Jakov Jurišić - Grgino dvorište lektira

Jakov Jurišić - Grgino dvorište

Jakov Jurišić - Grgino dvorište

 

SRNE NA SANTI LEDA

 

Te godine, početkom marta, Sava se odledila. Led je krenuo. Sante se sudaraju, slažu jedna na drugu, lome se, praskaju, razbijaju i ponovo sleđene ruše sve pred sobom.

Najprije je prošla santa prekrivena divljim patka­ma. Za njom je rijeka nosila ledom okovanu vodenicu. Iza njih, sredinom Save, plovila je santa sa srnama.

– Tata, tata! – zavikao je Grga. – Tata, tata, srne! Srne na santi! Požuri... Moramo ih spasiti. Vodeničar Luka istrča na nasip.

– Srne, tamo su srne, tata – govorio je Grga, držeći u rukama dva vesla.

– Idi po konopac i sjekiru – kazao je otac, iskusni vodeničar.

I staro i mlado istrčalo je na nasip. Luka i Grga uskočiše u čamac. Vješto su se provlačili između santi. Izbjegavali su opasne sudare. A Sava ih je neosjetno ali opasno udaljavala od sela. Ljudi su ih pratili nasipom. Na santi ispred njih srne su se umirile. Tiho su dahtale i drhtale.

Plavio se strah skupljen u njihovim krupnim, plahim očima. U ušima im je odjekivalo zavijanje vukova, šum njihovog bijega, nagli skok na led, pucanje i odvajanje sante. Šćućurile su se, kao da iznad njih negdje u zraku vreba vučja šapa.

Kako prebaciti srnu u čamac? Grga je shvatio da je otac težak i ne smije na santu.

– Ja ću, ja sam lakši – rekao je.

Vodeničar se trgnuo i uhvatio dječaka za ramena.

Kada je Grga bio spreman, otac ga je dugim konop­cem vezao oko pojasa i pažljivo spustio na santu. Ljudi na nasipu su zanijemili. Strah im je zavezao jezik.

 

Grga je bojažljivo koračao po modroklizavom ledu. S ispruženim dlanom pažljivo je prilazio srnama. Na njegovom dlanu zlatilo se zrnevlje kukuruza. Dvije srne krenuše za njim u čamac, dok je treća i dalje nepomično ležala. Kad vidješe da ih ova ne slijedi, njih dvije su tvrdoglavo pokušavale da joj se vrate. Započela je nesva­kidašnja borba. Luka je sjekirom razbijao i sjekao led. Sporo ali sigurno približavao se srni. Kad se sasvim pri­bliži, izvi se i s obje ruke dohvati njeno premrzlo tijelo. Čamac se snažno zanjiha. Svi popadaše. Ljudi zavrištaše na nasipu. Ali to ne potraja dugo. Čamac se umiri. Grga i Luka složno zaveslaše. Oprezno su se približavali obali.

Odjednom se čuo strašan tresak. Ljudi se slediše. Iznenađeni, ugledaše kako srne popadaše jedna na dru­gu. Istog trena čamac se nagnu, poskoči i prevrnu. Eto tu, na domak obale, nadohvat ruku.

Te noći Grgu je tresla groznica. Tresla se i postelja pod njim. U plavičastom praskozorju ugledao je na proplanku razigrano krdo srna. Bešumno su izvodile visoke pa duge skokove.

Neprimjetno se od njih odvoji najljepša. Bojažljivo priđe dječaku, taknu mu vlažnom njuškicom ruku i u galopu nesta u izmaglici snova.

Grga se trže. Brzo se pridiže i još brže razbudi. Zagleda se u svoje ruke. I zamalo se ne sudari sa srnama. A one su ga, nadnijete nad postelju, nekako brižno gle­dale. Tu ste – viknuo je radosno Grga. – Tu ste, tu ste... – On snažno zagrli najbližu srnu, spusti se u postelju i utonu u san.

Vani su pucale grane od studeni.

 

JELENKA I DOMAĆA ZADAĆA

 

Proljeće je. Ispod hrastove krošnje Grga piše do­maću zadaću. Nedaleko od njega su pas Tref, ovan Tras i nekoliko crnošarih krava. Tref i Tras igraju se oko jablana. Krave ih samo pogledaju, obore glavu i mahnu repom. Njihova igra ih ne zanima. Neozbiljna je. Ljepše je sladiti se pirikom.

Grga se dugo mučio sa zadaćom. Učiteljica je za­dala pismeni sastav na slobodnu temu. Što god napiše – liči na pjesmu. Pravu pjesmu. Piše, a ispod pera nekako rastu, šume stihovi. Otkud to? Kako će doći u školu i umjesto domaće zadaće, sastava, pokazati pjesmu? Niko od njegovih drugova ne sastavlja stihove. I zašto bi učiteljica povjerovala da je baš on napisao pjesmu?

Trčao je za kravama. Vraćao ih. Ljutio se na njih i na sebe. Igrao se sa Trefom i Trasom, ali je i dalje mislio na pjesmu. Otkinuo je grančicu lijeske i kidajući listove ponavljao tiho: hoću – neću pokazati. Svaka grančica je svojim posljednjim listom govorila „Pokaži pjesmu, Grga!" Listovi su mu zatrpali stopala. Opustošio je cijeli grm lijeske.

 

Sa Save dopire zvuk brodske trube. Grga stavi teku na torbu i spretno, kao vjeverica, popne se na vrh jablana. Držeći se za granu, pomisli: - Evo me, gusar na osmatračnici. Ovo je sigurno truba s broda "Učka"! I, bio je u pravu. Zna se, nije mogao pogriješiti. Po zvuku sirene mogao je usred noći, u snu, pogoditi koji brod plovi Savom i u kojem pravcu ide: uzvodno ili nizvodno, da li vuče prazne ili pune šlepove? Grga mahnu mornarima.

S broda mu dvije djevojčice uzvratiše pozdrav. Da ga je neko tog trenutka upitao šta bi želio biti, odgovorio bi kao iz topa: kapetan na „Učki". A "Učka" je bila najljepši i najbrži brod na Savi.

Brod je zamakao za savsku okuku. Grga se spuštao sa jablana. Prije nego što dotače zemlju, primijeti kako se Tref okomio na kravu Jelenku. Iz njenih proždrljivih usta virile su skvašene plave korice njegove teke.

– Pojela mi je domaću zadaću, pojela mi je pjesmu! – zaplakao je Grga.

Tref je i dalje lajao. Tras blejao. Jelenka se branila šiljatim rogovima. O njenom oštrom i vitkom rogu visila je Grgina torba. Tek u štali plašljivo je ispružila vrat, okrenula se ljutitom dječaku i pokajnički ga pogledala.

 

LIJEČNIK GRGA

 

Već petnaest dana Grgin djed ne ustaje iz kreveta. „Opasno je bolestan", šaputali su njegovi vršnjaci. Djed je star. Pamti i Prvi svjetski rat. Polica u njegovoj sobi puna je ordenja, trofejnog oružja i knjiga.

Grga nekoliko puta dnevno zaviruje u djedovu sobu kroz odškrinuta vrata. Proviri, i šta vidi? Djed leži i samo mu se lijevi brk trza. U kući su svi žalosni. Eto, djed legao da umre. Baka se vraćala iz njegove sobe blijeda i žalosna. Teret tuge pritisnuo je njena staračka ramena i ona se još više povila.

– Trese ga neka groznica; usne su mu ispucale. Ode moj stari – govorila je sebi u njedra plašeći se vlastitih riječi.

To jutro došao je liječnik. Pipnuo je puls, izmjerio pritisak. Pipkao, kuckao i dirkao djeda. Mrštio se. Nešto mirisao. Nadnosio je nos iznad djedova usta i značajno pogledavao oca.

– Danas ćemo poslati „hitnu" po djeda! Smjestit ćemo ga u bolnicu! – Vikao je kao da plaši djeda, kao da ga opominje i budi. Trepavice su neprimjetno zatrepnule na djedovim očima.

– Pije li još djed? – pitao je liječnik.

– Ne pije – branila ga baka. – Ne pije, nikad nije ni pio. Legao je prije petnaest dana. Ni kapi nije popio, jadnik.

 

Liječnik je otišao u posjetu drugom bolesniku. Ukućani su se ushodali. Sve što su radili bilo je loše ili naopako urađeno. Grga se tajno uvukao u djedovu sobu.

Prinio stolicu uz djedovo uzglavlje. Polako se popeo. Savio se uz djedov vrat i tiho mu na uho šapnuo:

– Ne dam ja tebe u bolnicu.

Stolica se izmakla i Grga je nespretno tresnuo na pod. U padu se otkotrljao pod visoki gvozdeni krevet. Pod rukom osjeti nešto klisko i sklupčano. „Da nije zmija?" – problijedi i brzo se izvuče. Kada je skupio hrabrost, vrati se ponovo do kreveta i proviri: bilo je to crveno crijevo.

"To je taj gmaz koji me uplaši", pomisli Grga i izvuče još vlažno rakijsko crijevo. Smota crijevo i sakri pod kaputić. Da se u tom trenutku okrenuo, mogao je vidjeti kako se djedu na miris rakije šire nozdrve. Zureći da što prije izađe iz sobe, na vratima se sudari sa ocem. Tog trenutka mu se raskopča kaput. Dugme se otkotrlja na sredinu sobe, crijevo se kao ogromni gmaz ispruži pred njihovim nogama.

– To li je to? – reče otac. – To li je djedova bolest!

 

Otac kleknu i zaviri pod krevet. Zavuče se i izbaci nekoliko kartonskih kutija i papirnih vreća, hrpu novi­na i na kraju rakijsko bure od četrdeset litara.

– Prazno je – rekoše uglas, pogledaše se i prasnuše u smijeh.

Ukućani su i dalje tužno hodali po kući. Samo otac i Grga nisu pokazivali nikakvu zabrinutost. Pjevušili su. Baka se čudila, opominjala ih i glasno se ljutila.

U samu zoru, iz male dvorišne zgrade čuo se djedov glas:

– Stara, donesi kavu, oko ti ljubim!

– Djed je živ, djed je oživio! – povikali su ukućani i radosno potrčali u njegovu sobu.

 

VESELI PIJETAO

 

Dvorištem je trčala i roktala krmača Gara. Na njenim leđima je stajao i kukurikao crveni pijetao. Gara je skičala, valjala se po pijesku, ali se crvenog pijetla, vještog jahača, nikako nije mogla otarasiti.

Stanovnici dvorišta su se začudili, pa onda uplašili. Tras je podigao glavu i natraške se povlačio u tamni dio dvorišta. Tref je zinuo, isplazio jezik i na trenutak ostao tako zbunjen. Kokoši su se uznemirile. Uz nesnošljivo kokodakanje pobjegle su na dud. Krmača je odjednom jurnula pod hrpu drva. Pijetao je udario raširenih krila u složene grane i pao na leđa. Vrtio se u pijesku, mla­tarao nogama. Skakao uvis. Gara je preplašeno virila ispod drva. Njeno uplašeno roktanje uznemirilo je i druge svinje.

One su jurnule na pijetla. Pijetao se pridigao, ispružio vrat, podigao krila, zategao krijestu i kratko, ali prodorno kukuriknuo. Svinje su stale. Zbile se. Međusobno su nešto roktale. Pijetao je odjednom za­mahnuo krilima i kao orao spustio se na najveću svinju. Ona je skiknula i pojurila ka izlaznim vratima. Na leđi­ma joj se kao kaskader držao kandžama naš pijetao i veselo kukurikao. Pijetao se zabavljao. Od kapije svinja je sunula prema kukuruzištu. Okliznula se i pala. Pije­tao je odletio i zabio se u plast slame. Iz žutog plasta virile su samo njegove crvene noge.

 

Za to vrijeme Grga je jecajući tražio bocu rakije, koju je nesmotreno ostavio na kućnim stepenicama. Kada ju je htio podići, opazi razbijeno staklo. Uz staklo i lokvu rakije. Oko lokve šarenili su se otisci pijetlovih kandži. Eto, s tog mjesta su počele cirkuske majstorije veselog pijetla.

Kosci su tog dana ostali bez rakije. I ručak im je kasnio. Gledali su put sela, odakle je Grga, pokunjen, nosio ručak.

Kad im je Grga ispričao šta se desilo s rakijom, kosci su ga stali zadirkivati.

– Kolika li će glava sutra biti u tvog pijetla? – šalio se najstariji.

– Ne bih mu bio u koži, valja to odbolovati – rekao je drugi.

– Kako pijetlovi liječe mamurluk i kakva je supa od pijanog pijetla? – pitao je treći.

Plašeći se za svog pijetla, Grga je požurio kući.

Dvorištem se vukao, nekako jadno i tužno, njegov veseljak. Padao je čas na jednu čas na drugu stranu. Zanosio se i ševrdao. Kljun, obješen i mlitav, vukao je po pijesku. Tražio je vodu, lijek za svoj mamurluk. Za njim su polako išle koke i čudno kokodakale.

 

GRGIN NOVI ZADATAK

 

Tačno u podne Grgin otac je doveo lijepog pjegastog konja. Iz najbližih kuća istrčala su djeca i posjedala na drvenu ogradu. Nisu skidala oči sa grivastog ljepotana. Lipicaner je prednjim nogama kopao, okretao glavu, promatrao oko sebe i rzao. Ljepšeg konja Grgini drugari još nisu vidjeli. Konj je odjednom podigao glavu i zagledao se u djecu. Svi su zanijemili. Niko nije ni pomislio da mu priđe.

Ali Grga je skočio sa ograde. Otrčao do bunara. Zahvatio pola kante vode. Konju su se širile nozdrve. Pod strehom, u sjeni, stajao je otac, pritajen, i u sebi mislio: „Od koga li je to naučio?" Začuđeno je gledao kako Grga polako prilazi konju sprijeda, a onda ga miluje po vratu i glasno govori: „Na, na, no!" Konj je zavukao glavu u kantu i srkao hladnu bunarsku vodu

Grga je radosno mahnuo dječacima.

– Kako ćemo ga zvati? – pitao ih je. I prije nego što su oni uspjeli da mu odgovore, javi se otac.

– Već si mu dao ime! – viknu on, ne mičući se s kućnog praga.

Grga se zamisli: kad mu je dao ime, koje ime? Videći ga u nedoumici, otac objasni:

– Kad si ga nudio vodom, rekao si: Na, na, noo! Pa nek se zove Nano.

A konj, kao da se odaziva na to ime, okrenu glavu prema ocu i zarza.

Grgin zadatak nije više bio čuvanje krava. Napre­dovao je. Sada je čuvao konje – Nanu i Sultana. Redovno ih je vodio na ispašu. Ubrzo je Nano navikao da sam dolazi do kućnog praga. Tu bi stao. Tako bi zaustavio i Sultana, i Grga bi sa stolice, koju bi stavio na kućni prag, zajašio svog ljubimca.

 

Ali uz zadovoljstvo idu i nevolje. Tako se desilo i Grgi. Konji su sa livade znali odjednom, bez vidljivog razloga, jurnuti kući. Grga nije znao zašto. Trčao je za njima. Dozivao ih. Ljutio se. Ništa nije pomagalo. Nalazio ih je u štali za jaslama. Eto, danas su ga posebno naljutili. Tri puta su bježali nazad. Tri puta su kraj njih prolazili svatovi. I kad su četvrti put podigli glave, Grga je glasno zaplakao. Konji su stali kao ukopani. Pogledali su se i lagano zaigrali. Propeli su se i jedan drugog gricnuli za vrat. Došli su u blizinu Grge i mirno nastavili da pasu sitnu djetelinu.

- Šta je sad ovo?, pitao se Grga.

Razmišljao je a onda zvonko zapjevao. Konji su smjesta potrčali kući. Onda je Grga glasno zaplakao i konji su stali. Od tog dana konji nisu više prije vremena bježali kući. Trebalo je samo da dječak tobože zajeca i oni ga ne bi napuštali.

 

GRANE JORGOVANA

 

U Grginom dvorištu okupili su se znatiželjni su­sjedi. Tesari su uz velike napore na rastavljena kola natovarili ogromno mlinsko vreteno. Susjedi su naga­đali: konji neće moći izvući dugo vreteno, neće ga ni pomjeriti s mjesta. Bili su sigurni da je to neizvodljivo. U pjeskovitom tlu kola su pod teretom propala do glavčina. Pun strijepnje, Grgin otac je izveo iz štale Nanu i Sultana. Konji se uplašiše kad ugledaše mnogo ljudi. Nano je zaigrao i propeo se. Sultan osjeti opasnost, pokuša se oteti i pobjeći.

Ljudi se uznemiriše. Čulo se samo frktanje konja.

Pred velikim teretom konji se umiriše. Strah im zaustavi dah. Otac ih je pažljivo uprezao. Tapšao ih je po sapima. Tepao im. On bi sve dao, samo da konji sada, pred susjedima, složno povuku i izvuku vreteno. U dvo­rište su pridolazili seljani. Skupilo se pola sela. Ljudi su se bojažljivo odmicali od konja. Otac je opipao lance, provjerio ormu, popustio uzde i viknuo:

– Otvaraj kapiju!

Nano je samo zaigrao. Sultan se naglo trznuo. Lanac je pukao. Kola se nisu ni pomakla.

Konji su nemirno poigravali. Pjena im je pala po sapima. Otac priveza novi lanac. Konji su se okretali, bojažljivo pogledavali u ljude i u vreteno, frktali, mahali glavama. Oči su im uplašeno igrale. I na najmanji zvuk uši su im se širile i skupljale. Odjednom se ču pucanj biča iznad njihovih glava. Nano se prope. Sultan naglo, bijesno tržnu i izleti iz orme. Ham je pukao popola. Točkovi kola su se tek malo pomjerili.

– Upropastiće konje, pokidaće ormu – negodovali su susjedi, mašući rukama.

 

Otac donese ham od svatovske orme. Ljutit, sjede pod dud. Zapali cigaretu; sada je i sam počeo vjerovati u uzaludnost novog pokušaja. Susjedi se okupiše oko njega dijeleći savjete.

Uz zvon svatovske orme konji se smiriše. Tada im Grga priđe. Milovao im vrat. Tapšao po grudima. Češkao po leđima. Zagledao u oči. Dodirivao nozdrve i nešto tiho šaputao. Potom je otrčao u baštu. Iz nje se još brže vratio s dvije grane jorgovana... Konji veselo zarzaše. Grga ih zakiti. Svakom je za oglavinu, i to navrh glave, stavio granu bijelog jorgovana. Okićeni jorgovanom i u svatovskoj ormi, konji su zaboravili na ogrom­no vreteno. Samo su im se uši ćulile. Ušne školjke po­žudno su brzim pokretima dozivale glasove svatovske pjesme.

Pogledali su jedan drugog i složno se napregli. Prednjim su se nogama ukopali i nagnuli se svom teži­nom naprijed. Svi nožni, vratni i leđni mišići mogli su im se prebrojati.

Grga tiho reče:

– Nano, Sultane, idemooo!

Orma je zapucketala, zazvonila, točkovi zaškripali. Čuo se samo strahovit tutanj. Ljude je zapljusnuo oblak podignutog pijeska. Konji su u jednom dahu izvukli vreteno na nasip i stali.

Ljudi nisu ni trepnuli. Trljali su oči. Prilazili mje­stu gdje su konji stajali. Nijemo su se gledali i slijegali ramenima. Kao ošamućeni okretali su se u mjestu. Otac je skočio. Skočio i ostao raširenih ruku.

Konji su na nasipu frktali, dodirujući glavama prsa radosnog Grge.

 

HRABRI MAČAK ŠTEF

 

Ljeti je Grga zamjenjivao oca u vodenici. Tada je Sava plića i sporija, pa je dječak posao vodeničara lako obavljao. Do vodenice bi ga pratili pas Tref, mačak Štef i ovan Tras. Svako jutro, kao po dogovoru, sastali bi se ispod Grginog prozora. Tref je tiho lajao, Štef šapicom lupao u prozorsko stako, a Tras je tresao glavom i klepkom. A kad se Grga, nasmijan, pojavi na prozoru, svi se brzo postroje pred kućom. Prvo Tref, do njega Tras, a iza njih Štef. Grga bi uzeo usnu harmoniku, zasvirao, i svi bi, igrajući se, odlazili do rijeke. U čamcu su bili mirni. Nakon pristajanja, Tras bi lizao prosuto brašno a Tref lijegao u najhladniji dio vodenice.

Danas se to nije ponovilo. Štef je skakao po gre­dama. Trčao je po vodenici. Igrajući se skočio je s grede na Trasa, pa kad se ovan trznuo, skočio je na Trefa veselo mjaučući. Onda je dotrčao do Grge. Umiljavao se. Grebao ga šapicama. Prebacivao se preko glave kao akrobata. Zatim se umirio. Vrebao. I – ulovio miša. Pre­plašenog miša puštao je, pa hvatao, puštao, hvatao i – pustio. Tref i Tras su ga začuđeno promatrali. Njihov je prijatelj bio zaista neobično veseo.

Vrativši se iz vodenice, Tref je ostao pred dvoriš­nim vratima. Tras se zavukao u štalu, a Grga je poslije ručka sa Štefom legao na nisku i široku klupu pod dudom. Bio je umoran. Ruke su ga boljele od veslanja. Brzo je utonuo u dubok san. Do ušiju mu je dopirao samo zvuk Štefovog predenja. Ukućani su se odmarali. Tišina preplavila dvorište. Ni list se nije micao. Kao da je sve stalo. Tišina od koje uši bole.

 

Odjednom se Grga prenuo. Iz dubokog sna probu­dilo ga je strašno Trefovo režanje i Trasovo čudno tap­kanje. Nije znao šta se događa – Tref je ljutito režao i obilazio oko klupe. Vidjeli su se njegovi sjajnobijeli zubi. Grga se polako pridiže, pa naglo skoči.

– Mama, mamaaaa! – vrisnuo je preplašeno.

U blizini njegova vrata, na klupi, ležala je pre­polovljena zmija. Otrovnica. Nedaleko od nje ležao je sklupčan i nepomičan mačak Tref.

Dotrčali su roditelji. Majka je grlila i milovala svoga dječaka. Nije ga puštala iz zagrljaja.

– Tvoj Štef je junak! Spasio ti je život. Ali, jadan, i on je stradao – rekao je tiho Grgin otac.

Tužna povorka vraćala se iz voćnjaka. Tamo su ispod najstarije jabuke sahranili Štefa. Na širokoj dasci još i danas stoji urezan natpis:

 

Ovdje je sahranjen mačak Štef.

Nije to običan mačak, junak je to.

On spasi život meni, Grgi.

 

GRGA KASKADER

 

U samo predvečerje Nano je zarzao pred vratima ljetnje kuhinje. Kopao je prednjim nogama. Grgin otac se začudio njegovom dolasku i nemiru. Znao je za veliko prijateljstvo dječaka i konja. Odmah je pogodio da se nešto dogodilo. Šta? S praga se bacio konju na leđa. Nano je sam birao kratice i puteljke.

Brzo su stigli na velike pašnjake. Nano je, s jaha­čem na sebi, kao od šale preskakao ograde od bodljikave žice. Onda je stao. Pred njim je ležao Grga. Bio je teško povrijeđen.

– Te njegove vratolomije – promrsio je otac. – Pa zar je morao da preskače baš najvišu prečku?

Kraj dječaka cvilio je Tref, a Tras se čudio i neo­bično brzo dahtao.

Tek drugi dan Grga se osvijestio u bolnici. U po­četku nije znao kako je tamo dospio ni šta mu se do­godilo.

Prozor njegove sobe gledao je na ulicu. Soba je bila u prizemlju, zaštićena hladom stare lipe. Jednog jutra, tek što se probudio, ugleda velikog vučjaka kako uskače kroz prozor. Bolesnici se uplašiše. Pas priđe dječaku. Liznu mu ruku.

– Tref! – viknu iznenađeni Grga. – Tref, otkud ti ovdje?

 

Pas rastavi zube i na Grgina prsa pade papirić. On ga pročita i nasmija se. Na papiriću je pisalo: „Pogledaj kroz prozor."

Grga se s mukom pridigao. Uz Trefovu pomoć prišao je prozoru. Grgina sestra Ruža veselo mu je mahnula. Kada je progovorio, Nano je zarzao, Tras zablejao a Tref zalajao.

Sestra je prišla prozoru.

– Šta je, kaskader je povrijeđen? – zadirkivala ga je. – Drugovi te pozdravljaju. Glavu gore! Brzo ćeš izaći iz bolnice. Pozdravlja te Aida. Evo kolača za hrabrog jahača – smisli ovaj stih nabrzinu i oboje se uglas nasmijaše.

Tref nikako nije htio da izađe iz sobe. Nije skidao pogled s Grge. Oni su se tajnim znakovima nešto dogo­vorili. To niko nije primijetio. Dolazili su liječnici, medicinske sestre, portiri. Došao je i Grgin otac. Ali pas je samo režao i bio spreman da skoči za vrat svakome ko se približi Grgi. U bolnici nastade zbrka. Tek kada je Grga mahnuo rukom, Tref pokunjeno iskoči kroz prozor. Bolesnici su zavoljeli Grgu. Zvali su ga Kaskader. Nije se ljutio. Godio mu je taj nadimak.

 

SIMPATIJA

 

Kad god je prolazio pored Aidine kuće, Grga se osjećao nekako čudno. Ubrzao bi korak, pognuo glavu i prosto protrčao. Sledio bi se kada bi ugledao veselu djevojčicu naslonjenu na prozor. Najradije bi se vratio.

Ali kako? Aida bi ga ugledala i glasno viknula:

– Tata, eno Grge!

Njega bi oblilo rumenilo. Činilo mu se da je pao u koprive, da je kriv a da ni sam nije znao zašto. On toj maloj vragolanki ništa nažao nije učinio, a ipak se pred njenom kućom osjećao kao lopov.

Nekoliko dana Aida nije bila na prozoru. Grga se zabrinuo. Onda se dosjetio i otišao na posudi čekić od Aidinog oca.

Alija se zagledao u dječaka. Nije mogao da vjeruje svojim ušima.

Pa Grgin otac bar ima toliko čekića da bi mogao odmah kovačnicu otvoriti! Dječak se spetljao.

– Zabunio sam se – promuca. – Otac bi da mu posudite brusilicu za noževe.

– Brusilicu! – opet se začudi Alija. – Pa tvoj tata ima mnogo brusilica, od njega svi u selu posuđuju.

 

Grga je nemirnim pogledom tražio po dvorištu Aidu.

– A da nam posudite Aidu? – izleti Grgi a da i sam nije znao kako.

– Šta? – nasmija se Alija. – Tu smo, dakle – reče i pomilova dječaka.

Grgu ozari radost: porastao je. Za trenutak je bio najveći i najjači u selu. Sada bi jednom rukom mogao da iščupa stoljetni hrast! Šta Sava? Uzastopno bi je preplivao pet puta! Sava je njemu do koljena.

Prošao je školski raspust. Aida se vratila iz Sara­jeva. Tog dana, Grga je samo mislio kako da je iznenadi, kako da je obraduje. Nije bio plašljiv, ali mrak baš nije volio. A za njegov poduhvat, barem se njemu činilo, odgovarao je mrkli, najmrkliji mrak.

Kada se Aida ujutro probudila, odmah se nalaktila na prozor. I, gle čuda! Na prozorskom okviru ugledala je veliku lijepu krušku.

E, tog jutra se istinski uplašio hrabri dječak Grga. Nije smio da prođe pored Aidine kuće. Mislio je da je Aida pokazala krušku mami, mama tati, tata djedu, i da sad već cijelo selo priča o njima i o krušci. Ipak, nije bilo tako. Aida je krušku sakrila pod jastuk i dugo čekala Grgu, naslonjena na prozorsku dasku.

________________________________

 

Jakov Jurišić je rođen 19. 07. 1948. godine u Bijelom Brdu kod Dervente. Studirao je veterinu u Sara­jevu. Pisao je pjesme, drame, eseje i književnu kritiku. Dugo godina bio je glavni urednik lista za djecu "Vesela sveska".

Objavio je zbirke pjesama Grob koji traje (1972.), Suteren be–be (1976.), Dom radosti dom plača (1985.) i Kućni prag (1985.) i zbirku književnih kritika Kritički zarez (1979.) Na programima radio stanica izvedeno je desetak njegovih radio - drama, među kojima su bile oso­bito zapažene Komad blatnog puta, Sto dana do dobra, Sprat više sprat niže, Dobročinitelji i Tako je, a prevedene su i na slovenački i makedonski.

Svoju prvu knjigu priča za djecu Grgino dvorište Jakov Jurišić je objavio 1988. godine i odmah je bila zapažena, pa su priče iz te knjige prevedene na više stranih jezika. Jurišić je 1991. godine bio izabran za predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Za svoj knji­ževni rad bio je više puta nagrađivan, a bio je dobitnik i nekoliko društvenih priznanja.

Poginuo je 27. 10. 1993. godine u okupiranom dijelu Sarajeva.

 

Sadržaj:

Srne na santi leda

Jelenka i domaća zadaća

Liječnik Grga

Veseli pijetao

Grgin novi zadatak

Grane jorgovana

Hrabri mačak Štef

Grga kaskader

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Jakov Jurišić - Grgino dvorište

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u