao lirski pesnik i esejista - u ovim žanrovima je ostvario svoje najviše domete. Njegova prva knjiga pesama, 87 pesama (1952), označila je datum u savremenoj srpskoj poeziji: bila je to poezija novih tonova, novoga jezika, novih sadržina i oblika, ali pre svega knjiga novog lirskog mišljenja. Ova knjiga je delovala ohrabrujuće i prekretnički u razvoju savremene srpske poezije. Taj novi tok u srpskoj poeziji potvrdiće već sledeće godine pesnička knjiga Kora Vaska Pope (1953), još jedno iznenađenje u vremenu kada se još pevalo o udarničkim podvizima i pobedama u skladu sa socrealističkom doktrinom o zadacima književnosti. I pored srčanih otiora pevanju Miodraga Pavlovića i Vaska Pope u njihovim prvim knjigama, srpska poezija je izabrala novi put pevanja i mišljenja.

 

Pavlović je od prve pesničke knjige okrenut svetu i čoveku u njemu. Već prva pesma prve zbirke Probudim se predočava destrukciju, haos i košmar u svetu, a čoveka vidi kao usamljenika protiv koga se spoljašnji svet okrenuo. Zato je strah od sveta dominantno osećanje, slike toga sveta su naturalistički ogoljene i jezive, neprijateljski raspoložene prema čoveku. Spas od destruktivnog sveta nalazi se u sećanju koje ide u daleku prošlost. Pavlovićeva poezija zalazi u nacionalnu istoriju i nacionalni mit, u slovenski svet prošlosti, grčki svet i biblijska vremena. Zato njegova poezija obiluje temama paganske, slovenske i vizantijske tradicije, ali i temama iz nacionalne istorije i narodnog predanja. Put u propšost nije apsolutno bekstvo od sadašnjice; nije to ni mitomanstvo ili glorifikacija prošlosti - odnos prema prošlosti je zdrav, racionalan i stvaralački: o njoj se govori odmereno i smireno, sa izvesnim ironičnim odnosom koji depatetizuje i tu prošlost i odabrane teme. Polazi od prošlosti, ali se brzo vraća u sadašnjbst i, naoružan mudrošću; istorijskog iskustva, izgrađuje sopstvenu viziju života. Istorijsko i mitsko iskustvo je osnova za tumačenje savremenoga sveta i mesta čoveka u njemu.

 

Pesma je odbrana čoveka od animalizacije u svetu haosa i destrukcije, zla i stradanja, strepnje i straha. Ona je pamćenje i mišljenje, vizija čoveka i sveta, ali pre svega lepota koja oplemenjuje i očovečuje. Ona zahvata sadašnjost i prošlost, svet i čoveka, ljudska egzistencijalna pitanja su u središtu pažnje. Ali ona je istevremeno i misao i transcendencija. Pavlovićeva poezija je eruditna (istorija, filozofija, umetnost, mitologija, poetika) i intelektualistička sa naglašenom filozofskom, notom. Zato ona nije uvek "pitka" i "bistra" - ume da bude zagonetna, tamna i hermetična. To je posledica naglašene misaonosti i obilnih filozofskih naslaga, čak i filozofske terminologije; posledica je to neuobičajenih poetskih slika, čudnih i neshvatljivih; posledica je spajanja nespojivih pojmova i slika, mutnih metafora, osobene sintakse.

 

Versifikacija poezije Miodraga Pavlovića ne podleže poetičkim pravilima, niti teži da ostvari neku sopstvenu pravilnost. Ima pesama odevenih u ruho klasične strofe sa ukrštenim ili paralelnim rimama; ima ih sa raznolikim strofama, bez rima; silabički princip ne važi - stih je slobodan, njegova dužina pulsira od najmanjeg broja slogova pa do desetine slogova; interpunkcije ima ali je i nema. Versifikacijska raznolikost i odsustvo pravila u skladu je sa sadržinom pevanja: ni u svetu o kome se peva nema pravila - vladaju haos i destrukcija.

 

Pesme: 87 pesama (1952), Stub sećanja (1953), Oktave (1957), Mleko iskoni (1963), Velika skitija (1970), Hododarje (1971), Svetli i tamni praznici (1971), Zavetine (1976), Karike (1977), Pevanje na viru (1977), Bekstva po Srbiji (1979), Vidovnica (1979), Zlatna zavada (1982), Divno čudo (1982), Sledstvo (1985), Svetogorski dani i noći (1987);

 

Proza: Most bez obala (1956); drame: Put u izvesnost (1963), Koraci u drugoj sobi (1963), Igre bezimenih (1963); eseji: Rokovi poezije (1959), Osam pesnika (1964), Dnevnik pene (1972), Poezija i kultura (1974), Poetika modernog (1978), Ništiteljii svadbari (1979), Eseji o srpskim pesnicima (1981), Prirodni oblik i lik (1984), Obredno i govorno delo (1986), Poetika žrtvenog obreda (1987), Govor o ničemu (1987);

 

Antologije: Antologija srpskog pesništva (XIII — XX vek) (1964), Antologija savremene engleske poezije - sa S. Brkićem (1957), Pesništvo evropskog romantizma (1969), Antologija lirske narodne poezije (1982).

 

Miodrag Pavlović - 87 pesama

Miodrag Pavlović - Mariji 

Miodrag Pavlović - Naučite pjesan

Miodrag Pavlović - Početak pesme

Miodrag Pavlović - Probudim se

Miodrag Pavlović - Treba ponovo

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Miodrag Pavlović - Rekvijem

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u