Miljenko Jergović - Mama Leone

Odlazimo zauvijek. Mislim da odlazimo zauvijek jer se drukčije ne može objasniti to da smo u gepek spremili svoje zimske džempere i cipele i da ništa iza sebe nismo ostavili osim tog osjećaja da se nikada nećemo vratiti ili ćemo se vratiti kao ljudi koji dolaze na odmor i kojima je sve privremeno i jako su nervozni jer se trude da se što bolje odmore, pa zato viču jedni na druge i potežu za uši tuđu djecu. Muka mi je kad pomislim da ćemo i mi sljedeće godine biti turisti...

Duhovita i zabavna, a katkad i ironična knjiga o detinjstvu glavnog junaka u jednom bivšem svetu, u ex-Jugoslaviji. Samo dvadeset godina nakon raspada zemlje, a čak i njen naziv zvuči fantastično, kao da ona nikad nije ni postojala. Zemlja Dembelija ili za današnje klince zemlja Jugoslavija. Junak kao u filmu "Tito i ja" nevinim dečjim jezikom govori o tom vremenu i svojoj porodici, i tako savršeno dočarava čudnovatost života u jednoj takvoj zemlji.

Pred vama je Mama Leone, stara Mama Leone bogatija za šesnaest priča i tematski podeljena na dve celine. Prvi deo je priča o detinjstvu i odrastanju naratora Miljenka, smeštena u Drvenik i Sarajevo na prelasku iz šezdesetih u sedamdesete godine. Drugi deo su priče bosanskih prognanika iz devedesetih godina, smeštene u daleke zemlje u koje su se sklonili od rata. Priče o ljudima zgroženim nad stvarnošću (sa kojom su, otišavši, izgubili kontakt) suprotnost su dečjem poimanju sveta iz prvog dela. Tu su da nam pokažu šta je bilo posle, i njima kao i svima nama, i šta se desi kad zaboravimo neke osnovne ljudske vrednosti, na koje nas podseća mali narator iz prvog dela.
Prvi deo je uvod u drugi, drugi ne bi imao mnogo smisla bez prvog i obrnuto, a najbolje funkcionišu zajedno, u šta ćete se i sami uveriti.

Knjiga je sastavljena iz dva dijela:

1. Kad sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilišta
1. Tog dana završavala je jedna dječija povijest

- Prvi dio bavi se privatnom poviješću odrastanja u teškim uslovima(stalno preseljavanje iz Sarajeva u Drvenik, život sa majkom, dedom i bakom, rijetki susreti s ocem...)
- Drugi dio bavi se sudbinama iseljenih Sarajlija tokom rata.

- Pisana u retrospekciji, ova zbirka priča predstavlja najintimniji dio opusa ovog autora. Govori o svim brigama odrastanja, od onih dječijih briga zbog slomljene igračke, do briga mladog adolescenta čija mladost je ograničena ratom u Bosni i Hercegovini.

- Stil pričanja nije uobičajen, pisac to izvodi na takav način da izgleda kao da piše riječima i razmišljanjem djeteta.

- Primijeti se razlika u razmišljanju o životu, smrti, bližnjima i ostalim stvarima, kroz odrastanje.

- Iako ni u jednoj priči pisac ne spominje tužne osjećaje, ipak se kroz čitavu zbirku provlači ta nota jednog nesrećnog odrastanja sa razvedenim roditeljima, u Sarajevu, žarištu rata.

Likovi su -Osim samog Miljenka

Porodica Rejc (majčina) - Mama Javorka, Baka Olga, Djed

Porodica Jergović (očeva) - Tata Dobro, Baka (koja ga nije voljela), Djed

Osim glavnih likova, u pričama se pojavljuju likovi koji su ostavili dubok trag u Jergovićevu sjećanju na djetinjstvo, poput:

Nano - Rudolf Stubler - ujak koji mu je donosio poklone kakve je htio, a čija smrt je bia njegovo prvo susretanje sa smrću najdražih. (priča "Da se nikad ništa ne dogodi")

Hans- porodični prijatelj iz Njemačke, kojeg je Miljenko volio zbog tog što je smiješno pričao bosanski jezik i vikao (priča "Smiješan si nam i budi nam opet")

Barba Momčilo - susjed koji ga je naučio da 'gleda svijet naopako' (priča "Nebo je lijepo kad ti se nađe pod nogama")

_________________

Miljenko Jergović - Mama Leone

Srećom, tek mi je sedam godina, a tada je petnaest dana kao petnaest godina. Preda mnom je dugo i sporo vrijeme; što budem stariji, ono će sve brže protjecati, ubrzavat će se kao veliki interkontinentalni, međugalaktički kamion, sve dok ne postane tako brzo da ga više neću uloviti, pa će bježati daleko ispred mene i činit će mi se kako je najveći dio moga života bio tada, dok sam imao sedam godina i da ću i četvrt stoljeća kasnije biti iskustvom sedmogodišnjak koji je greškom upao u stroj za brzo starenje.

Iz Rusije baka se vratila s mrtvom lisicom oko vrata. Lisica je imala staklene oči i plastičnu njušku; jadna mala lisica; pitao sam baku je li i ona nečije dijete nakon što mi je rekla da ne smijem ubijati mrave jer su i oni nečija djeca. Baka mi ništa nije odgovorila; kuhala je ručak i nije mogla odgovarati baš na sva pitanja, a meni su uvijek najzanimljivija bila ona na koja nije mogla odgovarati jer je kuhala ručak. Rusija je ogromna, rekla je, ogromna i hladna, i izvadila je iz torbe drvenu lutku u kojoj je bila manja drvena lutka, u kojoj je bila manja drvena lutka, u kojoj je bila manja drvena lutka, sve do šeste drvene lutke koja se nije mogla otvoriti, ali ja sam vjerovao da je i u njoj manja drvena lutka jer nisam vidio razloga da tako ne bude.

Kad ljudi umru, odnose ih u grobove, a kad umiru stvari, odnose ih na tavane. S tavana stvari jednoga dana odlaze za gradske deponije smeća, ali to se obično događa tek nakon što u grobove odu ljudi koji su ih odnosili na tavane. Sa četiri godine znao sam samo za početak tog dugog puta, znao sam za ljude u grobovima i stvari na tavanima.

U bajkama ima mjesta za nekoliko starih kraljeva, njihove dobre, loše i pametne kćeri, za kraljicu i par vještica, ali ne i za ljude, njih milijune milijuna; nema mjesta ni za moju mamu koja nije ni kraljica ni princeza, nego je samo obična mama koja radi u računovodstvu, boluje od migrene i pjeva subotom, sva u pari i vodi, dok na ruke pere veš koji se ne smije stavljati u mašinu.

Kad mama peče tortu, cijeli se svijet uozbilji i drži joj palce, kao što smo svi držali palce Neilu Armstrongu dok se iskrcavao na Mjesec. Pečenje torte nepredvidljiv je posao...Nakon što je stavila tortu da se peče, mama počinje pričati protiv naše pećnice. Čas joj ne valja gornji, čas joj ne valja donji grijač, psuje Slobodu Čačak koja je napravila pećnicu i gleda u strop, kao da gleda u nebo na kojem vijećaju direktori bijele tehnike i određuju tko je zaslužio da mu za ovu Novu godinu pećnica ispeče ispravnu tortu.

Uzdasi su kao spavanje, dijele život na hiljadu hiljada dijelova, pa ga onda pred spavanje sastavljaš i tako nastaju sjećanja. U sjećanjima nema uzdaha i spavanja; u sjećanjima život je opet cijeli.

Ljubavi se katkad vraćaju kao riječi i osjetiš ih kao da su prave, pa onda prelete i više ne dođu; samo što za sobom ostave sjajan trag koji zimskome jutru daje neki smisao i zbog kojega i iza rastanka ostaje neka nada.

On nije mogao razumjeti ribe i ništa tužno nije osjetio kad je vidio da na novinama ostaje mastan trag, fotografija srdele koju je upravo pojeo jer je nekada bio u ratu, a u ratu se ljudi nauče kako je to biti mrtav i kad ne umreš, pa im to postane normalno. Borio se na Soči kao austrijski vojnik, a onda su ga 1916. zarobili Talijani i kaže da mu je tada bilo baš dobro. U zarobljeništvu je ostao pune tri godine, naučio je talijanski i vodio je dnevnik, o svemu što mu se događalo i što je želio, ali nije imao kome reći. Dnevnik je pisao na talijanskome jeziku, ćiriličnim pismom jer Talijani ne znaju ćirilicu, a zarobljenici ne znaju talijanski, pa u djedov dnevnik nitko nije mogao zavirivati i onda se smijati njegovim željama. Taj dnevnik stoji u djedovoj ladici i pročitat će ga prvi djedov nasljednik koji bude znao i ćirilicu i talijanski.

Najljepše lažem kad sam sretan.

Ja mislim da je to prava ljubav kad se nekome smiješ iako ga gledaš svaki dan i s njime živiš cijeli život ili nešto malo kraće.

Najgore je kad si samome sebi kriv jer se tada najviše naljutiš na sve druge.

Migrena se u našoj obitelji prenosi s koljena na koljeno, zapravo s glave na glavu, pa se više ne sjećamo predaka koji nisu imali migrenu. Mama kaže da su naši preci bez migrene zapravo bili majmuni, a da ih je glava zaboljela čim su postali ljudi.

Ljudi ponekad jedni drugima znaju biti srušeni gradovi.

Miljenko Jergović - Mama Leone - verzija 2

___________________________________

Miljenko Jergović poznati je bosanskohercegovački književnik i novinar, romanopisac, esejista, scenarista i dramatičar. Rođen je 1966. godine u Sarajevu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu diplomirao je filozofiju i sociologiju.

U javnosti se kao književnik javlja pjesničkom zbirkom Opservatorija Varšava koja je objavljena 1988. godine. Za tu zbirku dobio je Goranovu nagradu i Nagradu Mak Dizdar. Uz ovu, objavljuje još dvije zbirke poezije. Najuspješnija zbirka pripovijetki bila mu je ujedno i prva objavljena zbirka Sarajevski Marlboro iz 1994. godine. U njoj o zaraćenoj Bosni pripovijeda preko priča o tamošnjoj haotičnoj svakodnevici. Ta zbirka mu je osigurala međunarodni uspjeh. Nagrađena je nagradom Ericha-Marie Remarquea i nagradom Ksaver Šandor Gjalski.

Uz ovu zbirku, poznate su i njegove zbirke priča Mama Leone, Kažeš anđeo, Historijska čitanka 2 i mnoge druge.

Jergović je objavio i niz romana, od kojih su neki Ruta Tannenbaum, Srda pjeva, u sumrak, na duhove, Volga, Volga, Psi na jezeru i druge.

Osim književnim, Jergović se bavio i novinarskim radom, a svoje radove objavljivao je u Nedjeljnoj Dalmaciji, gdje je pisao kolumnu, u sarajevskom časopisu Dani , hrvatskom dnevniku Jutarnji list i srbijanskoj Politici. Pisao je eseje i članke za Feral Tribune te hrvatski tjednik Globus. Kolumnist je portala Radiosarajevo.ba.

Osim napomenutih nagrada, Jergović je dobio još niz priznanja, poput nagrade Veselko Tenžera za novinarstvo, nagrade Matice hrvatske August Šenoa, talijanske književne nagrade Premio Grinzane Cavour, poljske nagrade Angelus, nagrade Društva pisaca BiH, te bosanskohercegovačke nagrade Meša Selimović.

Miljenko Jergović član je hrvatskog I bosanskohercegovačkog P.E.N.-a, a njegova djela prevedena su na dvadesetak jezika.

Danas Jergović živi u blizini Zagreba.