Matko Marušić - Snijeg u Splitu lektira

Matko Marušić - Snijeg u Splitu

Matko Marušić - Snijeg u Splitu

 

Vrsta djela - autobiografska pripovijest
Mjesto radnje - Grad Split, ulice: Končareva, Šegvića ulica, Vrtli, Bujeva ruševina, Toć, Bačvice.
Vrijeme radnje - Poslije ratno vrijeme
Tema - Život i pustolovine jednog dječaka Matka u poslije rtno i siromašno vrijeme u Splitu
Pouka - Siromaštvo i težak život ipak nisu prepreka igri, sreći i dobrim međuljudskim odnosima

 

Uvod - Nakon rata mnogo je seljaka doselilo u Split, tražeći bolji život. Gotovo sve kuće u Končarevoj su naselili ljudi iz Imotskog, Sinja, Drniša, a neki su i sa Brača i Hvara. Od starosjedilaca ostala je samo Vjekina obitelj. Starosjedioci su sve doseljenike zvali vlajima. Moji su roditelji doselili u Split među prvima tako da sam se ja rodio u Splitu. Najdraži od svih doseljenika bio je naš rođak Mirko. Zbog njega sam se sprijateljio sa Vjekom a pomogao sam mu i da nađe posao. Evo kako je to bilo.


Pripovjetka snijeg u Splitu sastoji se od 20 kratkih priča, ovdje je za svaku priču napisan kratki sadržaj.

 

1. Priča o smetlaru ili kako sam se sprijateljio sa Vjekom


Jedne večeri na vrata je banuo mršav i poguren stric Mirko. Došao je pitati tatu kako da se doseli u Split, jer nije više mogao od siromaštva da hrani svoja tri sina koja trebaju poći u školu. Mama i tata su razmišljali gdje da se Mirko zaposli, ja sam predložio da Mirko bude smetlar, mama i tata su rekli da šutim i kako Mirko nema konja ni kola da bude smetlar. Ali na kraju moj prijedlog je bio najbolji, Mirko je prodao sve što ima kupio konja i kola i postao smetlar. Stric Mirko nikad nije zaboravio da sam mu ja našao posao, pa svaki put kad bi došao u našu ulicu puštao me da sjedim na kolima i zvonim. Vjeko je stanovao nekoliko ulica od mene, uvijek lijepo obučen i umiven, najžešći u igri. Jednog dana njegova mama je došla na naša vrata i zamolila nas ako može stric Mirko da ga samo jednom pusti na kola i da zvoni, jer se snjim nemože više živjeti stalno priča kako će postati smetlar. Naravno kad ga je tata zamolio stric Mirko je pristao i tako smo ja Vjeko vozili se na kolima i zvonili da ljudi iznesu smeće. Ali nakomn svega ni Vjeko ni ja nismo postali smetlari, ali smo ostali do dan danas nerazdvojni prijatelji.

 

2. Priča o žutoj koki i pjegavom jaju ili kako je Žuti dobio ime


Jednog dana je Žuti u igri udario loptu tako jako da je odletjela visoko preko kuće u vrt tete Nede. Tada se Žuti još nije tako zvao nego se zvao Sloven. Žuti je priskočio ogradu i dohvatio loptu, ali tad se pojavila teta Neda, uzela mu loptu, uhvatila ga za uho, i optužila ga da on plaši njene kokoši pa one ne nose jaja. Nakon toga izbacila ga je van iz dvorišta. Moram joj se osvetiti jaukao je Žuti, ali nije imao nikakve ideje. Ideju je narvno imao Vjeko, i bila je vrlo neobična. Evo kako se Žuti osvetio. Nekoliko dana smo ležali uz Nedinu ogradu, i čekali da kokoške snesu jaje. Kad je konačno jedna kokoš snijela jaje, Vjeko se provukao ispod ograde i uzeo ga, i brzo poput lasice kliznuo nazad. Zatim smo otrčali do radionice njegovog tate. Tamo je vjeko brobušio jaje s iglom, sa jedne i druge strane, zatim je rekao Žutom da popije jaje. Žuti je popio jaje a Vjeko je u njega nalio vode i zalijepio rupe sa tatinim super ljepilom, i ništa se nije primjetilo. Posle toga Vjeko nas je poveo do teta Nedina dvorišta, i podmetnuo jaje u vrtu, pa je naredio Čoči da zakokodače kao kokoš koja je upravo snijela jaje. Ha snijela kokoš jaje, dojurila je Neda veselo. Uskoro smo čuli kako lupa tavom i grije ulje da ispeče jaje. Nije prošlo dugo začuje se galama i psovanje. Istračala je iz kuće vičući kako će nam dati po glavi i žutu kokoš i pjegavo jaje. Eto vidiš žuta kokoš pjegavo jaje odlično smo se osvetili rekao je Vjeko. Sad si dobio ime, međutim Žuti se nije slagao s tim, pa su rekli da više sliči žutoj nogi d koke, ali Žuti oće da se tuče na taj nadimak. Tad Čočo jednostavno reče da ga zovu Žuti, a on se na to normalno odazivao.

 

3. Priča o Toćanima


Toćani su bili dječaci koji su živjeli na toću. Tamo su kuće ruševne a nemaju ni vodovod, već idu na javnu crpku. Nismo voljeli toćane premda nisam znao zašto. Oni su bili još siromašniji od nas, bilo ih je puno više nego nas i rado su se tukli i svađali. Srećom nikad nisu dolazili u našu ulicu, a ni mi nismo išli na Toć. Toćani su imali neosvojive tvrđave na ruševini starog Buja, i u vrtu Biskupove palače. Vjeko je bio u bujevoj ruševini i samo po njegovim pričama znamo kako je tamo. Jednom smo s toćanima ratovali s bombama od prašine. Ona se pravi tako da se šaka prašine zamota u list papira, kad bomba udari u cilj, papir se raspadne i digne se veliki oblak prašine, to je bilo jako uzbudljivo. Naš najbolji borac s bombama od prašine bio je Vjeko. Jednom je u borbi uzeo tri bombe i pojurio za toćanima na sam toć. Ali je iz prašine pojurilo nekoliko velikih toćana i zarobili su Vjeku. Morao sam nešto smisliti jer ja sam njegov najbolji prijatelj. Žuti i ja krenuli smo u izviđanje. U Bujevoj ruševini dva su velika stražarila a ostali su ispitivali Vjeku. Odlučili smo se obratiti Vjekinom rođaku Ivici, on je bio velik i jak imao je tetovažu na ruci. Ivica je bez oklijevanja  uletio u Bujevu ruševinu, toćani su se razbježali od straha a on se začas vratio vodeći Vjeku sa sobom. Otad su se toćani više bojali nas nego mi njih.

 

4. Priča o Aleksiću i slomljenom zubu


Jednog jutra iznad nas je preletio avion bacajući letke. Pojurili smo prema željezničkoj stanici da nađemo letak koji je avion bacio. Čočo je jedan letak našao na stablu i brzo se popeo i skinuo ga. Na letku je pisalo da će slavni akrobat Aleksić sutra izvoditi akrobacije na avionu. Vjeko i ja odlučili smo da ćemo Aleksića gledati s mog krovnog prozora. Na moj krevet koji je bio ispod prozora tata je postavio stolicu. Zurili smo u nebo i čekali, avion se pojavio, imao je dvostruka krila, letio polako i nisko. Ljestve su visile ipod aviona i njihale se, zatim je Aleksić izašao na krilo i izvodio akrobacije. Najuzbudljivije je bilo kad je Aleksić se spustio na zadnju prečku ljestvi i uhvatio se zubima za nju i raširio ruke, i tako viseći avion je napravio cijeli krug oko grada. Nakon toga ušao je u kabinu i avion je odletio. Posle toga Vjeko je rekao da želi biti kao Aleksić. Vjeko je napravio ljestve od letvi i užeta, i objesio ih na smokvu. Kad smo se svi skupili povikao je, gledajte ja sam Aleksić. Uhvatio se za ljestve i jednom rukom mahao, a onda se spustio da uhvati donju prečku zubima. I kad je Vjeko uhvatio prečku zubima jedan mu se zub slomio i Vjeko je pao leđima na zemlju. Nije se jako udario, čak nije ni zaplakao, ali kad je ustao vidjeli smo da nema polovicu zuba. Tad se Vjeko rasplakao od stida i straha.

 

5. Priča o snijegu


U Splitu gotovo nikad ne pada snijeg. Svake zime smo se nadali snijegu, jedne zime cijeli dan puhala bura i bilo je vrlo hladno, bura je u noći prestala a ujutro kad sam ustao vidio sam da je pao snijeg. Sve baš sve je bilo bijelo, samo je more ostalo modro. Već se čula vika djece koja su se radovala snijegu. Svi su se dobro i toplo obukli samo niko nije imao rukavice, jedino Vjeko je bio obučen primjereno imao je čak i rukavice. Vjeko se zabavljao tako što je gađao prolaznike, osobito cure. U to je došao barba Ante, Vjekin tata, tražio je Vjeku, odmah smo ga zasuli grudama, on je tu igru prihvatio i počeo da nas gađa. Zatim smo svi otišli u barba Antino dvorište, kad tamo imali smo što i vidjeti, veliki sniješko stajajo je u dvorištu, bio je to naljepši snješko kojeg smo ikad vidjeli. Svaki dan smo ga čuvali i stražarali u smjenama kraj njega. Ali jedno jutro kad sam se probudio padala je kiša, snijega više nije bilo. Odjurio sam do Vjeke, kad tamo snješka više nema, a Vjeku sam našao uplakanog i ljutog. Vjeki sam ispričao da sam još sinoć znao da će pasti kiša, nije mi vjerovao pa sam mu ispričao o prognozi vremena i meteorolozima. Priča mu se jako svidjela, pa smo nekoliko dana posle tog slušali prognozu vremena na radiju. Igračli smo se prognoze vremena i nogometa, špekulai drugim igrama.

 

6. Priča o psu Tigru koji je imao upalu očiju


U dvorištu nije bilo djece pa sam odlučio pozvati Vjeku. Vjeko je izašao nakon što je obećao mami da će se odmah vratiti ako padne kiša. Po blatu i bez druge djece nismo mogli igrati nogomet pa smo prošetali do Bačvica. Kad smo prolazili pred željezničke stanice čuli smo tih cvilež. Vjeko odmah rekao, "psić, sigurno nema gospodara, uzet ćemo ga i bit će naš, zvat ćemo ga Tigar". Došli smo do grma a tamo zaista mali psić. Vjeko je već kovao planove za psa a on je samo cvilio i cvilio, nije pomoglo ni kad smo ga mazili. Njega bole oči, rekao sam. Vjeko pogleda, znam on ima upalu očiju. Tako i moja baka Luce, ima crvene oči, mama kaže da je to konjuktivitis. Vjeko se sjetio gdje mama drži bočicu s kapima za oči i trčao je po nju, a ja sam osta da čuvam Tigra. Nijen prošlo dugo Vjeko je stigao sav raščupan i sa crvenim obrazom. Mama ga je uhvatila da ide s bočicom van i tukla ga je, a on je ipak uspio pobjeći. Ja sam uzeo Tigra a Vjeko mu je ukapao kapi u oči. Uzeli smo Tigra sa sobm i krenui kući, dok smo razmišljali gdje da ga smjestimo, Tigar zalaja, iskoči iz ruku, i otrča do nekog žutog psa koji ga poče njušiti i lizati. Kad smo im se htjeli približiti djurii su prema postaji. Došli smo kući a tamo su nas čekae prilične batine. Posle kad god prolazimo pored poastaje vikali smo, Tigre, Tigre nebili ga ponovo našli ali ništa, Tigra nismo više nikad vidjeli.

 

7. Priča o velikoj pobjedi i šarenom katapultu


Izbio je veliki rat s Toćanima. Bili smo jaka vojska nas oko 15 svi naoružani, mačevima i štitovima. Pored šljema, Vjeko je imao najbolje oružje. Stariji dječaci su bili slabije naoružani. Krenuli smo niz vrtle prema Toću. Toćani su nas čekali na ulazu u Šegvića ulicu, bilo ih je mnogoo više ali bili su slabo naoružani. Među njima je bio i veiki kuštravi dječak Žuko. Žukino oružje je bilo velika šarena kartonska kutija iz koje je izbacivao papirne strelice. Ne treba se bojati Žuke, rekao sam Vjeki. Podigli smo mačeve i krenuli Vjeko, Čočo i ja zagazišmo na njih i zaklonjeni štitovima mahali smo mačevima. Nismo ih udarili samo smo vikali da priznaju da su gotovi i da se predaju. Toćani su bacili svoje mačeve i pobjegli glavom bez obzira. Povukli su se u Biskupovu palaču. Stajali su na zidu i mahali borovim granama, zid je bio visok i nosmo mogli ući. Prvo ih je napao Žuti, ja sam podmetnuo leđa i podigao Vjeku na zid, on je skočio u park i navalio na toćane, svi smo krenuli za njim. Toćani su se grdno prepali i svi su se predali. Oduzeli smo im sličice i špekue, a Žuti je svakom dao po 20 čvrga. Toćani su se brzo utješii pa su razgledali naše oružje. Tad se Čočo dosjetio da nema Žuke, on se skrio u knjižnicu, zarobili smo ga i uzeli mu katapult, on se rasplakao. Ali teta knjižničarka je rekla da nije lijepo to što radimo i zamolila da vratimo šarenu kutiju Žuki. Vratili smo katapult Žuki i rukovali se snjim. Žuko je bio neizmjerno sretan.

 

8. Priča o golubu Kruni i oluji


Moja kuća je bila visoka i od cigle. Jednog sam se dana malo razbolio i mama me je strpala u krevet. Jedno popodne začuo sam Vjeku u kuhinji. Doviknuo sam mu da dođe, kad je došao u moju sobu jako joj se začudio i divio. Odmah sam došao na ideju da prespava kod mene. Ali tata nije dopustio već je rekao kad ozdravim onada Vjeko može prespavati kod mene. Ubrzo sam ozdravio pa je došao dan da Vjeko prespava kod nas. Bili smo jako sretni i uzbuđeni. Pošli smo na spavanje u moj krevet ispod krovnog prozora. Po noći je počela jaka oluja, padala je kiša i puhao jak vjetar. Odjednom se na prozoru začulo grebanje, Vjeko i ja smo se jako uplašili, odmah sam pozvao tatu. Tata je sjeo na naš krevet i posluišao i rekao, Matko, pa to je tvoj golub Kruno. Više se nismo bojali, bilo nam je žao tog jadnog goluba pa smo zamolili tatu da ga spasi od oluje. Tata je polako digao prozor i uvukao goluba u sobu. Golub je bio sav mokar i drhato od zime. Tata je odlučio da Kruno bude u kuhinji do jutra. Čim je jutro došlo otrčali smo u kuhinju da vidimo šta je s Krunom. Ali kruno je počeo da leti po kuhinji pa je mama otvorila prozor u strahu da nešto nerazbije, a on je tad izletio van na krov. Mi nismo bili tužni . Posle toga Vjeko je još nekoliko puta spavao kod mene. A kruno je od toga dana bio i njegov prijatelj.

 

9. Priča o karetima i miliciji


Karetom su djeca u Splitu zvala kolica koja su se sastojala od drvene ploče koja je bila duga tri a široka dva pedlja. Žuti je redovito od tate šofera nabavljao kuglične ležajeve, Barba Ante, Vjekin tata je nabavio Vjeki četiri lijepa kuglična ležaja. Vjeko je imao četiri ležaja a ja dva , to je ukupno šest ležajeva, pa sam mu predložio da on meni da dva mala a ja njemu jedan veliki i da obojica napravimo sebi karet. On se složio i odma smo otrčali kući da nam očevi naprave kolica. Kad je bilo gotovo otišao sam do Vjeke da vidi moj karet, on se začudio zašto ga nisam obojio. Nisam ni znao koliko je boja važna dok nisam vidio Vjekin karet. Pošli smo na vožnju na nizbrdicu pokraj naše kuće. Pločnik je bio dug i strm, prolazio je pokraj milicijske stanice. Svi su se divili Vjekinom karetu, pa se on počeo malo praviti važan. Odlučio je da ne sjedi na njemu već da legne na karet, ja sam mu govorio da to neradi, ali on me nije slušao i odjednom se začulo jao, nije uspio zakočiti i spao je s kareta. Milicionar je uzeo Vjeku za uho i odveo ga u milicijsku postaju, nisam mogao staviti prijatelja pa sam i ja pošao snjima. Molio sam milicionara da pusti Vjeku ali on je rekao da tata dođe po karet. Vjeko je odlučio da prizna tati sve i da spasi karet. Otišli smo barba Anti i sve mu rekli, on se jako naljutio i izmlatio Vjeku letvom po stražnjici. Vjeko je dobi kaznu da deset dana nemože van i nije dobio karet cijeli mjesec. Posle smo se vozilči karetima sve dok smo mogli stati u njih.

 

10. Priča o tri psića siročića


Staro željezo nam je trebalo da kupimo stol za stolni tenis. U ruševinama nedaleko od naše ulice bio je stari slupani kamion. Kad smo stigli ljudi su već odnijeli kotače, sjedišta, upravljač, košaru i dio kabine, rastavili su i motor ali nešto je ostalo i za nas, masne i teške dijelove motora mi smo prisvojili. Za prevoz do prodajnog mjesta trebala su nam kolica. Kolica je nabavio Karijola. Karijola je bio dječak čiji je otac na postaji s karijolom prevozio putnicima torbe, on nije išao u školu. Jako smo se namučili utovarajući željezo. Pred barakom za otkup željeza čekalo nas je iznenađenje, na zemljio pred ulazom sjedio je starac i prodavao tri psića. Novca za željezo smo dobili upravo toliko koliko su koštali psići. Iako smo željeli stol za tenis, ipak smo kupili psiće. Nosili smo ih kući u kratonskoj kutiji. Ali se nismo mogli dogovoriti kod koga će psići biti. Karijola je rekao da će on čuvati psiće dok mu se otac ne vrati iz bolnice. Uzeli smo jednog psića, a druga dva više nikad nismo vidjeli, Karijola ih je prodao Toćanima. Vjeko je uzeo psića u svoju kuću, roditelji su mu bili na putu a sestri Tanji je zaprijetio da će ako kaže roditeljima izdati da ona svaki dan šeta sa momkom Antom, a baka nije bila problem. Svaki dan smo ga uvježbavali za razne naredbe a dali smo mu ime Lugi, jer je bio siv kao lug (pepeo).  Lugi je narastao i postao odličan lovački pas.

 

11. Priča o strahu


Jedne noći probudio sam se u velikom strahu, jer sam sanjao velikog strašnog morskog psa. Pozvao sam tatu on je rekao da morskog psa nema i da se ne plašim. Moja mama je sve ispričala Vjekinoj mami,. a ona je rekla nije to ništa Vjeko već deset dana spava s njima u krevetu jer se boji Kapule. Vjeko se smijao mome strahu, jer morski pas nemože bez vode. Vjekin strah je bio mnogo strašniji, on se plašio kapule, velikog čovjeka obučenog u crno sa zlatnom dugmadi na kaputu i blještavim zlatnim očima. Vjekin strah je dobio ime po kapuli jer se u Splitu tako zvao luk. Kad su dječaci čuli za moj i Vjerkin strah, svi su priznali da se nečeg boje. U ulici je zavladala kao neka moda straha, jer su se svi nečega plašili. Smislili  smo plan da jednu večer spavamo skupa, to bi trebalo otjerati naše strahove. Barba Ante i teta Danka poželjeli su nam laku noć. Baš kad sam bio usnuo čuo sam Vjeku da me zove, Maćo, Maćo vidiš li kapulu, ja ništa nisam bio vidio, ali sam pored Vjekinog kreveta vido morskog psa. Vjeko je rekao da nevidi morskog psa a ja da nevidim kapulu. Bili smo jako sretni kad smo vidili da nema ničega u sobi. Ja i Vjeko smo zaključili da su se kapula i morski pas prestrašili jedan drugog.

 

12. Priča o zalutalom kamionu


Jednog dana u našoj ulici krenula je gradnja nebodera. Gradnja je trajala jako dugo dok mi nismo postali odrasli. Jednog dana ja i Vjeko smo vidjeli prekrasan kamion s prikolicom i vidjeli smo kako vozač visoko sjedi. Vozač nije vidjeo da je to slijepa ilica i Vjeko i ja smo mu mahali da stane . Vozač je zaglavio u našoj ulici. Bio je iz Slovenije pa nije baš najbolje govorio Hrvatski. Vjeko i ja smo bili ulazili u kamion a onda je vozač rekao da pegledamo gume, pregledali smo gume bilo ih je deset na kamionu i osam na prikolici. Zatim smo se zavukli pod kamion i razlgedali, vidjeli smo spremnik za gorivo, osovinu i još dosta toga. Odjednom kamion se pokrenuo, Vjeko je pobjegao a ja sam ostao nepomičan. Bio sam sretan jer htjeo sam vidjeti kako sve radi, ali odjednom se čula vriska i kamion je stao, netko me zgrabio za majicu i izvukao iz mog skrovišta. Bio je to vozač, vozač je bio jako prstrašen, tada sam shvatio da su svi mislili da će me kamion pregaziti. Mama je jako plakala jer su joj bili rekli da me kamion pregazio, a tata je sve saznao i bio je jako ljut. Tata me tresao tako jako da sam morao obećati da više nikad neću ići ispod kamiona.

 

13. Priča o maloj Ančici


Mala Ančica uopće nije bila mala, već normalana djevojčica iz Končareve. Uvijek se smijala vedro i tiho, nije imala prednjih zuba. Ančica je bila drugačija od ostalih djevojčica, nije bila plačljiva i uvredljiva, nije se ničeg bojala, sve naše igre igrala je sa nama. Imala je dugačke bijele čarape koje su bile poderane jer se snama verala po drveću. Ančicu su svi voljeli osim Vjeke. On je Ančicu izbjegavao i tjerao od nas i prijetio da će je ubiti. On je to činio zato jer se stidio, Ančica je bila zaljubljena u njega a mi smo ga zbog toga zezali. Sve je bilo dobro dok se Vjeko nije umalo oženio njom, evo kako je to bilo. Cijelog smo jutra igrali uzbudljivu igru, koja se zvala "kantica". U kanticu smo stavili po jedan bezvrijedni novčić i svako od nas gađao je kanticu plosnatim kamenom. Kad se kantica prevrne ako je novčić blizu kamena pripada onome čiji je kamen. Bacali smo tako i Vjeko je bio na redu, bacio je kamen i pogodio Ančicu posred njenog malog nosa. Ona je kriknula od bolii pokrila lice rukama i plakala. Svi smo je tješili, ispod ruke joj se ukazao potočić krvi, a Vjeko je neutješno plakao. Ja sam odjeurio po liječnika, dok mene nije bilo Vjeko je napravii nešto neobično, rekao je - Ančice, Ančice ne plači molim te, ne boj se, oženit ću te ja, neboj se Ančice, povikao je. Ona ga je pogledala i nasmijala se najvedrijim osmjehom na svijetu. Kad sam stigao krv joj je već prestala, a liječnik je rekao da je sve u redu. Odjednom svje je bilo kao i prije, Vjeko se ljutio a Ančica gledala u zemlju. Vjeko nije održao obećanje na njegovu žalost, jer Ančica je izrasla u lijepu i zgodnu curu.

 

14. Priča o tri greške i upali pluća


U petak nas je čekala vrlo važana utakmica, jasam već u ponedjeljak osjetio da ću se razboliti, lice mi je gorilo a ruke oslabile. Međutim ja sam odlučio da nikom ne govorim o tome. Približavao se petak, u četvrtak sam bio toliko slab da mi je bilo jasno da neću moći igrati. Povjerio sam se Vjeki a on je predložio da ne igram već da branim. Došao je petak, padala je kiša ne jako ali igralište je bilo blatnjavo. Nazad više nisam mogao, napravio sam i drugu grešku, obukao sam dva džempera, staru košulju i tatinu kapu i istrčao sam na igralište. Bio sam dobar branič i sav sam se isprljao, završilo je prvo poluvrijeme, odmah smo počeli drugo da ne kisnemo bez razloga. Bližio se kraj i mi smo trebali pobjedu pa sam se zamjenio sa Čočom. napokon smo dali gol, dao ga je Lovro. Petosi su ubrzo izjednačili dok je Vjeko vezao cipelu. Vjeko je uzeo loptu i viknuo ajde Maćo, opalio sam loptu i bilo je 2:1  za nas. Svi su nam čestitali a ja sam se jedva dovukao do kuće i priznao sve mami, izmjerila mi je temperaturu i rasplakala se. Pozvali su doktora, kad je stigao i pregledao me rekao je da imam upalu pluća, i da tata mora nabaviti lijek koji je teško nabaviti. Tata je nabavio lijek i za dva dana mi je spala temperatura, ali sam još bio bolestan. Vjeko me je stalno posjećivao i donosio mi darove. Napokon sam krenuo u školu i morali smo obećati učiteljici da više nikad nećemo igrati po kiši i kad smo bolesni.

 

15. Priča o Jadranki i plivačkom podvigu


U našoj ulici bila je jedna prodavaonica kruha, jednog dana prodavačica je počela dovoditi svoju kćerku Jadranku koja je bila jako lijepa i sviđala se svim dječacima u ulici. Sve naše igre svele su se na to da kupujemo pecivo u Jadrankinoj prodavaonici. Jednog dana dok smo se kupali na bačvicama ja i Vjeko smo se utrkivali u plivanju za pecivo. Okladili smo se u dva peciva da ću otplivati do plovaka i natrag za manje od 5 minuta. Svi su navijali za mene čak i Vjeko, a pokušao me i odgovoriti od oklade, rekao je da će svejedno kupiti peciva, bio je to najbolji prijatelj na svijetu. Vjeki sam rekao ako tu udaljenost pređem za manje od 5 minuta uplašit ćemo Toćane pa se neće usuditi snama utrkivati u plivanju. Kazaljka je došla na punu minutu i Žarko je mahnuo za pokret, skočio sam i počeo plivati. Došao sam do plovka, bila je to ružna hrđava kugla, lupnuo sam dvaput šakom u nju i počeo plivati nazad. Osjetio sam umor i da mi ruke i noge polako trnu, bilo me je strah. Kad sam stigao na obalu Vjeko me poljubio i čestitao, stigao sam za 4 i pol minute. Vjeko je sve ispričao Jadranki a ona se nasmješila. Kasnije je Vjeko tvrdio da to nije istina i dan danas neznam dali mi se Jadranka nasmiješila ili mi se samo učinilo.

 

16. Priča o jami, pušci i autu


Prvo pšolugodište u prvom razredu završio sam s odličnim. Za nagradu sam s tatom otišao u lov u Katun. Tata je nosio svu opremu jer za mene je bila teška. Tata mi je pokazao veliku jamu "bezdanku" bila je jako strašna, izdaleka smo ja i tata bacali kamenčiće u nju. Tata je vidio da sam se uplašio pa ponudio da ispalimo jedan hitac u jamu. Tata je držao pušku ja sam prišao sa strane i povukao okudač. Kad je puška opalila iz jame je izletjelo jato divljih golubova. Pošli smo kući bez lovine, ali sam bio zadovoljan jer sam pucao iz puške, iako mi Vjeko nije povjerovao a uvjerio se tek kad je moja mama to potvrdila. Sutradan u školi Vjeko je predložio da ja ispričam svoj doživljaj u lovu, i pri kraju pričao sam umjesto auto, rekao avuto na što su mi se svi smijali a Vjeko je skočio i rekao ušutite glupani jedni. Djeca su me zbog toga počela zvati vlajom. Učiteljica je naredila da se umirimo i rekla da nije sramota biti vlajom. Kad sam ispričao mami i tati oni su se smijali, tata je rekao da je Vjeko pravi prijatelj. Idući put kad smo išli u katune u lov Vjeko je pošao s nama. Bilo nam je lijepo i uzbudljivo.


17. Priča o stolnom telefonu


Jednog dana učiteljica nam je podijelila nekakve listove. Bili su to listovi za anketu. Pitanja su bila naprimjer koliko soba imamo, dali je mama zaposlena itd. Samo su Vjeko i Željko Toćanin prijavili da imaju telefon i hladnjak, mi ostali to nismo imali. Među najsiromašnijima bio je Željko i nama je bilo sumnjivo što je prijavio da ima telefon, rekao je da ga je sam napravio i svi su se jako smijali. Napravio ga je od kutije za cipele i provukao je jedno uže i trebalo samo glasnije pričati i onaj drugi bi ga čuo. Vjeko je sve shvatio ozbiljno i odmash posle škole počeli smo da pravimo telefon, napravili smo prvi telefon i dok smo u radionici razgovarali sve je bilo u redu ali čim bi se malo udaljili ništa se nije čulo. Tad smo shvatili da telefon radi samo kad su govornici blizu, bio je to naš stolni telefon. Idućih dana stalno smo telefonirali a mama i tata to su koristili da nam recimo narede kad trebamo otići po kruh i slično. Sve je propalo kad je tata koristio telefon za Joška da bolje jede a Joško je poklopio slušalicu i rekao da je telefon pokvaren i tata je povjerovao i pokrio ga i više ga nismo koristili.

 

18. Priča o Marini


U osnovnoj školi zaljubio sam se u Marinu i ona u mene, to je bila moja prva ljubav. Bila je lijepa i vesela imala je žutu kosu, lijepo se oblačila itd. Evo kako sam ja bolje upoznao Marinu. Marina je u školi sjedila sa Trešnjom ispred mene, a ja sam sjedio sa Nevenom i Nevenu se sviđala Trešnja. Vjeki sam prvom rekao da je volim. Vjeko se naljutio jer mu se Marina nije sviđala.  Marina je mene isto zavoljela jer je Vjeko rekao da samo nju volim. Napisao sam Marini ljubavno pismo koje je Vjeko dao Trešnji a ona Marini. Tako smo se Marina i ja dopisivali, razmijenili smo osam pisama a  onda me ona ostavila. Jednog dana Vjeko je došao jako ljut i rekao mi kako je Trešnja poručila da Marina nije više moja cura već Zdenkova. To je bilo jako čudno jer Zdenko je bio jako straiji od nas vrlo ružan i nasilan. I tako je završila moja prva ljubav. Danas je teta Marina dobra prijateljica ponekad se  sretnemo u Splitu.


19. Priča o maminim suzama i strašnoj sramoti


Moji roditelji uvijek su govorili da smo siromašni. Tata je radio cijeli dan a mama je kuhala jednostavna jela i prekrajala staru odjeću. Ja sam rastao kao iz vode. Kasnije je došao Joško. Knjige su bile skupe, cipele su mi se derale kao od papira. Mama je morala početi zarađivati, počela je prodavati upaljače. To je bilo zabranjeno a mene je taj posao zabavljao. Mama se jako bojala da nas ne uhvate. Mamu su ulovili, plakala je cijeli dan a tata je bio mračan i ljut. Dva su milicionera došla i pretražila kuću, no nisu našli upaljače jer ih je tata negdje sklonio. Uhvatili su debelog Nikolu i on je odao mamu. Sad će biti suđenje. Tata je išao normalno na posao a mama nije izlazila iz kuće. Vjeko je vidio da samnom nešto nije u redu. Doašo je i dan presude. Mama i tata su se obukli kao da idu u crkvu. Poljubili su nas i otišli na sud, mene i Joška čuvala je teta Milica. Kad su se vratili sa suda tata je rekao da mama neće u zatvor. Sutra dan pukla je bruka jer je u novinama pisalo kako je mama osuđena. Bojao sam se da će me djeca u školi pitati za mamu a ja nisam znao šta da im kažem. Međutim kad sam sutra dan došao u školu niko me ništa nije pitao i tako je to prošlo.


20. Priča o prevrtačima - visokoletačima


Otkad sam sebi nabavio golubove Vjeko isto htjeo, ali meni je bilo lako jer sam stanovao u potkrovlju, a on na prvom katu. Jednog dana Vjeko je na tržnici kupio tri goluba, i smjestio ih na tavan u kući gdje su živjeli Žuti i Čočo. Golubovi su se zvali Garan, Romeo i Beba. Došao je dan da Vjekini prevtači polete i da vidimo što znaju. Iznio ih je van i pustio, no oni su odletjeli na krov  moje kuće i sjeli. Grgo je mrko pogledavao Vjekine prevtače nije volio došljake. U to su prevtači poletjeli, nisam vidio ništa ljepše, Vjeko je vrištao od sreće. Međutim oni su letjeli sve dalje i dalje i nestali su. Vjeko je bio zabrinut, došlo je vrijeme ručka i morali smo ići. Poslije sam pošao nahraniti svoje golubove kad tamo čuda, Vjekin Garan. Romea i Bebe nije bilo i više nismo ni vidjeli. Garan se zaljubio u moju Gogu, moju najmlađu i najružniju golubicu. Uskoro su Goga i Grana napravili gnijezdo gdje je Goga snijela jaje. Goga je sjedila na njemu a Garan joj je donosio hranu. Kad se izlegla mala Goga, Garan je pobjegao i nije se vratio.

__________________________________

 

Matko Marušić rođen je u Splitu, u obitelji doseljenika iz Zagore, iz Radobilje. Svoje djetinjstvo je proveo u starom, težačkom dijelu Splita, Lučcu. Svoje je djetinjstvo opisao u knjizi Snijeg u Splitu, koju je posvetio svom najstarijem sinu Berislavu. Završio je Medicinski fakultet. Svoju drugu književnu knjigu, Plaču li anđeli? je posvetio svom sinu Stjepanu Ljudevitu. U toj je knjizi opisaivao strahote Domovinskog rata i opisivao ljude koji su se borili protiv zlog i nadmoćnijeg neprijatelja, a ti dobri ljudi su na kraju pobjedili. Pošto je knjige pisao za svoju djecu, napisao je i knjigu Škola plivanja, za svoju najmlađu kćer Mariju Franku. U toj knjizi opisuje Marijino odrastanje, pripovjedajući nevino i s roditeljskom ljubavlju. Kao profesor na Medicinskom fakultetu, napisao je i mnoge radove o medicini.

 

Oženjen je suprugom Anom, i ima dvoje djece iz tog, drugog braka: Stjepana Ljudevita i Mariju Franku. Svog najstarijeg sina Berislava ima iz prvog braka. Berislav živi i radi u SAD-u. Matko ima mlađeg brata, Joška Marušića, koji je hrvatski karikaturist i crtač.

4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Matko Marušić - Snijeg u Splitu

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u