Ivo Kozarčanin - Tri gavrana i jedan čovjek lektira

Ivo Kozarčanin - Tri gavrana i jedan čovjek

Ivo Kozarčanin - Tri gavrana i jedan čovjek

 

U gostionici na kraju grada okupljaju se pristav Gajski, skitnica i izgonaš Rok te profesor. Tu je i Eva, koju je Rok pronašao na ulici te ju učinio ženom i sluškinjom. S njom potajno ljubuje i profesor, inače u nesretnom braku s boležljivom ženom koja umire od raka. Rok otkriva profesorovu vezu s Evom pa ga nakon tuče, istjera iz krčme. Nakon izbora i promjene političke vlasti Gajski ostaje bez ikakvog oslonca. Profesorova žena umire. Jedno jutro Rok dolazi po profesora s viješću da ga Eva hitno želi vidjeti. profesor odlazi i nalazi Evu napola mrtvu na krevetu (Rok ju je pretukao). Tu je i mrtav-pijan Gajski. Rok ih sili da piju. Našli su ih tek kasno popodne; Eva je već mrtva, Gajski onesviješten, a Rok na krilu drži profesora koji se zaklinje da nikada nije ni dirnuo Evu. Kraj pripovjetke je lirski: "U parku plakaše drveće za lišćem i pticama. Počela je škropiti kiša."

 

Ova odulja pripovijest, uz bizarnu sliku o činovničkoj bijedi, bludu i nasilju, predstavlja i sarkastično-melankoličnu sliku bijednog moralnog života beznačajnih, ali i opakih političkih mešetara. S ambijentom krčme, bolesničkih soba, učmale malograđanske atmosfere, puna je oštrih autorovih invektiva na nacionalno i socijalno stanje politički obespravljene Hrvatske (Savska banovina) u razdoblju između dva rata. U ovoj prozi mračnih slika, bluda, pijanstva i ubojstva na jednom mjestu pijani profesor recitira Matoševu pjesmu 1909.

 

Po svojim žanrovskim karakteristikama roman Sam čovjek naslanja se na specifičnu inačicu tzv. Bildungsromana, karakterističnu za hrvatsku književnost kraja 19. i početka 20. stoljeća. Obično se radi o propasti mladog i nadarenog junaka (Ivica Kičmanović, Tito Dorčić, Đuro Andrijašević) koji ne uspijeva premostiti staleške razlike, ali iza takvog prikaza krije se ideologem kojim su pisci, osobito oni pravaške orijentacije tumačili socijalnu zbilju kraja 19. stoljeća.

___________________________________

 

Sentimentalan pjesnik, omladinski pisac, prevoditelj, kritičar, a prije svega lirski novelist sve je to, danas već pomalo zaboravljeni Ivo Kozarčanin, ipak njegovo "nanovo pročitano" djelo, pogotovo roman Sam čovjek, može biti današnjem čitatelju suvremen i aktualan.

 

Rođen je 1911. godine u Hrvatskoj Dubici, gradiću sa hrvatsko-bosanske granice iz kojeg će mladi Ivo ponijeti ljubav prema knjizi i slike pejzaža pored Une kojima obiluje njegova pejzažna poezija. Slike djetinjstva u Dubici pronaći ćemo i u Kozarčaninovim pripovijetkama kao i romanima, dok se glavna problematika, ona socijalna, javlja već u prvim radovima. O svom odrastanju Kozarčanin je pisao: "Doživljaji iz djetinjstva najbolniji su i najsnažniji od svih doživljaja u životu. Urezujući se neizbrisivo u sjećanje, oni nas prate na našem životnom putu..." I zaista, sjećanje na djetinjstvo postat će središnje mjesto u mnogim njegovim djelima. Kozarčanin je u svojim djelima obuzet smrću, strahom i bijedom.

 

Pisati počinje rano, s nepunih sedamnaest godina. Iza njega je već objavljena pjesma Umiranje u časopisu Mladost, 1928. godine, koja će iznjedriti teme smrti i samoće kao trajnu Kozarčaninovu preokupaciju. Pjesnik Ivan Goran Kovačić s kojim je Kozarčanin prijateljevao, ali i polemizirao, možda je dao najbolji portret ovog melankolika, riječima: "Nitko nije u hrvatskoj književnosti govorio toliko o krvi, o mraku, o kišama, provincijskoj tuzi, ljudskoj mržnji, maglama i mrtvacima kao Kozarčanin, te čovjek dobija dojam da je naslućivao svoju strašnu smrt".

 

Već iduće 1929. godine Ivo Kozarčanin se javlja književnim kritikama i novelama, ponegdje pod pseudonimima Ninač Razok i Ivan Mirožić u nizu književnih časopisa i revija. U početku to su uglavnom manja glasila kao npr. Smilje, da bi posljednjih godina života izborio književni status koji mu je omogućio suradnju i u Savremeniku, Hrvatskoj reviji i Hrvatskom kolu.

 

O ranom ulasku Kozarčanina u hrvatsku književnost Antun Barac, povjesničar i književni kritičar, napisao je indikativne opaske: "Na putu u književnost prošao je Kozarčanin, gotovo potpuno sam, dvije teške prepreke: da uđe u književne listove i institucije, i da ujedno nađe područje, gdje bi najbolje mogao izraziti sebe. U težnji da se probije, on je svoje rukopise slao svim mogućim časopisima, bez obzira na smjer... Njegov je zanos pobuđivalo sve što je bilo štampano, i on se na sve bacao požudno, kao da se nikad neće zasititi književnosti" (Put do sebe, Suvremenik, Zagreb, 1941., br. 3).

 

U vrijeme školovanja Kozarčaninu se znatno šire intelektualni vidici, susreće se s djelima Matoša, Nazora, Gorkog, Londona, Krleže... Pomno će studirati Krležu i Dostojevskog, iščitavati njihove knjige do u detalje, pa će se upravo utjecaji tih dvaju pisaca najviše odraziti u Kozarčaninovoj prozi. Tada se već on razvija kao pisac, a pisanje je na koncu i ostalo njegova jedina vokacija. Bio je izraziti individualac, neprilagodljiv, noseći biljeg niskog socijalnog podrijetla. U njegovim mladenačkim godinama socijalna bijeda i laž malograđanskog morala postaju mu opsesijom. Naizgled pozadinski kontekst političkih i društvenih zbivanja čine značajan Kozarčaninov komentar vremena u kojem živi i stvara, u doba snažnog prodora kapitalizma. Korumpiranost, zelenaštvo, socijalna bijeda i ogromne klasne razlike u svim slojevima javnog života izazvat će Kozarčanina na zauzimanje gotovo buntovnog stajališta, ideološki obojenog. I ovo je moment zbog kojeg Kozarčanina danas čitamo kao aktualnog suvremenog pisca, prepoznajući neke karakteristike njegovog doba i u našoj svakidašnjici.

 

Svoje školovanje Kozarčanin je nastavio upisom na Filozofski fakultet, no ubrzo ga napušta i u potpunosti se posvećuje pisanju. U već spomenutim listovima Hrvatskoj reviji i Hrvatskom kolu započinje Kozarčaninov zreli stvaralački književni rad pa tako u njima od 1933. objavljuje stihove, prozu i kritike.

 

Nakon novele Rujan i pripovijetke Vode rastu, Kozarčanin objavljuje zbirku priča Mati čeka 1934. godine, u kojoj vješto gradi likove koji žive u socijalnoj bijedi negdje u prljavom predgrađu u vlažnim stanovima, a svi su osuđeni da pate u tom siromaštvu i bijedi. Motive pisac crpi iz autentične stvarnosti, a kako je ovo zbirka namijenjena djeci, možemo reći da se izvrsno približio dječjoj psihi. Kroz sve priče ove zbirke kao središnji motiv provlači se onaj iz svijeta neimaštine i socijalne bijede, a da bi pokazao drastičnost socijalne i ljudske problematike Kozarčanin najčešće za likove uzima napuštenu ženu koja je bez posla i bolesna s najmanje jednim, obično nejakim djetetom.

 

Već sljedeće 1935. godine Kozarčanin ovaj put piše zbirku od 23 pjesme za djecu, koju je likovno popratio njegov prijatelj Vilko Gliha Sviram u sviralu, a koja je strukturom slična kalendaru prirode gdje se smjenjuju godišnja doba. Ovdje, za razliku od ranih priča, nema mjesta tmurnim raspoloženjima, kao što nema ni socijalnih tema, već se kao najčešći motivi javljaju slike iz djetinjstva i zavičaja – biljke, kiše, vjetar, potok, snijeg samo su neki od njih. Čitava zbirka evocira prošlost, vrijeme davnih sanjarenja i opajanja prirodom. Ovdje je Kozarčanin lirski oslikao svu bujnost prirode i raskoš života, počevši s pjesmama Prosjak u proljeće, Visibabe, Tratinčice koje simbolično govore o buđenju prirode u proljeće, a završio je zimskim pjesmama Snijeg i Zimska noć, zatvorivši tako tematski krug zbirke. Od poezije valja još spomenuti zbirku Tuga ljeta s tri osnovne teme – priroda, ljubav i socijalne pojave života, a u čijem je središtu lirski subjekt koji se bori za svoju afirmaciju, strahuje od prolaznosti života, ali na kraju ipak izlazi kao pobjednik u borbi protiv tuge i nemoći.

 

Pjesničku zrelost Kozarčanin će potvrditi zbirkom Mrtve oči, u kojoj će doći do izražaja pjesnikov obračun sa samim sobom, svojim strahovima i unutarnjim nemirima. Strukturno se zbirka sastoji od četiri poetska ciklusa i dva duža poetska teksta – poeme koje oživljava Kozarčanin, a čiju će tradiciju nastaviti Ivan Goran Kovačić napisavši Jamu.

 

Mrtve oči jedina su zbirka s posvetommojoj Mariji, koju je Kozarčanin posvetio svojoj supruzi Mariji Bengez. Uvodna pjesma otvara mnoge teme kao što su putovanje, odlazak, smrt, glad, težak život, no dva su motiva koja dominiraju cijelim ciklusom. Prvi, socijalni u čijem se središtu nalazi lirski subjekt i drugi – tema bijega iz civilizacije u prirodu. Kozarčanin ovdje polazi od osobne iskorijenjenosti i egzistencijalne ugroženosti a pejzaž će mu poslužiti kao luka spasa iz bijede. Podosta opsežan lirski opus Kozarčanina je uveo u većinu antologija, ali obično se citiraju samo dvije pjesme Utjeha i Mrtve oči po kojima je najpoznatiji u međuratnoj lirici. Smrt i propadanja provlače se cijelom zbirkom Mrtve oči, a od sporednih motiva tu su socijalne ali i erotske teme, a među njima čest je motiv neuslišane ljubavi, samoće, erotske harmonije prekinute smrću, kao i motiv rijeke, vode, kiše, a sve opet u vezi s mišlju o smrti. Kada govorimo o motivu vode, mosta, smrti, večeri itd. lako ćemo doći u relaciju s lirikom A.B. Šimića koja također obiluje ovim motivima, no još je jedna poveznica zanimljiva kada usporedimo Kozarčanina i A.B. Šimića; ta se sličnost najbolje vidi u Poemi o Bogu s vječnim sumnjama u postojanje Boga i o jedinoj čovjekovoj sudbini, zemlji.

 

Razlog što se Kozarčaninovoj poeziji nije posvećivalo dovoljno pozornosti leži možda u tome što se on sve više razvijao kao prozni pisac. Roman Sam čovjek pojavljuje se 1937. godine kao i Tuđa žena, a ono što im je zajednička poveznica jest ispreplitanje fikcijskog, dokumentarnog, lirskog i dramskog. Antun Barac ističe kako Kozarčanin u svojim djelima najviše ponavlja riječi sam, samotan, samoća kao simbole za osobni književni udes, pa tako i sve likove iz djela veže isti osjećaj a to je samoća. Uzroke tome nalazimo kod samog pisca koji se ulazeći u život ubrzo razočarao u društvo koje mu nije moglo oprostiti siromaštvo. Iako je dugo živio u Zagrebu, u društveni život ulazi tek angažmanom u Hrvatskom dnevniku. Samozatajani Kozarčanin održavao je prijateljske odnose sa svega nekolicinom umjetnika, s Tadijanovićem, Glihom, Stanislavom Šimićem, Ivanom Goranom Kovačićem, a s Gjalskim je često uz pokoju čašicu ugodno čavrljao.

 

Roman Sam čovjek po žanru smješta se u bildungsromane koji su u hrvatskoj književnosti doživjeli procvat krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a razlikuju se od svjetskih u tome što je njihova vizura negativna, glavni junak ne integrira se u građanske slojeve, a dobar primjer takvih likova su Kovačićev Ivica Kičmanović i Novakov Tito Dorčić. Pišući roman Sam čovjek Kozarčanin je imao na umu podjelu selo-grad koja permanentno egzistira u hrvatskoj književnosti toga doba: s jedne strane selo kao čuvar hrvatske tradicije koje je suprotstavljeno drugoj strani, gradu, u kojem dominira iskvarenost materijalizma. Iako ovo nije autobiografski roman, Kozarčanin je u priču unio velik dio svojih životnih i književnih iskustava, te se jasno razaznaje emocionalno stanje pisca.

 

Kozarčaninov čovjek iz svih njegovih proza ne pati i ne propada zbog nekih činjeničnih nesretnih okolnosti, njegova je propast sadržana u njemu samom. Uz njega tu živi i žena koja će ga ljubiti, predati mu se ali i varati ga, pa su one istovremeno i svetice i bludnice. Ipak, žena će ostati nedefinirana, za razliku od sporednih likova, npr. sluškinja, pa tako ženski lik u romanu Tuđa žena nema ni ime. Muškarcu najčešće ne preostaje ništa drugo nego da od njih pobjegne kao Adam iz Tuđe žene ili da nalazi rješenje u njihovoj smrti kao Valentin iz romana Sam čovjek.

 

Kozarčanin u liku Buge nastavlja i tip fatalne žene, svrstavajući se u red autora koji razvijaju laurizam od Šenoine Klare preko Kovačićeve Laure do Krležine Bobočke. Sve su one zavodljive, nevjerne, mučene osjećajem neprilagođenosti i progonjene osjećajem tuge i nesreće koju prenose na svog partnera, rastačući ga do tragičnog završetka.

 

Roman Sam čovjek jedan je od najvažnijih romana međuratne hrvatske književnosti. Naime, istovremeno to je komentar socijalnih, političkih i ekonomskih prilika, ali i psihološki produbljena proza koja dojmljivo iscrtava i analizira ljudsku osamljenost, nemogućnost uspostavljanja komunikacije između duševno kompleksnih i tragičnih literarnih karaktera bačenih u egzistenciju nemoći. Sve te značajke pridaju romanu Sam čovjek i obilježja aktualnosti i suvremenosti i u današnjem vremenu.

 

Da je po žanru Sam čovjek lirski roman vidljivo je već iz samog pripovijedanja koje je u ich-formi, dakle, ono je u biti unutrašnji monolog, ispovijest glavnoga lika Valentina imaginarnom sugovorniku. Zametke lirskog romana nalazimo već kod Gjalskog, Leskovara i Nehajeva a pravi lirizirani roman je Dunja u kovčegu Milana Begovića. Sam čovjek je ujedno i roman lika, jer je pisac široku problematiku podredio upravo glavnom junaku kojeg dotiče svijet zla i ugrožava njegovu stabilnost. Roman je moderno koncipiran, bez čvrste fabularne sheme, pa u narativnom slijedu pratimo razvoj Valentina koji je doveden u stanje "kreativne samoće" i život mu svodi na snove, čežnje, uspomene. Umjetnička vrijednost romana ogleda se upravo u dijelovima u kojima Kozarčanin analizira ljudsku osamljenost, bačenost na milost i nemilost egzistenciji. Stoga će ovaj roman svojim egzistencijalnim negativitetom, zajedno s Krležinim romanom Na rubu pameti, anticipirati i prozu egzistencijalističke inspiracije u hrvatskoj književnosti, koja će vrhunce doživjeti 60-ih godina pojavom proznih opusa Antuna Šoljana i Slobodana Novaka.

 

Pojava Uliksa Jamesa Joycea, 1922. godine, označit će početak modernističke književnostičitav pokret. Najdublji problemi modernog života proizlaze iz zahtjeva pojedinca za očuvanje i zaštitu vlastite autonomnosti i individualnosti u svijetu koji se sve više tehnicizira. Iako kod Kozarčanina nemamo Joyceovu radikalnost niti u pripovijedanju niti u introspekciji likova, možemo naći bit modernističkih i egzistencijalističkih tematskih cjelina, prije svega u temi samoće, posebice naglašenoj u romanu Sam čovjek. U autorovoj obradi te teme može se povući i crta s Albertom Camusom i njegovim Strancem – dojam kako je sve laž, što je svojstveno književnosti 20. stoljeća, odnosno opisom krize civilizacije.

 

Drugi svoj roman Tuđa žena napisao je Kozarčanin s nepunih 26 godina i premda mu je tada još nedostajalo vještine u građenju priče, pisac je blistavo prikazao opise ambijenata, atmosfere kao i unutarnju dramatiku likova. Ovdje se osjeća utjecaj Krleže i njegova Povratka Filipa Latinovicza, i to ponajviše u liku umjetnika Adama, koji se kao i Filip vraća svom obiteljskom krugu ne bi li slikanjem pronašao izgubljenu unutarnju ravnotežu. Ubrzo Adam postaje žrtvom malograđanske učmalosti a veza s bivšom ljubavnicom, sada tuđom ženom veterinara, početak je zapleta i tzv. intrige romana kojima se produbljuje osjećaj osamljenosti, neprilagođenosti i iskorijenjenosti. Sam Adam će reći: "Što god da započnem, sve žalosno svrši, kao da neko prokletstvo leži na meni od rođenja". Na kraju ostaje sam, odbačen od svih, odan mu je samo pas s kojim napušta provinciju i vraća se u grad.

 

Tako Kozarčaninov Adam djeluje kao neki od poznatih junaka Dostojevskoga, proživljavajući psihičke procese u nutrini i gotovo da ne izgleda kao tipično "naš čovjek". Upravo se u ovom romanu i raspoznaje zanos Kozarčaninova mladenačkog čitanja tog velikana ruske književnosti. Međutim, dok mu neki zamjeraju preveliku subjektivnost, većina kritičara ističu lirski kozarčaninovski ton i precizno izražavanje emocija, po čemu je njegova proza prepoznatljiva i autentična.

 

Ukratko, romani Sam čovjek i Tuđa žena te knjiga novela Tihi putovi čine okosnicu Kozarčaninova proznoga opusa... A kad govorimo o Kozarčaninu kao novelistu, mogli bismo njegove novele podijeliti na dva tematska tipa – jedan u kojem za glavnu temu koristi svoje djetinjstvo, te drugi, gdje analizira odnos muškarca prema ženi koja nije njegova vlastita, nego »tuđa«. U prvi tip svrstat ćemo već spomenutu zbirku Mati čeka, a u drugi Tihe putove, zbirku koja je svojevrsni nastavak romana Sam čovjek. Junak često u monolozima koristi riječi Valentina, a atmosfera je i ovdje mračna, puna tuge, nepravde. Tematski se i novele unutar zbirke mogu razdijeliti na dva tipa – na one koje govore o ljubavi i one u kojima se javlja socijalna tematika. Međutim, Kozarčanina u novelama prije svega zanimaju problemi siromašnog i napuštenog čovjeka koji je otrovan od bijede i nepravdi, kao i duševnih lomova u njemu samome.

 

Svojedobna polemika između Ivana Gorana Kovačića i Ive Kozarčanina iznjedrila je karakterističnu Goranovu kritiku pri analizi Tihih putova: "Kišu gospodin Kozarčanin uopće jako voli. Samo što u njega pada kiša riječi...Ja sam u Novostima kazao g. Kozarčaninu jednu poučnu rečenicu: Riječi su kao svaki elemenat, dobar sluga, a loš gospodar" (Novosti, 288, 18.X.1940.). Dakle, Gorana je pri čitanju Kozarčaninovih novela smetalo gomilanje riječi, pridjeva ponajviše; no upravo ta svojevrsna prenapučenost riječima, kad ga danas čitamo, čini osnovnu značajku njegova novelističkoga diskursa.

 

Kozarčanin se još kao srednjoškolac s puno samouvjerenosti javio i kao kritičar. Iako se s Krležom nije poznavao bio je pod njegovim stalnim utjecajem, a Krleža mu je bio na neki način mentor gotovo pri svakoj njegovoj knjizi. Zanimljivost je u tome što je jedan od prvih njegovih objavljenih kritičkih tekstova tada bio onaj u tri nastavka pod naslovom Miroslav Krleža, i to kao zbirni osvrt na ukupni Krležin opus koji je ocijenio ovim riječima: "Njegova djela će ostati dostojan spomenik naše suvremene književnosti za sva vremena".

 

Inače, Kozarčanin je marljivo i savjesno pisao kritike, uglavnom živeći od honorara i pri tom nije birao teme, nego je djelovao žurnalistički, iz dana u dan, prateći domaću ali i stranu književnost. Piše i eseje od kojih valja spomenuti one posvećene Krležinim Baladama, Tadijanoviću, Ujeviću, Cesarcu... Jednako ambiciozno Kozarčanin je pisao i o Zrinskom i Frankopanu, Đuri Sudeti, te o romanu Vuci Milutina Cihlara Nehajeva.

 

Cijeli svoj književni opus ostvario je Ivo Kozarčanin u samo 30 godina života, koji je proživio uglavnom u samoći, ne pripadajući niti jednoj vodećoj grupaciji, bilo književnoj ili političkoj. Svjedočio je o nezaobilaznim socijalnim problemima svoga vremena. Izašao je iz skromne socijalne sredine, iz koje se nije udaljavao niti u vrijeme svoga književnog rada i djelovanja. Kao pisac nije se uzdizao u oblake, ali se nije oglušio niti na vapaje bijede koja je vladala u njegovom susjedstvu, do kraja je ostavši dosljedan sebi i svojim nazorima...

 

Ivo Kozarčanin umro je jedne snježne hladne noći mjeseca veljače 1941. na tragičan i gotovo apsurdan način. Postoji više verzija njegove pogibije. Prema onoj najvjerodostojnijoj, vraćao se on kući u sitne noćne sate, nakon lumperaja s prijateljima, među kojima su bili Vjekoslav Majer i Salih Alić. Kada su se našli pored Topničke vojarne na kraju Ilice, stražar je tri puta povikao "Stoj!" Međutim, Kozarčanin se na ta upozorenja oglušio te je ubrzo bio pokošen od metaka. Preminuo je na licu mjesta, doslovno – na ulici...

 

Odjek ovog tragičnog događaja bio je velik i o njemu su pisale brojne novine. Pjesnik Vlado Vlaisavljević napisao je tim povodom (u Savremeniku, Zagreb, 1941., br. 2) oproštajnu pjesmu Mrtvom drugu, s ovim početnim stihovima:

 

Zauvijek si, druže, otišao u tminu.

Vječnost je za tobom zatvorila vrata.


Ivo Kozarčanin - Sam čovjek

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivo Kozarčanin - Tri gavrana i jedan čovjek

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u