Michael Ende - Momo lektira

Michael Ende - Momo

Michael Ende - Momo

 

Michael Ende jedan je od najpopularnijih suvremenih njemačkih pisaca za djecu i mlade. Ende piše o vječnim temama koje su oduvijek zanimale sve ljude svijeta i na kojima smo svi odrasli slušajući i čitajući bajke. Momo je suvremena bajka koju je pisac smjestio u sedamdesete godine prošloga stoljeća kada se naglo počela razvijati kompjuterska tehnologija. Glavni lik je djevojčica Momo koja se izdvaja od ostale djece po mnogočemu. Ona kreće u veliku pustolovinu kako bi spasila svijet od propasti. Knjigu je preveo Zoran Vučić, a lijepe ilustracije izradio je sam autor.

 

Sadržaj - U jednom gradu postojao je stari amfiteatar, kameno polukružno kazalište iz prastarog doba. U ruševinama starog amfiteatra živjela je malena djevojčica Momo. Mještani su joj sagradili i uredili prostor za spavanje i svakog su joj dana donosili hranu. Nisu je prijavili policiji jer su znali da bi djevojčica tada sigurno završila u nekom dječjem domu. Ispričala im je daje već prije stanovala u dječjem domu i da su tamo vrlo loše postupali s njom, da je bila vrlo nesretna i da je pobjegla iz doma. Neki su predlagali da Momo ode živjeti kod nekoga od njih, no na koncu su svi zajedno zaključili kako je bolje da Momo i dalje stanuje gdje i dosad, tako da se može družiti sa svima podjednako.

 

Ljudi su rado dolazili k Momi i amfiteatar je postao mjesto njihova svakodnevnog okupljanja. Momo je bila vrlo posebna djevojčica, a ljudi su je voljeli najviše zbog jedne njezine osobine - imala je poseban dar da sluša ljude, a slušala ih je tako da su im stvari pritom postajale nekako jasnije, pa su čak i glupim ljudima dolazile na um vrlo pametne misli. Kad bi netko imao kakvih problema, otišao bi k Momi, a ona je imala vremena i strpljenja za svakoga. Cesto je i mirila ljude koji bi se posvađali. Momo je stekla mnoge prijatelje. Njezini najbolji prijatelji bili su stari Beppo Čistač Ulica i Gigi Vodič Stranaca. Beppo je svoj posao uvijek radio s ljubavlju i strpljivo. Volio je ponekad zastati, nasloniti se na metlu i promatrati svijet oko sebe. Gigi je bio veseo i pričljiv mladić koji je volio izmišljati i pričati priče. Kad bi u grad došli turisti, on bi ih vodio po ruševinama starog amfiteatra i izmišljao svakojake priče koje su oni s oduševljenjem slušali. Gigi je ponekad pričao posebne priče samo za Momo; sjedili bi navečer u amfiteatru, gledali zvijezde, a on bi joj pričao priče o princezi Momi i princu Gigiju.

 

U amfiteatar je dolazilo puno djece i svi bi se zajedno igrali i smišljali razne maštovite i zanimljive igre. No, uskoro se sve počelo mijenjati. U gradu su se često mogli vidjeti ljudi obučeni u siva odijela, sa sivim šeširima, sivim torbama, ćelavih glava i sa cigarama iz kojih suklja sivi dim. Bili su to agenti tajanstvene Štedionice vremena. Salijetali su ljude izračunavajući im koliko su vremena do sada uzalud potrošili i nagovarali ih da počnu štedjeti vrijeme u njihovoj štedionici kako bi ga kasnije mogli koristiti. Da bi uštedjeli vrijeme, moraju raditi sve brže i sve više.

 

Djelovanje sive gospode, međutim, bilo je tajno i nitko od "štediša" vremena nije se uopće sjećao daje s njima razgovarao, ali su se zato svi slijepo pridržavali uputa o štednji. Malo - pomalo, sve se više ljudi priključivalo njihovoj štedionici vremena i uskoro su svi samo radili i radili i nitko više nije imao vremena za razgovor, šetnje, promatranje svijeta oko sebe, za razmišljanje, sanjarenje; više nitko nije imao vremena ni za prijatelje. U gradu je postajalo sve hladnije, a ljudi su se sve više svađali. Sve se manje djece dolazilo igrati u amfiteatar. Roditelji su im govorili da se tamo okupljaju dangube i propalice koji u životu ništa ne rade. Upisivali su ih na različite aktivnosti i slali u organizirane igraonice gdje su djeca učila razne korisne vještine koje će im poslije trebati u životu. Roditelji su sve više radili i imali sve manje vremena za svoju djecu. Novcem koji bi zaradili kupovali su im skupe igračke koje, međutim, nisu nimalo pobuđivale maštu. Momo je postala pomalo usamljena.

 

Neke svoje stare prijatelje koji su počeli štedjeti vrijeme Momo je uspjela potaknuti da je ponovno posjete, čime je na sebe skrenula pozornost sive gospode. Jedan od njih samoinicijativno ju je odlučio nagovoriti da odustane od svojih prijatelja. Uvjeravao ju je kako samo šteti svojim prijateljima, kako je uteg na njihovim nogama i da je u životu jedino važno postati netko, nešto steći, imati više od drugih, a onda sve ostalo, prijateljstvo, ljubav, čast, dolazi samo od sebe. Pokušao ju je skloniti nudeći joj i zamjenu za prijatelje - savršenu lutku Bibigirl. Inače pri pojavljivanju sive gospode ljude bi obuzimala neka unutrašnja hladnoća i jeza, ali je Momo usprkos strahu odlučila ući u mrak i prazninu iza kojih se sivi gospodin od nje krio. Momo je u tom razgovoru ostala nepotkupljiva, a agent Štedionice nesvjesno je pao pod njezin utjecaj i izlanuo se kako je vrijeme koje ljudi kod njih štede za njih zapravo zauvijek izgubljeno. Momo je to ispričala Beppu i Gigiju, a zatim i drugoj djeci. Organizirali su demonstracije noseći ulicama transparente s parolama protiv štednje vremena i pozivajući ljude da dođu na zbor na kojem će im priopćiti istinu. No, na taj zbor nitko nije došao.

 

Toga dana nakon posla Beppo je umoran zaspao na gradskom smetlištu. Probudio ga je nalet hladna vjetra (bio je to znak blizine sive gospode) i tako je iz potaje bio neželjenim svjedokom suđenja sive gospode agentu BLW/553/c, onome koji se izbrbljao pred Momo. Zbog toga što je otkrio njihovu najstrože čuvanu tajnu agent je osuđen na smrt a s Momo su se odlučili obračunati svim sredstvima. Nakon izricanja smrtne presude siva su gospoda svojemu kolegi samo oduzela cigaru i on je jednostavno ispario. Užasnut, Beppo je požurio prema amfiteatru da upozori Momo. Stigao je prije sive gospode, ali tamo nije zatekao Momo.

 

Zapravo, nešto prije Beppova dolaska i dolaska sive gospode u amfiteatru se pojavila malena kornjača i prišla Momo. Na kornjačinim leđima pojavio se svjetlucav natpis, pisalo je: Pođi sa mnom! Momo je bila začuđena, ali je ipak pošla za kornjačom. Ne zatekavši Momo u amfiteatru, siva gospoda organiziraju potjeru po cijelom gradu, no kornjača je Momo vodila tako da su vješto izbjegavali agente Štedionice. Na kornjačinom oklopu i dalje su se pojavljivale kratke rečenice kad bi željela nešto reći Momo. Kornjača ju je odvela u neobičan dio grada, do ulice NIKAD i zaustavila se pred kućom s natpisom NIGDJE. Bio je to dom majstora Hore, gospodara i djelitelja vremena. Kornjača je bila njegov suradnik, zvala se Kasiopeja i mogla, je gledati u budućnost pola sata unaprijed, zato je i uspjela sigurno dovesti Momo do majstora Hore. Majstor Hora gospodario je svim vremenom svih ljudi i pravilno ga je raspoređivao, tako da svatko ima onoliko vremena koliko mu pripada. Kradljivci vremena najviše od svega željeli su doći do njega i odjednom ukrasti sve vrijeme svih ljudi, no nisu znali gdje on boravi.

 

Majstor Hora bio je vrlo simpatičan i blag gospodin i Momo tek od njega saznaje da joj siva gospoda žele zlo. Iz velike dvorane s bezbrojnim satovima Hora je odnosi na ramenima pod kupolu veliku kao nebeski svod. Tamo joj je pokazao nešto jako lijepo: maleno jezero iz kojeg stalno izviru novi cvjetovi. Majstor Hora objasnio joj je da svaki cvijet predstavlja jedan sat i daje to jezerce sa cvjetovima-satima ustvari njezino srce. Rekao joj je da tako izgleda srce svakog čovjeka: jer život je u srcu, a vrijeme je život.

 

Hora zatim uspava Momo kako bi u njoj narasle prave riječi kojima će pomoći ljudima. Nakon što je spavala godinu i jedan dan, Momo se vraća u grad, ali ne nalazi nikoga od svojih prijatelja. Siva su ih gospoda uspjela na razne načine odvojiti od nje kako bi je osamili. Gigiju su omogućili karijeru slavnog pripovjedača i bogatstvo. Gostioničar Nino otvorio je restoran brze prehrane u kojem je stalno imao posla preko glave i nikada nije imao vremena za obitelj i prijatelje. Zidar Nicola po čitave je dane radio na gradilištima, gdje se gradilo lošim materijalima samo da bi se što više zaradilo. Postojanog, ali pomalo naivnog Beppa prevarili su da drže Momo u svojim rukama i uvjerili ga kako mora i on štedjeti vrijeme ako je želi spasiti. Ostalu djecu zavedeni su roditelji ionako već smjestili u odlagališta za djecu gdje su pripremana da jednoga dana budu kao i njihovi roditelji. Siva gospoda zauzela su čitav grad i svim ljudima oduzimala njihovo vrijeme. Momo je za njih još uvijek predstavljala opasnost. Gospoda iz Štedionice vremena znala su da ona najviše na svijetu voli svoje prijatelje, a ne ostavljajući im slobodnog vremena, udaljila su ih od Momo.

 

Momo je bila očajna i po Kasiopejinu savjetu iznova se zaputila k majstoru Hori. Slijedeći nju i Kasiopeju, ovaj put oprezno i izdaleka, siva gospoda došla su vrlo blizu ulici Nikad, međutim za nekolicinu koja su u nju ušla to je značilo propast zbog vremenskog podtlaka koji je tamo vladao. Siva gospoda zadržala su se stoga na pristojnoj udaljenosti i nastavila pušiti svoje cigare. Majstor Hora otkrio je Momi da siva gospoda cvjetovima-satima otkidaju latice, suše ih i onda od njih uvijaju svoje cigare. Ovim popušenim i mrtvim ljudskim vremenom održavaju oni svoje postojanje. Vani su se slojevi dima iz njihovih cigara slagali uvis, tvoreći sve viši zid oko kuće Nigdje. Dok još ima slobodnog neba, vrijeme što ga majstor Hora šalje ljudima prolazi neokrnjeno, ali ako bi se dimno zvono zatvorilo, sve vrijeme koje odlazi ljudima bilo bi zatrovano. Nakon toga ljudi bi postali isti kao siva gospoda. Hora je stoga odlučio po prvi put zaspati i zaustaviti vrijeme na sat vremena kako bi dao priliku Momi da otkrije gdje siva gospoda pohranjuju ukradeno vrijeme. Kad je vrijeme stalo, siva gospoda uspjela su prodrijeti u kuću Nigdje, ali kada su shvatili da je vrijeme stalo i da im pošiljke cigara više ne stižu, panično su pojurili u svoje tajno skladište vremena, otimajući usput jedni drugima za život neophodne cigare. Iako su sve stvari i sva bića bili "zamrznuti", Momo se mogla kretati jer je u rukama imala jedan cvijet-sat koji joj je dao majstor Hora. Slijedila je malobrojnu preostalu sivu gospodu, otkrila njihovo tajno skrovište i uvukla se unutra. Od sive gospode preostala su samo šestorica kada im se Momo otkrila. Pokušali su joj oteti cvijet - sat, ali su u bjesomučnoj jurnjavi gubili svoje cigare i pretvarali se u ništa. Momi je pomagala Kasiopeja, koja se zahvaljujući svojim moćima uvijek znala postaviti tako da saplete progonitelje. Kada je i zadnji sivi gospodin ostao bez cigare i nestao, Momo je oslobodila zarobljeno vrijeme. Vrtlog cvjetova - sati koji su poletjeli svojim vlasnicima iznio ju je van iz podzemnog labirinta. Vrijeme se pokrenulo i vratilo ljudima i oni su opet imali vremena za uživanje u životu, za razmišljanje, maštanje, sanjarenje, za promatranje svijeta oko sebe, za prijatelje. Momo se vratila u amfiteatar, gdje su je čekali svi prijatelji i svi su ponovno bili sretni, pjevali su i igrali su se, razgovarali i veselili i sve je opet bilo kao i prije.

 

Vrsta djela - Momo je bajkovit roman, ili bolje rečeno suvremena bajka, koju će s jednakim zanimanjem pročitati i djeca i odrasli. Bajkovit je zbog miješanja stvarnog i fantastičnog, zbog temeljnog doživljaja svijeta kao borbe dobra i zla, zbog neodređenosti vremena i prostora. Kako je svaka bajka alegorija, tako je i ovaj roman zapravo slika suvremenog svijeta u kojemu zbog trke za materijalnim probitcima nitko nema vremena ni za koga.

 

Kompozicija - Roman je podijeljen na tri dijela; prvi dio ima pet poglavlja, drugi dio sedam, a treći dio devet poglavlja. Svako poglavlje ima svoj podnaslov. Na početku knjige, prije početka prvog dijela, nalaze se stihovi stare irske dječje pjesmice Sjaji, sjaji zvijezdo mala, što možemo dovesti u vezu sa simbolikom zvijezde Kasiopeje. Nakon posljednjeg poglavlja slijedi kratak piščev pogovor, u kojem pisac priznaje kako je cijelu priču zapisao po sjećanju, onako kako mu ju je ispričao nepoznati i neobični suputnik u vlaku, za kojega odmah naslućujemo da bi mogao biti sam majstor Hora.

 

Mjesto i vrijeme - Radnja ovog romana se odvija u nekoj zemlji na jugu gdje rastu pinije, a Momo je ponekad čak i zimi hodala bosa. Imena svih likova su talijanska, a u gradu su i ruševine starog amfiteatra. Po svim tim znakovima mogli bismo zaključiti da bi mjesto radnje morao biti neki grad u Italiji, ali to nigdje nije izrijekom rečeno, naravno ne slučajno.

 

Momo je suvremena bajka i stoga će pisac izbjegavati precizna vremenska određenja. Vrijeme u koje je smješten onaj realističan sloj priče približno se može odrediti na osnovi tehnoloških dostignuća kojima se ljudi služe. U ovom slučaju, budući da se spominju bušene kartice kao "igračke" kojima se djeca moraju igrati u odlagalištima za djecu, zaključujemo da se radnja odvija u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, kada se počela razvijati kompjutorska tehnologija i kada su se računala programirala upravo pomoću takvih kartica.

 

Tema i ideja - Momo je priča o sudbini čovjeka u suvremenom tehnološki razvijenom društvu u kojem je upravo vrijeme postalo osnovno mjerilo efikasnosti. Kako proizvesti što više materijalnih dobara u što kraćem vremenu, njegova je ideja vodilja, a "vrijeme je novac" njegova krilatica. No s vremenom se, kao što nam lijepo pokazuje ova knjiga, događa nešto apsurdno: što ga više štedimo, to ga manje imamo.

 

Tako suvremenom čovjeku, u nametnutoj mu trci za materijalnim probitcima, ostaje sve manje vremena za obitelj, prijatelje i sve one sitne i naoko beskorisne stvari koje život čine lijepim i ugodnim. Trka za zaradom ona je mračna sila koja ljudima vadi dušu i drobi osobnosti, otuđuje ih i pretvara bezličnu masu koju skriveni gospodari svijeta (sivi ljudi), oni koji uistinu žive od tuđeg vremena, lako oblikuju prema svojim namjerama.

 

Vizija suvremenog svijeta koju nam predočuje Michael Ende uistinu je mračna, to je svijet ispražnjen od emocija, svijet potpune kontrole, svijet u kojem je i dječja igra u svojoj "beskorisnosti" postala nešto suvišno i problematično, nešto što se ne uklapa: Djeca su materijal za budućnost. Budućnost će biti vrijeme mlaznih motora i elektronskih mozgova. Bit će potrebna čitava vojska stručnjaka i kvalificiranih radnika da opslužuje sve ove strojeve. Ali, umjesto da svoju djecu pripremamo za taj sutrašnji svijet, mi i dalje dopuštamo da mnoga od njih trate dragocjeno vrijeme u beskorisnim igrama. To je sramota za našu civilizaciju i zločin prema budućem čovječanstvu!

 

No, na sreću, ne završava sve s tom mračnom slikom, nasuprot njoj Ende nam nudi i san o boljoj budućnosti, jednu pomalo utopijsku (znamo to svi) sliku svijeta kakav bi mogao i trebao biti, svijeta u kojem bi svatko bio potpuni gospodar svoga vremena i ne bi se bojao potrošiti ga na druge. Tako su se, nakon što je Momo uspjela osloboditi oteto vrijeme i ono se vratilo ljudima, u gradu mogle vidjeti odavno neviđene stvari: djeca su se igrala nasred ulice, a vozači automobila, koji su morali čekati, gledali su ih sa smiješkom, čak su poneki izlazili iz kola i jednostavno se uključivali u igru. Na sve strane stajali su ljudi prijateljski čavrljajući i opširno pitali jedni druge za zdravlje. Tko je išao na posao, imao je vremena diviti se cvijeću u nekom prozoru ili nahraniti neku pticu. A liječnici su imali vremena potpuno se posvetiti svakom pacijentu. Radnici su mogli raditi mirno i s ljubavlju prema poslu, jer sada više nije bilo važno sa mo to da se za što je moguće kraće vrijeme što više napravi. Svatko je za sve što je činio mogao odvojiti onoliko vremena koliko mu je bilo potrebno i koliko je želio, jer vremena je sada opet bilo dovoljno.

 

Piščeva nam se poruka tako otkriva kao obrnuti primjer onog apsurda sa štednjom vremena: što više vremena posvetimo drugim ljudima, to ćemo ga više imati, jer kako stoji u knjizi, Vrijeme je život, a život stanuje u srcu. Ili kako je Majstor Hora rekao Momo: Sve vrijeme koje se ne osjeti srcem izgubljeno je onako kao što su za slijepoga izgubljene boje duge ili za gluhoga pjesma ptice.

 

Likovi
Momo je djevojčica koja se jednoga dana pojavila niotkuda i nastanila se u ruševinama staroga amfiteatra. Bila je niska rasta, prilično mršava, tako da ni uz najbolju volju nije bilo moguće razaznati ima li ona osam ili već dvanaest godina. Imala je živu, garavocrnu, kovrčavu kosu, koja kao da još nikada nije došla u dodir s češljem ili škarama. Oči joj bijahu krupne, divne, također garavocrne, a iste su joj boje bila i stopala, jer je gotovo uvijek hodala bosa.

 

Momo nije prijavljena na policiji i ne postoji nikakva službena zabilješka o njenom postojanju, ne ide niti u školu niti je škola ikada bila tema njezinih razgovora s dječjim prijateljima koji dolaze u stari amfiteatar. Nalazi zadovoljstvo u slušanju drugih i čini se daje to za nju izvor životne mudrosti. Momo je imala jedinstven dar - znala je slušati ljude: Momo je znala slušati tako da su glupim ljudima iznenada dolazile vrlo pametne misli. Ne zato što bi ona rekla ili pitala nešto što bi drugoga navelo na takve misli, ne, ona je samo sjedila i jednostavno slušala poklanjajući svu svoju pozornost i potpuno sudjelujući. Pritom je gledala čovjeka svojim velikim tamnim očima i on je osjećao kako u njemu odjednom odnekud izranjaju misli za koje ni slutio nije da ih krije u sebi.

 

Taj njezin dar osigurao joj je mnogo prijatelja. A prijatelje je Momo voljela najviše na svijetu. U podjeli likova na realne i fantastične ona stoji negdje između: pojavila se nitko ne zna otkuda, ni na koji način ne primjećujemo da raste i sazrijeva u fizičkom smislu... Ona je zapravo lik-simbol, simbol vječnog djeteta, koje od potreba poznaje samo potrebu za prijateljstvom i igrom, i ima beskrajno puno vremena. Upravo zato djeca su za sivu gospodu najtvrđi orah: Djeca su, kažu oni jednom prilikom, naši prirodni neprijatelji. Da nema njih, cijelo bi čovječanstvo odavno bilo u našoj vlasti. Djecu je neusporedivo teže natjerati na štednju vremena negoli sve ostale ljude.

 

Beppo čistač ulica - jedan je od dvojice Mominih najboljih prijatelja. Bio je neobično nizak i k tome hodao uvijek malo povijenih leđa, tako da je bio samo malo viši od Mome. Veliku glavu, na kojoj je stršio kratak čuperak sijede kose, držao je uvijek malo ukrivo, a na nosu je nosio male naočale.

 

Za razliku od Gigija, Beppo govori vrlo malo i vrlo sporo i to samo onda kada je siguran da govori istinu. Jer je, po njegovu mišlje nju, sva nesreća na svijetu dolazila od nebrojenih laži, namjernih, ali i onih nenamjernih, koje su nastajale samo iz žurbe ili nepreciznosti. Budući da na pitanja nije odgovarao prije nego što o njima dobro razmisli, već se samo ljubazno smješkao, mnogi su smatrali da mu nije baš sve najčistije u glavi.

 

Njegovo zanimanje je postalo za sve dio njegovog imena. On je gotovo starac po godinama i od čišćenja ulica bio je napravio pravu filozofiju. Tumačio je kako izlazi na kraj sa čišćenjem vrlo dugih ulica - tako da se ne misli na dužinu ulice: Čovjek ne smije nikada misliti na cijelu ulicu odjednom... Mora misliti samo na sljedeći korak, na sljedeći udisaj, na sljedeći zamah metlom. I uvijek samo na sljedeći. Opet zastade i razmisli, pa doda: - Onda je to zadovoljstvo; to je važno, onda čovjek dobro obavi svoj posao. I tako treba biti.

 

Kad su mu siva gospoda rekla da imaju Momo kod sebe i da mora uštedjeti sto tisuća sati, nakon čega će je oni osloboditi, povjerovao im je, ali on je ipak jedini koji se u svojoj biti nije uopće promijenio nakon sklapanja ugovora o štednji i nije zaboravio razloge zašto je počeo mesti u žurbi i na sasvim drukčiji način. U trenutku kada je vrijeme ponovno pokrenuto a uz to oslobođeno i ono vrijeme što su ga držala zarobljenim siva gospoda, Beppo i Momo nalaze jedno drugo i bezgranično se tome raduju:

- Nema riječi koje bi mogle opisati tu sreću. Oboje su se naizmjence smijali i plakali, govorili smušeno i dakako, sve same ludosti, kao što obično biva kad su ljudi kao pijani od sreće. Svakog su se trena iznova grlili, a ljudi koji su prolazili pokraj njih zastajali su i smijali se i plakali s njima jer su sad svi imali vremena za to.

 

Gigi Vodič Stranaca, drugi je najbolji prijatelj kojeg je Momo imala. Bio je u svakom pogledu sušta suprotnost Beppu Čistaču Ulica. Bijaše to zgodan momčić sanjarskih očiju i upravo nevjerojatna jezika. Iz njega su stalno prštale šale i ludorije, a tako se zarazno smijao da su se i ostali naprosto morali smijati s njim, htjeli oni to ili ne. Ime mu je bilo Girolamo, ali su ga prozvali jednostavno Gigi.

 

Radio je svakojake poslove, a najviše je volio stranim turistima pričati izmišljene, fantastične povijesne priče. Čini se da je smatrao da su te priče i bolje od stvarne povijesti do koje nije mnogo držao. Ljudi iz njegove bliže okolice smijali su se njegovim dosjetkama, ali su ipak smatrali kako nije u redu da se za izmišljene priče još i diže dobra lova... Na to bi Gigi ovako mudrovao: Ali to rade svi pjesnici... Ah, što uopće znači istina ili neistina? Tko još može znati što se ovdje događalo prije tisuću ili dvije tisuće godina? Možda se slučajno dogodilo baš tako. U tom sam slučaju rekao čistu istinu.

 

Lakomisleni Gigi sanjao je o tome da jednoga dana postane bogat i slavan. Siva gospoda su mu to i omogućila, ali zauzvrat im je morao prodati svoju dušu. Kad ga je Momo nakon godinu dana izbivanja posjetila, Gigi joj je otvorio svoje srce: Nešto ću ti reći, Momo, najopasnije što postoji u životu - jesu snovi koji se ispune. Barem u mom slučaju. Nemam više o čemu sanjati. Jedino što bih još mogao učiniti bilo bi - ušutjeti, ne pričati više, zanijemiti, možda do kraja života, ili bar sve dok ne padne u zaborav i dok opet ne postanem nepoznati siromah.

 

Ali biti siromašan bez snova - ne, Momo, to je pakao. Zato radije ostajem tu gdje jesam. I ovo je, doduše, pakao, ali je bar lagodan. Gigi je žalostan primjer u modernom svijetu raširenog svjesnog konformizma, zamjene biti za imati.

 

Siva gospoda - su tajanstvena fantastična bića koja su se tko zna otkuda pojavila u gradu. Bila su to gospoda obučena u paučinastosivo. Čak su i njihova lica bila siva poput pepela. Na glavama su nosili okrugle krute šešire I pušili male cigare pepeljaste boje. Svaki od njih uvijek je sa sobom imao olovnosivu aktovku. Oni djeluju diskretno, nastupajući kao kakvi financijski savjetnici, s tom razlikom što njihova valuta nije novac nego vrijeme. Salijeću građane plašeći ih izračunima vremena koje su »izgubili« na prijatelje, bližnje i sitne životne radosti, nude im učlanjenje u štedionicu vremena i štednju vremena za kasnije korištenje kao jedini spas pred tim besmislenim rasipanjem. Kako njihovo djelovanje za ljude treba ostati tajno, imali su sposobnost da se među ljudima kreću nezamijećeni, a onaj koga bi oni obradili uopće se nije sjećao da je s njima razgovarao, ali se zato slijepo pridržava potpisanog ugovora o štednji vremena.

 

Cigare koje svaki uvijek drži u ustima od velike su važnosti za njihov opstanak jer su one njihova konzervirana zaliha vremena. Od Hore Momo saznaje da oni cvjetovima - satima otkidaju latice, suše ih dok ne postanu sive i tvrde i onda od njih uvijaju svoje male cigare. Ali sve do tog trenutka u laticama još uvijek postoji tračak života. No živo je vrijeme sivoj gospodi neprobavljivo. Oni zato pripaljuju svoje cigare i puše ih.

 

Jer, tek u tom dimu je vrijeme potpuno i do kraja mrtvo. I ovim mrtvim ljudskim vremenom oni održavaju svoje postojanje.

 

Sjedeći za konferencijskim stolom u svom skrovištu odjeveni u siva odijela oni su slika skrivenih interesnih grupa unutar velikih korporacija i multinacionalnih kompanija koje imaju moć oblikovati naše živote i nametati nam nove potrebe, a njihova bezličnost i šifre koje nose umjesto imena (npr. Agent 367Gt) pokazuju nam u što bismo se mogli pretvoriti ako im se pokorimo.

 

Majstor secundus minutus hora - pročitala je Momo kada ga je prvi put posjetila na malim vratima iza kojih se nalazila najveća dvorana koju je ona ikada vidjela prepuna satova svih vrsta i oblika. Glavna dužnost majstora Hore bila je slanje vremena svim ljudima na svijetu i u ovom slučaju da bi s time mogao nastaviti morao je pobijediti i nadigrati sive ljude.

 

Hora nije nikada napuštao svoje boravište, ali je posjedovao svevideće naočale zlatnih okvira pomoću kojih je mogao vidjeti bilo koje zbivanje na svijetu.

 

Kasiopeja - je čarobna kornjača majstora Hore, ali po nekim svojim magičnim svojstvima čak ga i nadmašuje. Tako da kada je Hora rekao Momi da će joj dati jedan cvijet sat kako bi mogla djelovati u stanju kada sve bude "zamrznuto" saznala je da Kasiopeji to nije potrebno jer ona je biće izvan vremena. Ona u sebi nosi vlastito malo vrijeme. Mogla bi gmizati svijetom čak i kad bi se sve zaustavilo.

 

Kasiopeja ima sposobnost da vidi u budućnost, pola sata unaprijed, pa se zato unatoč svojoj sporosti uvijek nađe tamo gdje je potrebno. S Momo komunicira pomoću pisanih poruka koje se pojavljuju napisane na njenu oklopu i bez njene pomoći Momo ne bi mogla pobijediti sive ljude.

 

Jezik i stil - Jezik djela je jednostavan, pun maštovitih opisa (posebice kada iz sfere realnoga pripovijedanje prijeđe u sferu fantastičnog) i zanimljivih dijaloga. U imenima agenata, kornjače, majstora Hore {hora na latinskom znači sat), prisutna je simbolika. Pripovijedanje je tečno i priča se lako prati, a kako ima napetost krimića, knjiga se čita u dahu.

__________________________________

 

Mihael Anreas Helmut Ende (12. novembar 1929 - 28. avgust 1995) jedan je od svetski najuspešnijih nemačkih autora u postratnom periodu. Rođen u poznatom skijaškom centru Garmiš - Partenkirhenu u Nemačkoj, kao sin Luize i Edgara Endea, jednog od prvih nemačkih nadrealističkih slikara. Maštoviti, nadrealistični radovi njegovog oca ispunili su njegovo detinjstvo i ostavili trajan uticaj na kasnije stvaralaštvo. Porodica se, u potrazi za boljom umetničkom sredinom, preselila u Minhen kada je Endeu bilo dve godine, što je doprinelo uspehu slika Edgara Endea. Magija pripovedanja zahvatila je Mihaela u ranom detinjstvu zahvaljujući komšiji Fantiju, "slikaru alkoholičaru, jednom od najekscentričnijih i izuzetno darovitih ljudi", čije neverovatne priče su osvojile pažnju i divljenje dece iz celog komšiluka. Fanti je smišljao priče dok ih je pričao, stvarajući žive slike neobičnih likova i događaja. Takođe, upotrebljavao je otpatke papira da bi na njima crtao fantastične ilustracije. Njegova kuća bila je oslikana od poda do plafona bajkovitim scenama. Možda sam mislio na njega -napisao je jednom prilikom Ende - kada sam stvarao lik mašinovođe Luke.

 

Svoje školovanje posle rata nastavio je 1946. godine u Štajnerovoj gimnaziji u Štutgartu, gde su ga roditelji poslali, između ostalog, sa željom da ga razdvoje od tri godine starije devojke u koju se zaljubio. Slali su ga i u Getenaum, antropozofsko sedište u Švajcarskoj. Uticaj antropozofije i kreativne umetničke atmosfere u roditeljskom domu imaće veliki značaj za Mihaelov stvaralački razvoj i njegovo zrelo umetničko delo. Za vreme školovanja Ende je bio fasciniran filozofskim teorijama zasnovanim na mističnim idejama. Tražio je istinu u delima Kristijana Rozenkrojca, manifestu Alestera Kroulija, indijskim i egipatskim religijama, zenu, kabali... ali nikada nije postao sledbenik nijedne teorije. Po njegovim rečima niko nije ponudio zadovoljavajuće objašnjenje postojanja i svrhe umetnosti, niti dao odgovarajuće predloge šta umetnost treba da bude.

 

Prve pesme Ende je napisao još kao tinejdžer, ali mu je glavni cilj bio da piše za pozorište. Zbog finansijskih neprilika morao je da nađe neko praktično rešenje za dobijanje diplome, pa se prijavio na glumačku akademiju u Minhenu. Njegova ideja da studira glumu da bi bio bolji dramaturg toliko je oduševila profesore da su mu dali dvogodišnju stipendiju. Tu je i stekao osnovna saznanja o klasičnoj i modernoj teoriji pozorišta. Međutim, iskustvo umetnika je za njega bilo iscrpljujuće. Posle studija pridružio se putujućoj pozorišnoj trupi, a uglavnom je dobijao uloge staraca ili malicioznih spletkaroša. Uprkos frustracijama i razočaranjima glumačke karijere, Ende je cenio vreme provedeno sa trupom kao korisno iskustvo zahvaljujući kome je upoznao praktičan pristup poslu. U to vreme bio je i potpuno opčinjen delom Bertolda Brehta i njegovom teorijom epskog pozorišta, iako je odbio da prihvati Brehtovu ideologiju. Smatrajući ga jednim od najvećih pisaca, bio je duboko razočaran kada ga je upoznao.

 

Sa dvadeset tri godine na novogodišnjoj proslavi upoznaje osam godina stariju Ingeborg Hofman. Te noći počeli su razgovor o umetnosti i životu koji se nastavio kroz tridesettrogodišnju vezu. Njihov međusobni uticaj bio je izuzetno značajan, iako im je odnos bio buran sa čestim nesporazumima, velikim očekivanjima i razočaranjima.

 

Tokom 1957. godine Ende počinje da piše svoj prvi roman Džim Dugme i mašinovođa Luka. Često je pričao kako je počeo da piše tu knjigu. Seo sam za svoj sto i napisao:

 

Zemlja u kojoj je živeo Luka mašinovođa zvala se Bezbrigija i bila je veoma mala. Kad sam napisao ovu rečenicu nisam znao u kom pravcu bi sledeća mogla da ode. Nisam imao plan - jednostavno sam pustio da me polet nosi od rečenice do rečenice. Priča je rasla, rađali su se novi likovi i na moje zaprepašćenje zapleti su počeli da se uklapaju. Rukopis je postajao sve duži i već je odavno prevazišao slikovnicu za decu. Deset meseci kasnije konačno sam napisao poslednju rečenicu, a na mom stolu se nalazila gomila papira.

 

Problem je bio što godinu i po dana nijedan izdavač nije hteo da objavi knjigu za decu od pet stotina strana. U to vreme, iako su bili privremeno razdvojeni, Ingeborg odlučuje da se vrati i pomogne Endeu da objavi knjigu. Po savetu prijatelja šalju rukopis maloj izdavačkoj kući Bezimeni / Die Namenlosen. Direktorki ove kuće rukopis se dopao i odlučila je da ga objavi, ali pod uslovom da se razdvoji na dve knjige.

 

Prva knjiga pojavila se 1960. Publika je odlično primila roman a i kritičari su mu bili naklonjeni. Na piščevo iznenađenje osvojila je značajnu nagradu za najbolju nemačku omladinsku knjigu Dojče Jugenbušprez / Deutscher Jugendbuchpreis. Vest je zatekla Endea dok je razmišljao kako da plati stanarinu. On nije znao ni da ta nagrada postoji a prvo pitanje mu je bilo koliko iznosi. Iako je bila skromnih pet stotina maraka, za Endea je to bilo najviše što je do tada u životu zaradio. Iste godine knjiga je bila nominovana za nagradu Hans Kristijan Andersen i osvojila je nagradu Berlina za najbolju knjigu za mlade.

 

Druga priča Džim Dugme i divljih 13 objavljena je 1962. godine. Obe knjige bile su adaptirane u radio i TV serije. Primerci su se prodavali brzinom koju je izdavač jedva mogao da prati. Uskoro su počeli i zahtevi za prevode širom sveta.

 

Poznata djela Michaela Endea su Jim Gumb i Divljaci, Ogledalo u ogledalu, Noć želja i druge.

 

Michael Ende - Priča bez kraja

loading...
0 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Michael Ende - Momo

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u