Josip Freundenreich - Graničari

Vrsta djela - drama

Mjesto radnje - Vojna krajina u Hrvatskoj

Vrijeme radnje - Doba Austro-Ugarske monarhije

Djelo Graničari prvi je hrvatski pučki igrokaz s pjesmom i plesom. Prvi put je izveden u Zagrebu, 07. prosinca 1857. godine. Budući da je izvedeno na narodnom (hrvatskom) jeziku, djelo je bilježilo golem interes tadašnje publike. Uzori u stvaranju ovog djela, autoru je bila Bečka pučka komedija Johanna Nepomuka Nestroya i Ferdinanda Raimunda. Drama Graničari nadmašila je brojem izvedbi sve hrvatske drame 19. stoljeća zajedno. Razlog tome je što tadašnje drame nisu bile prilagođene za izvedbu na pozornici, a junačke tragedije nisu zanimale puk. Uz to, djelo je tematski vezano za seosku sredinu, ispunjeno je narodnim humorom, a sama scena vrvi scenskim efektima te je čitavo djelo praćeno pjesmom i glazbom. Freudenreichova je namjera bila od novih građanskih slojeva stvoriti kazališnu publiku, a ujedno višem građanstvu pružiti uvid u pučki život i kulturu. U ovom djelu možemo vidjeti i elemente melodrame kao što su: izazivanje napetosti i snažnih osjećaja u gledatelju (ubojstvo, oštri zakreti u fabuli), reljefnost (crte ličnosti glavnih junaka oštro su izražene), kontrast (spajaju se likovi različitih stupnjeva društvene ljestvice i različitih moralnih visina), dinamika (svaka sljedeća faza u razvijanju radnje donosi novi stupanj ekspresije). Likovi u djelu su plastični i jednodimenzionalni. Elemente humora vidimo u govoru Grge i Karoline jer se oni trude govoriti na stranom jeziku, ali ga baš ne znaju pa to zvuči smiješno.

Drama ima i moralnu poruku koja se prikazuje na samom kraju, a ona je da dobro pobjeđuje zlo. Ovaj dramski tekst sadrži melodramski zaplet s promjenama emocija koji prelaze s tragičnog i junačkog u komično, sentimentalno i lakrdijsko. Djelo nosi puni naziv Graničari ili Sbor (Proštenje) na Ilijevu i izvorni je narodni igrokaz s pjevanjem i plesom u 3. čina. Od već spomenutih obilježja bečkog pučkog igrokaza, u djelu se mogu iščitati još poneke njihove odlike, ali naravno prilagođene našoj sredini. Unatoč očitoj namjeri da udovolji klasičnim dramaturškim obrascima, pisac u svoje komade uvodi sporedne radnje, mnoštvo likova, glazbene i plesne umetke te razne druge efekte što su ih nalagale zakonitosti kazališta u 19. stoljeću. U Freudenreichovim "Graničarima" nalazimo i one elemente melodrame koje poznajemo iz nekih ranijih tijekova europske drame.

Freudenreich je tako stvorio model pučkog igrokaza koji niti u njegovu daljnjem književnom radu, a niti u razvitku ovog žanra u hrvatskoj dramatici nije bio nadmašen. Na samom početku djela nalazi se posveta gospodinu grofu Josipu Jelačiću (Bužimskomu) kao i svakom ljubitelju narodnog jezika. U posveti autor govori kako se sretni narodi zapadne Europe bave znanošću i bogati su jer žive u miru dok ih drugi narodi brane od neprijatelja. Taj narod koji ih brani nalazi se na granici s neprijateljem i odvraća njegove napade. Taj narod su Hrvati, a tom rodu pripada i ban kojemu je djelo posvećeno i pisac ga naziva svojim uzorom, divi mu se, on je predvodio puk koji je ponovo spasio carstvo i kao rezultat tog divljenja nastalo je piščevo djelo. Zatim pisac moli bana neka mu oprosti ako nedostojno oslika njegovu veličinu.

Razdio I. – Mišolovka - Joco priča s Andrijom Miljevićem i njegovom ženom Macom o novcu koji je posudio svome susjedu, a kako mu ga on nije mogao vratiti, umjesto njega dao mu je obligaciju Save Čuića. Ali Joco je doznao da u selu ima puno takvih Čuićevih zadužnica i dogovorio se s ostalim sumještanima da tuže Savu Čuića. Taj Savo Čuić je kriminalac. Tereti ga se za puno prijevara i zločina, a sada se skriva po gorama kao hajduk. Tukao je ženu svog pokojnog brata i njihovo dijete. Ona je sad umrla, a dijete je uzeo kapetan pa će ga dati u Zagreb na školovanje. Maca smatra da ga treba objesiti pa makar to bilo i na sramotu cijele Krajine. Andrija ju upozorava da ne smije biti tako oštra, samo Bog ima pravo suditi i nitko ne zna što ga sutra može dočekati.

Tada se Simo i Mara, njihove sluge, vraćaju s njive vodeći njihovu kćer Milku i govore da su putem sreli Savu Čuića koji je nosio pušku. Na to Andrija predloži Joci da prenoći kod njih jer je opasno da sam ide kući po noći.

Tada Andrija Miljević govori Maci o svojoj tajni zbog koje je naučio da ne valja osuđivati bez potpunih dokaza. Kad su prije 6 godina bili na zadatku u Trstu, umro je stari stražmeštar, pa je Andrija postavljen za novoga stražmeštra. Uskoro mu je došao jedan kolega stražmeštar zamoliti ga da laže o posudbi nekog novca (koji je zapravo ukrao od kapetana) i Andrija mu je pristao pomoći, no na kraju je on jadan ispao lopov i kapetan ga je razriješio dužnosti. Taj kapetan je obrstara koji će uskoro doći u njihovu regimentu u potjeru za Čuićem, a taj kolega koji ga je namamio u zamku bio je upravo Savo Čuić. Maca se zaklinje da će se osvetiti Čuiću ako ga igdje vidi. Andrija joj govori da osveta nije za žene, a ona mu odvrati da je dužnost dobre žene uvijek pomagati mužu. Radnici se vraćaju s polja i za večerom raspravljaju tko je taj noviobrstara koji dolazi.

Andrija kaže da je to grof Sarnić iz Italije. Na to Neža kaže da poznaje tog grofa još iz vremena kad je bio kapetan u Italiji. Andrija odluči otići kod krčmara Grge Kosića da mu posudi konja za rad na njivi jer je njegov konj Riđan ošepavio. U Grginoj krčmi Savo proviruje iza vrata i naslađuje se kako mu Joco neće moći ništa kad pobjegne preko granice. Tada dolazi Andrija i njih dvojica se sretnu, a Savo počne provocirati i izazivati te se skoro potuku. Pri izlasku govori Andriji Miljeviću da poruči Joci da se čuva.

Andrija se začudi što je Joco još tu, a tada dolazi krčmar, Grga, te objašnjava da se Joco sakrio od kiše koja vani pljušti. Usput se žali kako mu posao ide loše i kako su gosti nezadovoljni njegovim vinom. Dolazi sobarica Karolina Liebherz i pita ima li Grga postelju. On odgovara da ima, ali samo onu u kojoj on spava pa će zato ona morati spavati na sjeniku. Karolina se ljuti, ipak je ona sobarica grofa Sarnića te se oni posvađaju. Grga joj odluči dati svoju postelju, a on će spavati na sjeniku. Zatim se prepiru oko hrane. Grga kaže da ima samo luka i prosena kruha, ona se ljuti te pita kakva je to krčma i čudi se zar nema neko pile? On kaže da ima, ali mu ne pada napamet ići po toj kišurini ganjati pile kako bi ga zaklao njoj za večeru. Tako se oni i dalje nastave prepirati. Uskoro ona ode na počinak, a Grga ostane hraniti njezina kanarinca. Savo čuje razgovor da će Andrija otpratiti Jocu kući, da ne ide sam kroz šumu, i ukrade Andriji zrna iz puške da ne može pucati kad ih on presretne u noći.

Veseli se što će jednim udarcem ubiti dvije muhe. Joco raspravlja s Andrijom je li mu potrebna pratnja, a Grga govori o pripremama za dolazak obrstara i kako ćeobrstara sigurno pravedno suditi.

Oni odlaze, a Grga se prisjeća kako mu je bilo u gradu, kako su običaji drukčiji od seoskih, kako su žene drukčije, drukčija moda, gradske žene varaju svoje muževe s njihovim najboljim prijateljima. Graničari bi takvim prijateljima vratom zavrnuli. Gradski muškarci oblače se kicoški, ne služe ni za što osim da svojim izgledom podsjećaju na strašilo za vrapce. Savo u šumi razmišlja kako ne valja biti pošten, razbojnici najbolje prolaze u životu. Dolaze Joco i Andrija. Savo upuca Jocu i ubije ga te se počne pretvarati, pa poviče da Andrija i njega hoće ubiti i pobjegne. Andrija krene za njim, a tada dolazi kaplar i optuži Andriju za Jocino ubojstvo te ga vodi u pritvor. Savo se vrati do Jocina mrtvog tijela te mu ukrade iz džepa lisnicu i spise koji su ga optuživali.

Razdio II. – Muž zakona - U zatvoru Andrija razgovara s tamničarom Vasom. Vaso ga tješi riječima da su se najugledniji ljudi iz sela pošli kodobrstara založiti za njega. Dolaze mu Grga, Maca i Milka u posjet. Maca želi ići preklinjati obstara za milost, ići će i kod njegove dobre i milostive žene samo da spasi muža. Grga obećava da će i on napraviti sve što može. Vaso javlja Andriji da će uskoro pred sud. Maca i Grga se pozdravljaju i odlaze obrstaru Sarniću. Grga tamo sreće Karolinu i sjedne na lutku obrstarove kćeri pa pomisli da je sjeo na dijete i prignječio malu groficu jernikada prije nije vidio lutku koja može govoriti. Priča Karolini o sinoćnjem ubojstvu u šumi i zaklinje se da je Andrija nedužan. Moli ju da njemu i Maci ugovori sastanak s obrstarom, groficom Franjom. Franja ih sasluša i obećava pomoći. Dolazi Sarnić i govori da je jednom nesretniku morao potpisati smrtnu presudu. I Maca i Franja ga mole za milost, ali on kaže da više ništa ne može učiniti. Govori da je Andrija kriv za onu krađu u Italiji prije 6 godina, a Mara objašnjava da je i tada Savo bio za sve kriv. Ona plače i očajava, žali se Grgi, ne može prihvatiti da joj je muž osuđen na smrt.

Naime, prije nekog vremena donesen je prijeki sud koji za sve osuđenike predviđa smrtnu kaznu i to još isti dan na koji je donesena presuda. Karolina moli Sarnićevog ađutanta Uljevića da nekako spasi Andriju i usput oni malo flertuju... Karolina zatim razmišlja o muškarcima, kako se njima ne može vjerovati i kako oni samo žele prevariti. Jednu ženu brzo će zamijeniti drugom. K obrstaru Sarniću tada dolazi stari trgovac Križić i moli ga da pomiluje Andriju i poštedi mu život jer svi znaju koliko je on dobar i pošten čovjek koji nikada ne bi bio u stanju ubiti. No Sarnić to ne može učiniti, treba narodu dati primjer kako završavaju razbojnici i ubojice kako bi se to već jednom iskorijenilo iz hrabrog i junačkog hrvatskog naroda te kako bi Europa prestala gledati na nas kao na divljake. Križić zatim govori o poštenju i hrabrosti graničara. Oni su u svakom trenutku spremni ostaviti dom i obitelj kako bi se borili za carevinu.

Graničari se sami hrane, sami brane od neprijatelja, ne prihvaćaju nikakve zapadne novotarije, već samo ostavštinu svojih djedova. Kako ih netko zbog toga može smatrati divljacima? I Grga govori o hrabrosti graničara jer je i sam graničar; sad bi ponovno, da zatreba, išao u borbu, premda je star. Tu se hvale vrline graničara. Oni su odani, vjerni, pošteni i sposobni ljudi koji vole svoju domovinu, brinu o svojim obiteljima i paze na zakone. Zatim apsolutno svi mole Sarnića za milost. Čak i njegova kćer Priska plače. Vani se okupio narod koji ga također preklinje i on na kraju ipak popusti i kaže: "Pardon" i baci bijeli rubac što je značilo pomilovanje. Svi se vesele i slave.

Razdio III. – Moć sudbine - Svi slave proštenje, dok je Grga jedini namrgođen. Raspravlja s Nežom kako je Andrija poludio od onih događaja. Andrija već šest tjedana o sebi ništa ne zna, pred vješalima je bio spreman umrijeti i onda je odjednom došlo pomilovanje i to mu je pomutilo um. Sad svaki dan ide na Jocin grob i nosi mu cvijeće i priča s njim kao da je živ. Andrija ide na grob i priča gluposti, a neki graničari ga zadirkuju i smiju mu se. Grga dođe i brani Andriju te rastjera gomilu. Andrija nastavlja prema groblju. Tada do Grge dolazi Karolina i moli ga da ju odveze u Zagreb po neko nasljedstvo od pokojne tete jer se odučila udati za Uljevića. On pristaje. Svi plešu kolo jer se slavi vjenčanje. Andrija dolazi na groblje, moli Jocu da mu oprosti što ga nije uspio obraniti. Tada se pojavi Savo razmišljajući kako je potrošio sav ukradeni novac, sad se vraća u domovinu kao izgubljeni sin, kaje se za sve, moli za oprost. Vidi Jocin grob i poludjelog Andriju i govori sam sebi kako su obojica njegove žrtve. Andrija ga vidi, uplaši ga se i onesvijesti se. Savo zove pomoć. Tada dolaze Karolina i Grga, a s njima i Maca. Savo im govori kako se došao predati sudu. Andrija se osvijesti i pita Macu kako je uopće dospio na groblje. Svi shvaćaju da mu se polako vraća zdrav razum. Savo ga moli za oprost, i njega i Macu i mrtvoga Jocu. Opraštaju mu. Savo se odlazi predati u "kumpaniju". Svi se raduju Andrijinom ozdravljenju. Zbor pjeva o milosti Božjoj.

Likovi - Joco, Andrija Miljević, Savo Čuić, Maca, Mara, Karolina, Grga, Sarnaić, Križić, Franja,

Analiza likova

Joco – dobar i pošten čovjek koji se bori za prave vrijednosti. Tragično završava, ali njegova smrt je u drugoj funkciji. Zapravo njegovom smrću uspijeva se zlikovac vratiti na pravi put, pokajati i spoznati svoje grijehe. Time zapravo njegova smrt nije uzaludna, nego pridonosi razvoju radnje.

Andrija Miljević – prikazan je kao pravi prijatelj. Dobar je čovjek i uzoran graničar, što znači da je pošten i cijenjen u selu. Brine se za svoju obitelji, te biva krivo optužen. Ipak, na kraju oprašta osobi koja ga je u životu najviše povrijedila.

Savo Čuić – najveći negativac ove drame. On je zlikovac i zlotvor. Prevarant je kojim se zapliće i raspliće radnja. U njemu su prikazane sve ljudske mane i sva ljudska zloba koja se može utjeloviti u jednoj osobi. Na kraju ipak spoznaje svoje grijehe, priznaje svoja zla djela, kaje se te traži oprost od onih kojima je najviše zla donio. Spreman je snositi posljedice za sva zla koja je učinio i predaje se sudu.

Maca – Andrijina žena u kojoj su prikazane dobre vrline koje krase svaku poštenu graničarsku ženu toga vremena. Dobra, poštena, brine za muža te odlazi tražiti milost za njega.

Grga – gostioničar koji se zgraža nad nepravdom. Dobar je i pošten te odani prijatelj. Nikako ne voli gradske žene niti građanske sustave vrijednosti. Nasuprot njima, uvijek veliča graničare i sve što oni predstavljaju.

Franja – sučeva žena koja spoznaje nepravdu i moli muža za pomilovanje. Dobra je i poštena. Odana je supruga, iako joj se čini da muškarci to nisu. Ipak, ljubazna je i ima veliku dozu empatije, te suosjećajna u svakom pogledu.

__________________________________

Josip Freundenreich rođen je 1827. godine u Novoj Gradiški, te je već kao mladić nastupao s kazališnim družinama, hrvatskim i njemačkim, po Zagrebu, Karlovcu, Varaždinu, ali i po mnogim slovenskim gradovima. Dok je boravio u njemačkom kazalištu u Temišvaru, napisao je prvu hrvatsku pučku komediju Graničari, prvi puta igranu 1857. godine. Njegova druga predstava Crna kraljica, prvi put je igrana već sljedeće godine.

Josip Freundenreich bio je hrvatski glumac, kazališni redatelj i pedagog, te osnivač stalnog Hrvatskog kazališta u Zagrebu. Nakon zabrane predstava na hrvatskom jeziku, boravi u Lavovu i Beču, a nakon osamostaljenja hrvatskog kazališta vraća se u Hrvatsku i radi kao glumac, režiser, prevoditelj i pisac. Postao je i prvi hrvatski operni redatelj 1870. godine, ali je najvažniji ostao zbog uvođenja pučke komediju u hrvatska kazališta. Umro je 1881. godine.

Autor: R. Ž.