Mahabharata lektira

Mahabharata

Mahabharata

 

Vreme nastanka dela - poznati autoritet iz oblasti indijske književnosti, smatra da se počeci staroindijskog epskog pesništva mogu smestiti između 700. i 1700 godina pre nove ere, ali o tome ne postoje pouzdani dokazi, tako da se može smatrati da počeci predanja o Bharatama sežu do razdoblja vedskih obrednih dela brahmana, kako je to utvrdio Albreht Veber. Predanja o Bharatama i Kurnima sakupljenim u epu Mahabharata su vrovatno sakupljena pre 400. godine pre nove ere.

 

U 5. veku se, naime, na nekim natpisima već spominje Mahabharata kao delo od sto hiljada stihova, dakle u opsegu koji danas poznajemo, a kako se u epu spominju Javane, izvorno Jonci, s kojima su se Indijci prvi put došli u kontakt u doba Aleksandra Velikog, tekst kakav danas imamo ne može biti stariji od 4. veka pre nove ere. O vremenu nastanka predmeta Mahabharate svakako još treba dodati da su arheolozi poput B. B. Lala i drugih otkopali naselja koja su identifikovali kao Hastinapuru, staru prestonicu Kurua, Ahićatru i Kampilju, gradove Panćala, i druge poznate lokalitete iz velikog epa. Oni pokazuju kulturu ranog gvozdenog doba, odlikuju se posebnim sivim slikanim grnčarstvom, a ispitivanje starosti nalaza pomoću ugljenika C14 pokazuje da potiču otprilike iz razdoblja oko 1000. pre nove ere.

 

To je verovatno i razdoblje kada su počele da se pevaju pesme o vladarima Kurua i Panćala u neprekidnom kontinuitetu, jer bi svaki privremeni prekid u usmenom prenošenju pesama kroz dugo razdoblje njihovog stvaranja, sabiranja i razvoja velike pesme o boju Bharata iz njih nužno izazvao i značajni gubitak dela ili čitavog tog predanja pre trenutka zapisivanja. No ta su predanja na svoj način još i danas živa, kao što još i danas postoji grad Mathura i još uvek je središte živog Krišninog kulta, ili kao što ime Indraprastha i danas označava deo Delhija oko Stare tvrđave.

 

Knjiga prva: ADIPARVAN, KNJIGA O POČETKU

 

Sinovi starijeg brata Dhrtaraštre žele da naslede kraljevstvo po ocu koji vlada u gradu Hastinapuri na Gangu. Suparnici su im sinovi mlađeg brata Pandua koji je prvi vladao Hastinapurom jer je Dhrtaraštra bio slep, ali je prvi i umro. Panduove sinove šalju u daleki dvor gde su braća želela da ih ubiju podmetnuvši požar, ali oni izbegavaju klopku. Neko vreme se skrivaju, a onda dolaze na dvor kralja susednog plemena Panćala, Drupade, u gradu Kampiliji na Gangu. Tamo osvajaju kraljevu kćer, na takmičenju, za ženu. Njome se - uz neobična objašnjenja ženi sve petoro braće. Pošto su oni tako stekli Drupadu za saveznika, Dhrtaraštra odlučuje da podeli kraljevstvo Kurua između svojih stotinu sinova na čelu sa najstarijim, Durjodanom, koji će ostati u Hastinapuri, i petorice Panduovih sinova na čelu sa najstarijim, Judišthirom, koji će dobiti područje oko Jamune, nasuprot Hastinapuri na Gangu. Tu Panduovi sinovi grade prestonicu Indraprasthu. Pomaže im Krišna, bratić Pandava, sinova Panduovih, i Kaurava, sinova Dhrtaraštrinih. On je iz trećeg plemena Jadava ili Vršnija koje je kralj Magadhe Đarasamdha isterao iz Mathure na Jamunu, nasuprot Kampiliji na Gangu, te su se preselili u Dvaraku na Katijavaru. U četvorouglu spomenutih prestonica postoje naslutljivi "geopolitički interesi". Jedan od Pandava, Arđuna, dobija i Krišninu sestru Subhadru za ženu.

 

Knjiga druga: SABHAPARVAN, KNJIGA O SABORNICI

 

Pošto Judišthira prima svečano kraljevsko posvećenje u Indraprasthi, pre kog su se Pandave morali iskazati ratničkim uspesima na sve četiri strane sveta i na podsticaj Krišne savlada Đarasamdhu u dvoboju, pozivaju ih bratići Kaurave u Hastinapur. Tu im priređuju kockarsko takmičenje pri kom Judišthira zbog prevare prokocka kraljevstvo i mora po dogovoru da ode sa braćom i ženom Draupadi, Draupadinom kćeri, u progonstvo u šumu na dvanaest godina, a trinaestu moraju provesti među ljudima, ali neprepoznati ako ne žele da ponove progonstvo.

 

Knjiga treća: VANAPARVAN, KNJIGA O ŠUMI

 

Braća doživljavaju neobične pustolovine u šumi, posebno veliki strelac Arđuna, snažni Bhima i mudri Judišthira.

 

Knjiga četvrta: VIRATAPARVAN, KNJIGA O VIRATI

 

Trinaestu godinu Pandave provode sa Draupadi prerušeni služeći kralja Matsja Viratu u njegovoj prestonici Upaplavji. Na isteku godine zaduže kralja junaštvom kojim su mu spasili stada od susednih Kurua i Trigarta. Time stiču novog saveznika, Viratina kći se udaje za Arđuninog sina sa Subhadrom - Abimunjua.

 

Knjiga peta: UDYOGAPARVAN, KNJIGA O PRIPRAVAMA

 

Pandave u dogovoru sa saveznicima po isteku trinaeste godine zatraže od Kaurava svoju polovinu kraljevstva - ili bar pet sela. Kao posrednik zastupa ih u Hastinapuri Krišna. Durjodana, sada Dhrtaraštrin prestolonaslednik, odbija, međutim, da im išta ustupi. Obe strane skupljaju saveznike i kreću na bojno polje Kuruhšetru.

 

Knjiga šesta: BHIŠMAPARVAN, KNJIGA O BHIŠMI

 

Kurui i Pandave utvrde među sobom pravila i dogovore se kako će se boriti. Prema tome dogovoru smjeli su se sukobljavati samo oni koji su jednaki i morali su se boriti pošteno. Oni koji poslije poštene borbe odstupe nisu se smjeli proganjati. Također se nisu smjeli ubijati oni koji zalutaju i nespreman vojnik nije se smio napadati niti onaj tko se s nekim već bori ili onaj tko se odmara ili odstupa.

 

Knjiga sedma: DRONAPARVAN, KNJIGA O DRONI

 

Prema savjetu Karna, Duryodhana izabere Dronu da zamijeni Bhišmu nakon njegove smrti i postane vrhovnim zapovjednikom. Pošto ga je počastio tako što mu je dao zapovjedništvo odmah nakon Bhišme, Drona obeća Duryodhani da će mu ispuniti želju. Duryodhana zatraži da uhvati Yudhišthiru i dovede ga pred njega. Duryodhana ne želi ubiti Yudhišthiru jer bi to samo još više razljutilo njegovu braću i navelo ih da unište njegovu vojsku.

 

Knjiga osma: KARNAPARVAN, KNJIGA O KARNI

 

Duryodhana je okupio sve velike ratnike na savjetovanje gdje svi okupljeni junaci izraze spremnost da nastave bitku. Asvatthaman predlože da Karna vodi njihovu vojsku i on pristane te obeća da će pobijediti Pandave. Zatim odrade obrede koji su propisani za tu priliku i proglase Karnu vrhovnim zapovjednikom.

 

Knjiga deveta: SALYPARVAN, KNJIGA O SALYI

 

Duryodhana zamoli Salyu da bude vrhovni zapovjednik i on pristane. Kraljevi koji su preostali okupe se oko Duryodhane i obećaju mu da će se boriti svi zajedno protiv Pandava. Bhima se sukobi sa Salyom i u jednom trenutku izubijani silinom svojih udaraca obojica se sruše na tlo.

 

Knjiga deseta: SAUPTIKAPARVAN, KNJIGA O NOĆNOME PREPADU

 

Asvatthaman se odluči još te iste noći da će pobiti na spavanju Pandave i Panćale. Nakon što je ispričao svoj plan Krpi i Krtavaramnu Krpa mu govori kako se ništa na ovome svijetu ne može učiniti bez truda i onaj tko ne poštuje druge i na njih se ne osvrće brzo će se suočiti s propašću. Asvatthaman je već odlučio počiniti zlo pa objašnjava Krpi kako svatko misli da je najpametniji i kako on mora osvetiti svoga oca. Krpa ga moli da ode sada na spavanje, a ujutro će mu se oni pridružiti i onda mogu skupa pobiti Pandave.

 

Knjiga jedanaesta: STRIPARVAN, KNJIGA O ŽENAMA

 

Kralj Dhrtaraštra je slomljen od tuge i u razgovoru sa Sanđayom priznaje da nema više za što živjeti i kaje se što je tako pogriješio i nije dao Pandavama bar pet sela koja su tražili. Zatim se javlja Vidura i govori kralju kako stvorenja najprije ne postoje pa zatim u jednom razdoblju postoje da bi potom opet nestala. Vidura dalje nastavlja i govori kako se s vremenom sve poruši, ali biće je vječno, svi oni koji su umrli sada su s Indrom i ne treba za njima tugovati.

 

Knjiga dvanaesta: SANTIPARVA, KNJIGA O SMIRENJU

 

Nakon što su iznijeli prinose vode mrtvima za dušu, Pandave, Vidura i Dhrtaraštra ostanu na obali Gange. Panduovi sinovi su htjeli mjesec oplakivanja i očišćenja provesti izvan prijestolnice Kurua. Nakon obreda gostoprimstva, koji je bio u skladu s mjesecom žalosti, svi se okupe oko kralja.

 

Knjiga trinaesta: ANUSASANAPARVAN, KNJIGA O POUKAMA

 

Pandave su sjedile oko Bhišme i Yudhišthira je slušao pouke o svim tajnama koje se tiču njegovih dužnosti i sve njegove sumnje su bile raspršene. Na rastanku Bhišma još poruči kralju neka poštuje božanstva i prinosi im žrtve, dijeli bogate darove, nagradi svakog dobronamjernika i neka mu prijatelji uvijek budu u blizini i neka ga posjeti u trenutku njegove smrti, a to će biti kada se Sunce prestane spuštati k jugu i stane se penjati k sjeveru.

 

Knjiga četrnaesta: ASVAMEDHIKAPARVAN, KNJIGA O KONJSKOJ ŽRTVI

 

Nakon što su prinijeli sve žrtve oni pođu uz Ganginu obalu. Yudhišthira najednom klone, a Bhima ga prihvati dok je padao. Nakon što su vidjeli da je shrvan očajem Pandave sjednu oko njega i sami žalosni. Zatim se javi Dhrtaraštra kojemu je njegova mudrost bila jedino svjetlo i poruči Yudhišthiri kako mora izvršavati svoje dužnosti. Osvojio je zemlju držeći se kšatriyskih običaja i sada je vrijeme da uživa svoja prava i dijeli ih s braćom i prijateljima.

 

Knjiga petnaesta: ASRAMAVASIKAPARVAN, KNJIGA O PUSTINJAČKOME STANU

 

Dobivši natrag svoju kraljevinu, Panduovi sinovi vladali su zemljom, a Dhrtaraštru su postavili za vrhovnoga vladara. Dhrtaraštru su pazili Vidura, Sanđaya i Yuyutsu, sin kojega mu je rodila njegova žena iz staleža vaisya. Tako je prošlo petnaest godina, a da se ništa nije činilo bez savjetovanja sa starim kraljem.

 

Knjiga šesnaesta: MAUSALAPARVAN, KNJIGA O KIJAČI

 

Započela je trideset šesta godina otkako se zbio boj na Kurukšetri i te godine snađe velika nesreća narod Vršnija. Jednoga dana junaci Vršnija ugledaju tri mudraca kako dolaze u Dvaraku. Bili su to Visvamitra, Kanva i Narada. Ratnici Vršnija preruše Kršnina sina Sambu u ženu pa ga pošalju pred isposnike i upitaju ih znaju li oni što će ona roditi. Mudraci im odgovore kako će Vasudevin potomak po imenu Samba roditi strašnu željeznu kijaču koja će donijeti propast Vršnijima i Andhakama.

 

Knjiga sedamnaesta: MAHAPRASTHANIKAPARVAN, KNJIGA O VELIKOME PUTU

 

Kada je saznao za propast roda Vršnija, Yudhišthira odluči napustiti svijet. S bratom se slože Arđuna, Bhima i ostale Pandave. Yudhišthira je za namjesnika odlučio postaviti Yuyutsua, a na prijestolje ustoliči maloljetnog Parikšita. Nakon toga Yudhišthira priredi prinose za Vasudevu, Balaramu, svojega ujaka i nadari brahmane. Zatim sazove građane i postavi Krpu za učitelja mladoga Parikšita. Potom ostavi svoja kraljevska znamenja i odjene se u koru drveta, a isto naprave i njegova braća i Draupadi.

 

Knjiga osamnaesta: SVARGAROHANAPARVAN, KNJIGA O USPONU NA NEBO

 

Nakon što je stigao na nebo kralj Yudhišthira ugleda Duryodhanu kako sjedi na prekrasnom prijestolju okružen svakojakim obiljem. Kada je ugledao to Duryodhanino blaženstvo u Yudhišthiri najednom plane gnjev i on odvrati oči od tog prizora i kaže onima koji su ga pratili kako ne želi dijeliti blaženstvo s Duryodhanom koji se ukaljao gramzivošću i skrivio pokolj. Time se poslednja knjiga nadovezuje na početne priče u prvoj knjizi gde se i rođenje Pandava objašnjava božanskim poreklom Judištire od boga Darme, Bhime od boga vetra Vajna, Arđune od gromovnika Indre, a njegove braće Nakule i Sahadeve od bogova blizanaca Ašvina, dok Karna vuče poreklo od boga Sunca Surje, a u Bhišmi se otelovio bog neba Djaus.

 

Svakako je da sve priče Mahabharate ne potiču iz istog perioda, ali ovde radi sažetosti treba upozoriti makar samo na glavne smerove u kojima se ep u toku predaje širio.

 

U junačku pesmu su se uklapale druge pesme iz repertoara pevača kao npr. verzija priče o Rami ili priča o kralju Nali, čije sudbine pričaju posetioci Pandavama za vreme dugog boravka u šumi jer podsećaju na sudbinu Pandava, ali su se završile srećno i time donose utehu. Kada su bramani preuzeli predaju epa u svoje ruke, proširili su ga mnogobrojnim bramanskim mitovima i legendama - poput priče o vernoj ženi Savitri, indijskoj Alkestidi, ili o tome kako su bogovi stvorili Smrt itd. U predaju su se očito uključili i isposnici i pustinjaci koji su u epu ostavili traga mnogobrojnim poučnim izrekama, parabolama, basnama ili poučnim pričama - poput priče o bramanu Dađaliju i sitnom trgovcu Tuladhari koji veliča nenasilje.

 

Ta uklapanja i proširenja sadržaja posebno su izmenila ep kada su, polazeći od pitanja nasledstva, koje je jedno od vrlo značajnih pitanja obredno-pravne nauke darmašastre, razvila oko originalnih paradoksa (na kojima se gradi višeslojno ustrojstvo priče) čitave pravne rasprave koje su Mahabharatu iz implicitne pretvarale u eksplicitnu darmašastru.

 

Bhišma je sin kuruskog kralja Šantanua. Da bi otac mogao da dobije lepu Satjavati za ženu, on se odriče nasledstva u korist dece buduće očeve žene. Poštovanje roditelja i predaka uslov je prava na nasledstvo. A Bhišma toliko poštuje oca da to pravo gubi. Uz to je i prvorođeni sin, a pravo na nasledstvo ipak stiču Satjavatini sinovi. Napokon se događa da oba njena sina umru mladi bez potomstva, a Bhišma ostaje u životu, a zavetom se odrekao kraljevstva, pa čak i porodičnog života. Zbog svog zaveta ne može pomoći ni dvema udovicama pokojnog polubrata Vićitravirje da, prema običaju levirata, pokojnom mužu rode naslednika. No sad se otkriva da je i Satjavati pre braka sa Šantanuom imala predbračnog sina Vjasu, ali on je strašni isposnik. I sada umesto velikog ratnika Bhišme pravo levirata ostvaruje isposnik Vjasa. Time Vićitravirja stiče dva zakonita sina koji su deca Vjasina. Međutim, Dhrtaraštra koji je stariji rodio se slep, pa nasledstvo opet preko reda pripada mlađem Panduu, a on zbog neke kletve ne sme prići vlastitim ženama Kunti i Madri.

 

Stoga one moraju prizvati bogove da im pomognu da mu rode zakonitu decu, petoricu Pandava. Kada dečaci Kaurave i Pandave odrastu do nasledstva, neće biti sporno ko na njega ima pravo. Ipak, ep često naglašava da je od svih najstariji Judištira pa bi po tome pravo bilo njegovo. No kasnije se saznaje da je odbačeni predbračni Kuntin sin Karna, kog je odgajio kočijaš Adirata pa ga svi smatraju nižim po rodu, zapravo bio najstariji od braće, a ona su ga ubila u boju. I kada Pandave napuštaju kraljevstvo, nasledstvo ostaje na unuku najmlađeg Kuntinog sina Arđune jer su deca svih drugih izginula u ratu.

 

Spominjući te paradokse J. A. B. Bujtenen navodi da se „veličanstveni nacrt priče čini delom zamišljen kao genealoška zagonetka". Stoga nije čudno da Kaurave i Pandave probaju više puta da podele kraljevstvo. Prvi put možda već kada šalju Pandave u zapaljeni dvor. Drugi put kada im dodeljuju Indraprasthu. Treći put kada raspodelu kraljevstva prepuštaju kocki. A četvrti put ratnoj sreći kao božjem sudu.

 

Iz pitanja o zakonitom prestolonasledniku razvija se i niz drugih pravnih i drugih pitanja u samoj radnji epa koja neretko deluju kao primeri pravnih dilema. One, međutim, dobijaju snažan pesnički izraz i postaju slika ljudske sudbine u svetu. No kada se u 12. i 13. knjizi uvrste opsežne pravne rasprave i Bhišmine pouke Judištiri, one nemaju pesničkog izraza ni snage i tu veliki poučni tekstovi sasvim menjaju narav epa u eksplicitnu darmašastru. Isto vredi i za kosmološke, geografske i ostale rasprave koje su Mahabharatu pretvarale u enciklopediju.

 

S druge strane stoji najslavniji poučni deo Mahabharate, Bhagavadgita, uvrštena u 6. knjigu epa (23-40) okrunjena otkrovenjem Krišne koji se prijatelju i velikom strelcu Arđuni pokazuje prvo kao veliki učitelj joge, a zatim i kao sveobuhvatno božanstvo koje stvara sva bića i ponovno ih guta kao plamen vremena, i kojem se naprosto treba posve predati sa poverenjem i učestvovati u njegovom biću (bhakti).

 

Ta Gospodnja pesma daje čitavom zbivanju u epu novi smisao. Sve u njemu dobija božanski smisao, priča postaje sveta, a ep dobija ulogu i ugled verske knjige ili objave.

 

Nije Bhagavadgita jedini tekst koji daje epu karakteristike verske knjige, ali je najznačajniji, i ne stoji samo izdvojeno u njemu, nego je široko uticala na svoj kontekst i svojom perspektivom prožela brojne epizode i pojedinačne odlomke u čitavom epu. Ipak mnogi drugi delovi priče ostali su tako stilizovani kao da ta božanska perspektiva i ne postoji pa, na primer, prikazuju Krišnu kao običnog čoveka sa svim ljudskim slabostima.

 

Stoga se može pretpostaviti da ep isprva nije imao takav verski sadržaj već da ga je dobio kada njegov junački sadržaj više nije imao pevače koji bi ga održavali, nego se druga vrsta pevača poslužila omiljenim epom da u njegovom okviru širi i svoje svetovne ili verske ideje.

 

I sama Mahabharata čuva svesnu uspomenu na svoje širenje kao i stilizovani prikaz svog razvoja. Ona, naime, sama tvrdi da je delo mudraca i isposnika Vjase koji u epu više puta savetuje Judištiru i Pandave ili im pripoveda priče. Vjasa je naučio sina Šuku i nekoliko učenika svoju pesmu, a jedan od učenika, Vaišampajana, ju je ispričao zmijskoj žrtvi koju je prinosio. Vjasa tu možda u svom liku otelovljuje službu porodičnog genealoga i panegiričara ili redaktora književnog predanja. No Mahabharata je predstavljena kao nečije pevanje pesme o tome kako ju je Ugrušravas, sin Šute Lomaharsane, koji ju je čuo od Vaiš na Đaninoj žrtvi, kazivao bramanima i isposnicima okupljenim na dugom dvanaestogodišnjem žrtvenom okupljanju obrednika Šaunake u šumi Naimiša. Ugrušravas je još uvek sin Šute, dvorskog pevača koji je često bio kraljevski kočijaš i opevao podvige gospodara, ali njegova publika su bili bramani i isposnici, nosioci svetovnih i duhovnih znanja, obrednih i verskih predanja, kakvima se vremenom proširivao tekst velikog epa.

 

U epu se spominju njegove različite verzije: Đaja Pesma o pobedi koja je imala svega 8.800 stihova.

 

U epu je stilizovano prikazan i način na koji se kazivao u usmenoj predaji. Prvo bi se iznela kratka okosnica priče. Potom, ako bi slušaoci zamolili pevača da im je detaljnije ispriča, pevač bi uključio u priču detalje. I tada bi slušaoci mogli da prekidaju dodatnim molbama da nešto određenije ili još detaljnije ispriča. Tako se ep pričao u razgovoru između pripovedača i slušalaca, a prenosio u oblik sažetaka ili tema i tehnike pevanja ili formula kojom se iz okosnice gradila priča kakva se dopadala slušaocima. Stoga je pesma lako poprimala različit opseg, a velike svečanosti i dugi obredi na kojima se iznosila mogli su da podstiču njeno širenje.

 

Mahabharata - verzija 2

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Mahabharata

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u