Milena Mandić - Pokajnik lektira

Milena Mandić - Pokajnik

Milena Mandić - Pokajnik

 

Vrsta djela - pripovijetka

Mjesto radnje - selo u dalmatinskoj zagori u blizini Splita

Vrijeme radnje - 1980-e i 1990-e

 

U romanu Pokajnik autorica čitateljima predstavlja život i sudbinu dvojice dječaka, obrađujući pritom uvijek zanimljivu i aktualnu tematiku nasilja među mladima i Domovinski rat.

 

Roman za mladež Pokajnik Milene Mandić sadržajno je zanimljiv, vremenski nam blizak (...) Riječ je o psihološki vrlo zanimljivo oblikovanim likovima dvaju etički i emocionalno suprotstavljenih karaktera. Lik tiranina i lik pasivne žrtve. Roman je drama patnje, grijeha i iskupljenja u kojoj ispovjedni oblik potencira sentimentalni ugođaj, ali autorica uspijeva izbjeći srcedrapateljnu tugaljivost, a tragične joj sudbine pojedinaca služe za osudu suvremenoga društva koje je okrutno, ali većina njegovih sudionika to ne primjećuje. (...) Otkrivanje tajne stvara preokret...

 

Ova značajna priča dokaz je da najnevjerojatnija djela nastaju upravo u glavama običnih ljudi, ne velikih književnika već običnih ljudi iz našega susjedstva, stvarnih ljudi koji žive prosječnim životom, rade prosječan posao i imaju brige koje muče prosječan narod. Pripovijetka je ispričana u 1. licu od strane glavnoga lika, Ivana, koji nam priča o svom odrastanju u vrijeme 80-ih i 90-ih godina prošloga stoljeća u malome selu u dalmatinskoj zagori, o odrastanju uz susjeda Duju za kojega je nažalost prekasno shvatio pogreške koje mu je godinama činio.

 

Priča ostavlja zaista dubok trag u razmišljanjima čitača, uči nas da se vrijeme ne može vratiti, da treba biti odgovoran i razmišljati o svojim djelima i postupcima jer jednom učinjene greške možda nećemo imati priliku ispraviti, možda bude prekasno za to. A tada nas prati gorak suputnik, grižnja savjesti.

 

Sadržaj - Na početku priče mladić Ivan nas upoznaje sa svojim sadašnjim životom: ima zaručnicu Tamaru, oboje dolaze iz dobrostojećih obitelji i imaju završene fakultete te planiraju zajedničku budućnost. No, svake nedjelje poslijepodne Ivan nekuda odlazi, što je naravno i njegova zaručnica primijetila te je došlo vrijeme da ju konačno i s tim dijelom svoga života upozna. Mnogo puta je već pitala, a Ivan je izbjegavao odgovor. I tako su tog nedjeljnog popodneva Ivanovim crnim sportskim Mercedesom krenuli put Ivanova sela. No skretanje u Ivanovu ulicu su prošli te su još neko vrijeme vozili. Zaustavili su se na seoskom groblju i zaustavili pored najljepšeg groba, uredno održavanog i prepunog svježeg cvijeća, na kojemu je pisalo:

 

Duje Marasović

14. srpnja 1972. - 26. svibnja 1992.

Oprosti, Ivan

 

Sjeli su pored groba i Ivan je počeo pričati o dijelu svoje prošlosti koji je do sada duboko skrivao od Tamare, jednostavno joj nije imao hrabrosti ispričati:

 

Ivan je dugo željeno dijete svojih roditelja, sin jedinac kojega su nakon 23 godine braka, kada su se već pomirili s činjenicom da nikada neće imati dijete, dobili njegovi roditelji. Zbog toga su ga izrazito mazili i pazili, a posebice majka koja ga je štitila i kad je trebalo i kad nije trebalo, skrivala je od oca Ivanove nepodopštine i na taj način ga još više razmazila, napravila mu je medvjeđu uslugu jer ga time nije naučila da pogreške imaju posljedice i da preuzima odgovornost za njih. Otac je, što se toga tiče, bio drugačiji i znao mu je držati duge propovijedi kada bi nešto skrivio, samo što su takve situacije nažalost bile rijetke jer oca nikad nije bilo kod kuće, pošto je cijeli dan radio na polju i oko imanja.

 

Kako je bio bistar dječak i prvih nekoliko godina škole nije se trebao puno truditi učenjem, i na tom životnom polju je postao popularan i omiljen, od školskih prijatelja i od učitelja, što je njegovo samopouzdanje još više vinulo u visine. A sve je to znao dobro iskoristiti u svoju korist, bez imalo grižnje savjesti iskorištavao je prijatelje na razne načine, od toga da su mu nosili školsku torbu pa do toga da su mu pisali lektire i davali zadnje slatkiše iz svojih torba. Jednoga dana, u ljeto nakon završetka trećeg razreda, za koje Ivan navodi da je bilo prijelazno razdoblje u njegovom životu, u njegovo susjedstvo doselio se dječak po imenu Duje.

 

Duje Marasović godinu je dana mlađi od Ivana, iako bi se po Dujinoj visini i razvijenosti reklo da je koju godinu mlađi. Doselio se iz Splita sa svojom majkom, koja je bila teško bolesna i većinu vremena nije mogla nikuda s kreveta, tako da je Duje već kao mali naučio brinuti ne samo o njoj, nego i o cijelom kućanstvu.

 

Uselili su u malu trošnu, dugo godina napuštenu kuću, tako da je Ivanu koji je sudio prijatelje po imovinskom statusu, već ta činjenica kod Duje bila odbojna. No Ivanov otac, srčan već kakav jest, želio je pomoći Duji i njegovoj majci na sve načine, tako da je i inzistirao da se Ivan sprijatelji s Dujom. Ivanu to, naravno, nije bilo niti na kraj pameti jer, osim što je procijenio Duju da nije vrijedan njegove pažnje, bojao se i kako će njegovi prijatelji reagirati ako ga vide u Dujinom društvu, bojao se da ga zbog toga ne odbace. No s vremenom, najvažniji razlog zbog kojega Duje ne samo da nije volio Ivana, već ga je kako i sam govori mrzio, je taj što je Ivanov otac jako volio Duju i koristio bi svaku priliku da ga pohvali, Duje je bio vrijedan, radišan i skroman, a uza sve to i pametan, najbolji učenik u razredu, Ivanov otac je bio neizmjerno ponosan na njega, a Duje ljubomoran i jadan.

 

Tako je Ivan, što je njegov otac više želio da se sprijatelji s Dujom, on Duju manje podnosio pa čak navodi da ga je i mrzio i koristio bi svaku priliku da mu napakosti. A takvih prilika je bilo mnogo, od toga da mu se rugao i namjerno se pred njim hvalio stvarima koje on ima a Duje nema, pa sve do toga da ga je jednom prilikom pozvao na kupanje u obližnje jezerce te mu namjerno, s cijelim društvom, sakrio svu odjeću tako da se Duje promrzao, gol i sam morao kući vraćati, nakon čega je nekoliko dana bolovao od velike temperature i groznice. A Duje, unatoč svim podvalama i gadostima koje je doživio od Ivana, nikada ga nije tužio ni svojoj majci niti Ivanovim roditeljima. Uvijek ga je samo tužno gledao i nakon svake njegove podvale samo razočarano šutio.

 

Ivanu to nije bilo jasno, zašto Duje šuti, ali s vremenom ga je to samo potaklo na još više nepodopština. Jednoga dana, u proljeće prije završetka osmoga razreda, Dujina majka je umrla.

 

Ivanov otac je preuzeo skrb nad Dujom, iako je Duje ostao živjeti sam u staroj kući, on je brinuo o njemu i još više prigrlio nesretnog dječaka. Na njegov nagovor su Ivan i Duje krenuli u istu srednju školu, točnije u isti razred srednje medicinske škole. I kroz cijelu srednju školu Ivanov i Dujin odnos je nažalost ostao isti, Duje pametan i samozatajan a Ivan glavni frajer u razredu i ponašanja kao da ne poznaje Duju, samo kada bi se vraćali kući iz škole, kada bi se približili kući su hodali zajedno da Ivanov otac ne bi uvidio istinu. A Duje je i dalje samo tužno šutio.

 

U zadnjem razredu srednje škole Duje se zaljubio u djevojku iz razreda, Suzanu. Nikome to nije rekao već je osjećaje držao u sebi, no Ivan je nažalost primijetio kako Duje gleda Suzanu i shvatio da je Duje zaljubljen. Tu je dobio ideju za nešto što će se kasnije pokazati kao zadnja gadost koju je priuštio Duji. Naime, kao glavna faca u razredu, bez pretjerano truda naveo je Suzanu da se zaljubi u njega i s njom se potajno neko vrijeme nalazio bez znanja ostalih kolega iz razreda.

 

Kada je stekao njeno povjerenje, nagovorio ju je da posvećuje više pažnje i više vremena provodi s Dujom, nakon čega se Duje još više u nju zaljubio i ohrabrio se pozvati je na zabavu povodom završetka škole. Naivna djevojka je, poslušavši Ivana, pristala otići s Dujom na ples, a onda je Ivan na zabavi, pred svima prisutnima, pozvao Suzanu i zaprosio ju. Duje je bio slomljen, zaista slomljen.

 

Od toga dana je nestao, nije dolazio kući niti se ikome od poznatih javljao. To je bilo taman u vrijeme kada je počeo rat u našoj domovini. Tek nakon nekoga vremena Duje se počeo pismima javljati čovjeku koji je skrbio za njega, Ivanovom ocu. Nikada nije rekao gdje se nalazi, samo da radi i da je dobro. Ivan je najesen krenuo u Zagreb na fakultet, na studij psihologije, i jako su ga mučili i izjedali njegovi postupci prema Duji.

 

Konačno je, onoga dana kada mu je na plesu priuštio zadnju pakost, shvatio kakav je i kako se sve ove godine odnosio prema tužnome i samozatajnom Duji. Konačno je progledao, ali na žalost prekasno. Za vrijeme boravka u Zagrebu postao je druga osoba, povukao se u sebe i konstantno mislio na Duju, a vikendima bi odlazio roditeljima i čitao Dujina pisma. Žarko je želio pronaći Duju i reći mu ono što mu mjesecima leži na srcu, reći mu da se kaje za sve i zamoliti ga za oprost. Jednoga vikenda, kada je došao kući, dočekalo ga je novo Dujino pismo, ali ovaj puta je to pismo bilo naslovljeno na njega, Ivana, a ne kao sva pisma do sada na Ivanovog oca.

 

Nakon toliko vremena Duje mu se javio. U dirljivom pismu koje je Ivana još više rasplakao i utuklo, pisao je o svojoj prošlosti, životu prije nego je došao živjeti u Ivanovo susjedstvo. Duje je imao godinu dana starijeg brata, Ivana, s kojim je zajedno sa roditeljima živio u Splitu. Brat je jako volio Duju i bio mu je podrška i uvijek ga je štitio. No otac, koji je radio u brodogradilištu, često je kući dolazio pijan i tada bi bio agresivan, pa tako i jednoga kobnoga dana kući je došao u takvome stanju. Duje i njegov brat bili su kod kuće i igrali se i smijali, a otac ih je pogrešno optužio da se smiju njemu, nakon čega je htio istući Ivana. Ivan je uspio pobjeći iz stana i nažalost, nekoliko stotina metara od stana, udario ga je auto. Ivan nije preživio a Duji je otada jedna velika i tužna praznina na srcu nastala.

 

Otac je nakon toga otišao a Duje s majkom, ne mogavši si više priuštiti da žive u gradu, došli su u kućicu koju je Dujina majka naslijedila. Sada je Ivanu tek postalo sve jasno, da je Dujina majka godinama bila bolesna upravo od tuge za izgubljenim sinom i da je od toga i umrla. Da je Duje u njemu vidio svog brata i zato ga je tako gledao i šutio za sva njegova nedjela. Grižnja savjesti koju je sad Ivan osjećao bila je neizreciva. Ovo ga je još više potaklo da mora naći Duju i zamoliti ga za oprost. Raspitivajući se saznao je da je Duje otišao u rat boriti se za našu domovinu, a saznao je i kada bi se sa ratišta trebao vratiti u Split.

 

Toga dana je otišao u Split s namjerom da ga dočeka i da popriča s njim, no kada je došao, Duje tamo nije bilo. Od Dujinog zapovjednika saznao je da je Duje dan prije povratka u Split na slavonskom ratištu poginuo. Poginuo je spašavajući svoga kolegu Ivana s kojim se sprijateljio na ratištu, a kojega su srpski agresori ranili. Poginuo je kao heroj. Dao je život za kolegu. Dao je život za Ivana.

 

Ivan si to nije mogao oprostiti. Bol i rana zbog Dujine smrti pekli su i pekli danima, mjesecima. Nema lijeka. Nakon toga jedno duže vrijeme nije dolazio kući, a kada je napokon smogao hrabrosti, došao je i napravio Duji najljepši spomenik. Od tada ga redovito na njegovom posljednjem počivalištu svake nedjelje posjećuje. Povratak u stvarnost, ova priča je kamen na srcu koji je Ivan napokon priznao svojoj zaručnici Tamari. Tamara, čuvši to, otišla je od Ivana jer joj je trebalo vremena da o svemu razmisli, da uklopi ovu priču u svoj stav o Ivanu.

 

Punih 10 mjeseci nije se javljala Ivanu, Ivan je pokušao doći do nje ali bezuspješno. Znao je da postoji mogućnost da mu se više nikad ne vrati. Boljelo ga je to ali je morao prihvatiti. Nakon 10 mjeseci, jedne nedjelje kada je došao posjetiti Dujin grob, došla je njegova Tamara. U naručju je nosila 2 mjeseca starog sinčića, Ivanovog sina. Ivan je napokon našao svoj mir, sina su nazvali Duje i njih troje su konačno živjeli sretno.

 

Likovi - Ivan, Duje, Ivanov otac i majka, Dujina majka, Ivanovi prijatelji, Suzana, Ivanova djevojka...

 

Ivan – dječak koji je od ranoga djetinjstva navikao na lagodan život, roditelje koji su mu sve priuštili i majku koja ga je za sva nedjela štitila te nije naučio preuzimati odgovornost za svoja nedjela. Zbog toga je cijelo djetinjstvo imao pogrešnu sliku o susjedu Duji, vidio je samo Dujinu siromašnu vanjštinu te ga je zadirkivao i zagorčavao mu život. Nažalost, prekasno je shvatio koje su prave vrijednosti u životu tako da nikada nije imao priliku ispričati se Duji i zamoliti ga za oprost.

 

Duje – dječak kojega je nažalost od ranog djetinjstva pratila nesretna sudbina. Kao mali je izgubio brata, nakon čega je s majkom odselio u novu sredinu, malu trošnu kuću, gdje ga novo društvo nije prihvatilo već su ga zadirkivali i rugali mu se i podmetali mu razne podvale, za što je uvelike bio zaslužan Ivan. Ali tu gorku sudbina koja ga je pratila, Duje je vrlo stoički podnosio, bio je vrijedan, marljiv, radišan i dobar učenik. Stoički je podnosio sve uvrede i podvale na njegov račun, nikada nije ulazio u sukobe ili bio izdajica. Tek kasnije otkrivamo da je razlog tomu što je Duje u Ivanu vidio svoga starijeg, prerano preminulog brata. Nažalost, Duji se sudbina nije niti kao odraslome promijenila, umro je vrlo mlad, u 21. godini i to kao vojnik i heroj domovinskog rata.

 

Ivanov otac – Fran Bundić, pravi seljački čovjek, njegov moto je bio: „red, rad i mir i čovjeku će uvijek biti dobro." Bio je od poštovanijih ljudi u selu, svatko u selu je volio sjesti i popričati s njim jer je znao da sve što je izgovoreno ostaje između njih. Prema istim kriterijima htio je odgojiti i svoga sina, no kako je bio vrijedan i imao pune ruke posla oko imanja, nažalost premalo vremena bi mu ostalo za vođenje brige što se događa u kući. Volio je Duju i poštivao ga te je gledao svaku priliku da brine o njemu i njegovoj majci.

 

Ivanova majka – sitna seljačka ženica, imala je dušu i uvijek je bila voljna svima pomoći. Dugo željeni sin Ivan je za nju bio centar svega, cijeli joj se svijet vrtio oko njega a nestašluke mu je uvijek opraštala i od drugih skrivala.

 

Dujina majka – od početka priče upoznajemo ju kao bolesnu ženu, brižnu majku koja voli svoga Duju ali nažalost, zbog bolesti koja ju je prikovala uz krevet, nije u stanju priuštiti svome sinu bezbrižno djetinjstvo, a nakon dugogodišnje bolesti i umire.

 

Tek pred kraj priče doznajemo uzrok njene bolesti, da je to tuga za izgubljenim sinom koji je poginuo nesretnim slučajem dok je bježao od agresivnog i pijanog oca.

__________________________________

 

Milena Mandić dosad je potpuno nepoznata autorica, a ovim se romanom pokazala kao prava spisateljica. U vrijeme pisanja romana bila je obična osoba iz susjedstva koja živi u Kaštelima, u radnim tridesetima, majka dvoje djece koja kruh svoj svagdašnji zarađuje kao blagajnica u jednom trgovačkom lancu.

 

Ova samozatajna spisateljica voljela bi kada bi mogla živjeti samo od pisanja, no nažalost kaže da je to teško moguće. Njezin izlet u književnost dogodio se sasvim slučajno, krenulo je s prvom pričom objavljenom u časopisu Mila, a potom je u samo mjesec dana nastao značajan roman – Pokajnik.

loading...
0 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Milena Mandić - Pokajnik

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u