Ivan Kušan - Zagonetni dječak lektira

Ivan Kušan - Zagonetni dječak

Ivan Kušan - Zagonetni dječak

 

Ovo je priča o dječaku koji vodi dvostruki život poput trilera sa svim trikovima: zagonetkama, poluotkrićima, zaustavljanjima, zapanjujućim iznenađenjima, simultanim zbivanjima, prešućivanjem i nagovještajem. U ovoj uzbudljivoj pustolovini nižu se zagonetke koje se postupno otkrivaju i raspleću.

 

Tomo, Kokov prijatelj i susjed sa Zelenog vrha doseli se u Zagreb s majkom i krene u isti razred s Kokom. Tomo se stalno žali da je u Zagrebu dosadno i da nema pustolovina. Koko to negira i počinje smišljati što bi se moglo pretvoriti u pustolovinu. Za oko mu "zapne" crnokosi dječak koji sjedi ispred njega. Crnokosi dječak je došao tek ove godine u njihov razred iz đačkog doma u Splitu. Dječak nekad kaže da se zove Mirko, a nekad Marko jer se zabuni i sve više im postaje sumnjiv. Dječaci ga počinju promatrati i pratiti i otkriju da ima dva imena, jedno pravo, a drugo lažno. U romanu se pojavljuje i djevojčica Marijana koja Koku i Tomu pomaže kao špijunka.

 

Vrsta djela - roman

Vrijeme radnje - jesen šezdesetih godina

Mjesto radnje - Zagreb

Moje mišljenje - Roman me oduševio svojom zanimljivošću. Svako poglavlje završava na najnapetijem dijelu i čitača jednostavno "vuče" da pročita sljedeće poglavlje. Po toj osobini meni su Kušanovi romani zaista posebni.

 

Zanimljivo je kako u vrijeme pisanja knjige nije bilo mobitela, Facebooka, interneta... Djeca su se tada družila i igrala na dvorištu i na ulici, a nisu samo sjedili za računalom. Kad bi se radnja knjige odvijala danas, Koko i prijatelji bi Markovo ime upisali u Google tražilicu i lakše bi došli do informacija.

 

Tomo Branjc je objahao klupu i gledao zamišljeno kroz veliki prozor školske sobe. Vani se vjetar igrao čupavim oblacima. Jesen je već bila tu i raznobojno je lišće lijetalo uzduhom. U razredu je krčao žamor učenika i učenica. Bio je odmor prije posljednjeg, petog sata.

- Ah - duboko uzdahnu Tomo.
- Što uzdišeš? - upita Koko, koji je sjedio u klupi, i počeše se lijevom rukom iza desnog uha. Tomo ništa ne odgovori i još jednom duboko uzdahnu kao da je na rendgenskom pregledu pluća kad liječnici traže da udahneš što dublje možeš.

- Što uzdišeš? - ponovi Koko i lijeno pogleda uvis, u svog prijatelja.

- Ništa - reče Tomo i zagleda se u oblake.

 

Obadva dječaka ušutješe. Tomo Branjc se doselio već prije nekoliko mjeseci u grad. Njegova je majka našla posao u gradu i preselila se u stan svoje sestre, Tomine tetke. Mali se Tomo nije odviše veselio selidbi u grad jer je volio Zeleni Vrh u kojemu su živjeli i gdje se rodio. Ondje je proveo djetinjstvo; stekao mnoge prijatelje i doživio mnoge pustolovine. Osim toga, bio se naučio na svjež zrak, zelene brežuljke, veliki vrt; a u gradu svega toga nije bilo. U dugim sivim ulicama osjećao se pomalo tjeskobno i kao da mu je ponestajalo zraka. Ipak, nešto ga je veselilo: stanovao je u istoj kući sa svojim starim prijateljem Kokom i, štoviše, išao je zajedno s njim u istu školu i u isti razred.


- Ah - uzdahnu on još jednom i side s klupe. Bilo mu je dosadno i jedva je čekao da se završi obuka. Ne zato što on nije volio obuku i učenje - dapače, bio je dobar đak i rado je išao u školu -
već zato što je bio nekako umoran i nezadovoljan. Jest, on se veselio dolasku u grad jedino
zbog Koka koji mu je punio uši time kako se u gradu svaki čas događa nešto zanimljivo i uzbudljivo. Osobito mu je često govorio o vlastitim doživljajima, o nekakvim duhovima koji su ga progonili a opet kao da i nisu bili duhovi nego ljudi, o nekom prijatelju koji je sad u bolnici i još o koječemu drugome. A otkako se Tomo uselio u kuću i nastanio točno iznad Koka - tome je već više od mjesec dana - ništa se osobito nije dogodilo.

 

Kao što su žene dobile svoju prvu kriminalističku zagrebačku spisateljicu, Mariju Jurić Zagorku, tako i djeca imaju autora koji caruje njihovim umovima i uveseljava ih svojim djelima. Najveći uspjeh Ivan je Kušan postigao upravo serijalom knjiga o Ratku Miliću, poznatom pod nadimkom Koko. Upravo je taj Kušanov lik označio početak hrvatskog dječjeg kriminalističkog roman. Prvi je put Zagonetni dječak objavljen 1963. godine, o čemu i svjedoči stil i jezik romana. Kada čitatelj očekuje da će saznati nešto novo, da će otkriti neku misteriju, poglavlje završava i tjera na daljnje čitanje. Tim si postupkom ostvaruje dinamika, zanimljivost i napetost ovoga djela. Ivan Kušan izvrstan je spisatelj čija su brojna djela za djecu i mladež prevedena na strane jezike.

 

Koko i Tomo još su od malih nogu veliki prijatelji. Život ih je ponovno spojio u školi, pa tako sada, osim što idu u isti razred, žive u istoj zgradi na Zelenom vrhu, u Zagrebu. U životu im se ne događa ništa čudno ni čudesno, sve dok im za oko ne zapne samozatajni učenik iz razreda, Marko Lukarić. Upravo o njemu i dogodovštinama koje se vežu uz ove dječake govori ovaj popularan roman. U vrijeme kada je pisan ovaj roman, nisu postojali Google ni društvene mreže.

 

Vidimo kako su djeca provodila vrijeme u igri, na zraku, družeći se svako popodne i osmišljavajući nove akcije. Da su Koko i Tomo imali te internetske alate, njihova bi potraga bila puno kraća i nezanimljiva. Ovo je svakako jedno od boljih dječjih djela koja današnjim generacijama može pokazati kako je djetinjstvo nekada izgledalo i kako su se rješavali neki dječji osjećaji i problemi. Ovaj roman ima linearan tok radnje i sadrži opise paralelnih radnji prepričanih iz perspektive nekoliko likova, kako bismo saznali tko kako gleda na određenu situaciju te što se zbiva u glavama karaktera, kakvi problemi i muke ih more. U romanu prevladava lako razumljiv stil pisanja, prožet govorom mladih, ali bez novotvorenica i žargonizama. Prevladava pretežno standardni hrvatski jezik razdoblja u kojem je roman pisan. Kušan je roman podijelio na trideset poglavlja, na skoro dvjesto stranica. Roman je njegova autor također ilustrirao. Sve o čemu pisac piše, ponegdje je vjerno predočeno crno- bijelim ilustracijama. Knjiga se čita u hipu, s velikim zanimanjem i uzbuđenjem. Koliko je zabavna i poučna, donosi kratak sadržaj.

 

Koko i Tomo dvojac je koji se zna od malena. Skupa idu u razred, a od ove školske godine žive u istoj zgradi. U razredu im dolazi novi dječak, Marko Lukarić, dječak iz Splita koji živi u đačkom domu. Jednog dana Tomo naleti na čudnovato pismo u kojem Marko piše roditeljima, iako roditelje nema što je i sam rekao na početku školske godine. Tomo je "morsko dijete" koje se doselilo u Zagreb i željan je gradskih avantura o kojima mu je Koko uvijek pričao. pa upravo to Markovo pismo potakne Tomu da ga pokaže Koku i da malo bolje istraže tog tajnovitog i povučenog Marka. Odluče ga slijediti kući nakon cijepljenja u školi, gdje su se svi cijepili osim Marka što je Koku i Tomi bilo čudno. Marko je rekao da živi u đačkom domu pa je veseli dvojac pohitao zagrebačkim tramvajem za Markom. Koko primijeti da Marko izvrsno skače na tramvaj, a tvrdi da je iz Splita.

 

Zato se Koko zapitao kako netko može tako vješto skakati na tramvaj, a dolazi iz grada u kojem nema tramvaja? Kad u domu domara pitaju za Marka, domar im kaže da dečko s tim imenom tamo nema. Drugi dan u školi djeca su vježbala strijeljanje jer se uskoro održavalo prvenstvo osnovnih škola u tom sportu. Koko i Marko su se natjecali u promašivanju, jer se Marku nije dalo vježbati, pa ge je Koko želio malo isprovocirati, ne bi li izazvao ikakve Markove reakcije, osim šutnje, zbunjenosti i otuđenosti. Zanimljiv i tajanstveni Marko potakne Koka i Tomu da pokrenu pravu malu detektivsku akciju, ne bi li saznali štogod više o njemu. U novi plan uključuju i razrednu kolegicu Marijanu, koja se oduševljava njihovom idejom.

 

No kako Marijana pristaje na suradnju samo ako joj se plati, Koko se sjeti da bi joj Tomo mogao plaćati tako da joj daje svoje stare fotografije poznatih glumaca. Zbog toga je Tomo i ljut i žalostan, no pokušava zatomiti osjećaje. Tako dječaci i djevojčica sklope savez pod nazivom "Operacija Barbarossa" jer Marka odluče nazvati Barbarossa, kako im se ne bi doznalo što njih troje "kuhaju". Marijana je uspjela vidjeti da Marko svoju torbu svaki put zaključava i osigurava lokotom. S obzirom na to da ga u đačkom domu nisu našli, dječaci su odlučili u tajništvu škole saznati Markovu adresu. Ulica Alagićeva 22 bila je njihova tražena točka. Isti su se dan Tomo i Koko zaputili tamo. Kad su našli kući, odlučili su se sakriti u zgradi novogradnje, koja se nalazila preko puta Markove kuće. Dalekozorom Kokova oca promatrali su što se događa u Markovoj kući. Dok promatraju kuću, Koko si predbacuje što je Tomi napunio glavu o zagrebačkim pustolovinama jer mu je bilo žao što se dosađuje. Osjeća krivnju, ali vidi da je Tomo u nekim stvarima također dovitljiv pa mu to počne stvarati ljubomoru, vuče ga na nadmetanje s prijateljem Tomom u tome tko će više saznati o zagonetnom Marku. Prijatelji uoče da na kući ne stoji prezime Lukarić, već Koman i to ih dodatni zbuni te još više potakne na slaganje ove zagonetke.

 

Tomi nije bilo jasno čemu sve te različite informacije i stalno je ispitivao Koka o tome. Koku je već bilo smiješno odgovarati na glupa Tomina pitanja, na koja su zapravo zajednički tražili odgovor. Nakon što su saznali stanje s prezimenom, krenuli su prema školi priupitati Marijanu o novitetima. Dok oni putuju, na putu iz škole Marijana je uočila Marka i rekla mu da ima neprijatelje. Marijana je očito odlučila biti dvostruka špijunka. Marko kaže da moraju požuriti jer on mora napraviti herbarij za biologiju, a Marijana ga podsjeti da to nije zadaća. To joj bude sumnjivo pa odluči taj detalj uvrstiti na izvještaj koji je planirala napisati nakon susreta s Markom. Kada je Marku rekla da u razredu postoje učenici koji ga ne vole, Marku nije bilo drago. Odjednom nije želio da ga Marijana zove tim imenom i počeo se čudno i neugodno ponašati pa se Marijana prepala.

 

Počeo je bacati kamenje u vodu i onda je rekao da ne voli vodu, da je mrzi. Rekao joj je da želi da mu ona bude špijunka i da sazna zašto njega dečki ne vole. Marijana kaže da očekuje plaću, a on kaže da ima slika glumaca jer mu je tata prošle godine poklonio cijelu kutiju. Marijana odlazi, a Marko ostane jer "voli gledati rijeku", što zbuni Marijanu jer je Marko maločas rekao da mrzi vodu! Dok još razgovaraju, Marko otkrije Marijani da vodu ne voli jer se tu utopio njegov voljeni pas Reksi. Nakon susreta, Marijana odlazi kući i piše izvještaj. Koko i Marko pokraj Markove kuće prije škole čekaju da vide zagonetnog kako napušta kuću. Vide da Marko baca pismo u kanal i to ih zainteresira.

 

Koko odluči bolje promotriti kuću Komanovih, a Tomo odlazi u razred. Tamo Tomo malo "šnjofa" po Markovoj torbi u inat Koku jer misli da će nešto veliko saznati i da će tako Koko biti ljubomoran na njega. U jednom trenu u razred ulazi Marijana i donosi lokot Markove torbe. U njoj pronalaze bilježnicu na kojoj s jedne strane piše Marko Lukarić, 7.a, a s druge Mirko Koman, 7.b. Osim bilježnice, pronalaze i pismo koje je upućeno Veri Koman, u Alagićevu 22. Dok Tomo i Marijana "šnjofaju". Koko razgovara s tetkom Verom u kući Komanovih. Objašnjava joj da je Mirko (jer tetka ne zna nikakvog Marka, samo svog nećaka Mirka) dosta povučen i da vidi da ga nešto muči pa mu on, Emil (tako se Koko predstavio tetki), želi pomoći. Koko od Vere saznaje da su Mirkovi roditelji u Njemačkoj i da se ne javljaju otkako su došli pa je tetka zbog toga jako zabrinuta. Na drugome satu u školi, svi su prisutni. Koko se vratio od tetke Vere i o svemu što je saznao piše u tajnim porukama Tomi, koji sjedi u zadnjem redu s kolegom Emilom. No, profesoru Gavriću zapne za oko njihova prepiska i odluči javno, pred razredom, pročitati poruke. S obzirom da su bile šifrirane, razred se nasmijao, a Koko i Tomo su ostali sigurni. No, ne zadugo. Tomo je na papiriću ispisao ime Mirko Koman, a onda mu je taj papir pao. Marko ga je dignu i kad ga je razmotao, poludio je vidjevši to ime na papiru. Učitelj Gavrić sve je poslao kući, a izbezumljenog Marka k sebi doma. Dok su pili čaj, Gavrić je Marku rekao kako vidi da je povučen, da ga podsjeća na njega samoga i da razumije kako je to kad čovjek ima neku tajnu. Potaknuo je Marka da mu dođe kada god poželi, ako ima bilo kakav problem, ali da pozvoni pet puta. Tako je učitelj Gavrić pridobio povjerenje tmurnog Marka koji nije bio toliko čudnovat i tajnovit, koliko je bio tužan. Markov boravak kod učitelja prate Koko i Tomo.

 

Da ih zagonetni dječak ne bi opazio, skrivaju se u taksiju. Marko odlazi od učitelja, a za njime i detektivski dvojac. Dolaze u II. Osnovnu u Križanićevu i tamo im Kokov bratić, Pero Milić, koji je godinu dana stariji, pomaže saznati nešto o Mirku Komanu, jer se Marko tamo tako predstavlja. Pričaju s Perinim prijateljem koji ide s Mirkom u razred, dok je Mirko na tjelesnom, pa iz razgovora saznaju da je Mirko od 5. razreda u Zagrebu, da ima roditelje i da su mu psa Reksija otrovali (nije se utopio, kako je ovaj bio rekao). Nakon škole, Tomo obavještava Marijanu o Kokovim i njegovim akcijama, ni ne sluteći koliko će informacija Marijana proslijediti Mirku tj. Marku. U Tominoj se glavi polako stvara ideja o mreži koju će upotrijebiti za hvatanje pisma. Dok se detektivski dvojac sprema za nadziranje Mirkove kuće, tetka Vera i Mirko pokušavaju razgovarati. Tu možemo uočiti tetkine tužne misli o Mirku koji se promijenio, o njegovoj mršavosti, o njezinoj zabrinutosti za njegove roditelje koji se uopće ne javljaju iz Austrije. No, Vera misli da se oni ne javljaju jer Mirko skriva pisma od nje. Vera stalno ponavlja: "Ne, ja nisam kriva!" A za što je kriva, još se ne zna. Nećak i tetka ne uspijevaju normalno razgovarati. Mirko odlazi u svoju sobu, a tetka ostaje u svome miru. Odjednom začuje neko kretanje po žbunju ispod svog prozora. Začuje vrisak i brzo otrči u Mirkovu sobu. No, njega tamo nema. Dođe joj slabo i onesvijesti se.

 

Sve te događaje prati i Tomo iz zgrade preko puta. Tomo vidi da se Mirko spustio iz sobe po bršljanu, no da se odmah odlučio vratiti kući, što nije uspio jer se nečega, tj. nekoga prepao. Vrisak se prolomio čitavom ulicom. Dolazeći u Alagićevu da zajedno s Tomom promotri situaciju, Koko je uočio čovjeka velikih pleća i kose koji trči po stepenicama. Pretpostavio je da je taj netko prepao Mirka i zato je on vrisnuo. Kad se kuća umirila i svjetla se zagasila, Tomo i Koko su, uz pomoć mreže, iz kanala izvadili pisma. Koko je bio sretan zbog Tomine domišljatosti. U pismima su otkrili da su se Kokove sumnje o Marku Lukariću potvrdile, no čitatelju i dalje nije jasno kakve su to slutnje budući da su izrečene napola. Drugi dan, u nedjelju, održava se zračni slet kraj rijeke. Njemu prisustvuju Mirko i Marijana. Došli su i Tomo i Koko. Marijana i Mirko lete u jednom helikopteru, a Tomo u drugom. Prije uzleta, Mirko odlazi Marijani po sendvič.

 

Dok je Marijana sama, dolazi Tomo do nje i govori joj o tajnim planovima. No, stoje blizu mikrofona pa ih svi na uzletištu čuju, pa tako i Mirko. Vraća se sa sendvičem u ruci i ošamari Marijanu jer je loša dvostruka špijunka. Marijana zaplače, Mirko otiđe, a Tomo je tješi. U međuvremenu Koko razgovara s tetkom Verom i doznaje da ona nije voljela Mirkovog psa Reksija. Znala ga je otjerati metlom zbog čega je Mirko bio žalostan. Rekla je da bi najradije tog psa otrovala ili otjerala iz kuće. Možda je zato Mirko nije volio i imao s njom tako loš odnos. Na uzletištu helikopter zahvati manji kvar, a bilježnica koja Mirku ispadne iz letjelice, dospije do Emila pa ju on da Tomi. Nakon spektakla na nebu, svi odlaze kućama.

 

Tomi i Koku zapeo je za oko mali otočić kraj rijeke, što ga je Tomo ugledao dok je letio iznad grada. Obojica odluče istražiti taj otočić. Tijekom dana su tražili vesla za barku kako bi mogli doći do njega. Kada je pao mrak, Koko i Tomo uputili su u riječno - otočnu avanturu. Za to vrijeme Mirko i tetka ugodno, ali minimalno pričaju. Doznajemo da je Mirku krivo zbog pljuske i Marijane te da je na zrakoplovištu čak i plakao nakon tog postupka. Na vratima im se oglasi zvonce. Poštar im je donio brzojav. Mirko se uplaši i bježi od kuće. Svjestan je da će tetki sve postati jasno nakon što pročita pismo. Odluči otići i više se ne vratiti kući. Detektivski dvojac dolazi na otok i tamo nalaze Emila, kojeg je Tomo ga zaboravio pozvati sa sobom nakon što je helikopter bio popravljen. Tamo im Emil ispriča što sve zna o Mirku te kako ga je provocirao s onim kuglicama od papira pod satom.

 

Dok pričaju, začuju pasji lavež. Odlaze pronaći psa, no pronalaze ruševnu kuću od dasaka. U njoj pronalaze Reksija i kovčeg s imenom Marka Lukarića, što znači da Marko nije izmišljeni, već stvarni lik. Okreću se i vide da u kolibu ulazi nepoznat, visok čovjek koji doziva Marka. Koko shvati da je to čovjek kojeg je noć ranije sreo u Alagićevoj, kako bježi niz stepenice. Stranac im priča da Marko ne voli Mirka. Jučer su ga tražili skupa, a danas ga je Marko sam išao tražiti u Alagićevu, ali ga još uvijek nema. Dečki strancu govore sve što znaju o ovim zagonetnim dječacima i odlučuju potražiti Marka. Za to vrijeme, Mirko je na ispovijesti kod profesora Gavrića. Učitelj prvi govori o svojoj tajni. U ratnom razdoblju mislio je da je ranjen, a nije bio. Sakrio se, a dugogodišnjeg prijatelja ostavio gdje su pucale granate. Pustio je da neprijatelj usmrti njegovog prijatelja, a da si nije mogao pomoći i strašno mu je bilo krivo zbog toga. Gavrić kaže: - On me zvao da mu pomognem, a ja sam mu u tom času bio zavidan... i zato nisam uhvatio strojnicu i otvorio vatru na rov. Da je to učinio, možda bi i danas njegov prijatelj bio živ. Učitelj je prvi počeo s pričom jer je mislio da će se tako Mirko otvoriti i da će mu biti lakše reći sve što mu je na duši. Mirko mu je rekao da se ne zove Marko i tu je stao s pričom jer mu je bilo premučno i preteško išta više reći. Mirko je taman htio reći što njega muči, ali se u tom trenu oglasilo zvonce na vratima. Kušan prekida opis zbivanja kod Gavrića i prebacuje se u Alagićevu ulicu.

 

Tamo tetku Veru uveseljavaju Koko, Emil, Tomo i Reksi. Pas je jako sretan što se vratio kući. Saznajemo što je sadržaj brzojavke – Mirkovi se roditelji vraćaju kući. Mirka nema pa ga četverac odluči potražiti, prema Kokovoj ideji gdje bi mogao biti. Dolaze k učitelju Gavriću gdje Koko kaže Mirku da je Marko živ i sve mu objasni pa se Mirko smiri. No, čitateljima i dalje nije jasno kako je Koko došao do ideje da je Marko živ i zašto uopće sve to govori Mirku. Još uvijek se ne razumije koliki dio slagalice je Koko uspio složiti. Mirko pretpostavi da zna gdje je Marko pa sva četvorica, nakon što Mirko izgrli Koka zbog informacije da je Marko živ, krenuše trčati prema Zoološkom vrtu. Kasna je večer pa ne bude čuvara da ih pusti u zoološki vrt.

 

Mirko zna da je Marko govorio. Ako mi sve u životu dodija i nešto skrivim, najradije bi se sakrio u kavez s lavovima. Zato Mirko misli da je Marko u zoološkom jer Mirko osjeća da je Marko nešto ljut i čudnjikav. Četvorica dječaka vide Marka pred kavezom. On dršće, ne miče se s mjesta. Na licu mu je brazgotina. Zato su se Marko i onaj bradati čovjek sprijateljili. Marko i Mirko se grle jer shvaćaju da su obojica živi! Koko, Emil i Tomo saznaju od veselih dječaka Marka i Mirka kako su se upoznali u Splitu, kako ih je spojilo more i knjiga.

 

Mirko i Marko suprotnosti su koje su se privukle. Međusobno su učili jedan od drugoga. Marko je iz dalmatinskog sela. Na njegovu je kuću pala granata i ostao je siroče. Od srušene je grede dobio brazgotinu. Mirko se promijenio zbog prijateljstva s Markom i to su uočili njegovi roditelji koji su bili oduševljeni pozitivnom promjenom. Mirkov je tata odlučio da bi bilo dobro da Marko dođe u Zagreb u đački dom pa da Mirko i on skupa odrastaju. Tako su roditelju htjeli pomoći i olakšati Mirku, no Mirku se tada počelo činiti da roditelj više nisu govorili ni o čemu drugom ni o kome osim o Marku pa je postao ljubomoran na Marka. Reksi ga je s Mirkom išao dočekati na kolodvor. Kada je došao u Zagreb, Marko je imao dvije želje prije nego krene škola: otići u zoološki i vidjeti rijeku. Na rijeci su se u čamcu prevrnuli jer se spremala oluja. Kako Marko nije znao plivati, a Mirko je osjetio da je čamac udario o nešto mekano, pomislio je da je udarilo njegovog prijatelja Marka. Bili su već na kopnu, a nisu bili udarili o rt tako da je Reks povukao Marka i izvukao na otok gdje ga je u kolibu primio bradonja. Marko je mislio da je Mirko nestao s rijekom i čamcem na kojem ga je zadnji put vidio.. Marko je otišao u Alagićevu i vidio tetku kako plače u crnini i pomislio je da je to zbog Mirka.

 

Zato je došao u zoološki jer je znao da ako se dogodi nevolja, da će se baciti među lavove. Uto je Mirko dodao pitanje: - Jesam li mogao pomoći Marku? Bio sam ljubomoran i tužan jer mu je tata rekao – volio bih da si kao Marko. Uz razgovor, dječaci su došli do vile Koman gdje se začulo razbijanje stakla. To je Reksi skočio jer je čuo glas svojeg voljenog odbjeglog prijatelja Mirka. Kad su ispričali tetki Veri sve, žena se smirila. Trebalo je još samo otići na kolodvor i dočekati roditelje Koman. Dečki su se baš odmarali kad su u sobi nešto otkrili. Mirko i Marko su ustali pa su sva petorica počela trčati niz ulicu. Kod Gavrića su objasnili profesoru da njegov prijatelj iz rata nije mrtav, nego da je živ i to tu u Zagrebu.

 

To je onaj stariji bradati čovjek koji je pomogao Marku kad se nasukao na otok. No ispostavilo se da bradati čovjek nije bio taj Gavrićev prijatelj, već osoba s istom pričom kakvu je imao i Gavrić. Tomu su ostavili u Heinzlovoj jer je bio umoran. Teško da će se ikad više žaliti da je u gradu dosadno nakon ove četverodnevne avanture. Dječaci su ostavili dvojicu odraslih i krenuli svak svojim putem. Doček roditelja protekao je vrlo topao, iako je od odlaska prošlo samo desetak dana. Mirkova je mama bila zabrinuta jer je mislila da će Mirko biti ljubomoran na Marka. No, na kraju je se pokazalo da su se Mirko i Marko grozno osjećali što si nisu međusobno pomogli. Životna sreća uplela je Koka i Emila i zato su sad svi bili sretni. Tomo može reći da u gradu nije dosadno, a Mirko i Marko naučili su da je ljubomora grozna stvar i da je nepotrebna u životu jer ga samo ograničava i čini lošijim nego što jest. Grižnja savjesti postoji u svakome od nas, a cilj je otkloniti je tako da se borimo za ispravljanje naših grešaka.

 

Taj se zaključak pojavio kod profesora i bradatog koji su u kolibi rekli: - Ne smijemo klonuti, ne smijemo se prepustiti sudbini (...) Treba tražiti, boriti se, biti uporan (...) Mjesto da se skrivamo i grizemo, trebalo bi nešto učiniti (...) možda preko novina, preko radija, televizije (...) možda još nismo iscrpili sva sredstva.

 

Likovi - Ratko Milić (Koko), Marko Lukarić, Marijana, Tomo Branjc, Mirko Koman, Vera, profesor...

 

Ratko Milićdječak zvani Koko, glavni je lik ovog romana. Kao i u svim ostalim romanima nađe se u situaciji koja zahtjeva kreativno rješavanje zagonetnih slučajeva. Ovoga puta se sam upleo u neriješeni slučaj, kako bi svom pridošlom prijatelju dokazao da se u Zagrebu doista događaju zanimljive stvari. Koko je rođeni Zagrepčanin, učenik 7. razreda koji će učiniti sve da mu u životu ne bude dosadno. Kreativan je i uspješno rješava zagonetke, ali je svejedno pomalo ljubomoran na svog prijatelja, koji ima jednako dobru sposobnost zaključivanja. Među njima se javlja rivalstvo zbog kojeg obojica postaju još bolji u svom poslu rješavanja zagonetki.

 

Marko Lukarićzagonetni dječak koji je ostao bez roditelja, pa se iz Splita doselio u Zagreb. Dobar je strijelac iako ne želi sudjelovati u natjecanjima. Zna jako puno povijesnih činjenica, ali ih vremenski pobrka. Ipak, svojim znanjem se ne razmeće. On je tih, povučen i ono najvažnije, jako zagonetan, pa privuče Kokovu i Tominu pažnju, bez čega ne bi ni bilo ovog romana.

 

Marijanaškolska kolegica Koka i Tome koja se žarko željela pridružiti njihovoj avantura, ali i iz nje izvući korist. Postala je špijunka u Tominoj i Kokovoj avanturi u zamjenu za slike glumaca koje je Tome skupio, što je dječake jako iznenadilo. Pokazala je i svoju dvoličnu stranu jer se ponudila biti dvostruka špijunka. Ona je "opasna i potkupljiva", zbog čega je dobila šamar jednom kada se to otkrilo.

 

Tomo BranjcKokov najbolji prijatelj koji se nedavno doselio u Zagreb s mora i željan je pustolovina o kojima je do sada samo slušao, a sada ih ima priliku i sam doživjeti. Kad je počeo rješavati slučaj s Kokom, njihov odnos se malo zaoštrio. Postaje mu žao što ga Koko ne obavještava o svojim naumima i otkrićima. Tomo dobije osjećaj da ga Koko zanemaruje u svojim planovima i idejama_ ne pita ga ni o čemu, ne obavještava, ali očekuje da će bezuvjetno surađivati, biti mu pomoć i podrška u kovanju ideja i raskrinkavanju zagonetnih situacija

Tomo je također učenik 7. razreda i Kokov je razredni kolega. Ima problema s mucanjem, pa ponavlja zadnje slogove riječi kada je uzbuđen ili preplašen.

 

Mirko Komanu školi se pretvara da je Marko Lukarić, a zapravo je sin jedinac koji živi u Zagrebu. Ima 13 godina i često je bio osamljen jer mu roditelji rade u drugoj državi. On je također bio miran, tih i povučen, sve dok nije upoznao svog najboljeg prijatelja Marka. S njim je ponovo počeo uživati u djetinjstvu, pa su njegovi roditelji odlučili posvojiti njegova prijatelja kada je ostao bez roditelja. Ali to je u Mirku samo izazvalo ljubomoru, zbog čega su se počele i događati zagonetne stvari.

__________________________________

 

Ivan Kušan rođen je u Sarajevu, 30. kolovoza 1933. godine. 1939. godine Kušan seli sa svojima iz rodnog Sarajeva u Zagreb te tamo završava sve škole. Hrvatski je akademik, poznati književnik i prevoditelj. Diplomirao je i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

 

Osim što radi kao prevoditelj i to prevodeći s engleskog, ruskog i francuskog, on piše drame, kritike, scenarije te novele i romane za djecu kojima se i proslavio. Od njegovih najpoznatijih djela koje je napisao za odrasle ističu se: Razapet između, Toranj, Trenutak unaprijed, Zidom zazidani. Autor je serija: Dvadeset slavnih, Zagonetni dječak, Lažeš Melita, Ljubav ili smrt. Najveću popularnost Kušan je postigao pišući romane u kojima je opisao anegdote dječaka po imenu Koko. Koko se voli igrati detektiva i radnja u romanima je iznimno napeta i uzbudljiva. Kušan je napisao čak osam romana u kojima je Koko glavi lik. Tako imamo Koko i duhovi, Domaća zadaća, Uzbuna na zelenom vrhu, Zagonetni dječak, Koko u Parizu, Lažeš Melita, Koko u Kninu, Ljubav ili smrt.

 

Također je bio poznat po napisanim pripovjetkama za djecu pod nazivom Strašno kauboj. Njegove knjige prevedene su na mnoge svjetske jezike, a dobitnik je i važnih književnih nagrada. U mladosti se često bavio slikarstvom, a sada slika još samo za u slobodno vrijeme. Profesor je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

 

Ivan Kušan - Domaća zadaća

Ivan Kušan - Koko i duhovi

Ivan Kušan - Koko u Parizu

Ivan Kušan - Lažeš Melita

Ivan Kušan - Ljubav ili smrt

Ivan Kušan - Uzbuna na Zelenom Vrhu

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivan Kušan - Zagonetni dječak

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u