Ivan Ićan Ramljak - San bez uzglavlja lektira

Ivan Ićan Ramljak - San bez uzglavlja

Ivan Ićan Ramljak - San bez uzglavlja

 

Kratak sadržaj - Živjeo je u malom selu dječak Jerko, kog su svi zvali "marljivi Apel". Radio je kao mrav, trčao kao pčelica, bio svima na usluzi. Oca nije imao, a majka mu je umrla kad je imao jedanaest godina. Kuća mu se srusila pa vrijeme provodi u štali. Jerko nije išao u školu, školarci su ga rado zvali kad bi učili slova ili slovkali tekst. Jerko bih imao pločicu na kojoj bih pisaljkom povlačio crte koje mu izmamljuju osmjeh na lice. Tako je Jerko uz školarce naučio sva slova no slovkanje teksta mu nije išlo. Imao je prijateljicu modrooku Anu. Svake godine u jesen, kad lišće opada s grana djeca isu u šumu kupiti šušanj. Tu Jerko radi cijeli dan nebi li dobrio nešto novca. Jerko i Ana zajedno čuvaju stado ovaca. Brali su kavilj te njime gladili lice. Jerku je obuzela sreća. Poskočio je i zagrlio Anu. Nije se opirala nit' prigovarala, nego je stajala pridrljena s kaviljem između njih. Začu se podvik čobanice, a oni se trgnuše kao iz sna i odmaknu se jedno o drugo. Nakon jeseni nastupi zima. Zima Jerku nije plašila. Noću je spavao u štali prislonjen uz vola utonivsi u san bez uzglavlja. U selo je stigao Martin iz Rakrima tražeći najmenicu. Rekli su mu da Ante Šperkin ima najvice djece, pa odjednom može dati troje i opet će ih ostati puna kuća. Govorili su da je Ana marljiva djevojčica. Antu je zatekao pred kucom. Stjedio je na kamenu, nalakćen na koljeno, s gladom među dlanovima. Martin je tražio Anu za najam. Dogovor je bio brzo gotov. Anu su obukli u odjeću starije sestre, sve ostalo staviše u torbicu. Mlađe su sestre plakale, Jerko je sjedio na zidini odmaknut nekoliko koraka. Gledao je dugo putić kojim je Ana zamakla. Ugasila se u selu kao zvijezda na nebu, ali je u Apelovu srcu ostala. Ubrzo nakon rata se djelila pomoć koja je stigla iz SAD-a. Djelili su odjeću po kućama. Odjeća se nije smjela podjeliti dok se kuće ne zapraše diditijem. Došao je red na Jerku. Stajao je obučen i pomišljao da ode u Raktino pa da ga vidi Ana... Zaustaviše ga žene i skrenuše mu misli od Ane. Uputio se u selo nesigurnim korakom. Gazio je po kamenčićima i osjećao toplinu u nogama. Kad je došao u selo, Stipe ga zovnu. Zamolio ga da mu sutra pomogne vršiti ječam. Vršnja je počela rano u zoru. To jutro Jerko nije došao. Zvali su ga i tražili. Prolazili su dani i mjeseci. Apel je odtada utonuo u noć i nitko ga više nije vidio ni čuo.

 

Vrsta djela - pripovjetka

Vrijeme radnje - jesen i zima 1986. godine

Mjesto radnje - Posušje - Hercegovina

Tema - problemi egzistencije ljudi imotskog i posuškog kamenjara. Ova pripovjetka govori o dječaku koji je u svom djetinjstu ostao bez oba roditelja i svog doma. Zarađivao je svojom marljivošći i poslušnošću. Zbog ljubavi prema Ani utonuo je u noć i nitko ga više nije ni čuo ni vidio.

 

Likovi - Jerko, Ana, Ante Šperkin, Martin, Joko, Jure, Jurina majka, školarci, Stipe

 

Jerko - jako vrijedan, poslušan i savjestan, skroman, predan i odan. Odrastao prije vremena. Iako nije išao u školu, naučio je sva slova. Uporan, svima je bio prijatelj, a sam nije imao prijatelja.

 

Ana - modrooka djevojčica, vrlo vrijedna, neposredna i ljupka. Sviđa joj se Jerko.
"Rekli su mu da je Ana marljiva djevojčica."

 

Jurina majka - dobra, priprosta seoska žena koja voli biti bolja i pravednija od drugih.
"Jure sve sluša, ne razumije mnogo toga, ali mater ne prestaje. Drago i njoj poštenoj o nepoštenoj što više izgovoriti."

 

Martin iz Rakitna - jako bogat seljak, hvalisav, ali beskičmenjak. Hvali se koliko ima stoke, kako je njegovim slugama kod njega dobro, a kada bi koja vojska dolazila u selo svima se uvlačio i poklanjao stoku kako ga ne bi dirali.

 

Fabula

- dječak Apel vrijedno pomaže suseljanima koji mu uzvraćaju obrokom.
- djeca uče Apela slovima i rugaju mu se. Jedino mu se djevojčica Ana ne ruga i zove ga pravim imenom - Jerko.

- djeca svake godine u jesen idu u šumu kupiti šušanj.
- Jerko radi više od svih i još pomaže djevojčici Ani koja mu se sviđa.

- Jerko spava u štali uz volove.
- u priči majke i maloga Jure saznajemo da Jerko ne zna za oca, majka mu je umrla kada je imao 11 godina i od tada je on seosko dijete.

- Jerko i Ana čuvaju ovce i prvi puta se grle.
- Martin iz Rakitna dolazi kod Aninog oca po Anu u najam.
- Ana odlazi, Jerko tužan ostaje.
- Dijeli se pomoć u odjeći.
- Jerko dobiva novu odjeću i cipele.
- Stipa čeka Jerka da mu dođe pomoći u vršidbi, ali Jerko je nestao.

 

Bilješke tjekom čitanja


(str. 5.)
"Apel je radio kao mrav, trčao kao pčelica, bio svima na usluzi.
Samo je trebalo reći: - Evo, Apele, tu ti je sjekira, tu panj, tamo grane. Cjepaj razbijaj, isjeckaj i složi!"
"Apel je išao u šumu dnevno i nekoliko puta. Govorili su: - Nek zaradi ručak!"


Mislim da je ljepo to što je svima pomagao ali nije trebao biti toliko uslužan. U stvari mi se nekako čini da su ga drugi dosta iskorištavali.

 

(str. 6.)
"Svima je bio prijatelj, a sam nije imao prijatelja.Osim modrooke Ane. Svi su ga zvali nadimkom, jedino ga je ona zvala Jerkom, njegovim pravim krštenim imenom."


Znam da Jerko nije imao puno izbora jer je bio siroče i ovisio je o milosti drugih seljana. Svejedno mi se čini strašnim kako su se drugi prema njemu ponašali samo zato jer su mogli. To nije u redu.

 

(str. 7.)
"Apel je zimi spavao uz vola. Nikad nije imao pokrivača, ali je imao miran i dobar san. Zaprpan u svjež šušanj, naslonio bi svoja leđa na volovska..." Ujutro, kad bi ga probudili,pitali su:
- Kako si spavao, Apele?
- Kao miš u pamuku! - Odgovorio bi on

 

Pomalo se divim tom dječaku na njegovom karakteru. Iako nije imao ništa, spavao je sa životinjama u staji preko zime, naporno radio samo da bi dobio nešto za jelo - ništa od toga mu nije padalo teško.

 

(str. 8.)
- Što je to mulac?
- To je dijete bez ćaće! Zapravo on ima ćaću, ali mu majka nikad nije rekla tko mu je ćaća... A među sobom je selo šaputalo da je dijete njezino i đavolje, jer da je božje znalo bi se tko mu je otac - Jure sve sluša, ne razumije mnogo toga, ali mater ne prestaje. Drago i njoj poštenoj o nepoštenoj što više izgovoriti.

 

Baka mi je pričala (jer se radnja pripovjetke događa u vrijeme kada je ona bila mlada, a baka je i rođena u onome kraju) da su u ono doba svi ljudi bili dosta grubi jedni prema drugima i da ih je život takvima učinio. Ali da u stvari nisu bili zli, nego, eto tako... Ja svejedno mislim da je obilježiti jedno dijete imenom mulac, samo zato što ne zna tko mu je otac, jako ružno.

 

(str. 9.)
Jerko, hoćeš li mi ubrat kitu kovilja? - upita ga i pogleda ravno u zjenice - Ta hoću li? Začudi se Apel. Osjeti blagu radost, što mu obuzima cijelo tijelo, i sreću što će učiniti nešto Ani po volji. Ona primi kovilje, pomirisa ga kao da kovilje miriše, pogladi se njime po licu, a zatim pomilova Apela. Dotad nije na svome licu osjetio ništa nježnije i nikad nije tako izbliza gledao žensku ruku.

 

Baš zato što je tako jadno živio, ovaj je trenutak njegove sreće ostavio jak dojam na mene.

 

(str. 11.)
Zamakli su iza brda. Apel je sjedio na istom mjestu i dugo gledao putić kojim je Ana zamaknula. Ugasila se u selu kao zvijezda na nebu, ali je u Apelovu srcu ostala.

 

"Kad su odbornici i njihov predsjednik pregledali i sortirali robu, mirišući naftalin, zagledali su se u svilenu postavu i kušali pročitati reklame prišivene na unutrašnjim džepovima, te nisu mogli odoljeti da najprije sebe ne obuku. Ne kaže zaludu narodna da se ne može o medu raditi.a prste ne lizati."

 

Nikako mi nije bilo jasno zašto je Anin otac dozvolio da Ana, iako tako mlada, ode kod nepoznatog čovjeka raditi. Baka mi je rekla da je tada svuda bila bijeda i da ljudi nisu danima ni kruh jeli. Kada bi netko otišao u najam, zapravo bi se spasio jer je znao da neće biti gladan. Ipak mi je teško zamisliti život te djece tada.

 

(str. 12.)
Zar samo ovo na oniko dječice? - upita pokazujući krpe okolnom svijetu. Odbornik donese još jedan svežanj: - Eto, najedi se! - Najela bi se da mi je ono što si ti I drugi noćas odnijeli. A ovako se nemam čega najesti.

 

Mislim da je strašno pokvareno i ružno što su ti ljudi prvo sebi poodnosili što im treba, a ostali seljani doslovce su bili goli i bosi. I onda im još bezobrazno, kao psima bacaju dodatni paketić. Mama kaže da i danas većina ljudi koji imaju vlast se tako ponašaju. Fuj.

 

(str. 12.)
Apel se uputi u selo nesigurnim korakom. Gazio je po kamenčičima, osječajući kako mu je prvi put nekako toplo na nogama.

 

Bilo mi je jako drago što je Jerko dobio nove cipele, da mu bar bude toplo na nogama, ali i strašno sam se osjećao zamišljajući kako mu je bilo do tada.

 

Dojam o djelu - Prvo mi nije bilo jasno pola pročitanoga. Ima puno nerazumljivih izraza. Onda je baka pričala kako je njoj bilo u mladosti, i pojasnila mi neke izraze. Pripovjetka me se dojmila zbog bijednoga Jerkovog života i zbog toga što je on ipak bio tako sretan, bez obzira na sve. Jedino mi se ne sviđa što je sve nekako prekinuto u pola. Ne sviđa mi se kraj.

 

Poruka - Biti dobar čovjek jako boli - zbog tvrdosti, zavisti i oholosti drugih ljudi. S druge strane, biti dobar čovjek samo po sebi je razumljivo, kada ti je to u prirodi. Tada, makar bio najsirotiji, makar se svi prema tebi odnosili kao prema jadniku, ono što tebe ispunjava i veseli je upravo tvoja bit, a da je i nisi svjestan - biti dobar čovjek.

__________________________________

 

Ivan Ićan Ramljak (Čitluk, 1928. - Zagreb, 2006.) je hrvatski književnik. Završio je studij hrvatskoga jezika i jugoslavenskih književnosti te studij ruskoga jezika i književnosti u Zagrebu. Nakon studija radio je kao nastavnik, a 1962. se zapošljava na Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, odakle je otpušten 1968. zbog potpore direktoru Instituta Franji Tuđmanu. Od 1973. do 1991. radio je u Školskoj knjizi, gdje je bio glavni urednik novina tog nakladnika. Objavio je desetak knjiga, među kojima i romane za odrasle. Najveći dio Ramljakova književnog opusa posvećen je djeci. Autor je niza romana i zbirki novela San bez uzglavlja, Glava u torbi, Povratnik, Suza i radost didova, Orgulje na Vranijoj glavici, Školarac... mahom autobiografski intoniranih. Njegove novele uvrštene su u brojne antologije, a priča Kruh svetoga Ante dobila je 1992. prvu nagradu na natječaju Serra international.

 

Ivan Ićan Ramljak - Suza i radost didova

Ivan Ićan Ramljak - Kruh svetoga Ante

loading...
7 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivan Ićan Ramljak - San bez uzglavlja

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u