Janko Polić Kamov - Pjesma nad pjesmama lektira

Janko Polić Kamov - Pjesma nad pjesmama

Janko Polić Kamov - Pjesma nad pjesmama

 

Dramski tekstovi Janka Polića Kamova nastali su na tragu avangardističkog rastakanja naturalističke dramske paradigme. Koristeći tradicionalni pjesnički instrumentarij u klasičnoj formi, Kamov avangardističkom gestom upisuje provokativan i kontroverzan sadržaj u inovativnu formu slobodnog stiha. On napušta kanon sklada i ljepote te namjerno koristi jezične i leksičke provokacije, a i u poeziji i u prozi dotiče se tabu tema poput spolnosti, bolesti, ludila, zločina, smrti te literarnog ukusa. Erotizam uzvisuje kao vitalističku, pokretačku silu koja podriva društveno licemjerje, srodnu stvaralačkoj energiji. Evocirao je mrak i patologiju, tjeskobu, bezizlaznost, očaj, ekstremna duševna i tjelesna stanja. Apsurd, anarhija i groteska izbijaju u njegovim dramskim tekstovima koji vrve neočekivano paradoksalnim obratima gdje se miješaju satira i apsurdne situacije, ali i digresivni esejistički odlomci. Posljednja faza njegova rada prožeta je predosjećajem i morbidnom tematizacijom smrti.

 

Kamov stoji kao originalna i samosvojna osporavateljska osobnost unutar hrvatske moderne pa bi se moglo reći da on predstavlja treći model hrvatske književne prakse toga razdoblja, koji možemo nazvati orgijastičkim (tu možemo ubrojiti i ranog Nazora i Begovića). Kao jednu od najkontroverznijih ličnosti u NHK, Kamova prije svega treba promatrati u dihotomiji: priroda-kultura. On prirodu poima kao vraćanje instinktivnoj, gotovo starobiblijskoj koncepciji života, dok je u kulturno-znanstvenom tipu zagovornik modernog znanstvenog modela. U poeziji progovara više iz prirode, instinkta, a manje iz kulture; zbirka Psovka povezana je svim pjesmama u jednu cjelinu, a vrhunac zbirke predstavlja središnja pjesma koja tematizira solarni mit. Iza toga slijedi silazna putanja pa tako posljednje četiri pjesme tematiziraju tjelesni raspad, ali i smirenje lirskog subjekta.

 

Kamovljeva Pjesma nad pjesmama već svojim naslovom upućuje na svoj biblijski, istoimeni pandan. Pjesma koja se pripisuje Salomonu, tumači se u patristici kao alegorija ljubavi između Isusa i Crkve. Salomonova Pjesma nad pjesmama ujedno govori o ostvarenju tjelesne ljubavi nakon braka i o ljubavi muškarca (Isusa) i žene (Crkve) nakon stupanja u sveti brak. Janko Polić Kamov od prvog stiha izvrće sve vrijednosti i motive biblijske pjesme, dekonstruira ih i takvim postupkom napada i sarkastično izruguje licemjerje suvremenog društva. Kamovljeva pjesma jest ironijska verzija biblijske pjesme, jer slavi nezakonitu vezu, slobodu, strast, blud i preljub.

 

Janko Polić Kamov - Pjesma nad pjesmama - verzija 2

________________

 

Janko Polić Kamov - Pjesma nad pjesmama

 

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.
Ljubim krik iz očiju tvojih i ljubim krik iz grudiju tvojih;
u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol rađa djecu,
o gola ljubavi moja.


Velika si u slobodi i veća je ljubav naša,
naša je ljubav tamna ko šuma i krvava ko božanstvo;
žena je moja prva od žena: crna ko noć, tajanstvena ko oblak,
divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.
Naša će ljubav biti kaos: mutna i izmiješana i ljudi joj ne nađoše dolične riječi;
mi ćemo se cjelivati goli i topli i štipaj će biti krvava pjesma naša,
čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti
prokleta pjesma naša;
svijat ćemo se ko zmija i plaziti ko ideal - i tragika će biti očajna pjesma naša;
zatravit će nas ljubav naša - šibat će nas strahotom i bol će biti grozna pjesma naša;
šuma će biti hram naš i trava postelja naša - kaos božanstvo naše,
a duše naša žrtva.


Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete - o nezakonska ženo moja i
nezakonska ljubavi moja;
i njegovo će ime biti: nezakonsko dijete;
i gacati će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma naša
i krvavo ko ljubav naša;
i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta;
proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku će dizati od ljudi do boga;
čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće imati mrve suhoga kruha;
hvatat će ga i vezati, i zločin će biti hrana njegova.


Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj;
mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;
gle, pospani su i zijev im je glazba dana;
njihova je duša prazna ko smijeh bludnica, a smijeh beživotan ko slovo zakona;
zakoni su njihovi ko bog njihov - o nema srca božanstvo njihovo;
jednolična je žrtva njihova ko dim cigara i miris njezin ko miris strvine;
nema zvijezda na nebištu njihovom i oblaci su drugi;
njihovo je sunce blijedo ko mrtvačka svijeća i zidovi su šuma njihova;
pusto je, crno, ljubavi moja, i dani su im jednaki ko misli;
nema nemira u njihovome oku i njihovo je oko ko oko krmače;
nema bune u kretnjama njihovim i njihove su kretnje ko kretnje volova;
nema krvi u tijelu njihovom i prazna je duša njihova ko bog.


Tamo ćemo baciti dijete naše, o crna ljubavi moja;
onuda će gacati noge njegove i bljeskati psovka njegova;
tamo će drhtati plamen duše njegove: misao prevrata, kretnja bune i dah srdžbe;
on će biti onaj koji će buditi zaspale i uskrisivati mrtve;
i okovi će biti vjerenica njegova.


Nezakonsko dijete naše, o nezakonska majko njegova -
bezimeno ko zločin i osamljeno ko glad!
I klicat ćemo glasom cjelova naših i punoćom krvi naše:
O bezimeni, naše si dijete!
I naš će klik biti klik zanosa i drskosti: ogroman ko vječnost,
strastven ko štipaji i zamaman ko žena u mraku šumskome.
Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
ljubit ćemo se u kaosu, a iz kaosa će nicati dijete,
dijete krvi naše, dijete duša naših, dijete života našega.


Pođimo, Ciganko moja, gola ljubavi moja;
i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete;
i nadjest ćemo mu ime, najljepše ime od lijepih:
Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!

___________________________________

 

Dekadent, egocentrik, začudna i kontroverzna ličnost, apokaliptički pjesnik, prvi hrvatski pjesnik asfalta Janko Polić Kamov rođen je 17. studenog 1886. na Sušaku, malenom provincijskom naselju koje se ubrzano razvijalo nakon izgradnje pruge Zagreb - Rijeka i sve manje bilo riječka sušionica rublja kako su Riječani posprdno objašnjavali njegovo ime. U matičnu knjigu rođenih na Trsatu upisan je kao Janko Mate Vinko Polić, kršten je gotovo četiri mjeseca kasnije što zapravo ne čudi budući da Jankov otac - Ante Polić, čovjek liberalnih nazora nije mnogo mario za Crkvu.

 

Rođen kao Giorgio Antonio Politeo u skladu s narodnjačkim političkim uvjerenjima promijenio je prezime u Polić. U Senju, i poslije u Rijeci, bavio se trgovinom i stekao prilično bogatstvo. Kamova majka Giema Joana Gerbac, zapravo Grbac, potječe iz imućne trgovačke obitelji koja je pripadala viđenijim riječkim patricijskim krugovima čije se bogatstvo još i danas može vidjeti na riječkim ulicama. Posebno se bogatstvom isticao Giemin brat Luigi koji je financirao Jankova putovanja i često se spominje kao Cio cico u njegovoj prepisci. Obitelj je po ocu bila hrvatskog porijekla, ali su po ondašnjim običajima članovi međusobno govorili talijanski. Giema je taj običaj zadržala i kad se udala te je s mužem govorila talijanski dok su djeca odgajana u hrvatskom duhu i govorila su fiumanskom hrvašćinom.

 

U kući Polićevih mnogo se igralo, pjevalo, glumilo, recitiralo, sviralo. Slobodarsko ozračje bila je glavna značajka svakidašnjice. Samouko obrazovani otac nastojao je djeci pružiti sve ono što sam nije imao. Bogata obitelj, iznimna knjižnica, liberalni nazor - sredina je u kojoj izrasta budući književnik koji od malena čita sve što mu dođe pod ruku, a pod rukama mu se nalazilo pravo bogatstvo - od klasičnih pisaca preko talijanskih revolucionara do svih djela koja su se mogla nabaviti na hrvatskom jeziku. Svoje prve radove mladi Janko objavljuje pod pseudonimom Moimir Trsatski u kućnom časopisu Soko, listu za zabavu i pouku kojim su braća Milutin, Janko i Nikola uveseljavali cijelu obitelj. Osnovnu školu na Pećinama završava mladi Polić s odličnom ocjenom i veoma pohvalnim vladanjem 1897. na Sušaku. O tome je pisao: Pučka škola pak izgleda kao veliki jež koji mi se duboko zarinuo u meso. I ja ću proći ovako samo djetinstvo i dječaštvo jer tad sam bio nevin, mekan, podatljiv i nemoćan. Mnogli su me svezati užetom, zaplašiti vau - vauom i udovoljiti anđelima. I tad stadoše dogme, kuće, škole, crkve i javnosti hvatati jednu nevinost da najposlije naprave od nje, po volji, prostitutku.

 

Upisan u sušačku gimnaziju, inače staru riječku hrvatsku gimnaziju, koja je godinu dana ranije iz političkih razloga preseljena na Sušak nastavlja s primjerenim vladanjem i dobrim učenjem ali po svemu sudeći to je tek privid prerano sazrjelog i senzibilnog dječaka. Zajedno sa svojim drugovima i vršnjacima Mijom Radoševićem i Josipom Baričevićem osniva tajno udruženje Cefas koje je revolucionarni kružok i literarno - političko udruženje i tajna anarhistička organizacija. Cilj im je da se uz pomoć veza Jankova oca povežu s američkim Hrvatima, čijim će novcem nabaviti oružje, a onda podići bunu i dignuti dinamitom i bombama cijelu Hrvatsku i pretvoriti je u revolucionarni kaos. Iskren, preko granica, uvijek spreman da bilo kome kaže što misli Polić je u školi počeo biti kažnjavan zbog lošeg vladanja. Nakon jednog verbalnog sukoba s profesorom Polić biva isključen iz gimnazije i školovanje nastavlja u Senju. Tu upisuje tamošnju gimnaziju, a stanuje u ultrakonzervativnom katoličkom konviktu Ožegovićijanovu. I tako je iz lošeg došao u gore.

 

Nakon 5 mjeseci isključen je i iz senjske gimnazije. Potom odlazi u Zagreb gdje je obitelj u međuvremenu preselila zbog očeva bankrota na Sušaku. U Zagrebu pokušava nastaviti školovanje, čita Kranjčevića, javno puši po ulicama, pije po birtijama, posjećuje javne kuće zagražavajući licemjernu sredinu. Naposljetku zauvijek prekida školovanje. U Zagrebu zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama i sukoba s policijom biva osuđen na tri mjeseca zatvora. To mu budi vjeru u narodnu svijest, ali se ubrzo razočarava i Zagreb i Hrvatska postaju mu tijesni i teži za odlaskom iz Hrvatske. A onda jednoga dana naprosto nije došao na ručak, nitko nije znao što je s malim Polićem. Dva mjeseca poslije obitelj dobiva dopisnicu u kojoj piše da je živ i zdrav i da se nalazi u putujućoj glumačkoj družini i da je na Cetinju nastupio pred knjazom Nikolom u Sabalastima kao šaptalac. Nedugo zatim napušta družbu sit glumačkog gladovanja utvrdivši da nema dara ni za glumu ni za šaptalaštvo. Vraća se kući, a tad mu je tek 18 godina.

 

U to doba zdravlje mu je čas dobro, čas loše. Od četrnaestoro djece Ante i Gieme Polić samo je osmero jedno vrijeme živjelo. Nakon smrti roditelja čvrsto odlučuje otići iz Hrvatske i 1906. odlazi u Veneciju (iste godine napisao je i djelo Isušena kaljuža koje će biti objavljeno tek 1956.). Zimske mjesece koristi za samoobrazovanje, a stanuje s bratom Milutinom koji studira glazbu na Liceo musicale. Teška tuberkuloza kostiju izjeda već tada Milutina i on umire dvije godine kasnije na jezovit način u riječkom stanu svoje tetke. Ta smrt teško je pogodila Janka pa joj je posvetio pripovjetku Skepsa, koja je nažalost izgubljena. Ali o toj groznoj bolesti piše: Oteklina na ruci malo je popustila, ali često me zna svrbiti pola lakta. Kada dođem u Veneciju idem direkte doktoru Cavazzaniju koji je bio i liječnik Milutinov. U slučaju da je to tuberkuloza kostiju čeka me Milutinova sudbina prije ili kasnije. Ja pak ne bih nikako podnio da moji rođeni znanci gledaju onaku orgiju puti i kosti kako gledasmo na Milutina. Najvolio bih svršiti u bolnici u tuđini i ostaviti liječnicima moje tijelo za analize. Moja oporuka glasi: Ako umrem ostavljam svoje tijelo na raspolaganje liječnicima da ga upotrijebe za svoje pokuse, budui moja djela ne doprjevše izvan moje ladice, budući moj život ne posluži dovoljno znanosti, to joj ostavljam svoje tijelo i dajem joj svoju smrt i hulja tko nadamnom pozove popa, pribije krst i donese vijenac.

 

U Rimu piše Samostanske drame, čiji je prvi dio Orgije monaha, a drugi Djevica. Sljedećih godina luta Italijom, boraveći po nekoliko mjeseci u Firenzi, Milanu, Torinu i Genovi. Godine 1907. vraća se u Zagreb i piše Tragediju mozgova u vrijeme kada se oporavlja od preboljele upale pluća koju je dobio nakon jednog žestokog pijančevanja s drugovima po peru i piću. Nakon niza neuspjelih pokušaja da ukoriči svoje radove, budući da ga odbijaju sve izdavačke kuće u Zagrebu u pomoć mu kao i obično, priskače stalni mecena brat Vladimir. Dvadesetogodišnji Janko Polić objavljuje odjednom četiri knjige: dvije zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija i dvije dramske studije Tragedija mozgova i Na rodnoj grudi. Tada si daje ime - Kamov. Knjige su bile pravi šok za zagrebačku javnost. U svojim djelima je imao provalu gnjeva protiv hinjenog morala, erotizam, socijalnu satiru i sarkazam. Interesantno je spomenuti što je Janka Polića ponukalo da svome imenu doda i Kamov, on je to ovako obrazložio: Glede imena Kamov - toliko na znanje. Kad se sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca. Onda su došli drugi sinovi - Sem i Jafet i pokrili golotinju. Pa kad se Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece rekao je: Blagoslovljen bio Sem i Jafet, i da je proklet bio Kam. Kamov za mene dakle znači program u imenu za literaturu.

 

Njegovi stihovi otkrivaju Kiti, fatalnu ženu, sestru Mije Radoševića - Katicu, čiju udaju za prijatelja Matu Malinara nikada nije prebolio. Matoš njegovu poeziju naziva lirikom lizanja i pljuckanja, sumatuim djelom nekakvog ciničnog i iz reklamskog snobizma do ogavnosti melagomanskog mladića Polića - Kamova. Ljeta provodi u Punti gdje je brat Vladimir imao kuću. Druži se s tamošnjim stanovništvom i piše. Klima povoljno djeluje na pjesnika koji se tu odmara nakon lutanja po Italiji. U Puntu piše neke od svojih novela i tri drame: Lakrdiju naše dobi, Žene, žene i Mamino srce koje kazalište kuće redom odbijaju. Sa žurnalističkim radovima ima više sreće - Pokret, Riječki novi list, Zvono i Bosanska vila objavljuju tekstove koje šalje sa svojih putovanja. Tekstovi se objavljuju ali honorati kasne ili pak ne stižu. Iz Punta opet kreće na put - Italija, Francuska, Španjolska.

 

Godine 1910. dolazi u Barcelonu, tada najnemirniji europski grad. Nastanio se u zgradi broj 55 ulice Cale de Sant Pau u oskudnoj četvrti. Napisao je tek dva članka i nekoliko dopisnica. Umro je u Barceloni 8. kolovoza 1910. u 14 h nakon trodnevne agonije s nepune 24 godine u Santa Creu - bolnici za uboge i siromašne, što se može vidjeti u Registru otpuštenih i umrlih. Pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici, bez imena. Danas se u bolnici u kojoj je umro nalazi Katalonska nacionalna knjižnica. Za života je uznemiravao i izluđivao sve oko sebe. Nazivali su ga najstrašniji pjesnik hrvatski i vitez crne psovke. Njegov posljednji tekst je članak Klin se klinom nabija za zagrebački list Pokret objavljen je, igrom slučaja, na dan kada je preminuo.

 

Kamov djeluje u razdoblju hrvatske književne moderne, a među najpoznatijim njegovim djelima su roman Isušena kaljuža, zbirka pjesma Psovke, drame Tragedija mozgova i Mamino srce, novele Ecce homo i Sloboda te knjiga lakrdija, a kroz cijeli njegov književni opus velikim dijelom se provlači autobiografska nota.

 

Janko Polić Kamov - Bitanga 

Janko Polić Kamov - Brada

Janko Polić Kamov - Isušena kaljuža

Janko Polić Kamov - Ledeni blud

Janko Polić Kamov - Psovka

loading...
4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Janko Polić Kamov - Pjesma nad pjesmama

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u