Johanna Heusser Spyri - Heidi

Kratak sadržaj - Iz svicarskoga podalpskoga gradića Mayenfelda pješke se za jedan sat stiže do brdskog zaselka po imenu Selce. Još toliko vremena uspona pa doplaninarite na planinske pašnjake, a na pol puta ovoga drugog dijela nalazi se Petrova koliba. Tko je Petar? Saznat ćemo kasnije. Ovuda se jednog vrućeg lipanjskog dana penjala visoka i krupna djevojka Deta, vodeći za ruku djevojčicu od nekih pet godina, svoju nećakinju Heidi. Dovodi malenu skroz gore u planinu, gdje samotnjački živi djed koji nema ništa doli kolibu i dvije koze, i ostavlja je kod njega na planini, ne pitajući ni starca ni djevojčicu žele li to. Znatiželjna Heidi odmah obiđe sve što se moglo okolo kolibe, pa se vrati djedu. On joj pokaže unutrašnjost kolibe: dosta veliku prostoriju sa stolom i jednim stolcem; u jednom je kutu bila djedova postelja, a u drugom je, iznad ognjišta, visio veliki kotao. Na jednom su zidu bila velika vrata. Bio je to ugrađeni ormar u kojem je bilo sve što je imao od stvari: nešto odjecć, nekoliko tanjira, šalica i časa te kruh, suho meso i sir. Heidi si izabere mjesto za spavanje na tavanu i njih dvoje tamo urede za nju postelju od svjezega sijena. Djed isteše nov stolac za Heidi. Već se naslućuje da ju je odmah zavolio. Sutradan Heidi pođe na pašu s malim kozarom Petrom i cijelim stadom koza iz Selca, kojima su pridružene i djedove dvije koze: Bjelka i Sivka. Početak je to jednog lijepog prijateljstva između Heidi i malog kozara. Tijekom zajedničkih boravaka na pašnjacima dijele i doživljaje i hranu, i pažnju i ljubav prema kozama.

Heidi je oduševljena slobodom u planini. Iz dana u dan to se ponavlja i uz takav pastirski život Heidi ojača i puca od zdravlja. Ljeto prođe, dani zahladnjeli. Jednog jutra oko kuće nije vidjela više ništa zeleno. Napadao je dubok snijeg. Koze više ne idu na pašu, ali pojavi se Petar i rekne Heidi da je njegova bakica poziva k njima. Djed je na sanjkama doveze do Petrove kolibice i ostavi je tamo cijeli dan. Svojom iskrenošću, zahvahnošću, ljubaznošću i pažljivošću Heidi odmah osvoji ukućane, slijepu baku i Petrovu majku Brigitu. Bakica joj govori: Kad čovjek ne vidi, onda mu je drago da bar čuje koju ljubaznu riječ. Volim te slušati. Sutradan Heidi nagovori djeda da bakici popravi kuću, da se ne bi urušila. To je bio prvi njegov dolazak među ljude nakon mnogih godina. I baka i Brigita iznenađene su njegovom ljubavlju i brigom za Heidi. Tako su njih dvoje dolazili svakoga lijepog dana - Heidi zabavljati ukućane, a djed popravljati kuću. U neveseo život slijepe bake ušla je nakon dugih godina radost. Baka je tvrdila da već mnogo zima nije tako mirno spavala i da neće nikada zaboraviti djedovu dobrotu. Za tri godine Heidi je mnogo naučila od djeda. Već je bila u osmoj godini, kad su djedu počele stizati poruke od učitelja: Heidi bi morala u školu. Dolazi i župnik s istim zahtjevom, no djed tvrdoglavo odbija da je pošalje u školu. Pojavljuje se opet Deta. Unatoč i Heidinom i djedovom protivljenju, Petrovom bijesu i bakinom zapomaganju, gotovo na silu odvodi Heidi u Frankfurt, da bi tamo bila društvom jednoj malo starijoj djevojčici koja je uzeta i može se kretati samo u invalidskim kolicima. Deta dovede Heidi u raskošnu kuću gospodina Sesemanna u Frankfurtu. Tamo upozna njegovu uzetu kćerkicu Klaru i kućne zaposlenike, na čelu s gđicom Rottenmeier, voditeljicom kućanstva. Od idučega dana Heidi će se pridružiti Klari pri svakodnevnoj poduci koju provodi kućni ucitelj. Klara je ushićena jer se nada da će dugi, dosadni i iscrpljujući sati školovanja sada biti vedriji. Skucena obzora u gradskoj kući okruženoj ulicama i kućama, koje su opet okružene ulicama i kućama, Heidi traži mjesto za dalje vidike. To je crkveni toranj, kamo se ona zaputi za vrijeme stanke između nastave. Pritom se izgubi pa se namjeri na gradskog dječaka potukaca, koji trguje čak i savjetom kako da ona dođe do zeljenoga tornja i kako da se vrati doma, za što zahtijeva 40 pfeniga (nekadašnji njemački novcic).

Čak ni s vrha tornja Heidi ne ugleda ono što je željela - zelenu dolinu i brda - nego samo bezbroj krovova, tornjeva i dimnjaka, nakon čega je sva utučena. Od zvonara toga tornja dobije dvije mačkice koje skrivećki odnese u Klarinu kuću. Nakon nekih manjih nezgoda s gđicom Rottenmeier, koja ne podnosi mačke ni druge životinje, Klara i Heidi uz pomoć sluge Sebastijana pronađu skrovište pa mačkice ostaju u kući na sigurnu mjestu. Idučega dana u kuću dolazi onaj djecak i traži da mu Klara plati jučerasnji Heidin dug od 40 pfeniga. Sebastijan ga uvede u sobu za učenje, gdje se malac odmah dade na sviranje u svoje orguljice u nazočnosti Klare, Heidi i učitelja. Nato u sobu uleti gđica Rottenmeier, potepe se na kornjaču koju je dječak odložio na pod, užasnuta skoči tako visoko kako to već odavna nije učinila, naredi Sebastijanu da izbaci uljeza pa klone na stolac. Njezine muke nisu gotove. Sebastijan unosi prekrivenu košaru koju je netko donio za Klaru. Iz nje iskoči nekoliko mačkica. Gospođica Rottenmeier se tako prestravi da je sjedila nijema od zaprepaštenja, a Klara i Heidi se oduševe. Sebastijan skrije cijelu košaru mačkica k ostalim dvjema na tavan, na sigurno. Premda se izvrsno slaže s Klarom, Heidi ipak muči žal za planinskom kolibom. Pokuša uteći, ali je spriječi sveprisutna gospođica Rottenmeier. Kratko potom vraća se gospodin Sesemann. Gospođica i učitelj ocrne mu Heidi kao neotesanu i gotovo umno zaostalu. Jedino je Klara brani. On mudro zaključuje da je s Heidi sve u redu, te da je ona njegovoj Klari vrlo drago i ugodno društvo. Gospodin Sesemann ubrzo mora ponovno na put, ali najavljuje skori dolazak svoje majke, Klarine bake.

U kuću uskoro stiže ljubazna starija dama, ali mlada srca. U tren oka shvati što se zbiva a za kratko vrijeme postigne ono što nastavnik nikako nije uspijevao: steći Heidino povjerenje i probuditi u njoj zanimanje za knjigu i time je potaknuti da na brzinu nauči čitati i pisati ta da u tom uživa: A kada bi baka navečer rekla: - Tako, a sada će nam Heidi nešto pročitati - dijete bi bilo presretno. Unatoč svemu Heidi pati od želje za planinom, svakim je danom bljeda i sve manje jede. Baka zamjećuje i ovu tugu. U kući se počinju događati neobjašnjive stvari, koje straše osoblje. Premda se svake večeri kućna vrata pozorno zaključavaju, ujutro ih nalaze otvorenima. Zaključuju ustrašeno da je na djelu duh. Vraća se i Klarin otac. Uz pomoć svoga prijatelja doktora Classena brzo ustanovi pravi uzrok te pojave: to Heidi mjesečari noću i nesvjesno otvara vrata. Doktor Classen objašnjava da Heidi boluje od mjesečarske bolesti, ak tomu je tjelesno jako propala jer zbog silne tuge za domom nema teka. Zahtijeva da je odmah pošalju djedu u planinu na oporavak. Ujutro je na brzinu spakiraju i Sebastijan je vlakom odvede do Mayenfelda. Odavde je pekar svojim kolima odveze do Selca. Heidi sama otrči do Petrove kolibe i slijepoj baki preda hrpu svjezih zemlja, kako se ne bi morala mučiti jedući tvrdi kruh. Kao ptičica koja se dokopala slobode, Heidi trkom oduševljeno uzleprša planinom do djedove kolibe i baci mu se u zagrljaj. Oboje su ganuti, djedu su suze orosile oči. Malo kasnije njenim su povratkom razdragane i koze i Petar. Heidi je opet sva u pokretu, sada tu sada tamo. Lijeta k slijepoj baki, kupuje joj zemlje novcem koji je dobila od Sesemannovih, čita joj pjesme. U djedu potakne ponovno buđenje vjere u ljude i kritičnost prema vlastitim postupcima.

On priznaje svoju raniju zabludu i prihvaća župnikovu ponudu da zimi živi u Selcu kako bi Heidi mogla ići u školu. Stiže i drago pismo od Klare, s najavom skora posjeta. Nesmiljeno brzaju mjeseci. Doktora Classena su pritisnule bezvoljnost, obeshrabrenost, nevoljkost i beznađe. Naime, prije nekoliko mjeseci umrla mu je kći jedinica, pa je sad pod strašnim dojmom toga nenadoknadivog gubitka. Zbog Klarina slaba zdravstvena stanja njezin put u Svicarsku mora biti odgođen. Mjesto nje odlazi doktor, a za njim i povelik paket pun darova i darića za Heidi i ostale brđane. Doktor se na planini odmah sprijatelji s djedom. Blagotvoran utjecaj planine otvara mu tek, tako da mu skromna večera prija bolje nego li bilo kakav raskošan obrok u Frankfurtu. Poštar donosi i velik paket s darovima, u kojem ima za svakoga ponešto. Namjesto u kupališnom hotelu u Ragazu, na djedov nagovor doktor se smjesti u gostionici u Selcu. Otuda može svakoga dana u planinu. Pri jednom večernjem rastanku Heidi poziva doktora na nešto što je za nju najljepse: Želite li možda sutra poći s kozama na pašnjak, što on prihvaća. Sutradan se doktor opet popne do kolibe te s Heidi, Petrom i kozama odlazi na pašnjake. Petar postaje ljubomoran i često s bijesom pogledava doktora, stišće šake te njima prijeteći maše: naime Heidi se toga dana više bavi gostorn negoli njime. Kad mu gost pokloni svoj obilan objed, Petar se nebesima ispričava za prethodne prijetnje i time si umiruje savjest. Otada doktor svakoga dana dolazi na planinu, druguje s djedom i zadivljen je njegovim podrobnim poznavanjem svega živog u planini. S Heidi se pak dogovori da će ona doći k njemu u Frankfurt i njegovati ga bude li se razbolio. Potom nevoljno otputuje kući. Prije snjegova, u listopadu, presele se djed, Heidi i njihove dvije koze u Selce. U planini zapadne dubok snijeg. Da bi mogla poći baki, Heidi mora počekati da se površina snijega zaledi i stvrdne, kako ne bi propala u nj. Heidi redovito ide u školu. Petru djed priprijeti batinama jer bježi poput neposlušne koze a takve i Petar također nagrađuje šibom.

Malom lukavošću Heidi pođe za rukom ono što učitelj nije uspio godinama: nauči Petra čitati, u "privatnoj školi" u djedovoj kući, gdje je ona bila učiteljica. U svibnju planina oživi. Sunčana toplina rastopi snijeg, obilni proljetni potoci buče prema nizinama, sve se zazeleni. Heidi i djed opet se nastane u planinskoj kolibi. Djed pravi dodatni namještaj za očekivane goste. Prispijeva pismo, kojim Klara navijesta skori dolazak. Na to Petar pobjesni pa šibom iskaljuje jad na nevinim kozama i jarcima. Konačno stižu Klara i baka Sesemann. Obje su oduševljene i krajobrazom i zrakom i zelenilom i kolibom, a i djedom. Namjesto da se vrati u kupalište Ragaz, Klara ostaje u kolibi s djedom i s Heidi. Dan za danom djed se brine za Klaru kao najbrižniji bolničar, nosa je na tavan i s tavana, do kolica, iz kolica. Kozu Bjelku hrani posebno probranim biljem da bi davala što krepće mlijeko za Klaru i Heidi. Dobavio je i izvrstan maslac od mlijeka alpskih krava, pa njime kljuka Klaru. Ali nju više nije potrebno nutkati, jer je dobila tek izjelice otkad je na planini. Kako Klara jača, djed je nagovara da pokuša učiniti koji korak i u tome joj pomaže. Svi uživaju osim Petra, koji je svakim danom sve namršteniji, jer je Heidi posve zauzeta Klarom i nema vremena za njega. Jednog jutra namjeri se Petar ispred kolibe na Klarina kolica i na njima iskali svoj bijes - gurne ih nizbrdo a da ga nitko nije vidio. Kolica se strmoglave sve do Selca i raspadnu se na dijelove, a Petar utekne uz planinu. Djed odnese Klaru do pašnjaka i tamo je ostavi s Heidi i Petrom, a sam ode pogledati što je s kolicima. Heidi natjera Petra da joj pomogne osoviti Klaru. Koračić po koračić i - Klara prohoda! Djevojke spremaju iznenađenje za baku: ništa joj o tome ne pišu, a Klara će svaki dan vježbati pa će baku dočekati na nogama. Djed je stalno nasmiješen. Ne zna se tko je u torn domu blistaviji: zdrave djevojčice svježih lica ili čiste i njegovane koze. Doputuje baka i samo što se ne onesvijesti od iznenadnog oduševljenja videći da Klara hoda.

Nenajavljen se pojavljuje i Klarin otac. Penjući se uz planinu susretne Petra. Užasnuti Petar - uvjeren da je ovo policajac iz Frankfurta koji je došao uhvatiti krivca za razbijena kolica - od straha pada i odkotrlja se niz planinu baš poput onih kolica, ali se ne raspada na dijelove. Samo je sav natučen. Sve se raspliće. Očaranost Klarinim ozdravljenjem sve ih ispunjava blagošću. Petar priznaje svoju krivicu za uništena kolica, ali dobiva oprost, jer su posljedice tog (zlo)djela začudno dobre. Pride još dobiva i nagradu: doživotno deset novčića tjedno, po bakinoj odluci. I zelje ostalih dozivljavaju ispunjenje. Djedovu želju da Heidi bude zbrinuta nakon njegove smrti zadovolje gospodin Sesemann, a i doktor Classen koji je Heidi zavolio kao izgubljenu kćer. Ispuni se i Heidina želja da se za slijepu Petrovu baku dopremi postelja s debelim jastucima i pokrivacem. Sesemannovi odlaze nazad u Frankfurt, ali se dogovore da se svi nađu opet na planini za kratko vrijeme - na proljeće.

Mjesto radnje

- U Frankfurtu - Iznenada se prisjeti jučerašnjeg dana i shvati da je u Frankfurtu. Koliko god se naprezala, vidjela je samo zidove i druge prozore. Osjećala se kao ptica u kavezu.

- Na prostranoj alpskoj planini - Tamnoplavo nebo bez ijednog oblačka prostiralo se nad zelenkastom planinom prepunoj žutih cvjetova.

Vrijeme radnje - Tijekom više godina, kroz sva godišnja doba

Osnovna misao - Pomozi drugima pa će drugi tebi pomoći.

Analiza likova

Heidi - Djevojčica koja nema roditelje, siroče od pet godina. Zbog toga je od prve godine živjela je s tetom Detom. Jako je draga djevojčica, crvene kose i kratke haljinice. Radoznala je, vesela, uvijek nasmijana, poslušna i razigrana, voli svoj dom na planini, pristojna, druželjubiva, mirna je i pobožna. Heidi je iskrena i otvorena djevojčica koja ima osjećaj za druge i spremna im je pomoći, nije drska. Hrabra je i snalažljiva koja se u svakoj prilici ponaša prirodno. Voli ljude i u svakom traži dobre osobine koje uglavnom u njezinoj blizini dolaze do izražaja. To joj ne uspijeva jedino u slučaju gospođe Rottenmeier. Heidi je jako dobro utjecala na djeda, smekšala je njegovo tvrdo srce. Potaknula ga je na ponovno druženje s ljudima. Voljela je gledati zvijezde iz svog slamnatog kreveta na tavanu. Uživala je boraveći u prirodi i na svježem zraku. Najbolje se osjećala u domu na planini, a na to je utjecala djedova dobrota, briga i ljubav za nju.

Klarin otac obećao je da će se brinuti o Heidi nakon djedove smrti.

Neka od raspoloženja djevojčice Heidi

- od silnog puta obraščići su joj se zarumenjeli od vrućine...

- kada je djed spomenuo jelo, Heidi je naglo ogladnjela...

- Heidi je uživala kao nikad prije, željela je da zauvijek ostane na planini...

- tijekom boravka u Frankfurtu Heidi je osjetila toliku bol, kao da ju je netko nožem probada u srce, tu bol je osjetila zato što je žudjela za povratkom na planinu...

Djed - je usamljeni starac od sedamdesetak godina koji poput pustinjaka živi sam u kolibi visoko u planini. Otkako živi u planinskoj osami (nakon što je izgubio na kartama sve što je imao i nakon što mu je poginuo sin), zovu ga samo Čiko s planine. Njegova imovina su planinska kolibica i dvije koze. Vrijedan je, spretan, brižan, pažljiv, strpljiv, imao je čupavu bradu i guste sijede obrve, visok i jak čovjek, neobičan, samo naizgled grubi gorštak kojega je život natjerao da se povuče u sebe. U početku je bio jako strog te su ga se svi mještani bojali jer se nije s nikim družio, a kasnije je postao svima najbolji prijatelj na cijeloj planini. Odlučio se preseliti u Selce kako bi Heidi mogla ići u školu.

Klara - je dvanaestogodišnja djevojčica potpuno različita od Heidi. Blijedog uskog lica s dva blaga plava oka, dobra je i nježna, sramežljiva, nepokretna, shrvana svojom bolesti, tiha je i povučena, pametna. Iako je bolesna vrlo je gostoljubiva. Klara živi samo s tatom, a baka joj često dolazi u posjetu. Klarina najbolja prijateljica bila je Heidi i jako se voljela s njom družiti. Poznanstvo i prijateljstvo s Heidi uvelike mijenja Klaru i njezin život. Na kraju romana je prohodala.

Klarina baka - Duhom je još bila mlada, jako je voljela Klaru, zavoljela je Heidi. Dobra je i draga žena. Često je posjećivala Klaru i donosila sve što je djevojčici bilo potrebno. Vodila je Klaru u šetnje i gledanje zalazaka sunca. Ljubazna je i zna kada netko ima poteškoću.

Kada je došla na planinu tako se dobro razumjela s djedom i činilo se kao da su prijatelji oduvijek, te je tako povjerila svoju Klaru djedu na čuvanje.

Petar - Živi s mamom i slijepom bakom, ima jedanaest godina. Bosonog je i u laganim hlačama bez muke je trčkarao amo - tamo. Njemu je djed dao na brigu svoje koze, a on ih čuva i svakog jutra vodi na pašu. Bio je posesivan kada je bilo u pitanju njegovo prijateljstvo s Heidi i ljubomoran zbog toga na Klaru ali dobar u duši. Petar nije volio ići u školu, nije znao čitati pa ga je uz pomoć pjesmica naučila čitati Heidi.

Petrova baka - Pogrbljena starica koja je slijepa, siromašna, voli presti, jako je voljela Heidi, nije imala dovoljno zuba da bi jela tvrđu hranu pa se jako radovala mekim žemičkama. Stara je i mudra, zna puno poslovica. Mislila je samo na lijepe stvari. Voljela je kad joj je Heidi čitala.

Poruka - Uvijek trebamo pomoći drugima pa će i oni pomoći nama. Kada pomognemo drugima i mi ćemo se bolje osjećati.

________________________________

Johanna Heusser Spyri bila je sretno dijete, a nesretna odrasla osoba. Nakon rođenja 12. 6. 1827. godine u svicarskom selu blizu Ziirichskog (c. Ciriskog) jezera, djetinjstvo je provela u kući koja je vrvjela djecom, bakama i gostima s planina. Mlada se udala, ali je brzo ostala bez muža i jedinoga djeteta. Tko si god ne može zamisliti tugu za umrlim djetetom, ne može si ni predstaviti kako se ona osjećala i koliko je to dugo trajalo. Kad je počela pisati? Ne u ranoj mladosti, nego tada kad je sazrijevanjem osjetila potrebu i želju - kao i Klara, lik iz njezine knjige Heidi - da drugima čini zadovoljstvo, da im pomaže i usrećuje ih. Možda je to bilo tada kad je uspjela zatomiti bol zbog gubitka djeteta, kad je vidjela mnoštvo nesretnih ranjenika i izbjeglica iz Francusko - pruskog rata (1871. godina) koji su potražili sklonište u neutralnoj Svicarskoj. Možda je tada oblikovala lik djevojčice, zamisljene u svojoj mašti, kćerkice kakvu bi bila zeljela imati i kojoj bi priuštila užitke boravka u svicarskim Alpama i sva veselja koja se tamo mogu doživjeti. Od ovoga se svijeta oprostila 1901. godine.