Jakov Jurišić - Grgine pustolovine lektira

Jakov Jurišić - Grgine pustolovine

Jakov Jurišić - Grgine pustolovine

 

PUT NA MORE

 

Nesnosna vrućina. Sava je puna kupača. Znoje se i krovovi posavskih kuća. U hladu krošnjatog oraha Grga razgovara sa svojim ljubimcima. Odjednom se pas Tref naljuti pa zareža, ovan Tras prkosno namjesti glavu za borbu, a mačak Štef* se nakostriješi. Šta li im je to rekao, i na kojem jeziku?

– Gledajte – vikao je i vukao prstić preko atlasa, preko brda i dolina. – Gledajte, što ste se začudili, ovo je najkraći put do mora! – Oni se samo zgledaše. – Dobro, shvatit ćete me sutra, i to otprve.

Prije zore, tiho poput dima, Grga se iskrao iz kuće. Nije se ni okrenuo. Žurio je jer je sračunao da do mora ima tačno 650 kilometara, 800 metara i 3 centimetra. Šta je to za njega, ako malo brže korača! Žurio je jer on tamo mora stići do podne. Ništa zato. On će popriječiti, skratiti put. Okupat će se u moru, kupati i poslati razglednicu roditeljima i Aidi, i do zalaska sunca, odmah poslije poštara, stići će kući.

– Ja idem na more – razmišljao je žurno kora­čajući. – Ja ću prvi od svih iz sela da vidim more.

Strah da ga ne bi slučajno stigli i vratili natjera mališu da požuri. Ali, kad god se okrene, izgleda mu kao da stoji na jednom te istom mjestu. On zna da je more tu, iza brda. Na izlazu iz sela ugleda svjetla. Svijeće su dogorijevale na grobovima. Obuze ga strah. Prikupi svu hrabrost, zadrhta, zažmiri i potrča. Žmiri i trči. Osjeća da groblje trči za njim.

U tim trenucima bio je rekorder u trčanju na 200 metara. U trku se zanjiha, pade i opruži se po debeloj prašini. Bojažljivo se okrenu i primijeti da je daleko od groblja.

– Prljav sam kao prase – zajeca. – Kako ću ova­kav na more? Niz koljeno je tekla krv. Dobro, krv, to za njega nije ništa. Koža će zarasti, a hoće li hlače?

Postiđeno sjede na nasip, zagleda se u Savu kao da pita rijeku da li da plače ili da se smije.

 

Na udaljenosti od samo jednog kilometra Grgin otac Luka hodao je po dvorištu. Nije mu bilo jasno zašto su se sinovljevi ljubimci skupili pred dvorišnim vratima. Pokušavali su ih otvoriti na svoj način. Naj­prije je na bravu skakao mačak Štef. Onda je Tref pokušavao šapom dohvatiti bravu, ali nije pomoglo.

Tras se ljutito zaletio da razvali ta tvrdoglava vrata. Poslije snažnog treska sjeo je na zemlju.

– Grga! – povika otac.

Dječak se nije javljao. Na vratima njegove sobe pronađe papirić i glasno pročita: "Otišao sam na more. Brzo se vraćam."

I gle, iza prve okuke Grga se oborene glave vraća kući. U susret mu trče Tref, Štef i Tras.

– Šta da mu kažem – promrmlja otac i glasno se nasmija.

*Kod Aidinog tate u sjeniku okotila se mačka. Aida je rekla da ima jedno mače isto kao Grgin pokojni mačak. Grga je svakod dana navraćao i gledao kako mače raste; kad bude prestalo sisati donijeće ga k sebi.

– Kako ćeš ga zvati? – upita ga Aida.

– Štef.

– Baš Štef!?

– Mačak ne može imati drugo ime – reče odlučno Grga.

 

GRGINA KASA

 

I Grga je kao i sva djeca dobijao novac od ro­ditelja, tetaka, stričeva, ujaka, djedova i baka.

Povremeno bi primijetio kako iz njegove kase nestaje novac. Brat i sestra su mu najozbiljnije ob­jasnili da to sigurno miševi kraduckaju pare pa za njih kupuju sir.

– Dobro – reče – sredit ćemo to.

Odmah odsiječe komad sira i stavi kraj kase. Međutim, prođe nekoliko dana i nesta sav novac, a miš nije ni dirnuo sir.

– Kako sad pa to? – zapita se.

Onda se sjeti da je prolazio sladoledar. I on, i brat, i sestra prejeli su se sladoleda.

Sutradan je dočekao sladoledara.

– Ti si uzeo moje pare – povika.

Čovjek ga pogleda pa se nasmija.

– Nemaš para za sladoled?

– I da imam, ne bih kupio sladoled!

– A šta bi kupio? – upita ga.

– Autobusku kartu do mora – bubnu kao iz topa.

– Čekaj, čekaj, ti si onaj mali što je bez novca i pješke pošao na more.

– Jesam, pa šta?

– Ništa, ništa – branio se sladoledar. – A šta misliš da ti ja dam za kartu do prve stanice – reče brkati sladoledar i gurnu mu u džep nekoliko nov­čanica.

– Dao si, ne traži. I zapamti, ne jedem sladoled zato što moram da vidim more.

– Evo ti jedan besplatan – nasmija se sladoledar, zavrnu brk i ode.

Naivku ništa nije bilo jasno. Eto, dobio je pare, ali kako ih sačuvati? Znao je ko su ti miševi što mu troše pare.

– Da ja njih sakrijem u jastuk? A ne. A da ih gurnem pod kamen? Ne valja. Da ih svežem ovnu u vunu, u klepku? Otpašće.

 

Trže ga svračiji glas. Podiže glavu i na dudu ugleda gnijezdo.

– Opaaaaaaaa, tu smo – reče radosno.

Bratu i sestri ponestalo je novca. Badava su ga tražili. Svog brata, onako malenog, često su viđali kako se penje na dud i zaviruje u gnijezdo. Otac ga ništa nije pitao.

I eto, ljeto je na izmaku. Olujni oblaci nadnose se nad sela. Počele su priče o kišama.

– Okisnut će mi kasa – pomisli mali bankar.

I jednom, baš pred oluju, kad su lastavice šćućurene uplašeno pomaljale kljunove iz gnijezda, nje­gov otac donese i nasloni ljestve na zid. Dječak iznad ljestava, pod strehom, ugleda napušteno lastavičije gnijezdo.

Oluja je te noći odnijela nekoliko stajskih kro­vova, polomila nekoliko stabala. Još bunovan, mali­šan kroz prozor ugleda slomljenu dudovu granu. Pretrnu a onda veselo poskoči.

Za vrijeme doručka Grga i otac su krišom gledali u staro napušteno lastavičije gnijezdo – Grginu kasu i pri tom se grohotom smijali. Brat i sestra nisu ra­zumjeli taj smijeh.

 

PRVI DAN U ŠKOLI

 

Jesen je.

– Vratile su se učiteljice sa godišnjih odmora – reče djed i pomilova svog unuka. – Ostat ćemo nas dvojica kod kuće.

– Ostat ćeš ti sam – odvrati ljutito djedov miljenik. – I ja sam odrastao za školu. Pogledaj koliki sam!

– De, de, velik si, jak si, ali zar bi ti ostavio svog djeda?

– Dobro, malo te ostavim, samo do popodne.

– Ali neće te primiti u školu.

– Neće tebe, mene hoće. Vidjet ćeš da hoće. Ama, djede, što god ti meni govorio, ja hoću u školu.

– A ko će ti kupiti knjige? Imaš li para? – upita zagonetno djed.

– Slušaj – reče Grga – mogu da kupim knjige, i teke, i olovke, i torbu, i da otputujem u jednom pravcu do mora, i da tebi kupim lulu.

Pogleda u svoju kasu, u lastavičije gnijezdo.

– De, de, za lulu ti hvala, al' kako će bez tebe Tref, Tras i Štef?

– Pa, ti si moj djed, ti ih malo pripazi.

Roditelji ipak odlučiše da je rano da Grga pođe u školu. Još nema ni punih šest godina. A njemu je najteže bilo što su se brat i sestra pravili važni. Dobili su novu odjeću, obuću, nove torbe za knjige. Pred polazak u školu osvanuli su podšišani, uredni, svečani, nekako ponosni.

Iako je skovao sjajan plan, Grga je bio tužan. U staru torbu je za svaki slučaj natrpao knjiga, teka, olovaka i jednu veliku brisaljku. Dan prije zamolio je djeda da mu podreže nokte i da ga podšiša.

 

U dvorište male seoske četverorazredne škole dje­ca su se razdragano igrala. Grga je skriven virio iza debele kruške. Oglasi se školsko zvono. Učenici utrčaše veselo u razred. Dječak se trže. U leđa ga gurnu ovan Tras. Srce mu zalupa. Obli ga rumenilo. Iz njegovog plavog oka poteče ogromna suza i polako se skotrlja na sam vrh brade. Ovan ga gurnu u pravcu škole. Uplašen zastade pred velikim i teškim školskim vratima. Nekoliko puta pokuša da dohvati ručicu bra­ve. Hvatao je i puštao kvaku sve dok vrata ne zaškripaše pod pritiskom Trasove glave, Trefove šape i Štefovih leđa. Vrata se otvoriše uz otegnutu škripu. I, gle, u okviru vrata stajao je zbunjeni đak-prvak, s torbom punom knjiga. Učitelj ga opazi.

– Ulazi, mali! U trećoj klupi ima mjesta, i da mi više ne kasniš u školu.

Učitelj prozva sve učenike osim Grge.

– Mene niste prozvali – pobuni se Grga.

– A znaju li tvoji roditelji da si ti došao u školu – priupita ga blago učitelj.

– Zna samo moj djed, Tref, Tras i Štef – nastavi mucavo.

– Dobro, djeda ti znam, a ove druge ne poznajem.

– Sad ćete ih upoznati – reče Grga i trkom otvori vrata učionice. U razred oprezno uđoše pas Tref, ovan Tras i mačak Štef.

 

POLJUBAC ZVANI NAPAST

 

Grga se nije plašio škole. Nije bio tužibaba. Nije se tukao, nije djevojčice vukao za kosu, nije čak volio ni da se javlja kada učitelj postavi pitanje na koje jedino on zna odgovor. Ali, imao je i on svoju napast. Malen, plavokos, plavook, okruglog i rume­nog lica poput jabuke dopadao se tek udatim ženama. One su ga voljele pomilovati, uštinuti, a on bi se osjećao neprijatno. Naježio bi se, mrštio i ko zna šta je sve u tim trenucima osjećao. I šta one imaju da ga miluju, baš njega, pored toliko seoske djece? I što se on više mrštio i ljutio žene su bile napasnije.

Najveća Grgina napast bila je teta-Jelena. Svaki put kad bi prolazio pored njene kuće jednostavno bi ga zgrabila i izljubila. On bi se otimao, mahao nogama i rukama, ali nije pomagalo. Žena bi ga glasno cmoknula u svaki obraščić bar po jednom.

Kako da riješi taj ogromni problem? Nije to mala stvar izbjeći poljubac. A još da drugari vide!? Smišljao je hiljadu i jednu priču, hiljadu i jedno lukavstvo, ali sve to propadne kad se pojavi teta-Jelena. Ona ga ščepa i cmokne.

– Djede, ti si mudar, punoljetan – reče jednog dana jako ozbiljan Grga – šta bi ti da te svakog dana cmače jedna žena?

Djed se iznenadi, popravi kapu, počeška bradu pa će tiho:

– Šta reče!?

– Pitam te, šta bi ti uradio da te svakog dana ljubi jedna te ista žena?

– Šta bih – začudi se djed – dao bih joj penziju! Dobro, de, šta ima u tome loše?

– Ima, kako nema! Kad god idem u školu, zgrabi me teta-Jelena i dva puta me poljubi, razumiješ! Šta da radim? Da joj razbijem prozor.

– De, de – promrmlja djed – to se nikome ne radi, a kamoli onom ko te voli.

– Ma ne treba ona mene da voli. Ko sam ja njoj?

– Uh, što si mi ljut!?

– Nemoj ti meni da sam ljut, nego mi pomozi, djed si mi.

– Bojim se da tu nema pomoći, snađi se sam.

– Sam?

– A šta bi ti uradio da te umjesto teta-Jelene poljubi Aida – lukavo će djed.

– Ama, djede...

– Ma u redu, šta bi, a, kaži!?

 

Mališan ne reče ništa, samo se na pomen Aidinog imena zarumeni i smiri.

U velikom krugu zaobilazio je Jeleninu kuću. Kad bi kasno pošao, brzo bi protrčao pognut, strugnuo bi. Šta poljubac, ni munja ga nije mogla stići. I ko zna dokle bi to potrajalo da ga iznenada, nasred ulice, nije presrela teta-Jelena. Iznenađen, uplašen viknu:

– Nemoj da me ljubiš, ljubi mog djeda, on će ti dati penziju!

Jelena se začudi, blago nasmiješi, po­milova ga majčinskim pogledom i u sebi mu poželi mnogo ljubavi u životu.

Lagan kao perce, Grga utrča u dvorište i iz sveg glasa povika:

– Djede, djede, ja sam se riješio, sad se ti pripazi!

 

GAKANJE

 

Grga je bezbroj puta u mislima putovao svojoj sestri. Nedostajala mu je. Roditelji su primijetili nje­govu tugu i da bi ga utješili, obećaše mu da će za državni praznik posjetiti svoju sestru. Tvrdo su mu obećali. Dječak je živio s tim obećanjem.

Odmah se počeo pripremati za put. Pregledao je odjeću, cipele i torbu. Spremio je i poklon za zeta i sestru. Dan pred polazak raspitivao se za ras­kršća. Jer, njemu ništa nije bilo gore od raskršća. Dođeš na raskršće i ne znaš na koju ćeš stranu. Nestr­pljivo je čekao jutro. A ono nikako da svane. Rano je legao. I novac je uzeo iz tajne kase – lastavičijeg gnijezda.

Nije ni svanulo, a naš putnik se digao. Prišao je majčinom krevetu i tiho rekao:

– Ja idem.

Mati se pridigla, ljutito ga pogledala i rekla:

– Ti nikuda ne ideš. Mi smo se šalili.

– Obećali ste mi!?

– Lijepo se ti raspremi, pa lezi – reče mu majka.

Ljutit, Grga istrča u dvorište.

Šta da radi? Uputi se prema dvorišnim vratima i ubrzanim korakom krenu ka rijeci. Trčao je prema Savi plačući i glasno jecajući.

Kod veza za čamac zastade. Bez kolebanja izvuče skriveno veslo, odveza čamac i brzo zavesla ka Sla­voniji. Odjednom se uplaši. Magla je postajala sve gušća. Veslao je ukrug i rijeka ga je nosila. Stisnu zube i brže zavesla i zaplaka. U daljini je čuo guske. Njihovo oglašavanje čulo se nešto uzvodnije od njega. Plovio je u dobrom pravcu. I što se više primicao Slavoniji guske su ludo gakale. I sam je u tom strahu, ali i u sreći što je skoro pristao uz obalu, zagakao. Priveza čamac. Sakri veslo u grm, istrča na savski nasip. Glasno gačući zahvali se guskama.

– Ni guska nije glupa guska – zaključi. – Veći gusak seoskim putem nije prošao – reče za sebe.

Po slavonskim selima palile su se lampe. Ljudi su se budili i čudili neobičnom gakanju. Da bi brže išao, skinuo je cipele. Svezao ih je jednu za drugu i stavio oko vrata. Nije se osvrtao. Grabio je brzim korakom. Zastajkivao je samo na raskršćima da pro­vjeri tačnost svojih skica i netačno ucrtanih putokaza. I što je više odmicao od kuće sve je više mislio o sestri. Žureći nije ni čuo topot konjskih kopita. Pred njim, iznenada, kao avet, zarza konj Nano. Mali pješak se skameni. Zinu i zanijemi. Pobjedonosno, s konja, smijao se njegov stariji brat. I šta sad? Morao se vratiti. Obadvojica uzjahaše konja i krenuše prečicama kući. Brat se cerio, a on se snuždio. Na pola puta su ga pristigli i vratili.

– Gdje je pogriješio? – pitao se uporno.

Otac je pušio u kuhinji odbijajući duge dimove. Brat ga je zadirkivao.

– Nemoj se rugati – prekori ga otac tiho – ako nije ovaj put uspio, drugi put će sigurno.

Grga je odšutio.

 

SKELAR

 

Grga se nije predavao. Široka i mutna Sava bila je najveća prepreka njegovu naumu. Nije se plašio rijeke, ali sad bi je najradije pre­mjestio iza brda, iza svog sela, pa kad on prođe, vratio bi je nazad u njeno korito i tako se zaštitio od brze i opasne potjere. Uložio je sve umijeće da potjera za njim nikako ne krene. Ta žestoka potjera bio je njegov stariji brat.

U suton je svratio kod skelara Jovana. Skelar ga preko lule, lijeno upita:

– Šta je, opet oca treba rano prevesti?

– Treba. Ide sestri!

– Aha, treba, kažeš. Njemu se žuri. Sutra ne radim, dragi si moj. Tako sam se dogovorio sa ri­jekom.

– Važno je!

– Važno! A kaži to rijeci Savi, mojoj posestrimi, kaži.

–  Otac vam...

– Pusti to? 'Ajd, kaži, dragi si moj, rijeci da je važno, pa ako riba iskoči, prevozim ga.

– Važno je, rijeko Savo, strašno je važno – na­govarao je Grga rijeku. – Važno je, oca mora čika-Jovan da preveze.

– A, vidiš! Neće, i da si mi zdrav... 'ajd.

Uto iz rijeke iskoči riba, pljesnu dva puta o površinu vode i zaroni.

Skelar poskoči.

– E, pa, dragi si moj, javi ocu da porani... – i skelar Jovan se ushoda po obali. Ovo mu se nikada nije dogodilo. Ima tu nešto. Da nije on možda neki mađioničar ili ima moć nad ribama?

– Kada da dođe? – priupita Grga.

– Ko? A, brate, kad vidi svjetlo na mom prozoru.

 

Tu noć Grga nije oka sklopio. Skakao je iz kre­veta, prilazio prozoru, gledao u pravcu skele.

Pred zoru zatitra plamen svijeće u skelarovom oku. Poput vjetra Grga se izvuče iz kuće i tiho uđe u štalu. Tiho, kroz baštu, provede konja i dođe do skele.

– Gdje ti je otac? – zagleda se skelar u dječaka.

– Boli ga noga!

– Noga? Slušaj: mene bi, dragi si moj, rijeka davno pojela da ja ne pazim – reče skeledžija polupi­jano i samo što se ne strovali u njene dubine.

– A je li ti štogod rekao kad si pošao?

Gledao je Grgu ispitivački, baš kao da odlučuje da li da ga preveze ili ne.

– Jest, rekao, jest.

– A šta, šta? – požurivao ga je skelar.

– Pozdravi babu Maru!

Skelar ispusti veslo od smijeha ponavljajući tu rečenicu sve glasnije i glasnije.

– Sve mi propade – pobježe naglas rečenica iz dječijih usta.

Poslije pristajanja uz slavonsku obalu skelar Jo­van izvadi novac.

– Od tebe neću da naplatim. I nemoj da se nećkaš, dragi si moj! Uzmi pare nazad. I slušaj, zetu Mirku i ocu Juki ćeš reći da si me prevario.

Snažno udari konja po sapima. Nano brzo otkasa. Skelar odgurnu skelu od obale naglo zavesla i promrsi:

– Zakasnit ću. Prebit će me vlastita baba.

 

SRETAN DOLAZAK

 

– Rže konj – reče začuđeno Grgina sestra Ruža. Pred kapijom Nano je ponosno podigao glavu, ukočio vrat kao da kaže:

– Pogledajte koga sam vam donio!

A Grga je na njemu sjedio kao tek odlikovani ko­njanik. Tu je i Tref.

Zet Mirko polako prihvati uzde. Uvede konja u prostrano dvorište i pokuša da bjeguncu pomogne da sjaše. On se uzjoguni. Kad je mogao prejahati 14 kilometara, može valjda i sjahati. Nekako izvuče noge iz uzengija. Polako se spusti niz konjske sapi, pokleknu i strovali se na dvorišnu ledinu. Našeg ju­naka boljela su bedra, leđa, kosa. Sve ga je boljelo. Jahao je on i dosad u sedlu, ali nikada toliko ki­lometara.

– Kako to da su te pustili samog?

Pitanje ga strese. Nije znao šta da kaže. Zetu Mirku je bilo jasno da je pobjegao, ali se čudio kako je sam mogao tako teško sedlo podići na tako visokog konja. Osedlati nemirnog Nanu pravilno. I otkud nje­mu vojničko sedlo?

Uz pomoć sestre Grga se nekako pridiže. Išao je kao da ima malo burence medu nogama, a noge kao da čupa iz gustog mulja.

– Pričaj nam – spopade ga sestra. – Što si se stisnuo?

– Ja sam pobjegao!

– S konjem si pobjegao? – začudi se ona.

– Došao bih ja još juče, ali me brat stigao i vratio kući.

– A ti se dosjetio, pa pobjegao na konju.

– Jesam. Dobro, zete, reci ti meni – oponašao je nevješto djeda – ima li se u ovoj kući šta popiti?

– Ima – skoči zet i donese rakiju i sok. – Sok za tebe, rakija za tvoju stražnjicu!

– Deder, ne zabušavaj, skidaj hlače – reče mu zet Mirko.

– Šta? – zapanji se Grga.

– Skidaj i hlače i gaće.

– Zašto?

– Da junaka namažem po sramnom mjestu.

Rakija je ugrizla Grgu. On se sav pretvorio u vrisak. Vrisak je probušio sobu, izletio kroz krov u dvorište i uznemirio pola sela.

– Brzo ćeš zaspati, konjaniče – šeretski se osmjehnu zet.

I dok je naš junak spavao, majka i brat su navalji­vali na oca da se spremi i da ode po dječaka. Otac se smješkao.

Njihov glasni razgovor prekide dozivanje sa sla­vonske strane. Glas se razlijevao preko rijeke noseći poruku da je Grga sretno stigao u posjetu sestri Ruži i zetu Mirku. Otac opali jedan metak iz pištolja i to bi znak da je poruka primljena. A u dvorištu, crven od bijesa, skakao je Grgin stariji brat.

 

USPUTNI DOŽIVLJAJI

 

Jedino je miris kolača od oraha mogao da probudi Grgu. Lebdio je. Dirkao mu nos, a on se branio od njega kao riba ulovljena na udicu. Pomicao je nosnice, mrštio se, mahao rukama, ali nije pomoglo. Miris kolača ga natjera da otvori jedno, pa drugo oko. Po­mjeri se, ali odmah jauknu. Boljela su ga bedra. Još je to svježa uspomena od sedla. Stisnutih zuba i ra­širenih nogu slijedio je miris kolača. I što se više primicao kuhinji to je sve više zaboravljao na bol.

– Što me niste probudili? – ljutio se. – Koliko sam dana spavao? – upita.

– Vukli smo te i za uho i za nožni palac, golicali te po tabanima, kapali ti vodu za vrat, a ti spavaš li spavaš.

Buljio je u sestru. Da mu je to neko drugi govorio rekao bi mu odmah, još u pola rečenice, da laže. A ako to sestra Ruža kaže, onda mora da je bilo još gore.

Primijetivši njegovu zbunjenost sestra će:

– 'Ajde, umij se, pa sjedi i pričaj nam kako si to izveo.

– Nema tu šta da se priča. Digao sam se rano. Na ljestve sam stavio sedlo. Priveo Nanu uz zid i iz nekoliko pokušaja nabacio mu sedlo na leđa. Jedino me namučio kolan. Taj kaiš sam jedva pritegao. Iz trećeg pokušaja sam ga zakačio.

– Sedlo je pravo vojničko, teško.

– Ja sam ga kupio. Svojim parama sam ga platio. Nisam znao da će me ovoliko nažuljati.

– A kako si prešao preko auto-puta?

– Sjedio sam dva sata i brojao automobile. Nije mi jasno kuda toliko žure. Iz jednog je izašao vozač žut k'o suncokret, pa me nešto pitao, slikao s konjem i produžio. On govori, govori, a ja ga ništa ne razu­mijem. Ja njemu govorim, govorim, on odmahnu ru­kama i ode. Kad se ti praviš lud, praviću se i ja. On ode – odem i ja. Nano se prope i tu zamalo ne padoh. Ugledao sam vlak. Samo što sam trepnuo, od njega ostade samo dim.

Usred priče u sobu banuše komšije. Gutajući ko­lače, Grga se okrenu sestri i opet jauknu, dižući se polako sa stolice.

– Ne bježi, nisi završio svoju priču – reče zet Mirko.

– Kako da završim kad me tvoje komšije pre­kidaju. Zaključaj kapiju!

 

NA PRUŽNOM PRELAZU

 

Sutradan, nastavio je Grga svoje pričanje.

– Zazvonilo je kao u školi i vlak je projurio. Onda naiđe neki sipljivi, spori vlak. Čiko sa crvenom kapom nije dao da prođem. Jedna njegova djevojčica isplazila mi je jezičinu. Iza rampe stajao je čovjek sa kozom, a do njega čiko na motoru. Nano se uzne­mirio zbog brujanja motora, približio se motociklisti i ujeo ga za rame. Motociklista se naljutio i moto­ciklom počeo da udara u najbližeg konja. Riđan se uplašio i udario u fiću.

Ljudi su se sletjeli da vide šta se događa. Onaj radoznali čiko privezao je kozu za spuštenu rampu. Pjegava djevojčica još mi je plazila jezik, a vlak je polako krenuo. Svi su počeli da prelaze prugu. Ja sam tražio Trefa.

– Mali, jesi li vidio moju kozu? – upita me ciko. Ljudi su se okolo smijali i hvatali za trbuh. Djeca su se valjala po travi od smijeha. Na vrhu rampe, strašno visoko, koprcala se i meketala koza.

– Čiko, tvoja je koza postala 'tica – reče mu jedan mališan i pokaza na vrh rampe.

– Tica, baba ti je 'tica – reče čiko, uhvati se za glavu i poče moliti kozu da mu skoči u naručje. E, tad smo svi popadati od smijeha. Koza mu je isplazila jezik kao da se ruga.

Čiko sa crvenom kapom spustio je rampu i spasio nesretnu kozu.

Zet i sestra čudili su se neobičnoj priči. Ujutro za doručkom zet reče.

– Dobra je priča, skoro istinita, samo malo mi je onako... bi li ti znao reći na kojem je to pružnom prelazu nastala tvoja priča?

– Bih – viknu Grga, gurnu ruku u džep i izvuče komad novine.

– Što me tako gledate, pa ne moraju se sve priče meni dogoditi!?

 

POVRATAK KUĆI

 

Grga je u galopu napustio dvorište. U poluokretu, krajičkom oka, vidio je kako mu mašu. Vraćao se kući. A tamo, tamo su ga čekale, vjerovao je, debele batine. Ali to nije ništa prema onom što je on doživio. Nikom on to ne bi prodao. Imat će o čemu da priča Aidi.

Pomisao na kuću ipak ga uplaši. Spasio bi se kada bi otac sam bio kod kuće. On bi ga samo ćušnuo. Ako ga prva spazi majka, batine su neizbježne. A najgore će proći ako ga brat prvi ugleda. Računao je: i kako god bilo, ne ginu mu batine.

Pogleda uz i niz auto-put, uz i niz željezničku prugu i natjera konja u galop. Savu je lako prešao, ali ostalo mu je ono najteže: vlastito dvorište.

Pred selom odluči da krišom kroz bašte uđe u dvorište. Sretali su ga seljani i zagonetno se smješkali. Znali su da je pobjegao. To ga još više uplaši.

Polako sjaha. Klišom se uvuče i njegov pas Tref. Grga proviri. U kuhinji je gorjelo svjetlo. U dvorištu opazi motocikl. Obradova se. Smijeh je dolazio iz sobe, a on se pred vratima smanjivao od straha. Oh­rabren prisustvom strica i strine, pokuca i uđe. Nasta tajac. Kao da je neko nožem prerezao smijeh. Stoji. Ne zna kuda bi. Nazad ne može. Skamenio se.

– Pa dobro nam došao, putniče – našali se stric.

– U kuću se ne ulazi bez pozdrava. Kako je bilo? – upita namigujući ukućanima.

– Bilo je sjajno, samo imam jedno pitanje: zašto taj auto-put i tu prugu nisu izgradili kraj našeg sela?

– Nisi morao ići tako daleko po to pitanje. Stvar­no ti na njega ne znam odgovoriti. Ali znam – šapnu mu stric na uho – zašto je danas tri puta dolazila Aida.

Grga se zacrveni. Bilo mu je drago, ali kako to i priznati.

Od svega najviše ga je ipak čudilo zašto ga otac ama baš ništa ne upita.

 

KAPETAN SLAVKO

 

Savom su plovili veliki brodovi. Šta bi sve Grga dao da plovi na njima makar i u jednom pravcu. Sve da i može otac ga ne bi pustio. Sve da mu i dopusti, razmišljao je, ne može na brod povesti Nanu, Trefa, Trasa i Štefa.

Mahanjem je pozdravljao putnike na brodovima. Brodari su na njega navikli kao na svjetionik. A on nije propuštao da svaki brod isprati pa kišilo, grmjelo ili sunce nesnosno pržilo. Čak i kad bi negdje otišao, vraćao se da ih pozdravi.

Jednog dana s broda "Učka" oglasi se megafon. Jasan glas zateče mališana na nasipu.

– Kako si, Grga? – pitao ga je glas iz megafona. On se nekoliko puta okrenuo oko sebe. Sam je. Znači, njemu se obraća.

– Kako si, Grga? – začu se opet, ali nježni glas djevojčice.

– Dobro sam – povika glasno. – Dobro.

Pojaha Nanu i uputi se nasipom, prateći brod.

– Pogledaj ko nas prati – reče kapetan svojoj kćerki, dodajući joj dvogled.

– Tata, pa on jaše konja – začuđeno će djevojčica.

– Jaše, jaše – doda kapetan. – Taj kauboj je sin mog ratnog druga.

– Pa on jaše stojećki – povika djevojčica. Grga je mahnuo još nekoliko puta, a onda naglo okrenu konja i odjaha kući.

Djevojčica je zašutjela. Zašutio je i kapetan, sje­ćajući se svog ratnog druga Luke. Čuo se samo brod. Motori kao da su mljeli prošlost, kao da su motali nit koja je vezivala njih dvojicu bivših ratnika.

– To treba ispraviti – reče glasno i sam se trže od svog glasa.

– Šta, tata? – upita njegova miljenica.

– Ništa, ništa.

 

Brod je plovio a djevojčica je i dalje mislila na malog vragolana. A on je već smišljao plan kako da se čamcem zakači za brod pa da plovi do, do... dok se ne vrati.

Nekoliko dana potom, u isto vrijeme, vraćao se brod. Smjeli jahač je na nasipu. Maše rukama.

– Kako si, Grga? – opet čuje glas iz megafona. – Ako si dobro, mahni dva puta!

On brzo mahnu.

– U petak uveče ću usidriti brod pred vašom kućom. Ja sam Slavko – viknu kapetan.

Brod se udaljavao, a vragolan je rastao od sa­znanja da će zaviriti pod palubu broda, da će upoznati djevojčicu koja mu maše. A pod palubom, znao je on, tamo su motori, motori i motoriiiii.

 

SUSRET STARIH DRUGOVA

 

U samo predvečerje brod "Učka" pristao je uz obalu. Mornari su trčkarali gore-dolje po palubi. Vješ­to su baratali užadima. Na obalu su izbacili dužu dasku preko koje je cupkajući najprije izašao debeli i bradati mornar, a potom kapetan Slavko.

Grgin otac Luka požurio mu je u susret raširenih ruku. Dva ratnika su se napokon ponovo srela. Ma­lišan nije mogao vjerovati očima. On nije znao da se i odrasli drugari grle, da se toliko tapšu po leđima, ramenima, da se odmiču jedan od drugog pa da se odmah primiču i da se, eto, vesele baš kao mala djeca.

On ubrzo ugleda iza kapetanovih širokih leda nasmijanu djevojčicu. U rukama je držala paketić. Dječak se ukočio. Nešto je htio kazati. Ona ga gleda otvorenih očiju, a on je nemoćan, ni sam ne zna zašto.

– Grga! – reče kapetan Slavko primijetivši dječakovu zbunjenost. – Ovo je moja kćerka Milena.

Ona mu odvažno pruži ruku. Zbunjeni, brzo se razdvojiše. Milena se trže. U tom trenutku ugledala je velikog psa vučjaka.

– Ne boj se, neće ti ništa. On tebe zna!

– Mene da on zna? – začudi se Milena.

– Zna, kad ti kažem! Vidio te na brodu.

– Pa ti imaš još jednog psa...

– Nije to pas. To je ovan – nasmija se vragolan.

– Imam ja i mačka Štefa, i konja Nanu, i Sultana. Imam ja i pet lastavica i dvije rode. I sve ribe u Savi ispred kuće su moje.

– Nije istina – reče Milena. – Ribe su slobodne.

– A da ti pokažem konje!

I dok je on djevojčicu vodio kroz dvorište, pod krošnjatim orahom razgovarali su i glasno se smijali Grgin i Milenin otac.

– Dobro, reci mi – upita Luka – 'ajde što si doznao gdje sam se nastanio, u koje sam selo otišao, ali kako si doznao da mi se sin zove Grga?

– Ploveći pored vašeg sela zapazio sam jednog dječaka kako uvijek maše mojim mornarima. I kad sam plovio Savom, uvijek sam izlazio da ga vidim i da mu mahnem. Onda mi padne na um da doznam kako se zove i čiji je taj mali pastir. A doznao sam sasvim slučajno od vašeg učitelja.

– Zaigra mi često pred očima slika našeg ra­njenog druga Grge, kojeg ti iznosiš sa brisanog pros­tora!

Tako je Grga sasvim slučajno doznao porijeklo svog imena. U tom trenu otac mu je izgledao kao brdo.

Šta brdo? Planina!

 

PTIČIJI KAPETAN

 

I dok su se stari drugari prisjećali ratnih dogo­dovština i šala, njihova djeca su se sad već zabavljala bez one nelagodnosti koju su osjećali u početku.

– Ja ću te popeti na konja – reče radosno Grga.

– Hoćeš li? – veselo će Milena!

Grga odveza Nanu. Nešto mu je dugo šaputao u uho. Konj se polako spusti na prednje noge i Milena se smeteno pope na zelenka. Naopako je uzjahala. I konju je bilo čudno i smiješno. Okretao je glavu i tiho njištao. Prvi put da ga netko tako jaše. Uspori kas, polako stade, okrenu se i zarza. Glavom dodirnu Milenina leđa kao da joj kaže: – Siđi pa me pravilno uzjaši.

– Da znaš da si bezobrazan – naljuti se Milena.

– Nisam ja kriv.

– Šta će konj o meni misliti – mucala je.

– Nano! Zna on da si ti iz grada – šalio se dječak.

– Kako, kako zna?

– Pa nemaš pletenice... Ajde, sad pokušaj... Ta­ko... Drži se za grivu.

On polako pusti Nanu. Konj nekako svečano pokasa, Milena se povi uz njegov vrat. Nano je osjećao njen strah i kasao tako lagano kao da kopitama ne dodiruje tlo. Milena se njihala kao na ljuljašci. Njen otac, kapetan Slavko, opazivši je da jaše, ispusti iz ruku svoju dugu lulu i zinu.

Nano prekasa jedan širi krug. Stiže do kapetana Slavka. Polako stade i Milena niz njegove sapi kliznu u ruke svog još zabezeknutog oca. Srce joj je drhtalo kao u kanarinca.

– Nisam se bojala – reče ponosno i poče glasno da se smije. Ipak joj je bilo drago što vlastitim nogama dodiruje zemlju.

– A bi li ti pogledao brod? – upita Milena Grgu.

– Brod mene i zanima, poskoči od sreće Grga.

Nisu ni dorekli a već su bili u brodu.

– Dobarrrrr.. .rrrr a daaaannnnnn – pozdravi ih kapetan Roćko. Grga se strese od kreštavog glasa.

– Šta je ovo? Ko je ovo?

– Uplašio si se, uplašioooo!!!

– Ja... ja se uplašio!? – ljutito se branio.

– Uplašioooooo! – zakrešta onaj čudan glas...

 

Mališan se skupi. Nekako se stisnuo. Glavu je uvukao u ramena. Čuje glas, ali ne zna čiji je, ni otkuda, ni od koga dolazi. Neka opasna zvjerka jest, ali samo koja?

– Trta, trtaaa – rugala se Milena.

– Jest, pa šta!? – prizna nerado. – A tko je to? Šta je to?

Milena priđe u sam ugao kabine.

– Ti si Milena, ti si Milena! – zakrešta radosno glas...

– Ovo je moj papagaj Roćko!

Grga prvi put ugleda pticu koja govori.

– Ti si bezobrazan, ti si bezobrazan! – zakrešta papagaj.

– Ti to meni kažeš? – naljuti se Grga.

– Je si, je si bezooooobrrrrrrazzzzannn...

Dječak namignu papagaju i isplazi jezik. Ptica poskoči u krleci:

– Bezobrrrrrazzzaaaannn i nevaspiiiiiitaaaaann, krrr...

– Nikad se tako nije ponašao – branila je Milena svog papagaja.

– A da mi izađemo s broda, mogu stariji svašta da pomisle – promuca Grga.

I bi im i prijamo i neprijatno u istom trenu.

 

KONJI I MOTORI

 

Grgu su probudili brodski motori. Zabrujali su i kuću napunili zvukom. Dječak je uplašeno skočio. Pomislio je da će otploviti bez njega. Bunovan, uskočio je u kuhinju kao mačak.

– Odoše! – povika. – Što me niste probudili?

– Nismo otišli, čekamo da se probudiš – reče mirno kapetan Slavko.

– Tata, pusti me da samo malo plovim s njima!

– A šta tebe zanima? – znatiželjno će kapetan.

– Sve! – reče Grga iskreno.

Kapetan pogleda svog druga Luku. On se kolebao, dvoumio.

– U redu – pristade otac – ali da smisliš kako ćeš da se sam vratiš.

Mali budući mornar se zaleti i poljubi oca.

– Dobro, ja sam ti dozvolio, a jesi li pitao ka­petana?

Kapetan se nasmiješi i rukom potvrdi pristanak.

Dječak je otrčao u štalu. Pustio je Nanu i Sultana. Nešto im šaputao, milovao ih po vratu. Otvorio kapiju. Konji izadoše. To nije moglo promaći Trefu. Nečujno preskoči plot i leže u travu kraj nasipa.

Na brodu je kapetan Grgu predstavio mornarima. Oni su ga odmah odveli u strojarnicu. Ništa se nije moglo čuti od silne buke. Prvi put je vidio motore za koje su mu rekli da su jaki kao 500 konja. Zna on da oni njemu lažu, da ga varaju, jer otkud u tako malen motor da stane 500 konja. Zavirivao je u svaki kutak, raspitivao se za mazalice, za svjetla, za gaz broda.

– Nemoj nas više pitati – pobuni se stariji mornar – pitaj ti nešto i kapetana. On za tvoja pitanja ima vremena.

– Imam ja za njega druga pitanja – odgovori Grga i poče da se raspituje o elisi motora.

U kapetanovoj kabini sjedila je Milena.

– Šta je, Grga? – upita ga kapetan.

– Ne mogu da vjerujem da u tako malen motor može da stane 500 konja, pa sve da su konji maleni kao bumbari.

– Lažu, lažu, oni tebi lažu! – zakrešta papagaj Roćko.

Dječak se naljuti. Osjeti da mu se papagaj ruga. Brod je plovio sredinom Save. Mali mornar s palube ugleda kako Nano i Sultan kasajući nasipom prate brod.

Na brodu se utišaše motori. Čamac pljusnu u rijeku.

Prevezoše Grgu na obalu.

S broda se oglasi megafon. – Vidimo se za dva mjeseca! Ako si razumio, mahni dva puta!

Grga radosno mahnu i strelovito se baci konju na leđa. Naglo okrenu Nanu, radostan što je plovio na najljepšem brodu na Savi, ali i tužan što se tako brzo rastao od vesele djevojčice.

 

PRVO PISMO

 

Iznenada poštar je zatrubio pred dvorišnim vra­tima. Iza plota vidjeli su se samo nasmijani brkovi. Dječak ugleda i kako bijelo pismo pada na travu. Bilo je to prvo Grgino pismo u životu. Naglo je pretrčao dvorište, tiho prošao pored gospodarskih zgrada i oprezno sjeo iza velikog plasta sijena. Paž­ljivo, kao da skida zavoj sa bolne rane, otvorio je kovertu. Iz njene unutrašnjosti smješkao mu se Milenin rukopis. Već kod prvog reda oblilo ga je ru­menilo. A kako i ne bi kad je pismo počinjalo riječima:

"Dragi radoznalko."

Gutao je Grga riječi kao tek prispjelo grožđe. Ko zna koliko bi puta pročitao pismo i kad bi podigao oči da ga nije trgnuo očev glas. Zbrzano gurnu pismo u džep i ne primjećujući da ono viri iz njega kao izdajnik.

– Dobio sam pismo od kapetana Slavka – reče otac. Moj drug želi da ga posjetiš. Je li se i tebi javila Milena?

– Jest! – priznade glasno.

– Pa?

– Kako ću?

– Ništa lakše. Ti voliš da ploviš – reče mu otac.

– Brodom?! Brodom. Pa to je da poludiš!

– Sutra će pred našom kućom usporiti brod "Par­tizanka". Ja ću te čamcem prebaciti na taj brod, a u Beogradu će te dočekati kapetan Slavko i Milena.

– I Milena!

Dalje mu nije trebalo ništa govoriti.

 

Već je zgrabio sestrin kofer. U njega je nestrpljivo trpao odjeću. Sestra ga je povukla za uho i u ruku mu gurnula četkicu i pastu za zube. A on je tada poželio da ima zubnu protezu, pa da je kao djed skida i pere. Za njega je proteza bila najpraktičnija stvar koju je vidio u životu. Staviš protezu u džep i ne može da te zaboli zub, a ne moraš ni da ih stalno pereš.

– Jesi li ti bila u Beogradu? – upita sestru.

– Nisam.

– Pa kako ćeš mi onda ti pomoći? Ko je od naših bio u Beogradu, od naših iz sela?

– Mirko, bio je u vojsci.

Istrča i zalupi vratima. On je dobar s Mirkom. Po njemu je Mirko njegovoj sestri Ruži slao pisma. Mirko je dječaku tako traljavo opisao Beograd da ga on ništa nije shvatio. Njega nisu zanimale kavane i šetališta, a Mirko je baš o tome najviše pričao.

– Dobro, šta ima posebno tamo, a da kod nas nema? – pitao ga je uporno mali putnik.

– Tramvaj i lift – odgovori nehajno Mirko.

– Stvarno te pitam?

– Stvarno ti kažem.

– A šta ti je to?

– Tramvaj ti je mali vlak. Vozi te po gradu. A lift te penje u visinu.

– I nemaš više ništa da mi kažeš?

– Nemam. Ne znam.

– Pa nisi tamo ni morao ići, nije te ni trebalo pitati! – ogorčeno reče Grga.

Rastužen, on se udari dlanom po čelu.

 

ORDEN UDICA PRVOG REDA

 

Brod je ubrzano plovio. Valovi su rasli, pjenili se, širili i zapljuskivali obalu. Savski mlinovi su se uz škripu nekako starački naginjali, pocupkivali, po­skakivali dok su čamci natovareni putnicima sjekli valove i ljuljali se izazovno. Činilo se da njihovi pramci, ponijeti udarcima valova, dodiruju nebo i da će se prevrnuti po dužini. Djeca su se u manjim čamcima, čiklama, izvozila na talase uživajući u tom urnebesnom ljuljanju. I sami su još više ljuljali čamac podvriskujući od radosti.

Brod je iza sebe ostavljao posavske krajolike Grgi dobro znane. Vrbaci kao da su plovili za brodom, kao da su željeli da i oni sa Grgom putuju. Koliko li je samo ovaj dječak napravio svirala i rogova od njihovih kora? Skoro za cijelu jednu školu. Koliko je u tim poslovima istupio i posijao noževa, to nitko ne zna. A i da zna ne bi mu koristilo.

Ovo prisjećanje probudiše dva puža koja su milila ivicom broda ostavljajući za sobom dug srebrn trag.

Grga koracima izmjeri taj trag i shvati da su se oni prije njega ukrcali na brod.

– Šta ću sa njima u Beogradu? – pomisli.

On je redovno u dosadnim trenucima na savskom nasipu, onako za sebe, organizirao utrke puževa. Na travu bi složio desetak puževa u istoj ravni. Rogom bi ih oslobađao straha. Puževi bi oprezno provirivali iz kućice polako puštajući rogove. Onda bi rogovi strašno brzo rasli i nekako se čudnim zaokretima naginjali prema glazbi. Kad bi svi pustili rogove Grga bi sviralom označio start utrke. Oni bi milili travom idući brzo jedan centimetar na 5 minuta. Malo bi ih utrčalo u cilj. Pobjednika nije bilo jer bi uvijek dva puža zajedno "protutnjala" kroz cilj. I baš ta dva su sada na brodu. Vjerojatno misle da idu na saveznu trku, na neko svjetsko takmičenje. Uostalom, ko će znati šta puževi misle? Da su tvrdoglavi, jesu! Ali su i uporni!

Iz čamaca su djeca mahala Grgi a on im je uz­vraćao mahanjem sa obje ruke. Na Savi su se brodovi mimoilazili, kapetani megafonom razgovarali, mor­nari mahali zastavicama želeći jedni drugima sigurnu plovidbu.

 

U daljini je odjednom ugledao most. Nije nikada vidio tako veliki most. Osim toga tko može napraviti toliki most da premosti rijeku Savu. Jer, po njegovom mišljenju, od Save veće rijeke nema, mada je čuo da ima. Požurio je da pita prvog mornara.

– Tko je ono pregradio Savu? Nastradaće sve ribe.

– Pregradili, pregradili, a tebe nisu pitali – ljutnuo se k'o mornar. – Vidiš kad smo plovili prema Sisku ovoga nije bilo. Slušaj, sigurno su to dabrovi sinoć izgradili.

– Dabrovi?

– Da, da, dabrovi. Oni jednostavno ukradu že­ljezne šine iz tvornice "Đuro Đaković". Dovuku ih do rijeke. U vodi ih nakvase, malo smekšaju. Onda izrone somovi od trista kila pa ih smotaju i podignu jednu uz drugu. Odnekud dolete rode pa ih povežu, i tako redom. Za tili čas izgrade most. Onda zamole vlakovođu da sa teretnim vlakom pređu preko mosta da ga učvrste. Kada učvrste most, popnu se na njega i skaču u rijeku. Sebi naprave skakaonicu, a nama ljudima ostane most. Jel' fino? Jest, ne moraš mi reći. I da znaš još, noću kad prolaze brodovi oni upale fenjere da mi ne bismo udarili u most. Kasno uveče ih pale a rano ujutro gase. Ja sam čuo da negdje čak prave i brane pa proizvode struju. Dosadilo im da kupuju petrolej i fenjere.

Grga gleda u žmirkavog mornara kome se smješak neprimjetno ocrtava oko očiju i usana, a ovaj samo što se nije zagrcnuo u svojoj priči.

– Jeste li vi lovac, čiko? – upita.

– Ne, neee. A zašto pitaš?

– Otkuda znate za te dabrove?

– Lovac, lovac – dobaci drugi mornar, koji je ovu priču neprimjećen slušao. – On je strašan lovac i ribolovac. Jednom je uhvatio soma od trista kila. Zajahao ga i prije nas stigao u Beograd. Som je dizao tolike valove da nam zamalo nije potopio brod. I da znaš, on je za taj svoj podvig dobio Orden udica prvog reda.

– Tačno je, – prihvati onaj žmirkavi. – Jednom ću ti pokazati tu udicu. Bio je to som dug četiri metra i ohohoojjj. Kada sam ga privezao u beograd­skoj luci, a on mahnuo perajem i lupno po vodi repom, prevrnuo je četiri broda i potopio nekoliko čamaca. Veliku sam odštetu morao platiti. I nije mi ni dan danas žao. Svi su govorili samo o meni. U novinama je izašla fotografija. Ovako, gledaj, vidi, ovako leži taj moj som Reponja, razbacio brke od dva metra i lijeno se pobjednički u vodi brčka, a na njemu jašem ja i moj sin Ahmo. Ako ne vjeruješ, pitaj papagaja Roćka! Tražili su da prodam soma. Davali brdo para. Ja nisam htio. Jedan mi je davao i avion. Ja nisam dao. Nego smo ti mi zajahali Reponju i evo vidiš dovde dojahali na njemu. Ispratilo nas pola Beograda. Ovdje smo se rastali. Ja i moj sin Ahmo otišli kući, a som Reponja svojoj ženi i djeci. I da znaš da ga svake godine u isto vrijeme vidim na onom mjestu. On meni mahne perajem, ja njemu rukom i tako...

Brod je ubrzano plovio. Grga je često silazio do brodskih motora. Tamo je neprestano nešto zapit­kivao nagluhe mehaničare. On ih je pitao, a oni su se čudili. Nije im bilo jasno otkud u tako malom dječaku toliko pitanja...

 

KUĆA SELO

 

Još s broda Grga je ugledao Milenu i kapetana Slavka. Potom se zabezeknuo ugledavši ogromne ku­će. Kuće su mu izgledale gusto posijane baš kao polja kukuruza. "Otkud ovoliko ovako velikih kuća?" – mislio je seoski dječak. Pa svaka ta zgrada može da primi po jedno selo kao što je njegovo. Jedino nije znao gdje bi smjestio krave, konje, kokoške i druge životinje.

Nakon zagrljaja i dobrodošlice kapetan ga zapita:

– Šta je ovo tvoj otac spakovao pa je ovako teško?

– Ne znam. Nisam vidio – reče Grga i okrenu se naglo za velikim kamionom.

Odjednom je otrčao do semafora. Dugo je pro­matrao smjenu njegovih boja. Naglo bi zakoračio na ulicu, ali bi se još brže vratio kada bi čuo škripu kočnica i trubu automobila.

Evo ga prvi put stoji pred raskršćem. Gradskim raskršćem. Podilazi ga jeza. On stoji pred pravim raskršćem okićenim brojnim putokazima, natpisima, tablama. Na stupovima su još i plakati. Ljepotica pleše sa udavom, a iz ralja lava proviruje mali pas. Grga ponovo pokuša da pređe ulicu ali ga nepoznata ruka povuče nazad.

– Kuda si potrčao? – upita ga kapetan Slavko.

– Na raskršće!

– Raskršće?

– Da, da, želim da vidim pravo raskršće. Hoću da u svom selu napravim pravo raskršće. I u drugim selima. Neću više da lutam kad idem kod svoje sestre Ruže.

– Dobro, a zar te ništa drugo ne zanima?

– Sve me zanima, sve! Ali prvo hoću da vidim kuda idem i kamo stižem!?

– Nije loše, nije – prizna kapetan.

– Ne može da bude loše. Loše je kada zalutaš pa se vrtiš kao bumbar u staklenki.

 

Odjednom je zaćutao. Kapetan ga je i dalje zapit­kivao, ali ga on i Milena nisu slušali. Grga se sav pretvorio u veliko uho i oko. Koračao je iskrivljenog vrata i zabačene glave.

– Tramvaj – trže ga Milena.

On nespretno poskoči i sudari se s prvim pro­laznikom, a tramvaj pozvoni i prođe. Nije ga čestito ni vidio.

– Držite lopova! – povika prolaznik. – Sigurno mi je zdipio novčanik! Ovi mali su najveći džeparoš!

Ljudi se uopće nisu osvrtali na riječi koje su teško uvrijedile uplašenog Grgu.

Iznenađen, posramljen, dječak ostade ukočen s poluotvorenim ustima i raširenim očima. Kapetan ga pomilova, a Milenina ruka dotače lagano njegov dlan.

– Ja nisam lopov! – povika na sav glas da se nekoliko prolaznika znatiželjno okrenulo.

– Ja nisam lopov! – ponovo viknu.

– A da se malo provozamo tramvajem? – pred­loži Milena, osjećajući da on to želi. Kapetan se čudio. Pa oni do kuće imaju stotinjak metara.

– Baš je dobar ovaj mali vlak – govorio je Grga. – Samo je to sve nekako onako. Ljudi u njemu sjede i stoje, a ne govore. Guraju se kad ulaze, guraju se dok izlaze. Guraju se i šute. I sve nekud žure, trče, poskakuju kao da hvataju zečeve.

Još veće iznenađenje za Grgu bio je lift. Za tili čas bili su pred stanom.

Dali su mu Mileninu sobu. Sa zidova gledali su ga pjevači, glumci, akrobate i neke čudne životinje.

Poslije dužeg razgledanja dječak progovori:

– Da nas nije ovdje previše!?

 

NOĆNA VOŽNJA LIFTOM

 

Grga je slatko spavao. Činilo se da ga ništa ne može probuditi. U snu osjeti da krevet šeta pod njim, da se ljulja. Bojažljivo otvori oči. Začu kako nešto protutnja, kao da progalopira hiljadu konja. On ustade. Osjeti da se neboder njiše, da hoda. Cijeli neboder je škripao. Susjedni neboderi ljuljali su se kao mlada stabla na vjetru. Pa on je iznad najvećeg drveta. On je ptica. Nije mu bilo jasno kako u gradu kuće mogu toliko da izrastu. Kako ljudi mogu da se penju na tu visinu.

– Lift – viknu glasno, i uplaši se vlastitog glasa. Polako se obuče, uze nisku stolicu i kao mačka izađe iz stana. U neboderu je vladala grobna tišina. Polako dođe do lifta. Uđe, pope se na stolicu, jedva dohvati i pritisnu dugme:

– Vozi, vozi me pod oblake – naredi.

Lift krenu punom brzinom. Za tren su bili na vrhu solitera. Činilo mu se da su još brže bili u prizemlju. Uživao je u vožnji. Prvi put da on neke stvari rješava jednim malim prstom. Lift je jurio gore, jurio dolje. Grga je padao i ponovo se penjao na stolicu i pri tome se čudio kako to da u njemu nema djece. Njemu nije bilo jasno zašto djeca propuštaju tako lijepe i besplatne vožnje. Naglas se zareče da će svaku noć bar deset puta u liftu pretutnjati gore-dolje.

U međuvremenu probudio se kapetan Slavko. Ti­ho je provirio u Mileninu, potom u Grginu sobu. Njega nije bilo. Nema ga na balkonu. Nema ga u hodniku. Vrati se u stan i probudi Milenu.

Trže ih kućno zvonce. Kapetan otvori vrata. Pred njim je stajao susjed i držao Grgu za uho.

– Pustite ga, komšija! – ljutnu se kapetan. –Dječak je moj gost.

– Ako je gost, ne znači da može dva sata da se vozi liftom i da uvijek podvrisne kad prođe pored mog stana. Pa nije ovo prašuma, komšija!

– Nije. I neće više smetati – reče kapetan.

– Ja sam se zarekao da ću se provozati svaku večer – reče Grga.

– Možeš se liftom samo dizati, a spuštaj se pješ­ke, niz stepenice!

– Zašto? – upita Grga.

– Zato što je lift dizalo, a ne spuštalo – reče mu kapetanov susjed i spusti se pješice u svoj stan, kat niže.

 

KRAVIĆ, OVČIĆ, SVINJČIĆ

 

Grgi se dopala vožnja liftom. Šta bi on sve dao da takvu spravu može izgraditi uz veliku krušku. Za tren se popneš, još brže spustiš, a još da postoji džepni lift!

Za vrijeme doručka naglo se zalupiše vrata i pro­zori.

– Potres – povika Grga i skoči.

– Propuh – reče Milena. – Nisam zatvorila prozor u sobi.

– Nemoj da lažeš... Kako znaš da nije potres?

– Ne ljulja se luster – reče mirno Milena.

– A ja sam samo htio da tebe uplašim – procijedi dječak.

– Ništa ti nisi mislio, ali nek ti bude... Prepirku prekide telefonski poziv.

– Telefon – reče Milena i popravi kikicu. – To mora da je mama?

Dječak je napeo uši ne bi li čuo razgovor. Milena mirno spusti slušalicu. Koketno se okrenu:

– Pozdravlja te moja mama. Sad je doletjela sa jedne vježbe. Ona je pilot i leti na najbržim, najboljim avionima.

– Tvoja mama vozi avione – začudi se Grga. – A da ti meni ne lažeš?

– Sutra te vodimo na aeromiting. Tamo ćemo vidjeti šta sve mogu avioni i piloti.

Naglo je zaćutao. U sebi je ponavljao: vozio sam se tramvajem, liftom i sutra ću vidjeti avione izbliza, idem na aero...

– Kuda ti ono mene vodiš? – upita.

– Zašto pitaš? Pa rekla sam ti, vodim te na aero­miting.

– Tako je! – potvrdi Grga, i tri puta ponovi on riječ u sebi.

– Ti se zabavi, a ja moram da završim svoju domaću zadaću.

– A da ti pomognem!?

– Ne treba. Brzo ću...

– Dobro – reče dječak i ode do prozora da gleda krovove zgrada.

Milena je morala pismeno odgovoriti na postav­ljena pitanja. Mlado od krave... to je kravić, mlado od ovce pa to je ovčić, mladunče od svinje – svinjčić. Gotova sam.

Dječak pogleda zadaću pa se poče smijati. Onda se sjeti da je to nepristojno, pa pokuša da se opravda.

– Kod nas tamo na selu – reče – mlado od krave, od ovce i od svinje zovu se malo drugačije!

 

NEBESKI ORAČ

 

Grga se nije mogao nagledati nebodera. Šetajući i gledajući u te zgrade, često se sudarao sa prolaz­nicima. Zastajkivao je pred soliterima i izduženog vrata pokušavao prebrojati prozore zgrada. Kružio je oko nebodera. Okretao se tražeći dvorište. Ne­dostajale su mu bašte, njive i ljubimci. Izlozi su za njega bili neviđeno carstvo. Priljubio bi nos na staklo, i sretan uživao u tom carstvu.

– Moramo ići – povuče ga za ruku Milena.

– Eno ga Tref, – povika Grga i otrča za velikim vučjakom. Pas ga pogleda, otvori usta, isplazi jezik kao da mu se ruga i produži za gospodarem. Dječak se tužno okrenu i pred sobom u hipu na gustoj tratini parka ugleda kako se igra pas obučen od glave do šape. Samo mu se vidi lepezast rep. On to još nikad nije vidio. I tko to još pse oblači? Možda je bolestan, možda ga boli trbuh pa su ga omotali zavojima? I ne završi svoje razmišljanje kad u naručju jedne ele­gantne gospođe ugleda psića. Činilo mu se da se ovaj njemu smije. Pas je manji od mačeta. Pomisli da je lutka. Pas zalaja, otrže se iz naručja gospode i potrča da se pridruži obučenom psu. Gospoda vrisnu i za njim potrča.

– Moramo ići, Grga – ljutnu se Milena.

– Ići, kuda? Pa ovdje je zanimljivo!

Za nekoliko minuta trebalo je da počne aeromiting. Pred niskom zgradom svijet se gurao. Grga se odjednom odvoji od svih i otrča do jednog starog ratnog aviona. Polako je i pažljivo obilazio oko aviona kao oko neke opasne ali privezane zvijeri. Zanio se razgledajući dvokrilac.

– Da li ti se dopada avion? – upita ga avijatičarka.

– Dopada, još pitaš! – reče otresito i tek tada se okrenu i ugleda –ženu u pilotskoj uniformi. Malo se zbuni.

– Da se upoznamo, ja sam Milenina mama.

– Ja sam Lukin Grga – uzvrati Grga otresito i upita – Zašto to takmičenje ne počne?

Foto-aparat je škljocnuo, a da se Grga nije ni namjestio.

Poče takmičenje. Plavetnilom neba zaparali su avioni. Njemu se učinilo kao da oru nebo. Za Grgu su to bili brzi nebeski orači. Izvodili su razne figure. Iskakali su padobranci, jedan po jedan, pa su poslije hvatajući se za ruke stvarali prsten, razdvajali se i prizemljivali u centar.

Najednom su u brišućem letu naletjeli avioni.

– Ovaj treći vozi moja mama – naglasi ponosno Milena.

 

Avioni su se u daljim razdvojili, složno vinuli uvis pa se potom pikirajući sunovratili i jurišajući puštali dim, ostavljajući za sobom obojen trag.

– Dûga, dûga – povika dječak.

– Ha, hahahah, nije to dûga, to avioni puštaju boju – objasni Milena.

Završio se aeromiting. Dječak nije još došao sebi od silnih utisaka kad ga dotaknu kapetan Slavko.

– Djeco, imamo dva mjesta u avionu.

Grga se trže. Shvatio je da će i on danas da poleti. Pretrnuo je od straha mada nije bio kukavica. Motori su zabrujali. Avion je zaokružio i letio ponad rijeke Save. Bojažljivo se naginjući ka prozoru Grga je želio da prepozna svoje selo. Ali kako kad su sve kuće s one visine slične a sela rasuta kao jata ptica.

Tužnim pogledom pretraživao je nepreglednu ravnicu ne bi li ugledao bar poznata stabla krošnjatih hrastova, kestenova i oraha, stabla jabuka, krušaka, trešanja i šljiva. Ne bi li bar po gnijezdima na njima saznao da li je u blizini kuće. Ali ravnica i dalje ostaje velika zagonetka.

I evo, mada je u avionu, gore visoko pod obla­cima, nije mu jasno kako, kad leti jastreb-mišar, s te visine ugleda i u hipu ščepa onako malog i brzog miša.

A on vidi samo zelena kukuruzna i zlatna žitna polja. E, šta bi on sve dao, da se jednom, kad avion nadleti njegovo selo, a njegovi drugari istrče iz dvo­rišta na nasip, spusti medu njih padobranom.

Suza mu kanu. A u toj bistroj suzi kao u jezercetu oživješe njegovi ljubimci. Prevrtali su se preko glave, galopirali i igrali i Grgu nježno dodirivali. Prvi put suza obradova Grgu.

 

SAN ILI JAVA

 

Grga je zaspao. San mu je obrubio i zadržao tužan izraz lica. On je bio čitanka dječije duše. Kape­tan Slavko tiho pritvori vrata. On je pročitao mališanove želje. Ali kako da to kaže Mileni. Među njima je rasla obostrana simpatija. Mada nije zavirio u Mileninu sobu znao je da ona ne spava, već da misli o čudesnom dječaku. Nije znala kako bi ga zadržala, a zadržala bi ga. Mislila je i domislila da ujutro kaže majci i ocu da se udaje za Grgu, pa šta bude. Zna ona kako je to. Čitala je bajke.

Kapetan je mnogo volio svoju djevojčicu. Sjedeći u kuhinji okrenut ka prozoru zapali svoju dugu lulu. Otpuhnu dva tri dima i lagano se strese. Bi mu nekako hladno oko srca. Znao je da će Milena patiti za Grgom. Utonuvši u svoje misli nije ni primjetio kako je Milena ušla u sobu. Kao lahor spusti mu se u krilo.

– Ti ne spavaš? – upita je kapetan.

– Ne spavam – promuca Milena.

– Vidiš i meni se ne spava.

– Samo Grga spava, – reče tužno djevojčica.

– Spava.

Milena je tiho ušla u Grginu sobu. Prišla je krevetu i stala. Mališan je spavao. Djevojčica makne deku i uvuče se u krevet. Kao svijeća opruzi se pored Grge. Baš je briga. Kad ih ujutro nadu zajedno ne mogu ih rastaviti, pući će bruka. Ona to zna. Vidjela je to ona u jednoj televizijskoj drami.

 

Grga se u snu okretao. Ozarenog lica govorio je u snu. Milena je razaznala da on razgovara sa psom Trefom, ovnom Trasom, mačkom Štefom i ze­lenkom Nanom. Onda je naglo podigao Mileninu ruku kao slušalicu. Javljao je telefonski sestri da ih je mnogo poželio, i da će ih uskoro posjetiti. A zetu Mirku će ispričati ono što on njemu nije znao da kaže o Beogradu.

Milena se pritajila kao sjenka. Čini se da nije ni disala, a tako bi rado zagrlila Grgu. Kao da spušta slušalicu Grga svoju ruku nježno položi na Milenino rame. Ona se još više umiri.

Kapetan Slavko pušio je i dalje u kuhinji svoju dugu lulu. On je zavolio Grgu. Podiže se nekako lijeno i ode da još jednom pogleda u njegovu sobu. A tamo! Grga i Milena spavali su jedno pored drugog. Kapetan se trže. Samo što mu lula ne ispade iz usta. Zbunjen pokuša brzo da izađe iz sobe. Još brže se zaustavi. Okrenu. Pokri ih dekom. I izađe iz sobe.

Za doručkom oborenih pogleda, skupljeni od stra­ha i Grga i Milena sjedili su jedno pored drugog.

Tišina je boljela i Milenu i Grgu. Samo da se nešto dogodi. Da bar hoće potres pa da svi pobjegnu.

– Kuda ćemo danas, – upita ih kapetan, milujući ih pogledom. Milena i Grga se samo pogledaše. Sa lica im se moglo čitati čuđenje:

– Šta je ovo? Ništa nas drugo ne pita!?

 

DOČEK

 

Dani su brzo prolazili i Grga je postajao sve nemirniji i tužniji. Po Mileninom planu trebalo je još da vidi lutkarsku predstavu, izložbu dječijih crteža i da uživo vidi poznate književnike za djecu.

Bio je pun utisaka. Prosto su iz njega kipjeli. Morao je malo da predahne. A želja za kućom, ro­diteljima i ljubimcima natjerala ga je da se usred noći počne pakovati. Ujutro ga je kapetan Slavko opazio kako sjedi stužen na koferu. On je dobro opa­žao šta se događa sa dječakom.

– Dobro – reče kapetan Slavko. – Za dva sata će isploviti "Učka". Odlučio si...

– Ne mogu više ostati – pravdao se Grga – ne znam šta mi je sa Trefom, Štefom, Trasom, Nanom, Sultanom... Ja ih sanjam. Strašno sam ih poželio.

Grga se nespretno oprosti od Milene. Škrto se zahvali na gostoprimstvu. To mu je bilo strašno teško.

A daleko od Beograda, u njegovom selu, po dvo­rištu su se ushodali i Tref, Tras i Štef. Iz štale se čulo rzanje konja. Niko od ukućana nije znao šta se to s njima događa. A oni su izlazili na nasip i često gledali uz i niz Savu. Na šum i pojavu svakog broda skakali su iz hlada očekujući Grgu. Naglo bi izlazili pred njegovog oca. Stali bi mu na put, kao da su ga htjeli pitati gdje je to Grga do sada i kada će se vratiti. U početku se Luka ljutio, ali kad je shvatio o čemu se radi, glasno bi im viknuo:

– Uskoro će se vratiti Grga.

Na pomen dječakovog imena oni bi živnuli i poče­li se veselo igrati. I Aida je sve češće otvarala prozor.

U samo svitanje selo probudi brodska sirena. Na nasip istrčaše Tref, Štef, Tras i pola sela. Iz malog čamca izlazio je Grga. Na obali ga srušiše njegovi ljubimci. On se branio, ali njihovu radost nije mogao obuzdati. Tek glas iz megafona prekinu igru. Čulo se kako kapetan Slavko javlja dječakovom ocu da će ga uskoro posjetiti.

 

Danima je mališan pričao svojima, a onda i ci­jelom selu šta je sve vidio, šta je sve doživio u gradu. Zabavljao je svoje drugare pričom kako u gradu ne znaju da se mladunče krave zove tele, već ga zovu kravić, od ovce ovčić, od svinje svinjčić. Djeca su ga rado slušala. A sve je posebno pratila Aida. On joj nije poslao razglednicu i taj grijeh nije mogao lako okajati. Rješenje je ipak pronašao. Obećao je Aidi da će joj svake nedjelje nasamo ispričati po jednu priču. Aida je pristala. I tako su potekle priče. Grga nije ni slutio da piše svoju prvu zbirku priča, možda i prvi roman.

________________

 

Djetinjstvo ima velike oči i radoznale srce. Kad dijete raste, ono zapravo otkriva svijet i sve ga neopisivo zanima. Grga živi u jednom selu pokraj Save. Njegov život je pun uzbuđenja, veselih i smiješnih događaja. Grgu, naravno, zanima i grad, koji je za njega čudo neviđeno (u gradu ima lift, ima tramvaj, ima avion u koji je Grga sjeo i provozao se iznad zavičaja), ali selo je njegovo carstvo.

On ima mačka, psa i ovna, s kojima doživljava razne dogodovštine, ima konja kojeg slobodno jaše - to su njegovi drugari s kojima se i bez riječi razumije, s kojima najviše provodi vrijeme i koje zapravo najviše voli...

________________________________

 

Jakov Jurišić je rođen 19. 07. 1948. godine u Bijelom Brdu kod Dervente. Studirao je veterinu u Sara­jevu. Pisao je pjesme, drame, eseje i književnu kritiku. Dugo godina bio je glavni urednik lista za djecu "Vesela sveska".

Objavio je zbirke pjesama Grob koji traje (1972.), Suteren be–be (1976.), Dom radosti dom plača (1985.) i Kućni prag (1985.) i zbirku književnih kritika Kritički zarez (1979.) Na programima radio stanica izvedeno je desetak njegovih radio - drama, među kojima su bile oso­bito zapažene Komad blatnog puta, Sto dana do dobra, Sprat više sprat niže, Dobročinitelji i Tako je, a prevedene su i na slovenački i makedonski.

Svoju prvu knjigu priča za djecu Grgino dvorište Jakov Jurišić je objavio 1988. godine i odmah je bila zapažena, pa su priče iz te knjige prevedene na više stranih jezika. Jurišić je 1991. godine bio izabran za predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Za svoj knji­ževni rad bio je više puta nagrađivan, a bio je dobitnik i nekoliko društvenih priznanja.

Poginuo je 27. 10. 1993. godine u okupiranom dijelu Sarajeva.

 

Sadržaj:

Put na more

Grgina kasa

Prvi dan u školi

Poljubac zvani napast

Gakanje

Skelar

Sretan dolazak

Usputni doživljaji

Na pružnom prelazu

Povratak kući

Kapetan Slavko

Susret starih drugova

Ptičiji kapetan

Konji i motori

Prvo pismo

Orden udica prvog reda

Kuća selo

Noćna vožnja liftom

Kravić, ovčić, svinjčić

Nebeski orač

San ili java

Doček

loading...
13 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Jakov Jurišić - Grgine pustolovine

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u