Ivan Kozarac - Đuka Begović lektira

Ivan Kozarac - Đuka Begović

Ivan Kozarac - Đuka Begović

 

Vrsta djela - roman
Vrijeme radnje - kraj 19. stoljeća
Mjesto radnje - selo u Slavoniji
Ideja djela - većinu ljudi definira njihov odgoj i okolina, zbog čega ne mogu umaknuti svojoj zacrtanoj sudbini

Tema - Pokušaj bijega od svakodnevnog života, neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti, te mučno lomljenje vlastitog života.

 

Sadržaj - Nakon četiri godine robijanja, vratio se Đuka Begović svojoj kući skrivećki, da ga seljani ne vide. Sve je isto, jednako. Ognjište okrpano i napola srušeno, a postelja s previjenim starim - punim moljaca - kožuhom umjesto uzglavlja. Tek je više paučine po zidovima i više rupa po tlu. Sve je obišao, sve je vidio, te ga obuzme nekakav nježan osjećaj. Razmišljajući, sjetio se sebe kao dječaka «jedinkom» kako ga je otac Šima nazivao. Bilo je to bogato seosko gazdinstvo s dvadeset jutara masne dobre zemlje, te konja, krava i ostalih domaćih životinja, a duga, tek nešto forinti. Njegov otac Šima, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan piću i ženama, radio je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku. Opijao ga, da je svijet okretao glavu: - Eto što je moj jedinak! A o pokladama s cigarom i ciganskom svirkom nagovarao sina da razbija čaše i štipa cure i snaše. Kada je došlo vrijeme Đuki za školu, jedva je išao godinu dana. Dvoje prasaca izvadilo ga iz nje: - Što će sin Šime Begovića u školi? Da žulja kosti ! Neće on biti ničiji sluga, on će bito svoj gazda, pa što će njemu, "jedinku" škola? I tako je to sve išlo dok Đuka nije dorastao kolu i divanu. Lijegao o ponoći, družio se sa slugama i od njih učio prostaštvu i besramnosti. Za rad je imao vrlo malo volje, no otac ga nije niti tjerao: - Ima Šima novaca za nadničare, pa čemu da se ti mučiš... majke se jedva i sjećao. Umrla je kada mu je bilo 5 godina, no u kući njegova oca uvijek je bilo žena. S 15 godina već je imao curu, kojoj je kupovao kolače i pratio do avlijskih vrata i cjelivao. Novac je trošio otac, a trošio je i sin. Nije radio otac, a nije radio ni sin.

 

Sa 19. godina oženio se Đuka sa curom koju su mu tetke namijenile. Marijica je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Nakon 2 – 3 mjeseca već mu je omrznula. Đuka je htio ženu snažnu, živahnu, punu strasti i žudnje, a njegova je Marijica bila tiha. Mučio je on svoju Marijicu tako polupijan cijele noći, da ni spavati nije mogla. Sjećao se on svoje Marijice i bilo mu je teško: - Dobra je bila! Golublja krv! Duša! Al ja... ja? Sjetio se birtašice zbog koje je bio u birtiji od jutra do mraka, opijajući se i kartajući. Oboje su ludovali cijele noći sa istim strastima i neobuzdanošću. Bitraš je šutio i muzio od Đuke na kartama novac. Žena mu se Marijica hvalila bogu što ju pušta na miru, tek otac Šima grizao se i zavidio sinu, jer se i njemu svidjela birtašica.

 

Kako je došlo vrijeme za vojsku, Đuka je morao otići. Odslužio je tri godine. Nedugo iza Đukina odlaska, Marijica je rodila kćerku Smilju i nakon godinu dana je umrla. Kada se Đuka vratio iz vojske, otac nije imao više žene u kući, pa je malu Smilju predao rodbini - babi Mari na čuvanje, a sam je svakodnevno boravio kod birtašice grijući svoje stare kosti u njenom zagrljaju.

 

Već prvoga dana, otac i sin su se žestoko sukobili. Đuka je saznao, da je otac u švaleranju s birtašicom spiskao oko 800 forinti, a kada je još saznao da mu otac hoće prodati i komad zemlje, obuzelo ga je nešto okrutno, te mu se zacrnilo pred očima, dohvatio je žarač i svom silinom udario oca po glavi: - Eto ti! - šapnu Đuka i odvuče se u birtiju. Sve je to prolazilo Đukinim mozgom, nešto je vidio jasnije, a nečega se jedva sjećao. A ove 4 godine tamnice: - A tražio je, htio je...  kazao je otac, udri. Grizao me! I na sudu je tako rekao. I oni me ipak na 4 godine osudili. Nemaju ni srca ni duše. I ja, i ja je nemam! I sjećanje je tako dalje...

 

Sjeti se patnji zbog tamničara. I kada idu na posao njih dvadesetak, a okolo žandari s puškama. Svijet gleda, neko sažalno, a netko i prezirno boli i jedno i drugo, a djeca? Rugaju se: - Robijaši, robijaši! I za godinu dana sve te vrijeđa i poželiš noć, san, misliš: - Lakše je noću! A kad padne noć, opet muke i misli. Katkad koja sjedne u mozak pa kopa, kuje, pili, grize i ne da se izbaciti. Sad misli o ženi i djetetu i njegovom životarenju ili o raspukloj lubanji svoga oca, o tamničaru, o birtašici, pa kao u groznici stvori se čudna slika njegova života. Što li ću ja? Kako da živim? - i tako sam ja sebe pitao i pitao. Odgovoriti nije znao. Zatim skoči, pohita prema konjima, uskoči u kola i potjera konje preko šljivika, žita, ječma. Nije mario što gazi po tuđem trudu i plodinama, samo goni konje, baš kao nekad. Lice mu se izobličilo, a on ih je tjerao dalje, konji jure sve bješnje da je šuma ječala i grmjela. Konji umorni sve su manje grabili, a on bijesan trzao uzdama, šibao bičem, te siđe s kola i počne udarati po konjima. Konji vrištali, svijali se, propinjali se, ali naprijed ne htjedoše. A Đuka nije prestajao, samo je udarao. Konačno konji počeše klecati, stenjati i lijevi se ispruži po tlu, te zacvili i gotovo zaplače. Đuka se strese, klone do konja, obgrli rukom njegov vrat, a on ga gleda svojim krupnim okom poprijeko i bolno. - Dobro, moj Dorate! - i ispriča se konju: - Lud li sam ti ja! Tjeram konje do crkavanja, a zašto?

 

Nakon nekoliko dana dođe baba Mara i zapita ga što će biti s njegovom kćeri Smiljom. Zastidio se Đuka što se svoje kćeri nije ni sjetio. Smilju ostavi kod babe Mare, a sam odluči da će promijeniti svoj način života. Počeo je obrađivati svoju zemlju, od jutra do večeri samo je radio. Ljude je izbjegavao, a rano je odlazio na njive. Prvi je poorao i zasijao, te drva navezao i sve po kući poradio.

 

I dođe zima, a Đuka se odjednom umorio. Sjedi i razmišlja: - Je li to život? Zašto li se on pati, muči i bježi od ljudi. Smilja mu je sve što ima. I još ga niti jednom nije pogledala kao oca. Ne trpi ga. I to što stiče žuljevima i znojem netko će zgrnuti i to zato što će bito Smiljin muž. Počeo je žaliti samoga sebe. Samoće se odrekao, posla ostavio i počeo živjeti onako kako je prije živio. Kod staroga čiče Pana počeo je zalaziti na divane. Pričali oni o svemu, a najviše o mladosti, momaštvu i bećarenju. Nadmetali se oni u govoru kome je ljepše bilo u mladosti, a Đuka najmlađu uvijek je bio protiv: - Zar je to štogod... i započne pričati starcima o svojoj mladosti i svome ludovanju sa curama i mladim snašama: - vi ste im se ulagivali, mitili i mazili, a ja sam ih tukao šakački i ularom, što sam god dohvatio. One su bile vaše, dok im se svidjelo, a moje su bile jer su me se bojale i jer su morale. Ja joj za svaki poljubac dadem šakom u rebra i još mora kazati da joj je to slatko i još su vas varale, a dica Bog zna čija su.

 

Živio je Đuka ne osvrćući se na druge i ne gledajući kako drugi žive, no nešto ga je tjeralo na takav život. Volio je biti takav: - Gnjila krv! - kaže Đuka sebi i drugima. Šimina bisna krv! - govorili starci. I ovakav život učinio mu se prazan. Dojadili mu divani sa starcima, znao je da on nije ni za zemlju, ni za žulj i znoj. I opet pođe po starom u birtiju na vino, razgovori i kartanje. Ljude oko sebe tjera da ispijaju čaše do dna i samouvjeren govori: - Pijte, trošite! Novac u džepu - vrag u srcu! Đuka pije samo zato da novac zapije, svoju pamet da opije i zaludi, da ga ne muči i ne mori: - Pa što košta, nek' košta! A birtaš piše brojke kredom dvostruko i trostruko sve na račun Đuke, a on ne mari, rasipan je kao kneževsko dijete. I sudbene odluke i obavijesti često su stizale, no on nije mario, već trošio - dok ima biti će svima!

 

Otkad je napustio svaki posao, obilaziti birtije i opijati se, počeo je obilaziti i oko žena. Ruža, žena čobana Radeta uhvatila se njegova srca. Lice joj garavo, oči crne i velike, kosa još crnja, tijelo bijelo i oblo, a usne crvene ko' trešnje. Vrebao ju je svakoga dana. Krv mu je bila pokretač života. A kako je došao kraj te ljubavi s Ružom nije mu bilo jasno. Opažao je da ona nije ništa posebno, već je ista kao i druge žene, pa se žar polako gasila. U njemu je bila šokačka krv, koja teži za što većim promjenama, leptirskim oblijetanjem. Uskoro su seljani primijetili da se Đuka promijenio. Postao je mučaljiv i smrknut. Mučio se mislima o svojoj sudbini. Predbacivao si je svoj način života, mlitavilo, opijanja i ljubakanja. Počeo je zavidjeti svojim suseljanima na mirnom obiteljskom životu, a njemu su dani dosadni, dugi i ne zna drugo, pa ih zapija vinom. Imetak se topio, a dugovi rasli i već su na prodaji Đukina imanja. Odlučio je prodati ostatak imanja i ostaviti novac za miraz Smilji. Došao je dan proštenja i Đuka krene sa seljanima po zagovor kod Gospe Ilačke jer se on iskreno kaje i nada milosti božjoj.

 

Godilo je Đuki biti sa svijetom i krene kao i svi prema Gospinoj crkvi. I odjednom, počeo je pitati samoga sebe: - Zašto je on tu? Da se pokaje! Što se ja imam kajati? - pitao se - ludo je što sam se uputio s babama, to nije dostojno jednog Đuke Begovića. On, hulja prvog reda, bećar da mu para nema, pa on poklecava, oltar ljubi, neće: - Ne, pa da se o životu radi! Ostavi Đuka Ilaču, svoje suseljane, proštenje i vrati se kući. Odmah je odlučno poradio na prodaji zemlje, kako bi se oslobodio dugova i dražbe. Od velikog imanja ostala mu je samo kuća, a konje, kola i oruđe također je prodao. Novac je odmah uložio u banku Smilji za udaju.

 

U njemu se opet javio stari nemir i nezadovoljstvo. Novac! Taj ga je tištio. On da pokloni 1200. - forinti kćeri? Ona će se udati, a muž će ga potrošiti na rakiju, a ništa pametno s novcem neće učiniti. Postao je kivan na sve oko sebe i u svakome je vidio neprijatelja. Ponovo se Đuka vrati starome životu, opijanju i razvratu. Obuzela ga je strast za uništavanjem i rasipanjem. Potrošio je Smiljin miraz, prodao kuću i više mu ništa nije ostalo od imanja. Đuka Begović je sada sluga. Unajmio se kod čovjeka kojega je uvijek prezirao, kod seljaka Andre Mijaljeva za čobana. I danju i noću je sa čoporom ovaca. Sam, niti tko ide k njemu, niti on traži koga. Ne žali on ni za kućom, ni za zemljom, niti za onim životom bećara. Možda će se on opet izmijeniti, a kako nema imetka varat će, krasti će, tko zna.

 

Nego, bogzna hoće li on u tome završiti. Teško je rasuditi na Đuki Begoviću. Neda se to. Zagonetka je on. Možda će se on i opet izmijeniti, možda već sjutra, prekosjutra... Možda će se i opet dati na opijanja i bećarovanje, a pošto ne ima imetka, varat će, krasti će... Možda će...

 

Likovi

 

Đuka Begović - kontradiktorna ličnost: u jednoj osobi i bećar i patnik, moralni prijestupnik i pokajnik. Snažan, energičan, impulzivan, vitalan. Đukino ponašanje određeno je afektima, fiziologijom, nagonima, autodestruktivnim silama. Njegov je život život njegove volje: čista spontanost, sloboda, pobuna protiv društvenih konvencija i moralnih okova. Životne snage i volje ima previše. Rezultat je svega toga rezignacija i propast. Najviše voli svoje konje. Smatra društvo licemjernim. Nije plošan lik (tj. nije samo negativan) s vremena na vrijeme dođe pameti pa bude marljiv, no svejedno se uvijek iznova vraća piću i razvratništvu. Kroz Đuku, odnosno kroz njegove pokušaje transformacije, propituje se stereotip razvratnog Slavonca, koji se ipak u velikom dijelu afirmira, iako se u malom dijelu provlači i ideja marljivog Slavonca, no ona nije do kraja uspjela biti realizirana.

 

- Đuka je slušao, slušao i pojmio sve do u najsitnije tančine. Ta u to doba već se svršavala njegova petnaesta godina rođenja, a prva njegova danomičnog potucanja sa svinjarima i šalabazanja svenoćnoga po sokacima te boravljenja u kolu i na divanu. I curu je već imao, kojoj je kupovao slatke kolače, koju je pratio od kola do avlijskih vrata, ali koju je i cjelivao i milovao i drpao...
- I Đuka, zar je on ikad živio za sutra? Ne. On je znao samo šta je to: danas, pa opet: danas, i onda i opet danas.


- da, zašto sam? - zapito on sebe. - Da se pokajem?! Da se pokajem, što me rodilo? Šta ja imam okajivati! Ja - pa da okajivam! Bi l' možda morao malko i proplakati i pocmizdriti? - i odmah mu se potom vidjelo ludo što se uputio s tim babama, s Tunom Ilijinim i s djecom. Činilo mu se to bolesnom slabošću, nečim što nije dostojno njega: Đuke Begovića. Podišlo ga i čuvstvo stida, nepriličnosti. Ta on, on - Đuka, hulja prvog reda, bećar da mu para nema, pa on da poklecava, oltar ljubi... To on neće. Ne, pa da se o životu radi!...

 

- Posao bio dovršen, a on umoran, uznojen, ali i zadovoljan. Činilo se, barem zadovoljan je. Eh, prominio sam se ja. I prominili su me - ozbiljno izgovarao Đuka i malo mu se lice ovedrilo. Ćutio je primjesu radosna, snažna čuvstva u sebi što može da reče nekomu da se promijenio, da nije više onakav kakav je bio.

 

Šima Begović - Đukin otac, odan ženama i piću, lijen

 

A otac Šima, krupan, crvenolik, ali lijen, gnjio, odan piću. Radio je samo toliko koliko je baš nužno bilo. A i to eno nije radio sam. Naimao je nadničare, zamobivao komkomšije. Nedjeljama i svecima i kroz cijelu zimu išao danomice ili po selu na razgovore ili po birtijama na pijuckanje, a u doba poklada eno i kerio se. Majka pak njegova umrla još za njegove pete godine i jedva se nje sjećao. Doduše njegov otac nije bio bez žena. I još malen pojmio je Đuka dosta toga u njihovu kućnom životu. I naučio se bio već iz te dobi da gleđe uz oca uvijek po ženu koja vodi kućne poslove, šije, krpa.


Marijica - Đukina žena je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Bila je dobra dusa, golublja krv. Umrla je.

 

Bila je sitna, malena, mlada. I tiha, mirna je bila. Uvijek je šutjela, na psovke nije odgovarala i štogod se Đuki ushtjelo vršila je bez prigovora. Ipak mu omrznula već nakon dva - tri mjeseca. On je htio ženu snažnu, živu, ženu strasti i žudnje, ženu krvi neobuzdane, a ona je bila upravo bolesno tiha, bolesno mrtva i bestrasna.


Ruža - čobanica, Đukina ljubavnica

 

Ona je bila udata za Radeta, čobana u Andre Mijaljeva. Nije bila šokica. Njeno lice je bilo garavo s par pjega samo, oči crne i velike, kosa još crnja, tijelo oblo, gipko i puno, bedra i usne crvene ko poluzrela trešnja - bez premca u selu.


O djelu - Kratki roman Đuka Begović Kozarac je počeo pisati za vrijeme služenja vojske u Karlovcu 1907. godine. Radnja započinje in medias res (u središtu stvari) povratkom glavnog lika iz zatvora, a zatim se retrospektivno prikazuju scene iz djetinjstva i mladosti te događaji koji su kulminirali Đukinim zločinom: ubojstvom vlastita oca. Završne rečenice romana ostavljaju mogućnost promjene, potencijal i slutnju nečeg novog. Znatan prostor u romanu zauzimaju lirski pasaži i stilizirani opisi krajolika koji prikazuju unutrašnje stanje glavnog lika. Postoje impresionistički opisi personificirane prirode u koje su vješto utkani osjećaji, misli, stanje duha.

 

Modernistčko u romanu: neizravni unutarnji monolog (prikazuje se stanje Đukine svijesti, no to donosi pripovjedač); postupak defabularizacije (svaki taj monolog zaustavlja naraciju); pojam erotizma; neprilagođeni pojedinac; otuđenost lika; psihička nestabilnost lika; zatim bilježenje trenutka, osjetilni mimetizam (auditivni, vizualni i taktilni motivi), nizanje dojmova (lutanje među dojmovima), precizno imenovanje biljaka - što su ujedno i elementi impresionizma, jednog od pravaca u moderni. Postoje i elementi naturalizma (krvno nasljeđe), no nisu toliko problematizirani.

 

Erotizam
Cura se omata, povija oko njega kao zmija, pa se razmiljava, a u njemu raspojasost i draž, a iz njega jagma, lakomost oblagivanju nje tašte i pristrasne... A šta istom dalje!... Onda kad uz jezd prigušenih i rastrgnutih uzdaha - upaljen - golu ruku među naga joj sune bedra! Ona se tobože - bajage - brani, a ovamo sva dršće, gori, luduje! I oboje sopte zagrcavaju, kao da će im suze. A ono se uistinu tek stisnu i sljube. Zamru u klonuću, pjani u pripoju slasti i razdrage...

 

- Mrtva vuka ne plaše se janjci.

 

- Duša! Kakva duša!... Gdi je duša u čo'eka! Da čo'ek ima dušu - ne bi krao, varo, lagao, otimo. Pa zar bi i umr'o! Ovako, što dođe pod zemlju - to je sve. Sav čo'ek. A to se ismrdi, izgnjije, istrune, nestane i ništa ne ostane.

- Čudno! - vidjelo se Đuki. - Kako to ide, samo ide. Htio ne htio čovjek, to ide ni brže ni lakše. Kaži danu ''stani!'' - jok! On samo ide, a ti plači za njim ako te volja.


Struktura djela - Psihološki roman kao pripovjedačko sredstvo, roman o pojedincu, roman koji oslikava društvenu stvarnost u Slavoniji. U njemu je predstavljen lik u prvome licu u kojem je opisano mučno lomljenje vlastitog života. Psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i poznate književne forme. Pokušava se uzdići iznad konvencija sredine, ali ubrzo se još nemoćnije ruši u nju i propada. Đuka je ujedno simbol muške snage, čovjek širokih zamaha i svoje volje, originalno i kompleksno književno lice. U srdžbi ubija rođenog oca, u veselju pjeva, ojadjen muči sebe i druge, u duši samotnički trpi, u šumi vrišti od radosti. Uglavnom živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog temperamenta, ali od svojih suseljana doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu ravnodušnost.

________________________________

 

Ivan Kozarac rođen je u seljačkoj obitelji 8. veljače 1885. godine u Vinkovcima. Razočaran dobivanjem loših ocjena i smrću oca nakon dva razreda gimnazije napušta školu. Bio je kao vježbalo na sudu i čitao je knjige, romane. Slušao je crte iz socijalnog života Krajine. Nakon dosta pročitanih knjiga ruskih realista i sam je počeo pisati pjesme. Na poticaj njegovog bratića Josipa Kozarca prihvatio se pisanja proze. U Zagrebu dobiva mjesto poslovođe u nakladnom fondu Društva hrvatskih književnika. Obolio je od tuberkuloze. Boravi u lječilištu na Sljemenu i vraća se u Vinkovce, gdje je umro 16. 09. 1910. godine, navršivši 25 godina života. Ivan Kozarac je svestrani stvaralac: pjesnik, novelist, romanopisac. U tako kratkom životu i književnom stvaranju napisao je nekoliko novela i psihološki roman Đuka Begović, koji mu je osigurao posebno mjesto u hrvatskoj književnosti. Pjesme je pisao po uzoru na narodne lirske pjesme, od kojih su neke uglazbljene. Već kao sedamnaestogodišnjak pisao je pjesme i crtice u pravničkom glasilu Naša Sloga.

 

Političke članke objavljivao je u listu Frana Supila Novi List i u naprednjačkom Hrvatski đak. Za života tiskao je samo jednu knjigu, zbirku novela Slavonska krv. U novelama prikazuje slavonsko selo (propadanje seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, pijančevanje, bijelu kugu, lažno bogomoljstvo, nemoral, jagmu za državnim službama....). Kao novelist odlikuje se izoštrenim darom zapažanja, lirskim opisima, spontanošću u izražavanju ljudskih strasti i nagona te smislom za psihološku raščlambu. Predstavlja se kao pjesnik i kritičar slavonskog sela, tj. kao izraziti novelist sela. Vrhunac njegovog stvaralaštva označava psihološki roman Đuka Begović, roman o pojedincu, koji oslikava društvenu stvarnost potkraj 19. stoljeća. Odmah po izlasku, a i kasnije roman je privukao pažnju književne kritike. Ivan Goran Kovačić u tekstu Život od komada u "Novosti" uvrstio je Đuku Begovića u dvadesetak najuspjelijih djela naše književnosti i u desetak najizrazitijih ispovijedi naše hrvatske duše, prkosite, puntarske, uspravne do oholosti. Kozarac je izraziti "pučki modernist" koji je u hrvatsku književnost unio svjež i bujan slavonski kolorit, osebujnost slavonskog temperamenta, dah slavonskog krajolika i izražajnost slavonskog jezika. Njegovo je djelo nedovršeno, ali živo i reprezentativno, izvorno i osebujno. I Miroslav Krleža inače strogi sudac hrvatske književne baštine u poznatom eseju "Hrvatska književna laž" opisao je da nitko nije znao tako dobro pisati kao "pučki učitelj" Leskovar i kaplar Kozarac mlađi.

 

Ivan Kozarac - Sudoperka

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivan Kozarac - Đuka Begović

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u