Kemal Mahmutefendić - Djetinjstvo pod vrtaljicom lektira

Kemal Mahmutefendić - Djetinjstvo pod vrtaljicom

Kemal Mahmutefendić - Djetinjstvo pod vrtaljicom

 

Vrsta djela - roman
Mjesto radnje - Konjic, željeznička stanica, Sarajevo, Prenj, Vrtaljica
Vrijeme radnje - sredina 20. stoljeća

 

Poticaj za pisanje ove knjige je bio kreativan i inspirativan. Istine proizlaze iz iskustva, ali ih piše sam život. Odrasli ljudi zaborave da su bili djeca i to je nostalgično saznanje i poruka ove proze. Biti dijete je biti sav čovjek, pravi čovjek. Sve ove priče su okrenute čovjeku, njegovoj duši i srcu. Jednostavne su i lake za čitanje a istovremeno primamljive fabule.


Sa odraslima je bilo drugačije. Dok su djeca u svojim postupcima iskrena i jednostavna, čak i onda kad nisu sklona samo dobroti, odrasli su ćudljivi i nepredvidljivi - nikad mi nije bilo jasno šta će sljedećeg trenutka učiniti.

 

Djetinjstvo pod vrtaljicom djelo je Kemala Mahmutefendića, objavljeno 1981. godine. U radnju priče uvodi nas već ostarjeli pas Liso koji svojoj djeci priča o odrastanju. Njegov vlasnik ga je kao malog odveo u grad i ostavio na nepoznatoj ulici. Ubrzo ga je udomila jedna obitelj. U obitelji je bilo dvoje male djece – dječak i djevojčica. Pas opisuje koliko mu je lijepo bilo s tom obitelji. Uvijek se igrao s vlasnikovom i još mnogo djece u njihovom dvorištu.

 

Iako je u djelu priču započeo pas, nastavlja je u prvom licu pripovijedati vlasnikov sin, desetogodišnji dječak. Dječak je volio provoditi vrijeme sa svojom porodicom, a najdraže putovanje bilo mu je ono vlakom djedu u Sarajevo. Dječak je opisao i prvi susret s pogrebom nekog čovjeka. Tada je bio jako uplašen, ali dovoljno hrabar da pogreb promatra od početka do trenutka kada su spuštali lijes u zemlju. To je bilo dječakov prvi susret s istinskim strahom.

 

Odrasli ne mogu da ne zavide djeci na njihovoj bezbrižnosti i njihovoj neiscrpljivoj spremnosti na igru koju su oni, osim rijetkih izuzetaka, svi bespovratno izgubili.

 

Nešto slično osjećali su stariji prema nama djeci u Konji­cu. Malo je bilo onih koji nas nisu progonili, kao da se radilo o crnim đavolima. Ne tvrdim da smo bili anđeli. Roditelji, oz­biljni, ljutiti i stalno zaposleni nečim u čemu mi stvarno nismo vidjeli nekakav poseban smisao kome bi trebalo život žrtvova­ti; komšije, obavezno opake i zlovoljne bez prestanka; i još legija namćorastih prolaznika, od kojih smo zazirali kao ulični psi od ćudljivih pjanaca - svi oni odreda su bili natmureni, neristupačni i nekako sami sebi teški.

 

I kao što divljač pred lovcima instinktivno bježi pod okri­lje guste, daleke i spasonosne šume, tako smo se i mi sklanjali, pred odraslima našeg gradića, na brdašce Vrtaljicu.

 

Kao dijete imao sam neku čudnu potrebu da oživljavam mrtve stvari. Tako sam i tom brdu, Vrtaljici, zamišljao lice ži­vog bića. To drago i prisno lice predstavljale su njegove stra­ne, pošumljene i strme, i njegov blagi, raznoliki vrh. I ne jed­nom sam vidio kako to lice oživljava i postaje toplo i vedro, naročito kad bi se mi pojavili sa svojim zagonetnim igrama i zdravim, jednostavnim smijehom.

 

U svako doba dana i godine, uvijek je poneko od nas bio na Vrtaljici. Nekada su se i noću vidjele vatre u šumi; pored njih okretne sjenke dječaka; peku kukuruze, krompire, jabu­ke, kruške; ili se griju, preskačući lelujavi plamen... Ponekad se hajdučki bježalo od kuće pravo gore. Ne zna se da li se u govoru djece ili njihovih roditelja više spominjalo ime tog brda - Vrtaljica.

 

Ponekad, tražeći svog mališana i obigravši cijeli grad ne­moćni da pronađu skitnicu, roditelji bi, s pouzdanjem i mirom u glasu, slegli ramenima: Sigurno je na Vrtaljici - rekli bi.

 

Jednog proljetnog dana, kad zemlja, poslije zimske škrtosti, razveza svoje darove u mirisima, u bojama i oblici­ma, i zvukovima, na velikom i vedrom licu Vrtaljice nađe se - jedna šarena, ogromna krava. Sama, bez čuvara!

 

Naš buljuk dječaka prosto ciknu od radosti. Bilo nam je nevjerojatno: čitava krava, i sama. Zapravo, nije sama - tu smo i mi. Nekom čudnom tajanstvenošću krava nam je pruža­la nešto sasvim novo u našem životu na Vrtaljici. I kao obično kad smo bili nečim oduševljeni preko svake mjere, mi smo se grlili i ljubili, vriskali u čestaru; dok je krava stajala po strani i, trgajući mlado bukovo lišće, posmatrala nas svojim velikim, velikim kao povećala, očima, pitajući se u čudu: Što im se desi najednom?

 

Poslije prvog napada neiskazive radosti sakupismo se na dogovor, po indijanski, u krug, da vijećamo o sudbini krave-lutalice. Ona je za to vrijeme, ravnodušna na sve naše moguće odluke, mirno trgala lišće idući od žbuna do žbuna. Čak se u jednom trenutku tako obilato izbalegala, kao da veli: Samo vi raspravljajte, ja znam svoje.

 

- Prvo i prvo ćemo je pomusti – rekao je Janko, opančarski čegrt, najstariji među nama, bijel kao ovca.

- Pomusti! Pomusti! – složismo se svi u jedan glas, ne znajući pravo ni kako se to radi.

Krava je odgegala nekoliko desetina koraka dalje, tonući malo-pomalo svojim širokim, crveno-bijelim leđima u zeleni čestar.

 

Džin, najhrabriji među nama, koji je za takvu svoju repu­taciju lomio i iščašivao već nekoliko puta i ruke i noge, a "fasovao" toliko batina da im se broja ne zna, sad navalio samo na jedno: "Jahat ćemo je, jahat ćemo je!" U jahanju na kravi vidio je, valjda, novu šansu za podizanje svoga ugleda najhra­brijeg među nama.

 

- Treba je jahati, i to svi skupa koliko nas ima - svi zagalamismo. - Ima li tko kaiš iz pantalona? - upita netko. - Vezat ćemo joj uzde.

 

Kaiš je imao Smajo, sin najstarijeg učitelja u gradu, uči­telja koga su se djeca bojala, malo bi bilo reći kao guje. Kako li ga se tek bojao njegov sin?

 

Krava je mirno podnijela da joj Džin, sa nekakvim đavol­jim smiješkom na licu, sveže Smajin kaiš oko rogova. Isto tako nije se bunila ni kad joj je Janko sa dva prsta iscijedio ne­što mlijeka iz nabreklog, rumenog vimena i sviju nas poprskao njime po licu, rekavši: "Nek oni u gradu vide da imamo kra­vu". Ali kad joj se Džin sa jedne stijene bacio na leđa, krava je - hop! – poskočila kao oparena i bijesno pojurila niz brdo. Lagan poput slamke, Džin je, pred našim zaprepaštenim oči­ma, glavačke odletio u gustu paprat, a krava je, pobjednički mašući repom, odjurila u gusto šiblje i nestala. "Dragi moji, nismo se tako dogovrili", bilo bi sigurno njezino objašnjenje nemilog događaja.

 

Tad je Smajo učiteljev stupio na scenu, već prilično uz­burkanu. Znajući dobro i predobro što ga čeka dođe li bez kaiša kući, legao je na zemlju i očajno zavapio:

 

- Džineee! Džineee! Spašavaj, Džine! Rodila te majka junaka, dragi Džine, mili Džine! Znaš mog starog kakav je! Joj jadan ja, kud ću bez kaiša!

 

Sav izgruhan i izgreban, Džin se jedva pomjerio iz paprati. I sam je bio iznenađen onim što mu se desilo. Nastala je jur­njava. Svi smo trčali, granje nas je šibalo po licu, vikali smo kao ludi.

 

Na jednom proplanku krava nas je sačekala, očigledno mirna. Sa Smajinim kaišem oko rogova, trgala je mlado, soč­no lišće, kao da veli: Što vam je sad najednom? Zbacila, já što ću? Nisam konj da me jaše.

 

Tren u tren, sve se brzo zaboravilo. Sad je Janko imao ideju. Predložio je da se svi redom predstavimo kravi.

 

- Ipak, ona je naš prijatelj, mora da zna kako se zovemo i sve ostalo o nama.

 

Bili smo malo u nedoumici: kako da se predstavimo kra­vi, životinji? Tad je Janko stao ispred krave i gledajući je u oči, sasvim ozbiljan, naklonio se i rekao:

 

- Ja sam Janko, Marin sin. Drago mi je.

 

Svi smo ga gledali u čudu, zadivljeno, oduševljeni njego­vom idejom da se predstavljamo životinji. Onda smo se svi počeli gromoglasno smijati, pogotovo kad je krava, valjda zbog neke muhe, na Jankove riječi zaklimala glavom.

 

Zatim se svi redom predstavismo nijemoj, dobrodušnoj životinji. Janko je prosto sijao od sreće - jer je on to smislio.

 

- Ja sam Smajo. Ljubim ruke... izvinite... noge, gospođo kravo.

- Ja sam Kemo, Mahmutov sin, poglavica Apača. Od svega najviše mrzim školu i savjete roditelja.

 

Djeca graju, guraju se. Neki hoće i po dva i više puta da se predstave kravi, koja ovakva stvorenja kakvi smo mi ni u najluđem snu nije mogla sanjati.

 

- Ja sam Gale, sin Pere, što rakiju ždere. Mati Luca što povazdan štuca.

 

Djeca, presretna zbog svog izuma, zakocenu se od smije­ha. Bilo je, mora se priznati, i takvih riječi koje krava, da ih je razumjela, ne bi uvažila.

 

- Vlado... Zvani Lito! - viknuše neki sa strane, prekida­jući mršavog Vladu da promrsi kravi koju riječ o sebi.

- Nuko, gospodar Šervudske šume i Prkanja.

- Džin, Dragicin sin.

- Šiba. Imam konja zvanog Smokija.

- Dule... Pavle Šovljanski, poluteška, Jugoslavija - predstavi se debeli Dule, zauzimajući pred začuđenom kra­vom pravi bokserski "gard".

 

Pošto se tako upoznasmo sa našim četvoronožnim prija­teljem, netko predloži da zabavimo kravu. I to tako da je za­bavimo što ćemo joj svi ponešto odglumiti, otpjevati i tome slično.

 

Svega je bilo u onome što je slijedilo. Krava je prisustvo­vala čitavom spektaklu, od baletskih tačaka i improviziranih kaubojskih tuča sa "engleskim" jezikom do pokušaja da je hipnotišemo buljenjem u njene ogromne, vodnjikave oči, sa "tajnim" riječima i još tajnijim pokretima. Ja sam joj, zanesen više nego na nekadašnjoj školskoj priredbi na kojoj sam izvodio tu pjesmu, otpjevao "Vodenicu staru" - ne znam kako me je ocijenila. Ali kad joj je debeli Dule podmetnuo opasni bok­serski "gard" pod nozdrve i zamahnuo prema njoj čitavom se­rijom takvih udaraca koji bi i jednog mrava raznijeli, krava je rječito spustila rogove i jurnula na šampiona. I njoj je bilo do­sta; prevršili smo mjeru koju čak i jedna krava osjeća. Dule je, glavom bez obzira, bježao sa vrtaljičkog ringa ispred rogatog superteškaša.

 

Noć se približavala. Sunce je već davno zašlo iza nazubljenih vrhova Prenja. Kadikad, lišće bi zašuškalo svojim metal­nim zvukom. Zemlja se sklapala i tonula pred mrakom, nado­lazećim sa svih strana. Krava, umorna naša krava, jadnica s nama, podvivši noge, spušta se na počinak. A mi se okupili oko nje i vijećamo što da radimo s njom. Žao nam je ostaviti Njezino Veličanstvo samo u šumi, a kući je nitko niti može niti smije voditi.

 

Hajde budi pametan kad nisi!

 

Mrak sve briše i iskrivljuje naše figure, kao i drveće i ka­menje, a neizvjesnost sve više raste.

 

- Što dan ne traje godinu.

 

To kaže Janko, s neba pa u rebra. A vidi se: žao mu osta­viti kravu. Ali što ćemo kad se mora?

 

- Nek ostane na Vrtaljici. Pomalo pase i provede noć sa­ma. Nju nije strah, pa životinja je. A sutra, čim svane, eto nas – kaže Džin osjećajno, velikodušno opraštajući kravi na da­našnjoj grubosti.

Odjednom primijetismo da nam se približava neki čov­jek. Žuri. Kud će sad uzbrdo?

 

Razmak se sve više smanjivao. Već smo čuli njegovo di­sanje.

 

Krava! - iznenada nam je sinulo kroz glavu. "Bježimo!" - netko je dao znak. I mi, poput jata slijepih miševa, prhnusmo kroz šumu, koju je mrak sve više i više brisao svojim crnilom. Samo dalje od "naše" krave i njezinog vlasnika! koga, eto, nismo smjeli dočekati. Iako smo bili više nego sigurni da mu ona ni jednom riječju neće otkriti sve ono što smo radili s njome.

 

Kemal Mahmutefendić - Djetinjstvo pod vrtaljicom - verzija 2

Kemal Mahmutefendić - Djetinjstvo pod vrtaljicom - verzija 2 pdf

___________________________________

 

Kemal Mahmutefendić rođen je 08.04.1942. godine. Osnovnu školu počeo je pohađati u Sarajevu, ali završio ju je u Konjicu. Tamo je završio i srednju školu, gimnaziju. Potom je studirao književnost u Beogradu. Bio je na studiju grupe svjetska književnosti i teorija književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

 

Mahmutefendić je radio kao novinar, nastavnik, bibliotekar, pa i kuhar. Pisao je poeziju, novele, aforizme, basne, prozu, kritike, putopise i eseje. Posljednjih godina pisao je i djela za djecu. Njegova djela prevođena su na nekoliko jezika, a jedna drama prevedena mu je i na njemački jezik. Mahmutefendić je uvršten u neke antologije i izbore bosanskohercegovačke književnosti. Trenutno privremeno živi u Austriji.

 

Za djecu je Mahmutefendić objavio sljedeće knjige: Djetinjstvo pod Vrtaljicom, Noćni vlakovi, Roman o novčiću, Putnici, Iz pjesama posvećenih Kordeliji, Iz bezdanih usta, Otok, Rasulo mirisa, Putevi, ljudi, gradovi i Zaključana šuma.

 

Od zbirki poezije objavio je: Putnici, Iz pjesama posvećenih Kordeliji, Iz bezdanih usta, Metak u odesi, Repetitorij, Odabrane pjesme, Die Tränen meines Volkes (Suze moga naroda), Verschlossener Wald (Zaključana šuma), Moj put, svijetao i tužan, Neretva, Pjesme napisane u dvorcu Batthyanny, Mrtvi, Genije na smetljištu i Testament ohne Zeugen.

 

Druga prozna djela koje je Mahmutefendić objavio su Salih pod orguljama, Pali s oblaka, Ispod spuštenih kapaka, Priče Gustava Flobera, Pogled s pećine i Über eine Münze.

 

Drama koju je objavio na njemačkom jeziku je Wir haben uns in Österreich gesehen (Vidjeli smo se u Austriji), objavljena 1995. godine.

 

Kemal Mahmutefendić - Roman o novčiću

loading...
4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Kemal Mahmutefendić - Djetinjstvo pod vrtaljicom

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u