Ivan Ićan Ramljak - Suza i radost didova lektira

Ivan Ićan Ramljak - Suza i radost didova

Ivan Ićan Ramljak - Suza i radost didova

 

Kratak sadržaj - Vrijeće klinaca nije donijelo odluku za najboljeg pripovjedača koji je ispripovjedio najbolju priču. Uvijek je jedna priča najbolja ali se ni ona ne može dugo zadržati jer uvijek se nađe neka bolja. Pravo na pripovjedanja imaju svi od prvog do osmog razreda ili netko tko tek kreće u školu. Zbog priča uvijek je bilo svađa. Zbog onih koje su prepisivali iz knjiga a onda se pred vijećem zakleli da je njegova vlastita. Josip je imenovan predsjednikom jer je njegova priča o "Stonogi i 100 pršuta" proglašena najboljom. Zamjenik je bio stike jer je bio istinitom pričom o "Pijavicama babe Kate" i njezinoj bolesti dostiga do samog vrha. Josip, predsjednik, prisutnima je dao do znanja da mali Damir koji kreće tek na jesen u školu, zna dobru priču koju svi mogu slušat. Nitko tu izjavu nije ozbiljno shvatio. Damir, suza i radost didova otrčao je didu Jeri kojeg je smatrao najpametnijeg na svijetu. Uvali se u krilo onako uzdihan te zamoli didu da mu ispriča sve o plamenu na Plišivici. Did je Damira često nosio iz kreveta jer je znao da noću mokri u postelji, a Damiru je radost bila kad bi ujutro šetao po kući suhih gaća. Nakon nekoliko sati došao je i Damirov trenutak. Stigao je među prvima. Prekrižio je nogu preko noge i počeo pričati o tome što je doživio njegov djed jedne davne noći kad se vraćao sa sjela od djevojke. Njegove zakonite pokojne žene Marije. Bila je ljetna noć, vedra kao duza, zvjezde su se spustile nisko. Jure je krenuo na vrh Vranije pokupiti koju zvijezdu za svoje unuke. Kad je došao na pola brda ugledao je čudesa. Na planini Plišivci iza gomilu kamenja u kojoj su se u neka davna vremena kopali mrtvaci krenu iz gomile kamenja zlatkast, isprekidan plamićak i trepereći zamače među zvijezde. Djedu se noge oduzeše. Sjeo je na kamen i zamotao cigaru te povukao koji dim. Djeca su ostala u čuđenju kako je Damir ispričao sve to. Netko je uzdahnuo, netko je otvorio usta i pogled zaustavio u daljinu. Misli su odlutale u onu vedru zvjezdanu noć. Svima je napunio uši plamenom, srce nekom tajnom strepnjom, a mozak razmišljanjem. Kad je priča završila, dječaci iz vijeća uputiše se prema Jeri da im otkrije svoju tajnu. Kada su stigli dida Jere nije bilo. Negdje je otišao.

 

Vrsta djela - pripovjetka
Vrijeme radnje - 1992. godine
Mjesto radnje - Selo
Pouka - Ova pripovjetka nam govori o tome kako trebamo svakoj osobi dati priliku da se dokaže.

Tema - ova pripovjetka govori o čudesnom događaju kojeg prvačić ispriča te zaprepasti mnoštvo djece

 

Likovi
Jera - Osjećajan i pun ljubavi prema svojim unucima. Npr. Kad bi' se Damir pomokri u krevet on bi' ga presvukao i vodio van kasno u noć. Velikodušan npr. Kasno u noć otišao je na planinu kako bih dohvatio zvijezde za svoje unuke.
Damir - Dobar, hrabar dječak npr. Stao je pred mnoštvo djece skupio hrabrost i ispričao sve što je zapamtio.

_________________________________

 

Ivan Ićan Ramljak pripada onim piscima koji cijeli život pišu jedno djelo, evokativnu prozu o svojem rodnom kraju i nezaboravnom zavičaju svojega djetinjstva. Rođen je 16. siječnja 1928. godine u Čitluku pokraj Posušja, surovom, siromašnom, ali slikovitom i živopisnom hercegovačkom kršu. U kraju koji je dugo zadržao stara vjerovanja i inkorporirao plodove narodne mašte u svakodnevni život svoga čovjeka. U kraju na razmeđi Hrvatske i Bosne i Hercegovine, čije granice žitelji toga kraja ne razumiju i ne mogu prihvatiti.

 

- Što? - ljutito upita, razmahuje rukama, pipa se oko pasa kao da traži oružje - granica ispred moje kuće, zar je to moguće? (...) Ivan zna da ne postoji nikakav valjan razlog državnom granicom razdvojiti Imoćane od Posušana, razdvojiti brata od brata, Hrvata od Hrvata.

 

Ramljak je pučku školu završio u obližnjem Posušju, a zatim kao nadareno dijete nastavio školovanje u Imotskom, Sarajevu i Zagrebu, gdje pohađa gimnaziju. U Zagrebu završava studij hrvatskoga jezika s jugoslavenskim književnostima i studij ruskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu. Nakon studija vraća se u svoj zavičaj i radi kao nastavnik u osnovnoj školi u Posušju, zatim prelazi u Zagreb i radi honorarno kao nastavnik na srednjoj medicinskoj školi. Godine 1962. postaje stručnim suradnikom Instituta za historiju radničkoga pokreta Hrvatske, zatim asistentom te voditeljem odjela. Bio je član uredničkoga odbora časopisa Putovi revolucije (1962. – 1967.) i stalni suradnik Zagrebačke panorame (1961. – 1967.). Zbog potpore direktoru Instituta Franji Tuđmanu, Ramljak je 1968. godine otpušten s radnoga mjesta i politički optužen. Iste godine zapošljava se kao urednik Agrokombinata, novina istoimenoga poduzeća. Od 1973. do odlaska u mirovinu 1991. zaposlen je u Školskoj knjizi u Zagrebu, gdje je bio glavni urednik novina toga nakladnika.

 

Dok je radio u Institutu, Ramljak je istraživao sindikalne pokrete tekstilaca i metalaca Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao dijelove revolucionarnoga komunističkog pokreta pa su mu tiskana dva opsežna monografska rada na tu temu: Tekstilci Jugoslavije, Zagreb, 1966. i Metalci Jugoslavije, Zagreb, 1967. Bio je suautor publicističkih izdanja: Hrvatska lijeva inteligencija 1919-1941, prvi i drugi svezak, Zagreb, 1970. i Revolucija i revolucionarni članovi Centralnog komiteta Hrvatske 1937-1941, Zagreb, 1970. U prvi svezak edicije Zagreb jučer, danas, sutra, Zagreb, 1965. uvrštene su mu biografske rasprave o Alfredu Dimanštajnu i Ivanu Krndelju.

 

Nakon političkih optužbi, Ramljak se sve više okreće književnom radu. Priče za djecu objavljivao je u dječjim časopisima Školske knjige Smib i Modra Lasta te uriječkom Galebu, osječkom Maslačku i Cvitku iz Međugorja, a pisao ih je i za dječji program Radio Zagreba. Pripovijetke za odrasle objavljivao je u književnim časopisima Republika (Zagreb), Forum (Zagreb), Književna Rijeka (Rijeka), Književna revija (Osijek), Osvit (Mostar) u Iseljeničkom kalendaru Hrvatske matice iseljenika i Posuškom zborniku I i II. Bio je član Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog novinarskog društva.

 

Prva objavljena knjiga za djecu bila mu je zbirka pripovijedaka San bez uzglavlja, Školska knjiga, Zagreb, 1986. godine. Kritika ju je dočekala pohvalama nagradivši je Republičkom nagradom "Grigor Vitez" za 1986. godinu. Iz knjige su članovi povjerenstva za nagradu iščitali autorovu težnju k izvorima hrvatske tradicije stvaralaštva za djecu i želju da se stare stvari ispišu na nov način. Nakon prodora urbane tematike u hrvatsku dječju književnost pedesetih i šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća (I. Kušan, M. Matošec) seoska sredina koja je nekada prevladavala u dječjoj književnosti gotovo da je zaboravljena. Svojim djelom Ramljak podsjeća čitatelje na zapostavljenu seosku tematiku pokazujući svojim pripovijetkama da selo i život na selu može biti dobro uporište i suvremenim literarnim iskazima. Ramljak prikazuje selo svojega djetinjstva s velikom ljubavlju prema njegovim stanovnicima, ali isto tako i s ljubavlju prema svakom kamenu svojega zavičaja i prema pričama koje su se prenosile s koljena na koljeno. Upravo zahvaljujući legendama, mitovima i vjerovanjima poteklima iz starine Ramljak je izgradio specifične zakonitosti ruralnog djetinjstva koje počivaju na ravnopravnosti izmaštanog i stvarnog, sna i zbilje, mitskog i realnog. Na primjer u pripovijetki Jukino pero mali Juko bez i najmanje sumnje prihvaća Kikaševu priču o susretu s orlovim carem i uvjerljivo je priča u svom razredu, a učitelj ga niti ne pokušava razuvjeriti, nego Jukino maštanje ugrađuje u predavanje iz prirodopisa o bjeloglavim supovima. U pripovijetki Crveni autić dobivši na dar od tetke iz Bosne crveni autić, Iko tu igračku doživljava kao čudo. U kraju u kojem su djeca loptu pravila od konjske strune, kupovna igračka zaista nije daleko od čarobnih predmeta iz mitova i bajki. Autić je stigao neočekivano u dječakov svijet iz nekog drukčijeg svijeta, koji je tamo negdje daleko u gradu i za Iku ništa više stvaran od svjetova vilenjaka, divova ili orlova koji govore. Autić će isto tako neočekivano nestati iz njegova svijeta (ukraden, izgubljen), ali Iki će se autić vraćati u snovima, a on svoje snove doživljava kao stvarnost. Autić dobiva mjesto u snu, u priči, u maštovitom dječjem svijetu jednako kao rekviziti narodnih legendi (npr. zub babe Pužave, zmijska trava itd.).

 

Katkad se čini da je životna drama i borba za opstanak na kamenjaru dehumanizirala stanovništvo, ali pojedine zgode pokazuju kako su ljudi uspjeli očuvati crte dobrote, hrabrosti i poštenja što najbolje ilustrira vrlo dojmljiva pripovijetka Koliko ti obraz odmjeri o nenadanom susretu švercera duhana i, njihovih vječitih progonitelja, finanaca u kolibi zametenoj snijegom.

 

San bez uzglavlja osvojio je i svojim jezikom koji je izvoran ne samo u leksiku, nego i u semantici i u rečeničnom ritmu. Zahvaljujući tome ugođaj podneblja i krajolika te mentalitet ljudi o kojima Ramljak govori djeluju uvjerljivo, atuentično, gotovo dokumentarno pa je povjerenstvo zaključilo: - San bez uzglavlja je zbirka jednog podneblja i socijalnih odnosa, priča grubog realiteta, ispisana stilom narodnog pripovjedača koji priča okupljenoj djeci (i ne samo o prohujalim vremenima) s ljubavlju. A priča toliko iskreno da realitet njegovih priča postaje bajkovit.

 

Slijedila je zbirka pripovijedaka Glava u torbi, Mladost, Zagreb, 1990. Čitateljstvo ju je doživjelo kao nastavak onoga što je započeto u prvoj knjizi. U prvom planu je ponovno piščev rodni zavičaj u kojemu su legende srastale s djetinjstvom. Duhovita je igra značenjem riječi iz naslova knjige. Narodnu izreku, imati ili nositi glavu u torbi Ramljak u svojoj priči demetaforizira: dječaci za vrijeme nevremena izbace sve knjige i navuku torbu na glavu kako bi se barem malo zaštitili od kiše i kako ne bi vidjeli munje koje sijevaju a oni ih se boje. Budući da je nevrijeme bilo strahovito, dogodilo se da im je zaista glava bila u torbi i u doslovnom i u prenesenom značenju. Vrlo dirljivo Ramljak prikazuje susret očeva s djecom nakon nevremena. Proživljena opasnost ruši tradicijom zacrtane norme ponašanja muškaraca u patrijarhalnoj sredini i pokazuje kako ispod prividne krutosti bujaju osjećaji i nježnost. - Živi ste! - podvikivali su od sreće i bacali djecu u zrak, dočekivali ih na ruke, a onda stisnuli uza se i trljali ih rukama po cijelom tijelu. Mislili su da će ih naći ozlijeđene, možda i mrtve, kroz mozak su crne misli strujale. Zato su ih ljubili kao da ih godinama nisu vidjeli. Premda im muški ponos nije dopuštao da cmaču djecu jer je to "ženski posao" a oni i vole i ljube srcem i savješću, nisu ovoga puta mogli odoljeti. Izljev čudne raznježenosti učini i dječju družbu hrabrijom.

 

Svi Ramljakovi likovi autentični su svjedoci vremena i podneblja u kojemu žive. Pred čitateljem defiliraju za današnje vrijeme neobični tipovi kao škopiguda Stranput, čiji posao je bio od neizmjerne važnosti stanovnicima gorštačkih sela. Zatim rutaš Lepica koji je za svoje skupljanje krpa iskorištavao dječju težnju da se domognu kojeg novčića. Tu je i maštovita Tonka, nepismena djevojka, ali spretna u izmišljanju priča u kojima životno iskustvo pretvara u zanimljivu mitsko - fantstičnu stvarnost gdje čudesna bića ravnopravno egzistiraju s ljudskima kao plodovi vjekovne narodne mašte. Iz takvih priča, proizišlih iz folklorno-mitološke tradicije jednostavno je iščitati etnopsihologiju stanovništva posuškoga kamenjara i njegov moral.

 

Pokretačka snaga Ramljakova pripovijedanja često su detalji. Na primjer sitan kukac, gundevalj (balegar, kotrljan, zujak, skarabej) zaokupio je pisca u istoimenoj priči u kojoj ispod verističkog prikaza napora tih malih kukaca, zapravo otkrivamo autorovo zanimanje za unutarnja zbivanja u dječaku Jerku koji je promatrajući gundevalje, zaboravio školu i svoje obveze.

 

Za zbirku Suza i radost didova, Alfa, Zagreb, 1992. Ramljak ponovno dobiva Republičku nagradu "Grigor Vitez". I tu on ostaje zaokupljen ambijentom i ljudima svojega kraja slikajući čovjeka kamenjara koji je dugo opstojao u tradicijom zacrtanim okvirima djelomično uvjetovanim primitivizmom, a djelomično plemenitošću i elementarnim poštenjem. No pripovijedanje je ovdje u većini pripovijedaka povjereno infantilnoj svijesti – dječaku, kojega doživljavamo kao autora. Naratorov je diskurs prividno prilagođen dječjim doživljajno - spoznajnim mogućnostima i načinu razmišljanja. Slika djetinjstva dana kao pripovjedna konvencija iz naivne dječje psihe uglavnom dobro funkcionira i ojačava dojam autentičnosti i proživljenosti. Djetinjstvo prikazano kao niz zanimljivih, nostalgičnih epizoda otkriva suvremenom djetetu čitatelju neprocjenjivu vrijednost hladne vode sačuvane u tikvi misirači usred suncem isušenoga tla ili vrijednost batinih gumenjaka koji mogu poštedjeti bosu nogu oštroga kamenja u priči Misirača, draž učenja nakon propješačenih desetak kilometara u priči U gimnaziji, olakšanje nakon izvađenog bolnog zuba čekićem i dlijetomu pripovijetki Zubar Petar. Uspjeh života u tako škrtim uvjetima često je ovisio o domišljatosti i lukavoati što ilustrira duhovita epizoda iz pripovijetkie U gimnaziji o trgovcu koji uvjerava kupca da krava daje od šest do devet litara mlijeka, a kad ovaj želi vratiti kravu jer krava daje samo tri litre dnevno, uspostavlja se da trgovac zaista nije lagao jer od šet do devet je tri. Unošenje takvoga vragolanskog pučkog duha daje vedriji ton stranicama koje govore o društvenom životu tog podneblja i njegovim gospodarskim poteškoćama što jasno ukazuje da djetinjstvo u kamenjaru nije bilo ni lako ni jednostavno. Iako se odvija u okružju skromnosti i gotovo bazična siromaštva, djetinstvo o kojemu nam Ramljak pripovijeda prevučeno je patinom čarobnosti, životne radosti, optimizma, igre, odiše vedrinom, humorom i obogaćeno je ljepotom prirode, prepuno zanimljivih dječjih percepcija, malih životnih istina, skromnosti i djetinje bezazlenosti. Iako nam se događaji, bitni naratoru, katkada čine beznačajnima, upravo od takvih, naoko beznačajnih, zbivanja Ramljak je sazdao svijet vrednota.

 

U tu je zbirku uvrštena i priča Kruh svetoga Ante koja je na prvom međunarodnom natječaju »Serra International« u Veneciji 1992. godine nagrađena prvom nagradom za kratku priču religioznoga sadržaja u konkurenciji književnika iz pedeset dvije države svijeta. Bilo je to značajno priznanje našoj zemlji koja je prvi put nakon stjecanja samostalnosti odnijela pobjedu na jednom međunarodnom književnom natjecanju. Riječ je o priči u kojoj autor vrlo sugestivno prikazuje iskonsku borbu dobra i zla u kojoj sudjeluju jednako narodna mudrost i vjerovanja te čistoća dječje duše i neiskvarena dječja vjera. Prateći snalažljivost ljudi s kamenjara kojima je opori život izoštrio lukavost i domišljatost pa su se kroz život često probijali dosjetkama i smicalicama, Ramljak gradi novelističku priču o čovjeku koji je u svojoj pohlepi zaboravio granicu pa ne preza da se posluži trgovačkim smicalicama i kad se ne dogovara s ljudima, nego traži pomoć svetaca i Boga priziva kao svjedoka svojega zavjeta. No u želji da nadmudri i Svemogućega kako bi, nepravedno materijalo se okoristivši, uljuljkao svoju savjest u prividnoj ispravnosti vlastita postupka, savladava ga dječja naivnost i poštenje kojim su osuđena sva lažna obećanja i zavjetne "ucjene" odraslih.

 

Snaga vjere tema je i kratke priče Zdravlje iz Međugorja, Naklada Zadro, Zagreb, 1999. objavljene u obliku slikovnice u suradnji s ilustratorom Ivanom Vitezom.

 

Sa svojom četvrtom objavljenom knjigom Povratnik, Alfa, Zagreb, 1994. Ramljak je zaokrenuo od kratke prozne vrste k romanu. Zajedničko s pripovijetkama je mjesto zbivanja - piščev rodni kraj, hercegovački krš, više škrt, nego bogat, ali koji prirasta svojim stanovnicima za srce pa čak i onda kada im nije pružio baš ništa osobito lijepo kao junaku ovog romana, dječaku Jerku, zvanom Apelu, kojemu je majka umrla kad je imao jedanaest godina, dok za oca nikad nije niti znao. S likom Apela susreli smo se već u pripovijetki San bez uzglavlja u istoimenoj zbirci. Nerazgovorljiv, ali marljiv dječak došao je na svijet tajanstveno (ne zna se tko mu je otac) isto tako je jednoga dana neobjašnjivo nestao i tu je bio kraj pripovijesti o Apelu. Apel je ostao samo u sjećanju i seoskim pričama. U romanu Povratnk Ramljak nam objašnjava kamo, kako i zašto je nestao Apel i što se dalje s njim događalo.

 

Autor je izabrao vrlo originalnu temu za svoj roman. Prikazuje sudbinu neobična emigranta. Iz siromašnih krajeva ljudi su često odlazili trbuhom za kruhom u daleke zemlje i taj motiv nije zaobiđen u književnosti, ali Ramljakov junak ne odlazi svjesno u emigraciju tražeći bolji život. Sudbina se zaista neobično poigrala njime, jer je kao nenamjerni slijepi putnik, koji je doslovno zalutao na brod, odvezen u Marseilles. I posao koji je Apel radio u tuđini bio je isto tako neobičan. Nije radio u tvornici, u rudniku, na gradilištu ili druge poslove koje su naši ljudi najčešće radili u tuđini, nego ga je zapao posao da ubija udave i druge gmazove i da im svlači kožu.

 

Kompozicijski je djelo složeno. Na početku upoznajemo dječaka Apela, "mulca" o kojemu se brine cijelo selo i pratimo ga do njegova nenadana i neobična odlaska u svijet. Nakon više od trideset godina vraća se Apel kao zreo i bogat čovjek u svoj rodni kraj. Sad počinje niz retrospektivnih prikaza njegovih doživljaja u tuđini. Slijede nabita poglavlja, dobro raspoređene uzbudljive priče života u Francuskoj na farmi udava, a poslije u egzotičnim predjelima Gvineje, među udavima i krokodilima u prirodnom ambijentu. Apelova životna priča, koju  pripovijeda mještanima, a naročito ga vole slušati djeca, isprekidana je stalnim vraćanjem u sadašnjost odraslog Apela, koji započinje novi život u sredini iz koje je tako neplanirano bio istrgnut, ali u koju se vraća obogaćen velikim iskustvom i novcem, pa sad može sam kreirati životne tokove ne dopustivši da oni upravljaju njime kako je bilo u djetinjstvu kad nije imao nikoga i ništa.

 

Vještina Ramljakova pripovijedanja ogleda se i u tome što, iako je izabrao građu koja sama po sebi postavlja mnoge zamke (životni put siročeta), uspijeva izmaknuti tugaljivosti i naglašenoj sentimentalnosti, što mnogim vrsnim piscima nije uspjelo u obradi sličnih tema. Ramljakov stil obilježava specifičan humor koji proizlazi iz dječakova nesnalaženja u novoj sredini, u tuđoj kulturi i civilizaciji.

 

Kao i u pripovijetkama, i u romanu vrijednosti djela pridonosi Ramljakov jezični izraz, pučki, bujan, i otvoren. Dijalozi izrečeni lokalnim govorom ostvaruju dojam elementarnosti, autentičnosti i uvjerljivosti. Riječi su mu pune prizvuka, gipke, neukočene, tople i dojmljive.

 

Ovim je djelom Ićan Ramljak pokazao da mu leži i duži prozni izraz.

 

I peta knjiga Orgulje na Vranijoj glavici, Cvitak, Međugorje i Matica hrvatska, Posušje 2001. napisana je u formi romana, no manje čvrste fabule nego u Povratnika. Tematski romani imaju dodira: uz naglašenu ljubav prema rodnom zavičaju govore o emigraciji, samo što je ovdje riječ o ljudima koji svjesno izabiru takav životni put. Rahlije kompozicije, roman više podsjeća na zbir pripovijedaka povezanih glavnim junakom dječakom Stipom, velikim sanjarom. Stipe se ne razlikuje mnogo od Ramljakovih dječaka koje smo susretali u prethodnim pripovijetkama. Dječakovo bivstvovanje snažno je prožeto tradicijom i kulturom rodnoga kraja. Njegov životni obzor počiva na folkloru čiji se dijelovi vješto upliću u sva njegova razmišljanja i djelovanja. Druženje s Vilom Nagorkinjom ispunjava njegove dječačke igre i snove, zamišljanja i maštanja. Pratimo Stipino emotivno sazrijevanje od dječačkog fantaziranja kako će se oženiti vilom do spoznaje da su vršnjakinje iz škole zapravo »prave vile« koje mogu mladića usrećiti. Ali ljubavni happy end nosi i dozu tuge jer mladi par na kraju iseljava iz Hrvatske u Ameriku i djelo zavšava gorkim autorovim zaključkom: Naše pisanje o Stipi i Nadi je završeno. Dvoje Hrvata manje je u Hrvatskoj. Kako će se nadoknaditi, samo Bog zna.

 

Iako autobiografske elemente prepoznajemo u svim Ramljakovim djelima oni su najjače prisutni u romanu Školarac, Alfa, Zagreb, 2003. u kojemu prikazuje dane djetinjstva provedene u materijalnom siromaštvu posuškoga kamenjara, ali duhovnom bogatstvu narodnih legendi, pjesama i vjerovanja kao i bogatstvu prirodnih ljepota. U dječaku Mati prepoznajemo autora, ali i sve one dječake iz prijašnjih djela: Stipu, Vicu, Juku, Iku, Marijana i druge. Svi su oni proizišli iz iste ruralne sredine u kojoj život nije štedio najmlađe, ali zato su oni očvrsnuli i razvili se u jake pojedince koji su se vlastitom snagom i voljom uspjeli izdići na vrh. Iako kreće u školu sa zakašnjenjem, u desetoj godini života, iako do škole svaki dan prevaljuje petnaest kilometara i isto toliko natrag, Mate ubrzo postaje najbolji đak i poučava druge. Uz školu, čuvanje ovaca i pomaganje u kući, dječak već počinje i zarađivati na ne baš lak način. Hvata pijavice i poskoke, šverca duhan i tako se priprema za život u surim uvjetima rodnoga zavičaja, ali život koji je oplemenjen legendama i bajkama. Roman je prožet vjerskim kršćanskim motivima obiteljske pobožnosti kao i nacionalnim povijesnim motivima počevši od kralja Stjepana Ostoje do Nezavisne Države Hrvatske.

 

Mnoge motive na kojima je izgradio pripovijetke, Ramljak je poslije, uz određene varijacije, ukomponirao u svoje romane čime potvrđuje tezu o snažnoj povezenosti svih svojih djela.

 

Sljedeća knjiga Gospa Snježna i druge priče, Naklada Jurčić, Zagreb, 2004. povratak je pripovijetkama. Uz već poznatu pripovijetku Kruh svetoga Ante i malo prerađenu pripovijetku Didova radost koja se sada zove Dundin unuk, zbirka donosi još deset novih pripovijedaka od kojih neke tematikom, mjestom i vremenom radnje upotpunjuju prijašnje zbirke, a tek nekoliko ih autor smješta u novije vrijeme, nakon Drugoga svjetskog rata pa sve do Domovinskog rata, no junaci su uvijek ljudi potekli iz piščeva rodnoga zavičaja.Tim pripovijetkama Ramljak označava kraj jednog načina života koji će ostati još samo u sjećanju i pričama.

 

Za odrasle Ramljak je napisao zbirke novela Trogodišnje putovanje, Alfa, Zagreb, 1999. i Doživljena prošlost, Alfa, Zagreb, 2005. Godine 1995. odlikovan je Ordenom reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a dobitnik je i nagrade »Večernjeg lista« za kratku priču 1988. godine. Pojedine pripovijetke prevedene su mu na talijanski, engleski, njemački, francuski, španjolski, mađarski, finski slovački i ukrajinski jezik.

 

U svim svojim djelima, kako u onima za djecu tako i u onima za odrasle, Ramljak polazi od problema egzistencije čovjeka kamenjara, zasićuje pričanje folklornim elementima što asocira na pričanja narodnih pjevača. Izgradio je specifičan diskurs zahvaljujući unesenom bogatstvu usmenih oblika svoga zavičaja kao što su pjesme, izreke, šale, molitve, rugalice... Fabula i događaji nisu toliko bitni koliko detalji i životni podaci koji postaju pokretačka snaga njegova pripovijedanja u kojemu se osjeća ljubav, suosjećanje i sućut prema ljudima o kojima govori, ali isto tako i ushit i divljenje njihovim djelima i njihovom duhu. Djelo mu je i dragocjena riznica podataka iz svakodnevnog života ruralne zajednice imotske krajine jer je puno folklorno - mitoloških i socijalnih sadržaja toga prostora. Njegovo pisanje nedvojbeno proizlazi iz realističke tradicije, ali s vrlo zanimljivim iskoracima u fantastiku jer u objekciju jedne društvene sredine unosi fantastiku temeljenu na folkloru. U etnološku ilustraciju života na kamenjaru Ramljak ugrađuje kolektivnu sudbinu naroda pa bismo ga mogli odrediti kao pisca regionalne pripadnosti, slikara užega zavičaja koji s neskrivenom nostalgijom prikazuje zatvoren svijet imotskoga - posuškoga kamenjara i život koji je nestao pod naletom promjena što ih je donijelo novo vrijeme.

 

Autor je niza romana i zbirki novela San bez uzglavlja, Glava u torbi, Povratnik, Suza i radost didova, Orgulje na Vranijoj glavici, Školarac... mahom autobiografski intoniranih. Njegove novele uvrštene su u brojne antologije, a priča Kruh svetoga Ante dobila je 1992. prvu nagradu na natječaju Serra international.

 

Ivan Ićan Ramljak preminuo je 20. kolovoza 2006. godine u Zagrebu u 79. godini života.

 

Ivan Ićan Ramljak - San bez uzglavlja

Ivan Ićan Ramljak - Kruh svetoga Ante

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivan Ićan Ramljak - Suza i radost didova

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u