Ivan Aralica - Put bez sna

Kratak sadržaj - U romanu Put bez sna opisana je velia seoba Hrvatskog naroda iz Hercegovine pred turskim nasiljem potkraj 17 stoljeća, 1687 godine na put za Split kenuli su fratar ramskog samostana Petar Vučković i Šimun Grabovac, sin seoskog kovača i majstor još najmanje tri zanata. U Split odlaze na poziv mletačkog zapovjednika konjice Antonija Zena. Obitelj Grabovac bila je čuvena u cijelom ramskom kraju, kao kovači, zidari, drvodjelci, kao majstori svih zanata. Te vještine dovele su šimuna u nevolju, obnavljajući zahod bogatog seljaka Durmiša Beganovića zvanog Treho, u zahodskoj je jami pronašao mali drveni križ. Šimun je izvadio križ a Treho ga je htjeo ponovo baciti u jamu. Šimun je zbog toga odbio raditi za Trehu. Sutra dan se Treho razbolio a od ludila ga je uspio spasiti svećenik svojim zapisom. Cijelo selo bilo je uvjereno da je to Šimun na njega bacio kletvu. Kad se Treho oporavio poveo je protiv njega sudski proces, koji je na sreću Šimuna završio u njegovu korist. Ali treho na tome nije stao otišao je u Sarajevo i podmitio sudca i ponovo tužio Šimuna. Gvardijan preko Matića upozorava oca od Šimuna da neka se on skloni na neko vrijeme jer znajući sudca u Sarajevu to je najbolje za njega. Tako se Šimun pridružio Vučkoviću na putu za Split.

Pavao Vučković koji se prije zaređenje zvao Josip bio je prvi sin u svojoj obitelji. Kad su došli u Split pred vrata kancelarije Antonija Zena čekajući na primanje. Vučković je nepredvidljivog i šutljivog Zena doživljavao kao podmukla, ali poštovanja vrijedna prijatelja.

Zbog velikih gubitaka u Panoniji veliki broj turskih vojnika povukao se u bosnu i unijeli nemir i nered među tamošnjim stanovništvom. Novi bosanski paša Mehmed Atlagić vodio je mudru politiku bez terora, nudeći kršćanskom stanovništvu miran suživot. Ali teror je pogodovao širenju mletačke vlasti jer su ljudi bježali na njihov teritorij. Mletačkoj vlasti takođe je smetalo jčanje kotarskih serdara posebno Stojana Jankovića i Smoljana Smiljanića. Jedino rješenje je bilo njihiva smrt.

Zbog tih planova mletačke vlasti Zen poziva Vučkovića. Vučković želi spasiti svoj narod od turskog terora pa pristaje na Zenov prijedlog. narod treba dati 2000 vojnika a za uzvrat će se dopustiti izgradnja samostana sa školom u Sinju i naseljavanje Cetine. Vučković se vraća u ramu kako bi pripremio narod na seobu a Grabovac ostaje uz Zena kao vodič i talac. Zenu se uza sve pružila prilika za uklanjanje Atlagića. Smatrao je da je za taj posao prigodan gvardijan Stjepan Matić, Atlagićev rođak. Po Vučkoviću u zapečaćenoj omotnici šalje Matiću otrov kojim s etreba otrovati Atlagić.

Prema rami sa Zenom i njegovom konjicom pošli su Janković i Smiljanić. Na putu se pružila prilika Zenu da se riješi Jankovića pa inicira sukob u kojem Janković pogiba. Poigravanje sa Smiljanićevim životom počelo je još od prije polaska. U dogovu s liječnikom kojem Smiljanićodlazi ulijek zbogbolova u želudcu ubačen je otrov koji Smiljanića polako truje i njegova smrt samo je pitanje vremena.

Vučkovićev povratak  Ramu pokrenuo je niz događaja. Stanovništvo poziv na seobu nije prihvatilo saoduševljenjem. Vučković je uručio Matiću pismo od Zena sa otrovom a Matić je taj zahtjev odbio i mučen strašnim mislima spaljuje samostan i kreće zajedno sa stanovništvom na put bez sna. Po dolasku Cetinu Zeno ih je smjestio u tri logora i zabranio naseljavanje dok ne stigne odobrenje senata. To je izazvalo sukob između Vučkovića i Zena. Nakon tri dana Zeno dolazi sa odobrenjem senata za naseljavanje i traži da mu se prepusti Matić kao bi mu omogućio liječničku skrb. Matić ubrzo umire  u narodu se priširila vijest kako je otrovan. Fratri iz rame smješeteni su napušteni benediktinski samostanna poljudu u Splitu. Nakon pogibije skitnice koji je zajedno snjia žvio  netrpeljivost gradskog stanovništva se prema njima povećala. Kako im mlečani nisu dopuštali da se vrate u Cetinu, jedni su otišli u Senj a Vučković i drugi otišli su u Čitluk u kulu bega Sultanovića. Tamo su ih opkolili i zarobili vojnici turskog vezira Delbatana.

Vučković je dospio u tursko ropstvo a vezir je u njemu prepoznao učenog čovjeka, te ga je postavio kao glavnog vrtlara na svom, dvoru u Bagdadu. Poslije je vezir priznao Vučkoviću da ga je Zeno izdao te us ih tako pronašli. Vučković iz zarobljeništva piše pisma svom bratu i prebire po sjećanjima i sanja povratak domovinu.

Vrsta djela - Roman
Tema - Težak život i seoba hrvatskog naroda u hercegovini i spletke i politika mletačke vlasati.
Ideja - U ratu osim u borbi ljudi često ginu zbog izdaje i spletkarenja određenih strktura vojne i političke vlasti.

_________________________________

Ivan Aralica rođen je 1930. godine u Promini u Zagori. Nakon školovanja na Učiteljskoj školi u Kninu 1953. godine, radio je kao učitelj u selima Dalmatinske zagore. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru 1961. godine te je radio kao upravitelj, ravnatelj i od 1971. godine kao profesor srednjih kola u Zadru. Bio je politički angažiran potkraj 60 – ih i početkom 70 - ih godina prošlog stoljeća. Bio je, naime, sudionik hrvatskog proljeća. Nakon potiskivanja istog pokreta, i sam je bio potisnut na društvenu marginu od strane vladajućih struktura. Početkom 90 - ih godina ponovno se politički angažira te postaje član Hrvatske demokratske zajednice. 1993. godine postaje potpredsjednik Županijskog doma Sabora. Član je Društva hrvatskih književnika. U romanu Konjanik (1971) i zbirci pripovjedaka Opsjene paklenih crteža (1977) Aralica pokazuje zanimanje za teme iz hrvatske povijesti. Napisao je i romane Psi u trgovištu (1979), Put bez sna (1982), Duše robova (1984) te Graditelji svratišta (1986). Potkraj 80 - ih nastali su rodoljubivi romani Majka Marija (1992), Zadah ocvalog imperija (1991) i Sokak triju ruža (1992). Napisao je još i Spletanje i raspletanje čvorova (1993), Što sam rekao o Bosni (1995) i I tu je kraj (1999). Aralica je napisao i više suvremenih romana od kojih i Okvir za mržnju (1987) i Četverored (1997). Veliki uspjeh postigao je njegov satirički roman s ključem Ambra (2001), a dobro su prošla i druga  dva romana iz ciklusa Sebastijanovih priča: Fukara (2002), Svetinka (2003), kao i roman Puž (2004).

Ono što Aralicu i njegov roman Konjanik razlikuje od većine ostalih je to da Aralica unatoč kompleksnoj problematici ne nameče svoja razmišljanja i ne daje svoje zaključke. Tako je priča o plaćeniku Petru Revaču, koji je bez sumnje čovjek nemoralnog karaktera  i šesnaestogodišnjoj kćeri turskog bega, Lejli otvorena različitim tumačenjima. Upravo u tome je i ljepota ovakvih romana, da nam ukaže da je najlakše osuđivati bez da se dublje uživimo u priču. Jer priznat ćete, kad bi se malo bolje udubili u priču, bilo bi teško odlučiti se na neku oštru osudu.

Ivan Aralica - Duše robova 

Ivan Aralica - Konjanik

Ivan Aralica - Okvir za mržnju

Ivan Aralica - Okvir za mržnju - seminarski

Ivan Aralica - Psi u trgovištu