Ivana Žigon - Himna za Život Srbije lektira

Ivana Žigon - Himna za Život Srbije

Ivana Žigon - Himna za Život Srbije

 

Nije Kosovo i Metohija parče zemlje - kako to govore otpadnici od nacije i vere. Pozajmljujem od sebe, za ovu priliku, kraći odlomak iz podužeg teksta objavljenog tačno pre 20 godina.

 

Dakle: Kosovo nije dolina, nije ni ravnica, ni brežuljak na Gazimestanu, ni žitno polje kraj Laba i Sitnice, ni vinogradi koje su preci naši zasadili, a ruke potomaka negovale, nije ni kosturnica, nije ni jama nepregledna...

 

Kosovo je duša Srbinova, njegova rana nezaceljena, krv njegova, njegova kletva i molitva, njegovo pamćenje i njegova kolevka u kojoj je svako dete sa svakom kapi mleka iz majčinih grudi primilo i svetu pričest i sveti zavet: mržnja na ropstvo i spremnost umiranja u borbi za slobodu. Kosovo je nepresušni duhovni kladinac koji preci ostaviše svojim potomcima da ih nadahnjuje snagom i istinom kako bi se uspravni i dostojanstveni održali kroz vekove...


Ovaj moj davno objavljeni tekst govori naša plemenita i srčana glumica Ivana Žigon i njena istinom i snagom nadahnuta deca iz Božura.


Mogu nas silnici na kolje nabijati, mogu nas ponovo bombardovati, mogu nas vešati, ali nas nikada, nikada, neće privoleti i naterati da se odreknemo dragulja koji se zove Kosovo i Metohija.


Tako, siguran sam, misli najveći deo Srba, onih Srba s obrazom i jakom psihološkom kičmom koja se ne savija, ne kleči, ne skida gaće kad čuje da dolazi bilo koji i bilo čiji moćnik jer Srbin zna da niko nije moćniji od Boga.


I zato, glavu gore, Srbine! Nisi ti na tuđoj zemlji, nisi ti bez korena, bez istorije, nisi ti nikada na svojoj grudi imao gasne komore, koncentracione logore, nisi ti u sudbonosnim godinama kada se gubio obraz, bio uz Hitlera, Musolinija, Staljina, nisi bio uz one koji su unesrećili čovečanstvo - bio si žrtva, a ne dželat. I sada bi valjalo podsetiti gospodina Ahtisarija, i one koji su mu dodelili Nobelovu nagradu za mir, valjalo bi, kažem, podsetiti svet da je njegova zemlja, Finska, bila na strani nacističke Nemačke i da su oko 300.000 finskih vojnika prodrli u Rusiju i blokirali Petrograd. Zbog duge blokade od gladi i bolesti pomrlo je oko milion Rusa. Kako bi bilo kada bi Rusija za ovaj zločin tužila Finsku?

 

Ivana Žigon - Himna za Život Srbije

 

Draga dragom šapnula
Sinoć san sam usnula:
Ratnik neki veliki
krstaš barjak viori

 

Zastava je vatrena
Iz borbe doneta
Okrete se ka meni
Tvoj me pogled skameni

 

Ustaj dragi vreme je, Srbija te sad zove
Ja ću kuću čuvati, ti se nemoj plašiti

 

Tvoje reči ljubavi,
Tinjaju i u meni
Idem, draga, ne brini
Srbiju ću braniti

 

Novo vreme dolazi, vreme prave ljubavi
Ustali su svi Srbi, daju život Srbiji

 

S njive seljak govori
Srbiju ću hraniti
A i radnik prozbori
Okove ću razbiti

 

Srpska vojska govori
Sveti Savo, pomozi
Sveti Srbi sa
Savom Molitvu su vazneli

 

Pomozi nam Bože Ti, podaj život Srbiji
Grehove nam opreosti i spasenje podari

 

Sa njim ili na njemu
I po Božjem zakonu
I ja idem u borbu
Za Srbiju voljenu

 

Samo sloga spašava
Al' i spremnost čelična
Otadžbina Srbija
Porodica velika

 

Pokreni se Srbine, ZA život Srbije!
Celo Srpstvo diglo se, ZA život Srbije! 

_________________________________

 


_________________________________

 

Ivana Žigon ćerka Steve i Jelene Jovanović Žigon, rođena 02. februara 1968. u Beogradu. Pored Fakulteta dramskih umetnosti završila je i srednju muzičku školu, takođe u Beogradu. Prvakinja drame Narodnog pozorišta od 1999. godine, predsednik Društva srpsko-ruskog prijateljstva od 2002. i umetnički rukovodilac recitatorsko-pevačkog ansambla Kosovski božuri od 2005. godine čiji su članovi deca iz enklava Kosova i Metohije.

 

Za Ivanu Žigon, ćerku Jelene i Steve, nije dovoljno reći - ćerka poznatih glumaca. Ona je odavno prestala biti samo to. Uspjela je ono što uspijeva samo rijetkima, uspjela je izaći iz sjenke poznatih roditelja i postati nešto svoje, nešto osobeno, postati - Ivana Žigon. A to je postala na najteži mogući način, baveći se upravo onim po čemu su joj roditelji poznati - glumom.

 

Ivana je, kao djevojčica, pominjala glumu kao mogući kasniji izbor. U kući Žigonovih su to shvatali kao želju jedne od mnogih djevojčica koje su u tom uzrastu maštale da postanu glumice... sve do jedne scene u dvorištu. Braneći svog psa od mnogo većeg komšijskog, mala Ivana se tako izvikala na komšiju da je Stevo tada pomislio kako bi njegova djevojčica možda i mogla biti glumica...

 

Njegov istančani osjećaj kojim je prepoznavao darovite glumce i povjeravao im glavne uloge u predstavama koje je režirao, nije omanuo ni kod vlastite ćerke. A malo je nedostajalo da ona ipak ne postane glumica. Završivši već muzičku školu, razmišljala je Ivana i o muzičkoj akademiji... kao i o ruskom jeziku i književnosti. Oduševljavala se Dostojevskim od malena, učila ruski zbog njegovih knjiga, da bi ih čitala na izvornom jeziku. Ipak, pojavila se na audiciji za FDU kao Nastasja Filipovna... i prošla. Diplomirala je onako kako je i započela - kao Nastasja.

 

Počela je igrati kao mlada glumica i prilično brzo prestala biti bilo čija "ćerka". Naime, na sceni, kada se podigne zavjesa, nije bilo ni mame Jelene, ni tate Steve. Samo Ivana sa ostalim glumcima u predstavi. Za manje darovite glumce bio bi peh da ih, na samom početku, "zapadnu" zahtijevne uloge. Za Ivanu je to bila sreća. Imala je priliku da se dokaže u "pravim" predstavama. Dobila je Statuetu ćurana u Jagodini 1991, za najbolju žensku ulogu, ulogu Pamele u Ženskom orkestru Žana Anuja. Pet godina kasnije, za Koštanu dobija više nagrada na raznim festivalima - Joakim Vujić, Sterijino pozorje, Zemun fest, Paraćin. Ipak, više od svih nagrada, Ivana voli Njega, zamišljenog Njega u mraku dvorane Narodnog pozorišta, Njega za koga glumi, za koga živi tokom predstave... Njega - Gledaoca. Publika je to osjetila i uzvratila ljubav, onu ljubav za koju svaki glumac živi, a koju samo odabrani zaista i dobiju.

 

Nažalost, iako je sve krenulo kako se samo poželjeti može, sudbina je uplela prste u Ivanin privatni život. Teška bolest je odvaja od scene i mnogo čega drugog na neko vrijeme... Borac kakav jeste, vraća se na scenu i posvećuje joj se sa još većom strašću. Igra svoju Nastasju Filipovnu, ulogu koju živi još od prvog susreta sa Dostojevskim u svojoj trinaestoj godini, ulogu kojom i započinje i završava svoje zvanično glumačko obrazovanje. Igra i Ninu Zarečnu. Obe uloge igra sjajno, sa neobičnom strašću, silno se nadajući da joj to neće biti i posljednje uloge. Obe predstave, i Idiota i Galeba, režirao je Stevo Žigon, a koliko je "popusta" ćerka imala kod tate, najbolje govori događaj koji Ivana vrlo dobro pamti. Na jednoj napornoj probi, jednoj od mnogih koje su prethodile predstavi, još uvijek nepotpuno oporavljena od teške bolesti, Ivana je zavapila: "Tata, lakše malo. Još se nisam potpuno oporavila. Ne mogu više". Stevo je mirno odgovorio: "Ako ne možeš, vrati ulogu."

 

Uloga nije vraćena, naprotiv... pozlaćena je igranjem na sceni! Idiot je igran i na čuvenoj sceni Malog teatra u Moskvi, čak i na ruskom jeziku! A nagrađen je i "Zlatnim vitezom" 2004. godine.

 

Prije svojih tridesetih, Ivana Žigon je uspjela nanizati (ali i dobro odigrati!) klasične uloge Dezdemone, Lejdi Makbet, Elize Dulitl, gospođice Julije, Nine Zarečne, Nastasje Filipovne... Niska kakvu samo poželjeti može svaka mlada glumica željna scene. Uspjela je postati div-recitator, u najboljem značenju te riječi.

 

Ipak, čak ni to nije u potpunosti ispunjavalo uvijek živi duh Ivane Žigon. Postaje predsjednik Društva srpsko-ruskog prijateljstva 2002. godine. Bio je to pun pogodak! Prava ličnost za takvo mjesto! Kroz Društvo uspijeva mnoge važne ličnosti u Rusiji zainteresirati i pokrenuti da na Kosovo i Metohiju stigne velika količina pomoći, a i sama veoma često boravi sa svojim narodom na Kosmetu. Gotovo sva tamošnja djeca upoznala su je lično i zavoljela... Ona ih vodi, njih 520, iz žicama ograđenih prostora u kojima žive i odrastaju, na nezaboravno ljetovanje u Rusiju! Sa druge strane, odvodi u Rusiju i skupinu "golootočana", ljudi u dubokoj starosti, da im ispuni davnašnji san...

 

Sve to vrijeme, Ivanin žar se nikako ne zadovoljava samo predstavama. Zaljubljenik u stihove i u njihovo tumačenje (osobina naslijeđena od majke Jelene), Ivana bira i prerađuje izvanrednu Prkosnu pesmu Dobrice Erića. Govori te stihove (ali i čudesnu Gračanicu Desanke Maksimović, i mnoge druge) širom Srbije nadahnuto, sasvim proživljeno, izvanredno... Upravo Prkosna pesma postaje njen "zaštitni znak" kod mnogih koji je nisu gledali ni u jednoj predstavi... Sa Prkosnom pesmom obilazi i svijet, govoreći je na pet jezika.

 

Februara 2005. okuplja djecu sa Kosova i Metohije u Banji Koviljači, i sa njima, za svega sedmicu dana, uvježbava predstavu! Od djece koja se time nikada nisu bavila, za nevjerovatno kratko vrijeme, uspijeva napraviti prave male glumce koji govore stihove naših najvećih pjesnika od 14. vijeka do današnjih dana, ali i pjevaju kosovske pjesme. Tako stvoren dječiji antički hor dobija ime Kosovski božuri.

 

Prvo "vatreno krštenje" biva na sceni Narodnog pozorišta, uz izravan TV prenos, 17. marta 2005. godine. Djeca blistaju na velikoj sceni, gledaoci se dive... a samo oni koji znaju kako je i koliko dugo predstava spremana, znaju da je Ivana uspjela napraviti pravo čudo. "Kosovski božuri" nižu nastup za nastupom... po Srbiji, Crnoj Gori, ali i po inostranstvu. Spremajući se u autobusu, tokom putovanja, ili po hotelskim sobama, djeca uvježbavaju predstavu na engleskom i izvode je u Parizu.

 

Uvježbavaju je i na ruskom i za Dan pobjede, na velikoj obljetnici pobjede nad fašizmom sijaju u Moskvi. U Kremlju, pred 7000 ljudi iznose svoje kosovsko bogatstvo... i bivaju nagrađeni ogromnim pljeskom, ali i mnogim suzama... U Bjelorusiji, u Minsku, Božuri dobijaju i posebnog "Zlatnog viteza".

 

Te dvije "božurske" godine za Ivanu su značajne, najznačajnije u životu. Ne samo zbog glume i scene, i ne samo zato što se kroz rad sa djecom razvija i u scenaristu, i u režisera. Zaista se sve steklo u te dvije godine, baš kao što se čitavi životi steknu u jednoj predstavi na sceni...

 

Krajem 2005. sa zemne scene zauvijek silazi Stevo Žigon. Težak udarac kojeg podnosi stojički, znajući već tada da je teoretsku mogućnost da ostane u drugom stanju, koju su joj davali ljekari, iskoristila i da je polako pretvara u stvarnost... Prepliću se trudnoća i povratak bolesti, prepliće se smrt voljenog oca i mogućnost rađanja sina... Na Vidovdan 2006, prvo odlazi na pola godine preminulom ocu, a zatim na udaju, na brod koji plovi Savom... Na Ušću izgovara svoje "da". Na svadbi, u krugu njenih najbližih, nalaze se i "Kosovski božuri".

 

Nakon uspješno održane trudnoće rađa sina, Stevu... ali i bukvalno odmah nakon donošenja na svijet novog života, počinje još jednu bitku za vlastiti život. Ulogu majke ne napušta ni tada. Naprotiv! Strasno je igra, crpeći iz sebe snagu koja zaprepašćuje čak i one koji znaju kakav je borac. Upornošću, tvrdoglavošću, hrabrošću, ali prije svega - ljubavlju! - ponovo pobjeđuje opaku bolest. Posvećuje se sinu u potpunosti, ali se istovremeno vraća i svojim "Božurima". Još mamurna od posljednje operacije, sa tek minulom anestezijom, sjeda pored telefona i dogovara ponovno okupljanje marta ove godine.

 

Za mnoge koji su je gledali samo na sceni, Ivana Žigon je čudesna glumica, glumica koja plijeni i oduševljava neobjašnjivom snagom tumačenih uloga. Za one koji istovremeno prate i njenu posvećenost dobrotvornom radu, postaje oličenje Kosovke djevojke dvadeset i prvog vijeka.

 

Ipak, oni koji je dobro poznaju, znaju da se ona svime što radi, svime što živi i svime što joj se dešava, zapravo korak po korak primiče sve bliže i bliže svom omiljenom liku - Idiotki.

loading...
6 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivana Žigon - Himna za Život Srbije

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u