Milica Rakić lektira

Milica Rakić

Milica Rakić

 

Milica Rakić je rođena u zoru 9. januara 1996. god. Njen Brat Aleksa je bio neverovatno srećan kada je dobio mlađu sestru. Milica je ubijena 17. aprila 1999. god. u 21:45. U malom kupatilu u ulici Dimitrija Lazarevića Raše broj 8, prvi sprat, Batajnica. Šrapneli su razbili mali prozor i pocepali zavesu...

 

Milica je sedela na svojoj noši, majka Dušica je napustila kupatilo samo par trenutaka pre da maloj Milici pripremi krevet... Da je smesti na spavanje.

 

Vrata kupatila su bila otvorena, i šrapneli su proleteli pravo kroz vrata kupatila. Bilo je to juče popodne.

 

- Moje sestrice više nema, kaže on.

 

Kada je puna stakla. Lavabo je razbijen, pločice izlomljene.

 

- A njena mala glavica... čulo se iz susedne prostorije.

 

Iznenadna eksplozija, ništa se prethodno nije čulo. Fasada kuće je sva u rupama zgrade u broju 8.

- Potrčao sam bos u kupatilo, kaže Žarko. Razmišlja o rečima koje je izrekao. Zatim, okreće glavu u stranu. Njegov pogled susreće Dušičin. Gleda u nas. "Uzeo sam je, strčao niz stepenice, uleteo u kola... Nastavio sam da vozim, iako sam znao da je mrtva. Vozio sam. U bolnici, uzeli su je od mene.

 

Uplakana porodica Svete Milice, otac Žarko, majka Dušica i bratić Aleksa Žarkova sestra Milka Bogojević, profesor: - Čula sam detonacije. Na radiju su rekli da su gađali Batajnicu. Moja snaja Dušica se javila na telefon. Rekla je: Milica je pogođena. Nisam tada znala šta to znači... Sada znam, i ne razumem. Ostavila sam sina Iliju, šestogodišnjaka - Miličinog brata. Ona mu je bila najbliža... Svima sam rekla da mu ništa ne govore. Rekla sam da ću mu ja reći ako budem u stanju.

 

Bogdan Mirilović (71), komšija: - Moja kuća je preko puta. Čuo sam detonaciju. Onda sam čuo vrisak. To je bio najužasniji vrisak koji sam ikada čuo u životu. Onda kuknjavu.

 

Femi Sumeti (37) komšija iz broja 10, se priseća da je posle eksplozije sve bilo prekriveno crnim dimom koji je štipao za oči.

 

U kući preko puta, jedan od šrapnela je pogodio Dražena Jankovića (21): - Kada je eksplodiralo pao sam dole. Pogođen sam u potkolenicu. Jutros su mi izvadili parče šrapnela iz noge ali sumnjaju da je još ostalo. Igrao sam se sa Milicom. Bila je tako vesela devojčica. Uvek je trčkala okolo.

 

Pločice po čitavom desnom zidu kupatila prekrivene su sličicama - ceo zid desno od vrata. Vrata su bila otvorena. Smrtni hitac je doleteo kroz mali prozor.

 

- Doktor mi je rako da ima loše vesti, kaze Zoran Blagojević, muž Žarkove sestre. To je bilo u ponoć. Šta nije u redu? Pitao sam a da nisam ni bio u stanju da razmišljam.

 

Žarko je iz Bosanskog Petrovca, u blizini Drvara. Došao je u Beograd u kasnim sedamdesetim. Sreo je svoju buduću ženu u Bežaniji. Njihovo rodno mesto je sada u muslimanskim rukama. Žarkov otac i majka su sada u Derventi, kaže on, „žive na ničijoj zemlji u ničijoj kući". Žarko je mehaničar, njegova žena Dušica je radnica. Oni su zasnovali svoj dom u Rašinoj ulici, broj 8.

 

Skrhana bolom, majka Svete Milice, Dušica Rakić - Milica je nacrtala sliku lala baš prethodni dan za sebe", priseća se njena rođaka Danijela Dukić, doktor. „Lale, žute i crvene.

 

Njihove komšije i njihovi prijatelji su sedeli na dvema sofama. Neko je, takođe, pomenuo sudbinu!

- Nemojte da pričate o sudbini, kaže Žarko.
- Nemoj niko da mi govori o sudbini!

 

Okrutni neprijatelji i tirani pucali su izdaleka, pogađajuci vojni cilj.

 

U Tašmajdanskom parku u Beogradu, u sklopu spomenika stradaloj deci, postojala je bista Milice Rakić, ali je sklonjena. Spomenik su podigle Večernje novosti, uz pomoć čitalaca. A đaci osnovnih škola u Srbiji su, na konkursu, odabrali poruku za postament: Bili smo samo deca! Spomenik stoji, ali je bista sklonjena. Sklonjena je da njen lik ne vređa predstavnike NATO i EU koji dolaze u posetu Srbiji - smatra Žarko. AKO ZABORAVIMO MILICU RAKIĆ, ŠTA ĆEMO DA PAMTIMO?

__________________________________

 

SUZE PRESUŠILE, SRCE OPUSTELO

 

Za Rakiće je vreme stalo, bol ne jenjava ni posle decenije od tragične smrti njihove kćerke Milice, još su u istom stanu i svakodnevno gledaju na zidu rupe od gelera.

Milica Rakić je imala samo tri godine, tri meseca i osam dana kada je postala simbol srpskih stradanja te 1999. godine. Tri dečje, nevine godine. U smrt je otišla kada je geler od rasprskavajuće NATO bombe uleteo u kupatilo, gde je devojčica sedela na noši. Njene slike i njena sudbina su obišli svet. Operacija "Milosrdni anđeo" i NATO bezumnici su prekratili njeno srećno detinjstvo. Zavili u crno oca Žarka i majku Dušicu, zanavek bez sestre ostavili devetogodišnjeg Aleksu.


A u domu Rakića, gde su se 17. aprila kazaljke na satu zaustavile u 21.45, gde vreme ne leči rane, gde se ponovo rodila devojčica po imenu Anđela, reči i danas, deset godina kasnije, nedostaju. Na fasadi stambene zgrade u Batajnici još su vidljiva oštećenja od gelera. Rakići ih nisu popravili, kažu, neka podsećaju na strašan zločin.


Rakići iz ulice Dimitrija Raše Lazareva ne vole mesec mart, nerado podižu telefonsku slušalicu. Strepe od svih koji ih se sete samo uoči obeležavanja otpočinjanja NATO agresije na Srbiju. I njihove Milice, jedne od 78 poginule dece među 2.500 civila. Ali, vrata svoga doma otvorili su, baš kao i pre jedne decenije, novinarima "Vesti" koji su za ovo vreme postali njihovi iskreni prijatelji, a ne samo puki izveštači, nesreća ih je zbližila te kobne aprilske noći...


Bolno pitanje


- Fotografije proslavljenih srpskih teniserki Ane Ivanović i Jelene Janković sa Klintonom, protiv kojih lično nemam ništa, kao i njihove impresije ovim bivšim američkim predsednikom, duboko su me pogodile. Nisam mogao, a da se ne zapitam da li je normalno diviti se glavnom krivcu za smrt 78 mališana, koliko je nastradalo tokom NATO-bombardovanja - čudi se Žarko.


- Sve je isto, a sve je, opet, drugačije. Stariji smo za deset godina, a rana nam je i dalje nezarasla. Suze su presušile, a srce opustelo... Bol je ista, a vreme prolazi - kaže umornim glasom 45-godišnja majka Dušica, a otac, 48-godišnji Žarko jetko priznaje:


- Novinari i političari se javljaju uvek početkom marta. Obećavaju, pričaju i razapinju nas u bolu, a mi im ništa ne tražimo, osim da nas ostave na miru da tugujemo za našim detetom. Da prestanu da preko naše tragedije sakupljaju jeftine poene. U dnevnicima gradskih otaca i velikog broja medija sve ove godine bili smo samo broj...


- Nismo ništa tražili, niti tražimo. Treba nam samo malo ljudskosti i saosećanja. Eto, Radmila Hrustanović me svih ovih godina, kada se 24. marta sretnemo na groblju, jer me njena sekretarica uredno obavesti da se pojavim, uvek pita isto: "Da li ste vi majka Milice Rakić?" - gotovo kroz tihi jauk kaže ova skromna žena koja nema posebnih želja osim da svoju decu, devetogodišnju Anđelu i 19-godišnjeg Aleksa, vaspita u časne i poštene ljude.


Tuga i radost


- Kada sam nekoliko meseci posle gubitka Milice shvatila da sam trudna nisam znala da li se to Bog šali sa mnom i Žarkom, ili pokušava da nam ublaži bol. Trudnoću sam provela između kreveta i batajničkog groblja gde sam "pričala" sa mojom Micom, a kod kuće, držeći ruku na stomaku sa Anđelom. Još pre nego što je rođena, brat Aleksa je nazvao Anđela - kaže majka Dušica.


- Za ovih deset godina u Srbiji se, izgleda, sve promenilo. Pali smo na najniže grane. Zajedno, Dušičina i moja plata preciznog mehaničara, ne iznose ni 30.000 dinara, što je malo više od 300 evra. Može li od toga da živi tročlana porodica? Sin Aleksa traži posao, ali ga nema, iako se tvrdi da su Srbiji kuvari potrebni. Kome i gde? Ko brine narodne muke?! Amerikanci su mi ubili dete, znam i to boli bez prestanka, ali bolnije je to što mi moji u mojoj otadžbini uzimaju pravo na rad i život. Kada bih mogao da vratim vreme unazad, sve bih drugačije uradio - ogorčeno objašnjava otac Žarko.


Sedimo u istoj sobi, preko puta je kupatilo iz kog Milica nije nikad izašla, iako nije ni znala šta su granate, šrapneli niti mržnja. Poznavala je samo ljubav. Ipak, nje više nema, nevinost je nije spasla. Na zidu fotografije, Aleksine i Anđeline, između Miličine, vele, ne žele decu da razdvajaju. Dušica je Miličine igračke pre deset godina spakovala u komodu, a danas su pomešane sa Anđelinim, koja svoju sestru zna samo sa fotografija, iz maminih i tatinih priča. Reči zastaju, ustupaju mesto tišini. Sećanja opet nadolaze.


Mrkla batajnička noć 17. aprila 1999. godine. Bio je to 24. dan bombardovanja. Batajnicu su NATO-bombarderi svakodnevno gađali. Rakiće su zvali rođaci iz Republike Srpske da se sklonu kod njih, ali Žarko nije hteo da napušta svoju kuću.


- Da sam znao, kukavac crni, šta me čeka, da će mi zlotvori ubiti dete, otišao bih! Ali, nisam, to je moja greška! Da sam je sklonio, odveo kod rođaka, bila bi živa danas - tiho prebacuje sebi. - Onaj ko može da ubije nevino dete, makar iz aviona i ne znajući da postoji negde tamo dole na zemlji, za mene je krvnik! To su posle cinično nazvali kolateralnom štetom...


Znam da ih naša roditeljska bol ne interesuje, ali i danas kad uđem u kupatilo vidim njeno malo, krvavo telo, naslonjeno na kadu. Sedeo sam u sobi kad su šrapneli pogodili Milicu. Njen vrisak mi je zaledio krv. Bos sam uleteo u kupatilo. Gledala me je, a ja sam imao osećaj da mi kaže: - Tata, pomozi mi. Zgrabio sam je i strčao niz stepenice. Kako sam stigao do zemunske bolnice, ni sam ne znam - priča Žarko brišući oznojeno čelo i ponavlja da bi dao svoj jedini život, samo da može, da je oživi.

_________________________________

 

Dragan MILAŠINOVIĆ - Oprosti nam Milice

 

... prvi put nakon osamnaest godina, na dan kada je počelo zvervstvo nad tvojim detinjstvom, nisu se začule sirene opomene i našeg bola. Ni glas tuge naše. Ni gnev pravednika. Ugasio ih jedan čika koji je prodao svoja sećanja i sada briše sećanja svih nas. Za vlast i novac. A šta smo MI, bez sećanja na TEBE, bez sećanja na NAS, Milice...?

 

Ni roblje nismo. Već, suza bez lica! Reka bez izvora! Vojska bez zastava! To smo, MILICE, srpska doveka devojčice!! Kćeri i sestro NAŠA, bolu naš neprolazni...

 

I nije samo sirene ugasio. Taj je čika, vlast bez sećanja, dan našeg jada i stradanja u predizborni miting pretvorio. I na dan našeg bola i prkosa, na našu zemlju, zemlju kojoj je tvoje krhko telo predato, krvnika doveo i zagrlio. Jednog od onih koji su tvoju smrt naredili. I pustio ga je da govori, da nam se u lice ruga, kako smo od tada, od tvoje smrti, "na evropskom putu napredovali"...

 

Njega, Gerharda Šredera, neosuđenog ratnog zločinca, prvog nemačkog političara posle Hitlera koji je nemačke bombe na stranu zemlju bacao. I to baš na NAS, baš na TEBE, Milice. Na tvoje ruke majušne, na tvoje lutke krpene, na tvoje igre nevine. Njega, njega je doveo da nam kaže koga da biramo. Oprosti nam, Milice, srpska doveka mučenice...

 

Ali, taj čika, čovek koji je prodao svoja sećanja, nije samo njega, Šredera, doveo. Šireći Srbijom strah i siromaštvo, bacajući mrvice i prazna obećanja, mnoge je prevario i poveo na taj put bez sećanja. U sto autobusa mogu stati. Na hiljadama partijskih radnih mesta prepoznati. Puna Arena ih je bila. Nekada su, na taj dan, sveće za tebe palili, a sada tvom krvniku tapšali. Za još malo partijskog plena. Za još neku kupljenu diplomu. Za još malo plate iz budžetskog deficita. Neka im je prosto, Milice!

 

Jer, nije ni njima lako. Nije lako zaboraviti tvoj osmeh. Još teže ga je izdati. Jer, ti nisi samo sećanje, ni čista duša dečija! Ti si Srpska istorija, Milice! Kćeri i sestro NAŠA, pupoljku naš iščupani...

 

Znaju i oni da više nisu ljudi, jer nema ljudi bez sećanja i ponosa, već su jedni uplašeno stado koje juri da se prehrani, a drugi profiteri koji svojom zemljom trguju. I koji se nadaju da će, kao i njihov vođa, svoja sećanja prodati, jer ne znaju da tamo gde ih vode samo jedan sećanja naplaćuje. Prepoznaju se po tome što te nikada u oči ne gledaju, a Boga pomenu samo na dan svojih lažnih slava ili teške bolesti. Jer, oni koji sećanja prodaju, oni koji tebe zaboravljaju, ni Boga ne mogu imati.

 

Šta je Bog, ako nije sećanje na nas same?! Milice!

 

I zato, čika koji je svoja sećanja prodao i na Dan bola i ponosa tvoga krvnika zagrlio, već dugo pozdravlja rogatim pozdravom. Sve nas. I runama satanskim svoje ime u kampanji predstavlja, u Srbiji zemlji pravoslavnoj. Na evropskom putu. I na dan, kada su prve bombe pale, kada je počelo tvoje ubijanje, te su nas rune iz Arene gledale. I čitav taj cirkus nakaradni bio je veliki satanistički ritual, koji se tvojoj smrti rugao, ne bi li je poništio i sećanje na TEBE izbrisao. I zato oprosti...

 

Ali, nećemo te dati, Milice, srpska doveka pravednice... Ni crnim runama, ni zaboravu, ni bolesnom Mefistu koji je za vlast prodao svoju dušu i sećanja. I neka znaju krvnici, Šreder i Bler, da Srbija pamti! I ne ljubi krvnike! A da taj koji ih je doveo i njegova svita, vlast bez sećanja, nisu Srbija!

 

Srbija smo MI, Svetosavci i Pravoslavci! Narod verujući, koji zna da bez Smrti nema Vaskrsenja. Jedini narod, uz braću Ruse, koji ima dve domovine – Nebesku i Zemaljsku. Ono što te domovine vezuje, što briše granicu, jeste Vera, Mit i Sećanje!

 

I zato, šta bi to bili MI, bez sećanja na TEBE, bez sećanja na NAS, Milice...?

 

Milice, srpska doveka mučenice! Nikada te nećemo zaboraviti! Ni oprostiti...

________________________

 

Pogibija male Milice Rakić

 

Milenijum treći stiže,
Na raskršću dva vijeka,
Poslušajte od silnika,
Srpski narod šta dočeka.

 

Moćna sila Nato pakta,
U Briselu kad odluči,
Da vojničku moć i silu,
Na maleni narod sruči.

 

Pa su tukli nemilice,
Kidisali na ciljeve,
Koje štite na papiru,
Konvencije iz Ženeve.

 

Ratno pravo pogaženo,
A silnici sišli s uma,
Sklanjane su bebe male,
Po skloništa i podruma.

 

Te makanje tek rođene,
K'o da znaju pa ne plaču,
I one su prkosile,
Podivljalom osvajaču.

 

Evo jedan crni primjer,
Kakvih ima na stotine,
Kako kosi agresija,
Čiste duše i nevine.

 

Oj, Gospode na nebesa,
Tvoja milost duše prima,
Pa nevinu žrtvu uzmi,
Među svojim anđelima.

 

Ti što vladaš vasionom,
Pravednika i Mesije,
Prepoznat ćeš malu žrtvu,
Nepravedne agresije.

 

To nevino čedo malo,
Milica se Rakić zove,
A bomba je agresorska,
Prekinula dečje snove.

 

Ta makanja trogodišnja,
Šta je mogla da nanese,
I sa čime da ugrozi,
Američke interese?

 

U trenutku sudnjeg časa,
U kući je boravila,
U uzanoj prostoriji,
Svoga kućnog kupatila.

 

Gledala je zamišljeno,
U prstiće malih šaka,
Razmišljala o Snežani,
I o sedam patuljaka.

 

Na svoj način tumačila,
Šta bi bio princ iz bajke?
O kome je priču čula,
Od Dušice mlade majke.

 

Nije znala da te noći,
Vuk zapadni pruža šapu,
Da rastavi sa životom,
Malu srpsku Crvenkapu.

 

Nije znala da na nebu,
Iznad rodne Batajnice,
Lete teški bombarderi,
Krvoloci i ubice.

 

Dok odjednom prekidoše,
Sanjarenja mašte njene,
Zvuci strave i užasa,
Znak uzbune i sirene.

 

Još sirene za uzbunu,
Jezivo su zavijale,
Kasetne su bombe blizu,
Rakićeve kuće pale.

 

Od prozora kupatila,
U komade prasnu staklo,
A dijete pogođeno,
Sa mjesta se nije maklo.

 

A Dušica majka vrisnu,
Majčinski joj nagon zbori,
Da bezgrešno njeno čedo,
S nevinom se dušom bori.

 

Otac Žarko brzo skoči,
A na vrata kupatila,
Slika strave i užasa,
Srce mu je zaledila.

 

Po pidžami s cvetićima,
Crvena se krv razlila,
Reče otac zašto bomba,
Mene nije pogodila?

 

Male usne Miličine,
U osmijeh razvučene
A vesele bistre oči,
Stoje širom otvorene,

 

Lijeva joj mala šaka,
Na krvavu ljutu ranu,
A krv lije nemilice,
Po prstima i po dlanu.

 

Mlaz krvavi k'o da broji,
Dečjeg srca otkucaje,
Primijeti crni otac da,
Života znake daje.

 

Pa rukama uzdrhtalim,
U naručje čedo hvata,
Čini mu se da mu zbori,
Pomozi mi mili tata!

 

Žuri otac ambulanti,
Sa komšijom u kolima,
A sve misli da još nade,
Za Milicu malu ima.

 

Vrišti mali brat Aleksa,
Kod izlaznih kućnih vrata,
Pa Dušicu majku pita:
"Đe odnese seku tata"?

 

Krije majka gorki jauk,
Rad' Alekse malog sina,
A kida se u komade,
Nježna ljubav materina.

 

Pa u jadu sinu zbori,
Da se strpi i sačeka,
„Budi dobar nado moja,
Vratit će se brzo seka".

 

No majčina prazna nada,
Istopi se i potonu,
Jer na stolu ambulantnom,
Miličino tijelo klonu.

 

Srce stade, duša ode,
Međ' nebeske anđelčiće,
Pa u kući majka kuka,
Jer joj crna zora sviće.

 

Na životnu pozornicu,
Tek Milica bješe stala,
A na nebo vinula se,
Njena čedna duša mala.

 

Jadna majka čupa kosu,
Grli lutke Miličine,
I Aleksi sinu reče:
"Eto ide seka sine".

 

„Evo novac pa otidi,
U cvećaru srećo mila,
Kupi tvojoj maloj seki,
Tri crvena karanfila.

 

Neka ti ih zamotaju,
Crnom trakom ljudi neki,
I napišu brat Aleksa,
Sa ljubavlju svojoj seki.

 

To je zadnje što joj daješ"-
Uplakana reče mati -
Nikad više tvojoj seki,
Nećeš poklon kupovati,

 

Tvojoj seki još se nisu,
Ni pelene osušile,
A pogibe kao žrtva,
Najmoćnije svjetske sile.

loading...
9 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Milica Rakić

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u