Marin Držić - Tirena lektira

Marin Držić - Tirena

Marin Držić - Tirena

 

Vrsta djela - pastoralno idilična drama

Mjesto radnje - šuma u Dubrovniku

 

Djelo Tirena Marina Držića pripada hrvatskoj renesansi. Prvi puta izvedeno je 1549. godine ispred Kneževog dvora, a tiskano je 1551. godine nakon što je izvedeno na vjenčanju Vlaha Držića. Autor je djelo posvetio Maru Makulji Puciću.

 

Što se tiče vrsta djela, ono pripada pastoralno-idiličnoj drami. Tirena je pastirska igra, odnosno pastorala čija se radnja odvija u pet činova. Napisana je dvostruko rimovanim dvanaestercima i osmercima i to po pravilima eruditne ili učene komedije.

 

Eruditna ili učena komedija renesansna je komedija čistog humora, a stvarana je prema antičkim uzorima. Djelo je napisano u dva prologa koji su pisani neuobičajenom formom dijaloga i u stihu. Stih je dvostruko rimovani dvanaesterac.

 

Kratak sadržaj - Djelo započinje prvim prologom u kojem se vodi razgovor između Obrada i Vučeta, a Obrad opisuje grad u kojem živi. Vučeta mu govori na koji se način Dubrovnik obogatio, govori mu da je to od trgovine, a pritom veliča i mornaricu, spominje i Turke te najavljuje radnju koja će se odvijati u djelu.

 

Obrad je upitao tko je djelo napisao, što je bitno jer se tada spominje Marin Držić. Vučete je opisao Držića. Govorio je o njemu kao o osobi koja je puno putovala, spominje da je obišao cijeli svijet, da je vidio mnoga čuda i da nije samo sjedio kod kuće. Vučeta je spomenuo i dubrovačku rijeku Omblu. Rijeka Ombla bila je značajna u Držićevo vrijeme jer su se oko nje skupljale muze i vile koje su bile pravo nadahnuće za pjesnike. Vučete je spomenuo i hvalio i Šiška Menčetića i Džoru Držića, a i sam se vidio u budućnosti uz njih kao pjesnik. Pozivao se ne tradiciju. S riječima hvale govorio je i Mavri Vetranoviću, no nije spomenuo njegovo ime, već djelo Remeta.

 

Vučeta je iznimno posvetio pažnju i o hvali Dubrovniku jer ima velike pjesnike. Ovaj dio je značajan jer ustvari kroz lik Vučete, Marin Držić govori o sebi. Prolog je značajan jer je podloga za samu radnju i pomaže nam da lakše pratimo događaje. Prolog nam označava i ulazak Marina Držića u književnost. Mjesto cijele radnje djela je u Dubrovniku, točnije u prirodnom okruženju, odnosno u šumi. Prostor je idealan, proizašao iz maše, izmišljen. To je prostor gdje se sastoji pastiri i vile. Djelo je kompozicijski napisano kao komedija. Jedan čin se nadovezuje radnjom na sljedeći i najavljuje ga.

 

Kroz cijelo djelo isprepliću se realni i irealni likovi. U djelu prevladavaju motivi kao što su radost, priroda, ljubav, idilično raspoloženje te pastirski elementi koji dočaravaju cijelu atmosferu.

U vilu Tirenu zaljubljeni su mnogi pastiri. Miljenku majka Stojna govori kako za njega nije vila već obična djevojka koja živi na selu. Ovim autor stavlja antitezu sela i grada. Autor je kao aktualno pitanje postavio vječni sukob, onaj između nevjeste i svekrve. On kroz sva svoja djela provlači dvije antiteze, a to su – staro i mlado te realno i nerealno.

 

Promotrimo li pobliže možemo zaključiti da autor neposredno govori o odnosima iz dvaju različitih svjetova. Seljaci niječu Kupidovo postojanje te smisao zaljubljenosti kao stanja duše, no na kraju im događa to da i sami padnu pod konvencije koje su negirali i da se i oni sami zaljubljuju u vile. To možemo primijetiti kod Radata. On je tipičan realističan lik, no na kraju se i on sam zaljubio u vilu Tirenu. Autor nam je time htio prikazati parodiju na petrarkizam. Kako jedan lik može biti razuman i realan, ali i on na kraju ne može suzbiti svoje osjećaje i zaljubljuje se u vilu.

 

Dragić je protiv Kupida jer Kupid je zaslužan za to što je Radat poludio od ljubavi za vilom. Dragić želi pogoditi Kupida, ali Kupid je bio brži i pogodio je Dragića pa se i on zaljubljuje u vilu Tirenu. Kroz cijelo se djelo seljaci jedan za drugim upliću u radnju te se tako gomilaju jedan za drugim prizori sa seljacima. Njima je zajedničko da se zaljubljuju svi u vilu Tirenu. Jedni to čine dobrovljno, jedni protiv svoje volje jer su ranjeni od Kupida koji je prikazan kao svemoćan i neumoljiv.

 

Kroz sve napisane dijaloge možemo vidjeti realistične elemente, osim u onima kada se likovi zaljubljuju, tada autor uvodi petrarkističke elemente. U zadnja dva stiha djela, autor se obratio svim neprijateljima i onima koji su mu zavidni te su ga ogovarali kada se počeo baviti književnošću. Oni su ga optuživali da je plagijator i da je između ostalog pokrao i Mavra Vetranovića.

 

Za Marina Držića u ovom djelu bitne su tri teze. On govori o svom književnom stvaralaštvu, poziva na realnost te na tradiciju. Djelo završava tako što se Tirena zaljubljuje u Ljubmira i na kraju se smiruje sva bura s pastirima. Kraj je sretan, svi se pomire i zaplešu zajedno. Tirena i Ljubmir bili su sretni i zauvijek zajedno.

 

Likovi

 

Irealni likovi – Vila Tirena, Satir, Remeta, Miljenko, glas s neba, Kupido, Miljenko

 

Realni likovi – Vučeta, Radat, Dragić, Miljenkova majka – Stojna, pastiri (Ljubenko, Ljubmir i Radmio)

 

Commedia erudita (tal. "učena", plautovska komedija) vrsta je renesansne komedije čistoga humora, stvarana prema antičkim uzorima. Spojivši osnovne stavove antičke poetike (Aristotel, Horacije) i njihove renesansne interpretacije s iskustvom starih komediografa (Terencije, Plaut), renesansni autori došli su do novih zakonitosti i stvorili imitatorsku komediju, koja je poznata kao eruditna. U prvoj fazi iz antičkih izvora preuzimani su: fabula, tipovi, karakteri, zapleti, način organiziranja radnje, situacije i dr. Eruditna komedija bila je podređena nizu pravila koja su obrazovala njenu poetiku: predstavljala je događaje iz svakodnevnog života - izmišljene, ali moguće, imala je zapletenu radnju u kojoj je sudjelovao običan svijet i prikazivao se u nedoličnim situacijama (trgovci, krčmari, sluge, lutalice i dr.; podvale, krađe, nevjerstva i dr.). Njen cilj bio je da zabavljajući poučava; uvažavala je zakonitosti o trojedinstvu – radnja, mjesto i vrijeme. Imala je idealnu šemu ( prolog i pet činova, mogla je biti u stihu ili prozi; u našoj književnosti samo u prozi). Tema eruditne komedije je ljubav s peripetijama, a osnovu radnje čine intrige. Česte su situacije prepoznavanja, prerušavanja i sl. Učesnici su tipizirane ličnosti, dijelom preuzete iz antičke komedije (starac tvrdica, često zaljubljen u mladu ženu, sin rasipnik, sluga intrigant i dr.), a dijelom iz renesansne stvarnosti (pedant, nastavnik humanističke škole, komični i nespretni ljubavnik i dr.). U našoj književnosti najuspješnije eruditne komedije pisao je Marin Držić, u koje je, uz poštovanje vladajuće poetike ove dramske vrste, unosio duh i atmosferu renesansnog Dubrovnika (npr. Dundo Maroje, Skup i dr.).

_________________

 

Marin Držić - Tirena

 

Drama započinje prvim prologom između seljaka Vučete i Obrada. Oni se zavade, izgrde i izmire, pa Vučeta vodi Obrada, pokazujući mu ljepote i veličinu Dubrovnika. Obojica hvale i slave grad, i tako dođu do pozornice, jedne dubrave, što se uvrgla među dvore, gdje će izabrana mladost prikazivati Tirenu.

 

Prvi at


Pastiri Ljubenko i Radmio traže u lugu oko vode prijatelja Ljubmira, bojeći se da se ne ubije, jer ga je pogodila ljuvena bolest, zaljubio se u vilu Tirenu. U sljedećem prizoru, opisuje se vila kako ide u lov slaveći ljepotu prirode, uz raskošnu upotrebu pastoralnih motiva. Malo je nedostajalo da pogodi medvjeda, no pobjegao joj je ranjen, a ona otpočiva umorna u sjeni kod vode. Pojavljuje se tužan Ljubmir kazujući petrarkistički intoniran monolog leksikom i retoričkim sredstvima ljubavne poezije
- toliko je nesretan zbog ljubavi da priziva i smrt:

 

O smrti, tim sad ja vapijem tvoju moć,
usiona vlas tvoja budi mi na pomoć!
Izbavi, izbavi Ljubmira tužnoga
nemile ljubavi i plača groznoga!
Slađa će tvoja stril u srcu mom biti
neg pogled ovej vil, - pravo ću toj riti.

 

U trenu kada se poželi ubiti, odziva mu se Tirena skrivena u lugu, te mu ispada ubojito oružje iz ruku. Tirena se predstavi kao vila koja živi u vodi, oni razgovaraju, tješi ga, a on ju moli da mu se pokaže. U sljedećem prizoru vila izlazi, a Ljubmir veliča njezinu ljepotu, moleći da mu se smiluje u ljubavnoj patnji, na što ona obeća da hoće.

 

Ovo sam ja tvoja,
ovo ti darivam mu vjeru, odsada
tvoja se nazivam, već mnome ti vlada'!

 

dolazi satir, vila bježi, Ljubmir za njima...

 

Drugi at


Tirena u monologu očituje ljubav prema Ljubmiru, čudi se ljubavi za koju nikad prije nije marila i boji se da satir nije naudio Ljubmiru. (dosegla ju je ljuvena strila) Na scenu stupa Miljenko, ubogi pastir, vlah, koji petrarkističkom lirikom s elementima folklora iskazuje ljubav vili (preplitanje pastorale s rustikalno-farsičnim elementima). Tirena ga pita je li vidio satira i Ljubmira, on govori da ju želi, no ona se povlači i skače u svoj hladenac, na što vlah ostane tužan i tuguje za njom. Dolazi Radat, zasad razuman seljak, koji ne razumije njegova ljubavna mahnitanja i govori mu da će ga izliječiti batinom.Ironizira moć boga ljubavi, Kupida, te zove Miljenka kući jer će umrijeti gledajući ga. Tirenu naziva mutivodom. Dolazi i Stojna, Miljenkova majka, koja ga kori zbog ostavljanja stada na milost i nemilost vukovima u gori, zbog zapostavljanja svojih poslova na selu, želi da si nađe neku seosku djevojku, jer planinske vile ljube uzmnožne pastire kao što su Ljubenko, Radmio i Ljubmir, a ne uboge poput njega. I ona ga uvjerava da se vrati kući. Ovo je bio prizor najvećeg intenziteta konfrontacije motiva idealne, uzvišene sreće i ljubavi te argumenata priprostih, razumnih seljaka. Slijedi jedan realistički intoniran dijalog između ubogih vlaha Radata i Stojne. Radat govori Stojni da je trebala oženiti sina, jer mladima prijeti mahniti "ljuvena bies" no njoj se nijedna nevjesta ne sviđa, sve su lijene, gizdave i svadljive, na što joj Radat odgovori da stari previše prigovaraju mladima (suprotnost starost-mladost) Miljenko odlazi, Radat za njim.

 

Treći at


Započinje Miljenkov tužni monolog pun ljubavne čežnje za nestalom vilom, zbog koje je sada zapostavio sve, rodbinu, prijatelje, posao, žali se na stare koji ne razumiju njih mlade i želi slijediti svoju izabranicu. Sljedeći monolog je Ljubmirov, koji također tuguje za vilom, strahuje nad njezinom sudbinom:

 

Morebit u rukah nemilu satiru, -
ah, toga me je strah, ah, krostoj umiru!

 

Zatim dolazi Radatov monolog, žali na Kupida koji tako slijepo odapinje ljuvene strijele. Hvali život u seoskoj sredini, njihovo rujno vince, popijevke, dobre veseljake, igru nevjeste lijepe, tance... umori se i zaspi. Slijedi Kupidov monolog u kojemu iskazuje ljutnju na Radata koji ga je uvrijedio rekavši da bog nije ljubav. Iskazuje si samohvalu, govori kako je on poznat (znaju ga Mars i Jupiter), moćan; te odluči raniti i Radata ljuvenim strelicama. Tirena prođe pokraj Radata, on se probudi i „užeže u ljubav lijepe Tirene", gone ga ognjeni plami – osjeća ljubav na račun koje se prije rugao. Toliko je u nevjerici da se pita je li to san ili java. Zaključuje da je on sada rob ljubavi.

 

Nakon svih ovih monologa, dolaze Dragić, Vučeta i Obrad tražeći pomoć od Radata u pronalaženju i vraćanju Miljenka. Svaki posebno iznosi svoje argumente protiv ljubavi; Radat im priopćuje da više nije onaj isti, nagazio je na ljubavnu vatru pa neka odu sami po Miljenka. Vlasi se čude njegovoj staračkoj ljubavi i prisjećaju njegove prijašnje razumnosti.

 

Radat si obrazan, ali nisi dili
a on odgovara (isto kao i Tirena):
Nemoćan tko nî bio, taj ne zna što 'e bit zdrav,
A tko nî ljubio, prem ne zna što 'e ljubav!

 

Četvrti at


Radat tuguje zbog vile, svjestan da je star i da će djevojke bježati od njega, ali opet misli da je još mlad i nespreman za ljubav. Pojavljuje se Dragić, njegov sin, koji ga traži. Radat sinu priopćuje kako ga je Kupido „ranio ljuvenim strijelama jer ne scijenjaše ljubav". (107. str.) Dragić bijesni i prijeti Kupidu jer tako gađa nedužne ljude. Radat ga smiruje i kaže mu neka ode, jer „svatko gubi, tko se s njime rve". (107. str.) Majci neka kaže da on više nije onaj isti, nije više njezin, već vilu obljubi i „poče ju slidit po gori i vodi". (108. str.) U sljedećem prizoru Kupido se želi osvetiti malom Dragiću i raniti ga strelicom da se prestane oholiti te se za tu priliku preobrazi u vlašića. U tom obličju prepire se s njim i prijeti mu da će mu raniti srce. Dragić i vila se susreću, ona ga pita je li vidio Ljubmira, a on kaže da nije, „nego ćaću svoga". (110. str.) Iskazuje divljenje njezinoj ljepoti, ali ona ga, pomalo posprdno, počne ispitivati što on sve zna i što bi radio s njom, s kime spava, i daje mu jabuku te odlazi ostavljajući ga u nadi da će se vratiti. Dragić to ispriča Radatu pa joj obojica počnu iskazivati ljubav. Dolazi satir, oni bježe.

 

Satir u svom monologu tuguje uzaludno tragajući za vilom. Ne dopušta da ju itko drugi gleda i traži, ako ju već on ne može imati:

 

ne nađe da ju vik sto oči ki ima,
ni drugi ki človik kriposti sionima;

 

... moli zelenu goru da ju pokaže. Susreće se s Ljubmirom te se odmah zapodjene boj u kojemu satir ranjava Ljubmira kamenom. Uto dolazi Tirena koja tuguje za voljenim misleći da je mrtav:

 

More li igdar bit na sviti
gora tuga, višnja moći,
draga u krilu mrit viditi
a ne moć mu dat pomoći? 

 

... na kraju plača se prinemaga (onesvijesti).

 

Peti at


Ljubmir se povratio svijesti pa se hoće ubiti, opazivši kraj sebe mrtvu Tirenu, ali mu se pridruži družba, pastiri Radmio i Ljubenko, koji ga spriječe u zloj namjeri. Dolazi i starac Remeta koji ih tješi i izriče molitvu Bogu koji će povratiti dušu vili. Pastiri se skupa s njim mole i žrtvuju: Ljubmir svoje srce, Radmio svoju liru, a Ljubenko sve svoje pjesni. Iz neba se čuje glas, da Višnji primaju zavjete i vraćaju dušu vili. Ona se prene i predaje Ljubmiru, ali uto dolaze Miljenko, Radat i Dragić, koji, ranjeni ljubavnim strijelama, žele Tirenu svaki za sebe. Zapodjene se boj među njima, a uskoro pristižu i tri satira pa se boj pretvoriu boj utroje (klasična moreška). Tirena iz gore progovori i nastane mir, našla je rješenje. dat će im darove:

 

pastirom vas razum od svita i znanje,
satirom vas pamet, um, ljudsko spoznanje;
ostalim dat ću svis da znaju na sviti
kako je u nesvis gruba stvar živiti...

 

... i još će svakome osim Ljubmiru dati jednu od svojih sestara "što ima u vodi, prelijepih i milih", Ljubmir je njezin. Izmirenjem i plesom svršava drama.

 

Tirena je drama u pet činova (atova), žanrovsko određenjepastorala, tj. pastirska igra pisana dvostruko rimovanim dvanaestercima i osmeračkim katrenama (abab) u osmom prizoru četvrtoga "ata" (1690 stihova). (Fališevac, 2009: 803) Ali, nije ovo čista pastirska igra, već je spoj sentimentalne pastirske igre i seljačke lakrdije (po uzoru na one u Sieni) – osim idealiziranih i sentimentalnih pastira, na scenu stupaju i pravi, realistički prikazani pastiri, sa seljačkim imenima i govorom dubrovačke okolice, koji se, stupajući u dubravu, također zaljubljuju u vile, ili se čude svemu što vide. Na kraju obično shvate da sve to nije za njih, da oni ne pripadaju tom svijetu, te se vraćaju svojim seoskim djevojkama. Takvu isprepletenu sentimentalno-idiličnu i komično-realističnu radnju ima Tirena. Sama po sebi, bez seljačkih prizora, ona je čista, klasična dramatizirana ekloga onoga vremena (pastir Ljubmir zaljubljen u vilu Tirenu, sreću im kvari pobješnjeli satir, ranjava Ljubmira, vila se onesvijesti misleći da je mrtav, oboje oživljavaju i sve se završi sretno). No Držić unosi dašak svog talenta i osebujnosti, te daje igri novu boju unoseći nove motive - prizore sa seljacima, koji čine realistični dio. Novost u Držićevoj pastoralnoj sceni je dualizam svjetova ostvaren različitim poetskim i scenskim izrazom; on suprotstavlja idealizirani svijet (mitološko-pastoralni) ustaljena jezika ondašnje versifikacije (pastir Ljubmir, njegovi prijatelji Radmio i Ljubenko, vila Tirena, Kupido i Satir) realističnomu svijetu (svijet vlahâ) obična, seljačka, pučka jezika (pastiri Miljenko, Radat, Dragić, vlašići Vučeta, Obrad, Stojna i dva Dragića), dok posebno mjesto pripada starom Remeti. Do spajanja ovih svjetova dolazi u četvrtome „atu" kada Tirena razgovara s malim Dragićem gdje se doima običnom ženom, te kada Kupido raspravlja s istim likom i doima se poput dječarca. Dualizam se očituje i u suprotnostima staro-mlado (Radat-Tirena; Miljenko-Stojna), uzmnožni i ubogi (Ljubmir,Ljubenko i Radmio – Miljenko, Dragić, Radat), seljanke i gospođe (supruge pastira), svekrve i nevjeste (Stojna-seoske djevojke), vile i remete. (Franičević, 1974: 127-128)

 

Slobodan Prosperov Novak definira djelo kao najavu pastirske drame 16. stoljeća, preteču Aminte Torquata Tassa, koja prati domaću razvojnu liniju pastirskih ekloga uz uključivanje i ženskih liikova (Nalješkovićev teatar). Također, imenuje ga programskim tekstom zbog svoje strukture (posveta, prvi prolog, drugi prolog, sama drama) i trajnosti energije tog programa.
Motivika je uglavnom pastoralna o čemu će više riječi biti u poglavlju 4.4. Pastoralni elementi u djelu.

 

Tema ove pastirske igre je ljubavni nesporazum između pastira Ljubmira i nimfe (vile) Tirene. Naime, Ljubmir je uvjeren kako ga Tirena izbjegava pa tuguje i očajava, a na kraju i biva ranjen kamenom u boju sa satirom. Uto dolazi Tirena i, vidjevši mrtvog Ljubmira (tako je ona pomislila), prinemaže se (onesvijesti se). Ljubmir se probudi i vidi Tirenu mrtvu (isto tako pomisli), također se želi ubiti. Prijateljski savjeti i utjeha ne pomažu, uskoro dolaze i ubogi pastiri i tri satira, počinje "boj u troje", ali, na sreću, Tirena se uplete i obeća svoje sestre svima koji su zaljubljeni u nju, a ubrzo stiže i stari remeta koji daje hvalu Bogu. Svi zajedno „s tancom čine mir i s tancom othode za vilom.

 

Marin Držić Tirenu posvećujesvitlomu i uzvišenomu vlastelinu Maru Makulji Puciću" jer je bio moljen od mnogih da komediju objelodani, tako da je on to morao, budući da je po naravi uslužan. Žali se da je kolala u prijepisima, pa ju je morao objaviti: „bijaše jure u rukah od njekijeh ki je davahu svojijem prijateljemispisovat, kojijem pismom s brjemenom bi ostala (kako i u Rimu Paskvin) bez nosa i bez ruka, razbijena i razdrta, da joj se ne bi znao početak ni svrha" On hvali Pucića brojnim metaforama i poredbama uobičajenima za retoriku pohvalnica. Iz ovog teksta također se može iščitati kako je iznimno cijenio svoje djelo, nije htio „da ju ozlobe zli jezici, povali vitar od nenavidnosti i obujmi magla od neumjeteostva".

 

Prvi prolog napisan je za prvo izvođenje drame (inače se izvodila samo jedanput, no pri izvođenju je prekinuta zbog bure pa je morala biti ponovljena) 1548. ili 1549. Ovdje se može raspravljati o najavljenome u uvodu ovog seminara, a to je Držićev odgovor na podbadanja usmjerena iz dubrovačkog pjesničkog kruga. Prolozi su tako imali dostruku namjenu, to su bili odgovori na prigovore upućene Držiću nakon Pometa, a prije Tirene, te nakon Tirene. Prvi se odnosi na reakcije nakon Pometa. Sastavljen je od nekoliko smislenih cjelina: susret Vučete i Obrada, pohvala Dubrovnika, najava dramske fabule, laudacija Držića, njegovih prethodnika i jednog suvremenika, završna apostrofa Dubrovnika, sretnog jer ima takve pjesnike – Marina Držića, Džoru Držića, Šiška Menčetića i remetu Vetranovića. Glavni motivi ovog prologa: reakcija koja bi trebala izazvati reakciju, nema skromnosti, diskretnosti – tekst buja samohvalom. Pitanje je – zašto, jer je Dubrovnik bio mali grad i svi pripadnici nekog kulturnog kruga su se međusobno poznavali, tako da nije bilo potrebe za tolikim predstavljanjem. No odgovor je u sadržaju prologa: namjerno je tako sročen da bi iritirao i provocirao. U njemu Držić dvostruko iznenađuje: prvo, na pozornicu izlaze likovi koji se u prologu ne očekuju – Vučeta i Obrad; drugo, neće ti vlasi tek najaviti sadržaj Tirene, nego će predstaviti i autora drame. I kad Vučeta izgovori znamenitu rečenicu:

 

Tko doma ne sidi i ne haje truda,
po svietu taj vidi i nauči svih čuda...

 

Držić daje do znanja da je njegovo životno i literarno iskustvo bitno drukčije od ostalih.
Prvi prolog je zapravo dokaz da je Pomet postojao, jer je morao biti razlog ovoliku opravdavanju, jer bi inače ta samohvala bila puka narcisoidnost. (motivi lovorova vijenca, Omble, Rijeke dubrovačke)

 

Drugi prolog napisan je za drugu izvedbu drame, na piru Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčičević Allegretti, 1551. kao reakcija na reakcije nakon prvog izvođenja Tirene. Dolazi do izmjene likova – sada Obrad priča Pribatu ( Obrad je učeniji vlah, a Pribat i Vučeta su primitivniji). Dijelovi iz prvoga prologa variraju, ali bez ogorčenosti i u šali. Držuć upotrebljava metaforu svirale koja se raspala koliko je upinjao svirati u rangu s onima koji su „čâs od Grada", dok on nije. Diple su, ipak, u njegovu posjedu, jer on je pjesnik (motiv lovorova vijenca iz prvog prologa koji su mnogi htjeli, ali nisu uspjeli dobiti). Autoironičan je, posprdno se osvrće na primjedbe da je uzalud studirao u Sieni. („Priko mora tamo ki uči sviriti.")

 

Obrana koju je morao dati u drugom prologu odnosi se na pitanje plagijatorstva; naime, poušavajući udovoljiti dubrovačkim pjesnicima, stvorio je pastoralu vrlo sličnu Vetranovićevim djelima. Osim ovog prologa, postoje još dva teksta u kojima se to opovrgava, u poslanici „Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu" gdje kaže („Lupeštvom ah time ne tvor' me nitkore,/ neznano er ime još slavno bit more.") kako su ga nenavidnici odmah na početku željeli odvrći od poezije, ali da to nije bilo moguće („učinit tko će toj, / da ikad ostavim sej pjesni, Bože moj!") Također, u pomoć mu pristiže i sam Vetranović svojom „Pjesancom Marinu Držiću u pomoć" gdje simpatično crta pojedine prizore iz „Tirene", pa govori da Držić nikoga ne potkrada i moli Dubrovčane da ne griješe duše i da njega starca ne umire, „kriva suda ne čineći".

 

Važnost djela za autora i za hrvatsku književnost - Držić je, napisavši pastoralnu dramu po željama dubrovačkih pjesnika, utvrdio svoj status pjesnika dostojna njihova društva. Nasuprot proznoj komediji Pomet, Držić objavljuje raskošnu versificiranu pastoralnu igru, pisanu dvostruko rimovanim dvanaestercima, uvodi inovacije, tema je uzvišena, a ne svakodnevnoživotna, te je prostor sada dubrava, a ne trg kao u Pometu. Sada kada je skinuo sumnje u svoj talent i sposobnosti, mogao je nastaviti pisati komedije – uslijedit će raskošna komedija u prozi „Dundo Maroje". Držić tu ističe svoju koncepciju književnosti – ne bježati od stvarnosti, nego o njoj pisati, ne bi li se književnošću stvarnost popravila!

 

Pastoralni elementi u djelu - Držićeva pastorala predstavlja vrhunac pastoralnog koncepta i pastoralne književno-scenske kulture jedne sredine.Uvidio je koliko je pastorala kao žanr popularna i fleksibilna, te je usporedno s komedijom, rado pisao i pastorale, pridavajući im jednaku važnost. Neke od pastorala, kao i Tirena, pisane su za pirove, pa uz svoju osnovnu književno-pjesničku funkciju, imaju i ljubavno-pirni karakter, no sve je to dobro stilski i prigodno ukomponirao. Kako pastorala u svojoj shemi podrazumijeva svijet vila i čarobni proplanak, dubravu ili lug gdje se pored kladenca bistre vodice okupljaju lica pjesničke fantazije (pastoralna i mitološka), sve te odrednice sadržane su i u Tireni. Može se reći da je ukomponiran cjelovit arsenal renesansne pastorale:

 

- razgovor među pastirima (Ljubmir i prijatelji Radmio i Ljubenko),
- ljubav pastira prema nimfi (nimfa je u ovom slučaju vila Tirena, a pastir Ljubmir i ljubav je uzajamna),
- razgovor s nimfom (razgovor Ljubmira i Tirene u šumi; razgovor Tirene i Dragića, Tirene i Radata),
- boj suparnika (satir i Ljubmir),
- ljubav vlaha i satira prema vili (vlasi Miljenko, Radat i Dragić),
- susret i opreka između dvaju svjetova (mitološki i realistični svijet; susret u četvrtom atu, razgovor Tirene i Dragića te Kupida i Dragića)

- remeta – sudac koji pomaže u raspletu (peti at, razrješenje dramske situacije)
- prividna smrt i „uskrsnuće" (peti at, konačan susret Tirene i Ljubmira)
- darovi koji će umilostiviti bogove (lira od Radmila, sve pjesni Ljubenkove)

 

Pastoralni elementi u djelu uvelike su utjecaj Držićevih dubrovačkih prethodnika – Džore Držića (Radmio i Ljubmir – imena pastira u Tireni), Mavra Vetranovića (Istorija od Dijane, Od poroda Jezusova – nimfa, satir) i suvremenika Nikole Nalješkovića (jabuka – Komedija III)

 

Motivi u djelu su također tipični pastoralni elementi:
-Tirena veliča prirodu u drugom prizoru prvog ata:

 

travicom prolitje gdi polja uresi,
razliko i cvitje gdi se svud umijesi;
gdi toli slavici ljuveno spijevaju,
regbi da Danici razgovor taj daju...

 

motivi zelene gore, travice, razlika cvitja, slavica, mirisa ružica, vjetrica, studene vodice, ptičica...


-Ljubmirov petrarkistički intoniran monolog, leksikom i retoričkim sredstvima ljubavne lirike (antiteza, hiperbola) u trećem prizoru prvog ata:

 

Ljuven plam usioni ki srce me prži,
kripos mi svu goni ka život uzdrži...

 

motivi ljubavnog jada zaljubljenog pastira u mitološku vilu – ljuveni plam, ljuveni oganj, uzdasi, mrtni poraz, ognjene strile ljute u srce ljubav trate iz lica lijepe vile...

 

- Tirena daje Dragiću zlatnu jabuku u četvrtom prizoru četvrtog ata (motiv jabuke i dipli):


Ovu ti jabuku darivam za ljubav
a uzmi dipli u ruku, ter se, brajo, zabav'...

 

Zaključak - Držićeve komedije pisane su lako, u jedan dah, plodovi su hitre, duhovite improvizacije, budući da je Držić bio najpoznatiji kao šaljivdžija u svom Dubrovniku. Nakon ovog istraživanja zaključujem da je Tirena, pastoralna igra koja komponira i seoske prizore, folklorne elemente, lirske petrarkističke kao i realistične monologe, za Držića predstavljala dramu ljubavi, svečani teatar, bijeg od stvarnosti (Tirenina dubrava – locus amoenus), ali ne i za publiku. Ono što je prvobitno zamislio kao nešto što će mu konačno dati zasluženu afirmaciju i odagnati sumnje u njegov talent i znanje, na kraju je postalo predmetom novih spekulacija, sada o autentičnosti, o autorstvu, što je proizvelo nova ogorčenja s Držićeve strane prema dubrovačkim pjesnicima, koji jednostavno nisu mogli podnijeti da jedan siromašni klerik bez plemenitog roda dobije toliku pjesničku slavu i bude poznatiji i slavniji od njih.

 

Ipak, pozitivna je strana ta što se on okušao i u poeziji, te se tako, čiste savjesti i bez sumnje u sebe sama, mogao nastaviti baviti pisanjem onoga što mu je išlo najbolje, gdje su najviše dolazile do izražaja njegove komediografske sposobnosti i što je najviše volio – komedije u prozi. (Tirena je prethodila njegovu najvećem književnom dostignuću – komediji u prozi Dundo Maroje.)

__________________________________

 

Marin Držić, rođen je u Dubrovniku 1508. a pokopan je 1567. u Veneciji u bazilici Svetih Ivana i Pavla. Potječe iz iste pučke obitelji iz koje je potekao i Džore Držić (1461 – 1501). Od vremena Džore Držića obitelj se osiromašila, tako da se Marin Držić morao snalaziti raznim poslovima. Prozvan je Vidra, što govori da se poput te životinje znao izmicati svim, u njegovom životu brojnim neprilikama. Bio je dubrovački svećenik, orguljaš, pjesnik i komedijograf. Po obiteljskom je pravu bio upravitelj dviju crkava u Dubrovniku, a upućen je na školovanje u Sienu, gdje se uključio u razvijeni kazališni život i upoznao bogatu dramsku tradiciju. Pisao je ljubavne pjesme i pastirske igre (Pjesmi ljubavne, Mande, Arkulin, Tirena, Venera i Adon, Plakir, Grižula). On u svojim pastoralama unosi realističke elemente. Posvećuje se stvarnim događajima i pojedinostima, a sve manje vilama i pastirima. Svojim dramama, zbivanjima i licima dodaje logiku suvremenog Dubrovnika, čime si osigurava popularnost kod suvremenog gledaoca i trajnu vrijednost.

 

Najviši je domet postigao svojim komedijama Novela od Stanca, Dundo Maroje, Skup i Tripče de Utolče, koje su se prikazivale u određenim prigodama, kao za svadbe i u doba poklada. Tim je scenskim djelima bio izvor amaterskih družina (Pomet družina, Najranjasi, Garzarija, Družina od Bizara). Sudjelujući i sam u organiziranju predstava, postao je središnja ličnost dubrovačkog kazališnog života. Godine 1548. njegove su se komedije Pomet i Pjerin te pastorala Džuho Krpeta tokom vremena izgubile. Napisao je i jednu tragediju, Hekuba.

 

U komedijama je često upotrebljavao vulgarnu komiku, ali je ona uvijek duhovita i vesela. Glavna svrha Držićevih komedija je bila da nasmije publiku, a to je Držiću vrlo dobro uspijevalo. On je najljepša i najozbiljnija ilustracija pobjede i potvrde renesansne životnosti na istočnoj obali Jadrana, tj. u hrvatskoj kulturnoj sferi.

 

Marin Držić - Dundo Maroje

Marin Držić - Dundo Maroje - esej

Marin Držić - Novela od Stanca

Marin Držić - Skup

Marin Držić - Venere i Adon

loading...
8 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Marin Držić - Tirena

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u