Michael Ende - Priča bez kraja

Beskrajna priča, knjiga koja je postigla senzacionalan uspeh širom sveta spada među najneobičnija dela napisana u žanru fantastike. Prvobitno objavljena u Nemačkoj kao knjiga za decu, brzo je stekla popularnost i kod odraslih i kod dece kao neodoljiva tvorevina imaginacije. Moć ljudske imaginacije zapravo je jedna od najznačajnijih tema ovog romana, moć koje glavni junak Bastijan postepeno postaje svestan. Na stranicama jedne stare knjige, Bastijan, debeljuškasti dečačić od svojih deset ili jedanaest godina otkriva tajanstveni svet čarolije - Zemlju Fantaziju, ali taj svet lagano propada. Samo bi ljudsko biće moglo da ponovo uspostavi red, i taj veliki zadatak biva dodeljen upravo Bastijanu. Beskrajna priča može se čitati jednostavno kao uzbudljiva fantastična priča, čiji svet sačinjavaju noćni vilenjaci i lutajući plamenovi, Močvare Tuge i Srebrne planine, Crni kentaur i Kula od slonovače. Ali pored toga, taj svet nudi nenadmašno upečatljivu viziju moći ljudske imaginacije - moći koju svaki čitalac treba da podeli sa Bastijanom dok putuje njegovom začaranom zemljom.

Ima ljudi koji nikad ne mogu stići u Fantaziju, reče gospodin Koreander, "a ima opet ljudi koji mogu i koji zauvijek ostanu u njoj. A ima ih nekolicina koji odu u Fantaziju pa se vrate. Kao ti. Upravo oni oba ta svijeta iscjeljuju." Bježeći pred dječacima koji su ga zlostavljali, Bastian je jednoga dana ušao u antikvarijat gospodina Koreandera. Tamo je pronašao knjigu koja će mu zauvijek promijeniti život. Iako ga je vlasnik antikvarijata upozorio da knjiga može biti opasna za čitatelja, Bastian je počinje čitati skriven na tavanu škole. Knjiga je govorila o Atreju, dječaku koji je na zamolbu Dječje Carice zemlje Fantazije pošao tražiti lijek za spas svoga svijeta.

Fantaziji prijeti tajanstveno i opasno Ništavilo, a čudesna knjiga omogućuje Bastianu da doživi najveću pustolovinu u životu i da, spašavajući s Atrejem njegov svijet, istodobno spasi i svoj... Osnovna je tema u knjizi uloga fantazije, mašte, u izmišljenom i stvarnom svijetu. Oba su svijeta zdrava samo zahvaljujući mašti. Ali mašta može postati i pogubna za stvarni svijet kad se zamišljeni svijet podigne na istu razinu kao i zbiljski, kad se mašta i stvarnost isprepletu i zamijene mjesta...

Vrsta djela - roman

Mjesto radnje - tavan, antikvarijat; Fantazija

Vrijeme radnje - sadašnjost

Osnovna tema ovoga romana jest odnos zbiljskog, "našeg", svijeta sa izmišljenim svijetom bez kojega naš ne može i uslijed čijega gubitka postaje ''bolestan''. Ta dva svijeta povezuje mašta. No ona može i hipertrofirati i dovesti do toga da zbiljski svijet prepusti mjesto izmišljenome i nastanu pogubne posljedice, poput gubitka veze sa stvarnošću i vlastitim najbližima.

Glavni junak Priče bez kraja jest dječak po imenu Bastian Baltazar Bux koji u samu priču ulazi krađom knjige iz antikvarijata jer ga je neodoljivo privukla (vrlo poznat simptom kod blizine nekih knjiga) te se s njom sakrije na školski tavan i počinje je čitati. Knjiga koju je ukrao zove se PRIČA BEZ KRAJA.

Tu sad zaista počinje prava radnja, ulazak čitatelja u izmišljeni svijet, zemlju Fantaziju, te njeno ispreplitanje sa zbiljskim, Bastianovim svijetom. Naime, Fantazija je u velikim problemima. Nepoznata pošast hara njome i uništava ju doslovnim dematerijaliziranjem cijelih njenih dijelova koji jednostavno nestaju i ostaje samo NIŠTA. Uslijed toga, iz svih dijelova zemlje krenu glasnici kako bi za tu strašnu nevolju dojavili svojoj poglavarici, Dječjoj Carici, koja živi u čarobnoj i prelijepoj Kuli bjelokosnoj i koja je teško bolesna, kao i njena zemlja. Ona kao zadnju slamku spasa pošalje svoj moćni medaljon Auryn junaku dječaku Atreju iz Travnatog mora, povjerivši mu tako sudbinu cijele Fantazije. Atrej dobivši medaljon kreće u potragu za lijekom protiv pošasti, a pri tom traženju susreće se s brojnim čudesnim bićima, preko divovske kornjače, stravičnog pauka, kod kojega nalazi svoga budućeg suputnika, zmaja srećonošu, do sfingi, od kojih traži odgovore za svoj zadatak i za spas Fantazije. Malo po malo, sam Bastian biva uvučen u priču koju isprva samo čita, da bi nakon toga postupno počeo sudjelovati u radnji, dok napokon ne uđe potpuno u nju i krene sam doprinijeti spašavanju Fantazije tako da nadjene novo ime Dječjoj Carici i pomogne preporođenju svijeta mašte.

Kroz samu radnju romana često se kao okosnica provlači nekoliko suprotnosti. Prva i osnovna od njih jest ona između vanjskog svijeta i svijeta mašte. Zatim je tu u pitanju i suprotnost između skromnog i blago spartanski nastrojenog Atreja i samog Bastiana, koji mu je prvotno prijatelj, da bi kasnije kroz radnju njihov odnos prerastao u nešto što graniči sa mržnjom i suparništvom, do pred sam kraj. Konačno, treća suprotnost je ona između dobre Dječje Carice (tj. Čeda Mjesečevog - kako joj nadjeva ime Bastian) i njenog antipoda, opake čarobnice Xayide koja Bastiana svim silama želi zaplesti u svoju mrežu kako bi se domogla što veće moći i vlasti.

Cijeli roman sastavljen je od višeslojnih slika i metafora te tako omogućava uživanje i djeci, koja ga shvaćaju doslovno, ali i onima starijima od njih, koji na svakome koraku mogu pronaći dublje značenje u naizgled sasvim običnim mislima i radnjama. U tome i jest njegova posebna vrijednost i ljepota.

A na vama ostaje da, čitajući sami "Priču bez kraja", saznate što se zapravo dogodilo s Fantazijom, a što sa samim Bastianom i njegovim postojanjem u zbiljskom svijetu. Ovo je knjiga koja će vas neopazice vratiti u djetinjstvo, ali vam i dati mogućnost da otkrijete svoj vlastiti dublji smisao njene radnje i provjerite u kakvom je stanju vaša vlastita mašta.

Jer, kao što na Aurynu piše, jedina zapovijed po kojoj mašta funkcionira jest ''Radi ono što želiš''!

Roman za djecu i mlade Priča bez kraja Michaela Endea, objavljena je 1979. godine i to je knjiga koja je autoru donijela svjetski uspjeh. Svijet o kojem autor progovara vješto je opisan. Osim čudesnih krajolika i neobičnih bića, on sadrži čaki i svoje vlastite zakone. Priča svevremena, a svodi se na temeljnu bitku između dobra i zla. Osnovna je tema uloga mašte i fantazije u izmišljenom, ali i u stvarnom svijetu. Sam autor je izjavio da mu cilj nije bio da poučava ili obrazuje, već da čitatelju pruži čaroliju posebnog svijeta kojeg ima priliku doživjeti čitajući njegovu knjigu.

Bastian Balthasar Bux dječak je od desetak godina. On naglo ulazi u antikvarijat, jer bježi od dječaka iz razreda koji ga maltretiraju. Vlasnikom knjižare je Karl Konrad Koreander i baš ne voli djecu. Ipak, njih dvoje razgovaraju, pa saznajemo da je dječaku majka umrla, pa živi sam s ocem, kojeg kao da nije briga za njega. Bastiana zaintrigira knjiga koju je vlasnik antikvarijata čitao. Bila tiskana u dvije boje, bez slika, a na koricama su stajale dvije zmije koje su grizle jedna drugoj rep.

Naslov knjige bio je Priča bez kraja. Bastian je obožavao knjige, pa je i ovu morao imati. Dok je vlasnik telefonirao, sakrio je knjigu pod ogrtač i iskrao se iz antikvarijata. Čim je izašao, osjetio je grižnju savjesti. Odlučio je ne otići kući, već se vratio u školu i sakrio na tavan. Smjestio se na stare strunjače i počeo čitati Priču bez kraja:

U šumi Gluhari nalazila se svjetleća kugla zvana Lutajuće svjetlo. Bijela zastavica na njoj značila je da je glasnik. Zastane kako bi odlučila kamo dalje, kad na proplanku uz vatru vidi diva kamenoždera, noćnog vilenjaka kako jaše na šišmišu i malička, stvorenje u šarenom odijelu s crvenim cilindro, kako jaše na pužu. Svi su sjedili zajedno, u miru, iako se u Fantaziji uvijek vode neke prepirke i ratovi. Nosili su bijelu zastavicu, pa im se Lutajuće svjetlo pridruži. Svi se predstave: Lutajuće svjetlo zove se Blubb, maličak je Uckuck, noćni vilenjak Wuschwusul, a kamenožder Pjornrachzarck. Blubb objašnjava da traži put do Kule bjelokosne, gdje živi Dječja Carica. On stiže iz Gnjile močvare, a tamo se događa nešto neobično: sve nestaje, pa se Ništavilo širi. Sazna da se isto događa i u drugim dijelovima Fantazije i zato je cijela Fantazija ugrožena. Bastiana shvati da je već 9 sati i zaključio da je knjiga kao stvorena na njega. Nakon tjedan dana noćni vilenjak stigao je na cilj. Kula bjelokosna velika je kao čitav jedan grad, s mnogo tornjeva i kupola.

Na vrhu kupole živjela je Dječja carica, a njen vrh je nalik bijelom pupoljku magnolije. U kuli se okupilo mnoštvo glasnika, a svi nose istu poruku – Ništavilo se širi. No, Dječja Carica je bolesna i nitko ne zna kako joj pomoći. Pet stotina liječnika različitih bića, patuljaka, vila - vidarica, vodenjaka... pregledalo je Dječju Caricu i nitko nije znao uzrok bolesti, ni kako je izliječiti. Dječja Carica bila je središte života u Fantaziji, a ne vladarica, pa su joj svi bili jednaki. Bastiana ovaj dio priče podsjeti na hodnik u kojem je čekao dok mu je majka bila operirana. Sjeća se doktora koji je njemu i ocu donio tužnu vijest da majka nije preživjela. Od tada je otac vrlo malo razgovarao s Bastianom. Liječnici su zaključili da postoji veza između bolesti Dječje Carice i onoga što javljaju glasnici diljem Fantazije.

Liječnik koji je posljednji bio kod Carice izašao je pred ostale liječnike. Zvao se Cairon i bio je crni kentaur. Oko vrata mu je visjela zlatna amajlija, s dvije zmije koje grizu jedna drugoj rep. Bastian u čudu zaključi da se isti znak nalazi na koricama knjige. To je znak onoga tko je u službi Dječje Carice i ima pravo postupati u njezino ime. Medaljon se zvao Auryn, a mnogi su ga nazivali Dragulj, Dragi kamen ili Sjaj. Carica im je naložila da nađu Atreja. Atreju će predati Auryn i poslati ga u potragu za spasom. Bastian je čuo kako sat otkucava 10 sati. U Travnatom moru živjeli su Travnati ljudi ili Zelenokošci. Imali su modrocrnu kosu, zagasitozelenu kožu i živjeli su skromnim životom. Bili su lovački narod. Jednog dana stigao je izmučeni, stari Cairon i tražio da mu dovedu Atreja. Atrej je bio dječak od 10 godina. Cairon je očekivao nekog odraslog. Atrejev zadatak bio je pronaći lijek za Dječju Caricu i spasiti Fantaziju.

Atrej pristaje krenuti u potragu, a Cairon mu daje Auryn. Auryn mu daje moć, ali se njime ne smije služiti. On će ga sam štititi i voditi. Atrej nema oca ni majku, odgojio ga je cijeli narod, pa Atrej znači „sin sviju". Bastian se, za razliku od njega, smatra "ničijim sinom", ali se poistovjećuje s Atrejem. I on je u potrazi za koju ne zna kamo ga vodi. Atrej je krenuo u potragu sa svojim konjićem Artaxom. Istovremeno, na drugom je mjestu u Fantaziji, neka crna prilika na četiri noge slavodobitno je urliknula. Bastian zaključi da mora pažljivo rasporediti hranu koju je ponio za užinu jer ne zna koliko će ovdje ostati. Atrej je tjedan dana jahao, a onda se dogodilo nešto neočekivano. U šumi Gluhari sreo je tri trola. Vidjeli su njegovu amajliju i došli ga upozoriti na opasnost. Ništavilo se širilo iz jednog mjesta u šumi, pa su tako i trolovi ostali bez dijelova tijela. Uskoro će skroz nestati. Kasnije se Atreju u snu obraća purpurni bivol kojeg je već nekoliko noći zaredom sanjao. Bivol mu savjetuje da potraži Prastaru Morlu, koja živi u Močvari Tuge, na Rožnatom brdu. Bastian je razmišljao o satu tjelesnog koji slijedi i sve bi dao da bude kao Atrej.

Atrej je stigao do Močvare tuge, a njegov se konjić počeo čudno ponašati.

Sa svakim korakom povećavala mu se tuga u srcu. Konjić je bio sve tromiji i na kraju je od tuge toliko otežao da je potonuo u crnu vodu. Atreju tuga nije ništa mogla jer je nosio Dragulj. Atrej je nastavio i našao Rožnato brdo. Brdo se zatreslo i Atrej je shvatio da je brdo ustvari prastara barska kornjača – Morla! Morlu nije briga za probleme Fantazije i bolest Dječje Carice. Atrej se nadmudruje s Morlom i ona mu na kraju otkiva kako pomoći Dječjoj Carici. Treba joj novo ime, jer se njen život ne mjeri vremenom, već imenima, a već su svi zaboravili njeno pravo ime. Morla ne zna tko Carici može dati novo ime, ali možda bi to mogla Uyulala u Južnom proročištu. No, da bi došao do tamo Atreju bi trebalo previše vremena, kojeg on nema. Ono četveronogo biće u tom je trenu nanjušilo Atreja i krenulo u Močvaru tuge. Atrej se našao u Mrtvim brdima. Nije imao ni hrane ni vode. Bastian čuje da je nastava završena, ali odluči ostati na tavanu i dovršiti priču. Atrej se nalazio pred Dubokim ponorom. Prilika koja je pratila Atreja bio je vuk.

Odjednom začuje hukanje i riku. Vidio je kako nad ponorom visi ogromna paučina, a u njoj zapleten veliki bijeli zmaj srećonoša. Zmajevi srećonoše nemaju krila, već plivaju po nebu kao ribe u vodi. Zmaj se borio s mnogolikom Ugramul, bićem nalik na pauka. Atrej mu je priskočio u pomoć. Gudurom se razlegao krik. No, to nije bio Atrejev krik. Krik je ispustio Bastian, pa se upita da li je moguće da je Ugramul čula njegov vrisak? Ugramul mu otkriva tajnu da će mu, ako ga ugrize, njezin otrov dati moć da se u roku od jednog sata nađe bilo gdje u Fantaziji. Atrej pristane i zaželi otići do Južnog proročišta. Htio je povesti i zmaja srećonošu, ali Ugramul to nije dopustila. Atrej se stvorio u brdovitoj pustinji punoj crvenih ploča. Odjednom se tu stvori i zmaj srećonoša. Zove se Fuchur i pobjegao je od Ugramul. Zmaj kaže Atreju da će mu pomoći u potrazi, no Atrej se zbog otrova onesvijestio. Probudio se u špilji i oko sebe vidio dva čovječuljka - gnoma Engywucka i njegovu ženu Urgl. Oni su vidjeli Dragulj oko Atrejeva vrata i odmah su mu pomogli.

Zmaj srećonoša je također spašen. Engywuck kroz teleskop pokazuje Atreju ogromna vrata i dvije sfinge koje sjede uz ta vrata, jedna nasuprot drugoj. To nisu bili kipovi, već žive sfinge. Engywuck Tareju objašnjava sve o Uyulali. Velika kamena vrata su ulaz. Iza tih vrata nalaze se još dvoja vrata, a tek iza trećih stanuje Uyulala. Prva su Vrata velike zagonetke, druga su Vrata čarobnog zrcala, a treća su Vrata bez ključa. Sljedeća vrata se pojavljuju tek kada se otvore ona prethodna.
Prva su vrata uvijek otvorena, ali nitko ne može proći kroz njih dok sfinge ne zatvore oči. Sfinge gledaju jedna u drugu zato što samo sfinga može podnijeti pogled druge sfinge. Obični ljudi to ne mogu; ukoče se kad ih pogleda i onda moraju odgonetnuti zagonetke. Bastian čuje kako sat otkucava 15 sati. Već se mračilo na tavanu. Ushodao se i naišao na zrcalo. Promotrio je samoga sebe, a onda nastavio s čitanjem. Ako Atrej prođe prva vrata, doći će do Vrata čarobnog zrcala. Ona su istovremeno otvorena i zatvorena. To je zrcalo u kojem osoba vidi ono što jest - ne vidi svoju vanjštinu i izgled, već kakav je iznutra. Ako želi proći, morat će ući u samoga sebe. Treba se suočiti s onim što zrcalo pokaže. Neki to nisu mogli podnijeti.

Treća vrata, Vrata bez ključa, su zatvorena. Nemaju ni kvake ni ključanice. Vrata su napravljena od fantazijskog selena koji je neuništiv, ali koji reagira na našu volju. Što više netko želi ući, vrata su neprobojnija. No, kad netko više ništa ne želi, vrata se sama otvaraju. Iza trećih vrata nalazi se Uyulala. Engywuck o njoj ništa ne zna. Atrej odlazi do vrata, a zmaja ostavlja gnomovima da ga čuvaju. Kod prvih vrata uhvatio ga je strah, vidio je kosture i lubanje ispred vrata. Atreju se učinilo da su sfinge u isto vrijeme i lijepe i užasne. Nastavio je hodati, unatoč strahu. U jednom trenu osjetio je olakšanje, sav strah se izgubio. Sfinge su ga propustile i prošao je kroz vrata. Vidio je Vrata čarobnog zrcala. Prišao je zrcalu i ugledao debela, blijeda dječaka kako sjedi na strunjačama i čita neku knjigu. Bastian se šokirao kad je shvatio što je pročitao. Atrej se nasmijao i ušao u zrcalo. No, kad je prošao kroz zrcalo, izgubio je sjećanje na sebe, svoj život, na svoj cilj i potragu. Nije znao kako se zove ni kamo je krenuo. Ipak, osjećao se laganim i bezbrižnim.

Treća vrata bila su mala i niska kao obična drvena vrata. Nisu imala ni brave ni ključa. Odlučio se vratiti. U tom trenu Bastian vikne da ne odlazi, da mora proći kroz ta vrata. Atrej se ponovo okrene vratima. Promatrao je vrata i pogladio prstima materijal. Vrata su se odškrinula. Vidio je dugačak hodnik kojeg, kad bi pogledao mimo vrata, tamo nije bilo. Atrej uđe kroz vrata i ona se zatvore. Sat je otkucao 16 sati. Bastian u tami više nije vidio čitati. Sjetio se da je na tavanu vidio svijećnjak pa zapali svih sedam ostataka svijeća i vrati se čitanju knjige. Oko Atreja je bila grobna tišina. Uskoro je čuo daleki zvuk neke pjesme i taj zvuk se približavao. Atrej je glasu postavljao pitanja. Morao je ispitivati u stihovima, jer ga glas inače ne bi razumio. Glas se predstavio, bila je to Uyulala, glas tišine. Otkriva Atreju da Dječjoj Carici ne mogu pomoći jer su oni već stvorena bića iz knjige, pa ne mogu dalje stvarati. Spas će donijeti Ljudsko dijete. Uyulala je otišla, a Atrej je zaspao. Kad se probudio, sjetio se njenih riječi, ali i svoje potrage i svega što je doživio. Atrej je morao pronaći ljudsko dijete iz Vanjskog svijeta i dovesti ga carici. Bastian poželi da može doći u Fantaziju i smisliti lijepo ime za Caricu. Atrej se vraćao putem kojim je došao. No, kameni luk je nestao, a sfinge su bile srušene. Pojavi se Fuchur i objašnjava Atreju da je izbivao puno duže od jedne noći.

Sat otkuca 17 sati. Atreja ustvari nije bilo 7 dana i 7 noći. U međuvremenu, nestale su sve boje i počelo se širiti ništavilo. Atreja će Fuchur ponijeti u potragu za ljudskim djetetom. Bastian zaželi da zmaj i Atrej dođu po njega. Putovali su dane i noći. Nailaze na nevrijeme, tj. na sukob 4 orijaška vjetra. Atrej se dosjeti da ih pita gdje su granice Fantazije. Atrej utiša vjetrove i pita ih, a Vjetrovi se čude kako Atrej može nositi znak Dječje Carice, a ne zna da Fantazija nema granica. Vjetrovi su se ponovo počeli tući i tada udar vjetra obori Atreja s Fuchura. Padao je u dubinu. Osvijestio se na žalu, more ga je izbacilo. Shvatio je da je izgubio medaljon! Više nije bio glasnik Carice, nego običan dječak.

Sat je otkucao 18 sati. Bastian osluškuje zvukove na tavanu. Atrej je krenuo cestom. Vidio je povorku plesača koji su se pomahnitalo ponašali. Atrej je pričekao u zaklonu da povorka prođe, jer sad nije imao Auryn da ga štiti. Zažalio je što nije poslušao Fuchura i vratio se Carici. Atrej se prisjeti da je Ulluyala rekla kako je njima Vanjski svijet predaleko, ali da je ljudima iz vanjskog svijeta ipak blizak njihov glas. Neko se dijete samo mora prisjetiti toga glasa. Bastian bi htio pomoći, ali nije znao kako. Slijedio je povorku. Uskoro je opazio Ništavilo. Povorka je pojurila u Ništavilo, kao da ih vuče nevidljiva sila. I Atreja je spopala želja da se baci, no uspio se oduprijeti. Otrčao je i uskoro se zaustavio pred crnim gradskim zidinama. Atrej uđe u grad. Bastianu je postajalo sve hladnije. Atrej je tumarao ulicama napuštenog grada. Pojeo je malo juhe i kruha što je našao, iako su bili odvratnog okusa. Bastian je bio gladan. Sjetio se savijače gospođice Anne koja je triput tjedno dolazila čistiti kuću.

Sat je otkucao 19 sati. Atrej je nastavio hodati po gradu. Odjednom začuje zavijanje i jecanje. Na lancu je svezan ležao golemi vukodlak, Gmork. Atrej ga je želio osloboditi, ali vukodlak kaže da će ga tada morati pojesti. Lanac kojim je svezan je čaroban, može ga skinuti samo onaj tko ga je svezao, a to je Gaya, Gospodarica tame. Atrej se začudi kako vukodlaka ne privlači Ništavilo. Ovaj mu objašnjava da on ne pripada svijetu Fantazije. On nema svoj svijet, pa ulazi u druge svjetove. Gmork otkriva Atreju kako može prijeći u ljudski svijet, ali se iz njega ne može se vratiti. Mora samo skočiti u Ništavilo. Kada likovi iz Fantazije prijeđu u svijet ljudi, tamo ih nazivaju lažima o izmišljotinama. Atrej je stvaran u Fantaziji, ali u ljudskome svijetu on je samo mašta. Zato ljudi mrze Fantaziju. Što je više laži u ljudskom svijetu, to se više širi Ništavilo. Bastian je shvatio da su Fantazija i ljudski svijet povezani. I ljudski je svijet bolestan. Sjetio se i svojih laži. Odlučio je naći put do Fantazije.

Sat je otkucao 20 sati. Gmorkov zadatak bio je zaustaviti junaka poslanog da dovede ljudsko dijete. Tražio ga je posvuda. Onda je počeo služiti Gospodarici tame, ali kad joj je otkrio svoj zadatak, ona ga je zavezala lancem. Atrej mu otkrije da je on taj kojeg traži. Vukodlak se počeo smijati, a zatim utihne. Gmork ugrize Atreja za nogu. Pao je kraj vukodlaka, a Ništavilo je okruživalo grad. U trenu kad je Atrej ušao u Grad duhova, Fuchur je spazio zlatnu zraku svjetla iz morske dubine. Za zmajeve srećonoše voda je opasna. Mogu se u njoj ugasiti, jer su sazdani od zraka i vatre. No, odlučio je zaroniti, jer zraka svjetla bila je Auryn. Zgrabio ga je prije no što se onesvijestio, a moć dragulja ga je spasila. Odvela ga je prema Gradu duhova. Atrej je ležao uz mrtvog vukodlaka. Fuchur nije mogao otvoriti vukodlakove ralje, ali kad se sagnuo, Dragulj je dotaknuo glavu vukodlaka i ralje su se otvorile. Ništavilo je privlačilo Atreja, ali ga Fuchur spasi u zadnji čas.

Sat je otkucao 21 sat. Kad je svanulo jutro, na obzoru su spazili Bjelokosnu kulu. Atreja zanima tko je Dječja Carica, ali to nitko ne zna, to je najveća tajna njihova svijeta. Kad su stigli do kule, shvatili su da je i tu Ništavilo počelo djelovati. Ispred kule nije bilo nikoga. Atrej se počne penjati. Sreo je Zlatnooku gospodaricu želja. Po boji lica vidio je koliko je bolesna. Izgledala je kao djevojčica od 10 godina, ali joj je duga kosa bila bijela kao snijeg. Bastian se prestrašio. Dotad je sve o čemu je čitao mogao jasno zamisliti, ali kada je došao opis Dječje Carice, on ju je jasno vidio pred sobom. Odmah je shvatio koje joj je ime: Čedo Mjesečevo. I ona je njega pogledala. Nije ni slutio da se upustio u najopasniju pustolovinu. Nastavio je čitati.

Sat je otkucao 22 sata. Atrej nije znao kako da počne razgovor s Dječjom Caricom. Vrati joj Auryn i kaže da im nema spasa. Carica ga razuvjerava i govori mu da je spasitelja doveo sa sobom. Uskoro će on izgovoriti novo ime, a tada će ona i cijela Fantazija ozdraviti. Jedini način da dozovu spasitelja bio je da pošalju Atreja u potragu, jer je spasitelj tako sudjelovao u svemu što je Atrej doživio. Atrej se na kraju pita što spasitelj čeka, zašto još nije stigao, a Bastian ne zna što mu je činiti. Carici je potrebno novo ime. Bastian zna ime, ali ne zna što mu je činiti. Atrej pomisli da spasilac ne zna kako doći. Carica mu kaže da ne treba ništa učiniti, samo je zovnuti novim imenom. Bastian se dvoumio. Kako može znati da misle na njega? Atrej pomisli da je moguće da spasitelj ne zna da misle na njega. Carica misli da to nije moguće nakon svih znakova koje je primio. Bastian još uvijek dvoumio. Želi u Fantaziju, ali ne želi susresti sva čudovišta koja je sreo Atrej. Možda spasitelju nedostaje hrabrosti ili mu jednostavno nije stalo ni do Fantazije ni do Carice, pomisli Atrej. Bastian moli Atreja da tako ne misli. Carica odluči poslužiti se još jednim sredstvom. Mora naći Starca s Lutajućeg brijega. On je njena suprotnost i mora ga pronaći sama. Atrej je utonuo u san.

Sat je otkucao 23 sata. Carica je već dugo bila na putu. Posljednji dio puta morala je prijeći sama. Sišla je s nosiljke i uputila se preko snježne ravnice. Došla je do plavog brijega. Počela se penjati po ljestvama koje su bile sastavljene od riječi. Kako se penjala, tako je čitala. Riječi je opominju da ode, da ne dolazi. Kad se popela, razabrala je knjigu koja je otvorena lebdjela nasred prostorije. Na koricama je bio isti simbol kao i na njenom medaljonu. Naslov knjige bio je "Priča bez kraja". Bastian se pita kako se knjiga mogla pojaviti u samoj sebi? Čovjek bijele brade u plavoj redovničkoj halji ispisivao je rečenice u knjizi. Sve što zapiše, to se i dogodi. Upozorava je da nije smjela doći, da je to kraj "Priče bez kraja". Carica mu naloži da ispriča priču ponovo, od početka do kraja. Starac je počeo ponovo pisati. I Bastian ga je čuo. Starac počinje pričati priču od trenutka kad je Bastian ušao u antikvarijat. Shvati da starac priča njegovu vlastitu priču. Bastian to nije mogao pojmiti, sad kad mu se želja napokon ostvarila, do dođe u Fantaziju, on želi da ju nikada nije pronašao.

Starac pripovijeda cijelu priču. Kako je Bastian ukrao knjigu, otišao na tavan, čitao Atrejeva potragu i sve što se već jednom dogodilo. Bastianu su suze potekle niz lice. Zazvao je Caricu novim imenom i rekao da dolazi. Vjetar je zapuhao i izletio iz knjige, ugasio je svijeće. Otkucala je ponoć. Bastian se sretne s Dječjom Caricom. Ona mu kaže da će se Fantazija ostvariti preko njegovih želja. Što više bude želio, to će Fantazija biti ljepša i bogatija.

Carica mu daruje zrno pijeska, to je sve što je ostalo od Fantazije. Zrno je počelo klijati, iz njega su rasle biljke, raslinje i razni cvjetovi. Sve više i više njih. Bastian tome svemu nadjene ime. Bastian objašnjava Carici zašto nije došao kad ga je zvala. Bilo ga je sram i mislio je da ona očekuje junaka, a ne nekoga poput njega. Ona ga pogleda i pokaže mu da je u njenim očima izgleda kao mladi princ s Istoka. Gledajući taj odraz, Bastian je i sam postao taj lik. Dječje Carice više nije bilo. Oko vrata mu je visjela amajlija Auryn. Bastianu se ispunila želja da bude jak. Mislio je kako bi bilo dobro vidjeti najveću pustinju Fantazije. Čim je to pomislio, šuma se počela gubiti, a Bastian se našao u pustinji. Bastian pustinju nazove Goab, Pustinja boja. Hodao je kroz pustinju, no znao je da mora naći izlaz jer nije imao vode. Poželio je biti odvažan. Čim je to pomislio, pojavi se lav. Lav se zvao Graograman, Šarena smrt. Rekao je Bastianu da je njegov sluga i da će mu pomoći. Bastian želi da ga izvede iz pustinje, ali lav to ne može, jer nosi pustinju sa sobom. Povede ga u svoj dvorac da se napije i zamoli ga da nikako ne skida Dragulj dok je u njegovu carstvu. Kad su stigli, lav je sjeo na prijestolje i pocrnio.

Lav se skameni svaki dan kad padne noć, a ujutro se opet probudi. Bastian mu objašnjava da tako mora biti, jer se njegovom smrću Pelerin budi. A kad se pak lav probudi, to sprječava da se Pelerin dalje širi i sam sebe uguši. Šuma i lav ovise jedno o drugom. Lav je sada shvatio bit svojega postojanja. Poklonio je Bastianu mač, koji je Bastian nazvao Sikanda. No, ne smije se njime služiti svojevoljno, već samo kad mu mač sam uskoči u ruke. Lav mu govori o mjestu koje se zove Hram tisuću vrata. Kroz labirint od tisuću vrata Bastiana može provesti samo stvarna želja. Jedne noći Bastian shvati da više ne može ostati kod lava. Otvorila su se vrata koja vode u spavaonicu i Bastian je prošao kroz njih. Našao se u šesterokutnoj sobi. Svaki drugi zid imao je vrata. Svaka soba u koju bi ušao, imala je isti oblik, ali drugačija vrata. Sad je Bastian prošao kroz drvena. Lutao je tako kroz mnoštvo soba i shvatio da je njegova želja bila dovoljna da ga odvede u labirint, ali ne i da iz njega izađe. Bastian je odjednom poželio Atreja. Odabrao je sljedeća vrata i našao se vani.

Na proplanku je ugledao skupinu ljudi. Junak Hynreck upozna ga s ostatkom družine i pozove Bastiana da im se pridruži. Otkrivaju mu da se u Srebrnom gradu održava viteški turnir u kojem će trojica najhrabrijih biti poslana u potragu za spasiteljem, onim koji je spasio fantaziju i Carici nadjenuo novo ime. Pobjednike će odabrati Atrej, On će biti vođa potrage, jer je on jedini u ogledalu vidio spasitelja. Došli su u Srebrni grad. Natjecatelji su se već naveliko borili, no Bastian je tražio Atreja. Na širokom balkonu sjedio je Atrej i motrio borilište. Junak Hynreck pobijedio je sve natjecatelje, a na kraju mu se suprotstavlja i Bastian, koji još uvijek nije želio otkriti svoje ime. Natjecali su se u gađanju strijelom, pa u bacanju utega. Bastian izazove Hynrecka da preplivaju Jezero suza, u kojem se sve rastapa. Hynreck ne pristane i napadne Bastiana mačem. Uto Bastianov mač izleti iz korica i isiječe Hynreckov mač na komade. Došao je Atrej i ustvrdio da potrage neće ni biti jer je spasitelj tu. Iako se Bastian promijenio, pogled mu je ostao isti. Tada Bastian otkriva svoje pravo ime. Otišli su zajedno u palaču i priređeno je veliko slavlje. Većina je nakon slavlja otišla spavati. Atrej kaže Bastianu da ga je u zrcalu vidio malog i debeljuškastog, ali Bastian se toga ne sjeća. Bastian je imao osjećaj da nije baš zadivio Atreja, pa je odlučio napraviti nešto u čemu je najbolji, a to je smišljanje priča.

Idućega jutra, pripremljena je posebna svetkovina u kojoj će Bastian izmišljati priče. Bastian odluči ispričati priču o knjižnici u Amarganthu. Ta je priča govorila o nastanku srebrnoga grada i svi su mu bili zahvalni jer su sada saznali više o svojem podrijetlu. Bastian se nije želio vratiti u ljudski svijet, a zemljopis Fantazije bio je određen željama. Ulogorili su se da odmore. Atrej je primijetio da Bastian zbog Auryna pomalo gubi sjećanje na ljudski svijet. Dragulj drugačije djeluje na ljudsku djecu – ispunjava im želje, ali istovremeno oduzima sjećanje na ljudski svijet. Usred noći probudi ih buka, ispostavi se da su to ogromni ružni crvi koji su isplakali Jezero suza i sagradili Srebrni grad, a toliko su ružni da se kriju od svjetla. Mole Bastiana da im podari drugačiji izgled. On im kaže da će se ujutro pretvoriti u leptire. Zvat će se Šlamufi, vječni smijači. Ujutro je Bastian vidio da šlamufi rade nerede, cerekaju se i nikog ne slušaju. Nije više bio siguran da je učinio dobro djelo. Nastavili su put. Atrej je primijetio da je Bastian loše volje. Želi da im Bastian ispriča o dječacima koji su mu se rugali u školi. No, Bastian se njih više ne sjeća, sumnja da se njemu netko mogao narugati. Kada je pretvorio crve u leptire, izgubio je još jedan dio svojih uspomena. Zmaj srećonoša savjetuje mu da se više ne služi Aurynom jer se neće moći vratiti u svoj svijet. Tada Bastian prizna da to ni ne želi. Nakon par dana putovanja, shvatili su da se vrte u krug i da uvijek dolaze na isto mjesto. Mazga je shvatila što je uzrok tome. Bastian je prestao željeti nove stvari. No odluči da želi vidjeti Caricu jer mu jedino ona može pomoći da se vrati. Fuchur ga upozorava da se Caricu može sresti samo jednom i da ju Bastian više nikada neće vidjeti. Bastian im objašnjava da je on ljudsko biće i da za njega ne vrijede ista pravila. Stali su odmoriti kraj rijeke, a usred noći stiglo je sedam prilika. Objasnili su Bastianu da žele da pođe s njima i smisli im njihove vlastite priče. No, Bastian mora k carici, pa ih je pozvao da im se pridruže. Kako su putovali, pridruživale su im se nove pridošlice.

Putovali su kroz šumu orhideja. U Bastianu se javila nova želja. Želi biti opasan strah i trepet, jer mu se čini da se prema njemu ponašaju kao prema djetetu. Šuma orhideja mesoždera pripada čarobnom dvorcu Svevideća ruka. Tamo živi najmoćnija čarobnica Fantazije, Xayida. Svi žele zaobići taj put, no Bastian ne odustaje. Atrej i Fuchur predlože Bastianu da da Auryn Atreju, jer njemu ne može naškoditi, pa da ih Atrej vodi u potrazi za ljudskim svijetom. Bastian to odbije i optuži Atreja da mu želi oduzeti Auryn jer je ljubomoran. Bastian je odlučio da se ne vraća u ljudski svijet, jer on sam može Carici dati novih imena koliko god je potrebno, pa im ni ne treba ljudski svijet. Kad su sletjeli, vidjeli su da su povorku napali divovi. Čarobnica Xayida poslala je poruku Bastianu da joj mora biti rob i služiti joj ili će ona ubiti tri njegova viteza. Bastian je smislio kako da ju prevari. Povorka je krenula dalje, a Bastian, Fuchur i Atrej će kriomice osloboditi zarobljenike. Atrej je namamio divove, a Bastian oslobodio zarobljenike. Čarobnice se pokorila Bastianu i pristala putovati do Carice. No, Atrej je shvatio da ih je Čarobnica nadmudrila. Pustila im je da pobjede, kako bi ih pridobila. Bastian u to ne želi vjerovati i izdere se na Atreja. Čarobnica se nasmijala, a Bastian je u tom trenu zaboravio da je u svom svijetu nekada bio dijete. Povorka se svakim danom sve više povećavala. Bastianu su napravili bijeli šator, koji je uvijek stajao u središtu tabora. Atrej i Fuchur išli su na začelju povorke. Bastian je često razgovarao s čarobnicom. Otkrila mu je da svojom voljom može upravljati svime što je prazno.

Bastian je putovao s čarobnicom u njenoj nosiljci. Ona mu je darovala pojas koji ga čini nevidljivim. Uvjerila ga je da mu Atrej želi oduzeti Auryn. Bastian se naljutio na tu primjedbu i poželio biti najmudriji od svih bića u Fantaziji. Usred noći došlo je šest sova. Poslala ih je Majka slutnje koja živi u Samostanu mudrosti. Tamo žive Duboki mislioci i traže Bastiana kako bi im odgovorio na jedno pitanje. Bastian ih pristane posjetiti, pa odluči sa sobom povesti Atreja i čarobnicu. Troje mislilaca postavilo mu je pitanje: Što je zemlja Fantazija? Bastian je odgovorio da je ona priča bez kraja. Drugoga dana pitali su gdje je ta priča zapisana. Bastian odgovori da je zapisana u knjigu uvezenu u zlatnu svilu. Slijedilo je pitanje gdje se nalazi knjiga. Bastian odgovori da se nalazi na tavanu škole. To im je i pokazao, posluživši se draguljem koji je uzeo s vrata knjižnice. Mislioci su bili zadovoljni, no, Bastian je tada iz pamćenja izgubio tavan, školu i više se nije pitao kako je dospio u Fantaziju. Bastianova se narav promijenila. Bojao se da će Carica tražiti Auryn natrag. Stigli su do kule, ali im glasnik javlja da Carica već dugo nije u toj kuli. Nitko ne zna gdje je. Bastian se sjeti da mu je Fuchur rekao da se Caricu ne može vidjeti više od jednom. Odluči potražiti Fuchura i Atreja. Stavio je na sebe nevidljivi pojas. Čuo je kako Fuchur i Atrej razgovaraju o tome da Atrej mora Bastianu uzeti Auryn, dok ne bude prekasno. Postavio je tri viteza na stražu, a divove poslao da zarobe Fuchura. Protjerao je Atreja i Fuchura. Čarobnica uvjeri Bastiana da je Carica zauvijek otišla iz Fantazije i da ju on treba zamijeniti. Povorka je krenula prema kuli. Bastianu je priređen svečani doček. Sazvao je skup i priopćio svima da je on odsad novi namjesnik i da se moraju pokoriti njegovoj volji. Morali su poslušati Bastiana jer je nosio znak Dječje Carice. Dan krunidbe ušao je u povijest Fantazije kao dan krvavog boja za Kulu bjelokosnu. Ceremoniju krunidbe je prekinula vijest da Atrej dolazi s tri vojske i zahtijeva od Bastiana da se odrekne Auryna.

Bitka se vodila cijeloga dana. Na kraju se sukobe Atrej i Bastian. Bastian je izvukao mač iz korica, iako to nije smio. Ugasio se sjaj na maču. Nasrnuo je na Atreja i pogodio ga u prsa. Fuchur je došao po Atreja i odnio ga na leđima. Kula bjelokosna počela se urušavati, a Bastian za sve krivi Atreja. Bastian je odlučio goniti Atreja do kraja svijeta. Htio se osvetiti što nije postao Car Fantazije. Bastian je naišao na jedan šašavi grad. Sve je bilo zbrda zdola. Jedan majmunčić mu otkriva da bi se grad mogao zvati Grad starih careva, jer svi koji su tu su bili ili su htjeli postati carem. U tom su gradu svi ljudi koji se nisu znali vratiti u svoj svijet, a sada to više ni ne mogu. Želje mogu imati samo dok se sjećaju svoga svijeta. Kad zaborave svoj svijet, više nam prošlosti, pa ni budućnosti. Majmunčić mu savjetuje da nađe želju koja će ga odvesti kući, ali su mu preostale samo tri ili četiri želje.

Bastian odluči pronaći put. Prvo je zakopao mač u zemlju da ga nitko ne nađe i nikada više ne potegne mač na prijatelja. Bastian je dugo putovao i stvorila se želja da pripada barem nekoj zajednici. Tada je stigao do Maglenog mora. Ugledao je grad na hridi i ušao u njega. Grad je bio Košargrad, a ljudi su se nazivali Zajedničarima. Nisu poznavali riječ "ja", već samo "mi". Bastian je s trojicom mornara krenuo na lađu. Putovali su nekoliko dana, a u tom vremenu je Bastian shvatio da želi biti voljen takav kakav jest. Ali više nije znao kakav on to jest. Bastian je stigao u zemlju punu ruža. Dok je Bastian bio u Gradu starih careva, čarobnica je povela povorku da ga nađe, ali je divovi više nisu slušali. Pregazili su je i čarobnica je umrla. Bastian je prolazeći kroz šumu ruža naišao na putokaz. Kad je došao pred kuću, začuo je glas koji je govorio da ga čekaju već sto godina. Ušao je u kuću i ugledao ženu sličnu njegovoj majci. Žena mu je ispričala priču o njemu samome i kako mora ostati u Kući pretvorbe dok se ne promijeni. On je stalno želio biti netko drugi, a nije htio promijeniti se. Žena je otkrila da se zove Gospa Auiola. Rekla mu je da se može vratiti u svoj svijet tek kad otkrije izvor Vode života. Tamo ga može odvesti samo njegova posljednja želja. On je otkrio svoju pravu želju, a to je da nekoga voli. Moći će voljeti tek kad se napije Vode života. Postoji proročanstvo da će jednoga dana ljudi donijeti ljubav u Fantaziju i onda će se ta dva svijeta spojiti. Bastian je ujutro krenuo na put, Posljednja želja učinila je da se više nije sjećao svoga imena. Slijepi rudar Yor čekao je ispred kolibe kada je Bastian došao. Ušao je s Yorom u Rudnik slika koje su prikazivale zaboravljene snove iz ljudskog svijeta.

Cijela Fantazija počivala je na temeljima od snova. Bastian je morao pronaći bar jednu sliku koja će ga odvesti do Vode života, ali on u rudniku ne može ništa vidjeti, pa ga Yor uči se snaći. Jedne je večeri napokon našao sliku. Prikazivala je čovjeka u bijeloj kuti koji drži zubalo od gipsa. Osjetio je čežnju za tim čovjekom kojeg ne pozna. Krenuo je u potragu za Vodom života, a sa sobom je ponio sliku. Kao da ga je vukla u određenom smjeru. Na putu je sreo leptire lakrdijaše. Htjeli su da im on bude glavni jer sada nisu imali pravila. Leptiri ga nisu htjeli pustiti, podigli su ga uvis, no tada se čula buka, leptiri su se prestrašili i pustili Bastiana. Slika se u padu razbila. Nije više ništa ostalo. Bastian je u daljini vidio kako mu prilaze Atrej i Fuchur. Bastian je prišao Atreju, skinuo Auryn i stavio ga na snijeg pred Atrejeve noge. Auryn je bljesnuo i dječaci su se stvorili u visokoj dvorani. Dvije zmije, koje su grizle jedna drugu, čuvale su krug oko Vode života. Fuchur je razumio što im je voda govorila. Bez sjećanja se ne smije pristupiti izvoru. Atrej je jamčio za Bastiana jer je znao njegovu priču. Bastian je morao vratiti sve što mu je Carica dala kako bi se mogao napiti Vode života. Kako se približavao izvoru, Bastian je postajao onaj stari debeljuškasti dječak. Skočio je u izvor. Sjetio se svog imena i svog oca, no morao je dovršiti sve priče koje je počeo pričati u Fantaziji. Tu se Bastian snuždi, ali Atrej kaže da će ih on dovršiti. Bastian zgrabi Vodu i potrči do prolaza. Bastian se stvorio na tavanu.

Nije znao koliko je vremena prošlo. Nije mogao naći knjigu koju je čitao, a želio ju je vratiti u antikvarijat. Kad je sišao s tavana, sat je otkucao 9 sati. Otrčao je kući. Otac ga je jedva dočekao. Bastiana nije bilo od jučer otkad je otišao u školu. Ispričao je ocu sve što se dogodilo. Htio mu je donijeti Vodu života, ali ju je putem prolio. Tada je otac zaplakao, a Bastian je shvatio da je ipak donio Vodu. Drugi je dan otišao do antikvarijata i ispričao se što je ukrao knjigu. Gospodin Koreander objasnio mu je da on takvu knjigu nije niti imao. Onda mu Bastian ispriča sve što se dogodilo. Koreander je razumio, jer je znao za Fantaziju i Dječju Caricu, kojoj je i sam jednom nadjenuo ime. Priča bez kraja svakome je drukčija.

Likovi - Karl Konrad Koreander, Dječja Carica, Bastian Balthasar Bux, Atrej, Fuchur...

Bastian Balthasar Bux - debeljuškast i je dječak kojeg u školi maltretiraju, što on nastoji izbjeći bijegom. Izgubio je majku, a nakon toga mu se pokvario odnos i s ocem, s kojim rijetko razgovarao i od kojeg se osjeća otuđenim. Tako usamljen, otuđen i nesiguran, spas traži u knjigama. Voli čitati, a vješt je i u izmišljanju i pričanju priča. Nakon što sam postane junakom jedne od priča, njegov život se mijenja. Postaje lijepa slika sebe, mršav, lijep i skladan, pa tako dobiva na samopouzdanju. Njegov promijenjen fizički izgled mijenja i njegov karakter. Postaje slobodniji i hrabriji, samopouzdan i željan svega. S vremenom te njegove novostečene karakteristike se kvare. Njegovo samopouzdanje postaje oholost, a hrabrost postaje ludost. Postane samodopadan i tako podložan manipulaciji. Tako gubi ljude kojima je do njega stalo i ono najgore, gubi sebe. To je prikazano na najočitiji mogući način, a to je da gubi svijest o sebi, svojoj prošlosti, porijeklu i svemu što ga je dovelo do sadašnjeg stanja. Što više gubi svoju prošlost, Bastian više gubi sebe. Ipak, dobrota Bastianova srca nije do kraja ugušena. Ona ga ipak dovodi do sretnog kraja u kojem on prepozna svoje prave vrijednosti. To nisu ni samopouzdanje ni hrabrost, već ljubav koji ima prema drugima i koju drugi osjećaju prema njemu. Zbog toga on odbacuje svoj novi izgled i vraća se na staro. Ali ni to staro više nije isto, jer je ostao psihički promijenjen, što je ipak najvažnije.

Atrej - junak kojeg je Dječja Carica poslala u potragu za spasiteljem Fantazije. On bez pogovora kreće na put i upušta se u hrabre pustolovine kako bi ispunio svoju misiju. Taj hrabar dječak u Bastianu brzo prepozna prijatelja. Nastoji mu pomoći u njegovom putu, pa čak i onda kada Bastian postaje nesnosan, ohol i pomalo zao. Atrej u njemu i tada vidi dobrotu koju valja spašavati, pa se trudi pozitivno utjecati na Bastijana u njegovom donošenju odluka. Čak i nakon što ga Bastijan odbaci, on se nastavlja boriti za njega, njegovo sjećanje i povratak kući, što je bilo najbolja opcija koju je Bastijan imao u Fantaziji. Na kraju njegova borba uspije i on pomogne prijatelju da se vrati kući. Tako je postao hrabri junak koji pomaže prijatelju u najvećoj nevolji, čak i onda kada ga on to ne traži.

__________________________________

Mihael Anreas Helmut Ende (12. novembar 1929 - 28. avgust 1995) jedan je od svetski najuspešnijih nemačkih autora u postratnom periodu. Rođen u poznatom skijaškom centru Garmiš - Partenkirhenu u Nemačkoj, kao sin Luize i Edgara Endea, jednog od prvih nemačkih nadrealističkih slikara. Maštoviti, nadrealistični radovi njegovog oca ispunili su njegovo detinjstvo i ostavili trajan uticaj na kasnije stvaralaštvo. Porodica se, u potrazi za boljom umetničkom sredinom, preselila u Minhen kada je Endeu bilo dve godine, što je doprinelo uspehu slika Edgara Endea. Magija pripovedanja zahvatila je Mihaela u ranom detinjstvu zahvaljujući komšiji Fantiju, "slikaru alkoholičaru, jednom od najekscentričnijih i izuzetno darovitih ljudi", čije neverovatne priče su osvojile pažnju i divljenje dece iz celog komšiluka. Fanti je smišljao priče dok ih je pričao, stvarajući žive slike neobičnih likova i događaja. Takođe, upotrebljavao je otpatke papira da bi na njima crtao fantastične ilustracije. Njegova kuća bila je oslikana od poda do plafona bajkovitim scenama. Možda sam mislio na njega -napisao je jednom prilikom Ende - kada sam stvarao lik mašinovođe Luke.

Svoje školovanje posle rata nastavio je 1946. godine u Štajnerovoj gimnaziji u Štutgartu, gde su ga roditelji poslali, između ostalog, sa željom da ga razdvoje od tri godine starije devojke u koju se zaljubio. Slali su ga i u Getenaum, antropozofsko sedište u Švajcarskoj. Uticaj antropozofije i kreativne umetničke atmosfere u roditeljskom domu imaće veliki značaj za Mihaelov stvaralački razvoj i njegovo zrelo umetničko delo. Za vreme školovanja Ende je bio fasciniran filozofskim teorijama zasnovanim na mističnim idejama. Tražio je istinu u delima Kristijana Rozenkrojca, manifestu Alestera Kroulija, indijskim i egipatskim religijama, zenu, kabali... ali nikada nije postao sledbenik nijedne teorije. Po njegovim rečima niko nije ponudio zadovoljavajuće objašnjenje postojanja i svrhe umetnosti, niti dao odgovarajuće predloge šta umetnost treba da bude.

Prve pesme Ende je napisao još kao tinejdžer, ali mu je glavni cilj bio da piše za pozorište. Zbog finansijskih neprilika morao je da nađe neko praktično rešenje za dobijanje diplome, pa se prijavio na glumačku akademiju u Minhenu. Njegova ideja da studira glumu da bi bio bolji dramaturg toliko je oduševila profesore da su mu dali dvogodišnju stipendiju. Tu je i stekao osnovna saznanja o klasičnoj i modernoj teoriji pozorišta. Međutim, iskustvo umetnika je za njega bilo iscrpljujuće. Posle studija pridružio se putujućoj pozorišnoj trupi, a uglavnom je dobijao uloge staraca ili malicioznih spletkaroša. Uprkos frustracijama i razočaranjima glumačke karijere, Ende je cenio vreme provedeno sa trupom kao korisno iskustvo zahvaljujući kome je upoznao praktičan pristup poslu. U to vreme bio je i potpuno opčinjen delom Bertolda Brehta i njegovom teorijom epskog pozorišta, iako je odbio da prihvati Brehtovu ideologiju. Smatrajući ga jednim od najvećih pisaca, bio je duboko razočaran kada ga je upoznao.

Sa dvadeset tri godine na novogodišnjoj proslavi upoznaje osam godina stariju Ingeborg Hofman. Te noći počeli su razgovor o umetnosti i životu koji se nastavio kroz tridesettrogodišnju vezu. Njihov međusobni uticaj bio je izuzetno značajan, iako im je odnos bio buran sa čestim nesporazumima, velikim očekivanjima i razočaranjima.

Tokom 1957. godine Ende počinje da piše svoj prvi roman Džim Dugme i mašinovođa Luka. Često je pričao kako je počeo da piše tu knjigu. Seo sam za svoj sto i napisao:

Zemlja u kojoj je živeo Luka mašinovođa zvala se Bezbrigija i bila je veoma mala. Kad sam napisao ovu rečenicu nisam znao u kom pravcu bi sledeća mogla da ode. Nisam imao plan - jednostavno sam pustio da me polet nosi od rečenice do rečenice. Priča je rasla, rađali su se novi likovi i na moje zaprepašćenje zapleti su počeli da se uklapaju. Rukopis je postajao sve duži i već je odavno prevazišao slikovnicu za decu. Deset meseci kasnije konačno sam napisao poslednju rečenicu, a na mom stolu se nalazila gomila papira.

Problem je bio što godinu i po dana nijedan izdavač nije hteo da objavi knjigu za decu od pet stotina strana. U to vreme, iako su bili privremeno razdvojeni, Ingeborg odlučuje da se vrati i pomogne Endeu da objavi knjigu. Po savetu prijatelja šalju rukopis maloj izdavačkoj kući Bezimeni / Die Namenlosen. Direktorki ove kuće rukopis se dopao i odlučila je da ga objavi, ali pod uslovom da se razdvoji na dve knjige.

Prva knjiga pojavila se 1960. Publika je odlično primila roman a i kritičari su mu bili naklonjeni. Na piščevo iznenađenje osvojila je značajnu nagradu za najbolju nemačku omladinsku knjigu Dojče Jugenbušprez / Deutscher Jugendbuchpreis. Vest je zatekla Endea dok je razmišljao kako da plati stanarinu. On nije znao ni da ta nagrada postoji a prvo pitanje mu je bilo koliko iznosi. Iako je bila skromnih pet stotina maraka, za Endea je to bilo najviše što je do tada u životu zaradio. Iste godine knjiga je bila nominovana za nagradu Hans Kristijan Andersen i osvojila je nagradu Berlina za najbolju knjigu za mlade.

Druga priča Džim Dugme i divljih 13 objavljena je 1962. godine. Obe knjige bile su adaptirane u radio i TV serije. Primerci su se prodavali brzinom koju je izdavač jedva mogao da prati. Uskoro su počeli i zahtevi za prevode širom sveta.

Poznata djela Michaela Endea su Jim Gumb i Divljaci, Ogledalo u ogledalu, Noć želja i druge.

Michael Ende - Momo