Ksaver Šandor Gjalski - Pod starim krovovima lektira

Ksaver Šandor Gjalski - Pod starim krovovima

Ksaver Šandor Gjalski - Pod starim krovovima

 

Ksaver Šandor Gjalski stvara na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, dakle u razdoblju koje je u stilsko – formacijskom smislu obilježeno procesom prelaska iz epohe realizma u razdoblje moderne. Književno stvaranje, hrvatski realisti, shvatili su kao potrebu i nužnost da se umjetničkom riječju progovori o aktualnim društvenim i političkim događajima u Hrvatskoj. Zato su teme propadanja plemstva, problem odnosa selo – grad, te nacionalna motivika najučestalije u razdoblju realizma. "Glavni likovi su uglavnom tipični junaci – nosioci određenih ideja, a tek u drugoj fazi realizma (90-ih godina 20. stoljeća) počinju se javljati tendencije razbijanja tzv. kolektivnih tema i tipičnih junaka, zatim prikazivanja protagonista romana ili pripovijedaka samo kao personifikacija političkih, nacionalnih i staleških ideja, a sve se više socijalna ili nacionalna motivacija postupaka junaka zamjenjuje psihološkom motivacijom u smislu analize literarnog lika kao individualne ličnosti, odnosno kao karaktera u razvoju. Prijelaz dvaju stoljeća obilježen je naletom, nove, mlade generacije koja se školovala po Europi, donoseći nam odjeke impresionizma i simbolizma.

 

Modernisti napuštaju društvenu tematiku; oni pokušavaju prodrijeti u unutrašnjost čovjekove ličnosti, u njegovu dušu, stoga oni napuštaju i realističke forme (pripovijetke i romani), te nastupaju kratke priče, crtice i poezija.

 

Uvod - Sedamdesetih je godina Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sazvao svoju prvu sjednicu. Umjesto kralja došao je ban kao njegov predstavnik kako bi otvorio tu sjednicu. Nakon čitanja kraljeva pisma i uslika odobravanja, ban sjedne kako bi održao pozdravni govor okupljenima. U trenu kad je počeo govoriti, otvore se vrata sabornice i u nju stupe tri starca u svečanim, iznošenim, ali zlatom izvezenim odorama, sa sabljama u rukama, a na glavi im kape ukrašene dugim orlovim perima.

 

- Kao da su u ovaj skup novovjekih frakova zabasali glasnici davnog - davnog nekog doba, no svečani i staroliki naziv sabora, kojim još od davnih davnina pozdravljaju apoštolski kraljevi skupštinu zakonoša svoje drevne kraljevine, kao da je tek u ovaj par našao pravi smisao i pravu svoju adresu kad su unišla ova tri starca. Sva njihova prikaza: njihova bijela kosa, duge im sijede brade i još dulji bijeli brkovi, njihova starinska odjeća, njihovo svečano - tek nešto i frondersko - vladanje, pak njihove duge sablje, obješene o široke, zlatne i svilene pojase - sve je to tako skladno pristajalo dugomu neobičnomu naslovu. I bilo je začas kao da nema više tih školskih klupa moderne sabornice, kao da nema u klupama naslaganih crnih kaputa i frakova, a mjesto toga zanjišu se pred očima prilike dalekoga, prošloga doba, kada je i tomu nazivu i takovim staračkim prikazama cvala prava pravcata sadašnjost.

 

Starci sjedoše na zadnja mjesta na strani desnice, što je izazvala mnogo ruganja i dobacivanja. Najviše su se rugala četvorica koja su sjedila na galeriji. Njihovo je ponašanje živciralo muškarca (Gjalski) koji je sjedio pored njih i stoga im se napokon odlučio obratiti. Počeo je braniti onu trojicu staraca. Četvorica su ga „rugača" upitala poznaje li on te starce kad ih tako dobro opisuje i brani. Peti je odgovorio da ne poznaje njih osobno, ali da je poznavao mnoge nalik njima i zato smatra da ih ta četvorica nemaju prava izvrgavati ruglu.

 

I nakon što je sjednica završila, rasprava se petorice muškaraca nastavila. Šetali su po Markovu trgu, a četvorica su petog pridošlicu vrlo pozorno slušala dok im je govorio o svojim starim znancima, a najviše je spominjao nekog svog susjeda Batorića i njegov dom Brezovicu. Napokon peti kaže kako je najbolje da im pročita svoje bilješke i uspomene o Batoriću i Brezovici i njihovu prijateljstvu. Tako su se petorica okupila u starom dvoru onog petog koji im je čitao svoje bilješke.

 

Bilješke o djelu - Novelistička zbirka Pod starim krovovima predočuje svijet zagorskih plemića za koje je pisac emocionalno vezan. Svaka je novela samostalna cjelina koja se tematski i pripovjedački uključuje u zbirku. Smjenjuju se razni pripovjedači zgoda i uspomena. Pripovijedaju u prvom licu, tako da je pripovjedač u dvostrukoj ulozi: pripovjedača i lika. Po načinu pisanja, po tematskim zahvatima, Gjalski je bio izraziti realist. Najveći umjetnički domet postigao je svojim zagorskim motivima predstavivši se u punom smislu kao pjesnik i slikar svog rodnog kraja. Pristupao je idilično, s osjećajem nostalgije za onim što propada. Pored poetizacije sredine prodire duboko u suštinu problema i pokazuje stvarno stanje stvari, a ljude koji su postali povijesni anakronizam zna osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici. Po mnoštvu svojih djela i širini zahvata u opisivanju on je najuniverzalniji hrvatski pripovjedač. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva za odgoj i pouku, kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva. Njegovi su romani i pripovijesti obilan dokument političkoga, društvenoga, gospodarskoga i kulturnog života Hrvatske od početka 19. vijeka do njegovog završetka. Njegova su djela književna sinteza društvenih prilika i kronika jednoga složenoga razdoblja hrvatske povijesti. Napisao je niz književnih članaka i portreta, likovnih prikaza, filoloških ogleda te povijesnih i političkih rasprava, a sastavio je i dva autobiografska teksta.

 

Knjiga Pod starim krovovima ostavlja dojam čvrste cjeline, ne samo zbog aktivno prisutnog pripovjedača. Lik Batorića svojom osobnošću povezuje sve pripovijetke, a njegova pripovijetka je središnje mjesto radnje. U svemu prevladava postupnost, od upoznavanja glavne ličnosti i dvorca Brezovice, preko čitavog niza portreta, pejzaža i cjelovite atmosfere, do pripovijesti o Cinteku kao sintezi u kojoj možemo pronaći sve nabrojane karakteristike što ih, pojedinačno, pronalazimo u ostalim novelama o zagorskim plemenitašima. U zbirci se krasno spaja realizam s poezijom i fragmentarnom tragedijom. Junak ove tragedije je starija generacija zagorskog plemenitaškog svijeta, koja je vjekovima bila čuvar hrvatske narodnosti, kada u dodiru s novim dobom propada.

 

U pripovijetkama je oslikana specifična hrvatska realnost sa dobro odmjerenim i prikladnim odnosima lirizma i realizma, impresije i analitičnosti. U njegovim djelima se primjećuje da pisac zrelo gleda na život i gazi onim putem kojim će ići do kraja života. Između redova se primjećuje da to nije nezrelo mladenačko tapkanje, traženje motiva i izraza, nego proživljeno i promišljeno djelo koje posve jasno govori o duševnom životu autora i o njegovim pogledima.

 

Vrsta djela - Pod starim krovovima zbirka je pripovjedaka (novela) koja sadrži ukupno dvanaest naslova: Illustrissimus Battorjch, Diljem Brezovice, Roman portreta, Na Badnjak, Plemenitaši i plemići, Na groblju, Na Januševo, Mlin kod ceste, Idila Starog ljeta, Starci, Perillustris ac generosus Cintek i Beg od Sutle.

 

Kompozicija - Pripovijetke Ksavera Šandora Gjalskog nemaju razgranatu fabulu. U središtu pripovjedačeva interesa su zanimljivi, često i ekscentrični likovi, njihove uspomene i sjećanja, druženja i razgovori, zatim poetski intonirani opisi krajolika (u kojma za pisca kao da se zrcali duša hrvatskoga čovjeka) te detaljni opisi slikovitih i patinom prošlih vremena prožetih interijera starih plemićkih kurija.

 

Kompozicija pripovijetke Illustrissimus Battorych zasniva se na ravnomjernoj izmjeni piščeva pripovijedanja, opisa eksterijera, opisa glavnog junaka, opisa interijera, sjećanja na prošle događaje i dijaloga.


Pripovijetka Perillustris ac generosus Cintek sastoji se od tri poglavlja koja zaokružuju tri motivske cjeline: susret Cinteka s Batorićevim društvom (upoznavanje s likom), lov i kućna zabava kod Cinteka u Ferfrekovcu (daljnja karakterizacija lika) i Cintek kao ovrhovitelj (epilog u kome saznajemo da je materijalno upropašteni veliki protivnik novih zakona i poreza, nakon što mu se rodio sin, i sam postao poreznim ovrhovitelj em).

 

Tema i ideja - Tematika pripovjedaka iz zbirke Pod starim krovovima život je sitnog zagorskog plemstva u vrijeme kada je feudalizam u našim krajevima na izdisaju a zahuktava se kapitalizam uspostavljajući nove odnose u društvu. Gjalski, i sam pripadnik plemićkog staleža, prikazuje te ljude sa simpatijama, iznosi njihove unutarnje dvojbe, nesporazume i sukobe s novim vremenom, njihov pogled na suvremena zbivanja, politička opredjeljenja, i očajničku želju da sačuvaju svoje plemenitaško dostojanstvo te pritajenu nadu u povratak starih, boljih vremena. Kroz sve novele provlači se i crta iskrenog i pomalo romantičnog domoljublja upotpunjena izvanrednim opisima lijepih krajolika sjeverozapadne Hrvatske. Gjalskijevi likovi s ponosom ističu svoje hrvatstvo i pretke koji su čuvali Hrvatsku i od Turaka i od činovničke najezde habsburških zakonodavaca.

 

Prema riječima znamenitog našeg povjesničara književnosti Antuna Barca:
- Đalski je pjesnik zagorskih plemenitaških kurija i života što se kroz stoljeća u njima po uvijek istim tradicijama razvijao. On je u -svojim djelima prikazivao ljude koji su svoj život provodili u društvenosti, u gozbama, u lovovima (...) prožeti nekom vedrom hedonističkom filozofijom života. On je oživio one ljude kojima su dani i godine prolazili između nazdravica, plesova, udvaranja, dugotrajnih pijanki, no koji su u isto doba bili reprezentanti konzervativne tvrdokorne Hrvatske, ponosne na svoju konstituciju (temeljni zakon, ustav), na svoje varmeđe (županije), odupirući se s jedne strane nasrtajima Nijemaca i Mađara, a s druge strane slabo pristupačne idejama ilirizma. Đalski je pjesnik zagorskog pejzaža, idile domaćeg ognjišta, pitomih zagorskih brežuljaka, romantičnih ljubavi i tragedija što se odigravaju u toj sredini zasićenoj prošlošću.

 

Sve se gore rečeno konkretizira na najbolji način u spomenutim dvjema pripovijetkama.

 

Mjesto i vrijeme - Radnja novela iz zbirke Pod starim krovovima odvija se u predjelima Hrvatskog zagorja i u okolici Zagreba, u plemićkim kurijama i pitomim krajolicima oko tih kurija. Neobična ljepota krajolika zanosila je Gjalskog, tako da u njegovim pripovijetkama istaknuto mjesto često imaju upravo poetski opisi krajolika.

 

Procesi o kojima piše Gjalski zbivali su se u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća, točnije pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća. Povijesne okolnosti dobro nam mogu dočarati riječi Antuna Barca, kada piše kako je Gjalski:
- u velikom dijelu svojih knjiga iznio onaj socijalni potres koji je u Hrvatskoj nastao nakon oslobođenja kmetstva: propadanje hrvatske vlastele, njezinu nesposobnost da se snađe u novim prilikama, priljev stranaca, propadanje domaćih gospodarstava, zaduživanje itd.

 

Govoreći o hrvatskom plemstvu i njegovu propadanju, Barac nastavlja:
- Gjalski je gledao te ljude u doba njihova propadanja, kad su uspomene na prošlost bile odviše jake a da bi se mogli naučiti na nove prilike, na ekonomiju bez besplatnih radnika; no osjećaj gospodstva bio je u njima odviše duboko ukorijenjen a da bi se u teškom materijalnom položaju htjeli odreći dosadanjeg načina života i pred drugima pokazati svoje tegobe. Jedan za drugim oni su propadali - jedni ponosno, naglo čuvajući do posljednjega momenta svoje plemićko dostojanstvo, a drugi na najnižim položajima društvenim gdje je njihova plemićka titula zvučala kao krvava poruga. Rijetko se tko od ovih ljudi znao prilagoditi novim prilikama, u skladu s novim ekonomskim poretkom: oni su propadali polako, sigurno, bespomoćno, ne razumijevajući ništa oko sebe, gledajući s bolom kako vlastita njihova djeca, u neimaštini gube svijest o svome položaju, miješajući se s društvenim ološem. No svi su oni, i u svojim ličnostima i u svojim navikama, reprezentirali jedan život u kome je bila velika doza neke tragične veličine.

 

Književna vrsta - Kronike zagorske plemićke sredine i nježna poezija zagorskog kraja. Sve pripovijetke su svojevrsna tužaljka za minulim vremenima, ali i osuda tadašnjeg hrvatskog društva koje odbacuje stare norme i vrijednosti, te borba za samostalnom Hrvatskom.

 

Struktura djela - Novelistička zbirka sa samostalnim cjelinama koje se tematski i pripovjedački uključuju u zbirku. U njima se opisuje propadanje starih feudalnih odnosa.

 

Analiza jezika i stila - Zanimljivo stilsko obilježje Gjalskijevih novela su dijalozi njegovih likova. Svojim likovima Gjalski često dopušta da progovore izvornom zagorskom kajkavštinom pomiješanom s latinskim frazama i tada govor njegovih likova djeluje živo i prirodno. Evo primjera Batorićeva govora iz pripovijetke Illustrissimus Battorych:

- Znal sam da bu to tak. Sud nije mogal drugač resiti, contra clara verba juriš et legis nije mogal inače suditi. Davno bi to već bilo, ali nesretni oni Kranjci zavukoše in illo tempore - govoraše Batorić. Začas će opet: - Ali, amice, re vera ja nisam mislil, Zagreb se je »kruto« polepšal.

 

Posebnu pak jezičnu vratolomiju predstavlja Cintekovo pismo pripovjedaču, kojim ga poziva na berbu u svoj vinograd. Ta mješavina arhaične knjiške kajkavštine i latinskih fraza, osim što je današnjem čitatelju jedva razumljiva, djeluje i beskrajno komično u svojoj pretencioznoj uzvišenosti:

- Illustrissime domine! Domine nec non Protector ac amice gratiosissime! Pokehdob pri mene na mojem lastovitom alodijalnom tersju v klemeničkom bregu a spadajućem k Cintekijanskom, hoče reci mojem plemenitom imanju Vugrovom Polju, branje po mene na dan sv. Kandidata, a to je tretjega mensis octobris napostavleno je...

 

U opisima krajolika Gjalskijev jezik primjetno klizi prema poetskom proznom izrazu - evo opisa krajolika u ljetno poslijepodne iz pripovijetke Perillustris ac generosus Cintek:
- Sva prostrana krajina bila obasjana silnim svjetlom, i sve je titralo i blistalo od njega. Cisto da se oči zaklapaju od rasijana sjaja, a sjena i hlad tek gdjegdjegdjegdje pod najgušćim se drvećem talasaju u jedva vidljivim plavkastim linijama. Lazur se zalijeva tamnom modrinom, i kud okom segneš, nigdje oblačka, svakud vedro i svakud čisto i nedogledno visoko. (...) Zrak u žarkim strujama vrućine ne dahnu ni daškom, niti se miče koji listak nad nama, niti se njiše i najtanja vlas u travi, a niti se vidi ili čuje kebar kakav, ni lastena presijecaju zračnih visina svojim oštrim letom. Sve leži sumorno i bez gibanja u Ijetnjem žaru, sve se odmara i počiva. Ah - tako je mirno - mirno bilo, ne sanjivo ni drijemežno - nekako drukčije: bilo je kao začarano, kao obojano...

 

- usporedbe: kao sakrita od svijeta, kao mjesec iza noćnih oblaka, kao da im to nije donijelo sreće
- epiteti: ozbiljne vrane i lakoumne svrake, guste, mliječne magle

 

Problematika koja se obrađuje u djelu

- Propadanje hrvatskog plemstva i starih feudalnih odnosa

- Uvjerljivo simboliziranje kroz opisivanje pojedinih likova

- Ponašanje već slobodnih seljaka, koji u sav glas traže pravdu i poštenje

- Zbivanja i događaji u kojima se plemstvo ne može prilagoditi novonastaloj situaciji

- Nepriznavanje gubitka svih plemićkih prava i časti

- Neprihvaćanje prodiranja novih kapitalističkih odnosa u selo

 

Inspiracija iz sličnog djela - Objektivno opisuje kao slikar svoj rodni kraj. Pristupao je idilično, s osjećajem nostalgije za onim što propada. Pored poetizacije sredine prodire duboko u suštinu problema i pokazuje stvarno stanje stvari, a ljude koji su postali povijesni anakronizam, zna osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici. Bio je uvjeren da piše liriku na motiv turgenjevske žalbe za lijepim starim danima, a zapravo je pjesnik jednog turobnog vremena koje umire i koje je trebalo da umre. U svojim djelima obrađuje filozofsku tematiku pod utjecajem Schopenhauerove filozofije. Pripovijedanje je u prvom licu, tako da je pripovijedač u dvostrukoj ulozi lika. Takav su postupak primijenjivali Boccaccio u Dekameronu i Turgenjev u Lovčevim zapisima.

 

Na Badnjak - sadržaj

 

Bijaše ciča zima. Nad čitavim krajem visili su gusti oblaci. Stakla na prozorima su bila smrznuta, a ogromna stara peć gotovo se zažarila, jedva je mogla nadjačati studen sobe. Danas je Badnjak - šapnuo sam i pomislio da susjed Illustrissimus Batorić (Battorych), vjeran starim običajima da na taj dan uvijek lovi, ovaj puta neće moći ići u lov zbog velike magle i hladnoće. - Kaj gospodin još spiju - kaj su pozabili kaj je danas? - vikao je Batorić.

 

Stajao je pred dvorom u lovačkom odijelu i u visokim ogromnim čizmama. O boku mu je visila njegova draga "duplonka". Nosio je ogromnu lovačku torbu, kao da se nada velikom ulovu. Oko njega je stajala četa lugara i momaka, svi snabdjeveni starinskim jednocijevkama. Rulja pasa, sve dva po dva nestrpljivo je poskakivala, repovima mahala i radosno lajala gledajući lovce.

 

I krenuli smo u lov, ali se on nije mogao razviti. Psima je otupio njuh od studeni. Po tvrdoj smrznutoj zemlji nije se mogao ostaviti trag, pa ako bi goniči i naišli na trag ili na zvijer, lovci od magle nisu ništa mogli učiniti. Konačno se magla počela dizati i miješati s oblacima, ali je počeo padati gusti snijeg i za čas prikrio cijeli kraj svojim bijelim plaštem.

 

Nešto svečano, veličanstveno naleglo se na sav kraj, baš kao da se pripravlja dočeku mladog kralja nebeskog! I nisam mogao odoljeti i pođem prošetati šumom. Kao da sam stupio u vilinske dvore.

 

Ravna stabla grabova, bukava i mladih hrastova svjetlucaše se nježnim bljeskom koji je strujao iz bijelog snijega. Najednom se prekine mir šume, kada se začuje udarac sjekirom. Mlada selajačka djevojka sjekla je granu divne jele. - Što radiš zaboga! - upitah. Djevojka se prestraši, sjekira joj pade iz ruku i uze plakati i moliti za oprost. Željela je za Badnjak načiniti kod kuće luk, a za to treba zelenog granja. Batorić je bio ljut, ali kada je djevojka rekla da je htjela slaviti Božić po starom običaju, oprosti joj i dadoše joj odsječenu granu.

 

Zbog lošeg vremena, od lova nije bilo ništa i oni odoše kod starog slobodnjaka Adama Hržinića u klijet na čašicu vina. Po visokom snijegu i samo s jednim ulovljenim zecom krenuše kući. Sjevernjak je sve jače hujio i brijao, a iz dimnjaka stare kurije sukljao je gusti crni dim. U staroj kući sve je odisalo mirisom pečenih kolača, gibanica i kuhanih šunki, dok su po svim kutovima drevnog dvorca odjekivali veseli glasovi gostiju.

 

U pročelju dvorca stajao je već okićeni, visoki mladi bor. Zidovi su bili okićeni borovinom i jelovinom, a po sobama sav zrak je bio napunjen mirisom zimzelenog granja.

 

Batorićeve su oči radosno krijesile, diljem starih soba nešto nebesko sveto što je srca sviju nas blažilo i duše nam uzdizalo da šapnemo hvalu božanskom spasitelju što nam pokloni ovaj dan.

 

Izbijala je sedma ura kada su sjeli za stol. Društvo je postalo veselo i glasno. Redale su se zdravice i svi su se veselili čaru božične večeri. Večer je prolazila u pjevanju i razgovoru i brzo se je primicalo vrijeme polnoćke. Vjetar bijaše prestao, a nebo je bilo gotovo bez oblačka i posuto zvijezdama. Saonice su strijelovito hrlile naprijedpo svježem snijegu prema Crkvi. Opojni miris tamjana i ružmarina što su ga djevojke držale širilo se crkvom.

 

- Narodi nam se Kralj nebeski - pjevao je narod u Crkvi radostan i obuzet božanstvom svete večeri. Nisam imao riječi da prikažem čuvstva što su me u taj čas obuzimala i stara, prastara božićna pjesma potresla mi dušom, te sam lako ponio svu snagu gesla naših djedova PRO DEO ET PATRIA! (za Boga i Domovinu).

 

Prođoše mnoge godine, Batorića nema, Brezovice je nestalo, a nestalo je i naših starih Badnjaka. Baš na Badnjak gospodin kraljevski poreznik razaslao je svoje ovrhovitelje skupljati poreze. Što on mari što je danas Badnjak? Tužna li Badnjaka!

 

Illustrissimus Battorych - sadržaj

 

Kao sakrivena od svijeta u uzanu jarku, stajala je crna drvena kuća. Tik do samog dvorca bila je uska drvena crkvica posvećena Sv. Križu, a malo dalje veliki vrt s uskim puteljcima, ogromnim lipama i visokim voćkama. Sve je to odavalo vjernu sliku nekadašnjeg života iz davnih vremena. Gospodar te stare kuće bio je starac Kornel Batorić - umirovljeni veliki župan. Lijep starina, sedamdesetak godina, ali čvrste vanjštine, lice puno i rumeno, a glave pokrivene gustim bijelim vlasima. Fine crte lica odavale su otmjen izraz, ali dobroćudan i blag. Uvijek elegantan, ali staroga kroja. Rado bi pripovijedao o davnim zgodama, davnom vremenu, sav začaran uspomenama i idealima prošlosti. Nezaboravan mi je bio dojam ostao od našeg prvog sastanka kada sam se vrato kući nakon moga višegodišnjeg odsustva. U "palači" sam našao veliko društvo. Kod Batorića je uvijek bilo mnogo prijatelja i susjeda od župnika, vlastelina, sudaca, bilježnika, sve same sijede glave. Svi su sjedili za stolom punim vrčeva, boca i čaša u koje se ulijevalo rumeno zagorsko vino. Svi bijahu veseli. U prvi me čas ne prepoznaše, a onda se starac Batorić dosjeti, poskoči, priskoči i kao mladić zaori: - Per amorem dei (za ljubav Božju), jesi li ti to? Gle ti njega, kak je zrasel! Živio to je lepo da nisi pozabil na me, i u starim upalim očima sinuše dvije suze radosnice.

 

Zaredali su se govori i zdravice, a starinska pjesma razlijegala se tamnim sobama starodrevne kurije (dvorac). I kao obično svrnuše na politiku. Župnik i sudac bili su narodnjaci, a oni drugi, dobri Hrvati, branili su staru svetu krunu kraljevine Mađarske. U čas je bilo mnogo buke i vike, a Batorić koji je uvijek imao hvalu za stare dane zavikne: - A kog ćete vi novi patrioti i ilirci i s ponosom pokaže sliku svoga djeda Matheusa. On je odbio kraljevskome komesaru dati štibru (porez) i regrute, te je kralj morao sazvati Sabor, da bi ishodio porez i novake. - Kaj znate vi sadašnji mladi ljudi kak se živi. I opet su se raspredale priče o dobrim starim vremenima, a Batorić je slavio latinskim govorom sjaj, plemenštinu i poštenje nekadašnje gospode hrvatske: - U moje doba imao je svaki moj kmet 4 - 6 volova, sad nema cijelo selo toliko, a sada smo siromašni. Tada si u Hrvatskoj, jedino kao Hrvat mogao živjeti, i svaki se tuđinac otimao da ga priznadu Hrvatom. Napolju je sjeverac zviždao i urlikao tresući i zidovima i prozorima, a u takvoj zimskoj noći dade se ugodno naklapati kraj tople peći. Batorići su pripadali redu najstarijih hrvatskih obitelji. Pod turskom vlašću njihovi posjedi su propali, a što mu je ostalo u sjevernim stranama zauzeše njemački oficiri, pa ih protjeraše i naseliše vlaške bjegunce. Zalud mi bijahu tužbe i pretstavke, a kako im je tada obitelj izumrla u Brezovici, kralj im za zasluge podijeli Brezovicu. Tako dođoše u Zagorje.

 

Dugim nizom godina davali su Hrvatskoj i Ugarskoj podžupane i župane te biskupe i generale. Dvor je Batorića visoko cijenio, znajući za njegovu lojalnost, ali slavljeni jurist nije mogao shvatiti probuđenu narodnu svijest, da se priznato hrvatsko ime zamijeni ilirskim. Sve je oštrije postajalo u Hrvatskoj i u Ugarskoj. Nakon nesuglasica s ilircima i Mađarima njegovo se mjesto uzdrma i on pade. Pregazilo ga kao novo vrijeme i on se nastani u Brezovici. I tako započeše za njega teški dani starosti i usamljenosti. Sve više je Batorić upadao u sudske procese sa seljacima i gubio parnice, a ogorčeni su bili i jedni i drugi. U predvečerje obećane predaje luga, nakon sretno okončane parnice sa seljacima skupilo se društvo kod Batorića. Nazdravljao je Batorić gostima, a društvo se razigralo. Zaredale se zdravice, dok nisu kroz prozor ugledali da štala gori. Plamen se začas proširio i na dvorac. Usred dvorišta Batorić je stajao nepomičan. Nije govorio, niti je jadikovao, već gledao strašan prizor koji mu je otimao njegovu milu i svetu kuriju. Vatra, vjerojatno podmetnuta, sukljala je i plazila kroz prozore. Kada se uz strašan zvuk srušio krov tada je Batorić promumljao: - Bez krova dakle, i mrtav pao na hladnu zemlju. Puklo mu srce od velike boli. Nestalo je stare kuće, nestalo je i Batorića. A ljudi nigdje, nedaleko selo kao da je mrtvo, kao da neće da kvari posao palikući. Posljednji Batorić nije ležao na odru pod svojim krovom. No, za štalu je ipak dobio župnik po starom običaju, osedlana konja.

 

Perillustris ac generosus Cintek - sadržaj

 

Jednog vrućeg ljetnog dana pripovjedač se sa svojim društvom vraćao iz lova na zečeve. Zbog silne žege zaustavili su se kod prve krčme na koju su naišli. U veselom i opuštenom čavrljanju glavnu riječ, naravno, ima Batorić. I dok se oni krijepe iz oblaka prašine na cesti izronila su pretovarena seljačka kola s tri upregnuta konja. Na kolima su sjedila dva prljava seoska dječaka, a na prvom konju jahao je jahač neobična izgleda i ponašanja. Taj je čovjek neprekidno galamio, izdirao se na konje i dječake i na prvi pogled činilo se da je strašan grubijan, no kasnije se pokazalo nešto sasvim drugo.

 

Bio je to perillustris ac generosus (ugledni i plemeniti) Cintek vlasnik dvorca u Ferfrekovcu ili kako se sam predstavio: nobilis et quondam dominus terrastris (plemeniti i nekadašnji zemaljski gospodin) Arpad plemeniti Cintek de Vučja Gorica, vlastelin u Ferfrekovcu i Vugrovom Polju, posjednik kuće u Varaždinu i više livada na Sutli, začasni protokolist slavne varaždinske županije i član gospodarske podružnice u Z. Pravo mu je ime zapravo bilo Ermenegildo, ali je kao vatreni pristalica mađarske politike uzeo mađarsko ime Arpad. Iz daljnjeg razgovora Cintekova s društvom iz krčme otkriva se kao čovjek vrlo burna temperamenta, svojeglav, tvrdokoran i iznad svega ponosan na svoje plemenitaško podrijetlo. Rastali su se od njega kasno u sumrak i to tek kad su mu obećali da će ga svakako posjetiti na njegovu imanju i biti njegovi gosti. Otišao je isto onako kako je i došao: uz silnu galamu, dreku i štropot pretovarenih kola.

 

Posjetili su ga za vrijeme iduće berbe. Dočekao ih je kod svoje klijeti u vinogradima na poseban način: po okolnim brežuljcima zaduženi seljaci pucali su iz mužara, neka se čuje kako su uglednom i plemenitom Cinteku došli vrlo uvaženi gosti. I dok su njegovi berači brali grožđe, gosti su se uputili u lov budući im je Cintek nabajao da sve uokolo vrvi zečevima. Za to vrijeme Cintek je nadgle dao berače i kuhare koji su spremali jelo za goste, uvijek nešto gala-meći i prijeteći seljacima. Razočarani gosti vratili su se iz lova praznih ruku, no uskoro su se odobrovoljili uz obilno jelo i dobro vino. Kad su htjeli poći svojim kućama, Cintek ih nagovori da svi zajedno odu u njegov dvorac u Ferfrekovcu, zapravo staru plemićku kuriju, gdje ih čeka obilna večera i novo gošćenje. Nisu ga mogli nikako odbiti pa se cijelo društvo otputilo u Ferfrekovec i tamo prespavalo.

 

Slijede pripovjedačeve digresije o Cintekovoj prošlosti. Otac ga je silom davao na školovanje, htio je od njega stvoriti obrazovana plemića, no tvrdoglavi Cintek nije volio knjigu. Očevo silenje da napamet uči latinske stihove razvilo je u u Cinteku odbojnost prema svakom učenju. Nakon očeve smrti posvetio se imanju, a onako uvijek na svoju ruku, nije se nikako uspijevao oženiti. Oženio se tek kao stari momak i to djevojkom iz plemenitaške obitelji ali osiromašenom i bez uobičajenog miraza. Bila je Cintekova Amalija dobro odgojena, blaga i prilično obrazovana, ali pošla je za Cinteka bez ljubavi. Živeći s tvrdoglavim mužem i radeći teško poput seljanke, ona se i izgledom poseljačila. Bila je i nesretna što nisu imali djece, a posebno je nesretan zbog toga bio Cintek. Ako ne bi dobio potomka, ugasila bi se s Cintekom njegova plemenita loza. To što je Amalija nerotkinja kvarilo je supružničke odnose, a uz to bio je Cintek i strašno ljubomoran te je budno nadzirao svaki ženin korak.

 

Prostodušnom Cinteku nikako nije išlo u glavu zašto plemići moraju državi plaćati porez. Nije shvaćao promjene koje su uslijedile nakon ukidanja kmetstva i strašno se žestio na bezobraštine bivših kmetova koji su sada postali njemu ravnopravni pred zakonom i često ga tužakali sudu. Pouzdavao se u stare zakone i stalno govorio da će novi brzo nestati i da će se sve vratiti na staro. Zato je bio žestoki pristalica Mađara, uvjeren da će Mađari zagorčiti život "švapskim" činovnicima i spasiti čast i dostojanstvo hrvatskog plemstva. No silno se razočarao kad je saznao da se novi zakoni provode i u Mađarskoj, da mu odande neće stići spas.

 

Kako nije htio plaćati porez i vječito se ganjao po sudovima, dugovi su se toliko nagomilali da je na kraju došlo do ovrhe cjelokupne Cintekove imovine. Uzalud su bili raniji ženini pokušaji da ga urazumi. I upravo kad je došlo do najveće tragedije u njegovu životu (prodaja kuće na dražbi i gubitak svega što su njegovi preci stvarali) dogodio se i najsretniji događaj - dobio je sina.

 

Žilavi Cintek ipak se morao i preko volje prilagoditi novim okolnostima. Postao je porezni ovrhovitelj, tj. državni činovnik koji plijeni imovinu dužnicima. Kad ga pripovjedač jednom prilikom slučajno susretne baš pri jednoj ovrhi, Cintekovo će lice zadrhtati od boli, srama i poniženja. Godinu dana kasnije prisjećao se pripovjedač Cinteka nad njegovim otvorenim grobom.

 

Mlin kod ceste - sadržaj

 

Moja stara tetka bila je otmjena dama, mirisala je na Eau de Cologne i pokazivala da ju zanima sve što je napredno i moderno. Mučila je svoj stari mozak čitanjem svih mogućih novina, knjiga i brošura, a uistinu to ju nije zanimalo, osim njezinog starog psa Harolda. U svojoj mladosti bila je ljepotica, a to je mogla dokazati sa svojih desetak portreta. U toaleti se uvijek držala mode. Kao mlada udala se za mnogo starijeg muškarca radi njegovog imanja. Bila je također i veoma galantna, pa su njezini vršnjaci o njoj mnogo pričali. Kada je ljepota prošla, postala je veoma stroga. Njezino imanje JAKUŠEVCI bilo je samo sat udaljeno od BREZOVICE. No ona nije voljela Illustrissimusa Batorića, a niti on nju: - luda babetina, koja se vječno prenavlja, niti kihnuti ne može naravno - govorio je Batorić. Tetka je njemu spočitavala što ne napreduje duhom, a on njoj što uvijek nešto mrmlja na francuskom, a to je ljutilo starca: - Da barem nešto zna, ne bih joj ništa rekao, ali ona da je nekoć rođena parižanka morala bi ovdje zaboraviti, a kamoli kada nikad nije ni znala pravo. Odgojena u tuđem duhu, odrasla za najtvrđeg sna Hrvata, nije imala, niti je mogla imati smisla za "narodni pokret". Nije voljela ni Gaja niti Jelačića. Inače rado je govorila hrvatski, makar rijetko i s nekom gizdom da je dobra Hrvatica, iako je Hrvate voljela grditi gdje god je zgode bilo. Razlog što nije trpjela Batorića bijaše to, što ju je on trebao nekoć uzeti za ženu, a zaljubio se u drugu. Bila je strašno sumnjičava, nikome nije vjerovala. Iako je imala pet odvjetnika, ja sam morao često k njoj da je o nečem savjetujem.

 

Saznala je da je tik uz njen mlin podigao neki seljak novi mlin. Ispitao sam stvar, uvjerio sam se da je teta u krivu. Grofica Krušević je te nekretnine prodala seljaku, a poklonila zemlju na kojoj mlin stoji. Od seljaka saznah da je grofica cijeli imetak izgubila, te da se sada nalazi kod njih: - Imam samo jednu sobu. Grofica spava s nama. Moja žena priredi im na stolu postelju svake večeri da im bude bolje - pričao je seljak. Odjednom začuje se glas "Dobar dan mladi gospodine! Poznajete li me? Ja sam rođena grofica Krušević udata Wallheim". Stajala je tu stara gospođa u iznošenoj i trošnoj suknji, blijedog lica s bujnom sijedom kosom. Uniđemo u sobu. Tu su bile dvije, tri postelje, ogromna peć opasana drvenom klupom, a u kutu stajao je stol ukopan u pod. U svakom kutu je bila nasađena po jedna kvočka. Tokom razgovora, dođe red i na Batorića. Kako je on bio dobar čovjek!

 

- govorila je grofica – on nije previše ljubio stihove, izuzevši latinske

- uze potom u ruke violinu i zasvira božanstvenu melodiju. To je melodija za koju sam sve žrtvovala i roditeljsku kuću i zaručnika i domovinu i imetak, sve žrtvovala i makar me bijeda bije. I nisam požalila.

 

- Vratih se svojoj tetki i sve joj ispričah, no čuvši za groficu iznenadi se:

 

Strašno! Svi su joj proricali takav konac. Dati se u ruke čovjeku o kojem ništa ne znaš osim da je guslač. Nadalje, pričala je tetka: - Moja je majka željela da se udam za Batorića, no on se zaljubio u groficu Beatu, a ona nije mnogo marila za njega. Oboje su mislili da se ljube, ali razvrglo se. Na balu kod biskupa Alagovića bio je pozvan glasoviti guslač Wallheim i Beata se u njega zaljubila. Svaki dan je guslač dolazio u grofovu kuću, a zatim se pronio glas da je grofica s njim pobjegla. Nakon smrti roditelja imanje je dala prodati, ali od nje nije bilo nikakvoga glasa. Pripovijedalo se da je sav imetak potrošila, ali i da nije vjenčana s Walldeheimom. Naravno, tetka nije mogla odoljeti i mi sljedeći dan odosmo u posjetu. Tu je tetka saznala da je Wallheim oglušio, a da su novce od prodanog imanja izgubili. Grofica je odbila tetkinu ponudu da se k njoj preseli, ali je tetka izmislila priču o neplaćenom računu svoga muža Beatinom ocu, pa joj ona sada taj dug od 500 forinti vraća.

 

Što se tiče mlina koji je seljak htio u zakup, tetka opet izmisli da je po dokumentima taj mlin više grofičin nego njen i ako grofica želi može ga dati u zakup - onda je mlin vaš i plaćati ćete zakupninu grofici. Iako sam dao riječ, ispričah sve Batoriću i on mi reče da grofica nije udata, jer kada su oni pobjegli, guslač je bio oženjen - ja sam Beatu sav vijek pratio - sve ja znam - reče Batorić. I tako je starac otkrio da je Beata mnogo više prirasla njegovu srcu. I kada su otišli u posjetu grofici, nje nije više bilo. S novcem što ga je dobila od tetke otputovala je svome Wallheimu. Nekoliko mjeseci čitali su u novinama da je Beata grofica Krušević mnogogodišnja prijateljica nekoć slavljenog umjetnika Wallheima umrla u najvećoj bijedi u Parizu. I tetka i Batorić dali su za nju služiti opijelo. Na starom licu Batorića vidio sam dvije krupne suze, a kada je svećenik uzdigao bolni - Niserere (Smiluj se) - složio se starac iznemogao na klupu i sakrio lice u obje ruke.

 

Likovi

Kornel Natorić - portretiran je u pripovijetki Illustrissimus Battorych kao: ... muž preko sedamdeset godina, ali čvrste vanjštine i malone lijep starina. Lice sasvim obrijano bilo je puno i rumeno, dok mu je glavu pokrivala još gusta bijela kosa. Fine crte lica odavale su otmjen izraz, a uz to dobroćudan i blag. I odijelo mu bijaše uvijek elegantno i birano, dakako kroja tridesetih godina; košulje je svaki dan mijenjao, a i svaki se dan sam brijao.

 

Batorić je vlasnik starinskog drvenog dvorca (kurije) u Brezovici nedaleko od Zagreba, ima još nekih posjeda i brojnu poslugu koja održava imanje. Visoko je obrazovan, bio je ugledni državni činovnik koji je pošteno obavljao svoj posao, no burni politički događaji i nagle društvene promjene stajali su ga mjesta visokog činovnika u ministarstvu te se povukao na svoje imanje. Batorić je previše konzervativan da bi razumio novo doba i čvrsto se drži starinskih plemenitaških navada i nazora. Njegova je odbojnost prema novotarijama, i uopće svemu novome, tolika da ne dopušta nikakvih popravaka na svojoj staroj kuriji vjerujući da sve što postoji od starine traje vječno. Vrlo je društven i često okuplja svoje stare prijatelje u svom dvorcu, gdje žučno raspravljaju o politici i prošlim vremenima. Tolerantan je prema prijateljima i političkim neistomišljenicima, ali je uporan u obrani starih prava i običaja. Kao plemić voli lov te često organizira lovove na svom imanju.

 

Cesto dolazi u sukob sa seljacima i teško doživljava njihove uvrede, jednostavno ne može prihvatiti da su mu seljaci ravnopravni, da je on s njima izjednačen pred zakonom. Premda je tolerantan i blagonaklon prema siromašnim i poštenim seljacima, zna biti vrlo oštar i uporan u obrani svoga vlasništva pred drskim i nasilnim bivšim kmetovima. Upravo će mu seljaci na kraju doći glave. Podmetnut će požar koji će progutati njegovu Brezovicu:

- Kad se zakratko uz strašan prasak srušio krov i vatra se poput raketa uz gadan crn dim počela u vis dizati k mirnomu, zvjezdovi - tom nebu, tad je Batorić samo promrmljao: "Bez krova dakle"! - i mrtav pao na hladnu zemlju. Puklo mu je srce od velike boli.

 

Cintek - je neobičan lik plemenitaša - seljaka, koji je s mukom završio nešto škole, ali zato, kako je napisao jedan kritičar: ne može ni kod pluga zaboraviti svoje porijeklo ni svoje titule, a kad svoje prijatelje poziva na gozbu, šalje im pisma s pet pečata i s potpisom u kome su pažljivo nabrojene sve, makar koliko prazne, titule. Pisac nam ga predstavlja sljedećim opisom:

- Bio je srednje visine, neobično širok u plećima i dosta krupan u tijelu. Tek noge su mu bile nesrazmjerno tanke. Plavušastu kosu nosio je dugu, isto tako i rijetka brada crvenkaste boje sezaše duboko do prsiju. Glava mu je bila velika sa širokim tustim licem nježne, bijelo - rumene puti, s visokim okruglim čelom, uskim šiljastim nosom i sa sitnim očicama neopredijeljene boje. U slonova se često takve oči nalaze. Godina moglo mu je biti oko četrdeset pet.

 

Cintek je do komičnih razmjera ponosan na svoje plemstvo i pretjerano svjestan svojih plemićkih privilegija. Naivno vjeruje da nakon povratka starog ustava plemstvo više neće plaćati poreze, kao nekada. Tako Cintek tvrdoglavo odbija poreznike i sudske ovrhovi-telje, ne videći da država traži svoje, isto kao što on od svojih bivših kmetova, s punom strogošću, utjeruje prihode od zemlje dane na obradu. Sudbina će se grubo poigrati s Cintekom: žena, za koju se vjerovalo da boluje od vodene bolesti, rodit će mu toliko željenog sina upravo u trenutku kad mu se djedovska kurija prodaje na dražbi. Najveća sreća i najveća nesreća u isti čas:

- U prvi mah zbog vesele vijesti zaboravio je svoju nesreću, no zato tim jače izbije sada bol. - Beskućnik - otac - beskućnik sin! - šapta-le mu u nekoj besvjestici drhtave usnice, dok je služinskom sobom gore - dolje šetao i jednako držao slabo, prije vremena rođeno dijete.

 

Na koncu, pritisnut nevoljom Cintek prihvaća mjesto sudskog ovrhovitelja. Bez obzira na svoju vanjštinu, neobrazovanost, nagli karakter, vječno povišen ton u govoru i groteskno samoljublje, Cintek je na svoj način simpatičan lik - komičan, a istodobno i istinski tragičan.

 

Perilliustris ac Generosus Cintek

Zagorski plemenitaš (ugledni i blagorodni), vlastelin u Ferfrekovcu i Vugrovom Polju, posjednik kuće u Varaždinu i više livada na Sutli, začasni protokolist slavne Varaždinske županije i član gospodarske podružnice. Jedan od najizraženijih likova u propadanju. Lik se razvija pred nama, od općih i nejasnih obrisa do najsitnijih pojedinosti kojima ga pisac karakterizira. Njegov lik karakterizira prijelaz iz jedne epohe u drugu. Matori čovjek zdepastoga tijela sa razgaljenom košuljom pocrnjela od znoja i prašine. Imao je na sebi uske sive hlače od debelog sukna narodnoga kroja. Na peticama visokih čizama, od prašine sasvim pobijeljenih, usađene su bile duge ostruge s ogromnim oštrim zvjezdicama. Uz bok mu je visjela duga i široka sablja, obješena o balčaku za prosti konopac koji je opet vezao za debeli remen oko pasa. Tvrdoglavi sitni plemić, kojega rijetko tko shvaća u potpunosti, zatvorio se u svoj imaginarni svijet. Odgajan u tonu uglednog gospodina, ponaša se po tradicionalnim pravilima i ne odstupa od svojih načela i pravila. Promjenu ipak prihvaća, ali ne za svoje, nego za sinovo dobro.

 

Illustrissimus Battorych

Stari plemić preko kojega vidimo propadanje hrvatskog plemstva i kroz njegov lik dočarava nam propadanje starih feudalnih odnosa. Opisuje se ukidanje kmetskih odnosa što je direktni i glavni uzrok propadanja hrvatskog plemstva. Sada već slobodni seljaci u sav glas traže pravdu i poštenje, a plemići se nisu u stanju prilagoditi novonastaloj situaciji, te prihvaćaju prodiranje novih kapitalističkih odnosa u selo. Kroz njegov lik Gjalski samouvjereno staje u obranu tradicionalne hrvatske kurije, braneći njihove stavove i vjerno iznoseći svu tragediju njihova propadanja. Tako plemić Batorić umire kada plamen uništi njegov dom, kao što plamen mađarskog hegemonizma i austrijskog centralizma razdire i uništava Hrvatsku.

________________________________

 

Ksaver Šandor Gjalski (pravo njegovo ime Ljubomil Tito Babić) rođen je u mjestu Gredice, Hrvatsko zagorje, 26. 10. 1854. god. a umro je 9. 2. 1935. god. Pripovjedač, romanopisac i novelist. Potječe iz plemićke obitelji, a književno ime je uzeo po majčinu ocu. Osnovnu je naobrazbu stekao privatnom poukom, gimnaziju polazio u Varaždinu, a pravo studirao u Zagrebu i Beču. Kao upravni činovnik službuje u Koprivnici, Osijeku, Sisku, Sušaku i dr. Kasnije se zaposlio u Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu, a umirovljen je zbog neslaganja s Khuenovim režimom. Javnu političku djelatnost započinje kada je izabran u Hrvatski sabor. Bio je i predsjednik zastupništva Hrvatskoga sabora u Ugarsko - hrvatskom saboru u Budimpešti i veliki župan zagrebačke županije. Nakon umirovljenja živi na imanju u Gredicama. Do njegovih političkih nazora obilježavaju koraci: u mladosti je oduševljeni pravaš, zatim poklonik slavenofilstva i unitarnega jugoslavenstva, a političku karijeru okončava kao razočarani federalist.

 

Od svih hrvatskih realista Gjalski je u svome književnome djelu ostvario najveći tematski raspon. Iznimno otvoren različitim književnim i političkim strujanjima, pomalo pomodan i nekritičan, prošao je nekoliko stvaralačkih faza kao i mnogi pisci. Bio je poklonik A. Šenoe, G. Flauberta, A. Schopenhauera i posebno Turgenjeva, a nisu ga mimoišli ni modernistički poticaji te fantastične, metafizičke i okultne teme. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva za odgoj i pouku, kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva. Još za vrijeme studija počeo je pisati prve književne tekstove, novele Illustrissimus Battorych i Maričon, objavio je u Viencu i tako u turgenjevljevskoj maniri (liričnost, sentimentalnost, nostalgija) - koja će biti jedan od ključnih uzroka različitosti tj. mekoće njegova realističnoga opisivanja. Opisivao je kroniku zagorske plemićke sredine, obuhvativši je zbirkom Pod starim krovovima. Utjecaj Turgenjeva očevidan je - kako u tematskom odabiru, tako i u pripovjednim postupcima - u romanima U novom dvoru i Na rođenoj grudi.

 

Zanimljiv je tematski pomak u političkom romanu U noći, koji je jedan od najboljih hrvatskih devetnaestostoljetnih romana. Središnji motivi vezani su uz pokvarenost u hrvatskome društvu i bezidejnu mladež koja je uvučena u političke igre i iskorištena za tuđe interese. Roman je autorov obračun s vlastitim mladenačkim pravaškim uvjerenjima, svojevrsna književna kritika pravaškoga političkoga programa i otvoreno zauzimanje za Strossmayerova načela kulture, znanja i prosvjete.

 

U romanima Janko Borislavić i Radmilović prikazuje, među prvima u hrvatskoj književnosti, duhovne nemire hrvatskih intelektualaca, njihove dvojbe i tragičan svršetak, motiviran s jedne strane osobnim pitanjima, a s druge društvenom sredinom. U prvome, kojim začinje mistično-filozofsku tematiku pod utjecajem Schopenhauerove filozofije, gradi priču oko faustovskoga problema hrvatskoga "suvišnoga čovjeka", dok je u drugome preko glavnoga lika, nadarena književnika koji je neshvaćen u domaćim provincijskim kulturnim prilikama, zahvatio ondašnje hrvatsko društvo.

 

Posebno je zanimljiva novela u kojima odustaje od realistične matrice i okreće se psihološkim, odnosno parapsihološkim (mističkim i okultnim) temama. Uglavnom slijedeći Šenoin postupak, napisao je i tri povijesna romana: Osvit - u kojemu pripovijeda o narodnome preporodu i buđenju hrvatske nacionalne svijesti, Za materinsku riječ - posvećen događajima iz 1848. i Dolazak Hrvata - u kojemu obrađuje događaje od doseljenja do pokrštavanja. U književnom romanu Pronevjereni ideali, obračunao se s jugoslavenstvom, jednom od svojih političkih zabluda.

 

Po svom pripovjedačkom načinu pisanja je novelist i to se osobito osjeća u njegovim romanima. Njihova se struktura obično sastoji od nekoliko slika iz života junaka koje su prožete opisima krajolika, prikazom raspoloženja, lirskim razmišljanjima, ladanjskim razgovorima, sjećanjima i uspomenama. Stoga je njegov pripovjedački postupak, zapostavljanjem događaja i čvrstoga zapleta te postavljanjem lika, njegova stanja, njegovih osjećaja i razmišljanja u prvi plan, pomak prema modernome psihologiziranju i izravno prethodi književnomu pripovijedanju hrvatskih modernista. Tematski raznovrstan, uspio je zadovoljiti različite idejne, političke i književne ukuse i interese.

 

Ostala djela: politički roman U noći (1886.); društveno - psihološki romani Janko Borislavić (1887.), Radmilović (1894.); povijesni romani Osvit (1892.) Za materinsku riječ (1906.), Dolazak Hrvata (1924.); posljednji roman Pronevjereni ideali (1925.)

 

Ksaver Šandor Gjalski - Diljem Brezovice 

Ksaver Šandor Gjalski - Janko Borislavić

Ksaver Šandor Gjalski - Na badnjak

Ksaver Šandor Gjalski - Perillustris ac generosus Cintek

loading...
17 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ksaver Šandor Gjalski - Pod starim krovovima

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u