Jagoda Truheljka - Zlatni danci

Kratak sadržaj - Svatko se rado sjeća svoga djetinjstva, ljudi koja su ga okruživali, događaja, sretnih i tužnih, koji su ga oblikovali, ulice i grada u kojem je rođen. Posebice kada ga život kasnije odvede drugdje. Tako se Anica rado sjeca Labudove ulice u Osijeku, gdje je rasla s mlađim bratom Ćirom i najmanjim Dragošem. Njih, kao ni drugu djecu, nije smetalo što im je ulica pola godine bila crn i mastan glib pa ljudi uopće nisu mogli prelaziti na drugu stranu, a nije ih smetalo ni što je u ljetnim sušnim mjesecima bila puna prašine. Blato i kaljuža dušu su dali za razne igre, naravno na užas starijih. Anicu takve igre nisu zanimale, njoj su bile milije njene lutke i sanjarenja. Kuće su u Labudovoj ulici bile vrlo slične i malene. Između kuća su bili vrtovi, a od susjeda su ih dijelile ogradice. Pred svakom su kućom rasli dudovi kojim su se djeca rado sladila, a u vrtovima je raslo drugo voće, povrće i cvijeće. U ovoj su ulici živjeli ljudi svih zanimanja; postolar, krojać, bačvar, trgovac, kovač, papučar, pekar, tesar, dva seljaka gospodara i dva učitelja od kojih je jedan bio Anicin, Ćirin i Dragošev otac. Njihova je majka uvijek imala pune ruke posla, a u svemu joj je pomagala služavka Kristina. Pokraj kuće Anicinih roditelja bila je i kumina kuća. Kumu i kuma djeca su rado posjećivala. U njihovoj je kući bilo raznog blaga koje je budilo dječju maštu i znatiželju. Ona je tu kuću voljela kao svoju rođenu, all su je više poštivala, jer se tu ni u sta nije smjelo dirati. U kući su sa znatiželjom promatrali slike i ormarić pun lijepoga posuđa, porculanskih figurica, spravice za pisanje kojima je pisao kum i knjige na kojima su se zlatila slova. Anica je pokušavala pročitati naslove, ali nije još islo - znala je tek koje slovo.

Dragoš se u kuminoj kući najviše veselio "sodoji", odnosno soldatu. Naravno, nije to bio pravi vojnik, već samo časnička kapa i slomljena sablja koju je kuma dobila nazad kad joj je na ratištu poginuo nećak. Ćiro se u kuminoj kući najviše divio stalku s kumovim lulama. Ne samo da se divio već je jednom pokušao i pušiti lulu. Napunio ju je prašinom s ceste i pućkao kao da zaista puši. Zbog toga su roditelji, a posebno kum, podigli veliku dreku jer je Ćiro gotovo uništio kumovu lulu. Anica je kod kume uživala u pjesmi kanarinca Pubera i kuminom divnom vrtu. Ćiro je već duže vrijeme planirao otići u Ameriku.

Dok su se sestra i mlađi brat kod kume zanimali svatko svojim poslom, Ćiro je uzeo svoja kolica i šmugnuo na ulicu i pošao put Amerike. Malenom se Ćiri čim je izišao iz svoje ulice činilo da je stigao do Amerike, tako je oko njega bilo sve veliko i puno ljudi. To se on bio našao u gradu na sajmu. Na sreću, vidio ga je stražar i odveo kući. Roditelji su se toliko naljutili na Ćiru da mu je mama isprašila tur. No, to nije Ćiru spriječilo da još jednom pokuša otići u Ameriku. Jednoga je dana u učiteljevu kuću došao slikar ili, kako ga je zvala Kristina, maler da maluje mamu. Bilo je to baš na Veliki četvrtak i kući je bila opća gužva. Posebno je puno posla imala stara služavka Kristina, a Anica stalno nešto zapitkuje kako napreduje malovanje mame. Već na stoto pitanje Kristina joj je, ne razmišljajući puno, odgovorila kako je vidjela da je slikar mami već prikucao oči na platno. Anica se užasno prepala i odjurila vidjeti što joj je s mamom. Tek kad je vidjela slikarev rad, shvatila je kako je s mamom sve u redu i da se Kristina samo slikovito izrazila. Kasnije su se svi divili toj slici koja je visjela iznad tatinog kreveta. A iznad maminog je, naravno, bila tatina slika. Anica je povremeno dobivala zadatak da izvidi što joj rade braća. Posebno kad bi sve utihnulo. Tada bi mama slutila da je nešto krenulo po zlu, i obično je bila u pravu. A dječaci kao dječaci, njima je bilo najmilije igrati se hajduka i vojnika. Jednom su prigodom tako hajduci jurišali na susjedin prozor i razbili ga. Njihov ratni plijen bile su jabuke koje su se nalazile na prozoru susjedine kuće. Kad se susjeda pojavila na vratima, svi su se hajduci razbježali. Samo je Dragoš, harambaša, ostao hrabro stajati na mjestu. Ali, hrabrost ga je brzo napustila kad se pojavila mama. Roditelji su susjedi platili štetu nastalu zbog dječje igre. Drugom prilikom Anica je pronašla hajduke u sušari zgurane u staru bačvu. Anica je tamo obilazila i staru kvočku, i samo je ona znala da je stara kvočka na tavanu sušare. Djevojčica je bila presretna kad je vidjela da se izleglo prvo pile. Za nagradu što je brinula o kvočki i što je uspjela tako dugo skrivati tajnu od ostalih, mama je Anici darovala to prvo pile. Za njega se Anica trebala i brinuti. Kako je djevojčica bila posve zaokupljena piletom, tako je na tavanu sušare ostavila svoju lutku Jelicu. Drugi je dan pošla po nju. Suzama nije bilo kraja kad je vidjela da su lutku izgrizli miševi. Na sreću pa je dan prije u posjet došla baka. Svakome je donijela poklon koji je sama izradila; krevet za lutku, kolica i tačke. Baka je znala svakakve poslove raditi.

Utješila je Anicu i rekla joj kako će ona popraviti lutku. Tako je i bilo, drugo jutro Anicu je dočekala Jelica zdravija i ljepša nego prije. U kući je bilo posla preko glave, previše za mamu i Kristinu, a trebalo je i djecu nadzirati i baviti se njima. Zato je učiteljica koja je stanovala kod učiteljeve obitelji predložila mami da Anicu da njoj u školu. Smatrala je da je Anica dovoljno velika da na miru sjedi nekoliko sati. Na koncu je mama pristala. Prvog dana učiteljica je Anicu posadila pod svoj stol tako da bude okrenuta učenicama u razredu. Našla joj je i zabavu, dala joj je plesti. Kako su Anicini prstići još bili nevješti, tako je zamrsila sav konac. Djevojčice iz škole kradom su pokušavale pomoći Anici. Na kraju se Anica preselila pod prvu klupu kod velikih djevojčica. Tu ju je zatekla učiteljica i naljutila se na nju što ometa rad u razredu. Kako bi djevojčicu smirila i zadržala na mjestu, privezala je konac za nogu stola, a drugi kraj za Anicinu nogu. Sada je djevojčica dobila i pločicu po kojoj je mogla pisati. Ali kako je bila još malena, Anica je ubrzo zaspala. Djevojčice su se utišale da je ne probude. Na kraju dana ju je učiteljica pohvalila i rekla kako zna mirno sjediti i da je više neće vezati za stol. U ljetnim se danima, za velike suše, znalo dogoditi da u bačvama pod olucima nestane kišnice. Ljudima je vode trebalo za pranje rublja i za umivanje. Tada je kuće obilazio Trifun vodar. On je na kolima u velikoj bačvi dovozio u dvorišta dravsku vodu koju su ljudi pretakali u svoje bačve. Djeca su voljela Trifunove posjete jer je, dok se voda pretakala, znao pričati vesele i maštovite priče kojih djeci nikad nije bilo dosta. Najviše su voljeli priču o Ćosi vodeničaru. Ipak, od Trifunovih priča djeci je još milije bilo gledati rijeku Dravu. Zato su rado odlazila s Kristinom i praljama na Dravu. Dragoša bi tada poslali kumi da se igra sa "sodojom" i ne smeta praljama. Na Dravi bi Anica s praljama prala odjeću svojih lutaka, a Ćiro bi gacao po vodi i gledao vodenice, kojih je bilo mnogo. Jednom je do pralja navratio neki vodeničar da ih pozdravi. On je poznavao učiteljevu obitelj. U gradu je imao dućan u kojem je prodavao brašno, i učiteljeva žena kupovala je kod njega. Njegov je sin bio i tatin đak. Vodeničar je pozvao Anicu i Ćiru u vodenicu da im pokaže kako izgleda iznutra. Vozeći se kasnije čamcem nazad do pralja, sreli su u drugom čamcu ribare koji su u Dravi lovili ribe. Navečer su djeca roditeljima i najmlađem bratu pričala sve dogodovštine, a mali je Dragoš poželio biti i vodeničar i ribar. U dane pred blagdane u kući je bilo puno posla oko čišćenja kuće i pripremanja slastica. U kuminoj se kući pred Uskrs našlo janje po imenu Miško.

On se najviše držao uz Anicu koja je prema njemu bila nježna i brižna. Kuma je imala i kanarinca Pubera i njegovu je krletku u proljeće stavljala van pred kuću. Tu bi se on na suncu raspjevao. Miško je bio začuđen tim stvorom, ali i Puber se čudio njemu i uzrujavao se. Zato ga je kuma vratila u kuću, gdje Miška nikad nije puštala. Tog se proljeća Puber nekako snuždio i kuma je zbog toga brinula. Jednoga je dana, da nitko nije znao kako, pobjegao iz svoje krletke. Kum je tješio kumu kako je Puberu sada bolje jer je na slobodi. Na kuminu su radost ipak uspjeli uloviti Pubera i vratiti ga u krletku, gdje mu je kuma priredila pravo slavlje. Ali, Puberu je ipak bilo suđeno da ugine. Svi su se žalostili. Djeca su ga stavila u kutijicu, posula je laticama i sahranila ga pod ružinim stabalcem. Ni Miško nije poživio, ali s njim su se djeca ipak na drugi nacin susretala. Prvi put iduće zime, kad im je u goste došla kuma. Ispod toploga kaputa kuma je nosila crni kožuh napravljen od Miškova krzna. Tako je Miško živio još mnogo godina stiteći kumu od hladnoće. Ljeto koje je došlo nakon Puberove smrti bilo je puno lijepih, ali i tužnih događaja. Kumi je umro kum i ostala je sama. Onda se i učiteljeva obitelj preselila iz Donje varoši u grad. Kumi je to teško palo jer je ostala bez dobrih susjeda i kumčadi. Djeci je cijelo seljenje izgledalo veselo i poput igre. Stariji nisu bili tako veseli jer je selidba velik posao. Grad se razlikovao od varoši, gdje su dotad živjeli. U gradu su kuće bile visoke, a nije bilo ni vrtova ni ograda, sve je bilo nekako pusto, blizu i tvrdo od samoga kamena i zidina. Vrata učiteljeva dvorišta bila su cijeli dan otvorena jer je učiteljeva obitelj živjela u kući u kojoj je bila i škola. Tako su đaci mogli slobodno ulaziti i izlaziti iz školskog dvorišta. Dok su se smještali u novi stan, Ćiro si je nalazio kojekakve poslove. Uglavnom je želio rastavljati brave, lupkati čekicem po čavlima, ali svaku bi njegovu zabavu odrasli prekinuli grdeći ga. Ćiri je, kad je počela škola, bilo zanimljivo stajati na trijemu i dočekivati đake.

S vremenom se s njima i upoznao. Iz dvorišta je mogao vidjeti i djevojačku školu i učionicu u kojoj je bila njegova sestra Anica. Uz nju je Ćiro naučio čitati i pisati. Jednog je dana na pločici napisao svoje ime, i to sam. Roditelji su bili začuđeni i ponosni. Kako je on bio znatiželjan dječak, sve je htio razumjeti i saznati. U tome mu je tata često i rado pomagao. Ali nije Ćiro uvijek mogao do tate, posebno kad je tata bio u školi. Ćiru je škola sve više privlačila, pa bi se znao četveronoške usuljati u školu i pritajen viriti kroz vrata tatine učionice. Slušao je što tata uči đake. Činilo mu se da tata dječacima zadaje zagonetke i ljutilo ga je kada ih dječaci ne bi znali riješiti. Tako se jednom prilikom i otkrio kad se javio tati i rekao da zna odgovor. Tata je bio začuđen što mu sin radi u školi, a bio je i pomalo ljut što smeta. Ali kad je čuo dječakov točan i razuman odgovor, silno se ponosio njime i odlučio je dječaka upisati u školu. No, u školi tata nije bio tata, već gospodin učitelj. Prema Ćiri se odnosio kao i prema ostalim đacima, čak i strože, da ostali ne bi mislili kako ga štiti jer mu je sin. Ćiri to nije smetalo, on je uživao u svome školskom životu i pohvalama koje bi mu uputio tata kada bi bili nasamo. Kada je došlo vrijeme da Ćiro krene školu, tata je zaključio kako je sada već vrijeme da Anica počne učiti svirati glasovir. Djevojčicu je ta vijest obradovala i svoju je radost podijelila s prijateljicom Milicom kojoj je u školi, za vrijeme ručnog rada, pričala o glasoviru. Jednoga je dana pošla s mamom kod staroga knjižara koji je prodavao glasovir. Anica se zadivila umijeću kojim je knjižareva kći svirala. Pomalo se bojala učenja sviranja kad je čula da je ta djevojka tek osrednja sviračica. Anicu je sviranju najprije podučavao tata. Djevojčica je marljivom vježbom postajala sve bolja sviračica. No glasovir je pokazao što sve može tek kad je došla baka na zimovanje. Kako se baka u sve razumjela, tako je i divno svirala razne skladbe, od valcera do kola. Ponekad bi u goste došle Anicine prijateljice, pa bi ih baka poučila i plesnim koracima. Anicu je sviranju tri godine podučavao tata, a onda zaključio kako je on više nema čemu podučiti: treba joj pronaći učitelja, ali i nabaviti novi glasovir. Zbog novoga glazbala počelo je dopisivanje s bakom. U isto vrijeme se u gradu pojavila bolest koja je mnogu djecu prikovala uz krevet. Tako je bilo i u učiteljevoj kući. Djeca su oboljela od ospica. Kad su djeca prizdravila od ospica, došla je nova nevolja. Anica je dobila tako jaku grlobolju da su se roditelji, a i liječnik, jako zabrinuli. Cijela je kuća postala nijema i tužna. Svi su strahovali za Anicin život. Čak su i braća postala tiha i pokunjena bojeći se što će biti s Anicom. Svako malo obišli bi sestru, noćeci joj svaki svoje najveće blago, sve u nadi da će ozdraviti. I zaista, jednog je dana liječnik rekao kako je opasnost prošla i da je Anica na putu ozdravljenja. Iako je bila još slaba i u krevetu, u kući su počele pripreme za proslavu Božića.

Kad je zvonce oglasilo dolazak Božića, iz sobe u kojoj je bio bor začula se krasna svirka. To je tata svirao na novom glasoviru. Anicu su prenijeli u sobu gdje je tata svirao da se nadivi svom poklonu. Isprva je Anicu bilo strah zasvirati na novom glasoviru jer je njegov zvuk bio drukčiji od zvuka staroga. Trebalo je vremena da se privikne na novi glasovir. Radije bi i češce sjedala za stari. Napokon su stari prodali. Anica se s njim srela još dvaput u životu, jednom kod krojača, a drugi put kod postolara. I svaki joj je put bilo teško pri duši kad bi vidjela kako tužno završava život njenog vjernog prijatelja koji je sada kod postolara, ostavši bez ijedne zice, koje su nekad izvijale predivnu glazbu, služio kao odlagalište za postolareve kalupe i alat. Djeca su u svome domu uživala za dugih zimskih večeri. Tada bi svi sjeli za stol. Mama bi krpala što je bilo poderano, Anica bi šila za lutkinu obitelj, tata bi čitao novine, Ćiro bi dubio, rezao i pilio dašćice, baka bi plela, a Dragoš čekao da tata završi s čitanjem i posveti se njemu i crtanju. Tata je znao divno crtati, ali ponekad bi na tablici zadao i koju zagonetku starijem sinu. Dragoš je želio crteže vojnika i da tata priča o banu Nikoli Zrinjskome i banu Jelačiću. Sve je to tata znao. Zimi bi se djeca posebno obradovala, ali i uplašila kad bi ih pohodio sveti Nikola i baba Luca. Tada bi dobili oraha, jabuka, suhih sljiva i višanja. Posebne su nade djeca gajila kako se približavao Božić. Svatko je imao svoje želje, dječaci su željeli konjiće, a Anica novu lutku. Staru je Jelicu smatrala ružnom. S nestrpljenjem su čekali Božić, a Kristina bi im dotle kratila vrijeme pričajući im priče o Isusovu rođenju. Napokon su na Badnjak, nakon večere i pjevanja božićnih pjesama, djeca mogla pogledati svoje darove. Svatko je dobio ono što je poželio. Sada, kad je imala novu lutku, Anica je odlučila Jelicu pokloniti Ćiri, koji će od njene kože načiniti remenje za svog konjića. No te se noći dogodilo nešto neobično. Anica se probudila usred noći i učini joj se da vidi nekakvo svjetlo i čuje glasove iz susjedne sobe. Kad se približila vratima, shvatila je da je to njena stara lutka Jelica, bačena u kut sobe, progovorila i tužila se novoj lutki. Bila je neopisivo tužna jer ju je Anica sada zanemarila i potpuno odbacila.

Jelicine su riječi rastužile Anicu. Zato je odlučila zadržati staru vjernu lutku, popraviti je, uljepšati i obući joj novu haljinicu. Svi su se čudili što je djevojčici milije igrati se sa starom lutkom nego s novom. Anica je imala dobro srce i razumijevanja za druge. To je posebno pokazala kad im se razboljela stara služavka Kristina. Kristina nije željela biti na teret obitelji i čak je, onako teško bolesna, pokušala otići iz kuće. Na sreću, Anica je vidjela što Kristina ima na umu i odvratila ju je od toga. Sljedećih se dana, sve dok služavka nije ozdravila, brinula o njoj i dvorila je. Kako je vrijeme odmicalo, tako se približio još jedan Uskrs. Anica je vidjela da mama ima puno posla u kući pa je i ona željela pomoći. No sve što bi pokušala napraviti učinila bi, po maminu i tatinu mišljenju, pogrešno. Svima je bila na putu. Najgore se dogodilo kad je Dragošu htjela oteti škarice kojima je dječak želio razrezati sestrinu loptu. U otimanju je slučajno škaricama ubola Dragoša u dlan. Roditelji su se silno naljutili, a Anica je jadna i očajna pobjegla od kuće, misleći kako je nitko ne voli jer je zla. Nakon bezglave jurnjave napokon je stala pred raspelom na kraju grada i razmislila o svemu. Sada joj je bilo žao što je otišla od kuće i time još više ražalostila svoju obitelj. Odlučila se vratiti i tražiti oprost od roditelja. Svi su nesporazumi nakon Anidnog povratka riješeni, a dječaci su joj posebno pokazali koliko je vole. Tako su Anicine muke bile okončane. Ali, da bi se u obitelji riješio jedan problem, pojavio bi se drugi. Anica i njene prijateljice mirno su se igrale, a dječaci su smisljali kojekakve igre koje su znale biti i vrlo opasne. Tako su se jednom odlučili igrati opsade Sigeta. Za igru im je trebao barut, kako bi mogli braniti grad. Ćiro je nabavio barut. Njihovu je igru u zadnji tren prekinula Kristina koja se strašno prepala. Rekla je djeci koliko je opasna igra s barutom. Svi su mogli oslijepjeti i da dignu kuću u zrak. Taj je put nesreća izbjegnuta, ali je zato jedne večeri Ćiro došao kući sav crn u licu. Očne kapke nije mogao ni otvoriti. Djeca su se ipak poigrala barutom na gradskim zidinama i barut je Ćiri prsnuo u lice. Ponovno se briga uvukla u učiteljevu kuću, nije se znalo hoće li Ćiro oslijepjeti. Dječak je trpio jake bolove od opeklina, ali nije jaukao. Mama, Kristina i Anica naizmjence su bdjele uz dječaka i mijenjale mu hladne obloge. Anica je bila posebno brižna. Željela je Ćiri nadoknaditi za sve one svađe i inate. Zato je Anica bila posebno sretna kad je Ćiro napokon progledao. Roditelji više nisu ni pomišljali dječaka kažnjavati zbog zabranjene igre jer ga je sam ishod dovoljno i previše kaznio. U susjedstvo učiteljeve obitelji je doselila nova obitelj. Novi susjedi imali su kći Melanku s kojom se Anica sprijateljila. Kako je počelo njihovo prijateljevanje, tako se i Anica počela mijenjati. Razlog toj promjeni bila je zavist. Djevojčica je zavidjela Melanki na mnogim stvarima.

A Melanka je imala sve jer je njena obitelj bila imućnija od Anicine. Često bi Anica znala mami reći kako joj je žao što njihov dom nije poput Melankinog. To mami nije bilo drago jer je djecu oduvijek učila kako ne treba zavidjeti drugima i kako treba biti skroman i cijeniti ono što imaš kod kuće. Zato je pred jedan Božić mama rekla Anici da spremi igračke koje joj više ne trebaju, a sama je u torbu stavila šećer, kavu, mast, brašno, kolače, kobasicu... Pošle su u Donji grad. Anica nije znala kamo je mama vodi. Vani je bilo jako hladno. Njih su dvije stigle u dio grada u kojem djevojčica još nikad nije bila. Bio je to sirotinjski dio grada, a njih su se dvije zaustavile pred najtrošnijom kućicom. Ušle su u kućicu. Anica je najprije ugledala troje slabo odjevene djece koja su sjedila na zemljanom podu oko zdjele s nekoliko gomoljika krumpira. Mamu je pozdravila mršava, blijeda žena. Muž joj je teško bolestan ležao u krevetu. U kućici gotovo da nije bilo namještaja, a peć je bila hladna. Ovu je obitelj očito stigla velika nevolja u životu. Nakon kratkog razgovora i nakon što su ostavile darove, mama i Anica su pošle kući. Putem je mama objasnila Anici kako su upravo posjetile kuću nekadašnje Anicine dadilje. Anica je na povratku shvatila zašto ju je mama povela u ovaj posjet. I sama se zabrinula za Rezinu djecu i počela smišljati kako im pomoći. Odlučila je odreći se svog obroka u deset sati. Za njom su to isto odlučila i braća. Na prvi dan Božića Melanka je pozvala Anicu u goste. U Melankinoj se kući okupilo veliko društvo, puno otmjenih gospođa. Bio je tu i jedan jako razmaženi dječak nepristojnog i ružnog ponašanja. Djevojačku je zabavu prekinuo dolazak dječaka Mije. Dječak je bio sav modar od hladnoće. Došao je po kaputic koji mu je Melanka obećala. No Melanka je bila zaokupljena drugim, zanimljivijim stvarima, pa je zaboravila na svoje obećanje. Anica se tada sjetila kako kod kuce imaju kaputić koji je njen brat prerastao. Povela je Miju svojoj kući. Kad je mama vidjela kako se Anica promijenila, srce joj je bilo prepuno sreće. Miju su počastili užinom, a ostao je i da se poigra s Anicinom braćom. Uskoro je po Anicu došla Melanka i djevojčica je pošla svirati prijateljicinim gostima. Na povratku kući djevojčice su opet srele Miju. Melanka je bila začuđena i posramljena kad je vidjela da dječak nosi kaputić. Zato je Miji u ruku gurnula novac i obećala da će kod kuće pretražiti sve njihove stvari.

Ubrzo je došao i mjesec svibanj kada se održavala svibanjska slava. Tome se radovalo i staro i mlado. Svi bi tada pošli u prirodu, u gradsku baštu. Tamo bi se djeca do mile volje naigrala. Melanka je cijelo vrijeme pokušavala odvojiti Anicu od Milice. Željela je imati Anicu samo za sebe. Djevojke su bile i u isčekivanju plesa, posebno Melanka, koja je već bila na jednom plesu i pričala prijateljicama kako se divno provela. Kad je počeo ples, Melanka je odvela Anicu da zajedno plešu, a Milica je ostala sama. Nije Milici bilo krivo, razmišljala je o jadnoj mami koja nije mogla poći s njima jer je morala šiti i tako zaraditi novac za svoju djecu. Pies je bio veseo i svatko je plesao sa svakime. Anica je sva zajapurena i sretna došla do mame koja je bila ljuta na djevojčicu. Žalostilo ju je što je zanemarila Milicu koja joj je bila gošća. Izgrdila je kćerku, ali Milica je prijateljicu uzela u zaštitu govoreći kako ona ionako ne može plesati jer je odmah guši u grlu. Anica se posramila svoga ponašanja, ali je bila i ljuta na Melanku koja je više nije ni pogledala otkako su joj došle sestričine na pies. I nije se samo ovaj put vidjela Melankina površnost i ružno ponašanje prema Milici. U školi joj se znala rugati, a Anica, i ne razmišljajuci da će tako povrijediti Milicu, kao majmunica je ponavljala isto što i Melanka. Jednom ih je zbog takvog ponašanja izgrdila gospođa učiteljica, a Milica ih je branila da nisu zlo mislile. Anicu je to što je povrijedila prijateljicu peklo kao živa rana i nije imala mira dok je nije zamolila za oprost. Doslo je još jedno ljeto i djeca su opet uživala na Dravi. Ovaj put na kupalištu. Djevojčice su se veselo kupale i skakale u rijeku. Samo je Melanka sjedila na obali i nikako se odlučiti za ulazak u vodu. Pomalo se stidjela što još nije naučila plivati, a uči već treće ljeto. Zato je, sakupivši svu hrabrost, zamolila učitelja plivanja da još jednom pokušaju s podukom. Zahvaljujući svojoj upornosti, bodrenju ostalih kupača i maloj lukavosti učitelja plivanja, Melanka je naučila plivati. Sada ju je bilo teško nagovoriti da izađe iz vode. Anica je bila ponosna na prijateljicin uspjeh, a Melankina mama je poželjela da njena kći bude tako ustrajna i u izvršavanju korisnih stvari. Kakvo bi to bilo ljeto da se ne ode baki na selo! Cijela je obitelj u pripremama za put. Djeca donose roditeljima hrpe svojih igračaka koje žele ponijeti sa sobom. Mama nemilice smanjuje hrpe igračaka jer zna kako kod bake ima puno drugih stvari kojima će se djeca zabavljati. Anica je ipak dobila dopuštenje da ponese četiri lutke i odjeću koju je za njih sama sašila.

Roditelji su bili zadivljeni kćerkinom umjesnošću i ljepotom odjeće i šešira. S učiteljevom će obitelji na selo poći i Anicina prijateljica Milica, pozvala i nju baka, jer je Milica nešto slaba da na selu ojača. Zorom su pred kućom stala seljačka kola koja će obitelj odvesti baki na selo. Djeca su uživala drmusajući se tijekom vožnje i gledajući oko sebe suncem obasjana polja i livade. Baka je veselo društvo dočekala na ulazu u dvorište. Djeca su na selu imala društvo bratića i sestricu, Gavre, Dane i Dragice i društvo djevojčice iz sela, Višnje. Kako su dani brzo odmicali u setnjama po šumama, livadama, na vodi Karašici i u igri! Djevojčice su imale svoje carstvo lutaka u staroj karuci (kočiji) koja se nalazila u velikoj stražnjoj sobi kuće. Imale su i ključ karuce kako bi mogle zaključati vrata svoga carstva i tako sprijećiti dječake da im ne otmu lutke. Na jednoj su svojoj šetnji, na koje ih je uvijek vodio tata koji je o svemu sve znao, sreli i starog Jakova koji im je ispričao priču o dobroti njihova pradjeda. Djeca su ponovno čula i priče bakinih suseljana o bakinoj dobroti, hrabrosti i sposobnosti da sve napravi i svakome pomogne. Anica je bila posebno sretna kad bi uspjela ugrabiti baku samo za sebe. Najbolja prigoda za to bila je odlazak s bakom u vinograd. Zato je Anica voljela te jutarnje šetnje i boravak u vinogradu. Do vinograda bi im trebalo sat i pol hoda kroz hrastov gaj pa preko brežuljaka i na koncu kroz seoce iznad kojega su se sterali vinogradi. Baka se u kućici u vinogradu i ovoga puta odmah prihvatila posla, a unuka joj je pomagala. Bilo je posla u vinogradu, a trebalo je prirediti i kace za grožđe. Zato je djevojčica navečer slatko zaspala. Ujutro se rano probudila i ugledala baku kako već prede pređu. To je jutro djevojčica gledala izlazak sunca i nestrpljivo čekala dolazak berača. Bilo je vrijeme berbe. Dio berača stigao je pješice, a dio se s obiteljima dovezao seljačkim kolima. Uza sav posao djeca su uspjela uživati i u igri, a djevojčice u sanjarenju i pričanju kako zamišljaju svoj budući život. Anica je imala velike želje, voljela bi postati liječnica. Ali to u ono vrijeme nije bio uobičajen posao za žene. Osim toga školovanje je bilo i preskupo. Zato je Anica razmišljala da postane učiteljica. Milica je samo tiho slušala djevojačka sanjarenja i planiranja budućnosti. Tako je još jednom došla jesen, ali je ovaj put bila teža i tužnija nego inače. Milica je još od proljeća pobolijevala i nikako se nije mogla riješiti teškog kašlja. Nije joj pomogao ni boravak na seoskom svježem zraku. Sad već neko vrijeme nije išla u školu jer je imala groznice. Svejedno je kod kuće pokušavala ućiti kako ne bi zaostala s gradivom, ali bi svaki i najmanji napor izazvao žestoki kašalj.

Željela je što prije završiti školu i početi raditi da bi pomogla majci. Milica se poželjela i svojih prijateljica Anice i Melanke. Anicina mama nije bila najsretnija kad bi Anica pošla Milici u posjet, a Melanki je tata, koji je bio liječnik, zabranio posjete bolesnoj prijateljici. Roditelji su strahovali da se i njih dvije ne razbole. Anica je ipak nagovorila mamu da je pusti Milici. Bila je neugodno iznenađena kad je vidjela kako se Milica promijenila otkad ju je zadnji put vidjela. Smršavjela je i bila blijeda, samo su joj oči neprirodno sjale. Milica je odmah počela Anicu ispitivati o školi i o tome što je sve propustila. Zamolila je prijateljicu da joj pomogne nadoknaditi propušteno. Ispričala je Anici kako zamišlja svoj budući život: bit ce učiteljica, makar u nekom lijepom malom selu, a s njom će živjeti mama i upravljati kućanstvom. U Anici je rastao čudan nemir dok je slušala kako joj prijateljica priča o budućnosti. Kad se vratila kući, djevojčica se rasplakala i rekla majci svoje sumnje. Slutila je da Milica neće ozdraviti i da će umrijeti. Bilo joj je još teže kad bi se sjetila nepravdi koje je zajedno s Melankom nanijela prijateljici. Počela je razmišljati kako bi pomogla Milici i spasila je od smrt. Sjetila se da je čula kako su negdje bolesnom čovjeku dali krv zdravoga čovjeka i tako ga spasili. To je željela i ona učiniti. Pošla je opet u posjet Milici, ali je ovaj put, unatoč očevoj zabrani, s njom pošla i Melanka. Milica ih je dočekala ozbiljna, čekala je svećenika kojem će se ispovjediti. Vrlo mirno i bez straha povjerila je Anici i Melanki kako zna da će umrijeti, ali nije željela da njena mama to čuje, bilo joj je žao majke. Poželjela je da joj Anica odsvira i otpjeva pjesmu "Majci". Anici je od tuge grlo bilo stegnuto da je jedva pjevala. Ali to je bila prijateljicina posljednja želja! Kako da joj je ne ispuni? Na povratku kući obje su djevojke šutjele. Melanka je plakala, a to je Anici bio znak da njena prijateljica ipak ima dobro srce kad može suosjećati. Ujutro je Kristina javila Anici da je Milica noćas umrla. Sva u suzama otišla je do Melanke. Zajedno su nabrale jesenskoga cvijeća i isplele vijence. Odnijele su vijence svojoj mrtvoj prijateljici. Sutradan je Milica pokopana. Prijateljice su je iskreno oplakale. Milicinom smrću kao da je završilo i njihovo djetinjstvo i započelo novo životno poglavlje.

Vrsta djela - autobiografsko djelo.
Mjesto radnje - grad Osijek i kod bake na selu.
Vrijeme radnje - 70 i 80 godina 19 stoljeća.
Tema - život djevojčice Anice i njene dvoje mlađe braće, Ćiro i Dragoš.

Likovi

Anica - glavni lik romana, najstarija od troje djece, sanjalica sklona maštanjum, požrtvovna i i jako kršćanski suosjeća sa bolesnima i siromašnima.

Ćiro - Aničin brat, zbatiželjan i sklon pustolovinama, hrabar dječak, uvijek mora da zaviri iza stvari,  razriješi svaku zagonetku, dobar promatrač, gleda svijet oko sebe i upija kao spužva.

Dragoš - najmlađi Aničin brat, sanja kako će postati hrabar vojnik, nestašan, uvijek spreman da upadne u neprilike, brbljiv proždrljiv, znatiželjan, pomalo hvalisav, umiljat i maštovit, najživahniji lik  u zlatnim dancima.

Majka - brižna i vrijedna ženam, poštena i mudra u odgoju svoje djece.

Otac - također brižan i dobar roditelj, po zanimanju učitelj, rado je čitao svojoj djeci a posebno ih je učio Hrvatskoj povjesti i domoljublju.

Baka - također dobar lik koji je u životu djece ostavio veliki pečat, ona je zime provodila kod djece u Osijeku a ljeti su djeca išla kod nje na selo.

_________________________________

Hrvatska književnica i pedagoginja Jagoda Truhelka rođena je 5. veljače 1864. u Osijeku u obitelji učitelja Antuna Vjenceslava (Čeha koji se doselio u Hrvatsku 1854.) i Marije (Nijemice iz Mađarske). Od majke je nasljedila točnost i urednost, a od oca radišnost. Na mladu je Jagodu utjecala i njezina učiteljica Magdalena Šrepl, ali možda još i više župnik Stjepan Masper. Nakon završene učiteljske škole dobiva prvo radno mjesto u Osijeku u djevojačkoj školi. Zbog bolesti iz Osijeka se seli u Zagreb gdje dobiva posao u Gospiću. U Gospiću se ističe svojim radom te je imenovana učiteljicom u zagrebačkom Ženskom liceju. Za ravnateljicu Više djevojačke škole u Banja Luci postavljena je 1901. a kasnije i u Sarajevu.

Od djetinjstva nejgujee izrazitu ljubav prema hrvatskom jeziku te se to odrazilo i u njezinu profesionalnom životu zauzimajući jedno od ključnih mjesta u njezinu radu. Posebnu je pozornost posvećivala govoru. Držala je kako se od pravilnog govora hrvatskog jezika mora početi još u roditeljskom domu. Zalagala se za takav pristup u učiteljskom radu koji će govor učitelja učiniti posve razumljiv djeci. Na visokom mjestu na ljestivici vrijednosti stavljala je i usađivanje ljubavi djeci prema materinjem hrvatskom jeziku. No, istovremeno je držala kako u počecima ne treba obraćati preveliku pozornost gramatici već se posvetiti govoru i pisanju. Čitanki daje prednost kao glavnom obrazovnom štivu. No, skoro podjednako važnim drži crtanje i glazbu.

Kod učitelja traži disciplinu i samoodgoj. I to argumentira riječima: "..Ne uvjeravaju ni riječi, ni glas, ni kazne, koliko uvjerava snaga volje, kojom smo sami ukrotili svoje živce i obuzdali svoje strasti..." Zalaže se i za neke danas uobičajene metode rada - individualnog pristupa djeci i ustrajavanju na međusobnoj komunkaciji. U svom radu težila je konstatno novim iskustvima i spoznajama potpuno se posvećujući svome zvanju. Uzore u radu nalazila je kod drevnih antičkih filozofa koji teže dobroti, ljepoti, ljubavi i istini. Sukladno tome ističe ciljeve obrazovanja kod učenika: - Treba samo da mu se razvije dobro srce, da bude spremno drugima pomoći, druge razveseliti, pa da se prikloni svem što je lijepo i plemenito.

Osim predanog rada u školi Truhelka surađuje u zagrebačkom listu Vijenac i sarajevskom listu Nada. Uglavnom piše pripovjetke na temu žena i odnosa među spolovima. U listu Nada (1897.) objavljuje psihološki roman čijem su središtu ženska prava, bračne norme i društveni stereotipi u odnosu na žene njezinog doba. U istom je listu u nastavcima objavljen (1899.) i njezin roman Vojača u kojem opisuje djelić prošlosti Bosne i Hercegovine kroz zbivanja u krugovima hrvatskog plemstva u 15. stoljeću.

Jagoda Truhelka, najuglednija hrvatska književnica za djecu nakon Ivane Brlić Mažuranić, umrla je 1957. u Zagrebu. Većinu radova objavila je pod pseudonimom Ružica Bajkaševa.