Jezik književnog dela lektira

Jezik književnog dela

Jezik književnog dela

 

Jezik predstavlja osmišljeni sistem u funkciji ljudskog sporazumevanja. Njega je stvorila ljudska zajednica i pripada njoj. Stalno se razvija i obogaćuje kako se razvija ljudska zajednica i kako se razvijaju ljudsko mišljenje, nauka, tehnika, privreda i kultura. Jezik kao sistem proučava nauka o jeziku - gramatika: zakonitosti jezika, pravila i norme, glasovni sistem; morfologija reči; sintaksa rečenice. Jezik je kolektivna tvorevina, ali se ostvaruje tako što ga pojedinac upotrebljava da bi izrazio svoja htenja, namere, osećanja, raspoloženja i stavove. Zato ima individualni karakter i boju. U toj upotrebi dobija mnoge pratilačke elemente (gest, mimika, intonacija, ritam), doživljava odstupanja od norme, emocionalno se boji, usklađuje se sa situacijom u kojoj se koristi i sa psihologijom i prirodom onoga koji ga koristi. Ovaj poseban i specifičan način upotrebe jezika od strane pojedinca naziva se stil, a nauka koja se bavi proučavanjem stila zove se - stilistika. Jezik je i sredstvo za oblikovanje umetničkih slika i likova i umetničke stvarnosti. Zato se za književnost kaže da je umetnost reči. U procesu književnog stvaranja jezički sistem se narušava, menja se i preoblikuje dobijajući novu organizaciju koja je u skladu sa predmetom umetničkog oblikovanja i umetničkim namerama. Reč u književnom delu poseduje intonaciju, jačinu, ritam, tempo, osećajnost (afektivnost), izražajnost (sks- presivnost) i sugestivnost. Ona ovde ne znači ono što je u njenom gramatičkom značenju, nego uvek znači nešto više. Nova značenja reč dobija zato što je pisac upotrebljava na nov i neobičan način, dovodi je u neočekivane i neuobičajene veze i odnose sa drugim rečima, daje joj novo mesto u rečeničnom nizu:

 

Prenu se kao ptić u žbunu

plašljiv dah i struja.

U šuplju trsku zaleleka

i umre na jednom listu suhu.

(Jovan Dučić: Vetar)

 

Pesnik na svoj način, pesničkom slikom i specifičnim doživljajem, opisuje buđenje i smirivanje vetra. Zato pesnički iskaz ne nudi samo informaciju, misao ili saznanje - on nudi osećanja, raspoloženja, doživljaj, sugestiju, nove smislove i značenja. To je pesnički jezik.

 

Pesnički jezik književnog dela

 

Pesnički jezik je oznaka za jezik književnog umetničkog dela, koji se razlikuje od svih drugih načina izražavanja (u svakodnsvnom govoru, novinarstvu, nauci) po načinu i cilju upotrebe. Dok naučni jezik saopštava istine uz pomoć pojmova i činjenica delujući na razum, pesnički jezik predočava stvari i pojave preko umetničkih slika i likova delujući na maštu, razum i osećanja. Čitanje naučnog teksta pruža saznanja, čitanje književnog teksta oživljava maštu, budi osećanja, nudi saznanja i estetsko uživanje. Pesnički jezik odlikuje:

 

- konkretnost i slikovitost u opisivanju;

- emocionalnost u izražavanju pri čemu odstupa od normalnog (uobičajenog) načina izražavanja;

- ritmičnost u organizaciji umetničkog materijala - slika i likova, jezičkih sredstava i jezičkih signala;

- preobražavanje značenja (prenesena značenja) - figurativnost, bogatstvo značenja, mnogoznačnost, jezgrovitost, simboličnost, izražajnost.

 

Pesnički jezik - Konkretnost i slikovitost

 

Pisac stvara žive, sugestivne i upečatljive slike predmeta i pojava pažljivo birajući detalje kojima će ostvariti celovitu sliku. Konkretnost se ostvaruje izborom bitnih i karakterističnih pojedinosti kojima se dočarava slika predmeta, pojave ili ličnosti. Te pojedinosti pisac pretvara u žive i upečatljive slike birajući reči koje će zvukom i značenjem dočarati ono što se opisuje. Umetnička slika je obogaćena pokretima, zvukovima, bojama i mirisima. Na taj način pisac postiže da čitalac predočene slike i likove doživi konkretno kao da ih gleda svojim očima:

 

Duboka strahovita tišina. Vlažna svežina širi se kroz noć. Mlak vjetar poduhvata preko kuća što se u polukružnom, neprekidnom nizu protežu ispod planine. Krovovi, obrasli mahovinom, jedva se raspoznaju prema mjesečini od zelenih šljivika kroz koje strše. Samo se gdje-gdje bjelasa nov krov. Selo spava mirno, slatko, kao jedro, zdravo i osorno planinče kada ga mati podoji i uljulja. Sunce se lagano pomaljalo iza planinskih vrhunaca koji još umorno počivahu u prozračnom jutarnjem sumraku. Jedan trenutak, pa se sve obli u bjeličastoj svjetlosti! Sve trepti, preliva se. Samo tamo daleko, ispod planina u prisojima, treperi magličasto, timorno plavetnilo. Sve se diže, budi, sve se puši kao vruća krv, odiše snagom, svježinom.

(Petar Kočić: Jablan)

 

Pesnički jezik - Emocionalnost

 

Pošto je umetnička slika stvarnosti izraz subjektivnog viđenja, ona je uvek emocionalno obojena jer izražava piščev subjektivni doživljaj i emocionalni stav. Usled toga, pod pritiskom snažnih osećanja i raspoloženja, pesnički jezik odstupa od normalnog (uobičajenog) načina izražavanja: kratke rečenice, sažimanje iskaza (elipsa), promena poretka reči (inverzija), nagomilavanje reči, ponavljanja, pauze, hiperbola. Ali kao stvaralac, pisac ne dozvoljava da usled provale osećanja i raspoloženja u pesničkom kazivanju nastane stihija i nered. Njegova osećanja nisu osećanja običnog čoveka već poetska osećanja; pažljivo bira reči; stilizuje svoj iskaz. Pritom, pisac ne predočava samo svoja osećanja i raspoloženja, nego i osećanja i raspoloženja likova koje oblikuje.

 

Lisje žuti veće po drveću

lisje žuto dole veće pada,

zelenoga više ja nikada

videt neću!

Glava klonu, lice potavnilo,

bolovanje oko mi popilo,

ruka lomna, telo izmoždeno,

a kleca mi slabačko koleno!

Dođe doba da idem u groba.

(Branko Radičević: Kad mlidijah umreti)

 

Amo vina,

plave cure,

od žeđi mi grlo strada!

Amo vina, kupu... bure...

dok me suša ne savlada.

Još mi dajte oko čela

venac lišća sa čokota:

nek umine žega vrela,

nek prestane ta strahota.

(Anakreont: Mučna žeđ)

 

Osećanja i raspoloženja izviru iz same slike, iz predočenih predmeta i pojedinosti. Čitalac doživljava te slike upravo onako kako ih je pesnik doživeo. Slika groblja i slika osunčanog proplanka nemaju isti emotivni kvalitet. U prvom slučaju dominiraju negativna osećanja i raspoloženja, u drugom slučaju preovladavaju pozitivna osećanja i raspoloženja.

 

Pesnički jezik - Ritmičnost

 

Ritmičnost je prirodno svojstvo jezika i govora: to je ravnomerno ponavljanje jezičkih signala u određenim vremenskim razmacima - slogova, akcenatskih celina, akcenata, pauza, intonacije, intenziteta, tempa. Ritam je uslovljen sadržinom, smislom, osećanjima, raspoloženjima, žanrom. (Vidi gore navedene odlomke iz Radičevićeve i Anakreontove pesme.) Ponajviše je uslovljen osećanjima i utoliko je dinamičniji i bogatiji ukoliko su snažnija i raznovrsnija osećanja. Zato je ritam izrazitiji i bogatiji u lirskoj pesmi nego u proznim vrstama. Po izrazitoj ritmičnosti lirska pesma je bliska muzici. Zato se lirska pesma i ne može prepričati jer bi time izgubila ritam kao glavni izraz emocionalnosti. Iz ritmičke organizacije književnog dela zrači smisao i značenje.

 

Pesnički jezik - Harmoničnost

 

Lepota književnoumetničkog kazivanja postiže se skladnim i harmoničnim rasporedom i povezivanjem elemenata književnog dela. Harmoničnost se ogleda u skladnosti spoljašnje kompozicije; skladnosti među elementima unutrašnje kompozicije; u rasporedu motiva, slika i likova; u organizaciji i ravnoteži rečenica ili stihova; u prirodi i rasporedu rima; u glasovnoj strukturi reči; u glasovnoj simbolici (skladu glasovnog sklopa i značenja reči); u eufoniji i ritmu. Uzor apsolutne skladnosti i harmoničnosti je Šantićeva pesma Veče na školju - od strukture i rasporeda strofa do glasovne strukture reči i prirode tih glasova:

 

Pučina plava

spava,

prohladni pada mrak;

vrh hridi crne

trne

zadnji rumeni zrak.

Ijeca zvono

bono,

po kršu dršće zvuk;

s uzdahom tuge

duge

ubogi moli puk.

 

Ispitivanje fonike, leksike i sintakse ove pesme, te ispitivanje akcenta i ritma, otkriće činjenicu da je simetričnost dovedena do savršenstva: ostvarena je simetričnost strofa, slika, stihova, rečenica, ritma; ostvaren je potpuni sklad slike i zvuka, odnosa boja, svetlosti i tame, asonance i aliteracije.

 

Preobražavanje značenja književnog dela

 

Jezik u pesničkom delu doživljava preobražavanje značenja jer jezičke jedinice preuzimaju nove, umetničke funkcije, dobijaju novu organizaciju, položaj i raspored, stupaju u nove veze i odnose, poprimaju emotivna obeležja koja menjaju smisao i značenje, podvrgavaju se afektivnim stanjima lirskog ili narativnog subjekta, pojačava im se izražajnost kako bi se ostvario sklad oblika, zvuka i značenja.

 

U pesničkom jeziku reč se malo koristi u svom osnovnom (doslovnom) značenju, nego više u prenesenom (figurativnom, metaforičnom) značenju: naoblačene veđe, mršava zemlja, olovni snovi, ćutljiva voda, uzdiše vetar, pučina plava spava. Reč može imati veliki broj različitih značenja pa je višeznačnost jedna od bitnih odlika pesničkog jezika. Veliki broj značenja jedne iste reči uslovljen je različitim kontekstima u kojima se ona koristi:

 

Vedru noć su obasjale zvezde.

Video sam sve zvezde!

Doneo je morsku zvezdu.

Konj je imao zvezdu na čelu.

Ponašao se kao filmska zvezda.

To su bili njegovi zvezdani časovi.

 

Pesnički jezik se koristi na jezgrovit način tako da se sa malo reči kazuje mnogo, jedan detalj ili slika kazuju čitavu filozofiju života. Lepota pesničkog jezika je u tome da rečima bude tesno a mislima prostrano:

 

Tiha noć, vedra i mjesečinasta,

u vrtu ni pseta.

(Antun Gustav Matoš)

 

Na goloj grani

sedi samotni vran...

Jesenje veče.

(Macuo Baso)

 

Reč, rečenica ili slika preobražavaju se u pesničkom jeziku i poprimaju simbolična značenja. Reč više ne znači ono što je u njenom etimološkom značenju, nego sasvim drugo zahvaljujući jezičkom kontekstu i kontekstu pesničke slike. U ljudskom iskustvu izgrađena je simbolika boja (crna - nesreća, plava - vernost, bela - nevinost), simbolika životinja (jagnje - krotkost, lav - hrabrost, lisica - lukavstvo, golub - miroljubivost), prirodnih fenomena (vihor - strast, oblak - slutnja zla, vedro nebo - sreća). Simbolična značenja imaju imena: Mirjana - ljubav, Andrija - muškost, Gvozden - čvrstina. Pesma kao celina, dakle u svom totalitetu, može da ima simbolično značenje (Grm Vojislava Ilića). Čitava pripovetka ima simbolično značenje (Ruke Ranka Marinkovića).

 

Pesnički jezik odlikuje snažna izražajnost (ekspresivnost) koja se ostvaruje skladom između glasovne strukture reči na jednoj strani, i emotivne boje i značenja na drugoj strani. Mnoge reči su izražajne po samoj svojoj prirodi koja potiče od prirode glasova iz kojih su složene. Ima oštrih, jakih, tamnih i neprijatnih glasova, kao što ima i svetlih, prijatnih i ugodnih glasova. Tu prirodu prenose na reč čiju glasovnu strukturu čine te pridodaju emotivnu, impresivnu, ekspresivnu i značenjsku vrednost:

 

- negativnu afektivnu obojenost rečima daje glas Ž: noŽ, laveŽ, lupeŽ, grabeŽ, bodeŽ, meteŽ, truleŽ, laŽ, Žalost, Žega, Žvaliti;

- visoki i svetli vokali I i E tvore reči koje izazivaju ugodne i prijatne afekte: mIlI, vIno, vIsIna, sIn, fIn, smEh, vErna, mEd, vEsna, vEsEljE;

- niski, tamni i duboki glasovi O i U pridonose snažne impresivne vrednosti: mOnOtOn, mOlba, dOle, sUmOrnO, UmOr, slUtnja, tUga;

- u onomatopejskim rečima ostvaren je potpuni sklad između zvučanja i značenja: zvoniti, urlanje, cvrčak, žubor, lelek, pljus, tres.

 

Rekli su - Aleksandar Belić

 

Svaka reč sadrži veliki broj značenja, da se sasvim prosto izrazimo. Ali svaki predstavnik jednog jezika ili jednog naroda ne podrazumeva isti broj značenja i ista značenja pod istim rečima. Tvoračka sposobnosti svakog, a naročito darovita pojedinca, otkrivaju u predstavama predmeta i pojmovima nove strane, nove osobine i nagomilavaju ih u pojedinim rečima kao smestištima svega originalnog do čega njihovo saznanje sveta dolazi. I to skriveno blago, nagomilano u pojedinim rečima, oni rasipaju u svojim delima, vadeći iz njih ono što najbolje njihovu misao ocrtava. Otuda se javljaju nove i originalne veze reči, reči sa novim značenjima, nove slike, tropi, figure itd. Sve bogatstvo izraza izlazi na svetlost dana izvučeno iz umnogostručene vrednosti reči, iz dubina celokupnog iskustva i stvaranja koje se u njima sadrži.

 

Pojačanje izražajnosti književnog dela

 

Izražajnost jezičkog sredstva ili jezičke jedinice (glasa, reči ili rečenice) može se pojačati. Sredstvo pojačanja stilističke izražajnosti naziva se STILEM.

 

Fonostilem je pojačanje izražajnosti glasa ili foneme. Ponavljanje glasa Č u stihu "I cvrČi, cvrČi cvrČak na Čvoru crne smrČe" onomatopejski dočarava cvrčkovu pesmu u vrelini primorskog podneva (aliteracija). Učestalost vokala A u stihu KAdA kApljA kAne" (asonanca) dočarava kapanje vode. Č i A su u rečima "čvor" i "kap" fonemi, ali su u navedenim primerima fonostilemi. Ove pojave proučava fonostilistnka.

 

Morfostilem je reč čija je izražajnost pojačana promenom oblika dodavanjem sufiksa: reč devojka je morfem jer je izražajno neutralan oblik; reči devojČICA, devojČE, devojČURAK, devojČURA su morfostilemi. Ove pojave proučava morfostilistika.

 

Morfonostilem je reč u kojoj je pojačana izražajnost zvuka reči: pucketati, škripati, klokotati, žuboriti. Ove pojave proučava morfonostilistika.

 

Sintaktostilem je pojačanje izražajnosti rečenice promenom reda reči (inverzijom): "Olovne i teške snove snivaju / oblaci nad tamnim gorskim stranama" (Matoš); "Bez glave, bez udova / javlja se" (Popa). Ove pojave proučava sintaktostilistika.

 

Semantostilem je pojačavanje izražajnosti značenja prenošenjem značenja - metaforika: zlato (metal) - zlato (draga osoba); srce (organ) - srce (draga osoba). Ove pojave proučava semantostilistika.

 

Jezik književnog dela

Pesnički jezik književnog dela

Preobražavanje značenja književnog dela

Pojačanje izražajnosti književnog dela

loading...
4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Jezik književnog dela

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u