Ivan Sergejevič Turgenjev - Lovčevi zapisi lektira

Ivan Sergejevič Turgenjev - Lovčevi zapisi

Ivan Sergejevič Turgenjev - Lovčevi zapisi

 

Lovčevi zapisi je zbirka više od dvadesetak kratkih pripovijedaka koje su bile objavljivane tijekom nekoliko godina te skupljene u jedinstvenu zbirku. S obzirom na to da Turgenjev u zbirci iskreno progovara o odnosu kmetova i njihovih gospodara, opisuje svakodnevicu i težak život kmetova te kritizira plemstvo, iako je i sam plemićkog podrijetla, ruske su ga vlasti oštro osudile te je bio kažnjen zatvorom i progonom na svoje imanje.

 

U zbirci su dani izvanredni lirski opisi ruske prirode zbog čega se čini kao da se njegova djela na trenutak približavaju poeziji u prozi.

 

Znate li, na primjer, kakav je užitak izvesti se u proljeće prije zore? Izlazite na ulazne stepenice... Na zagasitom nebu gdjegdje trepere zvijezde; vlažan povjetarac ponekad naleti kao lagani val, čujete suzdržan, nejasan šapat noći; drveće slabo šumi, obavijeno sjenama... ulomak iz pripovijetke Šuma i stepa...

 

U njegovim je opisima također primjetna naklonost prema malim, običnim ljudima s kojima se susretao na ruskom selu, a također veliku ulogu zauzima opis lova u koji je Turgenjev kao strastveni lovac redovito odlazio.

 

Kao realistički pisac, imao je zadaću umjetničko djelo potkrijepiti činjenicama iz života držeći se Stendhalovog načela - Život je kao ogledalo na putu – ocrtava ljepotu oblaka, ali i blata, nastojeći logički motivirati akcije i događaje, ne iznosedi pritom svoje stavove, nego ima ulogu analitičara društvenog stanja.

 

Vrsta djela - Pripovijetke o lošem položaju tadašnjih seljaka, a pogotovo kmetova.

 

Mjesto radnje - Rusija

 

Vrijeme radnje - 1852. godina

 

Tema - Težak položaj seljaka i kmetstva, izrugivanje ruskog plemstva

 

Problematika koja se obrađuje u djelu

 

Mukotrpan život kmetova

Gospodska samovolja

Opis stvarnih likova seljaka i plemića

Opis nerazumijevanja plebejskih intelektualaca i konzervativnog plemstva

 

Struktura djela - Zbirka od dvadeset i pet pripovijedaka, u kojima su prikazani likovi seljaka i plemića, iživljavanje vlastelina nad kmetovima, te širenje mišljenja kako štetu po vlastelu može prouzročiti smanjenje poštovanja prema plemićkom staležu.

 

NADSTOJNIK

 

Mladi vlastelin, bivši gardijski oficir Arkadij Pavlič Penočkin bio je razborit i obrazovan koji se vrlo uspješno bavio gospodarstvom. On za sebe kaže da je strog i pravedan, brine se o svojim podanicima i kažnjava ih za njihovo dobro. Odijeva se odlično i ukusno, čita francuske knjige i novine, a u kartanju je majstor. Za njega kažu da je najbolji ženidbeni kandidat i dame luduju za njim. Posjetitelja obuzima čudan nemir, pa vam čak ni udobnost ne godi.

 

I krenusmo kočijom put Rjabova. Kada smo stigli u selo počeo se širiti među seljacima nemir i uzbuđenje. Stigosmo do nadstojnikove kuće. Smjestili smo se u takozvanu hladnu sobu, a kočijaši su počeli donositi prtljagu. U to stiže nadstojnik Sofron Jakovljič. Bio je to nizak, plećat, sijed i krepak čovjek. Lice mu je bilo podbulo od rakije. "Oče naš, dobrotvore naš" – progovori nadstojnik – "Jedva ste se izvoljeli doći". "Ručicu mi dajte" - pružajući već unaprijed usne na poljubac.

 

Pa što je brate Sofrone, kako idu poslovi? - upita ga prijazno Arkadij. "Hvala bogu sve je u najboljem redu, zahvaljujući vašoj milosti. Niste mi izvoljeli javiti da ćete doći. Ta gdje ćete prenoćiti? Ništa, ništa Sofrone" - osmjehnu se Arkadij.

 

Navečer Arkadij zapovijedi da se u sobu donese sijeno. Sobar prostre plahte, namjesti jastuke i legosmo. Sljedećeg smo dana išli u pregled gospodarskih zgrada i sve je bilo u najboljem redu, jedino su lica seljaka bila turobna. Arkadij se topio od miline. Kada smo izlazili iz pojate, dva su seljaka klečala pored kaljuže.

 

- Što hoćete? Što radite? – pitao je Arkadij.

- Pomozi nam gospodaru? – i ponovo se pokloniše.

- Smiluj nam se gospodaru. Sasvim smo upropašteni – reče starac.

- Tko te je upropastio?

- Pa Sofron Jakovljič gospodaru. Dva mi je sina preko reda dao u novake, a sad hoće i trećega. Jučer mi je gospodin otjerao kravicu i istukao domaćicu. - reče seljak.

 

- Gospodaru Arkadije pomozi? Ovako se dalje ne može. Omrznuo me Sofron, hoće da me satre gospodaru!. I ne samo nama - reče mladi seljak.

- A tko tebe pita? Što je ovo? Pa ovo je buna! Ne savjetujem ti da se kod mene buniš. Idite. Ama idite, zapovjediti ću kad vam kažem.

 

Kada sam se spremao u lov s Anpadistom seljakom, zapitah ga poznaje li nadstojnika: - Kakav je to čovjek?

 

Odgovori on: - Pseto, a ne čovjek, to se imanje vodi na Penočkinu, dok je pravi gazda Sopron. Seljaci su mu do grla dužni, rade mu k'o nadničari. Sasvim ih je satro. On ne radi samo sa zemljom, već trguje sa stokom, maslom i katranom. Po meni je beštija. Ali mu ne valja što hoće da tuče. Zvijer je, a ne čovjek "Pa što se ne tuže?" pitam. Baš ste se sjetili što je briga gospodara! Uredno mu plaćaju danak, pa što ga se tiče. A ovog starog seljaka će satrti. Knez će ga prebiti. A zbog čega ispašta. Na zboru se porječkao sa nadstojnikom, nije valjda više mogao trpjeti. Sad će ga dotući. Razbojnik bez srca i duše, kuček prosti mi Bože.

 

Likovi

 

Arkadij Pavlič Penočkin - Bivši gardijski oficir, mladi vlastelin, obrazovan, vrlo uspješno se bavio gospodarstvom. Strog i pravedan, brine se o svojim podanicima. Odijeva se odlično i ukusno, čita francuske knjige i novine, a u kartanju je majstor. Najbolji ženidbeni kandidat.

 

Sofron Jakovljič - Nadstojnik, nizak, plećat, sijed i krepak čovjek.

 

MRGUD

 

Kad sam se vraćao iz lova, spremala se oluja. Drveće zašumi, a krupne kapi kiše oštro zabubnjaše i nastade oluja. Morao sam stati. Nisam vidio prst pred nosom. Sakrih se pod široki grm, čekajući da nevrijeme prestane. Najednom u bljesku munje ugledah golemu priliku. Bio je to lugar Foma zvan Mrgud. "Neće skoro stati" - reče lugar - "morao bih vas odvesti svojoj kući". "Daj molim te" - rekoh. Uhvatio konja za uzde i krenusmo njegovoj kući.

 

Tamo nas je dočekala djevojčica u košuljici i bosih nogu s fenjerom u ruci. Bila je to koliba samo s jednom sobom. Čađava, niska i gotovo prazna bez ležaja, pod tavanicom i bez pregrada. Usred kolibe visila je kolijevka s djetetom privezana za kraj dugačke motke. Pogledah oko sebe i srce mi se stegne. "Zar si sama ovdje?" - upitah djevojčicu. "Sama!" - odgovori. Uđe lugar, bio je to visok, plećat i izvrsno građen čovjek. Crna kovrčava brada zaklanjala mu je grubo muško lice, a oči sitne kestenjaste. "Oluja jenjava, otpratit ću vas do kraja šume".

 

Izađosmo zajedno. Kiša je prestala. Najednom smo začuli udarce sjekirom. Netko je oprezno sjekao grane. Kotači su škripali, a konj je frktao. "Kuda ćeš? Stoj!" - zagrmi Mrgudov željezni glas. Pokraj oborena drveta na zemlji borio se lugar s kradljivcem. Ugledah mokra seljaka u dronjcima. Bijedno kljuse je stajalo do njega. "Pusti ga!" - šapnu Mrgudu - "ja ću platiti drva". Mrgud šutke uhvati lijevom rukom konja za grivu, a desnom je držao kradljivca za pojas. Jedva nekako dokopasmo se kolibe. Kiša je lijevala kao iz kabla.

 

- Ostavi ga ondje, ne diraj ga - rekoh.

- Fomo Kuzmiću - progovori seljak - Pusti me, glad me je natjerala.

- Pusti me.

- Znam ja vas - sumorno će lugar - cijelo vaše selo je takvo, sve jedan lopov gori od drugoga.

- Propali smo, kažem ti, pusti me.

- Nitko ne smije krasti! - reče lugar.

- Natjerala me glad, dječica mi krište, znaš i sam. Teško mi je.

- A oni ipak ne idu u krađu.

- Konjića - nastavi seljak - konjića, pusti bar njega - kukao je seljak.

- Kažem ti da ne mogu. Nisam ni ja slobodan - reče Mrgud.

 

Čekao sam što će biti. Seljak se iznenada uspravi. Oči mu se zažarile, a lice zarumenilo: - E, pa nažderi se. Na zlikovče prokleti, pij kršćansku krv, pij. Tebi govorim krvopijo, tebi. Eh, ti sad ću ja... Pa što onda? Svejedno sam propao, što ću bez konja. Nek' sve propadne i žena i djeca, nek' sve pocrka. Ali čekaj dopasti ćeš i ti šaka.

 

Mrgud se podiže. Ud'ri, ud'ri - nastavi seljak.

- Šuti" - zagrmi lugar i pođe dva koraka.

- Nemoj, Foma - povikah - ostavi ga, neka ide s milim Bogom.

 

Mrgud ga uhvati za rame. Pritekoh u pomoć seljaku. Na moje veliko čudo lugar otvori vrata i izbaci seljaka van: - Nosi se dovraga sa svojim konjem - povika za njim - ali pazi se drugi puta.

- E Mrgude, baš si me iznenadio. Vidim da si čovjek i pol.

- Ta manite gospodine, samo nemojte nikome ništa govoriti.

Nakon pola sata oprostio sam se s njim na kraju šume.

 

Glavni lik

 

Lugar Foma zvan Mrgud - Visok, plećat i izvrsno građen čovjek. Crna kovrčava brada zaklanjala mu je grubo muško lice, a oči sitne kestenjaste.

 

Špan

 

Špan je pripovijetka napisana 1847. a kao i sve druge iz zbirke progovara o teškom životu kmetova. Poseban je naglasak stavljen na prikaz bahatosti plemića i nadstojnika imanja, koji se naizgled čine poštenima, no skrivaju mračne tajne.

 

Glavni lik je špan Sofron Jakovljivč, odnosno voditelj imanja gospodara Arkadija Pavliča Penočkina.

Vlastelina Penočkina Turgenjev opisuje kao naizgled obrazovanog čovjeka koji veoma drži do svog izgleda i izgleda svog doma, no iako kupuje čuvene knjige i časopise nerado ih čita. Biti u njegovom društvu, unatoč svim naizgled njegovim vrsnim kvalitetama, nije nimalo ugodno.

 

Turgenjev je jednom prilikom s Penočkinom putovao na njegovo imanje Šipilovku. Imanje se činilo izvrsno održavanim, a špan Sofron pravednim nadstojnikom imanja na kojeg svi mogu računati.

 

Ipak, sasvim slučajno, tijekom jedne od šetnja imanjem Penočkin, Sofron i autor nailaze na kmetove, starca i njegovog sina koji su bili vidno izmučeni i izgladnjeli. Starac je Penočkina molio za milost i pomoć, rekao mu kako ih Sofron muči, manipulira njima i uzima im sve što imaju, no Penočkin na to uopće ne reagira i smatra da starac laže.

 

Kasnije je autor sreo seljaka Anpadista i priupitao ga o Sofronu Jakovljeviču, a rečenica koju Anpadist izgovara savršeno opisuje odnos Sofrona prema seljacima, a time i općenito gospodara i nadstojnika prema svim ruskim seljacima:

 

"Pseto, a ne čovjek. (...) Zvijer je, a ne čovjek!"

 

ŠUMA I STEPA

 

Lov s puškom i psom je divan, a užitak je izvesti se u proljeće prije zore. Na nebu ponegdje trepne zvijezda, povjetarac naleti kao lagani val, nejasan šapat noći. Par bijelih gusaka, tek što su se probudile, prolaze nijemo i polako preko puta. Ribnjak se tek počinje pušiti. Konji zvučno gacaju po lokvama, a kočijaš zvižduče. Rub se neba rudi, zrak biva svjetliji, cesta sve vidljivija. U seljačkim kućama gore luči crvenim plamenom i čuju se snažni glasovi. Svjetlost nadolazi kao bujica. Sunce se diže, nebo je vedro. Vrijeme će biti krasno. Popeli ste se na brdo. Kakav vidik! Rijeka se vijuga i povlači nejasno kroz maglu, za njom livade za livadama, brežuljci, kroz vlažan sjaj prosut zrakama. Jasno se ističe daljina.

 

Kako slobodno dišu grudi, kako se brzo pokreću udovi, kako se krijepi sav čovjek, prožet svježim dahom proljeća. Ljetno srpanjsko jutro. Tko je osim lovaca iskusio kako je lijepo švrljati u zoru kroz grmlje. Trag vaših nogu ostaje za vama kao zelena crta na rosnoj travi. U glavi vam se vrti i osjećate umor od obilja miomirisa. Sunce se diže sve više i više. Evo već je vruće. "Gdje bi se tu brate mogao napiti vode" - pitate kosca. "Pa eno vam u jaruzi bunara". I zaista pod obronkom krije se izvor. Svalite se na zemlju, napijete se, ali ste lijeni da se maknete. "Ali što je ovo? Navlači li se oblak. Sijevnu munja. O, pa evo dvije. Trava, grmlje, sve je odjednom potamnjelo. Kakva kišica! Kakve munje! Oluja je minula, izlazite iz sjenika. Bože kako sve blista, kako je zrak svjež, kako miriše na jagode i gljive. Već pada mrak. Večernje rumenilo planulo je kao požar. Sunce se smirilo. Jedna se zvijezda upalila pa treperi. Vrijeme je da pođete kući. Objesivši pušku o rame, idete brzo kao da ste umorni. Pada noć. Mjesec izlazi, a eno dolje u selu trepere svjetla.

 

A kako je ta ista šuma lijepa u jesen. Nema vjetra, ni sunca, ni svjetla, ni kretanja. Blagim zrakom širi se jesenski miris, nalik na miris vina. Na lipama visi posljednje zlaćano lišće. Vlažna se zemlja ugiba pod nogama. Grudi mirno dišu, ali dušu obuzima čudan nemir.

 

Ideš, a pred oči ti izlaze drage slike, draga lica, mrtva i živa. Čovjek vlada svom svojom prošlošću, svim svojim osjećajima i silama, svom svojom dušom. Krenuli ste u daleko lovište u stepu. Kakav stepski kraj. Pogledaš brda, kakav vidik. Od sela do sela vode uski puteljci. Crkve se bijele, a među vrbicima svjetluca se rječica. Vozite se sve dalje i dalje. Humovi su sve manji, a drveća gotovo i nema. Nakon nje, beskrajne nepregledne stepe.

 

A u zimski dan ići po snježnim nanosima, udisati studen, oštar zrak, nehotice žmiriti zbog sitnog svjetlucanja meka snijega koje vas zasljepljuje.

 

A prvi proljetni dani, kada sve zablista, kroz okopnjeli snijeg već miriše ugrijana zemlja. Povjerljivo pjevaju ševe, a bujice se valjaju iz jaruge u jarugu veselo žuboreći.

 

Ivan Sergejevič Turgenjev - Lovčevi zapisi - verzija 2

Ivan Sergejevič Turgenjev - Lovčevi zapisi - verzija 2 pdf

________________________________

 

Ivan Sergejevič Turgenjev 1818. - 1883. ruski književnik. Stekao je svestranu naobrazbu uz njemačke i švicarske guvernante te internatsko školovanje u Moskvi, a kasnije studira književnost, jezikoslovlje i filozofiju u Moskvi i Berlinu.

 

Bio je ruski vlastelin koji je većinu života proveo u Njemačkoj i Francuskoj gdje je bio u društvu velikih književnika poput Emila Zole, Gustavea Flauberta i braće Goncourt te je tako stekao popularnost na zapadu i samim time imao utjecaj na neke druge književnike, čak i u Hrvatskoj (Ksaver Šandor Gjalski, Josip Kozarac, Janko Leskovar). Poznatija njegova djela su zbirka novela Lovčevi Zapisi (1852.), romani Rudin (1856.), Plemićko Gnijezdo (1859.), Očevi i djeca (1862.) zatim zbirke crtica Pjesme u prozi (1878.) i Senilia(1882.).

 

Književnu slavu stekao je djelima Lovčevi zapisi i Očevi i djeca. Turgenjev je slikar feudalne Rusije, pjesnik ruskog krajolika, pisac suvišnih ljudi, prikazivač sukoba naraštaja. U Lovčevim zapisima stvara seoske novele s lovcem kao pripovjedačem, koji susreće zanimljive tipove ruskih seljaka i u doticaju s njima saznaje za njihove prirodne sposobnosti i nadarenost. U strukturi tih novela posebno mjesto zauzimaju poetski krajolici srednjih oblasti Rusije. U romanima je nastojao odgovoriti na pitanja koja je pred njega postavljao društveni razvitak Rusije. Zasnovani su kao romani karaktera, u kojima su prikazani za ono vrijeme karakteristični predstavnici ruskih intelektualaca, njihov razvitak, sudbina i odnos prema dništvenoj problematici.

 

U strukturi Turgenjevih djela posebno mjesto zauzima poetski pejzaž zatim dijalozi, koji se vode među intelektualcima, opisi plemićkih i vlasteoskih imanja, a posebna je pažnja posvećena ženskim likovima, lijepim, plemenitim, i aktivnim (Natalija, Liza, Jelena, Marijana i dr.). Potkraj života Turgenjev stvara niz elegičnih, filozofski intoniranih crtica, Pjesme u prozi.

 

Pored svoja dva najznačajnija djela napisao je niz drugih koji takoder imaju veliku vrijednost jer opisuju i pokazuju prilike i probleme u Rusiji, a Turgenjev ih pokušava riješiti ili bar ukazati na njihovo rješenje, a to su romani kao Rudin i Plemičko gnijezdo gdje oblikuje tip "suvišnih ljudi", sposobnih inelektualaca, ali nemoćnih da svoje ideje pretvore u djelo. U predvečerju prikazuje energičnog mladića koji se bori za nacionalno oslobođenje svoje zemlje. U romanu Dim prikazuje i sebe tj. mladiće koji su odvoje ni od života svoje zemlje (veliki se dio radnje događa u njemačkom liječilištu). Posljednijm romanom Novina govori o generaciji koja odlazi u narod želeći tako pokrenuti ruske mase na akciju.

 

Ivan Sergejevič Turgenjev - Očevi i djeca

loading...
5 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivan Sergejevič Turgenjev - Lovčevi zapisi

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u