Mihail Šolohov - Tihi Don lektira

Mihail Šolohov - Tihi Don

Mihail Šolohov - Tihi Don

 

O djelu - Gotovo sav svoj život proveo je Šolohov na Donu, živjeći sa kozacima. Stoga nije neobično što je Don s kozacima glavna tema njegovog književnog stvaralaštva. Svojevrsna prethodnica Tihom Donu bile su Šolohovljeve Donske pripovijesti. Već u njima on se bavio kozačkim pitanjem a one same obuhvataju različite vremenske periode: periode Šolohovu savremene i periode prelomne za istoriju Rusije i Podonja. Tihi Don je najveće djelo poslijeoktobarske ruske književnosti i zasigurno jedno od najvećih uopšte u 20. vijeku. Ovaj roman u četiri knjige nastajao je 15 godina: 1. i 2. dio štampani su 1928. i 1929. 3. - 1933. a posljednji 4. - 1940. Radnja romana obuhvata razdoblje od maja 1912. do marta 1922. godine. To je ujedno i period velikih zbivanja kako u svjetskoj tako i u ruskoj istoriji: 1. svjetski rat, Februarska revolucija, Oktobarska revolucija, Građanski rat. Ruše stare norme morala i života uopšte, nastupa novo doba koje je u duhu "oslobođenja radnog naroda od kapitalističkih ugnjetavača", "pravilne raspodjele" (svakom prema potrebi, svakom prema radu, itd.). Novi junaci su Marks, Engels, Lenjin. Krst, novi, bolji ljudi (boljševici) mijenjaju zvijezdom, srpom i čekićem. Međutim, postoje i ljudi i etničke skupine kojima novi poredak ne odgovara i oni se bune te je ljude Šolohov nastojao da prikaže i to mu je veoma zamjereno. Za ovo veliko djelo Mihail Šolohov je dobio Nobelovu nagradu u čijem obrazloženju stoji: - Za umjetničku snagu i istinitost kojima je u svojoj donskoj epopeji opisao istorijsku epohu života ruskog naroda.

 

Fabula

1. Porodica Melehovih. Grigorije i Aksinja
2. Koršunovi. Grigorije se ženi Natalijom

 

1. Trgovci Mohovi.
2. Radnici i Štokman - boljševička skupina
3. Grigorije napušta kuću i bježi s Aksinjom
4. Natalija pokušava da se ubije. Natalija rađa
5. Grigorije odlazi u vojsku

 

1. Natalija se vraća Melehovim
2. Hapšenje Štokmana. Rat
3. Natalija i Aksinja
4. Grigorije odlikovan
5. Aksinja i Listnički. Grigorije se vraća kući

 

1. Rat 1916. Nezadovoljstvo. Bunčuk
2. Natalija rađa blizance
3. Februarska revolucija

 

1. Rat 1917. Kozaci se vraćaju. Oktobar
2. Grigorije sa boljševicima
3. Crveni i bijeli - sukob. Potjolkov i Cernjecov
4. Grigorije ranjen dolazi kući
5. Ratne operacije
6. Grigorije sa bijelima
7. Potjolkov. Valet

 

1. Rat u aprilu 1918. Rascjep u kozaštvu
2. Listnički se ženi, napušta Aksinju
3. Stepan se vraća iz zarobljeništva, Stepan i Aksinja
4. Grigorije komandant, dolazi kući i vraća se
5. Miška Koševoj ubija Petra
6. Ustanici prelaze na lijevu obalu Dona
7. Aksinja i Grigorije
8. Miška Koševoj ubija Grišaku, pali kuće

 

1. Aksinja i Stepan. Aksinja, Stepan, Grigorije
2. Grigorije i general
3. Natalija umire
4. Raspad donske vojske. Grigorije se razboljeva
5. Darja se davi u Donu
6. Grigorije, Prohor i Aksinja odstupaju
7. Umire Pantelej

 

1. Grigorije stupa u Crvenu armiju
2. Koševoj i Dunjaška
3. Umire Ilinična
4. Grigorije demobilisan. Grigorije i Koševoj
5. Grigorije i Fominova banda
6. Bijeg Grigorija i Aksinje
7. Umire Aksinja
8. Grigorije se vraća kući, sinu

 

Radnja romana Tihi Don se odvija u drugoj deceniji 20. vijeke na jugu Rusije, odn. na teritoriji Donska Oblast. Kako je radnja romana obimna mjesto radnje nije jedno, naprotiv; ipak, linija zbivanja vezana je ponajviše za mjesto Tatara Jagodno - front. Okosnice radnje predstavljaju: - na prvom planu Grigorijeva ljubav s Aksinjom - Grigorijev odlazak u rat - pojava boljševika i komunistička vlast - sukob crvenih i bijelih. Kroz sudbinu Grigorija Melehova sagledana je kontrarevolucija oko Dona a to je osnovna tema ovog romana. Sam Melehov, u previranjima savremenim mu, postaje simbol ljudskosti, moralne čistote i viteštva. Kuća Melehovih je u središtu romaneskne price: predocavaju je prva i posljednja slika u romanu. Ova fabularna linija (Melehovi), razvija se u nekoliko posebnih, sporednih tokova: Petar, Darja, Pantelej, Natalija, Ilinična, Grigorije, Dunjaša. Šolohov nam takode ističe i slijedeće tokove radnje: Melehovi - Koršunovi, Melehovi - Astahovi i Melehovi - Koševoj. Kroz glavne likove ovog romana predstavljen nam je i život kozaka u ratu i miru. Međutim, bitno mjesto u ovom romanu zauzimaju i boljševici kao nosioci nove svijesti. Oni su predstavljeni kroz Štokmana, Koševoja, Potjolkova, Bunčuka i kroz lik crvenoarmejaca utopista. Kroz cijeli roman pratimo preobražaje glavnog lika - Grigorija Melehova: u ratu vidi besmisao, a duša mu je "tamna kao prazan bunar". On je najprije crveni, zatim bijeli pa onda ustanik, da bi zatim ponovo postao crveni i na posljetku otpadnik u Fominovoj bandi. On je poražen u sticaju istorijskih događaja i okolnosti, ali je pobjednik stamenošcu i dosljednošću svog moralnog lika. Većina junaka u Tihom Donu tragično skončava, onako kako je i živjela. Grigorije se vraća kući i živi sa sinom. Njegov daljnji put je nedorečen.

 

Tema - kontrarevolucija oko Dona

Ideja - besmisao rata (bratoubilačkog)

Likovi - Grigorije Melehov, Aksinja Astahov, Natalija Melehov, Pantelej Melehov, Ilinična Melehova, Darja Melehov, Petar Melehov, Miška Koševoj, Mička Koršunov, boljševici, kozaci.

 

Roman Tihi Don tipološki se svrstava u tip romana epopeje. Za ovakve u njemačkoj književnosti u upotrebi je i termin roman vremena i prostora dok su u francuskoj tradiciji popularnija imenovanja roman vijeka ili roman - freska. U romanu epopeji hroničarski je osmišljeno ovoistorijsko vrijeme, epoha i isprepleteno sa romanesknim izmišljenim kazivanjem. Ova podvrsta uvoda nastala je u 19.  vijeku zahvaljujući Ratu i Miru Lava N. Tolstoja. Glavne strukturne karakteristike romana - epopeje su: - sinteza sveukupnog života epohe - nacionalna društveno - istorijska problematika - roman nastoji da odrazi "narodnu misao" (L.N.Tolstoj) - lično se prožima sa opštim - čovjekova povezanost sa prirodom (polje bitke je polje žetve) U Tihom Donu suštinska je problematika život i opstanak kozačkog etnikuma, te poteškoće nove Rusije u Velikom ratu i tri revolucije. Pisci romana epopeja nam, po pravilu, otkrivaju korijene tragičnih događaja koji nastaju kao rezultat međuljudskih sukoba uskih i širih razmjera. Upravo zbog dominacije tragike Tihi Don je svrstan u roman - epopeju tragičnog tipa ili roman tragediju. Tihi Don se sastoji od 232 poglavlja koja su omeđena sa 8 dijelova.

 

Grigorije P. Melehov, mladi sin Panteleja Melehova, središnji je lik romana Tihi Don. On je u središtu romaneskne priče, a stiče se i utisak da opisi ratovanja, revolucije i kontrarevolucije nisu knjizi zbog sebe samih (iako su bitni), već da su i to samo sredstva za što uspješnije sagledavanje njegove ličnosti. Grigorije Melehov je veoma kompleksna ličnost; predstavljen je, može se reći, u više dimenzija: kao vojnik kozak, kao seljak, kao muž, kao ljubavnik. Za njega, takođe, možemo reći da je nosilac najviših moralnih vrijednosti - on je čovjek čija je krivica u tome što se našao u škripcu istorijskih zbivanja koja su zahtijevala samoopredjeljenje. Grigorije, međutim, nije ni za kakvu jednostranost i zbog toga će doći u sukob gotovo sa svima. Njegov opis dat nam je na samom početku knjige: ... a mladi Grigorije, bio je sav na oca: gotovo za glavu viši od Petra, iako šest godina mlađi, isto kao u oca povijen orlovski nos, u malko kosim prorezima plavkasti bademi vatrenih očiju, izbočene jagodice mrkorumenkaste kože. Isto kao otac, i Grigorije je bio malo povijen, čak i u osmehu bilo je kod obojice nešto zajedničko divljačno. Da bi se bolje razumio Grigorije, njegovi postupci i ponašanje, potrebno je razmotriti i porodično stablo Melehovih, tj. njegove korijene. Priča Melehovih je slijedeća: Grigorijev djed Prokofije, pri povratku sa turskog ratišta, doveo je sebi za ženu Turkinju, koja ja odmah, skupa s Prokofijem, postala predmet ismijavanja cijelog sela. Seljaci su zbog nje, "Turkinje", veoma osuđivali Prokofija.

 

Tada je nastupio veliki pomor stoke i svi su okrivili Turkinju i osudili je na smrt. Umrla je mučenićki. Na samrti je rodila Panteleja. Da li se sudbina ponavlja? Sam Grigorije je veoma sličan Prokofiju: on se ne obazire na druge nego sluša svoje srce, njegova ljubav je isto osuđena od strane svih I svoju ljubav je isto tako izgubio tragično.  Za Grigorija možemo reći da je bio pravi kozak: ratnik I ratar. Bez Dona, stepe I njiva on nije mogao da živi: - Od zemlje se ja nigdje ne mičem. Ovdje je stepa, ima se čim disati... Nikud iz sela neću ići!. On je bio uobičajen momak, međutim, nemir i buru strasti u njemu izazvala je Aksinja, komšinica, udata žena: - On je uporno oblijetao oko nje... Grigorije ju je naglo zgrabio za ruke - tako vuk na svoja leđa zabacuje zaklanu ovcu. I tako počinje velika,bezgranična ljubav od koje će se Grigorije povremeno udaljavati, ali kojoj će se uvijek iznova vraćati. Kada je počeo Prvi svjetski rat, Grigorije je, kao i ostali kozaci, otišao na front. Tu se upoznao sa pravim zivotnim iskustvima i upoznao surovosti ljudi, te pokazao viteštvo. Možda je to bilo njegovo prvo razočarenje u čovjeka. Veoma je upečatljiva i scena prvog Grigorijevog ubijanja. Na početku je bio veoma osjetljiv, ali kasnije je postao suroviji i nijedan se juriš nije mogao zamisliti bez Grigorija. - Srce mu je otvrdlo kao slatina na suši. Ono nije imalo sažaljenja. Naravno, rat je iz dana u dan ostavljao tragove i na njegovoj duši - Meni se brate duša umorila. Sad se osjećam kao nedotučen. Rat se bližio kraju, osjećao se zamor i rasulo. Međutim, tad se razbuktao Građanski rat, počela je Oktobarska revolucija. I Grigorije je igrom slučaja, dospio u crvene i borio se hrabro, jer drugačije nije umio.

 

Saglasan je sa dosta komunističkih učenja -pravda jednakost svih ljudi. Međutim istovremeno je razočaran postupanjem crvenih sa svim što im protivno. Malo je trebalo, pa da Grigorije promjeni stranu - čuo je priču kozačkog oficira o autonomiji Donske oblasti, a kako se Revolucija već bila nadvila nad Donom on napušta Crvenu armiju i odlazi u Tatarsko. Kao prvi kozak, tradicionalista, Grigorije se pridružuje Donskoj armiji koja ne štedi ništa što je boljševičko. Za dvije godine rata postaje nosilac najviših odlikovanja i ranjen je cetrnaest puta. On postaje sinonim za ratnika, a ne progresa, vizije budućeg. Njegov stav prema revoluciji je dosta kolebljiv on stalno luta sa strane na stranu, a kad pobuna bude počela slabiti, on ponovo prelazi crvenoarmejcima, on je opet hrabar vojnik koji juriša u okršaje. Međutim svugdje nailazi na sumnju i nepovjerenje: bijeli mu zamijeraju što jednom bio u crvenima, a crveni što je bio sa bijelima. Ranjavan, umoran i bolestan, on se vraća u svoje Tatarsko, jer misli da je okajaoo grijehe i zaslužio mir i spokoj; nove vlasti, a naročito Miška K. Počinju da sumnjaju na njega, htjeli su da ga zatvore. To ga je boljelo i on bježi. Skriva se sve dok ne naiđe na fominovu bandu. Postaće njen član sve dok ne shvati da je propao, da je postao progonjena zvijer.

 

Tad se vraća u Tatarsko uzima Aksinju i polazi u neizvjesnost, ali nailazi na zasjedu i Aksinja biva ubijena. Nosi ju na rukama i sam sahranjuje. Shvatio je da je sve potonulo. Ostao je bez svega što mu je bilo drago. U međuvremenu pomrli su gotovo svi osim njegovog malog Mišatke. Djelo se završava slikom doma Melehovih: - stajao je kod kapije svog doma i držao sina u naručju. To je bilo sve što ga je povezivalo sa zemljom i sa cijelim tim ogromnim svijetom.Tako se na kraju sve smiruje, sve počinje da teče mirno i tiho kao Don. Grigorije je kompleksan lik u višestrukom sukobu sa okruženjem: razdire ga osjećanje pravde i prezira, licemjerja. Zato Miški i kaže: - ti kažeš da sve bude jednako. Uzmi crvene, prošli su ovuda. Vodnik u čizmama od najfinije kože, a obični vojnik u valjenkama. Vidio sam komesara sav se zavukao u kožu a drugima nema kože ni za cipele. Grigorije nije čovjek misli i ideja već osjećanja. Zarobljenike i protivnike ne muči i druge isto tako sprečava u tome. Grigorije Melehov nije stvoren za komplikovana stanja. On je čovjek vječitih dilema. Kad malog Mišatku vrijeđaju riječima "otac ti je bandit", Aksinja ga tješi "nije on bandit, već prosto nesrećan čovjek". Po povratku s ratišta Koševoju kaže - ja sam svoje odslužio. Sve mi je dosadilo, neka ide sve dođavola a nešto kasnije kaže i "pobijedite me, hocu smrt". To su riječi čovjeka od 30 godina koji je i pored sve svoje snage, bio stvoren za starost, za život u miru, a ne za velike događaje i za velike prelome u istoriji.

 

Aksinja Astahova je postala Stepanova žena kad joj je bilo 17 godina. A godinu dana prije toga otac ju je silovao i osramotio. Stepan ju je tukao od prvog dana braka zato što je bila osramoćena. U njenom životu nigdje nikad nije bilo ljubavi i nježnosti. Strast i sreća dolaze Aksinji sa Grigorijem. Njena ljubav je kao neka bunika pored puta. Kad Pantelej zahtijeva od nje da mu ne sramoti kuću ona kaze: - Hoću da se naljubim za cio svoj gorki život. Poslije me možete ubiti. Griška je moj! Ona i Grigorije žive bestidno ne krijući se. Stepan se vraća iz vojske i ponovo tuce Aksinju. Njena ćerka sa Grigorijem umire i kad on ode na front ona postaje Jevgenijeva ljubavnica. Ljut Grigorije se vraća Aksinji a Stepan moli Aksinju da mu se vrati. Ovo udaljavanje nije bilo trajno poslije Natalijine smrti. Oni su ponovo zajedno. Aksinja se brine o njegovoj djeci kao da su njena. Ona ne može imati svoju djecu, što može biti dokaz njene neukorijenjenosti u životi, ali barem je umrla na način dostojan samo nje, na Grigorijevim rukama.

 

Natalija Mironovna je oličenje vrline i dobrote, čistoće, hrišćanske predanosti mužu i načelu porodice uopšte. Ona je nosilac ideala kozačke patrijarhalne ženstvenosti. U kući Melehovih svi je obožavaju osim muža. Griška joj se odmah svidio: - Drag mi je Griška; ni za kog drugog neću poći. A stvarnost je bila surova prema Nataliji. Otkad je muž napustio, ona je izložena uvredama. Pokušaj samoubistva, gubitak najbližih, neodređen položaj u braku, sve to donosi bol i stradanja ovoj ženi. Kada na kraju saznaje da se Grigorije ponovo sreće sa Aksinjom ona tuguje i buni se ali se ne boji. U njoj sazrijeva odluka da ne rodi. I tako u vrijeme strmoglavog kraha ni Natalija nije mogla više ostati čestita. Pisac je za to kažnjava mučenićkom smrću.

 

Darja i ostali žanski likovi - U ovom djelu veoma su upečatljivo dati ženski likovi. Prije svega tu valja pomenuti, sem Aksinje i Natalije, Dariju, Dunjašku i Iljiničnu a isto tako i kolektivni lik žena. Kozakinje su brižne, vrijedne, dobre majke i domaćice. Nosilac načela materinstva je Iljinična Melehova. Pisac ovu stamenu, kozačku, seljačku majku daruje atributima: mudra, hrabra i dostojanstvena. Sav smisao svog života vidi upravo u tome da bude majka. Darija Melehova, Petrova žena, nosilac je načela drskosti, životne radosti. Kao soldatuša živi raspuštenim životima i krši sva načela kozačkog morala. Stari Pantelej je odlučio da zavede red u kući tj. da urazumi Dariju na bilo koji način, međutim Darija je mudrija od njega. - Nećeš! Ili možda ne možeš? Privukla je svekra na sebe i dodala: muža nemam evo godinu, a ja niti ću, neću valjda sa kerom. U takvim prilikama Darija je bila jedina razonoda, vječito nasmejana. Međutim sve ima svoje posljedice, oboljela je od sifilisa. Darija nije htjela da skonća od sifilisa, stoga se utopila u Donu. Dunjaška, najmlađe je dijete Panteleja i Iljinične, simbol je mladalačke ljepote, nevinosti i zanosa. Ona je poslušna, vrijedna djevojka: u svemu se vinuje svojim roditeljima. Zbog svoje ljubavi prema Miški Koševoju dolazi u sukob s roditeljima. Njena žrtva je velika i njezin nesrećan, težak život.

 

Lik crvenoarmejaca - Šolohov ne bi stvorio tako veliki i sveobuhvatan roman da se zadržao samo na liku Grigorija Melehova. Veoma važno mjesto u romanu posvećeno je boljševicima - nosiocima nove svijesti: Štokman, Bunčuk, Koševoj. Štokman je tip boljševika i asketa, koji svoju u revoluciju potvrđuje ličnom žrtvom i smrću. Metode Štokmana i onih sličnih njemu su dobrim dijelom i izazvale ustanak kozaka protiv svjetske vlasti. Bunčuk je boljševik po svemu znatno bliži Grigoriju. On je borac za rad i mir i za socijalnu jednakost. I sam je kozak, u krvi mu je narodni izraz i zato ga kozaci primaju znatno prisnije od Štokmana. Međutim, on je ipak čovjek sa manje dostojanstva od Grigorija. Pa ipak, Bunčuk neće moći da podnese sav teret svoje teške uloge u revoluciji. Bio je sudija i osuđenik, ubica i žrtva, zaljubljenik i ljubljen. Miška Koševoj, mali i zao čovjek prikazan je u romanu kao izraz pesimizma jer je sam u vlasti osvetničkih nagona i svojih duboko urođenih kompleksa.

 

Kozaci i kozaštvo - Kao specifičan društveni sloj, a poslije i vojnički stalež, kozaštvo se počelo formirati krajem 14 vijeka, popsebno u 15 vijeku. Kozaci vode porijeklo od odbijeglih najsiromašnijih seljaka - kmetova, koji su se počeli naseljavati na stepe juga Rusije, zvane divlje polje, koje su opustošili Mongoli. U početku su oni bili nezavisni, međutim ruski car Ivan lV Grozni, sredinom 14. vijeka, angažovao kozake kao vojnike, čuvare svojih južnih granica. Kozaci su bili pod pokroviteljstvom imperije, priznate su im sloboda i autonomija. Njihova skupština se zvala Krug. Kozaštvo je ukinuto u SSSR - u. Sva istorija kozačkog naroda sadržana je u jednoj njihovoj pjesmi: - Ponosan je naš dom, tihi Don, naš baćuška. Kozaštvo u romanu Tihi Don izraženo je u vidu mnogih protivrijećnosti koje posebno dolaze do izražaja u revoluciji. U ratu oni potvrđuju svoju staru slavu: - stotine i hiljade njihv otišlo je u smrt, padale su glave na sve cetri strane svijeta, lila se crvena kozačka krv. Takvi su kozaci u boju, a kod kuće oni su vrijedni kosioci, zemljoradnici zaljubljeni u svoju slavu. Međutim unutrašnja komešanja u carskoj Rusiji i dužina ratovanja stvarali su među vojnicima haos i dezertiranje. Kozaci, nemoćni da shvate novo i revolucionarno, opredjeljuju se za staro kao dobro poznato i sigurno. Zato je revolucija i bila tragična za kozake i kozaštvo. Kasnije umorni od zablude i sablje, prikljucivali su se crvenima, ili su se pretvarali u bande koje su remetile mir stepa sve do 1922. godine. Kao najizrazitijeg kozaka, iizdvajamo, naravno, Grigorija Melehova.

 

Don i pjesme - Don je najveća rijeka u južnoj Rusiji, peta po veličini rijeka u Evropi, dug je 1970 km. U bijegu od kmetova ruskii seljaci su se naselili na stepe uz Don. Bila je to plodna zemlja. Na Don, kozaci nisu gledali kao na običnu rijeku, vodenu površinu - Don je za njih bio nešto više; stoga mu se pjesmama obraćaju: - Oj ti, naš bacuška, Tihi Done! I sam Šolohov mu je dao značajno mjesto u djelu. Don je mjesto ljubavi, mjesto lova, mjesto smrti, mjesto bola, mjesto sreće - mjesto življenja. Don se pojavljuje u opisima slika od važnosti za junake: čin Grigorijevog i Natalijinog vjenčanja. Međutim, ratovi i smjena vlasti dovodi Don skoro do samouništenja. Sve što je ostalo jeste zlo i smrt. Okićen je naš Tihi Don mladim udovicama, procvjetao je baćuška Tihi Don siročićima, valovi Tihog Dona prepuni su suza očeva i materi.

 

Tragične smrti - Simboliku romana sugeriše, prije svega, narušenost ravnoteže izmedu života i smrti i nadmoći stihije smrti. Šolohov većinu sudbina svojih likova gradi na principu: - Ko se noža lati od noža ce i poginuti. Kako bismo se uvjerili u istinitost teze. Kako umiru junaci u Tihom donu, to je svjedočanstvo kako su živjeli, moramo najprije razmotriti svaku pojedinacnu smrt. Natalija: - Da li ću živjeti s Grigorijem, zasad ne znam, ali više neću da rađam njegovu djecu. Blijeda kao smrt, pridržavajući se za ogradu, Natalija se pela uz stepenice, gdje je gazila njena noga - ostajala je mrka krvava mrlja. Umrla je u podne. Natalija je za života bila oličenje vrlina hrišcanstva. Darja:  - Nastradala sam... Moja slabost... Juče sam išla doktoru... Odjednom svemu je kraj.  Zaglavila sam. Ubiću se. Eto šta ću. Darja je živjela nemoralno: kao udata žena se zabavljala, kad joj je muž bio u vojsci. Živjela je bez obaveza i posljedica. Međutim, posljedica je bila samo jedna - smrt, ona koja je varala muža stalno i bila razbludna umrla je od tada najstrašnije polne bolesti - sifilisa. Ne direktno, naravno, ali sifilis je bio uzrok njenog samoubistva. Kao što vidimo, tragičnost djela ne ogleda se samo u liku Grigorija i njegovog sukoba sa sredinom; ona se proteže kroz čitavo djelo i mogli bismo reći, prati svaki lik od prve do posljednje stranice. U romanu "Tihi Don", agitatori umiru agitujuci, ubice bivaju ubijene, kradljivci bivaju pokradeni. Oni koji čitav život nastoje da što više steknu, umiru u ostaji punoj namirnica i stvari, oni koji čitav život pate i tuguju umiru neutješni. Međutim smrt dva lika je potrebno izdvojiti: Aksinjinu i Natalijinu. Kad je rijeć o grešnoj ljubavi Šolohov je ipak dosta blaži: Aksinja umire bez muka, brzo, na rukama Grigorija, a Natalija koja je čitav život patila, umire dugo, mučenički. Ovakva smrt za Nataliju je bila iskupljenje. I tako, na kraju djela, ostaju pesimizam i gorcina. Kozaku je na rođenoj stepi istočni vjetar. Doline zavejane snijegom. Nema ni puteva ni staza. Kud god se pogleda gola bijela ravan brisana vjetrom. Stepa kao da je mrtva. A Don tiho i polako teče...

________________________________

 

Mihail A. Šolohov (1905 - 1984) rođen je 24. maja 1905. u seocetu Krusilinu, blizu varošice Vešenska. Dakle, rođen je na Donu i na njemu je proveo gotovo cijeli život, te je tako veoma dobro poznavao život donskih kozaka. Sam je rekao: - Rođen sam na Donu, tamo pohađao školu, formirao se kao čovjek i kao pisac. Šolohov, međutim, nije bio kozak: Njegova majka, Anastasija D. Cernjikova, bila je po ocu Ruskinja, a majka joj je jednim dijelom bila Tatarka; otac mu je bio trgovac, Rus, Aleksandar M. Šolohov. Njegova majka je prvo bila udana za kozačkog gardistu Stepina Kuznjecova. Mihail je zbog toga imao mnogo poteškoca - ismijavali su ga jer nije mogao nositi očevo prezime, sve dok prvi majčin muž nije umro. Kako su bili doseljenici na Don, ni Cernjikovi, ni Šolohovi nisu imali privilegovan status iako su živjeli i vladali se poput drugih kozaka. U svom stvaralaštvu, Šolohov je nastojao da piše izvan uticaja socijalnog realizma zbog čega je imao dosta neprilika sa samim vrhom SSSR - a, pa i sa samim Staljinom. Međutim, Šolohov je morao biti prihvaćen jer njegove Donske pripovijesti predstavljaju čisti socijalni realizam, i one su mu bile svojevrsno iskupljenje. Dobitnik je gotovo svih sovjetskih književniih nagrada, a 1956. dobio je i Nobelovu nagradu za književnost, za djelo Tihi Don. Djela: Priče sa Dona, Azurna stepa, Čovjekova sudbina, Tihi don, Uzorana ledina i Oni su se borili za otadžbinu.

loading...
23 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Mihail Šolohov - Tihi Don

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u