Marin Držić - Venere i Adon lektira

Marin Držić - Venere i Adon

Marin Držić - Venere i Adon

 

Različiti književni proučavatelji su različito određivali kojem žanru pripada ova drama. Venere i Adon je ispreplitanje visokog i niskog stila, trivijalne i elitne književnosti stoga je teško za zaključiti kojem žanru pripada. Kroz cijelu dramu Venere i Adon se provlače pitanja podrijetla i strukture koja su, naočigled, dva različita pojma, ali su međusobno povezana. Neki od autora vidjeli su podrijetlo u sienskoj sredini, sienskim djelima i predstavama. Jedan od njih bio je, kako navodi Rafo Bogišić, i Wilhelm Creizenach (Gesichte des neueren Dramas, II, Halle, 1901). Osim njega veliki pobornik tog mišljenja bio je i Branimir Vodnik.

 

On ističe da je Držić učio u različitim talijanskim gradovima, ali da se na sveučilištu u Sieni, koje je u to doba bilo na vrhuncu, najviše zadržao. Vodnik ističe da su uzor Držiću bile sienske rustične drame u kojoj su lica seljaka opisana na komičan način i uvodio se ples u dramsku radnju. Miroslav Pantić ublažuje Vodnikovu teoriju time da zaključuje kako je drama Venere i Adon pastirska igra koju Držić upoznaje u Sieni, ali da je prilagođuje dubrovačkoj sceni. Za razliku od takvih stajališta, Leo Košuta zaključuje da Venera i Adon imaju dvojno žanrovsko određenje. Prema njegovom mišljenju, Venere i Adon je mitološkoalegorijski sastav u stihu, nazvan pripovijest koji se izvodio na talijanskim dvorovima, ali da je i farsično, lakrdijsko djelo koje je bilo u Italiji veoma popularno, a obilježeno cinizmom, komikom i satiričnošću.

 

Kao što je već ranije navedeno, različita su stajališta oko određenja žanra Venere i Adona, a prema stajalištu Franje Švalca, ne može se reći da je Venere i Adon napisano kao pravo pastoralno djelo jer pastoralna radnja odlazi u drugi plan, to jest nju prekidaju komentari koje daju Vlasi. Franjo Švalec smatra da je mitološka, to jest pastoralna radnja samo nadopuna, takozvanoj realnosti, to
jest ona je samo projekcija Vladina straha za njenog sina.

 

Venere i Adon je mitološko - rustikalna drama u osam prizora. Napisana je u dvostruko rimovanim dvanaestercima, i to u njih 347. Izuzetak su osmerci koji se pojavljuju u dva kratka dijela drame: u prvom prizoru, u Vukodlakovoj pitalici i u drugom prizoru, u replici satira. Prvi puta je objavljena 1551. godine u Veneciji u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarima, a prvi puta je prikazana te iste godine na piru Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčićević Allegretti u vrijeme poklada. Izvodila se u kući nevjestina oca. Nije poznato tko je izveo dramu, ali nagađa se da je to bila Pomet - družina. U prvom i u zadnjem prizoru apostrofira se mladoženju koji je, ujedno, bio rođak Marina Držića čime se asocira na aktualnost te "igre". Alegorijski gledano, Rafo Bogišić smatra da Adon obećava Veneri da će ju vječno služiti kao što i Vlaho obećava svojoj supruzi "vječnu službu" time što će vjenčati njome.

 

Drama sadrži dvije radnje, različite sadržajem. U prvoj se radnji oblikuje svijet Vlaha, to jest realistično se prikazuju likovi koji razgovaraju o raznim temama. Iza njih se otvara zastor i oblikuje mitološko-alegorijska priča o ljubavi Venere prema lijepom Adonu. Svaka radnja ima svoje likove. Likovi u prvoj radnji su Vlasi: Vukodlak, Kojak, Grubiša i Vlade. Oni su okvir druge radnje, a stoje ispred zastora, to jest na prosceniju. Vukodlak dolazi na vjenčanje u Dubrovnik, aludira se na pir vezan uz predstavu koja se izvodi, i zajedno s Gojakom komentira svadbenu svečanost, hvali vino. Njih dvojica vrijeđaju jedno drugoga i vrijeđaju godišnicu, to jest služavku koju Grubiša, Kojakov bratić, želi oženiti. Vlade, Grubišina majka, želi ga odgovoriti od tog nauma i govori mu kakve su one zapravo.

 

Vlade:


Um'ju godišnice i gosparu bradu
oskubsti, obiesnice, tamo u tomem gradu,
gospi odgovarat i, što mogu, krasti,
i po gradu udarat, kučetine, u lasti;
crkvaru opilaje, a hljebe mazući
zadnjica svaka je, da im ih ni moć vući;
a vina lončine sve pune imaju
što kradu, rabine, pak pjane igraju.   

 

Zatim se iza njih otvara zastor i izlaze vile i pastiri koji plešu. Osim vila i pastira, likovi u drugoj radnji su: Venera, Adon i Kupid, Venerin sin. Venera se zaljubljuje u Adona i traži od Kupida da ga pogodi svojom ljubavnom strelicom kojom će Adon biti vezan. Nakon njegove tužaljke, pojavljuje se Venera koja mu nudi slobodu, ali želi nešto zauzvrat. On joj nudi vječno ropstvo, na što ga ona veže svojim zlatnim pramenom. Sve to promatraju Vlasi i komentiraju tu radnju.

 

Kojak:


Brate Vukodlače, ali spiš ali bdiš?


Vukodlak:


Ah, ne spim, Kojače? Ali me ne vidiš?
Niti ga mogu spat ni što bijedan
vidismo mogu znat ali 'e bilj ali san.   

 

U zadnjem prizoru Vlasi su prestrašeni mitološkom pričom i odluče bježati s tog mjesta kojeg nazivaju zlim. Na kraju Grubiša odlučuje da ne želi oženiti neku prostodušnu služavku, nego želi naći lijepu seosku djevojku za udaju. Vukodlak ih poziva na večeru i apostrofira da ih sada čeka svadba na koju trebaju otići.

 

Drama sadrži binarnu kompoziciju, rustikalni svijet u opreci sa svijetom pastorale. U prvom svijetu, svijetu Vlaha, prevladava niski stil pisanja. Njihov je govor prožet psovkama, uvredama, nemaju poštovanja jedni prema drugima. Njihov govor je govor dubrovačkih seljaka koji ne poštuju literarne konvencije, a niti ih ne znaju. Nazivaju se pogrdnim imenima (svinjo uscana, kozom, jarcem i slično), ali se u njihovom govoru spominju i neki dubrovački lokaliteti (Pločka ulica, Orlandov stup). Osim toga, Slobodan Prosperov Novak u svome istraživanju naglašava da se Vlasi služe replikama iz talijanskih mariazza, to jest narodnih igara.11 Irmgard Mahnkem u svome članku piše da je već i sam Rešetar shvatio da Držić za pučke likove bira upravo taj stil jezika da se postignu elementi šaljivog, dok za ozbiljne, književne likove bira visoki, elitni stil. Taj drugi svijet je prožet idiličnim jezikom, pastoralnom lirikom. Njihov je govor uzvišen, čist te je česta je upotreba deminutiva i sadrži mnoštvo monologa.

 

Vile:


Prospite cvietjice, na otar stavite
mirise, sestrice, Veneru slavite;
slavite, ptičice, žuberom slatkime
Venere božice prislavno toj ime.   

 

Jezik je kod Držića sredstvo kojim se likovi karakteriziraju, ali i istovremeno je sredstvo kojim se izazivaju komični elementi, to jest jezik ima dvostruku funkciju u tekstu. Dva glavna lika u mitološko - alegorijskoj priči su Venera i Adon. Oni su preuzeti iz grčko - rimske mitologije. Adon je lik koji se pojavljuje u šestom i sedmom prizoru. On je bio u lovu i želi se malo odmoriti. Usamljen je jer je izgubio društvo, a u blizini nema nikoga. Traži od prirode da mu pomogne zaspati i za to vrijeme ga Kupid pogodi strijelom i zaveže. Venera ga dolazi osloboditi i zauzvrat nešto želi od njega. On joj daje sebe kao roba da joj vječno služi:

 

Adon: Da sam ti vik sužan, i tvojoj liposti
da služim noć i dan sa svom mom kriposti. 

 

Držić pripisuje Adonu osobine kakve ima vila. Vila, u skoro svim renesansnim djelima, je prekrasna djevojka koju je lov umorio pa se stoga želi malo odmoriti i dok se odmara ju zarobe te ju na kraju spašava neki hrabri pastir. Adon, kao što je prije navedeno, ima takve osobine. On je lijep mladić koji se umorio od lova i želi se malo odmoriti i za to vrijeme ga Kupid zarobljava svojom strijelom, a spašava ga Venera koja je, ujedno, i glavni krivac njegovog zarobljavanja. Venera je lik koji se pojavljuje u drugom, trećem, četvrtom i sedmom prizoru. Ona je u drami oblikovana kao žena koja žudi za nedostižnim muškarcem, to jest oblikovana je u maniri obratnoga petrarkističkoga iskaza.

 

Venera:


A bježiš od mene, Adone dragi moj,
u gore zelene sakrivaš obraz tvoj.
Adone, nisam ja lovac za košutom,
ljubi sam ja tvoja, mrem za tvom lipotom   

 

U renesansi su pjesnici, petrarkisti, često opjevavali svoju nedostižnu ljubav, a najčešće je to bila žena koja je bila ili udana ili ih nije htjela. Venere žude za Adonom isto kao što i ti pjesnici žude za tim nedostižnim ženama. Razlika između petrarkista i Venera je ta što ona ipak uspijeva dobiti što želi. Ona je aktivan lik. Umjesto da žaluje za Adonom, ona preuzima stvari u svoje ruke i na lukav način uspijeva dobiti Adona.

 

Ona moli svog sina da ga veže zlatnom strelicom tako da ona može biti ta koja će ga osloboditi i ujedno dobiti što želi. Isto tak, Venera svojom lukavštinom natjera Adona da postane njen rob time što ga oslobađa od strelice kojom je vezan.

 

Venera:


Vežem te od kosi
mo'im pramom zlatime; uza se taj prosi
za roba takova koga ću na sviti
vrh svakoga inoga uvike ljubiti.   

 

U prvoj radnji, među Vlasima, dominantan lik je lik Vukodlaka koji se pojavljuje u provom, petom i osmom prizoru. Veoma je drzak i oštar na jeziku i sam sebe naziva knezom Grizivino.

 

Vukodlak: Ja sam Grizivino, a niesam Vukodlak:

grizem, žvem, iem vino brz, krjepak, hitar, lak.

 

On je pozvan na svadbu u Dubrovniku i započinje dramu svojom pohvalom o vinu. Prema istraživanju Dunje Fališevac, Vukodlak je "pijanac", hedonist koji uživa u piću. Dunja Fališevac navodi da je poput likova iz srednjovjekovnih djela koji su bili ismijavani zbog svojih poroka, to jest zbog pretjeranog uživanja u tjelesnim užitcima, jelu i piću. Za razliku od takvih stajališta Dunje Fališevac, Leo Košuta navodi da lik Vukodlaka ima dublje značenje. On govori da Vukodlak posjeduje karakteristike drevne maske, maske vukodlaka koji sa sobom nosi mrtvački sanduk i dovodi ga u vezu s pokladnim maskama dugih noseva koje opet dovodi u vezu s maskom koja se pojavljivala na svadbama. On ne govori da je on tip zatupljenih seljaka, već da je tradicionalan lik koji prisustvuje svadbenim svečanostima i tako zabavlja skupinu. Njegov lik zaokružuje cijelu dramu jer ne samo da djelo započinje njegom hvalom nego i završava njegovim pozdravom skupini.

 

U drami, već prije navedeno, supostoje dva svijeta, fantastični i realni svijet. Franjo Čale smatra da Držić nagoviješta znakove manirizma tako što spaja fantastični i realni svijet i to smatrajući da "kranja opreka vilinsko - mitološkom svijetu drastično produbljuje dokumentarnom realističnom evokacijom Dubrovnika, njegovih ljudi i predjela, ulica i spomenika." Katarina Hraste navodi u svome članku da u srednjevjekovnom teatru je postojao oblik uokvirivanja, to jest prostor locus (lokalizirani prostor scenskog događaja) i platee (realni prostor gdje publika stoji skupa s glumcima). U Venere i Adon postoje ta dva svijeta, prostor platea je realan svijet, a locus je fantastičan, mitološki svijet. Oni su međusobno odijeljeni zastorom za koji Hraste govori da je on glavna okosnica koja dijeli ta dva svijeta.

 

Kao što i Hraste komentira da je zastor glavna pregrada između realnosti i fantastičnog, tako i Slobodan Prosperov Novak "oblikuje zastor u jedno drugo, novo oko." Smatra da se Venere i Adon zasniva na kazališnom gledanju kao metafori, a ne metonimiji. Teatar se u tom djelu poigrava ne samo s publikom nego i sa samim sobom. Teatar je izokrenut i poremećen. On je "piščeva trepavica" kojom on problematizira pojam publike u kojoj izjednačava aristokrate i običan puk, to jest Vlahe s dubrovačkom vlastelom. Prema mišljenju Zlate Šundalić, životinje koje se spominju u Veneri i Adonu dokazuju kako svaka radnja ima svoju vrstu životinja u koju ta životinja pripada. U vlaškom svijetu prisutni su postupci bliži komediji. Na temelju analize, Zlata Šundalić smatra da se ostvaruje negativan zoomorfizam i to kada se likovi međusobno vrijeđaju i to kombinacijama usporedba i uvećanica. Najčešće se spominju životinje poput svinje, koze, jarca, jarebica i slično. Prisutno je, takozvano gurmansko tepanje koje još više naglašava tu realističnost tog svijeta. Drugi, pastoralni svijet je vezan uz umanjenice, imaginarne životinje (satira), idilu u kojoj cijela priroda slavi božicu. Time se samo naglašava nestvarnost tog svijeta. Jedina životinja koja se pojavljuje u oba svijeta je pas. On se pojavljuje u tekstu kada Adon govori da mu ni pas ne čini društvo.

 

Adon:


Jaoh, trud me umori u pustoj dubravi;
a nie čut nikoga ni se umim gdi svrnut
a od pasa jednoga blizu ovdi nije čut
ki bi mi straža bio, ako bih u gori
počinut ovdi smio.   

 

Isto tako se pojavljuje kada Kojak govori o starcu Radatu:

 

Kojak: Taj Radat sliđaše bielu vil po gorah,

a od ljudi bježaše jak prid psi jelin plah.

 

Taj pas postoji ne samo u prenesenom značenju u pastoralnome svijetu nego i u prenesenom značenju u realnome svijetu. On potvrđuje vezu između dva svijeta u odnosu na lik, ali i u odnosu na životinju.

 

Adon, lik u drami, kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena. Pojavljuje se u šestom i sedmom prizoru. Držić mu je dodijelio kompetencije koje tradicionalno posjeduje vila: lijepi se mladić umorio u lovu pa je sjeo otpočinuti; vile tako traže njega, a ne on njih. Tuži se kako je izgubio društvo, a nije mu u blizini čak ni pas. Želio bi da naiđe koja vila, a u njegovoj želji ima ponešto erotske žudnje:

 

Daj da ka izide od vila ke mene
po gori svud slide cić želje ljuvene!
Kojim sam njekad bio srdačca nemila,
vaj, sad bih svaku ktio za drúgu od vila,
kojoj bih truđahan u pustoj dubravi
srjed krila sladak san zaspao na travi  

 

Obraća se prirodi da mu pomogne zaspati, što se ubrzo i dogodi, za koje ga vrijeme Kupido sveže. Kad se probudi, pokraj njega je Venere, koja mu ponudi slobodu, ali istodobno pita što će joj za to dati. Adon obeća vječno robovanje, pa kad ga božica odveže i u istom trenutku sveže svojom ljubavlju, on izgovori nekoliko ushićenih replika da će zauvijek biti njezin.

 

Moglo bi se reći da je drama Venera i Adon drama koja potvrđuje kako se i u davnom 16. stoljeću koristile tehnike teatra koje se i danas koriste. Ne samo da u drami supostoje dva svijeta već se i isprepliću i sukobljavaju. Dolazi čak i do miješanja glumaca s publikom. Pojedini su književni proučavatelji na različite načine pokušali objasniti i dokazati koje je točno žanrovsko određenje Venere i Adona. Najuvjerljiviju sugestiju dao je Leo Košuta, ali opet svaka od tih analiza i određenja ima svoje prednosti, ali i mane. Moje je mišljenje da Venere i Adon treba gledati na drukčiji način.

 

Naočigled, Venere i Adon je drama komplicirane strukture i pripada različitim žanrovima. Ona je pastorala koja u sebi sadrži elemente komedije. Mogu reći da je Venere i Adon zapravo drama o podijeljenosti ljudi u svijetu, to jest dijeljenje na visoke (aristokrate) i niske (običan puk) koji se potpuno razlikuju jedni od drugih, ali u nekim dijelovima dolazi do dodirivanja i miješanja među njima, ali, naravno, bez uspjeha.

 

Studentica Martina Mikac

__________________________________

 

Marin Držić (oko 1508 - 1567), najbolji je i najplodniji dubrovački komediograf. Imao je život ispunjen mnogim aktivnostima, stalnim promenama zanimanja, avanturističkim poduhvatima. To je bilo stalno traženje sebe u različitim aktivnostima i zanimanjima, ali i sticanje ogromnog životnog iskustva neophodnog za poziv kome se najzad priklonio - poziv pozorišnog radnika, pesnika i komediografa. Svoj boravak u Sijeni, planiran za studije kanonskog prava, iskoristio je za pažljivo praćenje pozorišnog života. Dobro je upoznao sve vrste renesansne drame i ušao u tajne pozorišne tehnike. Radoznao i avanturistički duh, Držić je voleo promene, putovanja, neizvesnosti. To će mu omogućiti da, koristeći svoj dar zapažanja, stekne solidno poznavanje krajeva, običaja, ljudi i mentaliteta. Njegov nemiran i buran život obezbedio mu je motive, zaplete, sižee i likove za buduće komedije. Držićev avanturizam i nezasita glad za putovanjima nema podsticaj samo u želji za promenom nego i u želji za saznavanjem: svesno je ulazio u neizvesne avanture i učio o svetu, životu i čoveku.

 

Dobro poznavanje dramskog žanra u svim tipovima, pozorišno iskustvo, glumačka praksa i dramski talenat učinili su Držića jednim od najvećih komediografa. Ogledao se u svim žanrovima renesansne komedije: farsi (Novela od Stanca, 1550), plautovskoj, društvenoj ili eruditnoj komediji u prozi (Dundo Maroje 1551, Skup 1554), pastorali, pastoralnoj drami ili binskoj eklogi u stihu (Tirena 1551), mitološkoj igri (Venera i Adon). Mnoge Držićeve drame su izgubljene.

 

Nemiran duh, ali i nezadovoljstvo društvenim stanjem u Dubrovniku, posebno radom Senata, podstaklo je Marina Držića da iz Italije pokuša zaveru protiv Senata za čijih dvadeset senatora kaže da su "dvadeset ludih nakaza koje tiranišu vredno dubrovačko građanstvo". Zbog toga više nije mogao da se vrati u Dubrovnik - umro je u Veneciji 1567. godine.

 

Svet Držićevih komedija potiče iz svih slojeva društva: seljaci, sluge, sluškinje, kurtizane, trgovci, plemići. U vrednosnoj društvenoj lestvici Držić iznad vlastele stavlja pučane, ljude iz naroda - pametne sluge su superiornije od gospodara. U prikazivanju stvarnosti i čoveka on je realista. Slika stvarnosti i čoveka nije neutralna; obojena je oštrim kritičkim ocenama i satiričnom žaokom. Njegova je komediografska dužnost bila da zasmejava, ali je uvek koristio priliku da usput ismejava neukusne zabave (Novela od Stanca), hvalisave vojnike (Arkulin), raspusne mladiće i nemoćne očeve (Dundo U Maroje), tvrdice (Skup).

 

Teme su mu izvorne "domaće", kao i likovi. Lokalni kolorit je razvijen i raskošan. Taj kolorit se ogleda u slikanju junaka koji su živi, konkretni, uverljivi, dobro izdiferencirani i individualizovani. Zato se Držićevi likovi pamte.

 

U Držićevo vreme su prerade klasične komedije ili pozajmice iz klasične i renesansne komedije bile uobičajene. Odobravala ih je vladajuća poetika (teorija imitacije) a i sami pisci su ukazivali (pa i Držić) da je neka komedija "ukradena" u manjoj ili većoj meri od prethodnika. Pozajmljuju se sižei, situacije, likovi, anegdote, dosetke.

 

U komedijama je često upotrebljavao vulgarnu komiku, ali je ona uvijek duhovita i vesela. Glavna svrha Držićevih komedija je bila da nasmije publiku, a to je Držiću vrlo dobro uspijevalo. On je najljepša i najozbiljnija ilustracija pobjede i potvrde renesansne životnosti na istočnoj obali Jadrana, tj. u hrvatskoj kulturnoj sferi.

 

Marin Držić - Dundo Maroje 

Marin Držić - Dundo Maroje - esej

Marin Držić - Novela od Stanca

Marin Držić - Skup

Marin Držić - Tirena

loading...
6 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Marin Držić - Venere i Adon

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u